Blog
utorak, kolovoz 2, 2011

Posjet Pape Ratzingera Hrvatskoj popratio sam prigodnom pjesmom, doduše malo obrađenom. Prikradanje Papine ruke hrvatskome džepu popratit ćemo također jednom pjesmom, ovog puta bez ikakve obrade jer riječi velikog Antuna Gustava Matoša vrijede svevremeno, bez potrebe prilagođavanja povijesnom trenutku.


Pri Svetom Kralju
Antun Gustav Matoš

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non preaescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!


(Latinski izraz u ovoj Matoševoj pjesmi "Audiant reges: Regnum regno non preaescribit leges" u hrvatskome prijevodu glasi: »neka čuju kraljevi: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone«. Riječ je o epitafu koji stoji na spomeniku Tomi Erdedu Bakaču, hrvatskomu banu, u zagrebačkoj Katedrali.)

Unbeliever @ 09:15 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, svibanj 13, 2011
Prošlog tjedna glazbeni časopis Rolling Stone zatražio je od čitatelja da glasaju za najbolju rock baladu svih vremena. Glasanje je išlo po principu 'razmahuj po kolektivu' - od Pearl Jam preko Princea do Elvisa i Lionel Ritchieja. Na kraju je bilo dosta gusto tako da su umjesto uobičajenih Top10 morali napraviti Top12. Ako je ta anketa išta pokazala onda je to da čitatelji Rolling Stonea jako, jako vole Led Zeppelin. Naime prvo mjesto je uvjerljivo osvojila njihova balada 'Stairway to Heaven'. Ja isto jako volim tu pjesmu pa eto, neka je malo i vama.



A slušajući tekst ove balade, ne mogu se oteti dojmu kako je, iako datira iz daleke 1971. dok sam ja još glancao klupe na faksu, na neki način baš aktuelna u ovom našem današnjem hrvatskom trenutku ...

There's a lady who's sure all that glitters is gold
And she's buying the stairway to heaven.
When she gets there she knows, if the stores are all closed
With a word she can get what she came for.
Ooh, ooh, and she's buying the stairway to heaven.

There's a sign on the wall but she wants to be sure
'Cause you know sometimes words have two meanings.
In a tree by the brook, there's a songbird who sings,
Sometimes all of our thoughts are misgiven.
Ooh, it makes me wonder,
Ooh, it makes me wonder.

Unbeliever @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, listopad 29, 2010
Kiše koje su padale zadnjih dana, potpomognute jutarnjim maglama, savladale su posljednji otpor zelenila. Iako je čvrsto odlučilo držati položaje do posljednjeg lista, drveće gubi bitku. Livada je prekrivena  požutjelim tijelima lišća herojski palog u neravnopravnom okršaju. Hodajući razgrćem nogama mrtvo lišće, ali ono kao da se skuplja oko mene ... mrtvo lišće ... iz nekih zapretenih zakutaka memorije šulja se sjećanje na melodiju ... i tekst ... sad mrtvo lišće oko nas se kupi ... mrtvo lišće ...

Autumn leaves



(J.Prevert/J.Kosma/A.Dedić)

Mrtvo lišće
(Jacques Prevert)

Tako bih htio da sjetiš se dana
sretnih kad bio sam prijatelj tvoj
sunce je toplije bilo no danas
zrake je bacalo u život moj.

Sad mrtvo lišće oko nas se kupi.
Vidiš li — ja pamtim sve.
Svud mrtvo lišće — u parku, na klupi.
Prekrit ce sjećanja, kajanje, sne.

Sjeverac ga raznosi noćas
a ako odnese i nas
tu pjesmu ću pamtiti vječno
i tvoj ću slušati glas.

Jer pjesma ta i na nas sliči
bila si moja, bio sam tvoj.
Dani su tekli kao u priči
bila si moja, bio sam tvoj.

Ali život zna razdvojit one
koji se vole kao mi.
Stope ljubavnika briše more
na pijesku ne ostavlja njih.

Dani su tekli kao u priči
bila si moja, bio sam tvoj...
ali život zna razdvojit one
koji se vole kao mi.

Stope ljubavnika briše more
Na pijesku ne ostavlja njih.

Unbeliever @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 15, 2010
Iako ne prakticiram vjerske obrede, poštujem vjeru i vjerovanja drugih ljudi. Sasvim pogrešno bilo bi zanemariti utjecaj vjere u povijesti, jer mnoge stvari kako loše tako i one dobre zbivale su se pod utjecajem i u ime vjere.

Danas je blagdan Velike Gospe, jedan od velikih dana za vjernike katoličke vjeroispovijesti. Dan je to kad se misli i govori o ljubavi, miru i općenito dobrim stvarima pa ćemo isto usmjeriti svijest na neke dobre stvari nastale pod utjecajem vjere.

Jedna od takvih stvari je i himna 'Hanaq pachap kusikuynin' napisana i skladana u slavu Gospinu. Djelo je to koje po mnogim povjesničarima glazbe predstavlja najstariju zabilježenu glazbu na području obje Amerike. Tekst himne napisan je na jeziku Quetchua. Quetchua je zapravo obitelj jezika kojima govore domorodački narodi na području Anda u Južnoj Americi. Iako je na tom području prevladao Španjolski jezik kao službeni, Quetchua još uvijek govori između osam i devet milijuna ljudi. Nazivaju ga 'runa simi' - govor naroda. Također je došlo do značajnog miješanja Quetchua i Španjolskog na tom području.

Himna 'Hanaq pachap kusikuynin' zapisana je i objavljena po prvi puta u knjizi 'Ritual Formulario e Institución de Curas' koju je 1631. godine u Limi (Peru) objavio španjolski franjevački misionar Juan Perez de Bocanegra. Bocanegra je i sam komponirao pa se često ovo djelo njemu pripisuje, iako ga je on samo zabilježio a pravi autor je ostao nepoznat.

Vjernici ili ne, prilika vam je uživati u ovom kratkom ali krasnom djelu starom oko četiri stoljeća, pristiglom sa drugog kraja svijeta. A i tekst je tu pa možete zapjevati zajedno s glazbenom grupom 'Expresion Andina'.

Hanaq pachap kusikuynin



Hanaq pachap kusikuynin
Waranqakta much'asqayki
Yupay ruru puquq mallki
Runakunap suyakuynin
Kallpannaqpa q'imikuynin
Waqyasqayta.

Uyariway much'asqayta
Diospa rampan Diospa maman
Yuraq tuqtu hamanq'ayman
Yupasqalla, qullpasqayta
Wawaykiman suyusqayta
Rikuchillay.

O, ti radosti nebeska!
Slavimo te bezbroj puta,
Stablo ploda blagoslovljena.
Nado što ohrabruješ,
I pomažeš sve ljude,
Čuj molitvu našu.

