Blog
ponedjeljak, srpanj 18, 2011
.

.

.

.

.

.

Unbeliever @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 12, 2011
.

Unbeliever @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 28, 2011
... a na kraju ipak ostala bez žira.



Unbeliever @ 21:29 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 19, 2010
Brrr...

Unbeliever @ 21:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
To boldly go ...

Unbeliever @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Sve je bijelo, sve je bijelo
Grad i selo, polje, gaj
Cijelog dana, veče cijelo
Svud se blista bijeli sjaj ...

Snijeg napadao baš kao u ovoj pjesmi koju smo učili napamet kad smo bili klinci. Škripi pod nogama i tjera suze na oči blješteći pod podnevnim suncem. Studen stisla, kažu da je danas najhladniji dan u ovoj godini, promet u kolapsu, zračne luke zatvorene ... a Lora pjeva drugu pjesmu: 'Zima, zima, e pa šta je, ako j' zima nije lav' ... i uživa u snijegu kako to samo ona zna.

Snježno čudovište

Unbeliever @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, listopad 12, 2010

Što mislite da će Sanader reći pred saborskim povjerenstvom?

Što mislite da će Sanader reći pred saborskim povjerenstvom.

Unbeliever @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 19, 2010
Roda Gizmo je u tučnjavi oko neke cure opet zaradio ugriz. Nije bila velika rana ali je na njušci ispod oka i, kako je Gizmo bio par dana u skitnji, infekcija je prilično uznapredovala. Veterinar mu je ranu sredio ali smo ga još tri puta, u razmacima od po tri dana, morali voditi na injekciju antibiotika. Jučer smo išli na zadnju rundu.

Radni je dan pa, dok smo se vratili s posla, presvukli i pokupili Gizma, stižemo u veterinarsku ambulatu tek minut prije osam navečer, na sam kraj radnog vremena. Prilazimo ambulanti i virimo kroz prozor nastojeći procijeniti kolike su šanse da 'poljubimo vrata'. Vidimo nekoliko ljudi u bijelim kutama, okupljenih oko stola.

"Dobro je, još rade. Mi ionako trebamo samo injekciju."

Između njih, na stolu se vidi nešto bijelo ali nije dlakavo nego pernato.

"Gle, imaju gusku pacijenta!" kaže moja supruga.

Gusku? No, to treba vidjeti. Koliko ja imam iskustva jestive domaće životinje kad pokažu znakove narušenog zdravlja obično završe u loncu a ne u veterinarskoj ambulanti. Nepravda, ali takav je svjetski poredak. Ulazimo u zgradu i ja provirujem kroz vrata ambulante. Odatle imam bolji pogled i vidim da je supruga pogrešno ocijenila, videći kroz prozor samo stražnji dio, da se radi o gusci. Ja odavde vidim i krila s crnim vrhovima i glavu s dugim narančastim kljunom. Pacijent na stolu je - roda!

Ne ulazimo, da se roda ne bi uplašila Gizma, ali veterinar nas je primijetio i izlazi u čekaonicu. Rekosmo mu radi čega smo došli, on ode u ambulantu i vrati se s injekcijom. Gizmo je bio dobar, nije se ni stresao. Izgleda da je shvatio da to bockanje ima veze s time što se opet dobro osjeća nakon infekcije i groznice. Veterinar nas zamoli da dođemo sutra srediti račun za terapiju jer sad imaju briga oko rode.

Pitamo ga što je s rodom. "Slomljena noga" kaže on. Gadan prijelom, otvoreni, a rana je jako inficirana. Jedini izlaz je amputacija noge, ali tu se javlja problem. Da bi amputirali nogu morali bi prije toga rodu uspavati. Anestetici kojima oni raspolažu namijenjeni su četveronožnim sisarima a ne pticama. Na pticama nisu testirani i nije poznata potrebna i sigurna doza.

"Ako joj dam premalo anestetika, roda će trpjeti bolove dok joj polu-naživo režem nogu. Ako joj dam previše, roda može umrijeti."

A roda je zakonom zaštićena ptica čije mučenje i ubijanje povlači zakonske posljedice za počinitelja. I ne samo to, nego su veterinari u nedoumici smiju li uopće operirati zaštićenu pticu. Telefoniraju naokolo, pokušavaju pronaći tko bi od nadležnih mogao dati odgovor na njihova pitanja. Nemoguća misija u osam sati navečer. Ostavljamo ih u njihovom nespokoju i odvodimo Gizma.

* * *

Nešto zbog plaćanja računa, a možda više iz radoznalosti što je bilo s rodom, odmah ujutro prije odlaska na posao svratih u veterinarsku ambulantu. Veterinarka koja je jutros u službi kaže da ne zna sve detalje ali da se čula s onim kolegom sinoć. Izgleda da je administrativni čvor crvene trake raspleten i rodi noga uspješno amputirana. Držim joj palčeve.

