Blog
subota, listopad 30, 2010
. Da bi mogao voditi najprije nauči slijediti.
Unbeliever @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 27, 2010
Imam prijatelja iz mladosti, upoznali smo se za vrijeme služenja vojnog roka. Davno, još u onoj skoro već zaboravljenoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. U tem Somboru. Nekih devet mjeseci živjeli isti vojnički život. Imali isti zajednički interes - kako dane do kraja službe učiniti što lakšim i manje dosadnim. Popili mnoge čaše skupa i uzajamno obećali vječno prijateljstvo. Otvorili dušu jedan drugome i povjerili male i velike tajne.
Nakon što smo se vratili civilnom životu trudili smo se obojica to prijateljstvo održati, ali nije išlo. Onaj zajednički interes je prestao postojati, novi nismo pronašli, a razlike među nama činile su svoje. Danas se viđamo svake pete pa desete, doslovno. A živimo u istom gradu i prostorna udaljenost nam nije problem. Zadnji put smo sjeli za isti stol negdje krajem 2007. Trudili se održavati neku konverzaciju o temema koje nas ne zanimaju. To jest, mene nisu zanimale teme koje je on započinjao, a njega one koje bih ja načeo. Ne očekujem da ćemo se ponovo sastajati prije 2012. Nemamo ništa jedan protiv dugoga, nismo se ni posvađali niti išta zamjerili. Jednostavno više nemamo zajedničku točku koncentracije koja bi nas povezivala. 

Prije nekog vremena susreo sam prijatelja s faksa kojeg nisam vidio dvadeset i ohoho godina. Tih nekoliko godina na faksu smo se intenzivno družili. Poslije diplome, desilo se što se imalo desiti, zajednički interes je prestao postojati, a razlike su učinile svoje. Kako je izgledao taj susret poslije dvadeset i kusur godina? To je bilo rekapitulacija onoga što smo postigli u razdoblju od zadnjeg susreta. Obojica smo nabrajali svoje uspjehe, a izostavljali neuspjehe, razočaranja i promašaje. Prazni marketing, obostrani.

Ovo su samo dva primjera, a moglo bi ih se nabrojati mnogo više. Mnoge prijatelje iz mladosti danas više ne bih mogao prepoznati da ih slučajno sretnem. Iako smo u nekim vremenima značili mnogo jedni drugima, život nas je raznio u raznim smjerovima i raznim putevima. I nema u tome nikakve drame o okrutnom životu koji uništava prijateljstva ili o lažnim prijateljstvima koja ne izdržavaju kamen kušnje vremena. Bila su to prava prijateljstva i običan je to život kakav se događa običnom većinskom puku, i izuzetan je to život koji se ne događa nikome osim nama svakom ponaosob.

Ma, sve mi se čini da pretjerujemo s tim pojmom prijateljstva kao nečim skoro svetim i nadnaravnim, nečim što se događa voljom sudbine ili proviđenjem, a zapravo je sve u zajedničkom interesu. Prijateljstva nastaju unutar grupe ljudi koji imaju zajednički interes. Imamo prijateljstva iz osnovne škole, pa iz srednje, pa s fakulteta, iz vojske, iz kvarta, iz sportskog kluba, iz crkve, iz birtije, iz terapijske grupe liječenih alkoholičara. Ali kolikogod mi u nekom vremenu smatrali ta prijateljstva trajnima i zaklinjali se na vječnost, ona prolaze i blijede nakon nestanka zajedničkog interesa (ona iz birtije obično se pokažu kao najdugotrajnija, jer taj zajednički interes je tvrda korenika).

Svejedno smo spremni tvrditi kako prijateljstvo nikad ne prestaje. Iako je naš prijatelj iz mladosti odselio na Novi Zeland, nismo ga vidjeli trideset godina, ne znamo kako sad izgleda, što radi i je li uopće živ, tvrdimo da to prijateljstvo i dalje živi i nikad neće prestati. Vjerojatno zbog onih obećanja, danih izričito ili bez riječi, o prijateljstvu bez kraja teško nam je priznati sebi da je eto to prijateljstvo prestalo biti prijateljstvo i postalo uspomena. Kao da ćemo time počiniti izdajstvo, prekršiti obećanje, ostati bez dijela sebe. 

Život nam međutim pokazuje da su prijatelji poput tramvaja. Nakon što vam jedan pred nosom odmagli sa stanice, treba samo pričekati da naiđe slijedeći. I onda mu citirati Bogarta: "Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship." 

A za onim što je otišao ne treba žaliti, nego lijepo ga uglancati, malo ukrasiti i pospremiti među uspomene. U svoju Yaya kutiju. 

Jer vremena se mijenjaju. The Times They Are A-Changin'

... Hum with me >>>

 

Unbeliever @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 15, 2010
Prirodne potencijale uništavamo tako što ih koristimo previše.

Ljudske potencijale uništavamo tako što ih koristimo premalo.
Unbeliever @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, travanj 6, 2010
Da biste stekli vječnu sreću morate ovaj post poslati na sve adrese elektroničke pošte u svom adresaru, uplatiti na moj žiro račun sto kuna, iščupati tri dlake iz repa žutog psa lutalice koji šepa na stražnju lijevu nogu i spaliti ih na plamenu voštanice u ponoć za punog mjeseca ... ohaaa, stoj, ovo nije ta vrsta bloga! Htjedosmo pisati nešto sasvim drugačije.

Onako, nazbilj, zašto većina ljudi u svijetu nije sretna? Svi ljudi streme ka sreći a opet, ako ih pitate, većina će reći da nisu sretni. Na pitanja zašto nisu sretni opet velika većina reći će da je to stoga jer nemaju ono što bi željeli imati. Može to biti nešto materijalno poput novca, auta, stana, zemlje, ali također i nematerijalno poput ljubavi, poštovanja, pažnje, prijateljstva. 

