Blog
petak, kolovoz 20, 2010
NightWorms Noć je vruća, vlažna i ljepljiva. Zrak je istrulio, pretvorio se u šupljikavu crnu masu nalik istruloj koloniji crnih gljiva trubača. Iz mračnih, slinavih rupa isplazili su noćni crvi. Mahnito se uvijaju u umirućem svjetlu iscrpljene ulične svjetiljke ispred mog prozora. Hrane se svjetlom i uskoro će proždrijeti njegov posljednji tračak.

 

Unbeliever @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, travanj 30, 2010
Ona livadica na kojoj je Mala zbunjeno gledala u žutilo maslačaka nije više žuta. Žuti cvjetovi prometnuli su se u bijele prozračne pahulje. Maslačci su obukli haljine za proljetni livadski bal.

Lora i Mala kaskaju ispred i njuše zečje tragove. Ja za njima gazim kroz travu i kako koračam tako se oko mojih koljena kovitlaju maslačkove sjemenke na svojim padobrančićima. U jednom časku hir vjetra učini te se oko mene stvori lagani vrtlog koji podignu taj oblačak padobrančića, uskovitla ih iznad mene i zatim pusti da se lagano spuštaju na moju glavu, ramena i ispružene ruke. I učas se stvori scena savim naliko onoj ... 



No dobro, nisam bio plav i sjemenke su bile nešto sitnije i nisu svjetlile u mraku ... ipak su me malo podišli žmarci ...

Unbeliever @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 22, 2008
Mmmda, nikome se nije dalo ili se nitko nije usudio osim Mimmy? Mada nije baš bila uvjerena, Mimmy je zapravo dala točan odgovor. Ako je cirkus - onda je to izvanserijski cirkus. I jest. Cirkus. Izvanserijski! Toliko izvanserijski da ste spremni na njegovu predstavu putovati 400 km, i onda isto toliko natrag kući poslije predstave. I platiti ulaznicu koja košta triput više od one za Thompsonov koncert.

Riječ je o Cirque du Soleil, jedan stvarno izvanserijski kanadski cirkus, jedinstven u svijetu, na čiju predstavu "Varekai" smo prošle subote potegnuli čak u Beč. Cijela familija. Nitko nije ni pomislio odustati, niti je itko poslije pomislio da nije vrijedilo svakog prevaljenog kilometra i svakog potrošenog eura.

I tako smo gledali Ikara kako leti u svojoj mreži ...

Ikarus

... i zaljubljuje se u tajanstvenu i predivnu Larpomise.  

Larpomise

I slikovitog, šašavog Nebogleda koji će se naći na pomoći Ikaru ...

Skywatcher

 ... i dobrog Vodiča koji će ga voditi kroz ovaj fantastični svijet ...

The Guide

... sve dok četiri leteće vile ne uzdignu Larpomise u vrhove drveća ... 

Triple trapeze

... odakle će se vratiti kao biće savršene ravnoteže.



A na kraju kad se Ikar i Larpomise nađu zauvijek zajedno, vatreni skakači će im prirediti fantazmagorični svadbeni ples.



I naravno, niste ovdje vidjeli ni deseti dio, niti možete doživjeti glazbenu potku i vez stalne igre svjetlima i bojama ...


Unbeliever @ 21:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 1, 2007
Svježina ranog jutra izazivala mi je povremene drhtaje, iako zapravo nije bilo hladno. Ponad rosom opranih krovova predgrađa naziralo se rumenilo zore. Dok smo išli prema gradilištu produžetka ulice u nadvožnjak preko nove obilaznice, Gizmo je bio neuobičajeno napet. Nije me vukao kao obično, ali je koncentrirano hrlio naprijed, kao da je već naslutio nešto što ga tamo očekuje. Pomislio sam da je nanjušio fazana. Ima ih puno u okolnim poljima i možda je neki dolutao na gradilište. Ali nije se ponašao kao kad nanjuši fazana - tada se trga i vuče i moram ga pustiti sa uzice da potrči za plijenom. Nikad nije uhvatio fazana, barem ja to nisam nikad vidio. Uvijek mu odlete pred nosom, ali on ne odustaje, mora ih pojuriti. Ne ovo nije fazan, Gizmo ide naprijed, radoznao, otkriti što tamo ima ali ujedno i kao da osjeća strah pred opasnošću. Prišli smo gradilištu, cesta je već asfaltirana, sad uređuju okoliš. I onda smo ga ugledali. Sjedio je na grani slomljenog drveta.