Unbeliever @ 21:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 8, 2010
U taboru talijana pojavio se Benđi, krasan retriever. Mala i Lora dočekale su ga vrlo glasno, a ni on se nije puno ustručavao u lajanju. Očekivali smo ratno stanje. Benđija su uskoro poveli na kupanje, a po povratku se on onako mokar dobro izvaljao u prašini. Vidjevši to, Mala i Lora su zaključile: 'Ovaj je za našu klapu' i sklopile primirje. Benđiju je dopušten slobodan prolaz koridorom i pristup otvorenom moru. Uz poštivanje sigurnosne distance. Benđiju se najviše svidjela prašina ispred naše kućice pa se uvijek tu valja kad se vrati mokar s kupanja.



Kasnije je Mala iskoristila našu opuštenost i odšuljala se k Benđiju na uzajamno onjušivanje. Dobrosusjedski odnosi su se popravili pa su Mala i Lora popustile malo u blokadi.

Unbeliever @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 7, 2010
U subotu ujutro otputovali susjedi Česi, a i oni s druge strane. Popodne doputovala veća grupa talijanskih turista koji su zauzeli kućice s lijeve i desne strane a izgleda i još neke uokolo. Imaju puno mlađarije, tinejdžera, koji se stalno šeću iz jedne kućice u drugu. Tinejdžeri inače ne vole trošiti puno energije na obično kretanje iz točke A u točku B pa su tako zaključili da im je najkraći put iz lijeve kućice u desnu i obratno preko našeg vrta i dvorišta. No nisu računali na Loru i Malu - prva grupa koja je naletjela, njih četvero, poskočili su uvis oko metar kad su Mala i Lora iskočile pred njih i zalajale. Posebno Mala. 

Situacija se razvijala tako da se svakih par minuta neko talijansko derle zalijetalo u naše dvorište i poskakivalo uvis od prepasti. Mi smo im se trudili objasniti da je to naše dvorište i da su tu psi, pa da im je bolje koristiti stazu koja je tu i napravljena za kretanje između kućica, iako tim putem ima čitavih deset koraka vise. Cjelovečernji trening urodio je nekim rezultatima tako da sad ipak većina talijančića ide malo unaokolo nas, pa Mala i Lora tek povremeno moraju zalajati, e da bi ih podsjetile na propisanu distancu. Ostao je samo jedan uporan curetak. Ona vjeruje kako ce ipak jednog dana proći pored Lore i Male, i uporno se trudi. Cuke ju redovito natjeraju da skoči sa zidića na nižu terasu i ide stazom koju koriste i svi ostali.



Mala je izgleda naučila prepoznati jezik kojim talijančići govore. Na desetak koraka od naše terase je šetnica lungo mare i tu danju i uvečer prolazi puno ljudi. Inače se cuke ne obaziru na njih ali od večeras je Mala počela lajati na one koji u prolasku progovore talijanski. Zbog one talijanske derladi Mala nam je postala šovinist.

Unbeliever @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 6, 2010
Unijeli smo stvari u našu kamp kućicu. Mada nam se činilo da vučemo puno previše jer su nam auti krcati, ipak smo sve pospremili za kojih pola sata. Mala i Lora su za to vrijeme morale biti privezane uzicama za stup na terasi. Jako ih je to zbunjivalo jer nisu navikle biti vezane, a sad em su u nepoznatom okolišu em su privezane. Mora biti tako jer u kamp je dozvoljeno dovesti ljubimce ali kućni red kaže da oni uvijek moraju biti na uzici. Dakako da se toga nitko ne pridržava potpuno, ali za početak, dok se ne priviknu na okolinu ...

Dok su ostali završavali s pospremanjem, ja sam poveo Malu i Loru u upoznavanje kampa. Nismo otišli ni desetak metara od baze, a Lora je osjetila potrebu isprazniti crijeva. Eto učas hrpice na borovim iglicama. Pripravan na takvu situaciju, vadim vrećicu iz džepa, skupljam kakicu, ali sad nastupa problem. Kud s vrećicom? Ni ja još ne poznajem kamp. Gledam uokolo, nigdje na vidiku kante za smeće. OK, posto smo već krenuli u šetnju,  idemo dalje pa ćemo već naići na kantu. Šetamo lungo mare, Lora i Mala sa velikim zanimanjem njuše svaki grm, istražuju njima nepoznate mirise mediteranskog raslinja, ja nosim vrećicu s kakicom. Stižemo do kraja uvale u kojoj je naš kamp, kante za smeće nigdje. Ali tu dolazi jedan 'nenaseljeni' dio obale pa puštam cuke s vodilica, što njih jako veseli.



Idemo dalje i, već kad se približismo kampu u susjednoj uvali, ugledasmo svjetlo sa visina koje osvijetli kantu za smeće. A-le-lu-ja! Cijenim da smo prešli oko kilometar. S olakšanjem i nekim osjećajem svečanosti trenutka ubacih vrećicu u kantu, i krenusmo natrag. Putem računam - pasi znaju po dva do tri puta dnevno isprazniti crijeva, pa puta dva, pa puta deset dana ... Ako jednom pročitate da sam se prijavio na Zagrebački maraton, sjetite se da za kondiciju imam zahvaliti pasjoj kakici.