I kad ih pitate bi li bili sretni kad bi imali to što im nedostaje, reći će da bi. I tu se počinje nazirati uzorak, koji postaje model. Taj se model naziva 'ako-onda', 'if-then', 'kad bih-onda bih' (ili 'ki bi - da bi' kako je to volio reći izvjesni krivousti ...). Potpuna verzija 'kad bi - onda bi' modela za sreću izgleda ovako: kad bih dobio nešto, onda bih uradio nešto i bio bih sretan.

Kad bih imao bolji posao volio bih ga raditi i bio bih sretan. Kad bih dobio jackpot na lutriji kupio bih veliku kuću, auto, jahtu i bio bih sretan. Kad bih mogao raditi manje imao bih više vremena za zabavu i bio bih sretan. Kad bi ona mala iz marketinga shvatila da sam u nju zaljubljen, kad bih se sretno oženio, kad bi me žena napustila, kad bismo imali bar jedno dijete, kad bi već jednom djeca odrasla i odselila, kad bi Hajduk osvojio prvenstvo ...

Nažalost, ovaj model ima ugrađenu manu. Što god da bio naš preduvjet za sreću uvijek će to biti neki rezultat koji treba ostvariti. A sreća nikad ne dolazi iz rezultata već iz procesa kojim se taj rezultat nastoji ostvariti. 

Usmjeriti se na proces a ne na rezultat - to rade djeca. Djeca znaju investirati u proces. Jeste li kad promatrali dijete koje se igra u pijesku? Ono je potpuno koncentrirano na proces - kopanje, trpanje pijeska u kanticu, presipanje na drugo mejsto, opet kopanje, presipanje, tapkanje rukama, kopanje ... dijete može satima biti sretno igrajući se u pijesku, a konačni rezultat toga je ona ista hrpa pijeska, samo malo ispreturana. Dijete je svejedno sretno jer njega rezultat i nije zanimao. Sva sreća je proizašla iz procesa.

Odrastanjem se učimo pažnju preusmjeravati s procesa na rezultat, pa tako i naša investicija biva usmjerena na rezultat. U školu idemo da bismo dobili dobre ocjene a ne zbog radosti saznavanja novih stvari. Roditelji nas neće pitati jesmo li sretni zbog onoga što smo naučili, već koliko imamo petica ili dvojki. Zanima ih samo rezultat. Na fakultet smo se upisali da bismo dobili diplomu. Zaposlili smo se da bismo dobivali plaću i plaćali račune. Ženili/udavali smo se da bismo imali svoju obitelj. Razveli smo se da bismo stekli slobodu koju mislimo da smo izgubili u braku. Uvijek je to samo rezultat koji je bio taj uvjet za tu buduću sreću, a proces kojim se do rezultata dolazi postajao je sve manje bitan. 

Je li onda čudno da đaci kako dolaze u više razrede sve češće prepisuju, skidaju lektire s Interneta, mrze školu i učenje. Da se na fakultetima kupuju ispiti i krivotvore sveučilišne diplome. Da se prepisuju magistarske i doktorske disertacije. Da se ženimo nasljednicom. Da se do imovine dolazi krađom, pljačkom i prijevarom. Da oni što se diče ljubavlju prema domovini tu istu domovinu rasprodaju kao kumica na placu jajca. A na kraju svi nesretni.

Svi ti ljudi zapravo teže k sreći ali primjenjuju model s ugrađenom greškom, model koji su naučili procesom odrastanja tijekom kojega su zaboravili ono što su znali kad su bili djeca - da sreća dolazi iz procesa a ne iz rezultata. 

Ne kaže se bez veze 'sretan kao malo dijete'. Sve što zaista znam o životu naučio sam od svoje djece. A ako vam se baš čini djetinjasto učiti od djece, pročitajte štogod od odraslog Carlosa Castanede. Tamo možete naći nešto o konceptu 'djelovanja bez očekivanja nagrade'.
Unbeliever @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 6, 2010
Doba je donošenja novogodišnjih odluka. Obećanja koja dajemo sebi i drugima o tome što ćemo ove godine učiniti kako bismo postali bar malo bolji ljudi nego što smo bili prošle godine. Običaj je to koji smo također uvezli iz obećane zemlje Amerike ali, za razliku od mnogih drugih mada-in-USA proizvoda, ovaj i nije tako loš a može biti i koristan. Možda je u tome i razlog što ga se ne primjenjuje tako dosljedno kao što se primjenjuju oni drugi, lošiji i štetniji običaji. 
Uglavnom, svake godine, netom se otrijezne od novogodišnjeg tuluma, naši mediji razašalju svoja potrkala (da ne vrijeđam novinare) neka od isto tako mamurnih celebrityja (no, moram upotrijebiti ovaj isto uvezeni termin jer naprosto ne znam kojom riječi u lijepom hrvatskom jeziku bi se mogla opisati ova skupina spodoba) saznaju što su odlučili za ovu godinu. 

Tako pročitah negdje kako ove godine većina tih spodoba ne želi donositi odluke jer im je dopiz...pardon, dodijalo odlučivati nešto što poslije neće napraviti. Što će reći da, u skladu sa spomenutom nedosljednošću, uglavnom nisu do sada održali obećanja dana početkom godine. Čime je cijela ta priča oko novogodišnjih odluka postala nevjerodostojna i jednostavno bezvezna kao i sva ostala zbivanja vezana uz taj paganski atavistički blagdan. 

No, ne treba odmah osuditi one koji nisu u stanju održati novogodišnje obećanje. U većini slučajeva ne radi se o nedostatku čvrstine karaktera već o nedostatku vještine u formuliranju odluke, odnosto postavljanju cilja. A za to postoji metoda koju je moguće naučiti. Metoda dolazi također s one strane Atlantika (ne dolaze samo loše stvari iz Amerike, pitanje je samo koje mi odaberemo za prihvaćanje) pa ima i engleski naziv - 'Get SMART.'

