Blog
utorak, svibanj 1, 2007
Svježina ranog jutra izazivala mi je povremene drhtaje, iako zapravo nije bilo hladno. Ponad rosom opranih krovova predgrađa naziralo se rumenilo zore. Dok smo išli prema gradilištu produžetka ulice u nadvožnjak preko nove obilaznice, Gizmo je bio neuobičajeno napet. Nije me vukao kao obično, ali je koncentrirano hrlio naprijed, kao da je već naslutio nešto što ga tamo očekuje. Pomislio sam da je nanjušio fazana. Ima ih puno u okolnim poljima i možda je neki dolutao na gradilište. Ali nije se ponašao kao kad nanjuši fazana - tada se trga i vuče i moram ga pustiti sa uzice da potrči za plijenom. Nikad nije uhvatio fazana, barem ja to nisam nikad vidio. Uvijek mu odlete pred nosom, ali on ne odustaje, mora ih pojuriti. Ne ovo nije fazan, Gizmo ide naprijed, radoznao, otkriti što tamo ima ali ujedno i kao da osjeća strah pred opasnošću. Prišli smo gradilištu, cesta je već asfaltirana, sad uređuju okoliš. I onda smo ga ugledali. Sjedio je na grani slomljenog drveta.

Drvo je nekoć stajalo samo u polju. Prkosilo je olujama i vjetrovima, trpilo jaru ljetnih podneva i ledene okove zime. Onda je ovuda prošla nova cesta. Strojevi kojima su gradili cestu slomili su ga i sad leži prelomljenog debla i krošnje položene na zemlju poput gorostasa koji je legao umrijeti. Danas se ne radi, ali sutra će ga vjerojatno ispiliti, iskopati mu korijenje i odnijeti ga nekamo. Na njegovom mjestu urediti će travnjak s niskim rastinjem.

Na grani slomljenog drveta sjedio je demon. Ne veći od vrtnog patuljka. Ružan mali momak. Sav pun bodlji i dugačkih dlaka, čvornovatih izraslina na raznim dijelovima tijela koje tu kao da i nisu nekoć bile. I star. Nije se moglo znati koliko ali očigledno je bio jako star. Gizmo je stao na nekoliko metara udaljenosti, nepomičnog pogleda, nakostriješenih dlaka na hrptu. Nije zalajao, samo je stajao i promatrao ga. Stao sam i ja. Nisam osjetio strah, možda zbog Gizmove reakcije, no prije će to biti zato što mali ružni momak uopće nije izgledao opasno. Oko njega se širila aura neizmjerne tuge.

Povukao sam Gizma naprijed, prema deblu. Nije se odupirao, samo je i dalje fiksirao demona, koji nije pokazivao znakove da nas je uopće primijetio. Sjeo sam na deblo, na oko dva metra od grane na kojoj je sjedio demon. Sjedili smo tako u tišini neko vrijeme a onda je demon podigao glavu i pogledao me, kao da me je tek tada primijetio. Oči su mu bile tamne, u sumraku zore nije im se mogla odrediti boja ali imale su dubinu čitavog svemira.