Unbeliever @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 5, 2010
Nije nam se žurilo, jer nam bijahu rekli da u našu kamp kućicu možemo useliti tek iza četiri popodne. Stoga se nismo ustali još za mraka i krenuli u zoru kao što je to običaj u hrvata turista. (Nikad mi nije bila jasna ta potreba da se na ljetovanje kreće bunovan prije svanuća.) Mi smo se lijepo naspavali, doručkovali, popili kavu i natenane spakirali. U ekipi nas je petero ljudi (ja, supruga, suprugina prijateljica, šestašica i njena prijateljica) i dvije zvijeri (Lora i Mala). Sve ženskinje osim mene. Pakiramo dva auta. Ja, šestašica i njena prijateljica idemo u mojoj vozilici s prtljagom koliko stane. Supruga, njena prijateljica i cuke idu u njenom autu, s ostatkom prtljage. Kako treba osigurati mjesta za Loru i Malu u prtljažniku, imamo nešto malo problema s razmještanjem prtljage. Susjed, koji se bavi prijevozom i ima nekoliko vozila, pita hoćemo li da nam posudi kombi.



Nakon što smo popakirali, sam put je protekao bez većih uzbuđenja, osim za Loru i Malu koje su se prvi puta u životu vozile trajektom. Otkako su ove nove autoceste, putovanja traju kratko i nezanimljiva su. Nema čak ni gužve na naplatnim postajama pa da se čovjek pošteno ispsuje, jer je petak iako je neradni dan; turistička smjena započet ce sutra, u subotu.

Jedino smo zastali na benzinskoj postaji prije krčkog mosta, s pogledom na rafineriju u Omišlju. Da je nešto za vidjeti - i nije.

Unbeliever @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 12, 2010
Unbeliever @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 25, 2010

Naravoučenije: kad je nekom žuto do ušiju, ne može ga vidjet' tko god poželi.
Unbeliever @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 28, 2010
U današnjoj šetnji kroz polje mlade pšenice, Lora je još jednom pokazala kako, iako dvostruko starija, trči brže od Male ...


Unbeliever @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 19, 2010
... Mala se iznenada prisjetila jučerašnjeg razgovora s Lorom o vanjskoj politici i maslačcima povijesne zbiljnosti.

Unbeliever @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 18, 2010





Unbeliever @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, travanj 3, 2010
Postoji neka čudna sukobljenost u nama ljudima. S jedne strane se trudimo ostati nepoznati, sačuvati svoju privatnost i intimu od radoznalosti drugih, bilo dobronamjerne ili zlobne. S druge strane, pak, želimo pokazati svijetu da postojimo, ostaviti neki trag, zapis o egzistenciji, pa makar i taj zapis bio anoniman. Svejedno, kad na zidu škole naslikamo grafit, nadrljamo svoje ime ili neku drugu riječ, to je zapis kojim, urbi et orbi, objavljujemo - evo me, postojim, bio sam ovdje i svom postojanju ostavljam ovaj zapis. U našim šetnjama skoro svaki dan prolazimo uz išarane školske zidove i čitamo zapisano. Iako Lora i Mala ne obraćaju previše pažnje šarenim zidovima, i one pronalaze isto zanimljivog štiva. Jer zapisa ima i druge vrste osim onih slovnih i slikovnih na zidovima. Psi imaju svoj način zapisivanja kojim svijetu objavljuju kako su, eto, bili na tom i tom mjestu. I gle, kojeg li bogatstva u ovom našem jeziku, taj se njihov zapis zove skoro isto kao i naš, s malom razlikom one kvačice na s. 










Unbeliever @ 16:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 27, 2010


* Bok, ja sam Gizmo. Upravo se vraćam od veterinara gdje su me dva puta piknuli dugačkom iglom. Jednom protiv bjesnoće, pa kažu da sad čitavu godinu neću pobjesniti. Drugi put su me piknuli da se ne razbolim od kojekakvih bolesti. Nije meni jasno zašto me treba ubosti da se ne razbolim, to je valjda ona nekakva vudu magija. Oni rade s iglama kol'ko sam ja čuo. Malo sam se tresao kad su me boli, ali nisam zacvilio, časna pasja. I Lora i Mala su bile na toj vudu seansi, nisu ni one cvilile. Moje cure. Evo ih tu kraj mene u prtljažniku ali se skrivaju iza naslona, kažu da nisu uređene za javni nastup. Ženska posla, dašta.
Unbeliever @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 1, 2009
Plink! ... učini ulična svjetiljka i ugasi se taman kad smo prošli pored nje. Više se ništa ne vidi, samo čujem zvukove.  

