Blog
subota, rujan 2, 2006
ili:
Zahvalnost učitelju

Kutija za tajne

Pero je ušao u Medvjeda noseći u ruci neveliki četvrtasti paket zamotan u smeđi papir i vezan običnom tankom špagom. Prišao je stolu za kojem je obično sjedilo naše društvo, a tog časa sam tu sjedio samo ja i pio svoju kavicu s mlijekom. Stavio je paket na stol. Paket je bio veličine i oblika opeke.

"Donio sam ti nešto na čemu možeš testirati svoju genijalnost."

Sjeo je za stol i počeo odvezivati špagu kojom je omot bio zavezan. Nije mu baš išlo od ruke ali Pero je od onih ljudi koji nikada ne bi prerezali špagu na omotu. Čvor je zavezan i mora se razvezati. Znao sam to i zato mu nisam ponudio nožić koji sam inače uvijek nosio u torbi, već sam strpljivo čekao pet-šest minuta da on odveže čvor. Pero je profesor fizike na faksu, ali njegovi su dometi puno širi od toga pa je poznat i po svojem poznavanju dalekoistočnih kultura i jezika. Imao sam neki predosjećaj da će se iz tog zamotuljka pojaviti neki kineski, korejski ili japanski artefakt i da ću imati čast saslušati kraće predavanje o povijesti i značaju tog umjetničkog predmeta.

Nisam se puno prevario. Pero je razmrsio čvor, odmotao papir i na svjetlu dana se pojavila prekrasna drvena kutija. Bila je izrađena od više vrsta drveta različitih boja i uzoraka godova, u prirodnim bojama drveta, neobojana osim nekoliko crnilom napisanih znakova na gornjoj plohi. Površina joj je bila visokog sjaja, ali nije izgledala presvučena lakom ili politurom.

Neko vrijeme smo šutke promatrali. Pero mene a ja kutiju. Onda sam ja okrenuo obje ruke dlanovima nagore, podigao ramena i obrve i upitao:

"Što, testiraš moju genijalnost običnom drvenom kutijom za nakit?"

Pero je zažmirkao nekoliko puta i rekao, kucajući prstom po kutiji:

"Drvena jeste, mada ne možda potpuno, za nakit je možda i služila, ali obična nije ni u ludilu. Pročitaj!"

"Čuj, ja ne mogu razabrati da li je to napisano kineskim ili japanskim pismom, a kamoli da ću ti to čitati."

Pero je očito na časak zaboravio da mi ostali smrtnici ne razumijemo i ne čitamo tekstove na jezicima i pismima dalekog istoka, ali brzo se snašao.

"Piše: Zadatak – otvoriti kutiju."

"Pa jesi li ju otvorio?" 

"Ne."

"Aha. Zašto?"

"Ne mogu."

"Ne možeš?"

"Ne znam kako se otvara."

Kutije za tajne ... puno njih

Sad je i meni bilo jasno da kutija nije baš najobičnija, pa sam posegnuo rukom prema njoj. Uzeo sam ju pažljivo, više iz poštovanja prema ljepoti i vještoj izradi nego zbog osjećaja tajanstvenosti. Pogledao sam ju sa svih strana. Bila je sastavljena od brojnih dijelova koji su se međusobno tako dobro spajali da se spojevi skoro ne bi ni vidjeli kad dijelovi ne bi bili različitih nijansi. Različiti drveni dijelovi od kojih je bila sastavljena činili su zamršen geometrijski uzorak, koji se protezao po svim plohama kutije. Sve su stranice kutije bile jednako lijepo i kvalitetno obrađene. Zapravo se nije moglo sa sigurnošću znati što joj je gornja a što donja strana osim po onom natpisu za koji smo pretpostavili da je na gornjoj strani kutije, tamo gdje bi trebao biti poklopac. Samo što poklopca nije bilo. Niti ikakve crte koja bi nagovijestila mjesto gdje se kutija otvara, niti šarke, ni brave ili ključanice. Ništa. Pažljivo sam prstima opipao cijelu kutiju. Sve stranice bile su jednako glatke i bez otvora, zareza, rupice ili kvržice koja bi se mogla pomaknuti i tako osloboditi skrivenu bravicu. Sama glatkoća. Toplina drveta činila ju je vrlo ugodnom za držanje u ruci. Na donjoj, to jest strani suprotnoj od one sa natpisom, u kutu se nalazilo nekoliko sitnih znakova.

"Šta tu piše?" - pitao sam.

