Blog
nedjelja, lipanj 11, 2006
ili: 
Kradljivac mrtve mačke

Punih ruku raznih vrećica Maja i ja zastali smo ispred beživotnog tijela žuto-narančasto prugaste mačke, svega par koraka od njenog auta kojim smo se dovezli u šoping centar. Očito skorašnja pogibija – nije tu bila prije sat vremena kad smo došli. Ni muhe se još nisu počele sakupljati.

Volim životinje, i one vole mene. Svi kućni ljubimci mojih prijatelja mene tretiraju kao svoga, što zna izazvati i ljubomoru kod njihovih vlasnika. Ipak, mačke su mi draže od pasa. Psi traže gospodara, moraš s njima biti strog, inače pokušavaju preuzeti vlast. Ja to ne volim, smeta me ta neprestana potreba forsiranja discipline. Mačke su, naprotiv, više na ravnopravnoj razini s tobom. Nema metode da ih podvrgneš disciplini, ali ako s mačkom uspostaviš savez ona će dogovor poštivati.

"Nadrapao Garfield," rekla je Maja. "Nije trebao napuštati trijem."

Da, stvarno je ličio ili ličila na Garfielda, mlađeg i mršavijeg. Spol se baš nije dao utvrditi u stanju u kakvom je bila pa sam u sebi zadržao generičko ime roda, mačka, i sukladno tome mislio o njoj u ženskom rodu. Stajao sam i gledao ju. Prva muha je sletjela na nju, na uho. Mahnuo sam nogom i potjerao muhu.

Maja je zakoračila prema autu. "Daj, idemo, otpast će mi prsti!"

Mehanički sam pošao za njom, ne skidajući pogled s mačke. Spustio sam vrećice iz jedne ruke u prtljažnik koji je Maja otvorila a zatim zastao.

"Ne možemo ju tako ostaviti," rekao sam.

Skrenuo sam pogled k Maji. Gledala me bez zamjetnih tragova razumijevanja.

"Neeego?"

"Mislim, ne možemo ju tako ostaviti. Ti sad kad kreneš s parkinga unatrag preći ćeš sigurno opet preko nje, i … "

"Ma, daj, vidiš da je na sredini, proći ću kotačima s obje strane, neću ju ni dodirnuti …"
 
"Svejedno, ne možemo ju ostaviti tako …" ustrajao sam.

U drugoj ruci sam držao nekoliko vrećica od kojih je jedna bila poveća i od tvrdog papira, s drškama od konopa. Izvadio sam stvari iz nje i premjestio ih u druge vrećice, spremio ih u prtljažnik. Uzeo sam rolu toalet papira te papirom labavo ali obilno omotao desnu ruku. Otišao sam do mačke, rukom umotanom papirom ju pokupio i smjestio u papirnu vrećicu. Papir sam zatim otresao s ruke i njime pokrio mačku u vreći. Vrećica je bila nova, sa elegantnom reklamom firme koja proizvodi kozmetiku.

"Dobro, baci ju sad u onaj kontejner za smeće, pa idemo." Maja je pokazivala znakove nestrpljenja.

Krenuo sam s vrećicom prema autu.

"Ne može u smeće, tu će je dohvatiti psi i razvlačiti okolo."

Zaista, u okolici se uvijek motalo nekoliko pasa beskućnika.

"Nego šta ćeš s njom?"

"Ide s nama."

"Jes' ti normalan? U moj auto? Smrdljiva crkotina?" Kad je Maja uzrujana, rečenice joj poprimaju minimalističke forme.

"No, nije smrdljiva, tek je nedavno pregažena, ništa se ne osjeti."

"Na ovoj vrućini! Za sat vremena smrdjet će k'o kuga!"

Stvarno, bilo je preko trideset u hladu, prava ljetna žega u jedanaest prije podne.

"Do tad ćemo odavno biti kod kuće …!" ustrajao sam.

"I šta ćeš onda s njom? U zamrzivač?"

"Zakopat ću ju u vrtu. Ispod čempresa."

Ovo s čempresom je bilo smišljeno. Tamo već počiva naša Miki, koja je prije šest godina pojela otrovanog miša. Bojan, koji je tada imao šest godina dovodio je svoje prijatelje i pokazivao im gdje je tata posadio macu.