Drvo je nekoć stajalo samo u polju. Prkosilo je olujama i vjetrovima, trpilo jaru ljetnih podneva i ledene okove zime. Onda je ovuda prošla nova cesta. Strojevi kojima su gradili cestu slomili su ga i sad leži prelomljenog debla i krošnje položene na zemlju poput gorostasa koji je legao umrijeti. Danas se ne radi, ali sutra će ga vjerojatno ispiliti, iskopati mu korijenje i odnijeti ga nekamo. Na njegovom mjestu urediti će travnjak s niskim rastinjem.

Na grani slomljenog drveta sjedio je demon. Ne veći od vrtnog patuljka. Ružan mali momak. Sav pun bodlji i dugačkih dlaka, čvornovatih izraslina na raznim dijelovima tijela koje tu kao da i nisu nekoć bile. I star. Nije se moglo znati koliko ali očigledno je bio jako star. Gizmo je stao na nekoliko metara udaljenosti, nepomičnog pogleda, nakostriješenih dlaka na hrptu. Nije zalajao, samo je stajao i promatrao ga. Stao sam i ja. Nisam osjetio strah, možda zbog Gizmove reakcije, no prije će to biti zato što mali ružni momak uopće nije izgledao opasno. Oko njega se širila aura neizmjerne tuge.

Povukao sam Gizma naprijed, prema deblu. Nije se odupirao, samo je i dalje fiksirao demona, koji nije pokazivao znakove da nas je uopće primijetio. Sjeo sam na deblo, na oko dva metra od grane na kojoj je sjedio demon. Sjedili smo tako u tišini neko vrijeme a onda je demon podigao glavu i pogledao me, kao da me je tek tada primijetio. Oči su mu bile tamne, u sumraku zore nije im se mogla odrediti boja ali imale su dubinu čitavog svemira.