Metoda je jednostavna za učenje, mada treba malo treninga za njenu dobru primjenu. Riječ SMART pisana je velikim slovima jer je sastavljena od početnih slova pet kriterija koje treba zadovoljiti vaš cilj, to jest vaša novogodišnja odluka da bi bila dobro formulirana, što će značajno povećati vjerojatnost da ju održite. Evo tih pet kriterija:

Specific - odluka mora biti specifična, a ne uopćena. 'Ove godine ću se posvetiti duhovnom razvoju' je vrlo općenita jer se ne zna jasno što to trebate raditi i kako se manifestira rezultat. Budite konkretni - 'Ove godine ću smršaviti deset kilograma'. Bilo da ćete to ostvariti kroz dijetu ili povećanu tjelesnu aktivnost ili oboje, to znači da na kraju godine morate težiti deset kila manje. Jasno i konkretno.

Measurable - rezultati moraju biti mjerljivi. Što ne možete mjeriti, ne možete ni kontrolirati. 'Ove godine ću biti ljepša nego lani' je čisti promašaj kao odluka jer nema načina da nepristrano odredite jeste li postigli rezultat ili ne. Ali 'Ove godine ću pretrčati 500 km' je već nešto sasvim drugo. Možete mjeriti napredak prema cilju kroz vrijeme i korigirati svoje ponašanje ako se cilj ne primiče onako kako biste vi to željeli. 

Afirmative - odluka mora biti potvrdna, pokazivati stremljenje prema dobrom. 'Ove godine ću manje tući svoju djecu' možda se čini kao dobra ideja ali to nije afirmativna odluka jer svoju djecu uopće ne biste trebali tući. 'Ove godine ću svom djetetu čitati priču pred spavanje najmanje jednom tjedno' puno je bolja u ovom smislu. 

Real - odluka mora biti realna, da ju možete ostvariti. Ne obećavajte nešto što je sasvim izvan vaših mogućnosti. 'Ove godine ću letjeti u svemir' odluka je koju može donijeti samo nekolicina ljudi u svijetu. No cilj ne smije biti ni prelagan, treba imati izazova u sebi. 

Timed - odluka mora biti vremenski određena. Ako ne kažete rok do kojeg ćete izvršiti odluku, onda ju nikad i nećete izvršiti. 'Odviknut ću se od pušenja cigareta do kraja travnja' sasvim je dobra odluka. 

Od ovdje navedenih primjera najbolje je formulirana odluka 'Ove godine ću svom djetetu čitati priču pred spavanje najmanje jednom tjedno'. Specifična je - čitat ćemo priču, mjerljiva - brojimo priče u tjednu, potvrdna - govori o nečemu što ćete učiniti bolje, ostvariva - nije problem čitati priče ako samo hoćete, vremenski određena - svaki tjedan priča bar jedna. 

Svaku svoju odluku mijenjajte i prepravljajte dok ne zadovolji SMART kriterije i tad će vas od njenog ostvarenja dijeliti samo vaša volja i želja da ju ostvarite. A da ne biste zaboravili što ste odlučili, zapišite svoje odluke i čuvajte zapis na mjestu gdje ćete ga češće moći pogledati i podsjetiti se svojih odluka. Get SMART! Budite pametni!
Unbeliever @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 9, 2009
Svečano proglašavam sve odgovore na pitanje u prošlom postu točnima! Da, više toga zajedničkoga imaju strah i nada. 

Ali ja sam razmišljao o jednoj stvari koja im je zajednička a ujedno ih i razlikuje, i to suštinski. Mimmy je bila na tragu toga, govoreći o nečemu što će doći, pa proći ... u budućnosti.
Zajednička strahu i nadi je budućnost koja se još nije dogodila. Istovremeno ih ta budućnost i razlikuje. Strahu se budućnost pokazuje kao loša, negativna. Nada budućnost gleda kao dobru, pozitivnu. No ono što je važno jest da se niti jedna od tih budućnosti još nije dogodila. 

Pa ako se još nije dogodila, što nas sprečava da odaberemo onaj pozitivnije pogled u budućnost?
Unbeliever @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 8, 2009
ili:
Što je zajedničko strahu i nadi?


Razmišljanje s kojim odlazim na počinak. Sutra ću napisati što sam domislio. A vi se dotle možete okušati u kratkim sastavcima (komentarima) na zadanu temu. 
 
Unbeliever @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 3, 2009
Ovih dana stalno su mi neke životinje na pameti. Te guske, te patke, te sad kornjača. Valjda se previše družim s Malom i Lorom. Ovoga puta ipak nije riječ o kornjači koja živi oko bara ili u moru, već o jednoj koja se nastanila u računalu, u programskom jeziku LOGO. Moja petašica počela na nastavi informatike učiti programirati u LOGO-u. Nabavili smo besplatni UCBlogo i instalirali ga na naše računalo.

I tako dođem ja večeras poslije dnevnika vidjeti šta mi petašica radi na računalu, očekujući da ću ju naći za nekom igricom, kad li ona programira u LOGO-u. A u LOGO-u živi mala kornjačica koja ima dara za slikara, to jest ima olovku i bojice i zna crtati. Samo joj programom moraš zadati što da crta. I evo što je petašica prvo isprogramirala - šesterokut. 



Onda joj to nije bilo dosta pa je isprogramirala kornjačicu da taj šesterokut ponovi četiri puta. Program je nazvala "saće".



Mene su zasvrbili prsti, sjećajući se nekadašnjih programerskih dana. Morao sam se uključiti. Pa smo tako skupa, nakon par pokušaja i pogrešaka nacrtali zvijezdu. 



A onda smo zvijezdu ponovili dvadeset puta, svaki put s malim zaokretom od 18 stupnjeva i dobili prekrasnu rozetu. 



To nam je dalo krila, pa smo zaključili da nam samo ponavljanje nije dovoljno i bacili se na rekurziju. Nacrtali smo Hilbertovu krivulju i krivulju Sierpinskoga.