Na spomen čempresa Maja je spustila gard i ušla u auto. Ja sam ubacio vrećicu s mačkom iza suvozačkog sjedala, pa sam i ja sjeo. Vozeći, Maja je mrmljala nešto u bradu od čega sam pohvatao samo fragmente: " … skupljati crkotine po cesti … šinteraj … zaraza … Vrapče … psihijatar … "

Do Bijelog medvjeda nam je trebalo kojih dvadeset i pet minuta vožnje. Kad smo parkirali ispred njega, postao sam svjestan pogreške u mom planu. Vrućina je zaista bila žestoka, a parking kod Medvjeda nema hladovine. Ako ostavim mačku u autu na tom suncu kojih pola sata koliko ćemo se najmanje zadržati na kavi, moglo bi stvarno biti problema. Možda je to bilo psihološki inducirano, ali činilo mi se da se iz vrećice već osjeti lagan zadah lešine. Maja je samo migom obrve pokazala na vrećicu i rekla: "Vadi to van."

Što da radim? Izvadio sam vrećicu iz auta, ali nekako mi se nije dalo nositi ju u Medvjeda na kavu. Ako naiđe ona radoznala Donata, odmah će mi početi prekapati po vrećici da vidi što smo kupili. Bolje ne. I tako sam ostavio vrećicu s mačkom pored kotača od auta, gdje je bilo i nešto malo sjene. Neka tu čeka dok se ne vratimo. Bar je na zraku.

U Bijelom medvjedu je radila klima i bilo je ugodno svježe. Lana je donijela Maji kapučino i meni kavu s mlijekom, pozdravili smo ju i malo pročavrljali s njom. (O onoj epizodi s integralom Maja nije znala ništa, a Lana i ja smo prešutno došli do stanja miroljubive aktivne koegzistencije. Ona je, izgleda, cijenila što više ne pričam viceve o plavušama, a ja sam shvatio da sam ju uzimao zdravo za gotovo kao plavokosu konobaricu.) Nakon par gutljaja kave, s obzirom da mačka više nije ugrožavala unutrašnjost auta, situacija se normalizirala i zašli smo u neki nevezani razgovor, komentirali vijesti ili tako nešto, ali nije to dugo trajalo. Iznenada, Maja me zgrabi za ruku i pokretom glave pokaže prema prozoru. Kroz prozor se pružao pogled prema parkiralištu na kojem je stajao njen auto.

Pored auta stajao je Forpas.

Forpas je bio lokalni cuger. Kružile su priče da je nekad bio visoki oficir JNA, ali da je zbog strasti prema kockanju upropastio i karijeru i obiteljski život. Odatle mu i nadimak Forpas, prema izrazu koji se koristi u kartaškoj igri Raub. Pravo ime mu nitko nije znao, niti je itko čuo za neku njegovu rodbinu. Spavao je po okolnim podrumima i garažama. Ljudi su mu davali hrane, pokoji stari komad odjeće, a ponekad je i zarađivao unošenjem drva, uglja i sličnim fizičkim poslovima. Također je znao skupljati boce, papir i željezo i prodavati to na otpad. Sva zarada uglavnom je odlazila na piće.

Forpas je, dakle, stajao pored auta. Pogledao je lijevo i desno brzim pokretima glave, poput lisice koja provjerava da li je pas u blizini prije nego li će se uvući ispod žice u kokošinjac. Brzo se sagnuo i uzeo moju vrećicu s mačkom, te potom bez oklijevanja produžio prema ulazu u lokal.

Ja sam se trgnuo i načinio pokret kao da ću ustati, ali Maja me je čvrsto držala za ruku a udarac ispod stola u potkoljenicu naveo me da vratim pogled i iz njezinih očiju pročitam neizrečenu prijetnju:

"Da ti nije palo na pamet da mi se tu sad otimaš s pijancem oko krepane mačke!"

Spustio sam se natrag na sjedalicu i pustio da se stvar dalje razvija bez moje intervencije.

Forpas je ušao u Medvjeda, i polagano odgegao prema stolu u kutu. Bilo je par minuta do podneva, vrijeme kad je Forpas tek izmilio iz skrovišta u kojem je prespavao noć. To je doba dana kad mu je razina alkohola u krvi najniža i možda je i to imalo svoj doprinos daljnjim zbivanjima. Sjeo je sam za stol u kutu, vrećicu s mačkom je odložio između zida i noge od stola, da se ne prevrne. Izgleda da još nije pogledao unutra.