"To je potpis majstora koji je napravio kutiju, Takajiro Ohkawa."

"Japanac?"

"Aha."

"Gdje si to nabavio?"

Kutiju je Pero kupio za pet britanskih funti na buvljaku u Cambridgeu gdje je bio prošli tjedan na nekom skupu fizičara. Prodana mu je kao pritiskač za papire.

"Kako znaš da je to kutija a ne zaista samo pritiskač za papire?"

Uzeo mi je kutiju iz ruku, prislonio ju uz moje uho i lagano kucnuo člankom prsta po njoj. Iznutra se začulo jedva čujno vibriranje, metalnog prizvuka. Podsjetilo me na kineske Yin-Yang kugle koje ispuštaju melodične zvukove dok ih vrtiš u ruci. Samo je ovo bilo puno tiše, na granici čujnosti. Podigao sam obrvu.

"Unutra ima nešto?"

Pero je klimnuo glavom.

"Ili su to dijelovi mehanizma za otvaranje i zatvaranje kutije, ili je nešto što je spremljeno u kutiju. Zato znam da je to kutija. Osim toga Takajiro Ohkawa nije proizvodio pritiskače."

"Ti znaš tko je taj … japanac?"

Takajiro Ohkawa bio je jedan od trojice japanaca koji su u negdje oko 1870. godine, u Meiji razdoblju, zamislili i počeli proizvoditi kutije koje su nazvali Himitsu-Bako, ili kutijama za tajne. Svaka je kutija imala mehanizam s više pokretnih dijelova koje je trebalo pomicati u raznim smjerovima i točno određenim redoslijedom pokreta kako bi se kutija otvorila. U tim kutijama su bogati japanci čuvali dragocjenosti, majstori su skrivali svoje tajne alatke i nacrte, a političari su često prenosili povjerljive dokumente u njima. Neke kutije su tako komplicirane da treba i više od stotinu pokreta za otvaranje. Vještina izrade tih kutija, kao i njihovi nacrti, nikad nisu bili zapisani na papir nego su se prenosili usmenom predajom na nasljednike majstora graditelja. Danas postoji devet poznatih majstora graditelja Himitsu-Bako.

Međutim sve Himitsu-Bako kutije imaju lako dostupne pokretne dijelove koji upravljaju mehanizmom za otvaranje. Oni su u obliku kliznih poluga ili rotirajućih dijelova. Kutija koja je stajala pred nama, mada je možda potjecala od Ohkawe, čini se da nije pripadala uobičajenoj proizvodnji.

"Ti si to istražio?"

Pero je zaista saznao sve što je mogao o Ohkawi i kutijama. Literatura, Internet, e-mailovi prijateljima u Japan … uspio je pronaći neki stari zapis u kojem se spominje izrada kutija koje imaju unutrašnji mehanizam takav da se kutija mora lupkati i tresti u određenim položajima kako bi se klizni dijelovi u unutrašnjosti postavili u položaj koji omogućuje otvaranje kutije. Ali u tom je zapisu također pisalo i da je vještina izrade takvih kutija zauvijek izgubljena, te da u svijetu nema poznatih primjeraka takve kutije.

"Imamo li mi to prvi nađeni primjerak …?"

"Nemamo dok ju ne otvorimo."

"Da probamo čekićem?"

Pero je zgrabio kutiju i privukao je k sebi kao da sam već zamahnuo na tu dragocjenost.

"To mogu i ja sam! Kutiju treba otvoriti bez sile."

Nisam, naravno, namjeravao upotrebljavati nasilne metode, to je više izletjelo kao reakcija na Perinu učenu priču o kutiji. Da malo ublažim negativan efekt, upitao sam ga:

"Je li na prodaju?"

"Nije na prodaju, i nije na poklon. Donio sam ti ju da vidim možeš li ju ti na neki način otvoriti."

"Ali … kutija bi mogla biti vrijedna čak i ako je prazna. Ako ju otvorimo i pokažemo da je to jedini primjerak izgubljene tehnologije kutija za tajne, sama će kutija vrijediti bogatstvo."

"Čuj, ako ju otvoriš, svu vrijednost i slavu dijelimo popola, uključujući i ono što nađemo u kutiji."

To je već bilo nalik izazovu.

Pero mi je dao kutiju, nakon što sam se svečano zakleo da ju neću nasilno otvarati. Dogovorili smo se naći sutra u isto vrijeme, u Medvjedu.