Tap. tap, tap.  tap .... kiša lupka po mojoj kapuljači.

Šljaš, šljap, šljis, šljap ... moje čizme šljapkaju po kišom natopljenoj livadici. 

Ćap, ćap, ćap, ćap, ćap, ćap, ćap ... kaska Mala kroz mokru travu za mnom. 

Ćapara-ćap, pljus, buć, buć, buć ... Lora se uvalila u lokvu na stazi i uživa ...
Unbeliever @ 06:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 18, 2009
© Šestašica

Unbeliever @ 20:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, rujan 29, 2009
Večeras smo, nakon duljeg vremena, opet otišli na večernju šetnju u polje pored Mercatorovg skladišta. Tu je jedna parcela dobro zarasla u divlju mrkvu pa Lora i Mala uživaju istraživati po tom gustišu. Sad je mrkva sva sasušena i ostavit će im u krznu gomilu trunja i sjemenja ali šta se može, treba nešto otrpjeti za gušt.
Dok one istražuju po polju divlje mrkve, ja stojim na onom pokošenom dijelu i promatram let šišmiša na podlozi crvenila zapadnog neba. Brzo se kreću i teško ih je prebrojati, ali ima ih bar pet-šest u mom bliskom okolišu. Drago mi je što su tu jer to znači da će me komarci putiti na miru. Imaju prečih briga - pokušavaju preživjeti hranidbenu pomamu šišmiša. 

Šišmiši su gladne male beštijice. Maleni su i zato im je odnos volumena i površine tijela nepovoljan. Gube puno energije zbog velike površine tijela a malo je mogu akumulirati zbog malog volumena. To znači da moraju puno jesti da bi sakupili dovoljno energije. Uvečer su im glavna hrana komarci i jedan malešni šišmiško u stanju je pojesti do pet stotina komaraca za jedno veče. 

U uništavanju komaraca šišmiš je daleko učinkovitiji od onih smrdećih otrova koje cijelo ljeto reklamiraju na televiziji. Uz to je posve ekološki prihvatljiv. I ne košta ništa. Sam će vam doći ako imate zgodno mjesto za njegovo gnijezdo. A ne traži puno - samo omanju zgodnu šupljinu negdje u skrivenom i sjenovitom dijelu krova, tavana ili potkrovlja, gdje će se preko dana objesiti naglavačke i drijemati čekajući sumrak da krene u novi pomor komaraca. 

Zato ako primijetite da vam se u neki kut tavana uselio Batmanov 'lega, ne tjerajte ga, pustite ga neka se tu gnijezdi i imat ćete okolokućnog tamanitelja i rastjerivača komaraca cijelo ljeto. 

Zbogom Raid, Autan i ostali otrovi. Ušteda zajamčena.
Unbeliever @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 25, 2009


Što li sanja Mačak kad zaspe na omiljenom mjestu, trbuhu svog kućedomaćina?
Možda nešto ovakvo?
Unbeliever @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 23, 2009
Stajao sam na sred livade i fotografirao zalazak sunca kroz rijetke oblake na zapadu. Mala i Lora su se šuljale kroz lucernu nekih pedesetak metara daleko. Iz djeteline su im virili samo visoko uzdignuti repovi i samo sam po tome znao gdje su. Repovi su plovili zelenim morem poput jedara brodica na pučini.
Iznenada, kao da je naišla nevera, more se uzbibalo a lađice Lora i Mala su počele skakati visoko u zrak. Kad Mala i Lora potrče tako, u visokom skokovima, to znači samo jedno - zec. A kad je zec u pitanju onda pada u vodu svaki kućni odgoj i poslušnost. Nastaje jurnjava koja prestaje samo ako zeca ulove ili izgube svaku nadu za ulov. Uglavnom ovo drugo, jer zecovi su eksperti u bježanju.

Pokušavajući pratiti cik-cak putanju kojom je bježao zeko, Lora i Mala su odjurile preko ceste na drugu stranu krčevine. To je ona novoizgrađena cesta po kojoj još ne puštaju promet pa je sada raj za rolere, skejtere i pokojeg biciklistu. Zato se ne bojim za njih pa ih ni ne pokušavam zaustaviti. Ionako ne bi uspjelo. Vratit će se one kad zagube zeku. Nastavljam fotkati zalazak sunca.

I eto ih nakon par minuta, gledam izdaleka kako prelaze cestu i približavaju se, ali nešto mi je tu čudno. Malu prepoznajem, ali onaj pas koji kaska za njom, a trebala bi biti Lora, nikako ne liči na Loru. Veličina je prava, i oblik odgovara, ali boja ... k vragu, ovo stvorenje je potpuno zeleno!

Lora, kao i većina pasa, voli se uvaljati u nešto smrdljivo kad joj se pruži prilika, ali to je obično neka crkotina ili slična organska trulež. Što obično ne utječe ne boju njenog krzna. U što li se sad uvaljala, da je ovako zelena?