Ti usliši naše molbe
Stupe bijeli, Majko Božja!
Peruniko, žuta i bijela
Primi pjesmu ponuđenu;
Pohrli nam, pokaži nam
Plod utrobe svoje.

Unbeliever @ 00:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 5, 2010
Večeras je u Domu sportova u Zagrebu koncert legendarne rock grupe Deep Purple. Da se to događa prije kojih trideset godina, ja bih sada bio tamo. Ali danas ... ne, uopće me ne privlači taj događaj. Recite mi da sam ostario. Aha, jesam. Ali bogami su i oni. Uostalom, već nakon odlaska Ritchie Blackmorea to više nije bilo to. Yes, I feel I'm growing older ...

U svim medijima koji su nas danas podsjetili na ovaj koncert spominjali su se, naravno, njihovi najveći hitovi - 'Smoke On The Water', 'Child In Time' i 'Hush'. Ali meni je uvijek bila najdraža 'Soldier Of Fortune'. Come on, Ritchie, spill it!

Soldier Of Fortune
(Deep Purple)

 I have often told you stories
About the way
I lived the life of a drifter
Waiting for the day
When I'd take your hand
And sing you songs
Then maybe you would say
Come lay with me love me
And I would surely stay

But I feel I'm growing older
And the songs that I have sung
Echo in the distance
Like the sound
Of a windmill goin' 'round
I guess I'll always be
A soldier of fortune

 Many times I've been a traveller
I looked for something new
In days of old
When nights were cold
I wandered without you
But those days I thougt my eyes
Had seen you standing near
Though blindness is confusing
It shows that you're not here

Now I feel I'm growing older
And the songs that I have sung
Echo in the distance
Like the sound
Of a windmill goin' 'round
I guess I'll always be
A soldier of fortune

I can hear the sound
Of a windmill goin' 'round
I guess I'll always be
A soldier of fortune
Unbeliever @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 27, 2010
Govorila je riječi zraka.

Govorila je riječi vode.

Govorila je riječi zemlje.

Govorila je riječi vatre.

Sve su bile lišene značenja.
Unbeliever @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 11, 2010
Spente le stelle
Col pallido raggio di luna

Piange l'amore
Che si lancia come l'onda poi se ne va

Vuota, la notte
E la sua speranza breve

Ora sgorga l'amaro pianto
Un cuor ferito, disperato passa qua

                           Hum with me >>>>>



Unbeliever @ 22:46 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 20, 2010
Prošlih dana, čitajući naslove i sažetke vijesti o tekućim zbivanjima u nas, pomalo sam postajao svjestan da mi se po glavi vrti melodija neke stare pjesme. Nisam mogao dokučiti koja je to pjesma sve dok se nisu pojavili i prvi fragmenti teksta. Onda sam ju prepoznao - pjesmu o vjeri, o sumnji, o krhkosti prijateljstva i naravno - o biciklu.
I tako opazih  da mi se u glavi vrte neki mogući alternativni završetci te pjesme: ' ... u vražju mater i ti i tvoj tunel / poticaj / kamion / povlašteni kredit / pješačka zona / stan / nadzorni odbor / Podravka ... ' Al' sve je to samo maštanje bivšega dječaka.

Svejedno je lijepo podsjetiti se stare pjesme, kako ju pjeva jedan zagrebački bivši dječak. Čut ćete ga ako kliknete onaj zeleni gumbić s trokutićem, tu desno. Pa pjevušite sa mnom. A ako ne znate tekst, eto vam ga tu dolje. 

Bicikl
(Zvonko Špišić)
Ovdje se radi o dva kotača,
O dvije-tri štange i jednom sicu.
Ovisi o tom kako tko shvaća,
A zapravo stvar je u običnom vicu.

Trebam bicikl na pola dana.
Zašto ga trebam priča je duga.
Važno je samo to da ga nemam
to jest bicikl, al' imam druga.

Stoput me zvao: 'Daj stari svrati!'
On će bicikl sigurno dati.
I tako eto u čvrstoj vjeri
po taj bicikl odlazim k Peri.

Pero i ja smo bili ko braća,
Sjedili uvijek u istoj klupi,
Pušili tajno u istoj šupi,
od prvih praćki do dugih hlača.

Sve je to krasno u istoj klupi.
A što ako Peri u glavu lupi
Pa kaže: 'Ja ti bicikl ne dam.
Ako ga trebaš - ti si ga kupi?'

Zar da mi Pero okrene leđa?
Otkud mi pravo da njega vrijeđam.
Da je bicikl od suhog zlata,
pa ja ga trebam na dva-tri sata.


Ne može Pero da se ne sjeti,
Bio je sa mnom u istoj četi.
Pod kišom granata, u istoj borbi,
Nosili smo glavu u istoj torbi.

Međutim, bicikl nije granata,
A već je prošlo i dosta od rata.
Čovjek se mijenja i tko će ga znati
Hoće li dati - neće li dati.

Ma tko, je l' Pero? Šta ja tu mlatim!
Pero mi mora bicikl dati!
Zar starog druga da on iznevjeri?
Kome ću drugom ako ne k Peri?

Kum sam mu sinu u crkvi bio
Kad nitko do naših nije to htio.
Izgubih člansku zbog takvoga gafa,
Al' mi smo zvali čak i fotografa.

I sad se tu grizem zbog jednog bicikla
Dok mahnito lupam na njegova vrata.
On ništa ne zna, on pita 'Tko je?'
A ja mu kroz vrata dreknem svoje:

'Ja sam Pero, ja! Došao sam ti reći
da ideš u vražju mater i ti i tvoj bicikl!
Požderi si ga!'



Unbeliever @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 19, 2009
Čeprkao malo po nekim knjigama pa me podsjetilo ... 

Hunting-Song of the Seeonee Pack
(Rudyard Kipling)

As the dawn was breaking the Sambhur belled
Once, twice and again!
And a doe leaped up, and a doe leaped up
From the pond in the wood where the wild deer sup.
This I, scouting alone, beheld,
Once, twice and again!

As the dawn was breaking the Sambhur belled
Once, twice and again!
And a wolf stole back, and a wolf stole back
To carry the word to the waiting pack,
And we sought and we found and we bayed on his track
Once, twice and again!

As the dawn was breaking the Wolf Pack yelled
Once, twice and again!
Feet in the jungle that leave no mark!
Eyes that can see in the dark--the dark!
Tongue--give tongue to it! Hark! O hark!
Once, twice and again!


Lovna pjesma Seeonee čopora
(Rudyard Kipling)
 
Kada je zora granula, zarikao je Sambar
Jednom, dvaput i opet!
Poskočila je košuta, poskočila je košuta
Sa izvora u šumi gdje divlji jeleni piju.
U izvidnici kad sam bio, sam sam to vidio
Jednom, dvaput i opet!

