Blog
nedjelja, ožujak 6, 2011
Silos u Valpovu Vratih se sa kratkog proputovanja Slavonijom. Krenuo sam prije zore u četvrtak, autocestom prema istoku. Vožnja jednolična i nezanimljiva, ususret sivoj oblačnoj zori. Skrenuo lijevo na Slavoniku i dalje na sjever prema Osijeku, pa kod Osijeka opet lijevo, natrag prema zapadu, do Valpova. U valpovačkom poljoprivrednom kombinatu dočekalo me malo društvo probrano iz redova menadžmenta. Sa zanimanjem su očekivali najavljeni performans. Izveo sam im predstavu pod imenom 'Strateški safari: izlet s vodičem u divljinu strateškog planiranja'. Iako smo, u stvari, bili u sjeni visokog silosa. Auditorij je bio sastavljen od mlađih ljudi. Pokazali su priličnu razinu zanimanja i zdušno su radili vježbe, uz duhovite komentare i razgovore. Tako je naše druženje, koje je potrajalo sve do pet poslijepodne, bilo zabavno i ugodno i potisnulo je u drugi plan grebanje u glasnicama koje sam osjećao nakon višesatnog govorenja.
Oprostivši se od ovog društva, još za dana pokrenuo sam opet svoju malu vozilicu u pravcu zapada, preko Koške, Našica i Feričanaca u Orahovicu, stigavši oko pola sedam uvečer u hotel Dukat, gdje sam se nedugo potom ušuškao u postelju. Oko pola pet ujutro probudilo me kukurikanje pijetla. Glavom mi je prošla scena iz Bunuelovog 'Fantoma slobode' jer je pijetao bio tako glasan kao da mi stoji na krevetu. Ipak je bio na dvorištu gospodarstva koje je odmah do hotela, a njegova glasnost je bilo posljedica moje navike da spavam uz otvoren prozor.

Nakon desetak minuta oglašavanja novog dana pijetao bećar se smirio i ja sam ponovo utonuo u san, samo da bih se sat kasnije probudio uz glasnu zvonjavu s tornja crkve koju skoro da sam mogao rukom dosegnuti s prozora. No i to sam izdržao stoički, što ne znači stojećki. Jer je bilo ležećki. Nakon što je zvono reklo što je imalo reći nastavio sam sanjati tamo gdje sam bio grubo prekinut ali to nije trajalo dulje od pola sata jer je vozač autobusa koji je bio poarkiran pod mojim prozorom upalio makinu. Ovo je slomilo zadnje linije moje izdržljivosti jer je kroz prozor počeo ulaziti odurni smarad ispuha. Ustao sam, zatvorio prozor i otišao se tuširati. Za doručkom mi je pjevao Škoro '... dani mi idu uludo ...'

Crkva u Orahovici
U poljoprivrednom kombinatu Orahovica slično društvo kao i u Valpovu. Ovi su, međutim, bili malo manje zagrijani za učenje o strategiji. Ipak smo i ja i oni odradili korektno cijeli posao, ali je sve skupa bilo manje zabavno nego u Valpovu. Zato smo i završili nešto ranije. Spakirao sam opremu i krenuo prema Kutjevu. Sa mnom su na put pošle i dvije boce orahovičkog silvanca. Bez toga se ne odlazi iz Orahovice.

Vijugavom cestom popeo sam se uz Papuk, kroz snijegom pokriven park prirode. Oni papci što vjeruju da je 'macho' juriti po bespuću dvotonskim terencem s trolitarskim motorom, pogonom na sva četiri kotača i gumama s ripnama debljim od prstiju Janike Balaža, trebali bi se probati provesti usred zime preko Papuka u malom C3 s proćelavim ljetnim gumama ... da vide što je adrenalin. Ma, šalim se, na cesti jedva da je bilo snijega tu i tamo, većinom je samo bila mokra. Ali snijegom pokriveni okoliš je bio prekrasan i uživao sam u ovoj planinskoj vožnji, iako je dan bio oblačan i falilo je sunce za puni ugođaj.

Papuk
Spustio sam se s Papuka u Kutjevo, gradić poznat po odličnim vinima, ali nisam imao vremena za vinski turizam. Uputio sam se prema Požegi s namjerom da kroz nju stignem do rodne mi Nove Gradiške. Namjerno sam skrenuo s glavne ceste da bih prošao kroz Cernik, selo kroz koje sam se često kao mladac vozio očevim Tomos automatikom, obilazeći zabave u tom selu i susjednoj Šumetlici. Prepoznao sam neke dijelove, promijenili se jesu ali ne mnogo. Njenu kuću nisam prepoznao. Nje ionako odavno nema, pa možda ni kuća više ne postoji ...

U Starom Petrovom Selu nedaleko Nove Gradiške svratio sam kod sestre na kavu. Nakon odmora uz kavu i razgovor produžio sam dalje na autocestu prema Zagrebu. Taj dio puta je bio opet monoton i dosadan tako da sem vozio brzo i oko pola devet uvečer stigao kući.

Bila su to dva dana koji će sazrijeti u jednu ugodnu uspomenu.

Unbeliever @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, prosinac 4, 2010
Budim je sagrađen na brežuljcima s desne strane Dunava. Nisu to neka velika brda, najviši vrh je tek oko 430 metara iznad razine Dunava, ali njihova unutrašnjost ima svoje zanimljivosti. Ispod Budimskog dvorca splet je podzemnih prostora poznat kao Budimski labirint. U osnovi su to prirodne špilje koje su obzidane i prilagođene ljudskim potrebama.

 .  Iako izgledom podsjeća na srednjevjekovne tamnice, nikad nije tome služio jer je otkriven tek oko 1900. godine. Poznato je da su se u vrijeme Drugog svjetskog rata budimci u njega sklanjali pred zračnim napadima.
 Danas je labirint turistička atrakcija pa je u tu svrhu u njemu napravljena izložba artefakta koji nas na malo neobičan način vode kroz povijest. Tako u njemu možete naići na okaminu konja s jahačem koji je valjda tako čvrsto zaspao da se nije probudio ni kad se okamenio.  
 .  

Okrunjena glava kralja iz nekog divovskog plemena otkopana je tek dopola.

 Ako se izgubite u labirintu, miris vina koji se širi uokolo nepogrešivo će vas dovesti do Matijaševog vinskog izvora. Crvena tekućina koja iz česme teče zaista ima boju i miris dobrog crnog vina, ali pored fotane stoji upozorenje da nije preporučljivo kušati i, ako to radimo, radimo na svoju  odgovornost.

Nismo pili Matijaševo vino, a više od vina nas je zadivio bršljan koji ovdje raste bez zračka sunca.

 .
 . Pri kraju labirinta je dio izložbe nazvan 'Kraj povijesti'. Tekst na ploči govori o tome kako su prilikom istraživanja labirinta nađeni fosili za koje se pretpostavlja da pripadaju nekoj drevnoj civilizaciji koja je izumrla prije više milijuna godina.

Tako se tu može vidjeti fosil koji neodoljivo podsjeća na bankomat ...

 

 ... ili divovsku bocu od Coca Cole.

 .
 .  

Slijede brojni fosili predmeta koji su bili proizvod te drevne civilizacije...

... a na samom kraju povijesti izloženo je ono što se smatra uzrokom izumiranja i nestanka te civilizacije. Sliku tog eksponata neću staviti jer je nepotrebno, Prošetate li malo svojom okolicom i osvrnete se uokolo sigurno ćete imati priliku vidjeti taj eksponat uživo.

Riječ je o povećoj gomili smeća.

Unbeliever @ 08:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 2, 2010
Mađari su veseo narod, vole pjevati, plesati i veseliti se. Na maloj pozornici na trgu Vörösmarty ove vesele i okruglaste mađarice pokazale su nam nešto od lokalnog folklora.

.

Za večerom u čardi 'Mramorna nevjesta' svirala nam je ciganska banda uživo. Doduše nakon kraćeg promatranja basiste sinek i ja smo se složili da bi se upotreba atributa 'živ' opravdano mogla dovesti u pitanje. Cimbalist je bio izvrstan i stalno sam nekako očekivao da iz neke sjenke proviri Harry Lime. On je ipak bio kojih parsto kilometara zapadnije.

.

Mađarica mlada... Svircima su se pridružile i plesačice pa je mali prostor u čardi bljesnuo šarenilom plisiranih sukanja i vezenih jeleka ... kad je cimbalisti pukla žica na cimbalu, nitko se nije začudio, a ni on se nije dao smesti, očito da mu se to češće događa kad zaplešu vatrene mađarice.

U ritmu čizmica činilo mi se da čujem stihove:

Hej, pusti kose pune polena
Ajde, baš u inat babarogama
Opla, digni suknju iznad kolena
Znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama ...

 

Unbeliever @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 1, 2010
Vaci Utca Drugi pogled na Budimpeštu bio je malo izbliže, a gdje bi drugdje nego u trgovačkom centru Pešte. Ulica Váci prepuna je kafića i butika s robom najpoznatijih svjetskih marki, a na njenom sjevernom kraju ulazi se na trg Vörösmarty, na kojem se svake godine održava božićni sajam. Sajam ko sajam, ništa drugačiji od onog što se može i kod nas vidjeti, štandovi sa šarolikom ponudom. Nešto od toga su originalni ručni radovi domaćih majstora, prošarano kineskim tricama. Izbor ponuđene hrane i pića je naravski nešto drugačiji nego kod nas.

 

 

Pitanje: od čega se priprema Kakastöke Pörkölt koji se nudi na ovom dolje štandu. (Hint: čitati sitna slova)

Kakašteke Perkelt

Bonus pitanje: što biste radili s jednim od ovih šarenih predmeta sa slike desno, koji se prodaju na sajmu, kad biste ga kupili?

(Hint: najveća dimenzija predmeta je cca 5-6 centrimetara)

.
Unbeliever @ 16:55 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, studeni 30, 2010
Prvi bolji pogled na Budimpeštu imali smo odmah po dolasku, sa budimske Citadele, tvrđave koju su na brdu Gellért sagradili Habsburgovci negdje oko 1850 godine kako bi s najviše točke u okolici imali kontrolu nad oba grada na obalama Dunava - Budom (Budimom) i Peštom.

Nebo je bilo skoro pa pokriveno sivim oblacima pa osvjetljenje baš nije išlo na ruku fotografiranju panorame ali ipak se u kadar smjestio dobar dio Pešte, i komad Dunava s tri najpoznatija mosta. Ovaj prvi bijeli je Erzsébet híd, most kraljice Elizabete Od Bavarije, poznate i kao Sissi.

