Blog
subota, studeni 25, 2006
ili:
Kako sam kupio vrijeme

Izađosmo u ranu jutarnju šetnju, moje zvijeri i ja. Još je bilo skoro sat vremena do zore i na ulici nije bilo ni žive duše. Po našem već ustaljenom protokolu, dok je Lora trčkarala u mojoj blizini, Gizmo je odjurio u noć. Tako on uvijek u početku nestane na neko vrijeme, kao da ima neke tajne poslove koje mora obaviti. Lora i ja nastavili smo ka livadi iza škole, pa puteljkom kroz polje i potom prema križanju s cestom. Tu nas negdje obično Gizmo presretne, bane iz mrakom zasjenjenih trava kao duh i prestrašio bi nas kad ne bismo već bili navikli da ga tu očekujemo. No, ovog jutra se nije pojavio na uobičajenom mjestu.

Lora i ja skrenuli smo u polje u kojem su stršali u zrak batrljci posječenih kukuruznih stabljika, tek toliko da potrošimo nešto vremena kako bi nas Gizmo sustigao. Prolazilo je vrijeme ali on se nije pojavljivao, pa smo krenuli nazad. Noć je bila vedra, no mjesec je već bio zašao i pri svjetlu udaljenih uličnih svjetiljaka sjene su bile žive i stalno mi se pričinjalo da je neka od njih poprimila obličje psa. Ali svaki put je bila varka. Ostavio sam Loru kod kuće i krenuo natrag potražiti Gizma. Svojeglav je i ponekad zna nasrnuti na prolaznike pa ga nije dobro ostaviti napolju jer će uskoro početi nailaziti ranoranioci koji idu na posao.

Prolazio sam polako istim putem, s vremena na vrijeme dozivajući zviždukom kroz zube, naizgled tihim ali koji sadrži ultrazvučne tonove dobro čujne psima. Nigdje Gizma. Skrenuo sam na puteljak iza škole i tu mi se pričini da se jedna od sjena ispred mene kreće. Nisko uz tlo počela se valjati magla, pramenovi su se uvijali kao da ih netko odozgora miješa velikom kuhačom, i teško je bilo sa sigurnošću raspoznavati oblike. Ali, da - sjena se kretala i išla je na desetak koraka ispred mene u istom pravcu. Ubrzao sam korak i sjena je isto ubrzala, održavajući isti razmak. Sigurno je Gizmo, pomislio sam, to je njegova navada da tako ide na distanci ispred mene kad još ne želi ići kući. Pozvao sam ga, iako sam znao da se neće odazvati. On je skitnica, navikao na slobodu bez kontrole i ovih godinu dana što je udomljen kod nas nije bilo dovoljno da se privikne na poslušnost.

Hodao sam dalje pored protivavionskog skloništa i hrpa zemlje navezenih pored njega sa obližnjeg gradilišta obilaznice. Magla je postajala sve gušća i sve sam teže razaznavao sjenu koja je kaskala ispred mene. U blizini križanja s cestom sjena je sasvim nestala u magli. Svijet je počeo nestajati u sivilu oko mene i sve je počelo ličiti na san. Produžio sam dalje, očekujući da će Gizmo dozvoliti da ga sustignem kod križanja. Nikad nije prelazio cestu, kao da je tu granica sa zabranjenim teritorijem.

Došao sam do samog križanja. Tu je magla bila nešto rjeđa, kao neko zatišje u sredini uragana, sa svih strana okruženo zidom sivila. Bezvremenski proplanak usred kontinuuma. Sjena je bila tu, ali nije to bila ona sjena koju sam slijedio. Ova je stajala uspravo u visini odrasla čovjeka. Čovjek u širokoj vjetrovci s duboko navučenom kapuljačom. Podsjetio me na hip-hopera. Još ako nosi široke hlače koje se vuku po tlu … noge se nisu vidjele jer su nestajale u gušćem sloju magle pri zemlji.

"Dobro jutro", reče sjena.

"D..dobro jutro.", odvratih, "tražim psa …".

"Ne treba tražiti ono što nosiš sa sobom."

"Pa, ne bih baš rekao da ga nosim. Odlutao je i ne želi ići kući."

"Ne govorim o Gizmu."

"Otkud znaš njegovo ime?"

Pitao sam se da li me to netko poznat zafrkava. Lice se nije vidjelo ispod kapuljače.

"Ja znam jako puno stvari. Ne sve, ali skoro sve."

Htjedoh upitati tko je on, ali čim sam u mislima formulirao pitanje ono je postalo nepotrebno. Znao sam.

"O čemu govoriš?"

"O odluci. O onome što želiš učiniti."

"Mnogo toga želim učiniti a malo je vremena. I ne znam da li sad korisno trošim to vrijeme."

"Vrijeme je roba kojom ja trgujem. Možeš ga imati koliko ti treba. Sad uopće ne trošiš svoje vrijeme, jer ovo vrijeme za naš razgovor ti ja poklanjam. Shvati to kao marketing."