Japanese puzzle boxes selection

Ponio sam kutiju kući, u svoju malu radionicu. Tu sam pokušao svoju "genijalnost" upregnuti do maksimuma ne bih li ju otvorio. Naginjao sam ju na sve strane, tapkao i lupkao, pritiskao pojedine dijelove, pokušavao ih pomaknuti, okretao kutiju ovako i onako, sve uzalud. Ništa se nije događalo. Kutija je ostajala čvrsto zatvorena.

Moram priznati da sam nakon tri sata neuspješnih pokušaja bio tako frustriran da sam odlučio poslužiti se i malo grubljim zahvatima. Položio sam kutiju na stol, na njenu bočnu stranu. Malim gumenim batićem lupnuo sam ju žestoko sa strane, po najmanjoj osnovici. Metalni zvuk poput malog gonga iz unutrašnjosti, isti onaj koji sam čuo kad je Pero kucnuo prstima po kutiji, začuo se jasno. Ali ovaj put to nije bio jedini zvuk. Neko cviljenje, poput glasanja sitne životinjice zatvorene i preplašene u dubini kutije, pratilo je onaj zvuk gonga. Trgnuo sam se.

"Je li moguće da u kutiji nešto živi, neko malo biće? Što sam mu učinio?"

Racio je brzo pronašao odgovor: hrđa. Škripanje je od nekog dijela mehanizma kutije koji je od dugog stajanja zahrđao i sada sam ga uspio pomaknuti. Znači li to da sam uspio pokrenuti mehanizam? Hoće li se kutija sada otvoriti? Sjeo sam pored stola, zapalio cigaretu i promatrao kutiju. Više nije bilo zvukova. Stajala je na stolu nepokretno i tiho. Možda mi se smijala?

Nije se otvorila. Ni nakon pet minuta, ni nakon pola sata, niti nakon daljnjih dva sata tupkanja, lupkanja i preokretanja. Kasno u noći pošao sam na spavanje. Kutiju sam ponio sa sobom u spavaću sobu i stavio ju na noćni ormarić. Činilo mi se da sam brzo zaspao, iscrpljen od testiranja genijalnosti.

"Otkud taj zvuk?"

 Ležao sam u krevetu u onom čudovitom stanju koje se nalazi na prijelazu između sna i jave. Kad sam naposljetku bio sasvim siguran da sam budan upitao sam se što me je to probudilo. Nakon kraćeg vremena shvatio sam da se u sobi čuje neki zvuk kojega do tada nije bilo. Nekoliko sekundi sam ležao i pažljivo slušao. Zatim sam sjeo u krevetu.

"Otkud taj zvuk?"

Bilo je to poput tiktakanja nekog velikog sata, neobično čistih tonova. Mogao je biti sat da nije bilo promjena u zvuku u nepravilnim razmacima, kad bi se javljalo neobično cviljenje kakvo bi moglo ispuštati neko sitno stvorenje pod velikim stresom. Ustao sam iz kreveta. Nije imalo smisla pokušavati nastaviti spavati dok to stvorenje cvili. Upalio sam svjetlo i osvrnuo se po sobi da utvrdim otkuda dopire zvuk. Izgledalo je da dolazi iz blizine mog noćnog ormarića. Naravno. Na njemu je bila Perina kutija. U času kad mi je pogled pao na nju, iz kutije se začuo do tada najjači cvilež. Žmarci su mi prošli niz leđa, ali sekundu kasnije cviljenje je prestalo i nastavilo se metalno tiktakanje.

Noć je tajanstveno doba i u čovjeku oslobađa mračne misli.

"Je li moguće da je to neka paklenska naprava? Što ako je taj japanac napravio stroj namijenjen da ubije onoga tko ga otvori? Što će biti kad prestane tiktakanje? Hoće li eksplodirati? Ili ispustiti otrovni plin? Možda treba znati poseban postupak da se zaustavi uništenje. Možda … "

Dobio sam snažan poriv da nazovem policiju i prepustim njima rješavanje ove smrtonosne zagonetke. Neka pozovu specijalce, stručnjake za eksplozive, neka zovu koga god hoće samo neka mi to sklanjaju iz moje sobe!

Razum je ipak prevladao, ili možda prije osjećaj da bih mogao ispasti budala pozovem li policiju u gluho noćno doba da iz moje spavaće sobe uklanjaju drvenu japansku kutijicu koju ne znam otvoriti a koja će, navodno, eksplodirati. Postepeno sam sebe uvjerio u nepostojanje opasnosti od stradavanja. Najvjerojatnije je da sam ipak uspio pokrenuti mehanizam kutije koji je napravljen kao satni mehanizam i sad izvodi svoj program koji će na kraju dovesti do rješenja zagonetke kutije.

