Blog
ponedjeljak, lipanj 26, 2006
ili:
Kako sam prestao pričati viceve o plavušama

Naše društvo u Bijelom medvjedu oduvijek je bilo muška bagra, kako je to znala reći naša najdraža konobarica Lana jer smo zbijali šale na račun žena a posebno su na meti često bile plavuše. Ja sam se tu dosta isticao, ne zbog toga što imam nešto protiv plavuša ili protiv žena uopće. Jednostavno volim pričati viceve pa se događa da đavolu svoga pripovjedačkog dara za komad dobrog vica ponekad prodam komad dobra ukusa. Od prije nekog vremena ne pričam više viceve o plavušama. Središnju ulogu u tom mom obraćenju imala je naša najdraža konobarica Lana a Tibor, iako je također bio ključni element u svemu tome, zapravo još uvijek ne zna koja je bila njegova uloga. Možda ću mu jednom ispričati kad budem imao dovoljnu povijesnu distancu. A možda mu Lana ispriča, jednom kad se odvaži, jer on je njoj jako, jako …

Tibor je matematičar i to od one vrste kojoj je plemeniti cijep matematike kalemljen na žilavi korijen divljake. Vrlo plodan kvalitetnim radovima, priznat u međunarodnim stručnim krugovima, zadržao je jednu divljinu u odnosu prema ljudima posebno onima kojima matematika nije bila jača strana. Nepokolebljiv u svojim stavovima smatra da je matematika jedina znanost i zanimanje dostojno čovjeka. Svi ostali, koji se ne bave matematikom, niža su vrsta.

Pogrešno bi bilo Tibora zamisliti kao stereotipskog razbarušenog, rasijanog, neurednog  znanstvenika, koji zaboravlja put do svoga stana. Naprotiv, Tibor je oduvijek imao izvanredno pamćenje, i mogli ste ga koristiti kao enciklopediju kad je raspoložen. Stil oblačenja mu je ležeran ali uredan, uz obaveznu jež frizuru i glatko izbrijano lice.

Nas za stolom podnosi jer, iako smo u osnovi posve različitih zanimanja, svi imamo neko matematičko obrazovanje, većina čak vrlo solidno. Kad bi svratio u Medvjeda, uvijek bi se priključio društvu za našim stolom, pio macchiato i pušio svoje „ronje“, Ronhille. Govorio bi malo i uglavnom bi se ubacivao komentarima na temu koja je u tijeku. Vrlo, vrlo rijetko bi Tibor sam započeo novu temu razgovora.

Te večeri smo bili svi dobro raspoloženi. Bio je petak, početak vikenda, što je već samo po sebi dovoljno za dobro raspoloženje. Uz to su pale neke zabavne priče o zgodama iz proteklog tjedna. Druga runda je bila na stolu.

Dok je Tibor spuštao svoj macchiato na stol i privlačio si stolac, Ado je taman započinjao priču o glupim studentima. Ado je asistent na FERu i uvijek ima zanimljivih dogodovština sa svojim studentima. Ovaj puta je priča bila o jednom koji je u svom seminarskom radu engleski termin „piece-wise linear approximation“ preveo kao „mirnodopska mudra linearna aproksimacija“. Svi smo, naravno, znali da se tu radi o „linearnoj aproksimaciji po odsječcima“ pa su se dosjetke i smijeh u veselim krugovima širili oko našeg stola.

Tibor je iskoristio priliku da temu lagano skrene u njemu omiljene vode – o tome kako je većina ljudi glupa i na zna ni najelementarnije stvari iz matematike. Da nismo bili tako dobro raspoloženi, ili da je Tibor načeo temu prije druge runde, vjerojatno bismo se složili s njime, klimali sažalno glavama nad jadnim neznalicama i ubrzo prešli na drugu temu. Ali taj puta smo nekako svi bili ispunjeni dobrohotnim osjećajima prema svekolikom pučanstvu, druga runda je bila pri kraju i jednostavno nam se nije dalo propustiti priliku da Tibora pokušamo izbaciti iz njegovog matematički preciznog kolosijeka. Sizifovski posao, znali smo, ali bit će zabavno i pomoći će vremenu u prolaženju.

Tako smo svi počeli dokazivati Tiboru da ljudi u stvari puno znaju matematiku i koriste ju u svakodnevnom životu, samo da to nije ona vrsta matematike kojom se on bavi i nije toliko formalna.