Kad su cukele dotrčale do mene, osjećanja su mi bila pomiješana. Olakšanje što Lora nije smrdjela pomiješalo se s mukom kad sam shvatio da je od njuške do vrha repa prekrivena slojem sitnih zelenih čičaka.

Mala ima kratku dlaku pa je ona u onom preko gustišu pokupila samo dva-tri čička koje smo s lakoćom otresli laganim pokretom ruke. Ali Lora! U njenu dugu dlaku čičci se tako čvrsto upletu da poslije imamo vraške muke izvući ih odatle. Trebalo mi je skoro čitav sat da bi njen izgled ponovo bio dostojan jedne tako fine pasje dame. Pri tom je s čičcima otišao i dio dlaka iz krzna.

Svako zlo nosi i nešto dobra - slijedećih par dana bit će nešto manje dlaka po stanu. 

Unbeliever @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 11, 2009



Unbeliever @ 10:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 17, 2009



Unbeliever @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 12, 2009
Google Earth nije više neki novitet. Ima već nešto godina kako smo navikli da možemo zaviriti u svaki kutak naše planete i špijati šta tamo ima. Svašta se može s tom tehnologijom. Evo na primjer, na slici je satelitska snimka naše livadice pored škole s ucrtanim putanjama kretanja Male i Lore tijekom jedne šetnje ... 
Unbeliever @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 18, 2009
Čini li mi se ili oni to ... ?

Unbeliever @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, svibanj 8, 2009








Unbeliever @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 12, 2009
ili: 
Forgive me J.D.,  wherever you are.
 



(Omamljena od šunke, jaja, mladog luka i rotkvica, uz ne mali doprinos Plančićevog Slavogosta, glava baš i nije bila za neku aktivnost. Zato smo pokrenuli guzicu i glava je, htjela - ne htjela, slijedila u polje. Mala nam je demonstrirala svoje poznavanje američke književnosti.)
Unbeliever @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 28, 2009
No comment!

Unbeliever @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 27, 2008
Unbeliever @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 18, 2008
Unbeliever @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, rujan 23, 2008
Gizmo
Unbeliever @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, rujan 19, 2008
Unbeliever @ 21:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 18, 2008







DEMANTI: Tri indeksa na slikama zapravo su moja dva indeksa i đačka knjižica moje petašice. To što ih Lora ne razlikuje nije naš problem. Ocjene koje su u njima nismo kupili nego smo dobro zagrijali stolicu za njih. O stanju na Lorinom bankovnom računu nemamo nikakvih saznanja. To je Lorina privatna stvar. Mi tu nemamo ovlasti. Neka institucije pravne države rade svoj posao.
Unbeliever @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, srpanj 26, 2008














Unbeliever @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 21, 2008
Unbeliever @ 00:20 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, lipanj 14, 2008
Unbeliever @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 28, 2008
Zašto mačkama nikad nije vruće?
Pasja vrućina
Unbeliever @ 22:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, svibanj 17, 2008
Bad Blue Boy Vratija se Mačak. Di je bija? Vratija se jutros. Di je bija? Tri ga dana i tri noći nije bilo kući ...

Mačka nije bilo tri dana kod kuće. Nije njegov stil, obično je redovan ujutro na doručku. Već smo počeli sumnjati da je negdje potrošio i deveti život. Ipak nije. Vratio se jutros i nije izgledao dobro. Pored lijevog uha lijepo se vidjela otvorena rana, inficirana.

Smrdjelo je na trulo meso. S doljnje strane lijevog obraza također je bilo povreda koje se nisu vidjele od slijepljene i skorene dlake. Ali bio je gladan i tražio je jesti, što je bio dobar znak. Na samrti sigurno ne bi tako jeo. Poslije doručka zamotao sam ga u ručnik i odvezao veterinaru. On nas, naravno, već poznaje. S obzirom da imamo Loru, Malu, Gizma i Mačka viđamo se prilično često. Vjerujem da mu ulazimo u kategoriju ključnih klijenata.

"Šta je ovaj puta s fajterom?"
"Evo, skitao je tri dana i vratio se kući napola istrunut."

Veterinar gleda u Mačkov dossier na računalu.

"Bogami, impresivan curriculum vitae!" uzvikne.
"Znam, znam ... nagnječene noge, napukla karlica, tri trovanja ... ima toga."

Dali su mi kožne rukavice da držim Mačka dok mu očiste ranu. Da me ne ugrize, jer to će boljeti. Sitna crnomanjasta tehničarka ošišala je dlake oko rana, odstranila s njih mrtvo tkivo i zalila ih peroksidom. Pjenilo se i pušilo. Tad smo mogli vidjeti da su dvije rane, gornja i doljnja, na svakoj su se vidjeli tragovi dva zuba.

"To je ugriz drugog mačka s kojim se potukao oko neke mace." kaže veterinar.

