Blog
subota, studeni 11, 2006
Kao mladić (započe svoju priču Ratnik) potovao sam mnogo svijetom, svuda gdje sam osjećao priliku zaraditi nešto svojim mačem. Sudbina me tako nanese i u grad Qal'at Sim'an gdje ostadoh neko vrijeme našavši posla kao stražar u bogatog trgovca voćem. Bilo mi je lijepo tamo, uživao sam u slobodno vrijeme šetati ulicama punim užurbanog naroda, toliko različitim od ulica mirnoga sela u kojem sam odrastao.

Jednog ljetnog predvečerja išao sam ulicom kroz koju do sada još nisam bio prošao. Ulica je završavala na malom trgu ispred stare mošeje. Trg je bio pun ljudi od kojih je većina stajala u zbijenoj gomili ispred mošeje. Došavši na trg, pođoh na stranu lagano šetajući rubom, ne približavajući se gomili. Mišljah kako će uskoro početi molitva, a kako ne bijah njihove vjere ne htjedoh ometati običaje domaćina u čijem gradu sam gost. No, toliko sam znao da je ovdje običaj moliti se u smiraj, a do zalaska sunca je još bilo dosta vremena, pa sam postao radoznao. Prišao sam bliže vidjeti da li možda neki velikodostojnik govori narodu sa stepenica mošeje, ali tamo nikog nije bilo. Prostor ispred ulaza u mošeju je bio prazan a ljudi su se okupili u polukrugu i stajali šuteći, glava zabačenih unatrag, pogleda uprtih nekud u visinu, kao da je sunce na svom putu ka sutonu zapelo za jedan od minareta.

Pogledah i ja u tom pravcu te tek tada spazih kako na ogradi minareta, oko šezdedeset lakata visokom, stoji čovjek.

"Tko je to?" upitah čovjeka pored sebe.
"To je Da'arud Al-Hayy, Letač." odgovori mi on, ne spuštajući pogled s minareta.
"Neće li pasti odozgora?" zapitah.
"Gledaj." odvrati čovjek i zašuti.

Trenutak poslije, na moje zaprepaštenje, mala tamna figura Letača Da'aruda kao da se ukoči i lagano se prevalivši preko ruba ograde propade u dubinu poput kamena. Dah mi je zapeo u grlu, kao i nekolicini ljudi blizu mene, ali ostali su samo s tihom pažnjom promatrali što se događa. Tada se dogodi čudesna stvar. Da'arud raširi ruke poput krila i njegov pad se pretvori u glatki let visoko nad glavama gomile. Letio je lijevo i desno, spuštao se dolje i potom opet uspinjao u visine, izvodio okrete i na kraju se sasvim nježno spustio na onaj prazan prostor ispred mošeje. Kad je bosim nogama dotaknuo kamen okrenuo se gomili, podigao ruke i uzviknuo "Bog je velik!" Gomila mu je odvratila istim uzvikom, kao iz jednog grla. Zatim su se počeli razilaziti, a Letač je stajao pred ulazom u mošeju i samo se blago smiješio. Neki od ljudi su mu prilazili, dodirivali njegova ramena i izgovarali njegovo ime. 

"To je stvarno čudesno" rekao sam čovjeku koji je stajao pored mene.
"On leti uvijek prije svetog dana" reče čovjek i pogleda me "Čudi me da već dosada nisi čuo za Da'aruda Al-Hayya."

Čvrsto sam odlučio razgovarati s Letačem. Zato sam pričekao da se ljudi oko tog zapanjujućeg čovjeka raziđu te sam mu prišao i zamolio da mi ukaže čast i popije čaj sa mnom.

Letač je pristao s ljubaznošću koja se mjerila s maloprije izvedenim čudesnim letom. Ušli smo u obližnju čajanu na početku ulice bojadisara. Izbliza Letač je izgledao sasvim obično, onizak, mršav, izborana lica. Ništa na njemu nije upućivalo na to da posjeduje tako izvanredan dar. 