Drugi je Széchenyi lánchíd iliti Lančani most, poznat po tome što ga s obje strane čuva po par kamenih lavova, ali i po tome što je njegov konstruktor bio primoran s mosta skočiti u Dunav. Naime, kad je most bio završen,  projektant mosta William Tierney Clark objavio je da tom mostu nema mane i ako itko nađe na njemu najmanju grešku, on će skočiti s mosta u Dunav. Desilo se da je upravo Clarkov desetogodišnji sin primijetio da lavovi na peštanskoj strani mosta nemaju jezike ... Clark je izgleda nakon skoka ipak isplivao živ jer postoje još brojne građevine koje je poslije projektirao.

Treći, sasvim pozadi je Margit hid, nazvan po svetoj Margareti iz dinastije Arpadovića, kao i otok u sredini Dunava na koji se ovaj most sredinom oslanja, i pri tome se lomi tako da njegovi krakovi čine kut od stošezdesetipet stupnjeva. To se doduše na ovoj slici ne vidi, zbog njene veličine i izmaglice nad Dunavom.

Budapest

Unbeliever @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 10, 2010
Čime najbolje završtiti ovo izvještavanje s ljetovanja ako ne jednim lijepim sutonom. A sutoni su, zna se, najljepši na moru.



<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

Unbeliever @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, srpanj 9, 2010
Hodamo stazom dijelom kroz šumu, dijelom po kamenjaru. Putem susretosmo bojažljivo stado koza koje pobjegoše pred nama pa smo ih mogli samo izdaleka uslikati.



 Evo napokon uvalice, ali nije prazna. Tu je jedna obitelj, čini se talijani, došli morem u čamcu gumenjaku. Dok dvoje sitne dječice kopa po pijesku u plićaku, tata razapeo mali plastični šatorčić uz samu vodu i ograđuje ga kamenjem. Ovi, bogme, dizu logor. Ne damo se smetati, i useljavamo na drugi kraj plaže, onaj kamenitiji. Na plažici su i neke plastične ležaljke, izgledaju kao napuštene, zaprljane od kiša i vjetra. Uzimamo dvije i smještamo se u hlad ispod grupe niskih stabala. No kako god izgledale napuštene, ipak nisu jer sat kasnije naiđe neki čiča i naplati nam dvadeset kuna po ležaljci.

Sad kad smo već platili ležaljke, ja se više nisam dao izvući iz hladovine. Vjetrić ćarlija, cvrčci stružu li stružu krilima, a hladovina baš onako prava, stvorena za drijemanje. Nemam ja snagu volje da se oduprem ovom zovu prirode. Dok ja drijemam, šestašica i njena prijateljica iskoriste priliku i na meni treniraju mineraloterapiju. Pokriše me nizom lijepo poslaganih kamenova s plaze. I ovjekovječiše taj poduhvat. Poradi vašeg duševnog mira neću vam tu sliku pokazati. Talijani poslije otišli, bile i neke dvije čehinje jedno vrijeme, svraćali još neki ali se nisu dulje zadržavali. Poslije smo malo istraživali okolinu. Malu je posebno zanimao jedan povisok suhozid.



Na izlasku puta iz šume nalazi se drveni stol s dvije jednostavne klupe. Na povišenom mjestu, natkriven gustim granjem, u debeloj hladovini. Lora i Mala su otkrile da pod stolom ima meke i vlažne zemlje koja, ako se malo raskopa pa se pas uvali u tu rupu, izvanredno hladi. Tako su pijesku i soli u svom krznu dodali podosta crljenice. Zaključili smo da sad više liče na morske prasice. Nismo se zbog toga uzrujavali, ionako u kampu najviše vole ležati u prašini među borovim iglicama i čičcima. I njima je ljetovanje, neka uživaju.

U povratku primijetih u jednoj maloj uvalici još 'zen tornjića'. Želeći ih snimiti provirim kroz grmlje odozgor sa staze, uperim objektiv i tada primijetim jednu gospoju koja se gola kupa u uvalici. Ne znajući koji bi jezik mogao biti prikladan, pokušao sam joj znakovima objasniti da ne namjeravam uslikati nju nego kamenje. Nemam pojma je li me razumjela. Kliknuo sam jednu sliku i zgibao dalje. Ako ste čuli u vijestima kako neki manijak po Lošinju vreba fotićem gole kupačice, eto sad znate tko je taj, iako nedužan.



Unbeliever @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Drugi dan odlučismo otići do jedne druge uvalice, koja je isto prilično daleko od turističke vreve, na osami, s malom šljunčano-pješčanom plažicom. Ima oko pola sata hoda s nošenjem svih potrepština za cjelodnevni boravak. Ali nije to neki problem, nego put do tamo vodi kroz prostor rezerviran za FKK aktivnosti, tj. nudističku plažu, za koju se naplaćuje ulazak pa moramo vratara uvjeriti da mi samo želimo proći i otići dalje prema našem odredištu. Ali ni to nije problem jer nas vratar spremno pušta, nego mi trebamo proći s dva pasa pa nas moli da s njima idemo puteljkom po strani, kako mu se gosti ne bi žalili. Ni to ne bi bio problem kad puteljak ne bi išao sa strane samo oko sto metara a onda se opet vraćao na glavnu stazu, pravo među golaće naturiste. Većina FKKovaca su izgleda nijemci bar sudeći po uzvicima 'Hunde verboten!' koje smo u par navrata čuli. Nemamo mi ništa protiv naturista i razumijemo njihov strah od pasa. Lora i Mala s velikim zanimanjem zagledaju hrenovčice i kobasičice koje se klate među nogama muških članova. Oni i jesu glavni protestanti, ženskinje se samo potiho smijulji na njihovu uznemirenost.

Psi ne laju, FKKovci gunđaju, naš karavan prolazi a galeb ... ah, briga njega za sve nas.



Unbeliever @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Krenusmo prema jednoj uvalici izvan naseljenog područja gdje se može u miru kupati. To jest, moja ekipa ce se kupati a ja ću poviše uvalice u šumski hlad družiti se s Orhanom Pamukom, razgledati okoliš i skupljati dojmove.

Putem nailazimo na nekoliko koza koje brste u šumarku. Privezane su kako ne bi odlutale, pa nisu mogle pobjeći kad su im Lora i Mala pritrčale da se s njima upoznaju. Cuke nisu imale loših namjera ali koze ko koze, prepale se i uzmeketale. Morali smo Loru i Malu na uzicu dok ne prođemo pored koza.



 Osim koza putem smo vidjeli priličan broj 'zen tornjića' od kamenja složenog jedno na drugo. 'Bez veze' kaže šestašičina prijateljica 'ja ne bih imala živaca to slagati'. Pokušavam joj objasniti da je slaganje ovih tornjića jedan od putova ka stjecanju tih 'živaca'. Ne sjeda joj taj koncept. Nema veze, još je premlada. Možda shvati jednog dana.



 Proveli smo nekoliko sati u uvalici. Kupači dolje u vodi i na stijenju. Ja gore u šumi pod borovima. Lora i Mala malo dolje malo gore - prvo bi se dolje okupale a onda bi došle gore otresti na mene vodu.

Kud god i s kim god da išle plivati, Lora i Mala uvijek dođu k meni otresti vodu s krzna tako da me istuširaju od glave do pete. I one su shvatile da ne volim ulaziti u vodu, pogotovo ne ovako hladnu, pa mi valjda tako hoće priuštiti osvježenje.

Svi smo uživali.

Unbeliever @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 8, 2010
Jonathan Livingston Seagull Ove godine na pusti (OK, nije baš pust) otok ponio sam tri knjige. Prve dvije su od Ante Tomića: 'Vegeta blues' I 'Čudo u Poskokovoj dragi'. Prava literatura za ljetovanje. Pitko, čitko i nadasve zabavno. Što sam, naravno, i očekivao od Tomića pa sam ih zato i ponio.

Vegeta bluz sam pročitao u jednom danu jer je to zapravo tek malo dulja novela. Za poskokovu dragu sam se nadao da će trajati tri-četiri dana, ali potrošio sam ju za dva. Tomićeva pitkost-čitkost odradila je svoje.

Treća knjiga je roman 'Tiha kuća' Orhana Pamuka. Nadao sam se da će ona potrajati, ipak je to ozbiljnije djelo koje treba čitati polakše. Čak sam očekivao da ju neću stići cijelu pročitati na ljetovanju. Prevarih se ljuto. Pamuk je tako isprepleo sadašnjost i prošlost, sjećanja i stvarnost, povijest i obiteljske tajne, propadanje društva i unutrašnju nemoć pojedinca, da se knjigu nije moglo lako ispustiti iz ruku. Ode u tri dana.

Potrošivši zalihu literature ostao sam na onome što je dostupno u novinskom kiosku. Apstinencijsku krizu ublažavam rješavanjem križaljki. Prevlaka na Malakki, rijeka u Westfaliji, nadimak nogometaša koji je na svjetskom prvenstvu 1966 dao gol englezima u osmini finala … gle evo je i naša pjevačica i književnica N.C. glavom, i nekim drugim važnijim dijelovima tijela.

A možda mi to dosadi pa postupim prema posljednjoj rečenici Pamukovog romana.

Istina je to, zar ne, Fatma?

P.S. (09.07.2010) Zahvaljujući nekim komentatorima postadoh svjestan da nije baš svima prikladan ovakav program ljetovanja pa, u želji zadovoljavanja ukusa svekolikog blogočanstva, nudim alternativni program prilagođen onima koji čitaju samo pod prijetnjom vatrenim oružjem:

program holiday
main()
   for day = 1 to 15 do
      regain(consciousness);
      repeat
         ask("Where am I?");
         vomit();
         ask("Who am I?");
         vomit();
 
    until guts_out;

      sleep(6, hours);
      ask("Anybody got aspirin?");
      if aspirin_found
         chew(aspirin);
      ask("Anybody got booze?");

      repeat
 
        get(booze);

         look(boobs, ass);
         drink (booze);
      until unconscious;
   next day;
end;

 

Unbeliever @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
U taboru talijana pojavio se Benđi, krasan retriever. Mala i Lora dočekale su ga vrlo glasno, a ni on se nije puno ustručavao u lajanju. Očekivali smo ratno stanje. Benđija su uskoro poveli na kupanje, a po povratku se on onako mokar dobro izvaljao u prašini. Vidjevši to, Mala i Lora su zaključile: 'Ovaj je za našu klapu' i sklopile primirje. Benđiju je dopušten slobodan prolaz koridorom i pristup otvorenom moru. Uz poštivanje sigurnosne distance. Benđiju se najviše svidjela prašina ispred naše kućice pa se uvijek tu valja kad se vrati mokar s kupanja.