"Što radiš ovdje?" - pitao sam.
"Umirem."
Nakratko sam opet zašutio dok mi je ovaj odgovor prožimao misli i poprimao svoje pravo značenje.
"Mislio sam da su demoni besmrtni?"
"Nisu. Samo jako dugovječni. Vama ljudima se to čini kao besmrtnost."
"Znači, tvom je vijeku došao kraj?"
"Nije. Ni vi ljudi ne doživite uvijek svoj vijek. Umirete od bolesti, nesreća ..."
"Bolestan si? Ili si stradao?"
Umjesto odgovora kimnuo je glavom u pravcu mjesta gdje je deblo bilo prelomljeno.
"Stradao si kad je drvo srušeno? Povrijeđen si, ranjen? Gdje?"
"Ne razumiješ. Drvo je srušeno, uskoro će umrijeti. Drvo je bilo moj dom. Mi demoni ne možemo živjeti dugo bez doma. Jedan dan, dva najviše."
"Umrijet ćeš jer više nemaš dom?"
"Da."
"Ali, tu okolo ima još drveća. Možeš naći novi dom. Ili je sve već zauzeto?"
"Nije zauzeto. Vrlo malo demona danas još živi u drveću."
"Onda preseli u neko od ovih drveta okolo. Eno, onu topolu ondje. Lijepa je, velika i krošnjata."
"Ne razumiješ kako je u mom svijetu. Ne ide to tako. Ne mogu živjeti u bilo kojem drvetu."
"Nego?"
"Mogu useliti samo u ono drvo u koje me njegov vlasnik pozove. Onaj tko je posadio drvo. Takvo je pravilo."
"Pravila su zato da se krše."
"Možda kod vas, ljudi. Mi demoni ne možemo kršiti pravila koja su postavljena od početka svijeta. Nama je to nemoguće."
"Kako si uselio u ovo drvo?"
"Bilo je to prije više od osamdeset godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Vrba u kojoj sam do tada živio na obali potoka upravo se srušila, korijenja podlokanog proljetnim bujicama. Odnijela ju je voda. Tražio sam novi dom i naišao pored ovog drveta, koje je tada bilo tek dvogodišnja mladica. Njegov vlasnik je u proljeće okitio njegove grane šarenim vrpcama. To je oduvijek bio znak poziva demonima drveta neka slobodno usele."
"Kako to ljudi znaju?"
"Ne znaju i ne razumiju zapravo, ali su naučili takve stvari raditi kao znak poštovanja prirodnim silama, radi prizivanja plodnosti."
"Zašto to rade? Imaju li koristi od toga?"
"O, da. Drvo u kojem živi demon bolje raste i napreduje, donosi više ploda i lakše podnosi suše i hladnoće."
"Vi demoni djelujete tako na drveće? Zašto?"
"Ne znamo zašto i nije važno. Drvo nam daje dom. Mi drvetu dajemo vitalnost. To je naša priroda. To je naše postojanje."
"Ima demona koji žive i negdje drugdje. Ne moraš baš u drvetu živjeti?"
"Ima raznih demona. Ima ih koji žive u ljudskim srcima. Ima ih koji žive u dimnjacima. Ima ih koji žive u životinjama."
Pogledao je u Gizma. Gizmo je u međuvremenu sjeo i smirio se. Nije više bio nakostriješen, lizao je šapu i kao da niti nije više obraćao pažnju na demona. Demon je nastavio.
"Vidiš, on je shvatio da ja nisam demon koji živi u životinjama i zato me se više ne boji. Moja vrsta može živjeti samo u drvetu."
"Mogao bi neki demon biti u Gizmu? Ponekad se pitam ... Može li biti nekog zla od toga."
"Ima demona koji su zli, ali vrlo malo. Većinom smo ih iskorijenili. Zlo uglavnom ne dolazi od demona, već od toga što njegov domaćin ne može naučiti živjeti u zajednici s njime, pa radi zle stvari misleći da se time bori protiv demona u sebi. Zapravo nanosi zlo i sebi i onom demonu. Mi smo po prirodi dobri - tražimo dom za življenje i uzvraćamo gostoprimstvo darovima koje možemo dati. Veliki ljudi koje poznaješ - umjetnici, državnici, znanstvenici ...većina je imala nekog demona i znala je njegove darove upotrijebiti."
"Zašto to ne kažete ljudima. Zašto dopuštate da vas se ljudi boje?"
"Upravo zbog tog straha. Strah ljudima izobličuje naš govor i oni čuju samo nerazumljivu riku koja još pojačava njihov strah. Ti si sjedio ovdje i nisi se bojao. Zato razumiješ što govorim."
"Da, mislim da razumijem. Imaš li ti neko ime?"
"Demonska imena su nerazumljiva ljudima. Ne bi mogao izgovoriti moje ime. Možeš me zvati imenom koje sam odabereš."
"Dobro. Zvat ću te Karlo."
"Može. Mada me nećeš tako zvati još dugo." - tuga je opet zavladala njegovim glasom.
"Tko zna, Karlo, tko zna..."
Ustao sam i rekao - "Karlo, pođi sa mnom. Pozivam te u svoje drvo."
Iznenađeno me pogledao, ali je ustao. Okrenuo se i iz krošnje izvukao malen zavežljaj.
"Prtljaga?" - upitao sam.
Kimnuo je glavom - "I mi demoni imamo neke svoje osobne potrepštine."
Pogledao sam ga onako dlakavog i pomislio - "Pa, pribor za brijanje svakako nije u tom zavežljaju."
Krenuli smo. Gizmo nije pravio probleme ali se držao na distanci od Karla, koji je hodao polako, korakom umornog stvora. Trebalo nam je dobrih pola sata za povratak. Stigavši na livadicu iza našeg dvorišta pokazao sam Karlu borove.
"Evo, izaberi."
Sjeo je na ogradu kompostišta.
"Ti si posadio te borove?"
"Jesam, svojim rukama."
"Dobro. Ako bi mogao, znaš ... poziv... znak ..."
Shvatio sam. Otišao sam u garažu, tamo su bile kutije s nakitom od Božića. Našao sam nekoliko šarenih traka i zavezao ih na grane najvećeg bora, srebrnog. Karlo je sišao s kompostišta i prišao boru. Okrenuo se i pogledao me na trenutak, zatim je nestao u krošnji. Gizmo je lanuo jedno kratko, resko, "Av!" te zatim prišao boru i podigao nogu. Činilo mi se da je rekao: "Dobro, ti možeš biti tu gore, ali ovo dolje je moj teren." No, bitno je da su se dogovorili.

Od danas demon Karlo živi u boru na livadici iza našeg dvorišta. Pustiću ga neko vrijeme na miru da se prilagodi i oporavi. Vjerujem da ćemo imati još mnogo zanimljivih druženja.

© Unbeliever, 2007.

unbeliever @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.