                

Za kraj smo ostavili šlag - mističnu i predivnu krivulju koja se zove "zmaj".



Nakon ovoga su kornjačici nogice već bile prilično vruće pa smo ju pustili da ih ohladi. A i petašici je bilo poći u krevet jer sutra treba ujutro u školu. 

P.S. Ako netko ima đaka koji uči LOGO, ili samo voli zveckati zvekirom na vratima mudrosti (radoznalost), može poslati "Dear Unbeliever e-mail" (vidi link gore lijevo) pa će povratnom poštom dobiti i instalaciju UCBlogo interpretera i ove naše programčiće.
Unbeliever @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 2, 2009
Danas me petašica pobijedila četiri puta! Ide to njoj. Mada sam ja bio nešto indisponiran. Muči me ovo vrijeme ... (sve su to samo izgovori, naravno).

Za one koji se ne boje riskirati da ih potuku njihovi trećaši, četvrataši, petaši ... evo kratki tečaj kalaha, u jednoj lekciji s primjerom.

Kalah se igra sa tridesetšest kamenčića, na tabli koja ima po šest manjih rupa sa svake strane, i dvije malo veće lijevo i desno. Početno se u svaku od manjih rupa stave po tri kamenčića. Izgled table i početni raspored je na slici. Ona poderotina s lijeve strane je nastala kad smo trgali list iz bloka i nije nužna za igru ...

Tabla za igru kalaha

Pravila:

Cilj igre je u svome kalahu (skladištu) sakupiti više od pola ukupnog broja kamenčića. Dakle tko prvi u svom kalahu skupi devetnaest kamenčića, pobjednik je.

Svaki potez u kalahu sastoji se u tome da se iz jedne od svojih rupa uzmu svi kamenčići i zatim raspodijele redom po jedan u svaku slijedeću rupu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, uključujući svoj kalah. Protivnikov kalah preskačemo. Ne želimo protivniku skupljati kamenčiće.

Ako zadnji kamenčić pri raspodjeli stavite u svoj kalah imate pravo na još jedan potez.

Ako zadnji kamenčić pri raspodjeli stavite u svoju praznu rupu, imate pravo na "pljačku" što zanači da uzimate taj kamenčić i sve kamenje iz protivnikove rupe nasuprot toj u kojoj ste upravo stavili zadnji kamenčić i sve to skupa stavljate u svoj kalah.

Tko ostane bez mogućeg poteza (nema više kamenja u svojim rupama) izgubio je igru.

Za ilustraciju pravila evo dva tipična poteza.









Kad se savlada taktika u igri sa po tri kamenčića u rupi, može se sakupiti još šljunka i igrati s početna četiri, pet ili više kamenčića u rupi. S više kamenčića igra postaje složenija. Postoji i varijacija kad se u početnoj postavi stavlja 1, 2, 3, 4, 5 i 6 kamenčića u rupe slijeva u desno.

(Staklići kojima moja petašica i ja igramo kalah s jedne strane su zaobljeni a s druge ravni. Kad ih postavljamo na tablu ja ne pazim kako ih stavljam, neki su zaobljenom stranom prema gore a ravnom prema dolje, a neki obratno. Onda ih moja petašica preokreće tako da svi budu ravnom stranom prema dolje. Pitam zašto to radi? Kaže: "Onako mi izgledaju kao mrtvi.")

P.S. Ako vam se učinilo da su ova dva poteza jako dobra jer odmah na početku opljačkate protivnika, razmislite još jednom. Tri od četiri puta kad me je moja petašica pobijedila ja sam započeo igru ovim potezima.

Unbeliever @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 13, 2008
Why me? Imamo sve veće kuće i sve manje obitelji.
Imamo sve više strojeva i alata a sve manje vremena.
Imamo sve više titula a sve manje razuma.
Imamo sve više znanja a sve manje mudrosti.
Imamo sve više stručnjaka i sve više problema.
Imamo sve više medicine a sve manje zdravlja.
Kupujemo sve više a uživamo sve manje.
Imamo sve više humora a sve se manje smijemo.
Imamo sve više knjiga a sve manje čitamo.
Imamo sve više glazbe a sve manje pjevamo.
Zgrade su nam sve više a pobude sve niže.
Ceste su nam sve šire a gledišta sve uža.
Vozimo se sve brže a nikuda ne stižemo.

Imamo sve moćnije komunikacije ...
... a sve manje toga komuniciramo.

Unbeliever @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 1, 2008
Svaki put kada u šetnji livadom vrhom cipele preokrenem suhi list javora svemir postane drugačiji nego što je bio tren prije.
Unbeliever @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 13, 2008
Dani se vrte u krug. Na kraju svakog dana naiđem opet na onaj krevet iz kojega sam ujutro krenuo.

Unbeliever @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, svibanj 23, 2008

Poziv

Poziv (The Call)


Družba

Družba (The Company)


Razilazak

Razilazak (Parting)


Usamljenost

Samoća (Solitude)


Unbeliever @ 09:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, svibanj 10, 2008
Ja sam poseban i jedinstven Ja sam prilično pozitivistički orijentiran. Mislim, svijet je i onako većinom uneređen pa ne vidim potrebe dodatno si sam stvarati negativno okružje. Život je takav kakav je, treba od njega uzeti ono najbolje i ne opterećivati se ružnim stvarima. Ružne stvari ti se dogode same po sebi, ne trebaš ih zazivati.
Ali ima ljudi koji vjeruju da bez njihove pomoći ne možemo biti sretni i zadovoljni životom. Pa nam šalju svoje savjete kako da održimo svoje samopouzdanje. Što je još gore to i nisu njihovi savjeti već copy-paste tekstova koji kruže beskrajno svijetom već stotinu godina. Na primjer ovaj koji sam jutros zatekao u pošti. 