Mačak je bio miran za cijelo vrijeme obrade rane. Ležao je mirno i nije se čak ni otimao, a kamoli da bi pokušao gristi. E, ali kad je trebalo izmjeriti temperaturu nastali su problemi. Mačkovima, naravno, ne možete mjeriti temperaturu ispod pazuha, niti u ustima, nego se to radi na sasvim suprotnoj strani tijela. Čim je Mačak osjetio da mu se radi nešto ispod repa počeo se ritati i otimati tako žestoko da sam ga jedva zadržao na stolu. Rane zarađene u borbi za družicu pušta liječiti i trpi bolove stoički, ali po guzici si ne da prčkat! Jedva smo mu izmjerili temperaturu.

"E, da, ove ožiljke će s ponosom pokazivati macama. To će mu dići rejting." kaže veterinar dok mu prska rane antibiotikom iz spreja. Sprej je Mačku cijelu lijevu stranu lica obojao u plavo.

"Sad si Bad Blue Boy." kažem mu.

Unbeliever @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 20, 2008
Crno-bijela ili fotografija u boji? To nije pitanje tehnologije već motiva fotografije. 
Ovo dolje je, na primjer, tehnološki fotografija u boji.
  
Crno-bijeli svijet
Unbeliever @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, travanj 1, 2008
Generaljagd
Unbeliever @ 00:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 27, 2008
Tiho, noći, mo moje zlato spava ...

Unbeliever @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 24, 2008
U kasnu večer na Uskrs, ljeta gospodnjeg 2008. 













Unbeliever @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 22, 2007
.

,

.

.

.

.

.




Unbeliever @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 21, 2007
pjegava je htjela vidjeti slike štenaca ... pa, evo: 

Donina dječica spavaju
Unbeliever @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 6, 2007
ili: Spašavanje vrapca Rajka

Jučer se kiša sasvim lijepo ispadala. Nije da je nije trebalo. Moglo se čuti kako žedna polja srču dugo očekivanu vodu. Staneš uz polje, naćuliš uho i lijepo čuješ jedan jedinstveni, neprestajući: "Sssssrrrrrrrrkkkkk...".

Uveče, kad je kiša već prestala padati, pošao sam nahraniti Gizma i Donu. Dona je susjedova kuja koju oni slabo hrane a kako je trenutno u blagoslovljenom stanju to smo odlučili ju mi dohranjivati. Jako je zahvalna.
Mokri vrabac Rajko

Tako kad idem hraniti pase nosim pod rukom plastičnu dvoliternku s vodom, poveću konzervu s mokrom hranom i teglicu sa suhom hranom. U drugoj ruci potrebiti alat, tj. žlicu. Samo to, jer mi ona treba biti koliko -toliko slobodna radi otvaranja vrata, kućnih i dvorišnih. Tako to ide svaki dan dvaput, ujutro i uveče, bez većih problema. Osim kad se dogodi poremećaj u sustavu, kao jučer. 

Kao što rekoh pošao sam nahraniti pase. Lora je već pojela večeru pa je išla sa mnom samo da se malo prolufta. Kiša je bila dobro napadala i namočila zemlju. Gizmo je to jedva dočekao. Dok je bila suša u tvrdoj zemlji nije mogao kopati za krticama. Sad je odmah navalio nadoknaditi zaostatke. Nedaleko svoje kućice iskopao je popriličnu rupu. Zemlja (čitaj: blato) iz rupe ležalo je uokolo po travi. Kako je bio mrak ja to naravno nisam vidio, ni rupu ni blato. Samo sam osjetio kako mi se blato lijepi za potplate tako da su mi stopala postajala sve teža i koraci sve nespretniji, dok jedan nije završio u onoj rupetini. Uspio sam ne pasti ali su konzerva s hranom i boca s vodom odletjele u travu. Svjetla je s ulice ipak bilo toliko da sam ih uspio brzo pronaći. Dok sam ja bio zabavljen time, Lora je otrčala u travu iza hrpe granja zaostale od proljetnog potkresivanja voćaka i tamo se nešto uzvrpoljila, njuškajući po travi. Dona je došla do svoje ograde i lajala. Doviknuo sam im da se smire, dok sam miješao mokru i suhu hranu, ali one se nisu smirivale. Nije mi bilo čudno što Lora njuši po travi, ona to stalno radi, čudilo me zašto Dona laje, jer ona laje samo ako je u blizini neka druga životinja, pas ili mačka. Koliko sam ja mogao vidjeti tamo nije bilo ničega osim Lore, a na nju Dona ne laje. Dao sam Gizmu hranu i krenuo prema susjedovoj ogradi, iza one hrpe granja, odnijeti Doni njen dio. Prestala je lajati kad sam joj donio hranu, hrana ima viši prioritet od zbivanja u travi. 

