Blog
ponedjeljak, svibanj 15, 2006
Sve je započelo prilično nevino ...

Počeo sam misliti na zabavama, tu i tamo, da se opustim. Ali, neizbježno, jedna je misao vodila do druge, i uskoro nisam više bio samo društveni mislilac. Počeo sam misliti sam. «Radi opušanja,» govorio sam sam sebi, ali znao sam da to nije istina. Mišljenje mi je postajalo sve važnije i važnije i najzad sam mislio cijelo vrijeme.

Počeo sam misliti na poslu. Znam da zaposlenje i mišljenje ne idu skupa, ali nisam mogao prestati. Počeo sam izbjegavati kolege s posla u vrijeme pauze da bi negdje potajno čitao Rusella ili Prousta. Vratio bih se u ured sav smućen, pitajući «Šta mi zapravo ovdje radimo?»

Kod kuće stvari također nisu išle najbolje. Jedne večeri sam isključio televizor i pitao svoju ženu što misli o smislu života. Tu je noć provela kod svoje majke.

Uskoro sam stekao reputaciju teškog mislitelja. Jednog dana šef me je pozvao u ured. Rekao mi je: «Čuj, sviđaš mi se i žao mi je što ti to moram reći, ali tvoje mišljenje je postalo problem. Ako ne prestaneš misliti na poslu, morat ćeš si tražiti drugo zaposlenje.» Zbog toga sam se zbilja zamislio.

Nakon razgovora sa šefom otišao sam ranije kući. Ispovijedio sam se ženi: «Draga, ja mislim ...»

«Znam da misliš! I zato hoću razvod!» rekla je ona.

«Ali, srce, sigurno nije tako ozbiljno!?»

«Ozbiljno je!» rekla je ona dok su joj usnice podrhtavale. «Ti misliš toliko koliko i sveučilišni profesori, a sveučilišni profesori ne zarađuju skoro ništa, i ako ti nastaviš tako misliti uskoro više nećemo imati od čega živjeti.»

«To je pogrešan silogizam!» rekao sam razdraženo, a ona je počela plakati.

Bilo mi je dosta. «Idem u knjižnicu!» uzviknuo sam dok sam izlazio iz stana.

Vozio sam prema knjižnici, raspoložen za nešto Kirkegaarda, slušajući usput treći program HRT-a. Zaškripao sam gumama na parkingu knjižnice i potrčao ka staklenim vratima ... nisam ih mogao otvoriti. Knjižnica je zatvorena! I danas vjerujem da me je Bog imao na oku te večeri. Dok sam klizio na pod, ostavljajući tragove prstiju na staklu vrata, iskrivljenih usta moleći za malo Aristotela, za oko mi je zapeo plakat. „Prijatelju, da li razmišljanje uništava tvoj život?“ pisalo je na njemu.

Vjerojatno prepoznajete tu rečenicu. Nalazi se na svim standardnim plakatima Udruge liječenih mislilaca. I zato sam danas ovo što jesam: mislilac koji se liječi. Nikad ne propuštam sastanke Udruge. Na sastancima ponekad gledamo filmove o kojima se nema što razmišljati (prošli tjedan je to bio Sedlarov „Četverored“). Ili čitamo odlomke iz knjiga namijenjenih onima što ne misle. Aralica nam je česti gost. Zatim razmjenjujemo iskustva o tome kako smo izbjegavali razmišljanje od prošlog sastanka.

I dalje imam svoje zaposlenje, a kod kuće su stvari mnogo bolje. Život, nekako, izgleda puno bolji i lakši ... nakon što sam prestao misliti.

unbeliever @ 11:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.