"Što radiš ovdje?" - pitao sam.
"Umirem."
Nakratko sam opet zašutio dok mi je ovaj odgovor prožimao misli i poprimao svoje pravo značenje.
"Mislio sam da su demoni besmrtni?"
"Nisu. Samo jako dugovječni. Vama ljudima se to čini kao besmrtnost."
"Znači, tvom je vijeku došao kraj?"
"Nije. Ni vi ljudi ne doživite uvijek svoj vijek. Umirete od bolesti, nesreća ..."
"Bolestan si? Ili si stradao?"
Umjesto odgovora kimnuo je glavom u pravcu mjesta gdje je deblo bilo prelomljeno.
"Stradao si kad je drvo srušeno? Povrijeđen si, ranjen? Gdje?"
"Ne razumiješ. Drvo je srušeno, uskoro će umrijeti. Drvo je bilo moj dom. Mi demoni ne možemo živjeti dugo bez doma. Jedan dan, dva najviše."
"Umrijet ćeš jer više nemaš dom?"
"Da."
"Ali, tu okolo ima još drveća. Možeš naći novi dom. Ili je sve već zauzeto?"
"Nije zauzeto. Vrlo malo demona danas još živi u drveću."
"Onda preseli u neko od ovih drveta okolo. Eno, onu topolu ondje. Lijepa je, velika i krošnjata."
"Ne razumiješ kako je u mom svijetu. Ne ide to tako. Ne mogu živjeti u bilo kojem drvetu."
"Nego?"
"Mogu useliti samo u ono drvo u koje me njegov vlasnik pozove. Onaj tko je posadio drvo. Takvo je pravilo."
"Pravila su zato da se krše."
"Možda kod vas, ljudi. Mi demoni ne možemo kršiti pravila koja su postavljena od početka svijeta. Nama je to nemoguće."
"Kako si uselio u ovo drvo?"
"Bilo je to prije više od osamdeset godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Vrba u kojoj sam do tada živio na obali potoka upravo se srušila, korijenja podlokanog proljetnim bujicama. Odnijela ju je voda. Tražio sam novi dom i naišao pored ovog drveta, koje je tada bilo tek dvogodišnja mladica. Njegov vlasnik je u proljeće okitio njegove grane šarenim vrpcama. To je oduvijek bio znak poziva demonima drveta neka slobodno usele."
"Kako to ljudi znaju?"
"Ne znaju i ne razumiju zapravo, ali su naučili takve stvari raditi kao znak poštovanja prirodnim silama, radi prizivanja plodnosti."
"Zašto to rade? Imaju li koristi od toga?"
"O, da. Drvo u kojem živi demon bolje raste i napreduje, donosi više ploda i lakše podnosi suše i hladnoće."
"Vi demoni djelujete tako na drveće? Zašto?"
"Ne znamo zašto i nije važno. Drvo nam daje dom. Mi drvetu dajemo vitalnost. To je naša priroda. To je naše postojanje."
"Ima demona koji žive i negdje drugdje. Ne moraš baš u drvetu živjeti?"
"Ima raznih demona. Ima ih koji žive u ljudskim srcima. Ima ih koji žive u dimnjacima. Ima ih koji žive u životinjama."
Pogledao je u Gizma. Gizmo je u međuvremenu sjeo i smirio se. Nije više bio nakostriješen, lizao je šapu i kao da niti nije više obraćao pažnju na demona. Demon je nastavio.
"Vidiš, on je shvatio da ja nisam demon koji živi u životinjama i zato me se više ne boji. Moja vrsta može živjeti samo u drvetu."
"Mogao bi neki demon biti u Gizmu? Ponekad se pitam ... Može li biti nekog zla od toga."
"Ima demona koji su zli, ali vrlo malo. Većinom smo ih iskorijenili. Zlo uglavnom ne dolazi od demona, već od toga što njegov domaćin ne može naučiti živjeti u zajednici s njime, pa radi zle stvari misleći da se time bori protiv demona u sebi. Zapravo nanosi zlo i sebi i onom demonu. Mi smo po prirodi dobri - tražimo dom za življenje i uzvraćamo gostoprimstvo darovima koje možemo dati. Veliki ljudi koje poznaješ - umjetnici, državnici, znanstvenici ...većina je imala nekog demona i znala je njegove darove upotrijebiti."
"Zašto to ne kažete ljudima. Zašto dopuštate da vas se ljudi boje?"
"Upravo zbog tog straha. Strah ljudima izobličuje naš govor i oni čuju samo nerazumljivu riku koja još pojačava njihov strah. Ti si sjedio ovdje i nisi se bojao. Zato razumiješ što govorim."
"Da, mislim da razumijem. Imaš li ti neko ime?"
"Demonska imena su nerazumljiva ljudima. Ne bi mogao izgovoriti moje ime. Možeš me zvati imenom koje sam odabereš."
"Dobro. Zvat ću te Karlo."
"Može. Mada me nećeš tako zvati još dugo." - tuga je opet zavladala njegovim glasom.
"Tko zna, Karlo, tko zna..."
Ustao sam i rekao - "Karlo, pođi sa mnom. Pozivam te u svoje drvo."
Iznenađeno me pogledao, ali je ustao. Okrenuo se i iz krošnje izvukao malen zavežljaj.
"Prtljaga?" - upitao sam.
Kimnuo je glavom - "I mi demoni imamo neke svoje osobne potrepštine."
Pogledao sam ga onako dlakavog i pomislio - "Pa, pribor za brijanje svakako nije u tom zavežljaju."
Krenuli smo. Gizmo nije pravio probleme ali se držao na distanci od Karla, koji je hodao polako, korakom umornog stvora. Trebalo nam je dobrih pola sata za povratak. Stigavši na livadicu iza našeg dvorišta pokazao sam Karlu borove.
"Evo, izaberi."
Sjeo je na ogradu kompostišta.
"Ti si posadio te borove?"
"Jesam, svojim rukama."
"Dobro. Ako bi mogao, znaš ... poziv... znak ..."
Shvatio sam. Otišao sam u garažu, tamo su bile kutije s nakitom od Božića. Našao sam nekoliko šarenih traka i zavezao ih na grane najvećeg bora, srebrnog. Karlo je sišao s kompostišta i prišao boru. Okrenuo se i pogledao me na trenutak, zatim je nestao u krošnji. Gizmo je lanuo jedno kratko, resko, "Av!" te zatim prišao boru i podigao nogu. Činilo mi se da je rekao: "Dobro, ti možeš biti tu gore, ali ovo dolje je moj teren." No, bitno je da su se dogovorili.

Od danas demon Karlo živi u boru na livadici iza našeg dvorišta. Pustiću ga neko vrijeme na miru da se prilagodi i oporavi. Vjerujem da ćemo imati još mnogo zanimljivih druženja.

© Unbeliever, 2007.