Kasnije je Mala iskoristila našu opuštenost i odšuljala se k Benđiju na uzajamno onjušivanje. Dobrosusjedski odnosi su se popravili pa su Mala i Lora popustile malo u blokadi.

Unbeliever @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 7, 2010
Moj ideal ljetovanja je tipično unbelieverovski, što će reci atipičan. Dok je glavnina turističke populacije veći dio dana što u vodi što na plaži pod jarkim sucem, ja svoj ideal pronalazim u hladovini s knjigom u ruci. Dok glavnina turističke populacije uvečer odlazi u kakav restoran, bar ili disko, ja volim sjesti na obalu, gledati igru svjetla na površini vode, slušati ritam pljuskanja valova i noćne zvuke prirode na pozadini od pjesme neumornih cvrčaka. Dok glavnina turističke populacije u šest ujutro spava, ja šetam lungo mare i udišem svježinu jutra protkanu mirisom soli i joda, kricima galebova. Ove godine Lora i Mala mi prave društvo u tim šetnjama. Susrećemo pokojeg jutarnjeg trkača, a kako nema kupača na vodi, Lora I Mala slobodno mogu uskočiti u more gdje im se god svidi. Što one, naravno, učine te se vrate u kamp mokre i uvale se u prašinu pred našom kućicom. Divota prašine. I one imaju svoj poseban stil ljetovanja. Uzajamno poštujemo stilove.

Onda ja skuham kavu, sjednem na terasu, pa skupa promatramo galebove u čekanju na kakav ribarski brod kojemu će se pridružiti u potrazi za doručkom ...



... ili gnjurca koji na jutarnjem suncu suši perje.



Unbeliever @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
U subotu ujutro otputovali susjedi Česi, a i oni s druge strane. Popodne doputovala veća grupa talijanskih turista koji su zauzeli kućice s lijeve i desne strane a izgleda i još neke uokolo. Imaju puno mlađarije, tinejdžera, koji se stalno šeću iz jedne kućice u drugu. Tinejdžeri inače ne vole trošiti puno energije na obično kretanje iz točke A u točku B pa su tako zaključili da im je najkraći put iz lijeve kućice u desnu i obratno preko našeg vrta i dvorišta. No nisu računali na Loru i Malu - prva grupa koja je naletjela, njih četvero, poskočili su uvis oko metar kad su Mala i Lora iskočile pred njih i zalajale. Posebno Mala. 

Situacija se razvijala tako da se svakih par minuta neko talijansko derle zalijetalo u naše dvorište i poskakivalo uvis od prepasti. Mi smo im se trudili objasniti da je to naše dvorište i da su tu psi, pa da im je bolje koristiti stazu koja je tu i napravljena za kretanje između kućica, iako tim putem ima čitavih deset koraka vise. Cjelovečernji trening urodio je nekim rezultatima tako da sad ipak većina talijančića ide malo unaokolo nas, pa Mala i Lora tek povremeno moraju zalajati, e da bi ih podsjetile na propisanu distancu. Ostao je samo jedan uporan curetak. Ona vjeruje kako ce ipak jednog dana proći pored Lore i Male, i uporno se trudi. Cuke ju redovito natjeraju da skoči sa zidića na nižu terasu i ide stazom koju koriste i svi ostali.



Mala je izgleda naučila prepoznati jezik kojim talijančići govore. Na desetak koraka od naše terase je šetnica lungo mare i tu danju i uvečer prolazi puno ljudi. Inače se cuke ne obaziru na njih ali od večeras je Mala počela lajati na one koji u prolasku progovore talijanski. Zbog one talijanske derladi Mala nam je postala šovinist.

Unbeliever @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Lora i Mala se vole kupati u našim velikogoričkim šoder-grabama, ali pitali smo se kako će reagirati na morsku vodu. Prvi susret sa slanom vodom bio je za njih iznenađenje pa su začuđeno mljackale na neobičan okus vode. Nije im ipak trebalo dugo da shvate kako ova voda možda i nije za piće ali je za kupanjac odlična. I eto ih začas u moru, plivaju sve u šesnaest, kad god im se pruzi prilika.

Lora voli kad joj bacimo neki štap u vodu, onda ona pliva po njega i donosi ga na obalu.



Mala neće plivati daleko za štapom nego čeka uz obalu pa kad Lora donese štap onda joj ga pokušava preoteti.



Ali kad im gazdarica zapliva onda one obje za njom otplivaju i po tridesetak metara daleko od obale. Pravi morski cucki.

Unbeliever @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 6, 2010
Po povratku iz šetnje odlučujemo ostaviti cuke odvezane, neka se navikavaju. One naravno švrljaju malo oko kućice i istražuju svoj vrt. Mi ih učimo dokle je granica našeg dvorišta i da ne smiju odlaziti izvan toga.

U susjednoj kamp kućici je jedna češka obitelj. Četvero odraslih i dvije djevojčice. Mala stalno pokazuje sklonost da otrči prijeko ali ju ja opominjem da ostane tu. No, jedna gospođa se smješka i domahuje Maloj rukom. Takvom pozivu ona ne može odoljeti niti ju ja mogu zaustaviti. Trči k susjedi Čehinji, sjeda pred nju, nakreće glavu ulijevo i podiže desnu šapu na pozdrav, cvileći. Za tren oka je cijela češka obitelj oko nje, s veseljem ju maze a Mala se prevrće na leđa. Lora se isto pridružuje. Česi pitaju kako se zovu cuke, objašnjavaju nam kako i oni doma imaju velikog psa ovčara. Zanimljivo je to kako psi osjete ljude koji vole životinje. Susjedima s druge strane, mislim da su bili austrijanci, nisu uopće ni pokusale prilaziti.

Za to vrijeme ja sjedim na trijemu i granjem borova uokvirujem brodove u prolazu ...



Unbeliever @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Unijeli smo stvari u našu kamp kućicu. Mada nam se činilo da vučemo puno previše jer su nam auti krcati, ipak smo sve pospremili za kojih pola sata. Mala i Lora su za to vrijeme morale biti privezane uzicama za stup na terasi. Jako ih je to zbunjivalo jer nisu navikle biti vezane, a sad em su u nepoznatom okolišu em su privezane. Mora biti tako jer u kamp je dozvoljeno dovesti ljubimce ali kućni red kaže da oni uvijek moraju biti na uzici. Dakako da se toga nitko ne pridržava potpuno, ali za početak, dok se ne priviknu na okolinu ...

Dok su ostali završavali s pospremanjem, ja sam poveo Malu i Loru u upoznavanje kampa. Nismo otišli ni desetak metara od baze, a Lora je osjetila potrebu isprazniti crijeva. Eto učas hrpice na borovim iglicama. Pripravan na takvu situaciju, vadim vrećicu iz džepa, skupljam kakicu, ali sad nastupa problem. Kud s vrećicom? Ni ja još ne poznajem kamp. Gledam uokolo, nigdje na vidiku kante za smeće. OK, posto smo već krenuli u šetnju,  idemo dalje pa ćemo već naići na kantu. Šetamo lungo mare, Lora i Mala sa velikim zanimanjem njuše svaki grm, istražuju njima nepoznate mirise mediteranskog raslinja, ja nosim vrećicu s kakicom. Stižemo do kraja uvale u kojoj je naš kamp, kante za smeće nigdje. Ali tu dolazi jedan 'nenaseljeni' dio obale pa puštam cuke s vodilica, što njih jako veseli.



Idemo dalje i, već kad se približismo kampu u susjednoj uvali, ugledasmo svjetlo sa visina koje osvijetli kantu za smeće. A-le-lu-ja! Cijenim da smo prešli oko kilometar. S olakšanjem i nekim osjećajem svečanosti trenutka ubacih vrećicu u kantu, i krenusmo natrag. Putem računam - pasi znaju po dva do tri puta dnevno isprazniti crijeva, pa puta dva, pa puta deset dana ... Ako jednom pročitate da sam se prijavio na Zagrebački maraton, sjetite se da za kondiciju imam zahvaliti pasjoj kakici.

Unbeliever @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 5, 2010
Nije nam se žurilo, jer nam bijahu rekli da u našu kamp kućicu možemo useliti tek iza četiri popodne. Stoga se nismo ustali još za mraka i krenuli u zoru kao što je to običaj u hrvata turista. (Nikad mi nije bila jasna ta potreba da se na ljetovanje kreće bunovan prije svanuća.) Mi smo se lijepo naspavali, doručkovali, popili kavu i natenane spakirali. U ekipi nas je petero ljudi (ja, supruga, suprugina prijateljica, šestašica i njena prijateljica) i dvije zvijeri (Lora i Mala). Sve ženskinje osim mene. Pakiramo dva auta. Ja, šestašica i njena prijateljica idemo u mojoj vozilici s prtljagom koliko stane. Supruga, njena prijateljica i cuke idu u njenom autu, s ostatkom prtljage. Kako treba osigurati mjesta za Loru i Malu u prtljažniku, imamo nešto malo problema s razmještanjem prtljage. Susjed, koji se bavi prijevozom i ima nekoliko vozila, pita hoćemo li da nam posudi kombi.



Nakon što smo popakirali, sam put je protekao bez većih uzbuđenja, osim za Loru i Malu koje su se prvi puta u životu vozile trajektom. Otkako su ove nove autoceste, putovanja traju kratko i nezanimljiva su. Nema čak ni gužve na naplatnim postajama pa da se čovjek pošteno ispsuje, jer je petak iako je neradni dan; turistička smjena započet ce sutra, u subotu.

Jedino smo zastali na benzinskoj postaji prije krčkog mosta, s pogledom na rafineriju u Omišlju. Da je nešto za vidjeti - i nije.

Unbeliever @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 14, 2009
Ljetno je doba, sunce i vruć vjetar našpanali su mi putni živac i gude na njemu ariju koja budi slike neznanih daljina. Ali nisu samo daljine tajanstvene i zanimljive, ima toga i bliže. Avanturist sa srcem i maštom ne mora ići daleko da bi doživio pravu avanturu.

Manje od sat vremena vožnje trebalo nam je za stići u Ogulin. Mjesto kroz koje sam prošao najmanje pedeset puta a nikad se nisam zaustavio, nikad pogledao koja to ljepota ljude drži ovdje. Vrijeme je za ispraviti tu pogrešku.