Pokazalo se da zagonetka kutije glasi – pokušaj spavati u sobi sa Perinom kutijom. Pokušavao sam uhvatiti nešto sna, ali nije išlo. Tiktakanje i povremeno cviljenje se nastavilo skoro do pet ujutro, kad je kutija zašutjela. Uzeo sam ju u ruke i proučavao. Nije bilo vidljive promjene na površini kutije. Nije se pojavila nikakva pukotina, nije iskočila tajna polugica. Pritiskao sam sve pojedine dijelove kutije pojedinačno i u kombinacijama. Ništa. Ili je mehanizam opet zaglavio, ili ono tiktakanje i cviljenje nije imalo nikakve veze s otvaranjem kutije. Posve iscrpljen, ostavio sam kutiju na noćni ormarić i zaspao. 

Kutije, kutijice ...

Spavao sam do deset sati i skoro zakasnio na sastanak s Perom. Pero je već bio za našim stolom i proučavao je neke fotografije. Bile su to fotografije tajanstvene kutije, sa svih strana, koje je sigurno napravio prije nego što je kutiju dao meni. Sjeo sam preko puta Pere i stavio kutiju na stol između nas. Jedan pogled na nju rekao mu je da je kutija još uvijek zatvorena, a pogled na moje podočnjake pokazao mu je da nisam zabušavao u pokušavanju da ju otvorim. Pokazao mi je fotografiju na kojoj se vidio uvećan potpis Takajira Ohkawe. Na tako uvećanom detalju moglo se primijetiti da uz potpis stoji još jedan znak. Bio je nešto manji i bljeđi pa ga se lako moglo smatrati dijelom ornamenta. Ipak je to bio pisani znak.

"Ovo je znak označava učitelja. Tako da cijeli tekst znači 'Učitelj Takajiro Ohkawa', dakle mogao bi biti i posveta učitelju od učenika. Moguće je da je neki Ohkawin učenik napravio tu kutiju, možda kao dio ispita kojim je dokazao da je naučio vještinu izrade Himitsu-Bako."

"Ali rekao si da Ohkawa nije za sobom ostavio kutija ove vrste. To bi značilo da je učenik napravio nešto što nije naučio od učitelja. Onda to nije bio dio ispita."

"Imaš pravo. Kutija je možda nastala kasnije, kad je učenik već razvio vlastite mehanizme. Ali kutija je ipak posvećena učitelju."

"Učenici uvijek žele nadmašiti svoje učitelje. Možda je ovom kutijom učenik želio svom učitelju dokazati kako može napraviti bolju kutiju od njega. Možda je to bio izazov učitelju – ako ne uspije otvoriti kutiju mora priznati da je učenik bolji od njega."

Ispričao sam Peri što se sve događalo protekle noći s kutijom. Prisjećajući se svojih noćnih strahova opet mi je naišla jedna mračna ideja.

"Što misliš, je li moguće da je u kutiji skrivena neka opasnost. "

"Kakva opasnost?"

"Zamisli ovako. Učenik je naučio od učitelja sve što je mogao i počeo je raditi samostalno. Razvio je svoju vlastitu kutiju za koju vjeruje da je puno bolja i teža za otvaranje od bilo čega što je njegov učitelj mogao zamisliti. Želi biti jedini vlasnik tog znanja, ali zna da bi učitelj također mogao razumjeti mehanizam i tako postati drugi poznavalac novog mehanizma. Zato učenik načini kutiju koja je test za učitelja. Ako ju učitelj ne uspije otvoriti, učenikovo znanje je sigurno. Ali, što ako učitelj otvori kutiju? Tada on predstavlja opasnost koju treba ukloniti, a najbolji način za to predstavlja sama kutija – nakon otvaranja kutija treba uništiti sebe i onoga tko ju je otvorio."

"Takajiro Ohkawa umro je u dubokoj starosti prirodnom smrću."

"Zato jer je kutija još uvijek neotvorena!"

Peri se naboralo čelo dok je prebirao po sjećanju sve što je znao o Ohkawi.

