Blog
nedjelja, lipanj 14, 2009
Ljetno je doba, sunce i vruć vjetar našpanali su mi putni živac i gude na njemu ariju koja budi slike neznanih daljina. Ali nisu samo daljine tajanstvene i zanimljive, ima toga i bliže. Avanturist sa srcem i maštom ne mora ići daleko da bi doživio pravu avanturu.

Manje od sat vremena vožnje trebalo nam je za stići u Ogulin. Mjesto kroz koje sam prošao najmanje pedeset puta a nikad se nisam zaustavio, nikad pogledao koja to ljepota ljude drži ovdje. Vrijeme je za ispraviti tu pogrešku.

Ime grada Ogulina nastalo je najvjerojatnije od latinskog izraza "ob gula" što znači ždrijelo ili ponor. Odnosi se na ponor rijeke Dobre koja u najstrožem centru grada nestaje pod zemljom.
Đulin (i Zulejkin) ponor Taj ponor ogulinci nazivaju Đulinim ponorom u sjećanje na djevojku Đulu koja je skočivši u ponor završila svoj život nakon što je saznala da je njezin dragi poginuo u bitci. Pričaju ljudi još jednu legendu, o djevojci Zulejki, kćeri turskog zapovjednika frankopanskog kaštela, koja je također skončala u ponoru ne željevši se udati za plemenitaša kojega joj je namijenio otac. Đulin ponor ulaz je u najveći kraški špiljski kompleks u Hrvatskoj, špilju Medvednicu koja se prostire ispod velikog dijela Ogulina. Tako možemo reći da Ogulin čine dva grada, jedan na površini kojega nastavamo mi smrtnici i drugi u podzemlju u kojem se zasigurno stanovnici brojna mitska i nadnaravna bića. A sa zidina tvrđave nad Đulinim ponorom, one iste kojom je zapovijedao Zulejkin otac, puca pogled na Klek, planinu na čijem vrhu, potvrdit će vam svaki ogulinac, vještice redovito priređuju svoje vještičje konferencije. Zbog toga skoro da ne možete vidjeti vrh Kleka bez oblaka nad njime.

Tako bajkovito okružje, krcato legendama, mitovima i pripovijestima, moralo je iznjedriti nekoga tko će sve to moći obuhvatiti svojim srcem i maštom i onda ostaviti potomstvu da se ne zaboravi. I zato je upravo Ogulin postao rodno mjesto IBM - Ivane Brlić Mažuranić, najveće pripovjedačice legendi u dosadašnjoj povijesti hrvatskog naroda.

I upravo to nas je privuklo u Ogulin, dođosmo ponovo doživjeti Ivanin svijet, slušati bajke i priče iz usta današnjih pripovjedačica, pogledati vire li iz ponora Bjesomar i njegovi bjesovi, plešu li u vatri ispod onog kotla Malik Tintilinić i njegovi domaći, i je li Neva Nevičica sretna sa svojim Olehom banom u njihovim čađavim dvorima ... ukratko - došli smo na Ogulinski festival bajki.

IBM

Centar subotnjih zbivanja bila je scena Regoč, smještena unutar zidina stare frankopanske tvrđave nad Đulinim ponorom, odmah pored zavičajnog muzeja Ogulina. Odmah na ulazu smo susreli jednu vilu, a malo dalje smo zatekli Stribora kako jednoj posjetiteljici tumači sve prednosti dolaska u njegovo začarano selo mladosti.

   

Pripovjedačice su nas pozvale da pođemo s njima na mirno mjesto gdje će nam one ispričati nekoliko bajki. Pošli smo za njima u park pored Đulinog ponora i posjedali na travu po sjenovitoj padini, kao u amfiteatru. Uokolo su cvrkutale ptičice, a ulica je ostala dovoljno daleko da se buka prometa više ne čuje. Mogli smo slobodno uploviti u bajku koju nam je pričala Jasna Held, prva hrvatska profesionalna pripovjedačica bajki. 



Katharina Ritter je njemica i ona nam je pričala bajke na njemačkom jeziku, ali sve smo razumjeli bez ikakvih problema. 



Oko sat vremena družili smo se s Mačkom, Ptičicom, Patuljkom i Vješticom, pa onda s Jozom i prasicom Bjelicom, pa s lijenim Larsom i danskom kraljevnom ... jedan od najkraćih i najbolje potrošenih sati ove godine ....

Po povratku u tvrđavu naišli smo na bend bubnjara koji su zdušno udarali po svojim instrumentima. Nisu baš svi bili u ritmu, ali volja je bila izrazito prisutna. 



Uz ludi ritam bubnjeva, u blizini su se dječica zabavljala izradom raznih čarobnih artefakata od gline - vještičjih šešira, posuda za miješanje čarolija, i drugih predmeta tajanstvene namjene. Sve te njihove proizvode je majstor čarobnjak keramičar stavio u svoj čarobni lonac-pećnicu u kojoj je plamen predmetima podario čarobne moći i dugotrajnost. 

   

U popodnevnim satima je u programu bilo prikazivanje crtanog filma "Čarobnjakov učenik". Nije nam se sjedilo u dvorani uz crtić, pa smo najprije obišli zavičajni muzej Ogulina a potom odlučili vrijeme do večernje seanse pričanja bajki prekratiti izletom do olimpijskog centra na Bjelolasici. Stigli smo tamo za manje od pola sata, prošavši pritom sasvim blizu Kleka oko kojega su letjele vještice. Bjelolasica je također bila u znaku svijeta IBM, svuda su se mogle vidjeti slike s temama iz Ivaninih priča. Nas je ponijela ljepota okoline pa smo pošli u šetnju prirodom. 



S Bjelolasice smo se vratili taman na početak nove pričaonice. Ovaj puta se Jasni i Katharini pridružila francuskinja Nathalie Bondoux koja je, naravno, pričala priče na francuskom jeziku tako da smo uživali u bajkama trojezično. Najzanimljivija je bila završna priča o tri kozlića i trolu u kojoj su sve tri pripovjedačice sudjelovale naizmjenično pripovijedajući dijelove priče na svom jeziku. 



Nažalost, scena za ove pripovijesti nije bila najsretnije odabrana unutar zidina utvrde. Sunce na zapadu je bilo dovoljno nisko da se provuče ispod krošnji i dovoljno jako da nam svima bude prilično vruće. Uz to je bila i prilična buka od zbivanja uokolo, što je utjecalo na koncentraciju kako pripovjedačica tako i publike.

Nismo dopustili da nam taj mali detalj pokvari dan i pošli smo kući u veselom raspoloženju, s punom torbicom lijepih utisaka. Utisci su bili puno ljepši od onih s viteškog turnira od prošle subote, a razlog tome je lako otkriti - izostanak komercijalizacije. Ogulinski festival bajke usmjeren je na promoviranje stvarne hrvatske baštine, a ne na zaradu od jeftinih "pučkih svečanosti" i prigodni prodajni sajam. Vještice i čarobnjaci dijelili su za ručak besplatni gulaš iz vještičjeg kazana, a jedino što se nudilo na prodaju bile su majice sa motivima samog festivala (nekakvi duheki i bjesovi, što  li) i keramički nakit koji su izradila dječica, što je uglavnom sa svrhom pokrivanja dijela troškova festivala. Sve u svemu otišli smo s osjećajem da nam je nešto darovano, a ne da nam je ispražnjen džep.

unbeliever @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.