Blog
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007
Stajali smo zadihani i oznojeni. Bacih pogled lijevo-desno niz ulicu i polako se spustih na sredinu kauča. Peri nije dugo trebalo. Pogledao me je podignute lijeve obrve i sjeo pored mene. Izvadio sam kutiju s cigaretama i ponudio ga. Zapalili smo. Pero se zapravo zove Ivica, ali svi ga zovemo Pero. Žarko je i dalje stajao i promatrao nas sa snebivanjem. Pružio sam kutiju prema njemu i klimnuo glavom prema preostalom mjestu na kauču. Uzeo je cigaretu i sjeo s osmjehom.

"Vi niste normalni."

Kauč je stajao na pločniku ispred minijaturnog parkića s dva grmića i jednim drvcetom, u Petrovoj ulici. Na suprotnoj strani, preko ceste, pravo ispred nas bila je javna telefonska govornica, a lijevo od nje Dom zdravlja. Jedna medicinska sestra u superkratkoj kuti stajala je u govornici i telefonirala, živahno gestikulirajući slobodnom rukom kojom nije držala slušalicu.

"Dobro građena, a?" - namigne Pero, zavaljen u kauču.
"Je, samo odavno." - rekoh. Pero je uvijek bio sklon starijima.

"Vi niste normalni." - ponovio je Žarko.

"Šta tu ima nenormalno? Je l' normalno da se čovjek umori? Je. Je l' onda normalno da sjedne i da se odmara? Je!"
"Na kauču, nasred ulice?"
"Zašto ne, kad je već kauč tu. Udobnije je nego na zidiću."

Polako sam pušio cigaretu i promatrao rijetki promet na cesti. Ljeto je i već se osjeća da su mnogi otišli izvan grada. Nema opasnosti da se netko zagleda u nas i izazove sudar. Zapravo nas većina vozača i ne primjećuje.

Lijevo iza nas je bila mala trgovina mješovitom robom. Iz nje izađe susjeda, penzionerka, s vrećicom iz koje viri vekna kruha. Prilazila nam je i sa zanimanjem nas promatrala.

Pero je skočio na noge - "Izvol'te gospođo! Dajte si malo počinite."

Ona se nasmiješila - "Neka, samo ti sjedi ... "

"Mene je moja mama učila da uvijek prepustim mjesto starijima" - nije sa dao Pero. - "Dajte, molim vas, vidite kak' je fini mekan kauč."

"Je, on vam je iz jedne fine familije. Istjeran." - dodao je Žarko. Kužio sam da je i on ušao u priču. Njega uvijek samo treba malko pogurati preko ruba.

"Al' ste vi, dečki, huncuti ... a kaj ste to donesli sim?"
 
"Kauč, gospođo." rekoh. - "Jedan fini udobni kauč. Nije sasvim nov ali je u jako dobrom stanju. Evo, vidite, mi sva trojica fino možemo sjesti na njega, odmarati se i promatrati tko prolazi ulicom. Možete i vi s nama, ako hoćete." Pero je u međuvremenu opet sjeo.

Zatresla je glavom lijevo-desno, s tradicionalnim izrazom "ah, ta današnja mladež" i otišla dalje. Možda se tog dana prisjetila svoje mladosti kad se i njoj život činio prekratkim da bi ga se shvaćalo ozbiljno. Nas trojica ostadosmo sjediti na kauču i pušiti.

"Malo je vruće ovdje" - rekao je Žarko. Bilo je oko jedanaest prijepodne, lipanj, a bog je bio naložio suhom bukovinom.

"Aha, trebali smo ga negdje u hlad ... " - složio sam se.

Pero je predložio - "'Ajmo ga tamo preko, ispred doma." Pred domom zdravlja je bilo nekoliko visokih stabala kestena širokih lisnatih krošanja.

"Može, može, to je bliže medicinarkama" - složio se Žarko. Znajući Žarkove sklonosti relacijama s nježnim spolom, zaključio sam da situaciju treba staviti pod kontrolu prije nego se njih dvojica zagriju previše, jer se iz takvih naizgled sitnih ideja kod nas trojice znaju izleći pothvati dalekosežnih posljedica. A imamo još posla danas.

"O kej, može, ali kauč preko ceste moramo nositi po zebri, znaš da je tu odmah milicija." - Zbilja, sto metara dalje je bila stanica milicije. Nevolja je bila što je pješački prijelaz udaljen oko pedeset metara i to u smjeru unatrag.

"Tc!" - cokne Pero i nabora nos. U savršenoj paraboli srednjim prstom odbaci opušak pravo u otvor kanalizacije kojih tri metra daleko, i ustane - "'Ajmo mi dalje!"

Ustanemo i mi i prihvatimo se kauča. Pero i ja naprijed, skupa. Žarko sam otraga, on je najveći i najači. Nastavimo ga nositi dalje niz ulicu u smjeru Perine kuće do koje imamo još kojih sto i pedeset metara. Tako nastavismo seliti moje stvari u moju novu podstanarsku sobicu koju sam unajmio kod Perine mame. 

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"

unbeliever @ 19:42 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.