Lora je i dalje gurala njušku u travu i to samo na jednom mjestu, pa sam prišao vidjeti šta tu ima. Zbog slabog svjetla i sjena trebalo mi je neko vrijeme za razabrati da u toj travi ima još nešto osim trave. A to nešto bio je vrabac Rajko. Poletarac. Pomislio sam, ako ga je Lora samo malo dohvatila zubima, gotov je. Uzeo sam ga u ruku da pogledam ja li čitav. Nije se puno otimao ali po kretnjama nožica i krila dalo se zaključiti da nije povrijeđen. Lora ga je, izgleda, samo njušila. Svejedno je bio u jadnom stanju - mokar i promrzao, skupio se u malu grudicu mokrog perja. Osjetio je toplinu mog dlana, to mu je godilo pa se smirio. Sad sam imao vrapca u ruci i, umjesto goluba na grani, problem. Treba još psima naliti vodu, pa onda sve to posuđe ponijeti i pri povratku u kuću Loru obrisati od vode i blata, sve zadaci prilično teško izvedivi jednom rukom dok u drugoj držiš vrapca. Bocu sam nekako uspio otvoriti pomažući se zubima. Uspio sam i sakupiti posude u naručje i čak odnijeti praznu konzervu u kantu za smeće. Ali za dovođenje blatnjave Lore u stanje prihvatljivo za ulazak u stan definitivno je trebalo više od jedne ruke. Po  mogućnosti tri. Pa sam zvao u pomoć, putem interfona. 

"Pomagajte mi obrisati Loru!" - drečao sam u interfon.
"Šta je, tako je prljava?"
"Ma ne, nego su mi ruke zauzete."
"Kako zauzete?"
"Imam vrapca!"
"Kakvog sad vrapca?" - upitnici su se iz interfona prosuli po otiraču.
"Ma ne pitaj, nego dolazi brisat' Loru!" - dreknuo sam.
"Dobro, dobro, ne deri se."

Dok je Lora dovođena u sukladnost za puštanje u stan, objasnio sam im sve o vrapcu Rajku. Prvi problem je bio riješen i na redu je drugi: što sad s vrapcem Rajkom? Kaveza nemamo, a ja ga ne mogu cijelo vrijeme držati u ruci. Pronašli smo kutiju od cipela, natrpali u nju zgužvanog toaletnog papira   i ušuškali Rajka. Nije se protivio. Šćućurio se u papiru i samo žmirkao. Poklopac smo stavili odozgor ali tako da sa strane ostane otvor za zrak. Tako smo mu i napravili mrak pa se nije više micao. 

Moja trećašica je pokazala na moj dlan i uzviknula - "A! Šta je to?" Na dlanu mi je bilo razmazano nešto kašasto. Rekoh: "To se vrabac pokakao. Usr'o se od straha." Ona odskoči - "Bljak!", ali ju umirih: "Ma, nije to ništa strašno, samo ću si morati odsjeći šaku." Otišao sam oprati ruke. 

Onda smo imali malo obiteljsko savjetovanje po pitanju vrapca Rajka. Što ćemo dalje s njim? Kako ćemo ga nahraniti? Šta ako ne bude htio jesti? Zna li on letjeti? Kako ćemo ga sačuvati od Mačka? Srećom, Mačak nije bio kod kuće. Zaključili smo da je jutro pametnije od večeri i da treba pustiti Rajka da se ugrije, osuši i odmori, pa ćemo ujutro vidjeti što dalje. 

Ujutro, nakon što sam se vratio iz šetnje s Lorom i Gizmom, oprezno sam odmaknuo poklopac s Rajkove kutije. Eto njega unutra, suh i našešurenog perja. Sad vidim da i nije sasvim malen, samo je onako mokar izgledao manji. I dok sam ga ja tako gledao on prhnu iz kutije i spusti se na pod. Lora odmak k njemu, a on bjež dalje, i tako nastade jurnjava po stanu. Ulovim Loru i zatvorim ju na balkon. Pokušavam uhvatiti Rajka ali on je sav preplašen i samo leprša okolo, dok se na kraju nije u kuhinji zavukao pod element sa sudoperom. Dobro, odlučim ostaviti ga tu neka se smiri. Ionako nisam još ni kavu popio. 

Odem kuhati kavu i pripremiti doručak. Počeli se i ostali ukućani ustajati. Pitaju za  vrapca, ja im objašnjavam gdje je. Pa nećeš ga valjda tu ostaviti, krepat će, tu mu i plin smrdi, nema šta jesti...! Pokušavam objasniti da nisam Rajka uselio dolje, nego da idem prvo popiti kavu a Rajko da se malo primiri, tako ću ga lakše izvući odozdo. Ajd' dobro. 

Sat i jednu kavu kasnije odmaknem letvicu na dnu kuhinjskog elementa i posvijetlim baterijskom svjetiljkom ispod. Eno Rajka u kutu, skupio se i gleda me. Uzmem metlu pa drškom polako prema njemu, da ga ne preplašim previše nego tek toliko da ga istjeram ispod sudopera. Lupnem po dasci, s lijeve strane, tako da Rajko prhne u desno i pravo u moju desnu ruku koja ga tu čeka. Jesam vrapcolovac, mašala! 