Ime grada Ogulina nastalo je najvjerojatnije od latinskog izraza "ob gula" što znači ždrijelo ili ponor. Odnosi se na ponor rijeke Dobre koja u najstrožem centru grada nestaje pod zemljom.
Đulin (i Zulejkin) ponor Taj ponor ogulinci nazivaju Đulinim ponorom u sjećanje na djevojku Đulu koja je skočivši u ponor završila svoj život nakon što je saznala da je njezin dragi poginuo u bitci. Pričaju ljudi još jednu legendu, o djevojci Zulejki, kćeri turskog zapovjednika frankopanskog kaštela, koja je također skončala u ponoru ne željevši se udati za plemenitaša kojega joj je namijenio otac. Đulin ponor ulaz je u najveći kraški špiljski kompleks u Hrvatskoj, špilju Medvednicu koja se prostire ispod velikog dijela Ogulina. Tako možemo reći da Ogulin čine dva grada, jedan na površini kojega nastavamo mi smrtnici i drugi u podzemlju u kojem se zasigurno stanovnici brojna mitska i nadnaravna bića. A sa zidina tvrđave nad Đulinim ponorom, one iste kojom je zapovijedao Zulejkin otac, puca pogled na Klek, planinu na čijem vrhu, potvrdit će vam svaki ogulinac, vještice redovito priređuju svoje vještičje konferencije. Zbog toga skoro da ne možete vidjeti vrh Kleka bez oblaka nad njime.

Tako bajkovito okružje, krcato legendama, mitovima i pripovijestima, moralo je iznjedriti nekoga tko će sve to moći obuhvatiti svojim srcem i maštom i onda ostaviti potomstvu da se ne zaboravi. I zato je upravo Ogulin postao rodno mjesto IBM - Ivane Brlić Mažuranić, najveće pripovjedačice legendi u dosadašnjoj povijesti hrvatskog naroda.

I upravo to nas je privuklo u Ogulin, dođosmo ponovo doživjeti Ivanin svijet, slušati bajke i priče iz usta današnjih pripovjedačica, pogledati vire li iz ponora Bjesomar i njegovi bjesovi, plešu li u vatri ispod onog kotla Malik Tintilinić i njegovi domaći, i je li Neva Nevičica sretna sa svojim Olehom banom u njihovim čađavim dvorima ... ukratko - došli smo na Ogulinski festival bajki.

IBM

Centar subotnjih zbivanja bila je scena Regoč, smještena unutar zidina stare frankopanske tvrđave nad Đulinim ponorom, odmah pored zavičajnog muzeja Ogulina. Odmah na ulazu smo susreli jednu vilu, a malo dalje smo zatekli Stribora kako jednoj posjetiteljici tumači sve prednosti dolaska u njegovo začarano selo mladosti.

   

Pripovjedačice su nas pozvale da pođemo s njima na mirno mjesto gdje će nam one ispričati nekoliko bajki. Pošli smo za njima u park pored Đulinog ponora i posjedali na travu po sjenovitoj padini, kao u amfiteatru. Uokolo su cvrkutale ptičice, a ulica je ostala dovoljno daleko da se buka prometa više ne čuje. Mogli smo slobodno uploviti u bajku koju nam je pričala Jasna Held, prva hrvatska profesionalna pripovjedačica bajki. 



Katharina Ritter je njemica i ona nam je pričala bajke na njemačkom jeziku, ali sve smo razumjeli bez ikakvih problema. 



Oko sat vremena družili smo se s Mačkom, Ptičicom, Patuljkom i Vješticom, pa onda s Jozom i prasicom Bjelicom, pa s lijenim Larsom i danskom kraljevnom ... jedan od najkraćih i najbolje potrošenih sati ove godine ....

Po povratku u tvrđavu naišli smo na bend bubnjara koji su zdušno udarali po svojim instrumentima. Nisu baš svi bili u ritmu, ali volja je bila izrazito prisutna. 



Uz ludi ritam bubnjeva, u blizini su se dječica zabavljala izradom raznih čarobnih artefakata od gline - vještičjih šešira, posuda za miješanje čarolija, i drugih predmeta tajanstvene namjene. Sve te njihove proizvode je majstor čarobnjak keramičar stavio u svoj čarobni lonac-pećnicu u kojoj je plamen predmetima podario čarobne moći i dugotrajnost. 

   

U popodnevnim satima je u programu bilo prikazivanje crtanog filma "Čarobnjakov učenik". Nije nam se sjedilo u dvorani uz crtić, pa smo najprije obišli zavičajni muzej Ogulina a potom odlučili vrijeme do večernje seanse pričanja bajki prekratiti izletom do olimpijskog centra na Bjelolasici. Stigli smo tamo za manje od pola sata, prošavši pritom sasvim blizu Kleka oko kojega su letjele vještice. Bjelolasica je također bila u znaku svijeta IBM, svuda su se mogle vidjeti slike s temama iz Ivaninih priča. Nas je ponijela ljepota okoline pa smo pošli u šetnju prirodom. 



S Bjelolasice smo se vratili taman na početak nove pričaonice. Ovaj puta se Jasni i Katharini pridružila francuskinja Nathalie Bondoux koja je, naravno, pričala priče na francuskom jeziku tako da smo uživali u bajkama trojezično. Najzanimljivija je bila završna priča o tri kozlića i trolu u kojoj su sve tri pripovjedačice sudjelovale naizmjenično pripovijedajući dijelove priče na svom jeziku. 



Nažalost, scena za ove pripovijesti nije bila najsretnije odabrana unutar zidina utvrde. Sunce na zapadu je bilo dovoljno nisko da se provuče ispod krošnji i dovoljno jako da nam svima bude prilično vruće. Uz to je bila i prilična buka od zbivanja uokolo, što je utjecalo na koncentraciju kako pripovjedačica tako i publike.

Nismo dopustili da nam taj mali detalj pokvari dan i pošli smo kući u veselom raspoloženju, s punom torbicom lijepih utisaka. Utisci su bili puno ljepši od onih s viteškog turnira od prošle subote, a razlog tome je lako otkriti - izostanak komercijalizacije. Ogulinski festival bajke usmjeren je na promoviranje stvarne hrvatske baštine, a ne na zaradu od jeftinih "pučkih svečanosti" i prigodni prodajni sajam. Vještice i čarobnjaci dijelili su za ručak besplatni gulaš iz vještičjeg kazana, a jedino što se nudilo na prodaju bile su majice sa motivima samog festivala (nekakvi duheki i bjesovi, što  li) i keramički nakit koji su izradila dječica, što je uglavnom sa svrhom pokrivanja dijela troškova festivala. Sve u svemu otišli smo s osjećajem da nam je nešto darovano, a ne da nam je ispražnjen džep.

Unbeliever @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 7, 2009
Vijugavom cestom kroz zagorske brege stigli smo nadomak Gornje stubice, ali smo prije samog mjesta skrenuli prema dvorcu Oršić u čijem podnožju se smjestio spomenik seljačkoj buni 1573. Stigli smo na na vrijeme, prije službenog početka viteškog turnira. Na ulazu smo se malo cjenjkali s blagajnikom oko karata, dobili smo neki popust i još na poklon knjigu J. L. Borgesa, "Shakespeareovo pamćenje". Stali smo pred spomenik, a Ambrozije nas je dočekao raširenih ruku: "Dođite i trošite".



Ispred spomenika se cijelim putem nanizali štandovi prepuni razne prigodne merkantilije. Bilo je tu drvenih mačeva i štitova, kokotičeka od pečene gline, bilikuma i trilikuma, kolača, meda i sira... Najveća gužva je bila kod prodavača coprija, moglo se tu kupiti ljubavnih napitaka, vradžbina za smirivanje vraga u kući (i punice također), hamajlija protiv raznih uroka i svih mogućih bolećina. Prodavaču se u krilu igrala neka zvjerčica, kuna ili lasica, što li, a izvornu kvalitetu coprija jamčio je pitomi gavran koji je sjedio na prečki nastrešnice. Nije nas baš nešto zarezivao, okrenuo nam je leđa, smotao glavu pod krilo i mirno drijemao. Očito je znao da smo obični "muggles". Kupili smo okamenjenu zmajevu krv. 



Pri ulazu na terasu dvorca skoro smo naletjeli na viteza koji je veselo čavrljao putem mobitela. Bit će da je dogovarao sastanak sa svojom damom. 



Ubrzo su nas pozvali da svjedočimo rješavanju važnog viteškog spora. Tri viteza su se kandidirala za ruku iste bajne djeve, pa je trebalo odlučiti tko će djevu i dobiti, i to po viteškom običaju - borbom. Prije početka borbe pozvali su Fra. Vida da ih blagoslovi. Fratar Vid nam je uvodno ispričao storiju o lokalnom svecu Sv. Vinceku koji je za života napisao tri traktata, od čega dva teološka. Prvi teološki traktat se zvao "O vinu, krvi Isusovoj". Drugi je bio "Još o vinu, krvi Isusovoj". Treći se zvao "Vino i njegove primjene", taj nije bio teološki. 



Poslije Fra. Vidovog blagoslova, vitezovi su žestoko prionuli borbi za ruku bajne djeve. 



Kako to često biva, pobijedio je najdeblji i najružniji. Tu je nastao problem, jer je bajna djeva zaključila da joj se pobjednik ne sviđa. Vitez je pokušao silom ostvariti svoje pravo ali je djeva odlučila uzeti stvar, to jest mač, u svoje ruke. 



Nije trebalo dugo a djeva je sredila viteza tako da nije ni znao što ga je snašlo. Onda je otišla s onim koji joj se dopao. Ostali vitezovi su od veselja priredili mali priručni (ili bi bilo bolje reći priustni) vatromet. 



Malo poslije gledali smo borbe vitezova landsknechta. Landsknecht u prijevodu znači nešto kao sluga domovine, ali zapravo su to u 15. i 16. stoljeću bili plaćeni vojnici pješaci, koji su iz nekih ne baš jasnih razloga imali prilično izrezanu i jako šarenu odjeću. Jedan od njih nam je to pokušao razjasniti na vrlo lošem engleskom (lansknechti su gostujuća trupa iz Češke), toliko lošem da nismo ništa pod milim bogom razumjeli pa je čovjek brzo odustao od daljnjih objašnjavanja. Good for him. And us.



Umorni vitezovi morali su se malo okrijepiti pa su sjeli za stol s ićem i pićem.



Kako se za stolom ne priliči imati oružje, mačeve su poboli u zemlju i na njihove balčake natakli oklopne rukavice. 



U međuvremenu je iz prijestolnice stigao carev izaslanik koji je došao istražiti kmetske prigovore protiv feudalca Franceka Tahija. Imali smo priliku slušati kako Tahijev ađutant svome gospodaru objašnjava za što su ga to sve njegovi kmeti prijavili caru. I kao što je ađutant te optužbe čitao s loše kamufliranog plastičnog clipboarda, tako se i u tekstu dalo razaznati da su pritužbe zapravo lokalni skandalići iz netom završene predizborne kampanje. Tahi je na kraju zavapio da zašto se njemu sve spočitavle a onaj Milan Bandek je ponovno izabran za zagrebačkoga vlastelina. 