„Ma koja matematika!“ uskliknuo je Tibor. „Zbrajanje im još i ide, oduzimati svatko voli, množenje nije problem jedino u biološkom smislu, a i ne pitajte ih da nešto dijele! A to je samo osnovna aritmetika, ne može se tu pričati o matematici.“

To je bilo rečeno prilično ex-katedra, tonom nedodirljive kompetencije, ali se već moglo nazrijeti da smo uspjeli stvoriti sitne talasiće na površini njegovog duševnog mira, što nam je samo dalo poleta da nastavimo s novim napadima u tom smjeru. Dok su ostali ulijetali sa komentarima, meni je počela klijati ideja za dobru podvalu. Uz klasičnu primjedbu da idem uspostaviti duševni mir krenuo sam prema vratima WC-a. Ulaz u toalet je tik do šanka, pa sam mogao kao usput zastati i progovoriti par riječi s našom najdražom konobaricom Lanom, prototipom plavuše, metar osamdeset i sve što uz to ide.

„Čuj, Lana, hoću se našaliti s Tiborom. Pliz, je l' može pomoć s tvoje strane?“

„Ak' nije nešto ružno, … znaš, on je meni baš jako simpatičan.“

„Ma, nije, samo mala šala, znaš kak' se mi u društvu zezamo. „

„Onda dobro, a šta ti treba?“

„Ma jednostavno, kad te pozovemo za treću rundu, ja ću ti postaviti pitanje da li znaš rješenje općeg integrala od e na x. Ti trebaš odgovoriti da svaka budala zna da je to isto e na x. Kužiš?“

„Aha, to je neka matematika. Čekaj, integral od e na x je … ?“

„ … opet e na x.“

„I samo to kažem? A neće se Tibor naljutiti? Znaš, on je meni jako …“

„Znam, znam, simpatičan! Ma i mi ga svi volimo, al zeka je zeka. Poslije mu možemo i reći da je namješteno, al' da se malo zafrkavamo…“

„Pa, … onda dobro. Al' da se on ne naljuti na mene …“

Lana je namjestila na lice izraz Bambi broj tri, pa i da hoćeš ne bi joj mogao nešto nažao učiniti.

„Ma, neće, on ti je dobra duša i zna za šalu. Onda, zapamti: integral od e na x je …?“

„Znam, e na x, pa nisam blesava!“

I ode prati čaše. Pogledao sam prema našem stolu, nitko nije gledao u ovom pravcu, svi su se udubili u raspravu s Tiborom. Ušao sam na kratko u WC i potom se brzo vratio na mjesto da netko ne pozove treću rundu prerano pa da mi propadne namještaljka. Taman dok sam sjedao, već su počeli domahivati Lani da dođe, valjda su samo čekali da se i ja vratim za stol.

Vinko je uvjeravao Tibora:

„ … i vjeruj ti meni da ljudi znaju više matematike nego što ti misliš, samo im to ne treba svaki dan, pa su pozaboravljali, al' mogli bi se i prisjetiti kad bi baš trebalo …“

Tibor se bio tek lagano zacrvenio u licu, ali pravi dokaz da mu je unutrašnji mir dobro uzdrman bio je u tome što je postao sarkastičan:

„'Ajde, još ćeš mi reći da možeš na ulici nekog zaustaviti i pitati kako se radi LU dekompozicija matrice?“

Lana je izašla iza šanka i uputila se prema našem stolu. Bio je pravi trenutak da se ubacim:

„Ma, daj, ne pili s tim matricama, 'ajde kladim se u rundu da sad u ovom času u Medvjedu ima bar jedan osoba koja zna integrale. Osim nas za ovim stolom.“

Lana je prišla stolu, držala je notes u jednoj ruci a olovkom u drugoj prebrojavala je koliko treba kojeg pića donijeti. Pravio sam se da to ne primjećujem i pogledom sam fiksirao Tibora. On se nacerio:

„Da pitamo onog tamo, pijanca?“

Trzajem brade pokazao je prema šanku. Okrenuo sam glavu u smjeru u kojem je pokazao. Za šankom je stajao lokalni cuger koji vjerojatno neće još dugo stajati. Procijenio sam – još dva konjaka i pod, ako ga prije Lana ne istjera napolje. To sam znao i bez gledanja, ali okretanje glave mi je poslužilo da se tako Lana, kao sasvim slučajno, nađe u mom vidnom polju.