Copy – Paste:
Ovo bi trebalo biti zalijepljeno na tvom ogledalu gdje bi to mogao svaki dan pročitati. 
Možda to ne vjeruješ, ali ovo je 100% istina.
 
1. Na svijetu je sigurno dvoje ljudi koji bi umrli zbog tebe.
2. Najmanje 15 ljudi te voli na neki način.
3. Jedini razlog zašto bi te itko mrzio je zato što bi želio biti baš kao i ti.
4. Tvoj osmjeh može donijeti sreću svakome, čak i ako mu nisi drag.
5. Svaku noć NEKO misli na tebe prije nego zaspe.
6. Nekome značiš sve na svijetu.
7. Ti si poseban i jedinstven.
End Copy-Paste.


Na prvi pogled, kad to pročitaš površno i bez razmišljanja, izgleda sasvim O.K. Motivirajuće. Podiže samopouzdanje. Al samo onima koji ne razmišljaju. Ako malo razmisliš o svakoj stavci, izgleda malo drugačije. Pa 'ajmo razmislit malo!

Ad 1.: Ja znam da na svijetu ima i puno više ljudi koji bi umrli zbog mene. Recimo, svaki vatrogasac spreman je na to ako se ja zateknem usred požara. A njih ima bogami puno na svijetu. Samo ja ne želim da ljudi umiru zbog mene. Zašto bi me to radovalo što netko želi umrijeti zbog mene? Ja bih radije da zbog mene žive. A o tome nema ni riječi.

Ad 2.: Na neki način? Na neki način me voli i ovaj krpelj što je s Lore sišao i plazi mi po rukavu, tražeći meko mjesto gdje bi mi se prikrpeljio. Na neki način me voli i uprava poreza kad im od svog teško zarađenog prihoda odvojim lijepi postotak za koji oni ni kap znoja nisu ispustili. Zašto bi mi to bilo važno? Krpelja ću utopiti u čaši vode. I poreznike bih isto, al' se ne smije.

Ad 3.: Taj što bi eventualno postao isti kao ja vjerojatno bi me tek tada zamrzio, kad bi vidio u što se uvalio. Ali, hvala bogu, ima njih što me mrze iz sasvim drugih, prozaičnijih razloga. Jer, stvarno, ako te nitko ne mrzi to samo znači da nisi nikad nikome u lice rekao što ga ide, da nisi nikad stao u obranu svojeg ili tuđeg prava, da nisi nikad obranio slabijeg od jačega, da nisi nikad pokazao prstom u laž, nepoštenje ili nasilje.

Ad 4.: Dobro, što se tiče onih kojima sam drag, to stoji. A što se onih drugih zdotikavle, njima moj osmijeh obično izaziva nelagodu: „Što mi se ovaj tu smijulji, sigurno zna o meni nešto što ne bi trebao znati?“ Ma kakva sreća!

Ad 5.: Svaku večer prije spavanja ja razmislim: „Jesam li ovoga dana nekoga povrijedio? Jesam li ovoga dana mogao nešto učiniti bolje?„ Čime ovu tvrdnju učinim istinitom.  I posve irelevantnom.

Ad 6.: Naravno. I znam kome. Ali ne treba mi to reći neki jadni copy-paste.

Ad 7.: Naravno da sam poseban i jedinstven. Bio je to i Quasiomodo, i Hitler, i Jack The Ripper i svaki pedofil i kriminalac. Svaki čovjek na ovom svijetu je poseban i jedinstven, i u tome smo svi isti. Što ovu tvrdnju svodi na apsurd.

Ako sad mislite da me je uhvatilo neko negativističko, depresivno raspoloženje, u krivu ste. Sasvim sam zadovoljan i pun samopouzdanja. Ali ne zato što samo pročitao ove gore gluposti. Zadovoljan sam jer sam jučer zamijenio probušenu zračnicu na biciklu moje četvrtašice, pa smo išli na vožnju biciklima (uz obaveznu sladoled-pauzu); jer sam poslijepodne s moje tri zvijeri švrljao po poljima i livadama kojih sat i pol i bilo mi je lijepo; jer sam navečer s prijateljem podijelio tanjurić prženih srdela i velebitsko pivo (mlako, crno). 

Samopouzdanje osjećam isto iz sasvim drugih razloga: jer sam na roditeljskom sastanku ravnatelju škole lijepo rekao da je obavio loš posao ugovarajući aranžman za „školu u prirodi“ u zadnji čas čime je doveo roditelje u nepriliku da moraju punu cijenu izleta platiti u roku od tri tjedna (meni to i nije problem, ali većini ostalih roditelja jest; da bude apsurd veći agencija je ponudila plaćanje u dvije MJESEČNE rate s tim da se obje uplate prije početka izleta – sad, kako u tri tjedna platiti dvije MJESEČNE rate?);  na istom roditeljskom smo ispunjavali anketni listić za „samovrednovanje“ škole, pa sam pedagoginji koja provodi anketu isto lijepo rekao da sam zgranut nepismenošću brošure koju su nam bili podijelili (vidi prethodni post); ona naravno nije za to odgovorna, ali mogla bi proslijediti mišljenje „iz baze“ ako to želi.

Možda me netko od njih sada mrzi, možda su prije spavanja pomislili na mene ne baš u lijepom svjetlu, ali WTF, učinio sam ono što sam trebao učiniti. A ja sam prije spavanja zaključio da ništa toga dana nisam mogao učiniti bolje nego što jesam i da nikoga nisam povrijedio (ne smatram povredom ukazivanje na nečije propuste, nerad i neznanje).

Jučer nitko nije umro zbog mene.

Unbeliever @ 13:02 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, studeni 13, 2007
Tri osobe, Believer, Nonbeliever i Unbeliever stoje pred Ispitivačem koji nad njima provodi test osobnosti. Ispitivač svakom od njih pokaže na električnu utičnicu i postavi isto pitanje. 