O.K., sad opet imam vrapca u ruci, a što dalje? Ako ga ostavimo u stanu opet će se negdje zavući gdje mu baš nije mjesto za život pogodno. Mora ići van. Zahvaljujući njegovom malom performanceu letanja po stanu zaključili smo da je on zapravo sasvim sposoban brinuti se sam o sebi i da je sinoć samo bio mokar i promrzao. Krenusmo ja i moja trećašica pustiti ga u slobodu. 

Na dvorištu otvorim šaku i Rajko omah odleprša u krošnju najbližeg bora. Sa susjedne magnolije odmah mu se pridružilo pet-šest prijatelja koji su tamo do tada besposličili. "Živ, živ! Živ, živ! A si došel? De si bil? Živ si, živ!" 

A moja trećašica je rekla - "Bljak!" i pokazala u moj dlan. Moram ići oprati ruke.


Unbeliever @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 22, 2007
(O kakvim pijavicama je riječ pogledati u: http://www.unbeliever.bloger.hr/post/igraju-li-pijavice-vaterpolo/231261.aspx)

Dakako da ne. 

Mirko Filipović izgubio je meč protiv Gonzage teškim nokautom, i to baš high kick udarcem koji je inače njegova specijalnost. Tako je to, i pobjeda i poraz uvijek su dio istog meča. Gledajući ga kako leži, samo sam se nadao da nije teško ozlijeđen.

Čitam danas na Indexu članak pod naslovom "Svi Mirkovi porazi". Hm, vidi sad, samo Mirkovi ... nema ono naš, mi, MI, velika hrvatska nacija i slične fraze. I onda mi padne na pamet ideja za opit: pokrenem funkciju "find" i upišem riječ "naš". Koliko sam ju puta pronašao u tekstu? Jedan jedini puta! Tako je to. Nije Mirko sada nešto naročito naš kad je dobio po tikvi. O, da se vraća kući kao pobjednik, to bi bilo nešto sasvim drugo, tada bismo bar desetak puta našli priliku da naglasimo kako je on naš i kako smo i mi dio njegovog trijumfa. Ali ovako ... ovaj poraz ne želimo dijeliti s njime.

Čini mi se da jedino Lora iskreno suosjeća. 

Nemrem to gledat ... je l' se Mirko ustao?

Lijepo je rekao Bernard Shaw: "Što više upoznajem ljude, sve više volim pse."

PS:
Kad smo već kod poslovica, ima jedna koja kaže da nije važno koliko puta padneš već koliko se puta poslije podigneš. I zato me raduje Mirkova izjava po povratku u Zagreb: "Dignut ću se ja opet. " Bravo, Mirko, naš si!

Unbeliever @ 21:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 15, 2007
Spuštajući se sa vrha Sv. Ivan prolazimo kroz predgrađe imenom velikog ali zapravo prilično malog otočnog mista. U uličici u kojoj dvoje ljudi pri mimoilaženju nužno mora osjetiti bliskost, u susret nam dolazi jedan crni morski pas. Ofucana šala u našoj obitelji je da sve pse koje ugledamo u primorskim mjestima proglasimo morskim psima. Zapravo je riječ o maloj crnoj kujici, koja nam prilazi na tri noge. Prednje lijeve nema, iz ramena viri samo batrljak. Ali pašče, veselo i druželjubivo, prilazi nam bez straha. Vlasnica, koja dolazi za njom, priča kako je ostala bez noge u automobilskoj nezgodi koja i nije baš bila sasvim slučajna.

Spominjemo joj Loru, Gizma i Mačka, koji su isto svi stradali u prometnim nezgodama, ali srećom uspjeli zadržati sve ekstremitete na broju. Ona nam priča kako sada ima samo nju ali da su do nedavno imali i mačka i papigu i hrčke i suhozemne kornjače i vodne kornjače, i povrh svega - zečeve.

Zečevi su priča za sebe. Prvo su dobili jedan par. Onda su se oni razmnožili. Kao zečevi. Normalna stvar. Obično ljudi kontroliraju populaciju zečeva tako da ih dijelom poklone a dijelom pojedu. Njima je i jedno i drugo bilo žao učiniti jadnim zečevima, tako da su ih u roku od godinu dana imali oko stotinu. Suprug je užurbano proizvodio kaveze i tako je cijela jedna strana dvorišta bila pokrivena kavezima sa zečevima. Na otoku hrane za zečeve nema, lokalno raslinje je prearomatično za njih. Sve se mora nabavljati s kopna, a to košta. Od bankrota ih je spasila zima koja je te godine bila dosta oštra što je zekonje usporilo u razmnožavanju tako da su ih uspjeli sve razdijeliti.

Rastajemo se od tronogog morskog psa i odnosimo priču o zečevima dolje prema lučici.

Unbeliever @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.