"Ovako. Takajiro Ohkawa je imao jednog učenika, koji se zvao Ninomiya, a Ninomiyini učenici su bili  Kamei i Kikuchi. Ninomiya i Kamei su živi ali više ne rade, a Kikuchi još proizvodi "obične" kutije. Ali ima nekih tekstova u kojima se spominje drugi učenik Okhawe, koji je samo tri godine proveo u naukovanju i potom otišao te mu se zametnuo svaki trag. Bilo je to na samom početku dvadesetog stoljeća. Ništa se više o njemu ne zna, niti postoje njegova djela. Smatra se da ga je Okhawa otjerao jer je bio loš učenik, te da je ostatak života proveo pod lažnim imenom i nikad se više nije bavio kutijama."

Moja mašta je radila punom parom.

"Oho-ho! Možda imamo našeg tajanstvenog učenika. Možda taj učenik nije bio tako loš, dapače, bio je tako dobar da je učitelj vidio u njemu prijetnju. Učenik je napravio kutiju koju učitelj nije mogao otvoriti. Pa ga je protjerao."

"To nema logike. Da je zaista bio tako dobar, i da ga je Okhawa protjerao, učenik bi nastavio raditi kutije i, pošto je bolji od učitelja, ubrzo bi preoteo posao učitelju."

"Imaš pravo. Učenik nije bio potjeran, jer bi se kad-tad opet pojavio. Učenik je nestao, najvjerojatnije ubijen. Možda je učitelj njemu napravio smrtonosnu kutiju?"

"O, bože!" Pero stavi ruku na usta. "Oni su jedan drugome načinili kutije. Učenik je svoju otvorio i poginuo. Učitelj svoju nije otvorio i nastavio je živjeti. Pitam se kako je živio s tom kutijom. Bila je stalni izazov da ju otvori i pronikne u mehanizam, a opet je morao znati da će pri tome najvjerojatnije poginuti kao što je stradao učenik otvarajući svoju kutiju."

"Kako vidiš, nije ju otvorio."

"I nama bi bilo bolje da ju ne otvaramo!" dahne Pero.

Pero posegne rukom za kutijom koja je stajala između nas na stolu. Ne znam da li je on zaista dotaknuo nešto što je prije nisam, ili je mehanizam u kutiji sasvim slučajno ponovo proradio baš u tom trenutku, ali točno u času kad je Perina ruka dotakla kutiju iz nje se začulo jedno prilično glasno "Tvainnng!". Kao da je neka snažna čelična opruga nakon sto godina stisnutosti napokon dočekala trenutak slobode.

Ostali smo ukočeni, obojica. Što nas sad čeka? Eksplozija, otrov, neka tajanstvena sila? Sekunde su kapale poput meda. A onda se kutija pod Perinom rukom naprosto rasula. Jednostavno se pretvorila u hrpicu drvenih i metalnih dijelova. Pero je povukao ruku i onda smo buljili u tu hrpicu i čekali da se nešto dogodi.

Ništa se nije dogodilo. Hrpica je ležala mirno na stolu i nije pokazivala znaka da nas namjerava napasti. Počeli smo prebirati prstima po njoj. Ništa s ničim više nije bilo povezano. Svaki dio za sebe. U sred hrpice pronašli smo komadić papira, veličine pola dlana, s tekstom na njemu. Pero je uzeo papir i pročitao:

"Hvala, poštovani učitelju."

Gledali smo se šutke, razumjevši obojica. Za razliku od učitelja, učenik nije imao ubojite namjere. Ali napravio je kutiju tako da se prilikom otvaranja potpuno raspadne i tako onemogući proučavanje mehanizma i ponovno sklapanje. Znam pouzdano da je to nemoguće. Kutija ima stotinu trideset šest drvenih dijelova i četrdeset dva čelična. Dijelovi na sebi imaju utore, izbočine, zaponce i kukice. Sve sam ih uredno pospremio i godinama pokušavao ponovo sastaviti. Napravio sam program na računalu da mi pomogne u kombiniranju i bilježenju kombinacija. Posvetio sam godine proučavanju Himitsu-Bako. Pronašao sam svaki mogući zapis i tekst o njima. Znam o njima sigurno više i od Pere. Ali kutiju nisam složio. Više se i ne trudim toliko. Povremeno dijelove prebirem prstima i razmišljam o čovjeku koji ih je stvorio prije više od sto godina i koji je nestao jer je bio predobar. Koji je i u smrti pokazao da je bolji i časniji od učitelja.

Pero je sačuvao onaj papir sa tekstom "Hvala, poštovani učitelju." Stavio ga je u mali okvir i drži ga na zidu u svojem uredu. On je, ipak, profesor. 

Izbor japanskih kutija za tajne

******************************
© Unbeliever, 2006. "Priče iz Bijelog medvjeda".

unbeliever @ 09:44 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.