"Oprosti mi na mojoj radoznalosti, ali stranac sam u vašem gradu i nigdje još ne vidjeh ništa slično tvom letenju, a proputovao sam mnoge zemlje i gradove. Kako to da od svih svetih ljudi jedino ti imaš taj dar?"

"Ravnoteža." Odgovori on, blago se smiješeći. Bio sam iznenađen.

"Mačka ima ravnotežu, pa ipak mora čekati golube da slete kako bi ih ulovila."

"Ja govorim o drugoj vrsti ravnoteže. Ravnoteži između Boga i Đavola, koju je Bog, kao što znaš, stvorio vrlo složenom i delikatnom."

"Objasni mi, o učitelju!" uskliknuh.

Naručio sam vino, ali Da'arud odbije i ostade pri čaju, te mi ispriča tajnu svog leta.

"U svim delikatnim stvarima mora se djelovati s velikom pažnjom. Tako je i s mojim letenjem. Mnogi ljudi puno svetiji od mene vezani su za zemlju kao kamenje. Mnogi drugi živjeli su životima kojih se i sam Đavo posramio, pa ipak se nisu digli ni za pedalj od tla. Samo ja, ako mi oprostiš što će zvučati malo samozadovoljno, našao sam savršenu ravnotežu između moje dobre i loše strane. Svake godine, prije svetih dana, ja pažljivo namještam svoju vagu dobra i zla. Moram počiniti male nepodopštine ili djela vjere kako bi obje strane vage bile savršeno uravnotežene. Tako, kad skočim sa mošeje, ni Bog ni Đavo ne mogu položiti pravo na moju dušu jer je ona na savršeno jednakoj udaljenosti od obojice. Stoga ja ne mogu pasti i umrijeti, nego me oni nose kako bi sačekali neko drugo vrijeme kad će odluka o mojoj duši biti jasnija." On se opet nasmješi i iskapi svoj čaj.

"Ti si, znači, neka vrsta ploče za kalah na kojoj se bore Bog i Đavo?" pitao sam s nevjericom.

"Leteća ploča, da ..." smijao se Letač.

Još smo dugo razgovarali i sjene su se oduljile u ulici bojadisara. Ja se nisam dao lako uvjeriti kako je običnom smrtniku moguće tako pažljivo živjeti da postigne savršenu ravnotežu dobra i zla. Pretpostavljao sam da ima neka druga tajna iza njegovog letenja, ali Letač je ostajao tvrdoglavo pri svojoj priči. Najzad je predložio da se popnemo na minaret gdje će mi pokazati da nema nikakvih pomagala i skrivene užadi za letenje.

Ja sam bio već prilično pijan a Da'arud, iako nije pio ništa osim čaja, bio je ispunjen nekom čudnom žudnjom da ponovo poleti. Popeli smo se uz mnoge zavojite stepenice do uskog balkona koji je poput krune okruživao minaret. Svježi večernji lahor i svjetla grada koja sam ugledao duboko ispod sebe, načas me rastrijezniše te rekoh:

"Slušaj, sad mi se tvoja priča čini sasvim prihvatljivom. Siđimo dolje i popijmo još čaja." Bilo mi je hladno, a nikad se nisam dobro osjećao na visinama.

Da'arud nije htio odustati. S lakoćom se popeo na ogradu balkona i zakoračio u prazninu. Lebdio je tamo poput pčele, na dva lakta od ograde.

"Ravnoteža!" uskliknuo je sa izrazom zadovoljstva.

"Ali, da li je dobro djelo kojim samo za mene pokazuješ svoju vjeru u točnoj ravnoteži s grijehom ponosa koji osjećaš pri ovoj demonstraciji?" upitah.

Letačeve obrve se malo skupiše kao da mu je kroz glavu prošla misao o nečemu na što nije prije pomislio. Trenutak kasnije, s krikom zaprepaštenja, strmoglavio se u dubinu. Skupio sam svu hrabrost i pogledao preko ograde balkona na nepomično tijelo koje je, u vrlo neprirodnom položaju, ležalo na stepenicama ulaza u mošeju. 

© Unbeliever, 2006. 

unbeliever @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.