Ispitivač: "Je li električna struja u ovoj utičnici opasna po život?"
Believer: "Ja vjerujem da nije opasna."
Ispitivač mu pruža čavao: "Želiš li se u to uvjeriti?"
Believer: "Nema potrebe da se uvjeravam jer ja vjerujem da je tako, i ništa me ne može razuvjeriti."

Ispitivač: "Je li električna struja u ovoj utičnici opasna po život?"
Nonbeliever: "Ja ne vjerujem da nije opasna."
Ispitivač mu pruža čavao: "Želiš li se u to uvjeriti?"
Nonbeliever: "Nema potrebe da se uvjeravam jer ja ne vjerujem da je tako, i ništa me ne može uvjeriti."

Ispitivač: "Je li električna struja u ovoj utičnici opasna po život?"
Unbeliever: "Ja vjerujem da nije opasna."
Ispitivač mu pruža čavao: "Želiš li se u to uvjeriti?"
Unbeliever: "Želim."
Uzima čavao i gura ga u utičnicu. Koji minut kasnije trljajući utrnulu ruku i tresući glavom na kojoj se nakostriješena kosa još lagano dimi, kaže:
"Ne mogu povjerovati da sam vjerovao to što sam vjerovao."

Believer i Nonbeliever u suštini su jednaki samo su im orijentacije suprotne. Niti jedan od njih nikad neće saznati da li je to u što on vjeruje ili ne vjeruje vrijedno vjerovanja ili nevjerovanja. Oni će trajno biti u svom malom raju koji su izgradili na temeljima svojih uvjerenja, zadovoljni i bez sumnji. Ali nikad im neće utrnuti ruka i zadimiti se kosa.

Unbeliever, naprotiv je nešto sasvim treće. On želi znati. On sumnja. Zato svako malo ima utrnuli ekstremitet i nakostriješenu zadimljenu kosu. Ali saznaje. I ne prestaje se čuditi vjerovanjima koja je nekad imao a sada ih više nema.


Unbeliever @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 5, 2007
Vidim da je ova zagonetka pobudila dosta zanimanja. Hm, ne bih htio ovaj svoj blog pretvoriti u tematski - zagonetački. Ali možda vrijedi razmisliti o pokretanju jednog bloga koji bi se time bavio. Jednog dana kad budem imao nešto više vremena ...

Ova zagonetka očevima i sinovima je u suštini jednostavna. Imamo rečenicu koja nam opisuje situaciju: "Čovjek gleda u fotografiju koju drži u ruci i govori". Ona nam pomaže da vizualiziramo scenu, ali ne sadrži nikakve bitne informacije. Zagonetka glatko može proći i bez nje. Onda imamo rečenicu koja nam daje glavne informacije za rješavanje: "Ovoga čovjeka otac je mojega oca sin". Ova rečenica postavlja tri objekta (osobe) i dvije relacije među njima. Ali ona može imati više od jednog ispravnog rješenja. Čovjek na slici mogao bi biti njegov sin ali i njegov nećak. Zato je dodana još jedna rečenica: "Braće i sestara ja nemam", čime je isključen nećak kao rješenje i ostaje samo sin.   

U većini zagonetaka ove vrste postoje distraktori. Distraktor je namjerno ubačena informacija koja ima svrhu razmišljanje odgonetača uputiti u krivom smjeru, podalje od rješenja. Težina zagonetke zapravo najviše ovisi o distraktorima. Što su distraktori bolji to je teže riješiti zagonetku, koliko god ona zapravo bila jednostavna. U tome i je ona ljepota u zagonetkama, kad uspijete savladati distraktore, pa dođete do onog jednostavnog rješenja, lupite se po čelu i uzviknete "A-HA!".

U ovoj zagonetki izgleda kao da nema distraktora. Sve informacije nam pomažu u otkrivanju rješenja. Ali ... Naravno, uvijek ima taj prokleti "Ali..."! I u ovoj zagonetki postoji distraktor, samo ga valja pronaći. Tu sad dolazi prvi dio one moje teorije: distraktor je u tome što se čovjek koji gleda sliku odriče svoga ega, svoga "Ja". On govori o ocu osobe sa slike i o sinu svoga oca kao da je neka četvrta osoba, iako se u obje relacije radi o njemu samome. To izbjegavaje da sebe nazove uobičajenim terminom "Ja" nas udaljava od rješenja jer, pošto on sam ne govori o sebi, mi isto na neki način njega zapostavljamo prilikom rješavanja.

Postavlja se pitanje zašto odricanje od vlastitog ega tako djeluje na nas? Tu uskače drugi dio moje teorije koji kaže: mi živimo u doba Ega. U svojoj okolini ljude svrstavamo prema jačini njihovog Ega. Što je veći Ego, više ćemo pažnje posvetiti toj osobi. Ljude s manje izraženim Egom smatramo manje bitnima. A one koji se skoro potpuno odreknu svojega Ja, ta njih niti ne primjećujemo. I zato nam je upalio ovaj distraktor u zagonetki.

Dokaze za tvrdnju da živimo u doba Ega možete naći svuda oko sebe. Ponajbolji su u reklamnim medijima, jer reklamni stručnjaci jako dobro znaju šta nas najbolje pali - Ego. Poslušajte samo one subliminalno prošaputane rečenice na kraju reklame. "Brini o sebi." "Jer ti to zaslužuješ." I tome slično. Kupi novi mobitel jer on je napravljen posebno i samo za tebe (jest, u deset milijuna primjeraka).

Predizborno je vrijeme, pa poslušajte kako se stranke obraćaju vašem Egu. "Hoćete li vi glasati za one koji podupiru (tu sad dolazi neka ružna stvar) ..." Uopće nije bitna o kojoj je ružnoj stvari riječ i koja stranka to pitanje postavlja (uglavnom sve). Ono što je bitno je da oni žele kod vas izazvati reakciju: "Tko? JA? Ma ni mrtav." Žele vam isforsirati Ego. A kad jednom tako uzviknete onda će vam teško netko drugi promijeniti odluku. Ego ne dopušta.