Kada je zora granula, zarikao je Sambar
Jednom, dvaput i opet!
I vuk se odšunjao, vuk se odšunjao
odnijeti vijest čoporu koji čeka.
Mi tražismo, i nađosmo i slijedismo njegov trag
Jednom, dvaput i opet!

Kada je zora granula, čopor vukova je zaurlao
Jednom, dvaput i opet!
To su noge što u džungli ne ostavljaju traga
Oči što vide kroz mrak – kroz mrak!
Lajte - o zalajte! Snažno! Još jače!
Jednom, dvaput i opet!



Unbeliever @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 7, 2009
Danas se napunilo sto i šezdeset godina od smrti Edgara Allana Poea, sjajnog pjesnika i pisca koji je otvorio u književnosti vrata istraživanju mračnih dubina ljudske duše. A iz tog mraka dolepršava, na krilu blistavog crnila, a što bi drugo do li ptica jednako sjajna koliko zloslutna.

GAVRAN
(Edgar Allan Poe)
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše -
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
"Posjetilac", ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”


Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.


Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
"Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više."


Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
"Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo." - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.


Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
"Lenora", prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.


U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Zacijelo", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više."


Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.


Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
"Nek si ošišana ptica", rekoh, "nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže?"
Reče Gavran "Nikad više."

Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mog'o,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom "Nikad više."


Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: "Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše."
Tad će ptica: "Nikad više."


Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
"Nema sumnje", rekoh, "to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U "Nikada- nikad više."


Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: "Nikad više."


Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.


Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
"Bijedo", kliknuh, "Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!"
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više."


"Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l' da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l' jada da me liše? "
Reče Gavran: "Nikad više."


*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l' ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše."
Reče Gavran: "Nikad više.;


"Rastanak je to što kažeš", kriknuh, "ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti! - nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!"
Reče Gavran: "Nikad više."

I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!


Unbeliever @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, travanj 24, 2009


UHAPŠEN U SVOJOJ MAGLI

(Tin Ujević)

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti, biti sveti.

I kad nema našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.


Unbeliever @ 23:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 4, 2009

Otisak gume
Lokva od noćne kiše
Crn kos se kupa

Unbeliever @ 06:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 22, 2009
Pogledah kroz prozor svoje sobe u ovaj sitni sat, a vani pada snijeg. U žutoj svjetlosti ulične svjetiljke pahulje se razvlače u tanke srebrnaste trake, kao da vilinska kosa pada sa visina. I prisjetih se stare drage mi pjesme, koja će se sada idealno uklopiti kao jedna lakunoćna ... (naslov je link na YouTube, pa se može i poslušati).

Tombe la neige Tombée la neige
(Salvatore Adamo)

Tombée la neige
Tu ne viendras pas ce soir
Tombée la neige
Et mon coeur s'habille de noir
Ce soyeux cortege
Tout en larmes blanches
L'oiseau sur la branche
Pleure le sortilege
Tu ne viendras pas ce soir
Me crie mon désespoir
Mais tombée la neige
Impassible manége
Tombée la neige
Tu ne viendras pas ce soir
Tombée la neige
Tout est blanc de désespoir
Triste certitude
Le froid et l'absence
Cet odieux silence
Blanche solitude
Tu ne viendras pas ce soir
Me crie mon désespoir
Mais tombée la neige
Impassible manége

Unbeliever @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 24, 2008
Uveče izađosmo u šetnju Mala, Lora i ja, pa pođosmo okolo Čačićeve zgrade na livadicu. Magluština koja čitav dan opsjeda ovo naše predgrađe, po mraku se činila još gušćom i kao da polagano guta čitav svijet. Svjetiljka na stupu koji se nalazi po sredini dulje stranice livade večeras je ugašena i sve je utonulo u tamu. Jedva na drugom kraju livadice vidimo drugu svjetiljku koja, srećom, još svijetli. Idemo prema tom jedinom vidljivom objektu. Stara je to svjetiljka, na drvenom stupu, i u ovoj magli njeno svjetlo je crvenkastožuto, kao da je petrolejska lampa. Stoji pored staroga plota uz koji vodi put raskvašen od nedavnih kiša, u čije debelo blato bismo se uvalili do gležanja da nije netko bacio dvije, tri cigle ... wtf, otkud mi odjednom taj jaki osjećaj "deja vu"? Ček, da vidimo ... imamo predgrađe, petrolejsku lampu, crvenkastožutu svjetlost, debelo blato kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu ... PLJES! (udarac otvorenim dlanom po čelu). Eto ga na!

Unbeliever @ 00:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, prosinac 12, 2008

JABBERWOCKY

(Lewis Carroll)

'Twas brillig and the slithy toves
Did gyre and gimble in the wabe:
All mimsy were the borogoves,
And the mome raths outgrabe.

„Beware the Jabberwock, my son!
The jaws that bite, the claws that catch!
Beware the jubjubbird, and shun
The frumious Bandersnatch!“

He took his vorpal sword in hand:
Long time the manxsome foe he sought –
So rested he by the Tumtum tree
And stood awhile in thought.

And, as in uffish thought he stood
The Jabberwock, with eyes of flame,
Came whiffling through the tulgey wood,
And burbled as it came!

One, two! One two! And through and through
The vorpal blade went snicker-snack!
He left it dead, and with its head
He went galumphing back.

„And hast thou slain the Jabberwock?
Come to my arms, my beamish boy!
O frabjous day! Calooh! Callay!“
He chortled in his joy. 

'Twas brillig and the slithy toves
Did gyre and gimble in the wabe:
All mimsy were the borogoves,
And the mome raths outgrabe.


HUDODRAKIJA

(prijevod: Antun Šoljan)

Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!

„Čuvaj se, sinko, strašnog Hudodraka,
čeljusti što čapnu, kandži koje kvače!
Čuvaj se ptice Zlamače ko vraga!
Nemoj da ljusni Grlograb te nađe!“

Vajtolni mač on zgrabi: s puno nade
protivnika mašnog tražio je dosta –
Da počine, uz Gungul-stablo stade
I, zamisliv se nešto, stajat osta.

Dok stajaše tu, s uzlim mislima na umu,
Hudodraka evo, s plamenom u oku:
vignjeta ti taj kroz stomorovu šumu,
sve groblohoboće u skoku.

Jen, dva! Hop, cup! I cikete cak,
vajtolni mač kroz kosti prosvira!
Drak mrtav pade, bez glave ostade:
On glavu grabi, natrag galumfira!

„Ubi li, sinko, strašnog Hudodraka?
U zagrljaj amo, o blistajno momče!
I belvirno odasvud čuj: „Huja haj! Haj huj!“
Dokon od likosti sve frkoće.