Bilo je tu još tušta i tma zanimljivih špelancija ali nemremo sve ovdje opisati. Pri povratku smo još svratili do Gupčeve lipe, i naravno nismo mogli prejti dime a da ne zajdeme v bertiju "Pod lipom", na čijem krovu su se ugodno opružile mahovina, čuvarkuća i još jedna biljka kojoj nisam imao čast biti predstavljen pa joj zato i ne znam ime.

 

Unbeliever @ 01:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 9, 2008
U srijedu navečer dovezao sam se na Plitvice, parkirao ispred hotela Jezero, pretrčao po kiši dvadesetak metara do ulaza u hotel ... u subotu, malo iza podneva, pretrčao sam po kiši dvadesetak metara od ulaza u hotel Jezero, uskočio u moju malu vozilicu i odvezao se kući.
Budući da vas zasigurno ne zanimaju slike prezentatora na simpoziju, onda od ova tri dana boravka na Plitvicama mogu vam jedino ponuditi ovu sliku ceste pod oblačnim nebom, negdje blizu Slunja, u trenutku kad je kiša napravila čik-pauzu ...

Unbeliever @ 09:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 26, 2008
Da onaj ekološki dio Eco Heritage TaskForce nije bio bez izazova uvjerili smo se šetajući šumama po Maloj Kapeli. Lora i Mala su nas dovele do ove table, usred šumetine. Na tabli piše da je zabranjeno bacanje i odlaganje smeća.

.

Skoro da ne povjeruješ da je potrebno usred šume u planini postaviti natpis da je zabranjeno bacati smeće. Pa tko bi lud u ovu ljepotu bacao smeće? A onda, par koraka dalje uvjerili smo se da je to itekako potrebno, a da ipak nije sasvim učinkovito. Vrlo blizu naišli smo na ovu sliku. Koliko je ovdje ostavljeno plastičnih čaša, mora da je bio veliki tulum.

.

Isto u blizini naišli smo na još veću hrpu smeća ...

.

... dok su mračne dubine šumske gudure krile veće komada, poput ovog hladnjaka. Ma, ako još i mogu razumjeti da neka gomila budala, koja je vjerojatno prošla šumom u sklopu korporativnog team-buildinga što je vrlo učestala aktivnost u predjelima oko Bjelolasice, ostavila nakon predaha iza sebe hrpu plastičnih čaša, nikako ne mogu razumjeti da si netko da truda tegliti u planinu stari hladnjak da bi ga tu strmoglavio u neku guduru.

.

I eto vam posljedica. Što da radi jadni krtek osim da raširi nožice i odustane u ovoj neravnopravnoj borbi s ljudskom nekulturom. 

.

Unbeliever @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Većinom se misli da je ljetovanje vrijeme kad treba odmarati kompletno, dušom i tijelom. Sve četiri u zrak i mozak na pašu. Velika je to zabluda. Ljeto je itekako prikladno za razvijanje moždanih vijuga, a da to sve ne bude neka tlaka, već zabavno i ugodno. I korisno nadasve.

Na Bjelolasici smo susreli ekipu Eco Heritage TaskForce 2008. EHTF je ljetno druženje mladih iz cijelog svijeta koje već godinama organizira Matica hrvatskih iseljenika. Neki od sudionika su porijeklom hrvati, a neki nisu, neki od njih studiraju hrvatski jezik a neki su jednostavno radoznali i željni nešto naučiti o nama. Misija EHTF je uređivanje okoliša (Eco) i proučavanje hrvatskog jezika i kulturnog naslijeđa (Heritage). Na prvi pogled neobična kombinacija, ali vrlo uspješna. Sudionici EHTF 2008 čistili su okoliš skijaških terena na Bjelolasici, a kad to nisu radili onda su učili hrvatski jezik i literarno naslijeđe. Od onog što su naučili pripremili su završnu priredbu, na koju su i nas pozvali.

Evo par utisaka s priredbe. Nek' ne zamjere oni koje nismo ovdje stavili, ali puno ih je bilo a nema dovoljno mjesta.

Antonija se sprema na studij glume i lutkarstva. Izvela nam je pripovjedačko-lutkarsku etidu o šegrtu Hlapiću. Hlapića, Gitu i Majstora Mrkonju glumile su tenisice!

Tonka

Djevojke iz Rumunjske i Bugarske čitale su nam svoje eseje, literarne sastavke na hrvatskom. Mada su tekstovi bili na razini moje skoro-pa-petašice, treba uzeti u obzir da je većini njih ovo bio prvi susret s hrvatskim jezikom.





U "Čičijevoj sudbini", kroz razgovor mame i kćeri tinejdžerice začinjen tipičnim "generation gap" sukobom, rješava se sudbina kanarinca Čičija koji pati od zatvora. Dan će spasiti kćerin dečko koji je, unatoč tome što je heavymetalac i vlasnik studija za tetovažu, ipak bistar momak i razumije se ponešto u ptice. Pa će se tako "generation gap" smanjiti.



Jednočinka "Priznanje" nešto je ozbiljnija i bavi se temom zločina i savjesti. Uz dobar tekst, i gluma je bila izvrsna. Desno je Slaven, student druge godine glumačke akademije, pa nije iznenađenje što je njegov nastup bio skoro pa profesionalan. Ugodno iznenađuje nastup Alonsa Davida (lijevo) koji je argentinac iz Punta Arenasa, i do prije tri godine nije znao ni riječ hrvatkog jezika. U njegovoj izvedbi jedva da se tu i tamo osjetio dašak stranog naglaska. I "Čičijevu sudbinu" i "Priznanje" napisao je Ivan Mokrović, mladi autor o kojem će se zasigurno još čuti.



Giovanni živi u Italiji, u starom hrvatskom selU Mundimitar (Montemitro). Počastio nas je jednom pjesmom na arhaičnom narječju moliških hrvata. Ni riječ ga nismo razumjeli! Pa da se zapitaš - a tko je tu Hrvat?



Što reći nego - čestitke organizatorima, voditeljima i ponajviše samim sudionicima Eco Heritage TaskForce.

Unbeliever @ 07:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 23, 2008
Na lutanjima su uvijek najzanimljiviji susreti. Iz susreta se najviše sazna i nauči. Svjetovi se susreću u svojim lutanjima, kao na ovoj slici gdje se sreću svijet pod vodom, na vodi i onaj iznad nje. M.C. Escher (ne,  nije poznati američki rapper) nazvao bi ju "Tri svijeta". Zapravo, napravio je jednu sličnu, ali u to doba nije bilo digitalnih kamera pa ju je izradio u drvorezu.



Bilo kuda, pasi svuda. Na Bjelolasici smo upoznali ovu kujicu. Prošle zime ju ostavili tamo bivši "vlasnici", otperjali sa skijanja i, kao, zaboravili pašče. Dosadilo im. A umilno i dobroćudno stvorenje, jedva čeka da se s nekim poigra i pomazi. Moja skoro-pa-petašica joj nadjenu ime Nora, i već poče kovati zavjeru kako ćemo ju povesti sa sobom doma. Ali skužili smo da se o njoj brinu dvije dobrodušne spremačice, pa smo zaključili da je bolje da ostane tamo. Bar ima prostora na pretek za trčanje i igru.



Na jezeru Kaluđerovac susreli smo pačju skupinu za sinkronizirano plivanje. Priredile su nam predstavu. I osvjetljenje je baš bilo primjereno reviji na vodi.



Zmija je bila raspoložena za druženje. Pitala nas je imamo li vijesti od Malog Princa i je li stigao na svoju planetu. Ponudila je svoje usluge ukoliko poželimo putovati poput njega. Mi smo rekli da imamo svoj vlastiti način putovanja.



Kojem god jezeru da smo prišli, ribe su u plovama prilazile da nas pozdrave. Ribolov je ovdje, naravno, zabranjen.



I, naravno, ne možete izbjeći susrete s grupama turista. Sačekaju vas iza ugla i začas pregaze kao stampedo ...



Unbeliever @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 22, 2008
Svaka pustolovina započinje prvim korakom preko kućnog praga. A kad prekoračite prag nađete se na cesti, jer ona započinje na vašem kućnom pragu i nastavlja se unedogled. 


Kao što kaže Bilbo Bagins: 

The Road goes ever on and on
Down from the door where it began.
Now far ahead the Road has gone,
And I must follow, if I can,
Pursuing it with eager feet,
Until it joins some larger way
Where many paths and errands meet.
And whither then? I cannot say.


Mi smo ipak znali kuda dalje pa smo s autoceste skrenuli na sporednu cestu, koja je ubrzo zašla među drveće i počela vijugati ...



... tako da se nije moglo znati što nas čeka iza slijedećeg zavoja ...



... osim što smo znali da nas vodi sve dublje u planinsku šumu.



I tako je došlo vrijeme da kotače zamijenimo vlastitim nogama. Lora i Mala su to s veseljem dočekale i odmah pojurile naprijed. Ne vole one ceste i aute.



Prošli smo planinskim livadama odjevenim u rakošne cvjetne uzorke.



Gazili smo preko drevnog stijenja razlomljenog i izglačanog planinskim zimama, snijegom, ledom, kišama i vjetrovima.



Zašli smo među stoljetne bukve i borove. Lora i Mala su bile ekstatične pri pogledu na toliko drveće.



Penjali smo se planinskim strminama ...



 ... i bili nagrađeni pogledom s vrhunca na sjenovite klance koji kriju gorske smaragde.



Kroz hlad bujnog raslinja prolazili smo obalom uz zapjenjene slapove ...



... i slušali brzake koji bez prestanka pripovijedaju neku priču, svaki drugačiju ...



... hodali smo površinom jezera tako prozirnog da smo vidjeli svaki sedrom prekriveni list podvodnih biljaka.



Na obali jezera nas je dočekao ovaj prizor. Stotine turista koji čekaju u redu da bi se ukrcali na brod koji će ih prenijeti na drugu obalu. Nije nam palo na pamet pridružiti im se na tom suncu.



Radije smo otišli pod zemlju gdje je hlad i tišina.



Prošli smo kroz dvore planinskoga kralja, i s njegova balkona bacili još koji pogled ...



... na najveće kraljevo blago - smaragdnu vodu planinskog jezera.



A onda opet dalje ... kud nas cesta odvede.