„Daj, da počnemo od nekoga 'ko je kol'ko - tol'ko, pri sebi …“

Sad sam, kao, baš primijetio Lanu, pa sam ju lagano primio za podlakticu i rekao Tiboru:

„Evo, evo, neka naša najdraža konobarica bude zamorac za ovaj test.“

Lana je izgledala zbunjeno, zatreptala je svojim dugim trepavicama i premještala se s noge na nogu, dobro je igrala ulogu. Ostali su nanjušili da sam nešto skuhao, i zašutjeli su očekujući što slijedi. Tibor je napravio grimasu ne rekavši ništa, ali mu se s lica dalo pročitati:

„Dobro, ako baš hoćeš kladiti se na plavušu …“

Sad sam sve imao pod kontrolom. Pažnja svih za stolom bila je na meni i Lani, osjećao sam se kao glumac na premijeri koji se priprema izgovoriti čuveni monolog. Valjda ponesen tim osjećajem, postao sam malo teatralan.

„Lana, draga naša Lana, mogu li si dopustiti slobodu pa te zamoliti da nam pomogneš u ovom našem malom testu?“

Lana je i dalje izgledala zbunjeno i kao da ništa ne kuži.

„A kakav to test?“

„Evo, samo ću ti postaviti jedno pitanje iz matematike, pa ako znaš odgovor onda Tibor plaća ovu rundu, a ako ne znaš, plaćam ja. Sitnica.“

Lana je i dalje igrala kao na filmu, zbunjen pogled i nervozno vrckanje. Možda je to i bilo istinski jer njoj je Tibor jako, jako …

„Dobro, može.“

Po glavi mi se počela motati slika matadora koji se sprema na završni udarac mačem pred prepunom arenom. Za stolom je bio mukli muk.

„Dakle, draga naša omiljena konobarice, možeš li ti nama odgovoriti …“ mala dramska stanka, kao da se pokušavam dosjetiti zadatka, “… rješenje općeg integrala od e na x?“

Tajac i dalje vlada za stolom. Nitko ne trepće, osim Lane, a ona ima trepavica za sve nas. Lana nagne glavu na desno rame, malo protrese bujnom plavom kosom i nasmiješi se:

„O, pa to je lako, svako zna da je integral od e na x opet e na x …“

Pogledala je u Tibora, a izraz lica bio joj je kao u prvoškolke koja je upravo pred cijelim razredom odgovorilo točno na najteže pitanje koje je učiteljica mogla smisliti. Sve se dalje odvijalo u "slow motion"-u. Tiboru se donja čeljust  lagano počinje spuštati prema površini stola, ostali su svi nepokretni - nitko ni da pusti glasa, niti da udahne, a u mojem pleksusu se lagano počinje razmatati ciklon trijumfa.

A onda je Lana pogledala u mene, sa dvije zvjezdice u očima, i dovršila:

 „… plus konstanta, naravno!“

Nakon toga se okrenula i lagano uputila prema šanku.

Onaj ciklon trijumfa pretvorio se u snježnu grudu poraza. Ja joj nisam rekao za konstantu, to sam bio smetnu s uma, dvije pive su ipak dvije pive. Vrijeme od našeg dogovora do njenog dolaska k stolu je bilo prekratko da bi bilo koga drugog pitala. A i koga, onog cugera za šankom? Znači, ona je to sama …

Ništa nisam rekao. Bacio sam na stol novce za cijelu treću rundu, možda i za pola četvrte, ne znam sigurno, i pokupio se van na zrak. Od tada ne pričam viceve o plavušama. Ne želim ih ni slušati. Nemojte, molim vas!

Mislim da ni Tibor ni ostalo medvjedsko društvo nisu svjesni veličine mojeg debakla, i neka ostane tako. Lana i ja znamo. Pogledi nam se susretnu i sve nam je jasno. Mada se za sada to ne spominje, mislim da je malo kome promakla jedna sitna promjena u Tiborovom ponašanju - malo češće skreće pogled i malo ga duže zadržava na našoj najdražoj konobarici. A što se tiče Lane, ah, znamo da je on njoj jako, jako …

******************************
© Unbeliever, 2006. "Priče iz Bijelog medvjeda".

unbeliever @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.