Bilo je kuhno i đipahne tovke
na vabnjaku rovko zadronjaše:
nemujne sasvim bjehu zorolovke
i rućkale su šturnjače zdomašne!

Unbeliever @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 9, 2008

El Viento, Un Día Brillante ...
The Wind, One Brilliant Day ...
Vjetar, jednog sjajnog dana ...


Antonio Machado
(Antonio Cipriano José María y Francisco de Santa Ana Machado y Ruiz)


El viento, un día brillante, llamado a mi alma con un olor del jazmín.
"En la vuelta para el olor de mi jazmín, quisiera todo el olor de sus rosas."
"No tengo ninguna rosa; todas las flores en mi jardín son muertas."
"Bien entonces, tomaré los pétalos marchitados y las hojas amarillas y las aguas de la fuente."
El viento dejado. Y lloré. Y dije a me: "qué le tienen hecho con el jardín que fue confiado a usted?"

* * * * *

The wind, one brilliant day, called to my soul with an odor of jasmine.
"In return for the odor of my jasmine, I'd like all the odor of your roses."
"I have no roses; all the flowers in my garden are dead."
"Well then, I'll take the withered petals and the yellow leaves and the waters of the fountain."
The wind left. And I wept. And I said to myself: "What have you done with the garden that was entrusted to you?"

* * * * *

Vjetar, jednog sjajnog dana, zazva moju dušu mirisom jasmina.
"U zamjenu za miris moga jasmina želim sav miris tvojih ruža."
"Nemam ja ruža; sve cvijeće u mojem vrtu umrlo je."
"Dobro onda, uzet ću smežurane latice i žuto lišće i vodu iz fontane."
Ode vjetar. Ja zaplakah. I rekoh sebi: "Što učini od vrta koji ti bijaše povjeren?"


(U večerašnjem kvizu natjecateljica je recitirala jednu drugu pjesmu Antonia Machada, pa me podsjetila na pjesnika kojega dugo ne imah u rukama. Tko kaže da televizija zaglupljuje?)

Unbeliever @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 25, 2008
Vice Vukov Otišao je zauvijek čovjek čiju su jednostavnu i nepatvorenu ljubav prema domovini i pjesmi sve politike na ovim prostorima sebično iskoristile. 

Utihnuo je Glas. 

Onda mir, samo mir ...

Mirno teku rijeke

Mirno teku rijeke,
mirno žita šume,
svjetlo njiše misli,
misli njišu šume.

Ptica let šara svod,
pršti pijev u jasni vedri dan.
Jasni dan, vedri smijeh -
vedar čovjek nikad nije sam.

A što takneš - svaku travku, cvijet
tu si velik ti i tvoj je svijet.

Onda mir, samo mir...
Rijeka, šuma, plavi svod i ti.

Još da skineš dugu
sjajnu, vrelu, žarku
sve bi zlato dana
stalo u tu bajku.

Ptica let šara svod
pršti pjev u jasni vedri dan,
jasni dan, vedri smijeh -
vedar čovjek nikad nije sam.

A što takneš, svaku travku, cvijet,
tu si velik ti i tvoj je svijet.

Onda mir, samo mir...
Rijeka, šuma, plavi svod i ti.

Unbeliever @ 22:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 17, 2008
E, da ... dugo je nije bilo ... i vrijeme je za još jednu ... znate već ... lakunoćnu ...



Estuans interius  /  Goreći iznutra
(iz kolekcije Carmina Burana)

Estuans interius
ira vehementi
in amaritudine
loquor mee menti:
factus de materia,
cinis elementi
similis sum folio,
de quo ludunt venti.
. Goreći iznutra
silovitim gnjevom
u gorčini teškoj
umu svome govorim:
stvoren od materije
i pepela elemenata
ja sam poput lista
kim se vjetri igraju.
Unbeliever @ 00:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, srpanj 5, 2008
Tin Ček, ček ... ovaj mi je naslov odnekud poznat... aha, otuda! Je l' itko napravio analizu distribucije osobnih imena u hrvatskoj književnosti? Nekako mi se čini da je Gustla najviše: August Šenoa, Antun Gustav Matoš, Gustav Krklec, Augustin Tin Ujević, August Cesarec, August Đarmati, Ivan August Kaznačić, Augustin Čengić, Augustin Čičić ... ima sigurno još kojih se sad ne mogu prisjetiti. Kako god, jednom je od njih danas rođendan, i čime ćemo to dostojno obilježiti ako ne svakidašnjom jadikovkom. Ne što je među najpoznatijima, već što mi nekako danas baš paše.


                SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA
                                   Augustin Tin Ujević


Kako je teško biti slab,    
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!







 

Unbeliever @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, lipanj 13, 2008
Danas je, još kojih pola sata, rođendan Antuna Gustava Matoša, čovjeka kojemu ste dužni makar toga i niste svjesni. I ako sad mislite da ćemo ga se sjetiti uz uobičajenu Utjehu kose ili Nokturno, varate se. Ne da ne marim te pjesme, dapače su mi vrlo drage, ali njih možete naći iza svakog ugla blogosfere. No danas razmišljam o Matoševoj svevremenosti i zato evo vam stihova starih stotinu godina a vi ocijenite koliko su i danas aktuelni.

Mili Bože, kud sam pošo?
K izborima ja sam došo,
Ne znam, čemu dadoh glas.
Da sam, braćo, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,
Kažu - frigati će nas.
Mili Bože, kud sam zašo,
Naroda još nisam našo,
Ali gulaš nadoh ja.
Ja i razni trafikanti,
Korteži i špekulanti,
Pravi purgar jesam ja!
Jedan šmira, drugi kara,
"Dobiti ćeš komesara",
Treći veli: "Ti si tat".
Rauch zatvara, Hamruš špara,
Čini mi se, sve me vara:
Čuješ, Zagreb, hodi spat.
Još Hrvatska nij’ propala,
Nek se hrusti šaka mala,
Štrik nam mećeju za vrat,
Glasna, jasna od pameti,
Mogli bi me još zapreti,
Zato, Miško, hodi spat.
Jedni su za Starčevića,
Drugi su za Tomašića,
Treći za koaliciju.
Ovo nije pravi posel,
Postal bum na koncu osel,
Žive Bog policiju! 
Ovaj ide mirno v Peštu,
Drugi opet ima v reštu
Proti volji mukte stan.