Razmislite. Imate li vi nekih primjera?

Unbeliever @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 4, 2007
Igrao se jutros malo na forumu. Volim zagonetke i premetaljke, pa tako postavih zajednici zagonetku:

Čovjek gleda u fotografiju koju drži u ruci i govori: "Braće i sestara ja nemam. Ovog čovjeka otac je mojega oca sin." Čiju fotografiju čovjek drži u ruci?

Očekivao sam da će točan odgovor pasti za desetak minuta. Ali ništa. U sat vremena tri odgovora, sva tri pogrešna. Pogledam večeras, maloprije - ni jedan odgovor više. Mrak totalni. Pa sam stavio na topic hint, da pomognem raji. Hint je grafički i izgleda ovako:


Prošlo je pola sata od tada. Ništa, niti jednog odgovora. Kaladonti trče gore dolje, brojalice se broje, a topic sa zagonetkama potonuo već na drugu stranicu. I pitam se - zašto se ljudima čini težak ovaj naoko jednostavan zadatak. Zapravo, stvarno je jednostavan. Tri osobe i dvije relacije. Nije problem zamisliti si to u glavi. A možeš i nacrtati na papiru. Kao na mom hintu. Ali ipak ljudima ne ide. Razmišljao sam o tome i imam teoriju, zanimljivu, ali neću ju sad iznijeti na vidjelo. Zanima me hoće li pasti neki komentar u tom pravcu.

Unbeliever @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, rujan 22, 2007
Un(Un(Un(Un(believe)r)r)r)r)

Unbeliever @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 13, 2007
Razgovaram s klijentom o projektu koji pokrećemo. Načeo sam temu upravljanja rizicima i kažem da bismo trebali sagledati sve probleme koje možemo predvidjeti da bi se mogli dogoditi tijekom projekta. Spomenem nekoliko generičkih, koji se uglavnom javljaju kod svih projekata. On se čudi - "Zašto razmišljati o problemima? Treba krenuti i raditi što brže možemo. Probleme ćemo rješavati kad naiđemo na njih. Razmišljanje o problemima će nam oslabiti entuzijazam. To je kao da kažeš - odustajem!"

Morao sam mu ispričati priču.

Tri (lapsus: četiri) čovjeka dobili su zadatak iz točke A u podnožju planine stići u Točku B na vrhu, u zadanom vremenu. Tko prvi stigne dobiva nagradu.

Prvi je odlučio ne gubiti vrijeme i odmah je počeo trčati prema vrhu. Nakon dvjesto metara naišao je na zidić od kamenja u koji se zaletio punm brzinom, slomivši nogu i dva rebra. Morao je odustati.

Drugi nije odmah krenuo već je pogledao malo unaprijed i ugledao onaj zidić. Rekao je - "Ja ne idem jer ću se polomiti na tom zidiću."

Treći je rekao - "Tu jest zidić, ali ja ću se popeti preko njega. To za mene nije neki problem." Došao je do zidića i lako se popeo preko njega jer to i nije bio neki visoki zidić. Nastavio je dalje i došao do nabujalog planinskog potoka. "Nije to ništa za mene, preplivaću" - rekao je samouvjereno i skočio u vodu. Ali bujica je bila jača i odnijela ga je.

Četvrti je pogledao zidić i pomislio - "Nije visok, mogu se popeti preko njega. Ali tko zna što me još iza njega čeka?" Osvrnuo se uokolo i ugledao seljaka kako kosi travu na obližnjoj livadi. Otišao je k njemu i upitao ga poznaje li put do vrha planine. "O, da," - rekao je seljak - "puno puta sam išao gore." Četvrti upita - "Osim onog zidića, ima li još prepreka na tom putu?" Seljak mu reče - "Naići ćeš na potok koji je u ovo doba godina nabujao i opasan. Ali pola kilometra uzvodno je brvno preko kojega možeš lako prijeći na drugu stranu potoka. Zatim ćeš naići na strmu liticu. Možeš se popeti uz nju ako imaš opremu za penjanje, ili ju zaobići, ali okolni put je vrlo dugačak. Poslije toga je put vrlo kamenit i kamenje je oštro, treba imati čvrste cipele, ali do vrha više nema prepreka."

Četvrti je zahvalio seljaku i vrati se u točku A. Tamo nije više bilo nikoga osim Drugoga koji je sjedio i snuždeno buljio u tlo. Četvrti obuje planinarske cipele. U ranac stavi klinove i kopče za penjanje. Cepin zatakne za pojas i prebaci smotano uže preko ramena. Još jednom pogleda na Drugoga, zatim mahne rukom seljaku na pozdrav i krene.


Unbeliever @ 09:07 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2007
Starac je sjedio na kamenu ruku položenih na koljena i promatrao crvene rubove oblaka obojane posljednjim zrakama sunca u smiraju. Dječak je sjedio pored njega, promatrajući travku koju je netom otkinuo.

"Djede, zašto su neki ljudi dobri a neki nisu?"

"Sinko, u svakom čovjeku stalno se bore dva vuka. Jedan se zove Zlo. To je bijes, zavist, ljubomora, tuga, žaljenje, lakomost, drskost, samosažaljenje, krivnja, ojađenost, oholost i samoljublje. Drugi se zove Dobro. To je radost, ljubav, nada, spokoj, skromnost, ljubaznost, dobronamjernost, suosjećajnost, darežljivost, istinoljublje, milosrdnost i vjera."

Dječak je promatrao travku i razmišljao. Zatim upita:

"Djede, a koji od njih dva pobjeđuje?"

"Onaj kojega bolje hraniš."


