Blog
subota, lipanj 21, 2008
"... još ne mogu vjerovati da smo ispali sa eura..ono sinoć je bilo nemoguće.. ono nije istina..nije... ne može biti! Cijelu si utakmicu bolji od protivnika, stvaraš šanse, i onda on pobijedi. Iako je naša igra bila bolja, na kraju se broje samo golovi, a ne pobjeđuju uvijek oni koji pobjeđuju tijekom utakmice..."

Tri rečenice, uzete s tri različita bloga, bez nekog posebnog biranja, tri prva na koja sam naišao u listi najnovijih postova. Sasvim lijepo prikazuju esenciju osjećaja koji se nakon sinoćnje utakmice provlače medijima, od državne nam dalekovidnice pa do bloga s kojih par stotina posjeta.

Tuga, žalost, nevjerica. I čuđenje. Kako nam se to moglo dogoditi? Pa baš u zadnjoj sekundi, zapravo izvan regularnog vremena, da nas turci predriblaju? Razumijem tugu i žalost, i meni je žao što nismo prošli dalje. Lora i Mala su zabile glavu u zemlju. Al' ne razumijem čuđenje. Zašto se mi čudimo tome što su nas preveslali u zadnjoj, neregularnoj, sekundi? Pa to nam se zadnjih osamnaest godina događa stalno i na svim poljima.

Radio si tamo od šezdesetih do devedesetih preko pola radnog vijeka, za malu plaću jer si ulagao u razvoj svoga poduzeća. Rekli su ti da sve to pripada tebi i ostalim radnicima. I išlo je dobro, napredovalo se cijelu utakmicu. Onda početkom devedesetih dođe neki turčin i kaže da je sad on vlasnik tvog poduzeća. Nikad ništa nije uložio, kupio ga je kreditom za koji je jamstvo dao nekretninama tog istog poduzeća. Ali eto, on ga je zabio u zadnjoj sekundi, a ti koji si cijelu utakmicu dirinčio i kidao se - možeš sad lijepo kući. Možeš se žaliti sucima, to su oni isti koji su poduzeće prodali njemu. I još masu drugih poduzeća će u polufinalu prodati na isti način u nekih dvjesto turskih obitelji ...

Napali su našu Hrvatsku pa si ju išao braniti. Godine proveo u rovovima, dok su ti tanad i geleri zujali oko ušiju. Bio ranjen. Ili nisi. Poginuo. Ili nisi. Vratio se psihički skršen i znatno smanjene sposobnosti razumijevanja "normalnog" života. I onda, kad je regularno vrijeme već isteklo, dođu neki turci i kažu ti da je sve to lijepo i hvala tebi, ali prave zasluge su njihove jer su baš oni obranili domovinu u mitteleuropskim salonima i kafićima. I oni će sad dalje u polufinale, na unosne pozicije i u saborske klupe. A ti odi lijepo doma liječit svoj PTSP. 

O.K., pokralo nas u privatizaciji, otelo nam zasluge obrane domovine, sve smo mi to u stanju izdržati. Opet se trudimo i, otkidajući od usta, gradimo ovu našu ratom i privatizacijom poharanu jedinu nam domovinu. I taman vidimo svjetlo na kraju tunela, standard nam se malo popravlja, eto sad ćemo skoro moći prestati samo preživljavati. Pa ćemo moći malo posvetiti se i pravom življenju, možda malo putovati, možda malo razvijati se kulturno, možda djeci osigurati bolje obrazovanje ... Ali zbog onih turaka s druge strane atlantika i njihovog zabijanja gola u izvorišta nafte počnu drastično rasti cijene nafti pa, posljedično tome, i svim ostalim stvarima. I mi se čudimo kako su nas to opet predriblali taman kad smo mislili da je utakmica već pri kraju. Pa pitamo našeg selektora da šta je sad to, i je li on i njegov stožer išta znao o tome šta nam se priprema i imaju li kakvu strategiju, e da bismo i mi nastavili u polufinale? A on nam kaže da je samo važno da smo mi siti. Nek ne brinemo za kulturu, on će ići u Veronu na operu umjesto nas. U polufinalu. I onda skužiš da je i on samo još jedan turčin.

Ima još dvadeset i sedam primjera koje bih mogao ovdje navesti ali nemam namjeru pisati knjigu debljine dostojne Araličinog pera. Što bi rekao demon Karlo - circumspice! To jest osvrnite se. I razmislite koliko su vas puta turci tako predriblali u zadnjoj sekundi? I razmislite koliko će vas još puta na isti način spriječiti da uđete u polufinale. Jer nisu turci samo na Euru u Beču.

Turci su svuda oko nas!

unbeliever @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.