Prosto zrakom ptica leti,
Teško j’živet, teže umreti,
Meso j’ skuplje saki dan.
Plovi, plovi, moja lađo,
- Pameti ja još ne nađoh,
Ali nađoh čašicu;
Zagreb-grade, ti si bijeli,
Jer si crn i blatan cijeli,
Tebi ovu zdravicu.
Makar stojiš, ti se krećeš,
Makar padaš, ljosnut nećeš
Kako tvrde glupani.
Oni što su danas s vama,
Jesu bogme proti nama
Pak će biti lupani.
Dugo već nam veli Pokret
Da će biti silan okret
Narodne politike.
Oj, Hrvati, braćo mila,
Dugo već nas vodi sila
Narodne pol-litrike.
Hajd, junaci, naprijed žurno,
Jer je vrijeme mučno, burno,
Hajd junaci, ali kud?
Miruj, Zagreb, srce moje,
"Jadran" ima novce tvoje,
Dumi želim sretan put!
Izbori su srećno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.
Unbeliever @ 23:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 10, 2008
Non, je ne regrette rien
(Michel Vaucaire)

Non, rien de rien
Non, je ne regrette rien
Ni le bien qu'on m'a fait, ni le mal
Tout ça m'est bien égal


Non, rien de rien
Non, je ne regrette rien
C'est payé, balayé, oublié
Je me fous du passé


Avec mes souvenirs
J'ai allumé le feu
Mes chagrins, mes plaisirs
Je n'ai plus besoin d'eux


Balayés les amours
Et tous leurs trémolos
Balayés pour toujours
Je repars à zéro


Non, rien de rien
Non, je ne regrette rien
Ni le bien, qu'on m'a fait, ni le mal
Tout ça m'est bien égal


Non, rien de rien
Non, je ne regrette rien
Car ma vie, car mes joies
Aujourd'hui, ça commence avec toi.


Ne, ništa ne žalim ja
(Michel Vaucaire)


Ne, ništa ne.
Ne, ništa ne žalim ja.
Niti dar dobra sveg, niti zlo;
Za me isto je to.


Ne, ništa ne.
Ne, ništa ne žalim ja.
Plaćeno, bačeno sve u peć;
Prošlost ne marim već.


Svojim uspomenama
Plamen hranio sam.
Sve tuge, sreće sve
Više ne trebam ja.


Zbrisane ljubavi,
I svaki treptaj njin.
Zbrisane zauvijek.
Od nule počinjem.


Ne, ništa ne.
Ne, ništa ne žalim ja.
Niti dar dobra sveg, niti zlo;
Za me isto je to.


Ne, ništa ne.
Ne, ništa ne žalim ja.
Život moj, radost sva buduća,
S tobom počinje sad.




Unbeliever @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 10, 2008


Song of Proserpine
(Percy Bysshe Shelley)
 
Sacred Goddess, Mother Earth,
Thou from whose immortal bosom
Gods and men and beasts have birth,
Leaf and blade, and bud and blossom,
Breathe thine influence most divine
On thine own child, Proserpine.


If with mists of evening dew
Thou dost nourish these young flowers
Till they grow in scent and hue
Fairest children of the Hours,
Breathe thine influence most divine
On thine own child, Proserpine.

(A, ne, ne ... nemojte mi tražiti da ovo prepjevam. Za prijevod ove Shelleyeve molitve treba smjelosti koju ja ne posjedujem.)


Unbeliever @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, studeni 14, 2007

The Road Goes Ever On
J. R. R. Tolkien

The Road goes ever on and on
Down from the door where it began.
Now far ahead the Road has gone,
And I must follow, if I can,
Pursuing it with eager feet,
Until it joins some larger way
Where many paths and errands meet.
And whither then? I cannot say.

Idem. Adio. Pa-pa. Odoh slijediti put revnim stopalima. No dobro, i kojim kotačem i krilom. 
Neće me biti cca desetak dana. Ali vratit ću se.

Unbeliever @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 2, 2007
                         


GANUTLJIVE OPASKE
(Tin Ujević)


Prerano sam se rodio za radovnušnosti zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvaćam kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo !

 


Unbeliever @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 28, 2007

Dragutin Tadijanović

Vezan za zemlju

Dragutin Tadijanović

U svom dječaštvu, prije pola stoljeća,
Dugo sam znao boraviti na brijegu
Kod ulaza u Rastušje, u ljetna
Predvečerja,među grmljem borika,
Čekajući u tišini, na travi, bos,
Da se pojavi Večernjača i za njom
Druge zvijezde na nebesima pa da započne
Noćni razgovor u beskrajnom prostranstvu.

Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih
Osluškivao, okovan i vezan
Uza zemlju koja me kao sina
Zagrlila objema rukama, čvrsto,
I ne pušta me do dana današnjeg
Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva...



Unbeliever @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 25, 2007
Danas imamo priliku u hladovini provesti ovaj do sada najvrući dan ove godine. Jer je danas Dan državnosti. Dan kad je Hrvatski sabor proglasio Hrvatsku samostalnom i suverenom državom i ... bla, bla, bla ... sve ste to već čuli stotridesetšest puta danas. Na brojnim skupovima podsjetit će nas na sve što je tome prethodilo i ono što je slijedilo, ponajviše na ponovno buđenje aveti mržnje, ubijanja i pljačke ...

I u svim tim sjećanjima promaći će nam jedna isto značajna godišnjica. Prije točno četrdeset godina, 1967. godine na današnji dan, grupa Beatles snimila je, tijekom živog TV prijenosa, svoju antologijsku pjesmu "All You Need Is Love". U TV nastupu kojega je vidjelo oko 400 milijuna ljudi (strašno velika brojka za to doba) sudjelovali su i Mick Jagger, Keith Richard i još neki drugi glazbenici. Šestminutna TV snimka kasnije je skraćena na četiri minute radi objavljivanja na singlici. Vinil, dakako.

Pa, evo, nakon sjećanja na teške godine nakon osamostaljenja, mislim da bi bilo dobro prisjetiti se ove pjesme a možda ju i otpjevati koji puta ...

All You Need Is Love
The Beatles


Love, love, love, love, love, love, love, love, love.
There's nothing you can do that can't be done.
Nothing you can sing that can't be sung.
Nothing you can say but you can learn how to play the game
It's easy.
There's nothing you can make that can't be made.
No one you can save that can't be saved.
Nothing you can do but you can learn how to be in time
It's easy.
All you need is love, all you need is love,
All you need is love, love, love is all you need.
Love, love, love, love, love, love, love, love, love.
All you need is love, all you need is love,
All you need is love, love, love is all you need.
There's nothing you can know that isn't known.
Nothing you can see that isn't shown.
Nowhere you can be that isn't where you're meant to be.
It's easy.
All you need is love, all you need is love,
All you need is love, love, love is all you need.
All you need is love (all together now)
All you need is love (everybody)
All you need is love, love, love is all you need.