Unbeliever @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, prosinac 22, 2007



Unbeliever @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 19, 2007
Blizu 60% prihoda otoka Tenerife dolazi od turizma. Stoga nije čudo da se trude pripremiti što više raznih atrakcija kojima će turistima izvući još koji euro. Moja četvrtašica nije mogla propustiti posjet Jungle parku. To je jedan lijepo uređeni zoološki vrt u mjestu Arona, u kojem osim razgledanja životinja možete vidjeti i predstave s dresiranim papigama i pticama grabljivicama. Papige su bile manje više standardne - vožnja na malom romobilu, uzimanje novčića od gledatelja, i drugi slični zadačići koje papige znaju raditi. Ptice grabljivice su, međutim, bile znatno zanimljivije iako nisu izvodile tako složene zadatke. 

Ja u principu ne volim ovakvu vrstu zabave. Tužno mi je gledati životinje zatočene u kavezima samo zato da bi ispred njih prolazila beskrajna povorka radoznalih ljudi koji u njih upiru prstom. Ni treniranje životinja da rade stvari koje inače nikad ne bi samo poželjele raditi, a samo da bi bile zabavne istoj onoj povorci radoznalaca, nije mi drago (postoje iznimke, o njima ćemo u slijedećem postu).

Početak predstave s pricama grabljivicama isto mi je bio malo tužan dok sam gledao nekoć ponosne orlove kako šeću, poput kokoši u dvorištu,  između turista koji žvaču svoje sendviče i cugaju pivu ...



... mada su nas neki od njih, čučeći na zidiću, odmjeravali znalački kao da ocjenjuju kaloričnu vrijednost potencijalnog plijena. 



No nije to dugo trajalo, i uskoro su se orlovi vinuli u zrak. Najprije hvatajući zalet nisko nad vrhovima drveća ... 



... da bi se potom vinuli uvis i, bar nakratko, ponovo postali vladari visina. 



Brzo bi se vratili, jer dolje ih čeka hrana kojom im domahuju treneri. Sigurnost zalogaja nadvladava zov slobode. Tužna trgovina.


Unbeliever @ 23:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 9, 2007
Jugozapadni dio otoka Tenerife posvećen je turizmu. Tamo ćete naći sve što prosječan suvremeni turist može poželjeti, a to ne uključuje kulturu u većim količinama. Zato u tim dijelovima kulturni performance doseže najdalje do hotelskih nastupa mađioničara, akrobata ili glazbenenika za koje nikad prije niste čuli niti ćete ikad poslije. To ne znači da je kultura na Kanarima strano tijelo. Samo je zauzela pozicije na sjeveroistočnom dijelu a jugozapad je prepustila komercijali. Santa Cruz de Tenerife glavni je grad otoka u administrativnom ali i kulturnom smislu.

Još u daleku 1970. sežu planovi za izgradnju nove koncertne dvorane. Izmjenjivalo se nekoliko arhitekata, birano je nekoliko lokacija dok na kraju u kasnim osamdesetim godinama prošlog stoljeća projekt nije najzad dobio arhitekt Santiago Calatrava i odabrana je lokacija u blizini dvorca Castillo de San Juan. Projekt se nije baš odvijao po planu pa su zemljani radovi završeni tek oko 1997. a dvorana je otvorena tek 2003. (Podsjeća li nas ovo na gradnju koncertne dvorane Lisinski u Zagrebu?) No čini se da je vrijedilo. Zgrada je impresivnih oblika. Natkriva ju list palme banane, koja je glavna poljoprivredna kultura i simbol otoka. Slika je malo off-key jer su nas natkrivali neki oblaci u tom času.

Auditorio de Tenerife

Koncertna dvorana Auditorio de Tenerife dom je Orquesta Sinfónica de Tenerife, tenerifskog sinfonijskog orkestra. U njoj se održava godišnji festival klasične glazbe te brojni koncerti različitih žanrova.

Unbeliever @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, prosinac 8, 2007
Vulkani su stvorili kanarski arhipelag, pa i danas dominiraju njime. Nad otokom Tenerife uzdiže se vrh Pico del Teide koji seže do visine od 3718 metara i najveći je od nekoliko postojećih vulkana na otoku. Teide je najviša planina u Španjolskoj i najviši vrh u Atlantiku. Po visini i volumenu Teide je treći najveći otočni vulkan u svijetu, što Tenerife čini trećim najvećim vulkanskim otokom u svijetu. 

Pico del Teide

Na sam vrh, Pico del Teide, nismo se penjali jer za to treba dobiti posebnu dozvolu po koju se mora ići u glavni grad, Santa Cruz. To nam se nije dalo, pa smo se zaustavili na visini od kojih 2500 metara,  u udolini promjera oko 16km koja se prostire južno i jugoistočno od Pico del Teide, nastaloj u nekoj ranijoj, povijesno nezabilježenoj erupciji, po pretpostavci prije 150 000 godina. Taj prostor se zove Cañadas del Teide (udoline Teidea). Ta je udolina zapravo stari krater čiji rub se proteže uokolo, kao što se vidi na slici. Područje sjeverno od samog vrha naziva se Laderas del Teide (bokovi Teidea). 

Cañadas del Teide

Prostor u tom krateru prekriven je ogromnim stijenama, potpuno golim. Tek vrlo rijetko se može primijetiti poneka kržljava biljka. Krajolik je nalik nekoj pustoj, negostoljubivoj planeti u dalekoj galaksiji. Zaista, na ovim prostorima snimane su scene filmova iz serije Star Wars, pa i nekih drugih znanstveno-fantastičnih filmova.

Današnje ime vulkana je francuskog porijekla a nastalo je iz imena kojim su vulkan nazivali Guanchi, Echeyde. Zapravo, Echeyde nije bio naziv za vulkan već, prema legendama Guancha, za moćno biće koje izlazi iz vulkana prilikom erupcije. Guanchi su također vjerovali da Echeyde podupire nebeski svod da se ne sruši.

Povijesno su zabilježene četiri erupcije vulkana na Tenerifeu. Prva se dogodila 1704. kad se dogodilo nekoliko uzastopnih erupcija više vulkana: Siete Fuentes (Sedam izvora), Fasnia i Arafo. Dvije godine kasnije, 1706., dogodila se najznačajnija od svih zabilježenih erupcija. Vulkan Trevejo radio je četrdeset dana izbacivši ogromne količine lave i pokopavši grad i luku Garachico, u to vrijeme najznačajniji grad na otoku. Posljednja erupcija u tom stoljeću dogodila se 1798., kad je proradio vulkan Chamorra u Cañadas del Teide. Do slijedeće erupcije trebalo je čekati 111 godina, kada je 1909. eruptirao vulkan Chinyero, u području Santiago del Teide. U te dvije zadnje erupcije nisu zabilježene ljudske žrtve.

Teide je aktivan vulkan, i njegovo aktiviranje se može očekivati u nekoj doglednoj budućnosti. Oko vrha postoji nekoliko dimnjaka iz kojih izlaze sumporni dioksid i drugi plinovi. Od 2003. godine bilježi se pojačana seizmička aktivnost što stručnjaci vulkanolozi tumače mogućim podizanjem lave. S obzirom da je u prošlosti razmak između pojedinih erupcija bio oko stotinu godina, od 2010. nadalje moglo bi se očekivati svašta od tog vulkana.

Unbeliever @ 23:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Garachico

Gradić Garachico na sjevernoj obali nekad je bio glavni grad otoka Tenerife. Godine 1706. u erupciji vulkana Trevejo, koja je trajala četrdesetak dana, Garachico je potpuno uništen i zatrpan lavom. Legenda priča kako je jedan svećenik uspio spasiti dio stanovnika Garachica povevši ih na onu stijenu koja se vidi ispred grada u moru, na kojoj je postavio križ i molitvom zaustavio lavu. Tako legenda, a povijest kaže da je zaista dio ljudi preživio na toj stijeni i poslije su ponovo izgradili grad na pepelu i lavi koja se izlila u more. Međutim, Garachico nikad više nije opet postao značajan kao prije a ulogu glavnog grada otoka preuzeo je Santa Cruz, na istočnoj strani.

Sa ceste koja prolazi visoko iznad Garachica pruža se prekrasan pogled na cijeli grad i lijepo se vidi kako stoji na pogači od lave koja se ulila u ocean i ohladila.

Unbeliever @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 0
Biti okružen sa svih strana nepreglednim vodenim prostranstvima a ne imati dovoljno vode, sudbina je stanovnika Kanarskih otoka.  Iako s Atlantika dolazi dovoljno vlažnog zraka, i oko vrhova vulkana Teide se stalno motaju oblaci, na otoku vlada nestašica vode. Voda iz vodovoda ne smije se piti, pa se voda za piće kupuje u trgovinama. Na cijelom otoku postoji samo jedno mjesto na kojem se crpi pitka voda, u selu Vilaflor visoko na obroncima vulkana Teide. I tu se mora bušiti do velikih dubina kako bi došli do vode. Iz tog sela potječe voda Fuente Alta koju smo uglavnom pili. Vilaflor je jedino mjesto na cijelom otoku u kojem se smije piti voda iz vodovoda, ali to je također i jedino mjesto na cijelom otoku koje se mora grijati po zimi.

Vilaflor

Vilaflor znači "vidjeh cvijet" i priča kaže da je na tom mjestu jedan časnik španjolske vojske susreo jednu lijepu djevojku u koju se zaljubio, te odlučio napustiti vojnu službu i naseliti se u tom kraju. Kad su ga pitali zašto napušta uspješnu karijeru odgovorio je "Jer vidjeh cvijet u dolini." Oženio se voljenom djevojkom i osnovao selo koje je dobilo ime Vilaflor. Istinita ili ne, sviđa mi se ova priča iz dva razloga. Prvo - volim legende u kojima se priča o ljubavi, i drugo - volim kad netko ljepotu pretpostavi oružju i ratu. To se inače tako rijetko događa.

Tenerife je vulkanski otok, tlo mu je porozno i svaka voda brzo nestane u dubini. Stoga uobičajeno navodnjavanje nema efekta. Bilje na Tenerifeu se mora navodnjavati kap po kap, tako da se tlo samo vlaži. U naseljima se može vidjeti površinska mreža cijevi kojima se dovodi voda do svake pojedine biljke. Svako stablo, svaki grm okružen je petljom od plastične cijevi iz koje polagano kaplje voda. Voda dolazi iz velikih bazena koje možete vidjeti svako malo po padinama brda, u kojima se sakuplja kišnica. Jedan takav se vidi u donjem lijevom kutu slike.