Unbeliever @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 19, 2006
Šuma je bila mokra od kiše i krupne kapi kapale su s lišća na moju kabanicu. Gazio sama natrulo lišće teškim čizmama, trudeći se, kroz maglu koja se povijala nisko nad tlom, nazrijeti rub proplanka za kojega sam bio uvjeren da je tu negdje blizu, iako je stara karta bila dosta neprecizna. Magla se zgušnjavala tako da sam potpuno nepripremljen, nakon probijanja kroz gustiš paprati prepletene trnovitim vriježama kupina, izbauljao na proplanak pokriven visokom travom poleglom pod teškim kapima. Zastao sam na kratko i osvrnuo se, te kroz sivilo magle opazih na drugom kraju proplanka kolibu koja kao da će se svaki čas urušiti pod težinom povijuša koje su ju prekrivale. Krenuo sam polako prema njoj. Pred kolibom je stajao stranac. Bio mi je posve nepoznat, a ipak - znao sam da smo se susreli mnogo puta. Stao sam pred njega i rekao:

"Cijeli svoj život proveo sam u potrazi za blagom. Tražio sam na visinam i u nizinama, u tijesnim procjepima i širokim prostranstvima, u dubokim prašumama i na plavetnim pučinama, u blještavim gradovima i mračnim spiljama. I nisam ga našao. Umjesto blaga, na kraju svake potrage našao sam tebe. Tko si ti?"

Stranac odgovori tiho:

"Ja sam ti."


Unbeliever @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, studeni 25, 2006
ili:
Kako sam kupio vrijeme

Izađosmo u ranu jutarnju šetnju, moje zvijeri i ja. Još je bilo skoro sat vremena do zore i na ulici nije bilo ni žive duše. Po našem već ustaljenom protokolu, dok je Lora trčkarala u mojoj blizini, Gizmo je odjurio u noć. Tako on uvijek u početku nestane na neko vrijeme, kao da ima neke tajne poslove koje mora obaviti. Lora i ja nastavili smo ka livadi iza škole, pa puteljkom kroz polje i potom prema križanju s cestom. Tu nas negdje obično Gizmo presretne, bane iz mrakom zasjenjenih trava kao duh i prestrašio bi nas kad ne bismo već bili navikli da ga tu očekujemo. No, ovog jutra se nije pojavio na uobičajenom mjestu.

Lora i ja skrenuli smo u polje u kojem su stršali u zrak batrljci posječenih kukuruznih stabljika, tek toliko da potrošimo nešto vremena kako bi nas Gizmo sustigao. Prolazilo je vrijeme ali on se nije pojavljivao, pa smo krenuli nazad. Noć je bila vedra, no mjesec je već bio zašao i pri svjetlu udaljenih uličnih svjetiljaka sjene su bile žive i stalno mi se pričinjalo da je neka od njih poprimila obličje psa. Ali svaki put je bila varka. Ostavio sam Loru kod kuće i krenuo natrag potražiti Gizma. Svojeglav je i ponekad zna nasrnuti na prolaznike pa ga nije dobro ostaviti napolju jer će uskoro početi nailaziti ranoranioci koji idu na posao.

Prolazio sam polako istim putem, s vremena na vrijeme dozivajući zviždukom kroz zube, naizgled tihim ali koji sadrži ultrazvučne tonove dobro čujne psima. Nigdje Gizma. Skrenuo sam na puteljak iza škole i tu mi se pričini da se jedna od sjena ispred mene kreće. Nisko uz tlo počela se valjati magla, pramenovi su se uvijali kao da ih netko odozgora miješa velikom kuhačom, i teško je bilo sa sigurnošću raspoznavati oblike. Ali, da - sjena se kretala i išla je na desetak koraka ispred mene u istom pravcu. Ubrzao sam korak i sjena je isto ubrzala, održavajući isti razmak. Sigurno je Gizmo, pomislio sam, to je njegova navada da tako ide na distanci ispred mene kad još ne želi ići kući. Pozvao sam ga, iako sam znao da se neće odazvati. On je skitnica, navikao na slobodu bez kontrole i ovih godinu dana što je udomljen kod nas nije bilo dovoljno da se privikne na poslušnost.

Hodao sam dalje pored protivavionskog skloništa i hrpa zemlje navezenih pored njega sa obližnjeg gradilišta obilaznice. Magla je postajala sve gušća i sve sam teže razaznavao sjenu koja je kaskala ispred mene. U blizini križanja s cestom sjena je sasvim nestala u magli. Svijet je počeo nestajati u sivilu oko mene i sve je počelo ličiti na san. Produžio sam dalje, očekujući da će Gizmo dozvoliti da ga sustignem kod križanja. Nikad nije prelazio cestu, kao da je tu granica sa zabranjenim teritorijem.