Unbeliever @ 12:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, lipanj 15, 2007
Susjedova Dona nije više trudnica. Postala je mama. Još nismo vidjeli štence, ali čujemo ih kako se javljaju sitnim cviležom iz svog brloga ispod stepenica susjedove kuće. A to me podsjeti na meni jednu od najdražih Jesenjinovih pjesama.

Pjesma o kuji
S. A. Jesenjin
(prepjev G. Krklec)

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
k'o njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

P.S.: Sudbina Donine dječice nije tako huda. Susjed veli da će ih othraniti i udomiti.

Unbeliever @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, svibanj 19, 2007
Kad već moram, volim raditi subotom. Sam sam u cijeloj firmi i mogu si pustiti glazbu na zvučnike, ne volim slušalice. A nitko me ne pita zašto baš slušam ovo ili ono, i kakva mi je to čudna smjesa u kojoj sad ide Bach, pa odmah poslije njega Oliver, pa onda Gun's 'n' Roses, pa Phil Collins, pa Hačaturjan, pa Bowie, pa Led Zeppelin, a povrh svega kao šlag Counting Crows. Eto, baš slušam Crowse, Colorblind. Pa ne mogu odoljeti da ju podjelim s vama, bar onaj najbitiniji dio - stihove.

I am colorblind
(Counting Crows)

I am colorblind
Coffee black and egg white
Pull me out from inside
I am ready
I am ready
I am ready
I am ...
Taffy stuck and tongue tied
Stutter shook and uptight
Pull me out from inside
I am ready
I am ready
I am ready
I am ...
Covered in skin
No one gets to come in
Pull me out from inside
I am folded and unfolded and unfolding
I am colorblind
Coffee black and egg white
Pull me out from inside
I am ready
I am ready
I am ready

I am fine

Ja sam slijep za boje
(Counting Crows)

Ja sam slijep za boje
Crna kava i bjelanjak
Izvuci me iznutra
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam ...
Slijepljen jezik karamelom
Grčevima rastrzan
Izvuci me iznutra
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam ...
Prekriven kožom
Nitko ući ne uspijeva
Izvuci me iznutra
Ja sam svijen i odvijen i odvijam se
Ja sam slijep za boje
Crna kava i bjelanjak
Izvuci me iznutra
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam spreman

Ja sam dobro

Unbeliever @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 4, 2007

Mislim da je vrijeme za jednu lakunoćnu ...




DOM NA CESTI
(Vesna Parun)

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.



Unbeliever @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 4, 2007

Već je prošlo dosta vremena od posljednje pjesme za laku noć. Suton mi je strogo prepovedal petljat se u Gavrana, pa sam odlučio potražiti neku opasniju zvijer koju neće nitko uzeti u zaštitu. Tu se kao odličan izbor našao Jabberwocky, te mu izađoh na megdan. Nosismo se proljetni dan do podne i od Jabberwockyja nastade ...

INTERNETWOCKY
(featuring Jabberwocky, by L. Carroll)

Twas brillig, and the Protocols
Did Client-Server in the wabe.
All mimsey was the e-mail,
And the World Wide Web outgrabe.

Beware the Internet, my son;
The bits that byte, the heads that scratch;
Beware the ISP, and shun
the frumious security patch,

He took his browser in hand;
Long time connection he sought.
When his HTTP began to limp
he stood a while in thought,

And while he stood, in uffish thought,
The Inernet, with ISPish bent,
Sent cookies through his router port,
And checked the packets sent,

One-two, one-two, and through and through
The SRC and DST went ACK and NACK,
When the RFNM came, he said "I'm game",
And sent the answer back,

Then hast thou joined the Internet?
Oh come to me, my bankrupt boy!
Install the NIC! Get RFCs!
He chortled in his joy.
 
Twas brillig, and the Protocols
Did Client-Server in the wabe.
All mimsey was the e-mail,
And the World Wide Web outgrabe.


Unbeliever @ 22:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, ožujak 24, 2007
Ne mogu odoljeti izazovima. Bar nekima. To jest, onima koji me izazivaju intelektualno. Oni, tipa "...aj' da vid'mo 'ko će više popit'..." kliznu s mene kao voda s patkinih leđa. E, ali maksimum me izazva neka napišem pjesmu, pa još sa zadanih pet riječi koje moram upotrijebiti ... to je već nešto čemu je teško odoljeti. Pa evo ...

U misao utamničen demon tišine,
Svoj usud ispuni putem snova
I u gluho doba pouči me:
„Ni prije ni poslije ne postoji -
Samo sada jest.“

Volim minimalistički stil. Bez previše ukrasa.

A sada valja proslijediti izazov dalje jer, znate kako to ide, ako ne proslijediš dogodi ti se nešto straaaašnoooo! Tako jedan bloger nije proslijedio izazov i za manje od tjedan dana u stanu njegove punice izbio je požar. Sad vi mislite šta tu ima loše po tog blogera? Punica se poslije požara preselila kod njega. Da se meni ne bi neka slična nevolja dogodila, evo ja šaljem štafetnu palicu dalje.

Zadane riječi su: omaja, krater, ploviti, sudbinom, lijeva

Izazavani su: politklinika, bolegr, suton, van_schulltz, beau_ange

Unbeliever @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 27, 2007

Suton, beau_ange ... zaslužili ste nagradu. Pa, evo je:


An Enigma
by Edgar Allan

"Seldom we find," says Solomon Don Dunce,
"Half an idea in the profoundest sonnet.
Through all the flimsy things we see at once
As easily as through a Naples bonnet-
Trash of all trash!-how can a lady don it?
Yet heavier far than your Petrarchan stuff
Owl-downy nonsense that the faintest puff
Twirls into trunk-paper the while you con it."
And, veritably, Sol is right enough.
The general tuckermanities are arrant
Bubbles-ephemeral and so transparent-
But this is, now-you may depend upon it-
Stable, opaque, immortal-all by dint
Of the dear names that lie concealed within't.


U ovoj pjesmi se, po istom ključu koji je opisao Suton, može iščitati ime Sarah Anna Lewis, poetese iz Baltimora čije je radove Poe okarakterizirao kao "rubbish", ali je o njoj bio financijski ovisan jer mu je pomagala kad bi pao žrtvom onih svojih drugih zanimacija, kocke i rastrošnosti. Riječ "tuckermanities" je referenca na sentimentalne pjesmuljke tada vrlo popularnog Theodora Tuckermana, o kojemu Poe isto nije imao baš visoko mišljenje. Zloća je bio taj Poe. Takvi su većinom geniji.


Unbeliever @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 26, 2007
Potaknut riječima jednog dragog mi blogera ovih sam dana opet nešto pažnje posvetio dragome mi pjesniku i piscu Edgaru Allanu Poeu. I kako odustadoh od jadnih mi pokušaja literarne transpozicije Ravena u suvremenu cyber-realnost, neke druge pjesme mi zaokupiše pažnju svojim metaznačenjima.