Unbeliever @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 30, 2007
Da naše prehrambene navike utječu na našu dugovječnost, to je valjda svima jasno. Ali da se iz naših prehrambenih navika, pa čak i samo želja, može izračunati koliko imamo godina, to je već vrijedno pažnje. Ne, nemojte mi reći svoju dob, ionako vjerojatno ne govorite istinu o tome. Sam ću ja to izračunati. Zapravo, vi ćete to izračunati po ovoj mojoj formulici. Evo formule:

  1. Za početak odaberite broj koliko puta tjedno izlazite na večeru u neki restoran. Ako to ne činite, onda odaberite koliko biste puta u tjednu željeli izlaziti na večeru u restoran. Naka broj bude veći od 1 ali manji od 10. Ne pretjerujte.
  2. Što, nije vam dosta manje od deset? No dobro, neka vam bude. Pomnožite taj broj sa 2.
  3. Još nije dosta? O.K. Dodajte 5.
  4. I sad ima nezadovoljnih? Pa, hajdemo se razbahatititi - pomnožite dosadašnji rezultat s 50!
  5. O.K. dosta zezancije, sad je na redu malo ozbiljne matematike. Ako ste ove godine već proslavili rođendan, dodajte rezultatu 1757, ako još niste slavili onda dodajte 1756.
  6. Sad od rezultata oduzmite godinu svoga rođenja. Četveroznamenkastu.
Trebali biste dobiti troznamenkasti rezultat. Prva znamenka u tom rezultatu je onaj prvi broj koji ste zamislili, koliko puta tjedno idete ili biste željeli ići večerati u restoran.

Druga i treća znamenka u rezultatu pokazju ... o, da ... koliko vam je godina!

Čudo? Ma nije! Čim sam vas naveo da u računanje uključite godinu svog rođenja više nije nikakav problem znati koliko vam je godina. Sve ostalo računanje je samo zamagljivanje. Smoke and mirrors. 

Nema čuda u matematici. 

Iako sama matematika jest čudesna. 

Unbeliever @ 22:03 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, srpanj 7, 2006
Paradoksizam je avangardni pokret u književnosti, umjetnosti, filozofiji i znanosti utemeljen na obilatoj uporabi antiteza, antinoma, kontradikcija, parabola i paradoksa u stvaranju djela. Utemeljio ga je rumunjski pisac Florentin Smarandache, negdje oko 1980. godine.

Paradoksistički dvostih je slobodna pjesnička (lirska?) forma u paradoksističkom pokretu. Sastavljen je od dva suprotstavljena stiha koji se sjedinjuju u cjelinu povezanu s naslovom. Po pravilu drugi stih negira prvi sadržavajući suprotnu ideju, antinomsku, antagonističku. 

Najbolje pokazati s par primjera ...

MAGLA
Lijepo vidiš
da se ništa ne vidi.


KOINCIDENCIJA
Mi o vuku,
a magare na vrata.


DEMOKRACIJA
Dogovorimo se
da bude kako ja kažem!


SVIĐANJE
Imala je tako lijepe noge
da sam zaprosio njenu ruku.


UTRNULA RUKA
Nekako osjećam
da ništa ne osjećam.


KLETVA
Dabogda imao
pa nemao.


PARADOKSIZAM
Avangarda koja je
postala tradicija.


Unbeliever @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 8, 2006

Trebam napraviti anketu za ispitivanje zadovoljstva kupaca, pa razmišljam kako postaviti prava pitanja. Kakav odgovor ćete dobiti uvelike ovisi o načinu na koji uobličite i postavite pitanje. Loše postavljena pitanja mogu vam skroz upropastiti trud i anketa će dati bezvrijedne rezultate. Pa mi pri tom pade na pamet jedna zgoda.

Desilo se u jednom kafiću da se pri kavici susretnu dva redovnika, Jezuit i Dominikanac. Kako su oba bili pušači, zapodjenuše razgovor o tome da li je grijeh ako se istovremenu puši i moli. Nakon nekog vremena zaključiše da se oko tog pitanja ne mogu dogovoriti, te da će svaki o tome pitati svoje starješine i za tjedan dana će se naći na istome mjestu da razmjene rezultate. Slijedeći tjedan susretoše se opet i Jezuit upita Dominikanca što mu je rečeno u vezi istodobnog pušenja i molitve.

"Rečeno mi je da je to grijeh i da se ne smije činiti", odgovori Dominikanac.

"Zanimljivo," na to će Jezuit, "a meni su rekli da je to u redu i dapače poželjno."

Dominikanac je bio u čudu: "Pa kako to, vaš je red barem poznat po strogosti?"

"A kako si ti pitao?" upita ga Jezuit.

"Pitao sam da li je dopušteno pušiti za vrijeme molitve." Reče Dominikanac.

Na to će Jezuit: "Vidiš, ja sam pitao da li je dopušteno moliti za vrijeme pušenja."

Unbeliever @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 12, 2006
George je bio vrlo uspješan broker na Wall streetu, među najboljima. U tridesetoj godini je već zaradio desetine milijuna dolara i shvatio je da mu zgrtanje novaca na burzi nije više izazov. Odlučio je posvetiti se izučavanju Zena i postići prosvjetljenje.

Nakon par mjeseci priprema, George je najzad stigao u jedan hram visoko u planinama i stupio pred Zen učitelja.

"Učitelju, koliko mi vremena treba da postignem prosvjetljenje?"

"Učeniče, obično je potrebno oko sedam godina."

George će na to – "Ja sam bio najbolji student u svojoj klasi na Harvard Business School, naučio sam vrijedno učiti i naporno raditi, stekao sam bogatstvo trgujući na burzi. Kao pripremu za proučavanje Zena pohađao sam nekoliko tečajeva o upravljanju vremenom i dobio odlične ocjene i certifikate. Ako budem dobro planirao svoje vrijeme i intenzivno se posvetio studiranju, koliko će mi onda vremena trebati da postignem prosvjetljenje?"

Zen učitelj se osmjehnu  – "Četrnaest godina."

Unbeliever @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.