Cijevi na sve strane

Do nasada banana i rajčica (dvije glavne kulture tenerifske poljoprivrede) voda se iz bazena dovodi cijevima koje su samo položene po tlu, ništa nije ukopano. Tko bi kopao po stvrdnutoj lavi. Cijevi su na sve strane, protežu se uz ceste, između kuća, razvučene po kamenjaru - čitava površina otoka prekrivena je mrežom cijevi iz kojih kaplje voda.

Pinus Canariensis Što se tiče samoniklog bilja u okolišu, njemu bi bilo prilično loše da mu u pomoć ne priskače kanarski bor. Pinus Canariensis, bor kanarski, autohtona je vrsta Kanarskog otočja. Raste u sjevernim predjelima otoka, gdje zračne struje donose velike količine vlažnog zraka s Atlantika. Kanarski bor ima vrlo guste i dugačke (do 30 cm) iglice i na njima se kondenzira vlaga, te u obliku rose pada na tlo. Na taj način ovaj bor do četiri puta povećava količinu vode koja iz atmosfere dospijeva u tlo, na dobrobit svoju i okolnog bilja.

Uz to, ovaj bor ima izuzetnu sposobnost regeneracije. Stabla bora na području poharanom šumskim požarom oporave se i zazelene nakon godinu do dvije.

Kruškolikom kaktusu, kao i svim kaktusima, ne treba puno vode pa raste na sve strane po otoku. Njegov plod je jestiv i ukusan, ali oprez - neupućenima se ne preporuča brati ga samostalno u prirodi jer bi mogli završiti s bolnim jezikom i prstima. Naime u plodu ima bodlji i valja ga znati i brati i čistiti prije konzumiranja. Zato ga je bolje kupiti na tržnici, očišćenog. Stanovnici ga zovu "igo pico". Igo pico


Unbeliever @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Kad su Španjolci po prvi put došli na kanarski arhipelag, negdje u petnaestom stoljeću, zatekli su tamo Guanche, neobičan domorodački narod - bili su visoki, svijetle puti, svijetle kose i plavih očiju. Ni danas se sa sigurnošću ne zna njihovo porijeklo ali svakako nisu bili došli iz Afrike. Pretpostavlja se da su potekli od nekih nordijaca koji su u svojim plovidbama zalutali na otočje. Međutim, u vrijeme kad su Španjolci došli na otoke, Guanchi više nisu poznavali vještinu plovidbe niti su imali brodove. Živjeli su u pećinama i primitivnim kamenim kućama, mumificirali su svoje mrtve. Bili su na znatno nižem stupnju tehnološkog razvoja pa španjolcima nije trebalo dugo da ih pobijede i osvoje otočje.

U skladu sa svojom osvajačkom tradicijom španjolci su masakrirali Guanche i nastojali ih porobiti. Ponosni Guanchi nisu mogli živjeti u ropstvu te su masovno počinjali samoubojstva skačući u more s najviših litica na otoku, danas poznatih pod imenom Los Gigantes. Za manje od stotinu godina Guanchi su potpuno nestali i danas im nema ni najamanjeg traga, osim nešto etnografskih artefakata. Ovaj genocid Španjolska je u Europi opravdala činjenicom da su Guanchi bili nepismeni. Ajme, da je to kriterij, valjalo bi tri četvrtine blogerske zajednice baciti sa Los Gigantes.

Na slici nije pravi Guanch, niti kip Guancha, nego glumac koji glumi kip stojeći nepomično na šetalištu u Costa Adeje. Tek se tu i tamo pokrene i zaprepasti šetače. Kad sam ga fotografirao, a prije toga mu nisam ubacio sitniš u posudicu na tlu, priprijetio mi je svojim kopljem. Zamalo padoh žrtvom izumrlog naroda.

Guanch
Unbeliever @ 10:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2007
Drago de Tenerife

U gradiću Icod de los Vinos, na sjevernoj strani Tenerifea raste najstarije zmajevo drvo u Europi. To je jedan krasan primjerak Dracaena draco, vrsta koja raste samo na Kanarskim otocima, zvana Dracaena tamaranae. Na Tenerifeu ga zovu Drago. Staro je preko 1000 godina ali se ne zna točno koliko jer zmajevac ne razvija godove nego mu se starost procjenjuje prema razgranatosti, što je dosta nepouzdano. Zmajevo drvo je dobilo ime po legendi u kojoj je grčki junak Herkul ubio zmaja. Kad je zmaj pao mrtav na zemlju njegova krv se upila u zemlju i iz nje je izraslo prvo zmajevo drvo. Prema legendi, ako se otkine svježi list zmajevca i spusti na zemlju on će upiti iz nje zmajevu krv i pocrvenjeti. Nismo tu priču provjerili jer je zmajevac zaštićena vrsta pa nam nisu dopustili otkinuti list.

Nomen est omen - Icod de los Vinos nalazi se u vinorodnom kraju otoka. Vina im uopće nisu loša. Probali smo jedno koje se zove San Valentin, fino slatko bijelo vino, prikladno uz desert.

Unbeliever @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Da ne bi izgledalo kako je čitav Tenerife oaza instant turizma, valja reći da na otoku ima svašta zanimljivo, vrijedno gledanja i upoznavanja, samo se valja maknuti od Playa de las Americas i ostalih playas. Zato nam je trebala ona mala bijela Ibiza. Na pola puta između Aeropuerto Reina Sofia i glavnoga grada Santa Cruz, nalazi se manje mjesto Güimar. U tom gradiću pronađene su piramide. Ne kao one u Bosni, hipotetski, već uistinu. Za sad se ne zna tko ih je sagradio, ali se pretpostavlja da su izgrađene u obredne svrhe. Ukupno ih ima šest, a između njih se nalaze poravnati platoi i ozidani torovi u kojima su vjerojatno držane životinje namijenjene žrtvovanju, pretpostavlja se da su to bile koze.

Piramides de Güimar

Od 1991. godine ove piramide je proučavao poznati norveški antropolog, Thor Heyerdhal. Pronašao je velike sličnosti s piramidama u Peruu, Meksiku i Mezopotamiji. U kompleksu s piramidama nalazi se i muzej posvećen Heyerdahlovim istraživanjima u kojemu se između ostalog može vidjeti i replika u prirodnoj veličini njegovog broda od papirusa, Ra II.

RA II

Čitav kompleks je prekrasno uređen i održavan, dok obilazite piramide prati vas ambijentalna glazba iz zvučničkih kutija koje su mojoj četvrtašici ličile na svirajuće kante za smeće. U auditoriju su nam prikazali film o istraživanju piramida. Razgledali smo i muzej Casa Chacona, s puno informacija o piramidama u cijelom svijetu i obredima vezanim uz njih, te o migracijama starih naroda. U Casa Chacona je i sjedište organizacije Foundation for Exploration and Research on Cultural Origins (F.E.R.C.O.).

Posjet Güimaru bilo je nadasve zanimljivo i nadahnjujuće iskustvo. Ako već ne možete uživo, možete ih posjetiti virtualno.


Unbeliever @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 3, 2007
Nakon slijetanja u južnu tenerifsku zračnu luku, Aeropuerto Reina Sofia, unajmili smo malu bijelu Seat Ibizu i uputili se ka odredištu koje će nekoliko slijedećih dana biti naša baza na Tenerifeu. U adresi je pisalo Playa de las Americas, pa smo pratili putokaze. Ali tamo nismo našli to što smo tražili. Jedna zanimljivost na ovom dijelu otoka je da nema naziva i oznaka ulica. Cijeli jugozapadni dio otoka je zapravo veliko hotelsko-apartmansko naselje. Na planu grada su napisani važniji hoteli ali ulica nema. Nije bilo druge nego zvati upomoć. Hvala Bogu na mobitelima, nazvali smo recepciju i pitali da nam objasne kako doći do njih. Hvala Bogu i drugi put – na recepciji se našla jedna djevojka iz Kikinde, pa nismo morali govoriti strane jezike. Inače tko zna kako bi to završilo. Uglavnom, ona nas je sigurno dovela do odredišta, ako izuzmemo da smo jednom skoro ušli u jednosmjernu ulicu u pogrešnom smjeru. Pokazalo se da naša baza uopće nije na Playa de las Americas već u Torviscas Alto, jedan izlaz s autoceste dalje.
Nakon što smo podigli logor odlučili smo se spustiti do obale i pogledati malo Atlantik, i okolinu uopće. Sišli smo do najbliže plaže, koja se i zove Torviscas. Pri spominjanju riječi plaža meni se u svijesti ocrtava uvala s pješčanom obalom koju zapljuskuje modro more, prema unutrašnjosti omeđena borovom šumicom iznad koje se uzdiže kamenita padina prošarana niskim aromatičnim grmljem; miris mora i soli miješa se s mirisima borova, oleandra, lavande i koromača. S takvom slikom u mislima spustio sam se na plažu Torviscas i ugledao ... ovo:



O.K. – plaža je tu, i more je tu, mada nije baš modro. Ali što je ovo uokolo? Hotel na hotelu, apartman na apartmanu, sve do same obale. A gdje je šumica, gdje mirisi? More ovdje ne miriše. Vidjeli smo dosta cvijeća putem ali ništa nam nije zamirisalo. Nametnuo se neizbježan dojam da niti jedna biljka koju smo vidjeli nije samo od sebe prirodno izrasla, nego da je posađena i uzgojena.
Gledamo oko sebe, pa odlučimo popeti se na viši položaj i pogledati malo uokolo, možda ima i nekih drugih vizura. Pa smo se popeli na najvišu terasu ove zgrade koja u sredini gornje slika strši u nebo.
Bacili smo pogled udesno...



... i ulijevo ...



... i unatrag.



Svuda isto. A što se tiče stjenovite padine, na njoj umjesto makije i aromatičnog bilja rastu apartmani, apartmani i opet apartmani ... sve visoko u brdo. 



Kako u sve te hotele i apartmane mora dolaziti i odlaziti gomila turista, nije onda čudno da posred te „ljepote“ prolazi jedna ovakva autocesta.



Od našeg prvog susreta s tenerifskim „visokim turizmom“ na licu nam je ostao izraz koji je jasno govorio: „Mili bože, kud sam zašo' ...?“

Unbeliever @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 2, 2007


Nakon višesatne vožnje mjestimice snijegom zavijanom cestom Zagreb – Rijeka, presjekavši uski pojas Slovenije, pored Trsta smo izbili na autostradu A4 i spustili se njome sve do Mestrea.  U kasno prijepodne, sa toplim suncem koje nas grije s desne strane, vozimo se dugim mostom u smjeru jugoistoka, prema ulazu u Veneciju.