Prvenstveno prepoznat kao stvaratelj literature manično-depresivno-nadnaravno-fantastične tematike, površnom čitatelju bi se moglo činiti da je Poe bio neprilagođena, hermetična, depresivna karaktera. To bi svakako bila pogreška, jer Poe je zapravo bio vrlo društveno čeljade, mada su ga mnogi u tadašnjem američkom literarnom miljeu mrzili zbog njegovih razornih kritika na djela suvremenika. Povijest je, doduše, dokazala da je Poe uglavnom bio u pravu. Uz poznatu sklonost kocki i trošenju više no što se ima, Poe je imao i jednu drugu razonodu. Volio je ulaziti u intelektualna nadmetanja s drugim autorima, pišući im pjesme - zagonetke. Kako tada nije bilo blogova i blogera, literate su komunicirali objavljujući djela u literarnim časopisima. Tako je Poe, u časopisu Broadway Journal, razmjenjivao pjesme s jednom pjesnikinjom čije je radove, za razliku, čak i cijenio. Jedna od tih pjesama je:

A Valentine
by Edgar Allan Poe

For her this rhyme is penned, whose luminous eyes,
Brightly expressive as the twins of Leda,
Shall find her own sweet name, that nestling lies
Upon the page, enwrapped from every reader.
Search narrowly the lines!- they hold a treasure
Divine - a talisman - an amulet
That must be worn at heart. Search well the measure -
The words - the syllables! Do not forget
The trivialest point, or you may lose your labor
And yet there is in this no Gordian knot
Which one might not undo without a sabre,
If one could merely comprehend the plot.
Enwritten upon the leaf where now are peering
Eyes scintillating soul, there lie perdus
Three eloquent words oft uttered in the hearing
Of poets, by poets - as the name is a poet's, too,
Its letters, although naturally lying
Like the knight Pinto - Mendez Ferdinando -
Still form a synonym for Truth - Cease trying!
You will not read the riddle, though you do the best you can do.

U prvim stihovima Poe izražava svoje poštovanje kolegici po peru uspoređujući njene oči s Ledinim blizancima, te joj skreće pažnju da pažljivo pretraži retke pjesme jer oni sadrže blago, božanski talisman. Nadalje daje još hintova za lakše rješavanje. Ali na kraju joj ipak poručuje da se okani ćorava posla jer zagonetku neće riješiti ma koliko se trudila najbolje što može.

Nije mi poznato da li je pjesnikinja riješila zagonetku; želim vjerovati da jest. Rješenje je u tome da se po određenom ključu odaberu slova iz teksta pjesme koja će, tako posložena, dati ime te pjesnikinje. Nije jako teško ali valja se dosjetiti.

Ako netko otkrije ključ i ime pjesnikinje kojoj je Poe uputio ovu zagonetku, otkriti ću vam još jednu takvu pjesmu upućenu jednoj drugoj pjesnikinji čije radove je Edgar smatrao - smećem.

(P.S. Možda vam se čini da je ova pjesma trebala doć za Valentinovo, al baš za inat nije. Jer nema veze s time.)


Unbeliever @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 1, 2007

PJESMA MRTVOG PJESNIKA
(Dobriša Cesari
ć)

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav moj život u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!


Unbeliever @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 19, 2006

Znam, znam, onomad je bilo frke oko mojih obrada Lennonovih pjesama, ali ne mogu si pomoći, mene to i dalje privlači ... 


Linux Man
(Sing to the tune of Nowhere Man, by Beatles)

He's a real Linux Man
Sitting in his Linux LAN
Making all his Linux plans
For nobody.

Knows the blocksize from du(1)
Cares not where /dev/null goes to
Isn't he a bit like you
And me?

Linux Man, please listen(2)
My lpd(8) is missin'
Linux Man
The wo-o-o-orld is at(1) your command.

He's as wise as he can be
Uses lex and yacc and C
Linux Man, can you help me at all?

Linux Man, don't worry
Test with time(1), don't hurry
Linux Man
The new kernel boots, just like you had planned.

He's a real Linux Man
Sitting in his Linux LAN
Making all his Linux plans
For nobody.
...
Making all his Linux plans
For nobody.

(Forgive me, John Lennon, wherever you are!)

Unbeliever @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, prosinac 9, 2006
Opet sam na poslu cijeli dan iako je neradna subota. 'Ajde, još desetak dana do dana D, kad će se i ovaj dodatni posao završiti. Čini mi se da ide dobro svome kraju, mada će ovi zadnji dani biti agonija. Pusta firma u ovo subotnje poslijepodne (mada sam prijepodne imao i društva), pa da me ne pritišće tišina slušam glazbu. Eto baš maloprije mi je Sting pjevao svoju "Desert rose", pa me malo zaintrigiralo da istražim značenje naslova pjesme. Znam da je u Stingovoj pjesmi "pustinjska ruža" metafora za ženu, ali ipak idem malo pronjuškati koja se još značenja mogu naći. Google, majka tražilica, otkrije mi neke zanimljive stvari na tu temu. Evo što se krije iza pojma "desert rose":

Pustinjska ruža

Na slici je zapravo kristalna struktura nastala kristalizacijom najobičnijeg - gipsa. Nastaje samo u dinama, nanosima pustinjskog pijeska, zahvaljujući dinamici njihovog pokretanja. Plosnati kristali izrastaju pod kutom jedan prema drugome, tako da zaista liče na latice ruže. Iznenadiš se kakvu ljepotu može iznjedriti naizgled obična hrpa pijeska. Nije čudo da inspirira pjesnika. Pa evo onda i teksta Stingove pjesme. Prevoditi ju neću na hrvatski - em nemam vremena, em se ne osjećam sposobnim prepjevavati Stinga. Možda nekom drugom prilikom. 

Desert Rose
(Words and music by Sting)

I dream of rain
I dream of gardens in the desert sand
I wake in vain
I dream of love as time runs through my hand

I dream of fire
Those dreams that tie two hearts that will never die
And near the flames
The shadows play in the shape of the mans desire

This desert rose
Whose shadow bears the secret promise
This desert flower
No sweet perfume that would torture you more than this

And now she turns
This way she moves in the logic of all my dreams
This fire burns
I realize that nothings as it seems

I dream of rain
I dream of gardens in the desert sand
I wake in vain
I dream of love as time runs through my hand

I dream of rain
I lift my gaze to empty skies above
I close my eyes
The rare perfume is the sweet intoxication of love

I dream of rain
I dream of gardens in the desert sand
I wake in vain
I dream of love as time runs through my hand

Sweet desert rose
Whose shadow bears the secret promise
This desert flower
No sweet perfume that would torture you more than this

Sweet desert rose
This memory of hidden hearts and souls
This desert flower
This rare perfurme is the sweet intoxication of love


Unbeliever @ 20:23 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, lipanj 23, 2006

Prošao je cijeli dan nakon nacionalne katastrofe. Da, da, te katastrofe! Kao da ne znate o čemu govorim. I kao da svi o tome ne govore. Pune novine, radio u autu putem do posla, kolege na poslu, poslovni partneri preko telefona. Jedva sam izdržao dan. Dođem kući navečer. Dajte mi više malo mira od tog jada. Mačka sam izbacio iz kuće čim je prvi put mijauknuo. I on mi je sumnjiv. 