Maja i ja smo sve to promatrali nepokretni kao kipovi. Njezini nokti su mi se počeli urezivati u kožu podlaktice i to me je pokrenulo. Protresao sam ruku da me pusti i istrljao kožu gdje su se poznavali tragovi nokata. Zatim sam posegnuo za šalicom s kavom ali mi je ruka zadrhtala, pa sam šalicu spustio natrag na tanjurić. Maja je miješala kapučino žličicom, lagano, odsutno. Gledala je prema stolu u kutu.

Forpas je iz džepa izvukao smotak papira u kojem je, činilo se, bio ostatak nekog sendviča. Drhtavim rukama odmotao je papir dopola, i zagrizao u to što je u njemu bilo. Žvačući, pogledao je prema šanku i klimnuo glavom Lani. Ona je već bila natočila njegov uobičajeni dupli konjak, onaj najjeftiniji, zvani mirogojček; došla je do njega i stavila čašu na stol, bez riječi. Forpas ju više nije primjećivao, posvetio se svom doručku. Potegnuo je iz čaše pola sadržaja u jednom gutljaju, i zatim ponovo napunio usta sendvičem. Tada je valjda zaključio da, dok žvače, može baciti pogled na plijen s parkirališta. Podigao je vrećicu i stavio ju sebi na koljena, posegnuo rukom unutra da ukloni papir i zatim zavirio.

Gledajući sa strane, izgledalo je kao da ga je neka nevidljiva ruka podigla skupa sa stolcem i gurnula nekih pola metra unatrag prema zidu, takav je to bio nagli trzaj. Udarivši u zid Forpas se srušio sa stolca i zgrčio se na podu, držeći se za prsa i krkljajući. Od susjednog stola odmah priskočiše trojica muškaraca, instruktori vožnje u susjednoj auto-školi. Pritrčala je i Lana, a jedan od instruktora joj dovikne da zove hitnu. Lana otrči do telefona. Dom zdravlja i hitna medicinska pomoć udaljeni su od Medvjeda manje od tristo metara, pa je hitna stigla za manje od pet minuta, ali jedino što su mogli učiniti je bilo konstatirati smrt. Forpasovo srce, oslabljeno nakon dugih godina svakodnevnog natapanja mirogojčekom, nije reagiralo na njihove pokušaje reanimacije. Stavili su Forpasa na nosila i iznijeli ga u vozilo. Lana je došla vratiti stol i stolce na mjesto. Pod stolom je još uvijek bila vrećica, otklizala je prema zidu i nitko nije obraćao pažnju na nju. Lana ju je podigla s dva prsta i, ne zavirivši uopće u nju, odnijela ju u kontejner za smeće.

Maja me gledala prodorno, iz očiju su joj virili mali bodeži. Ja sam slegnuo ramenima i raširio ruke. Ta, nisam ga ja tjerao da mi krade mačku. I htio sam mu je ići uzeti, ali me ona spriječila. Moje racionaliziranje nije pomoglo. Ja sam taj koji je pokrenuo lavinu događaja donijevši mačku na parking Bijelog medvjeda. I točka. Pokušao sam objasniti da je u tome ipak prvi onaj tko je zgazio mačku kod šoping centra. I na kraju, sama mačka! Koji ju je vrag nosio u šoping centar da ju tamo gaze. Ništa nije pomoglo, ja sam ostao krivac. Ja sam uvijek kriv, šta bilo da bilo.

Forpasa smo sahranili dva dana poslije, u sjenovitom kutku groblja. Rodbina se nikakva nije pronašla, bili smo samo nas nekoliko stalnih gostiju Bijeloga medvjeda, svećenik i grobari. Svećenik je izrekao par prigodnih riječi i preporuke za prijem u kraljevsko nebesko. Na kraju sahrane jedino je Ado, nepopravljivi realist, pitao:

"Tko je platio popa?" 

Nitko nije odgovorio. 

******************************
© Unbeliever, 2006. "Priče iz Bijelog medvjeda". Za razliku od prethodne, ova priča je moja.
 

unbeliever @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.