Došao sam do samog križanja. Tu je magla bila nešto rjeđa, kao neko zatišje u sredini uragana, sa svih strana okruženo zidom sivila. Bezvremenski proplanak usred kontinuuma. Sjena je bila tu, ali nije to bila ona sjena koju sam slijedio. Ova je stajala uspravo u visini odrasla čovjeka. Čovjek u širokoj vjetrovci s duboko navučenom kapuljačom. Podsjetio me na hip-hopera. Još ako nosi široke hlače koje se vuku po tlu … noge se nisu vidjele jer su nestajale u gušćem sloju magle pri zemlji.

"Dobro jutro", reče sjena.

"D..dobro jutro.", odvratih, "tražim psa …".

"Ne treba tražiti ono što nosiš sa sobom."

"Pa, ne bih baš rekao da ga nosim. Odlutao je i ne želi ići kući."

"Ne govorim o Gizmu."

"Otkud znaš njegovo ime?"

Pitao sam se da li me to netko poznat zafrkava. Lice se nije vidjelo ispod kapuljače.

"Ja znam jako puno stvari. Ne sve, ali skoro sve."

Htjedoh upitati tko je on, ali čim sam u mislima formulirao pitanje ono je postalo nepotrebno. Znao sam.

"O čemu govoriš?"

"O odluci. O onome što želiš učiniti."

"Mnogo toga želim učiniti a malo je vremena. I ne znam da li sad korisno trošim to vrijeme."

"Vrijeme je roba kojom ja trgujem. Možeš ga imati koliko ti treba. Sad uopće ne trošiš svoje vrijeme, jer ovo vrijeme za naš razgovor ti ja poklanjam. Shvati to kao marketing."

"Tvrdiš da mogu imati vremena za sve što želim napraviti, proživjeti i postići?"

"Samo za ono što istinski želiš učiniti. Ne i za ono što samo misliš da želiš, niti ono što drugi od tebe traže a to nije stvarno tvoja želja."

"Kako mogu znati želim li nešto istinski ili mi je ta želja nametnuta?"

"Nikad nećeš znati sa sigurnošću. Želje su vrlo nepouzdane. Ja ti ipak mogu jamčiti toliko vremena koliko je potrebno za ostvarenje tvojih istinskih želja. Postoji cijena, dakako."

Nisam ni sumnjao da postoji cijena, i nisam morao pitati kolika je. Međutim, sad kad je izrečena ponuda i spomenuta cijena ovaj razgovor je prešao u domenu pregovaranja. Stvar me počela zanimati. Trenirani sam pregovarač i znam da se ne smije prihvatiti ponuda koja sadrži neizvjesnost ako se ne ugovori neko osiguranje.

"Tvoja ponuda nije precizno definirana a cijena je visoka. Moraš mi dopustiti dodatni uvjet kako bi ponuda bila prihvatljiva."

Nastala je kratka tišina. Možda samo djelić sekunde, možda vječnost - ne mogu znati jer to vrijeme nije bilo moje.

"Jak si pregovarač. Zaista, u mom ugovoru postoji prostor za jedan dodatni uvjet, obavezan sam to omogućiti. Samo, vrlo rijetki to traže. Nisu informirani. Dobro, koji je tvoj uvjet?"

"Rekapitulirajmo. Ti nudiš sve vrijeme potrebno za ostvarenje mojih istinskih želja, ali pojam "istinske želje" nije precizno definiran. Prema tome može se dogoditi da to vrijeme bude jako dugo ali i vrlo kratko. Moguće je da imam puno želja i da ću dobiti mnogo vremena za njihovo ostvarivanje. Ali postoji i mogućnost da ja uopće nemam niti jednu istinsku želju i tada bi moje vrijeme istog časa završilo a ja bih platio punu cijenu."

"Tako je." reče sjena ispod kapuljače. Zapravo, nije bilo moguće reći da li on zaista govori jer mu se lice nije vidjelo. Ali riječi sam čuo.