Odmah kod ulaza prikladno su smješteni veliki parking i javna garaža. Nalazimo mjesto za našeg limenog ljubimca na najvišem katu garaže, zapravo krovu s kojega se pruža prvi pogled na Veneciju, na Rimski trg (Plaza le Roma). Naizgled ništa posebno, pogled na autobusni i željeznički kolodvor, ali ipak tu je i početak  Velikog kanala (Canal Grande) na kojemu se upravo gradi novi most. 



Mostovi su neizbježan dio venecijanskog krajolika. Ne vjerujem da itko zna koliko ih ukupno ima, ali svi znaju za ovaj jedan – Rialto. Rialto je nazvan po tržnici na lijevoj obali Canal Grande, zbog koje je i sagrađen. Zato su po njegovoj sredini izgrađene i trgovine, koje su sada zatvorene. Ipak na mostovima cvate trgovina, doduše malo drugačija nego u doba gradnje Rialta, tako da ćete naići na ulične (ili mostovne?) trgovce koji će vam nuditi tehniku i igračke dalekoistočnog porijekla, plastične gondole i druge suvenire.



Uglavnom su to afrikanci ili azijati, poput ove kineskine koja na mostu pored Akademije nudi na prodaju insekte izrađene od lišća. Tako su realistično izrađeni da smo skoro podlegli napasti ...



Osim Canal Grande u Veneciji ima bezbroj malih kanala i kanalića. Neki su sasvim „piccolo“ i u njima se da vidjeti kako voda pomalo razjeda Veneciju.



Naravno, cilj svakog posjetitelja Venecije je Trg Svetoga Marka, pa nije red da kršimo tradiciju. Do San Marca se treba proći brojnim uskim ulicama. Mislite da su ulice tako uske zbog nedostatka prostora? Nije! To je zato da ne možete ići samo s jedne strane ulice jer biste tako vidjeli samo polovinu izloga u u ulici. Ovako nema šanse da preskočite bilo koji izlog jer vam se i lijevo i desno rame češu o staklo izloga istodobno. Problem nastaje ako uđete u neku od trgovina. Pri izlasku jako dobro morate paziti da u pravom trenutku skrenete naglo ulijevo ili udesno, inače umjesto na ulicu zakoračite u trgovinu preko puta, i tako ostanete u vječnom titranju između dvije trgovine.  Kažu da su mnogi od prodavača u tim trgovinama zapravo turisti koji su odustali od pokušaja da se oslobode kobne zamke uske uličice s trgovinama. Gledajući njihovu tamnu kožu ili kose oči, sklon sam povjerovati da u toj priči ima nešto.


 
No, uspijete li izmaći zamkama trgovina nagrada će vam biti izlazak na suncem okupan prostrani Trg Svetog Marka.  Za razliku od onih uskih ulica njega  pak ne možete obuhvatiti jednim pogledom niti jednom fotografijom. Zato novajlije koji su po prvi put na ovom trgu lako prepoznajete – svi pomalo teturaju kao da su pripiti. Ali to nije zbog intoksikacije alkoholom, već zato što se stalno okreću oko sebe ne bi li nekako sagledali cijeli taj veličanstveni prostor.



Drugi obavezni element iskustva Venecije je crkva Sv. Marka, pred kojom čovjek ne može izbjeći a da ne shvati svoju beznačajnost. Unutra nisam ulazio iz dva razloga. Prvi što je bila u tijeku misa i ne bi bilo nimalo korektno vjernicima ometati njihovo obraćanje Bogu. A drugo, što inače ne volim ulaziti u crkve. Izazivaju u meni tjeskobu; s tom svrhom su zapravo i izgrađene. Draže mi je ostati vani i diviti se djelu graditelja koji su podigli ta veličanstvena zdanja.  Uostalom, većina tih graditelja su bili unbeliever-i.



Pored crkve Sv. Marka, prema jugu prostire se Duždeva palača. Treći orijentir koji se ne smije propustiti. U njenim prekrasnim lukovima mi se čini da ima dosta utjecaja arapske ili maurske arhitekture. Vjerojatno posljedica razvijene mletačke trgovine.



Do Trga Sv. Marka smo stigli pješice i Veliki Kanal nismo skoro ni vidjeli. To je zato jer uz njega ne možete ići pješice. Ako je nekad i postojao, nogostup uz Canal Grande odavno je potonuo. Dakle treba se prebaciti na vodu. Za kretanje vodom u Veneciji imate dva izbora. Prvi je gondola, prijevozno sredstvo namijenjeno romantičnim budalama koje ne znaju kako da se riješe eura iz svojih džepova.



Za venecijance i posjetitelje koji imaju više zdravog razuma u glavi nego eura u novčaniku ovo je prijevoz od izbora koji vam za pristojnu cijenu omogućuje transport po i okolo Venecije.  Vaporetto, mali brodići koji funkcioniraju kao autobus u kopnenim gradovima, pristaju uz postaje koje plutaju na vodi. Postoje linije i red vožnje, a karta koja košta šest eura vrijedi za sat vožnje.



Ukrcali smo se na vaporetto i krenuli kroz Canal Grande prema Plaza le Roma. Vozimo se pored brojnih veličanstvenih palača koje kao da rastu iz vode iako zapravo polako u nju tonu.



Tragovi raspadanja svuda su po zgradama. Kamen se još kako-tako drži, ali svud gdje su zidovi od cigle entropija se ne da sakriti. A sudeći prema ukrasima izgleda da su davni graditelji bili svjesni neminovnosti konačnog raspada svojih djela.



Ni današnji venecijanci nisu nesvjesni činjenice da im grad polako ali sigurno tone. Možda je upravo izraz te svijesti i ova skulptura koja tik nad vodom Velikog Kanala, nedaleko Rialta, spokojno promatra užurbani promet po kanalu. Njoj se nikud ne žuri. Vrijeme radi svoje.



Umorni i pod dojmom neminovnosti raspadanja, izlazimo nazad na most, ostavljamo Veneciju iza leđa i krećemo dalje. Prema Trevisu, gdje nas čeka avion za Gironu, u kojoj ćemo prijeći na drugi avion za Tenerife.

Unbeliever @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, travanj 20, 2007
Šetamo obalom, prošli smo odavno crkvu na ulazu u valu odakle svetac zaštitnik čuva imenom veliko a ustvari prilično malo otočno misto, na dijelu smo gdje se zaljev širi i otvara debelom moru. Hodali smo dosta danas i već smo umorni, ali još nam se ne da okrenuti natrag prema mistu. Sve kao očekujemo - nešto se ima dogoditi zbog čega treba biti baš ovdje. 

Prestiže nas lokalni mladac na mopedu. Petnaestak godina, crnokos, žilav kao korijen bora. Reski zvuk motora raspara mir kasnog popodneva a smrad izgorjelog benzina brutalno uništi finu smjesu mirisa oporog raslinja, soli, joda i morskih trava. Zamrzismo ga na čas zbog toga. Mladac se proveze pored nas, ode još kojih dvadesetak metara, te stade, ugasi motor, siđe s mopeda i zagleda se ka pučini. Tako moradosmo proći ponovo pored njega, sa željom da mu nešto jetko dobacimo u vezi s mopedom, bukom i smradom. No prije nego svoju nakanu provedosmo u djelo razoruža nas njegov vedar osmjeh i povik: "Gledajte - dupini!"

Pogledasmo. Na kojih dvjesto metara od obale prolazi jato dupina. Naša staza je dosta visoko pa ih lijepo vidimo kako izranjaju na površinu udahnuti zrak. Najčešće u parovima, a ponekad i tri-četiri odjednom. Koliko možemo ocijeniti ima ih osam ili devet. Ostajemo tu i gledamo ih, fascinirani njihovom elegancijom i igrom. Čujemo ih kako glasno dišu.

S lijeve strane pojavljuje se brod, ide tragom dupina i pomalo ih sustiže. Zar ih nisu primijetili? Svuda po mistu vidjeli smo natpise kojima se upozoravaju nautičari da ne prilaze dupinima na udaljenost manju od stopedeset metara, kako ih ne bi uznemiravali i plašili bukom motora. Ovaj brod je već puno bliže od te udaljenosti a niti skreće s kursa niti se zaustavlja. Sve je bliže dupinima. Zumiram objektivom fotoaparata prema brodu da ga bolje pogledam. Sasvim ga dobro vidim sada. Zove se "Delfin", registarska oznaka ML 620, a na njegovoj palubi je desetak ljudi. Svi u rukama drže fotaparate i s pažnjom gledaju prema dupinima. Ne, nisu oni greškom na tragu dupina. Oni ih love! Oni žele prići što bliže njima kako bi snimili što bolje fotke koje će poslije pokazivati kao trofej.

Uznemireni bukom brodskog motora dupini skreću sa svog pravca, ali Delfin skreće za njima. Pred našim očima odvija se lov. Dupini zaranjaju i nekih minutu do dvije ne znamo gdje su, sve dok ponovo ne izađu na površinu po zrak. Čim se prvi pojavi, Delfin se usmjerava prema njemu. Na trenutke im uspijeva prići na manje od tri duljine broda. Ta igra traje nekih pola sata, nakon čega dupini, iznervirani, okreću prema otvorenom moru.

Delfin ih više ne prati. Najvjerojatnije su putnici s palube nasnimili dovoljno trofeja. O, pogledajte što smo uslikali! Kakve krasne uspomene s izleta imamo! Nismo li sad vredniji u vašim očima? O, nije to bila mala stvar napraviti takve fotke! Više od pola sata progonili smo te beštije da bismo ih uslikali kako valja! Toliko smo ih izmaltretirali da će dogodine zasigurno imati manje potomstva nego ove. Ali tko ih zarezuje, tamo i onako više nećemo ići a fotke koje imamo samo su naše! Nismo li zbog toga posebni?

Jeste, posebni ste. Kreteni.

Dva dupina, vrlo fina.

Ova fotografija snimljena je sa obale, s udaljenosti od preko dvjesto metara, i nije nešto posebno, jedva se razaznaju leđne peraje dvaju dupina. Ali što onda, oni su bili tamo i ova slika je samo podsjetnik na taj divan trenutak u kojem su nas učinili dostojnima svoga ukazanja. Prava slika ostala je zabliježena drugdje. U duši.

A lokalnom mladcu smo oprostili ono buke i smrada. U znak zahvalnosti što nam je omogućio da tu sliku zabilježimo.

Unbeliever @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, travanj 14, 2007
Čim spomenemo more u misliima nam se javlja slika blistave vodene površine i kamena razgrijanog žarkim suncem, cvrčaka koji luduju od pjesme na podnevnoj jari ...

Jeste li ikada na spomen mora zamislili kamenu kapelicu na rtu i borove koji se kao sjene jedva naziru u magli?


Misty island

Unbeliever @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.