Pa si mislim, je l' oni svi samo pognute glave gledaju u tlo kao da sad više nema života poslije, ili se itko sjetio podići glavu i pogledati na gore. A gore na nebu večeras je pravu vatrenu predstavu upriličio jedan oblak. I to ne bilo koji oblak, već upravo onaj Oblak, Cesarićev. Prošetao je još jednom, isto kao onda kad ga je Dobriša zamijetio. Ja nisam pjesnik takvog dometa da ga mogu ovjekovječiti riječima, ali raspolažem tehnologijom. Pa sam ga fotografski opjevao, a Dobrišine riječi ćemo pridodati kako bi ovo predvečerje postalo savršeno.  





 OBLAK
(Dobriša Cesarić)

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Ali oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on --krvareći ljepotu --
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.



Unbeliever @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 20, 2006
Prije par minuta vratismo se iz šetnje Lora, Gizmo i ja. Pripeklo danas pa smo tek oko desete ure izašli na livadu, da se rashladimo. A po livadi lete krijesnice. Zasvijetle iznenada u mraku poput zločestih zvjezdica koje su po kazni bačene na zemlju, letuckaju lagano lijevo-desno, gore-dolje i onda iznenada ugase svoj lampaš i nestanu kao čarolijom. Lora poludila, trči za njima i skače u zrak ne bi li koju ulovila. A krijesnice iščeznu tik pred njenim nosom, taman kad misli da će ih sad, eto, zgrabiti.

I mislim si ja kako zapravo cijelog života, poput Lore, jurimo za nekakvim krijesnicama, gledajući u njima zvijezde. A one nas zezaju, pojave se sad tu, sad tamo, pa onda opet ondje. Pa trčimo za njima na sve četiri strane svijeta, i taman kad mislimo da ćemo ih sad, eto, zgrabiti one se ugase i postanu od zvijezda obične sive bube. Zapravo je najljepše kad ih gledamo malo poizdalje ... Desanka je to znala. 


STREPNJA
(Desanka Maksimović)

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići! Našta to i čemu?
Iz daleka samo sve ko zvezda sja;
iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!

Unbeliever @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 19, 2006

... ne mogu ne prisjetiti se njegove pjesme koja mi se odavno usidrila u srcu ... 

MRTVA LUKA
(Dobriša Cesarić)

Znam: ima jedna mrtva luka
I 'ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al' njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledajuć sreću,
A plovit se boje,
Na jarbole šarene zastave meću,
I — stoje.


Unbeliever @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 9, 2006

Tri nonice

Drago Gervais

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.

Unbeliever @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 0

PANTER

Rainer Maria Rilke



Njegov pogled je, od stalno prolazećih rešetaka, tako umoran da ne vidi ništa drugo.

Izgleda mu da ima na tisuće rešetaka; a iza rešetaka nema svijeta.

Dok gazi u grčevitim krugovima, opet i opet, kretanje njegovih moćnih mekih koraka je poput ritualnog plesa oko centra u kojem stoji moćna volja, paralizirana.

Tek povremeno, zavjese njegovih zjenica se podignu, tiho …

Slika uđe unutra, pohrli niz napete, ukočene mišiće, uroni u srce i nestane.

 

Unbeliever @ 06:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 1, 2006

Eleanor Blogger
(sing to the tune of Eleanor Rigby by Beatles)

Eleanor Blogger,
Sits at the keyboard
And looks at her blog on the screen;
Lives in a dream.
Waits for a comment,
Finding some pic's
That will make it attractive some more.
What is it for?

All the lonely bloggers,
where do they all come from?
All the lonely bloggers,
why do they blog so long?

Blogger MacKenzie
Typing the lines of
The blog post that no one will read;
Whom does he need?
Look at him working,
Munching some chips
As he waits for the post to upload;
Sits like a toad ...

All the lonely bloggers,
where do they all come from?
All the lonely bloggers,
why do they blog so long?

Eleanor Blogger
Clicks the wrong button
And loses six hours of work;
Feels like a jerk.

Blogger MacKenzie
Wiping the crumbs off
The keys as he adds in some code;
The code won't load.

All the lonely bloggers,
where do they all come from?
All the lonely bloggers,
why do they blog so long?

(Forgive me, John Lennon, wherever you are!)

Unbeliever @ 23:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Jer ste vi to tražili - evo prijevoda pjesme kubanskog pjesnika Jose Martija. Prijevod je moj pa i nije baš najbolji, ali bi trebao biti dovoljan da se razumije smisao. Pjesma mi je vrlo draga i često ju pjevušim - uglazbljena je i mada sam ju samo jednom čuo na radiju ostala mi je njena jednostavna a upečatljiva melodija u uhu.  

Uzgajam jednu bijelu ružu

Jose Marti (1853-1895, Cuba)

Uzgajam jednu bijelu ružu
u srpnju kao i u siječnju
za prijatelja iskrenoga
koji mi pruža ruku otvorenu .

I za onog okrutnog što mi ote
srce sa kojim živim
ni trnja ni drača ne uzgajam,
uzgajam bijelu ružu.

Unbeliever @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 30, 2006

Una rosa blanca

Cultivo una rosa blanca

By Jose Marti



Cultivo una rosa blanca
en julio como en enero
para el amigo sincero
que me da su mano franca.

Y para el cruel que me arranca
el corazon con que vivo,
cardo ni ortiga cultivo,
cultivo la rosa blanca.


Unbeliever @ 23:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 26, 2006

  

Molitva za domovinu

By Rabindranath Tagore

 

Gdje duh je neuništiv a čelo uspravno;

 Gdje slobodno je znanje;

Gdje svijet ne lome i ne komadaju skučeni zidovi kućni;

Gdje riječi izviru iz srca istine;

Gdje neumorna težnja pruža ruke prema savršenstvu;

Gdje se bistra struja razuma ne gubi u pustoj pješčari mrtvih običaja;

Gdje ti vodiš duh prema sve široj misli i djelu;

- u tom nebu slobode, Oče moj,

probudi moju domovinu.

Unbeliever @ 23:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.