"Tvrdiš da mogu imati vremena za sve što želim napraviti, proživjeti i postići?"

"Samo za ono što istinski želiš učiniti. Ne i za ono što samo misliš da želiš, niti ono što drugi od tebe traže a to nije stvarno tvoja želja."

"Kako mogu znati želim li nešto istinski ili mi je ta želja nametnuta?"

"Nikad nećeš znati sa sigurnošću. Želje su vrlo nepouzdane. Ja ti ipak mogu jamčiti toliko vremena koliko je potrebno za ostvarenje tvojih istinskih želja. Postoji cijena, dakako."

Nisam ni sumnjao da postoji cijena, i nisam morao pitati kolika je. Međutim, sad kad je izrečena ponuda i spomenuta cijena ovaj razgovor je prešao u domenu pregovaranja. Stvar me počela zanimati. Trenirani sam pregovarač i znam da se ne smije prihvatiti ponuda koja sadrži neizvjesnost ako se ne ugovori neko osiguranje.

"Tvoja ponuda nije precizno definirana a cijena je visoka. Moraš mi dopustiti dodatni uvjet kako bi ponuda bila prihvatljiva."

Nastala je kratka tišina. Možda samo djelić sekunde, možda vječnost - ne mogu znati jer to vrijeme nije bilo moje.

"Jak si pregovarač. Zaista, u mom ugovoru postoji prostor za jedan dodatni uvjet, obavezan sam to omogućiti. Samo, vrlo rijetki to traže. Nisu informirani. Dobro, koji je tvoj uvjet?"

"Rekapitulirajmo. Ti nudiš sve vrijeme potrebno za ostvarenje mojih istinskih želja, ali pojam "istinske želje" nije precizno definiran. Prema tome može se dogoditi da to vrijeme bude jako dugo ali i vrlo kratko. Moguće je da imam puno želja i da ću dobiti mnogo vremena za njihovo ostvarivanje. Ali postoji i mogućnost da ja uopće nemam niti jednu istinsku želju i tada bi moje vrijeme istog časa završilo a ja bih platio punu cijenu."

"Tako je." reče sjena ispod kapuljače. Zapravo, nije bilo moguće reći da li on zaista govori jer mu se lice nije vidjelo. Ali riječi sam čuo.

"Onda evo mog dodatnog uvjeta. Neizvjesnost na mojoj strani uravnotežiti ćemo uvodeći neizvjesnost i na tvoju stranu. Svoju cijenu moći ćeš doći naplatiti samo jednom, bilo kojeg dana - sutra, prekosutra, za sto dana ili za sto godina. Kad god da dođeš, prije isplate ja ću bacati novčić onoliko puta koliko je proteklo dana od našeg ugovora do dana kad dođeš po isplatu. Da bi dobio svoju isplatu moraš dobiti samo jedno od tih bacanja. Dakle, ako dođeš sutra baciti ću novčić samo jedan puta. Okrene li se glava, dobio si i možeš uzeti svoju cijenu. Okrene li se pismo, nećeš dobiti ništa a moje vrijeme ostaje moje. Dođeš li prekosutra bacati ću novčić dva puta a ti dobijaš ako u jednom od ta dva bacanja okrenem glavu. Dođeš li za sto dana, bacati ću novčić sto puta i ako samo jednom u sto bacanja okrenem glavu ti dobijaš isplatu. Kako vidiš, sa svakim danom sve više raste vjerojatnost za tvoj dobitak, a opet meni daje nade da nećeš doći jako brzo jer ćeš željeti biti što sigurniji u naplatu duga."

Nakon još jedne stanke nemjerljivog trajanja sjena reče:

"Prihvaćam."

"Dobro, što sad? Potpisujemo krvlju ugovor na pergamentu od kože daždevnjaka ili tako nešto?"

Sjena se nasmije.

"Ta, to su samo simboli stvoreni u mašti ljudi koji ne mogu sagledati sami sebe. Kao što rekoh - ne traži ono što nosiš sa sobom!"

Magla se počela kovitlati i zaklonila sjenu, a zatim ju je nalet vjetra počeo rastjerivati s križanja. Kroza sve tanju maglu počele su se probijati crvenkaste zrake zore. Posve sam stajao sam na sred križanja.

Gizmo je sjedio u travi pored ceste i gledao me. Izraz u njegovim očima kao da je govorio - ja sam svoje učinio, a ti?

Prišao sam mu, zakvačio povodac za alku na njegovoj ogrlici i počeškao ga iza oba uha. Kao da je samo to čekao, ustao je i krenuo prema kući, povukavši me prilično naglo.

"Polako, Gizmo, nikud nam se ne žuri. Mislim da imamo puno, puno vremena. Vidiš, samo treba željeti."

© Unbeliever, 2006.


unbeliever @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.