"Onda evo mog dodatnog uvjeta. Neizvjesnost na mojoj strani uravnotežiti ćemo uvodeći neizvjesnost i na tvoju stranu. Svoju cijenu moći ćeš doći naplatiti samo jednom, bilo kojeg dana - sutra, prekosutra, za sto dana ili za sto godina. Kad god da dođeš, prije isplate ja ću bacati novčić onoliko puta koliko je proteklo dana od našeg ugovora do dana kad dođeš po isplatu. Da bi dobio svoju isplatu moraš dobiti samo jedno od tih bacanja. Dakle, ako dođeš sutra baciti ću novčić samo jedan puta. Okrene li se glava, dobio si i možeš uzeti svoju cijenu. Okrene li se pismo, nećeš dobiti ništa a moje vrijeme ostaje moje. Dođeš li prekosutra bacati ću novčić dva puta a ti dobijaš ako u jednom od ta dva bacanja okrenem glavu. Dođeš li za sto dana, bacati ću novčić sto puta i ako samo jednom u sto bacanja okrenem glavu ti dobijaš isplatu. Kako vidiš, sa svakim danom sve više raste vjerojatnost za tvoj dobitak, a opet meni daje nade da nećeš doći jako brzo jer ćeš željeti biti što sigurniji u naplatu duga."

Nakon još jedne stanke nemjerljivog trajanja sjena reče:

"Prihvaćam."

"Dobro, što sad? Potpisujemo krvlju ugovor na pergamentu od kože daždevnjaka ili tako nešto?"

Sjena se nasmije.

"Ta, to su samo simboli stvoreni u mašti ljudi koji ne mogu sagledati sami sebe. Kao što rekoh - ne traži ono što nosiš sa sobom!"

Magla se počela kovitlati i zaklonila sjenu, a zatim ju je nalet vjetra počeo rastjerivati s križanja. Kroza sve tanju maglu počele su se probijati crvenkaste zrake zore. Posve sam stajao sam na sred križanja.

Gizmo je sjedio u travi pored ceste i gledao me. Izraz u njegovim očima kao da je govorio - ja sam svoje učinio, a ti?

Prišao sam mu, zakvačio povodac za alku na njegovoj ogrlici i počeškao ga iza oba uha. Kao da je samo to čekao, ustao je i krenuo prema kući, povukavši me prilično naglo.

"Polako, Gizmo, nikud nam se ne žuri. Mislim da imamo puno, puno vremena. Vidiš, samo treba željeti."

© Unbeliever, 2006.


Unbeliever @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 8, 2006
Poslije laganog ručka od svježih morskih plodova, zavaljen u ležaljku ručno izrađenu od korijena divlje trešnje, lagano ispijam gutljaj ugodno rashlađenog blanc de noirs. Površina bazena olimpijskih dimenzija ljeska se na vrelom suncu ranog popodneva. Uživam u hladu nekoliko tropskih palmi posebno za moj vrt dopremljenih iz amazonske prašume. Tri čistokrvna ruska hrta elegantno se šetaju travnjakom. Na drugom kraju vrta Umberto, moj tjelesni čuvar koji glumi vrtlara, obrezuje sasušene cvjetove ruža kako bi novi ljepše narasli. Čini mi se kako više voli taj posao od posla tjelesnog čuvara.

Krajem oka primjećujem da se približava moj batler Desmond. Zapravo se ne zove tako ali ga ja tako zovem jer me podsjeća na batlera iz stripa o detektivu Ripu Kirbyju. Znači, vrijeme je ...

Ne okrećem glavu, pogled mi je i dalje na Umbertu koji sad gleda prema meni i rukom poseže pod kaput. Skoro neprimjetno mu kimnem glavom i on se vrati obrezivanju ruža. U međuvremenu Desmond prilazi, staje ukočeno dva koraka polulijevo od mene i savršeno mirnim glasom kaže:

"Debeli, 'ajde mi pomozi unijeti špeceraj iz prtljažnika!"

Desmondov lik se pretopio u lik moje jedine ženice. Iskrenem se iz platnene ležaljke razapete između dva oraha, pored lješnjakova grma. Potražim papuče koje su mi Lora, Gizmo i susjedova Dora razbacali dok su jurcali ovuda. Pogled mi zapne za ruže na drugom kraju vrta, stvarno ću ih morati malo podrezati jedog od ovih dana. Navučem papuče i otkaskam za ženom. Hvala bogu, sve je kako treba biti!

***********

Za one kojima nije sasvim jasno zašto je sve kako treba biti evo mali hint. Tekst koji Desmond nije uspio izreći glasi: "Gospodine, gospoda iz policije vas očekuju pred ulazom."


Unbeliever @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 0
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.