Blog
nedjelja, srpanj 26, 2009
Moj otac, zanimanjem postolar, uvijek je za sebe govorio da ima đonove u ušima. Za njega glazba kao da nije postojala. Nije ju ni volio ni mrzio. Jedino zanimanje koje je ikad pokazivao za glazbu bilo je kad bi na radiju čuo dalmatinske klape. Kako je porijeklom bio ličanin, a rođen, odrastao i živio u Slavoniji, to zanimanje se ne može pripisati lokal-patriotskim osjećajima pa mi je vjerovati da je klapska pjesma imala neku moć prodrijeti kroz one đonove do očevog srca. Taj nedostatak zanimanja za glazbu otac je nadoknađivao čitanjem. Čitao je puno i strastveno. Taj gen sam vjerojatno naslijedio od njega, mada je i mama voljela čitati.  

O maminom glazbenom ukusu ne mogu nešto sa sigurnošću reći jer nje se sjećam kao kroz maglu. Znam da je voljela pjevati. Još uvijek mi, kao iz daljine, u nekim tihim, kasnim noćnim satima znaju potiho doprijeti zvuci njenog glasa: "Vre ftičeki spiju i šume mučiju, naj moja popevka zvoni ..." Majčin utjecaj na formiranje moga glazbenog, a i bilo kojeg drugog, ukusa prestao je naprasno kad su mi bile četiri i pol godine. Ipak, vjerujem da mi je u nasljeđe ostavila neku čežnju i skolonost ka lijepom.  

Tako sam od malih nogu za uobličavanje svog glazbenog ukusa bio prepušten sebi i društvu. Odrastao sam u okolini u kojoj se kroz gradsko-periferijska, poluseoska, dvorišta razlijegala glazba s radija, iz emisija tipa 'želje i pozdravi'. (Dragoj snahi, na dan njenog vjenčanja sve najbolje želi njena buduća svekrva, uz pjesmu "Sini munjo, udri grome".) Od klasične glazbe jedino se nešto moglo čuti na satu glazbenog odgoja u školi, što znači da sam za vrijeme cijelog osnovnog školovanja uspio čuti Smetaninu 'Vltavu" i par dijelova iz Gotovčevog "Ere s onoga svijeta". U srednjoj školi nismo ni imali glazbenog odgoja. U mom tinejdžerskom društvu slušalo se i govorilo isključivo o pop-rock glazbi. Beatles, Rolling Stones, Chuck Berry, itd. Bilo je to doba bez računala, interneta, CD-a, DVD-a i MP3 glazbenog formata. 

Prilike za pravo glazbeno obrazovanje nisam imao. Iako je u mom rodnom mjesto postojala glazbena škola ja sam za njeno postojanje saznao tek kad sam već bio otišao na studije u Zagreb. No i da sam znao, sumnjam da bi mi bila pružena prilika za njeno pohađanje. Ne vrijedi o tome razmišljati. Nije se dogodilo. 

Nemoguće mi je otkriti što je to utjecalo da se počnem sve više otklanjati od pop-rock glazbe i priklanjati klasici. Mogao bih zamišljati da je 'Vltava' imala presudni utjecaja u tome jer mi je od prvog slušanja ušla u uho i nikad mi nije dosadila, pa ju i sad volim slušati. Ipak, teško je reći da je taj utjecaj bio presudan iako sigurno nije zanemariv. Prije će biti da se radi o nizu zbivanja, potpomognutih onim genom osjećaja za lijepo.         

U sedamnaestoj sam nabavio svoju prvu, polovnu, gitaru. Prijatelj je svoju akustičnu gitaru zamijenio električnom, vlastite izrade. Gitaru je znao napraviti ali ne i pojačalo, iako smo sjedili klupa do klupe u tehničkoj školi. Ja sam mu napravio pojačalo od dijelova iz starog radija. Za uzvrat sam dobio njegovu staru gitaru. Bila je to no-name gitara sasvim niske klase, plitke podrezane rezonantne kutije, uskog vrata pogodnog za ritam i jazz sviranje. Ali bila je moja. 

Taj moj prijatelj nije znao svirati gitaru, kao ustalom ni ja niti itko iz našeg društva koje se toliko zanimalo za gitare. Ali, imati gitaru i znati na njoj udariti par akorda, koji bi nekako izdaleka mogli podsjetiti na čuveni 'Satisfaction' Stonesa, bilo je stvar prestiža u to vrijeme. Pa je za očekivati bilo da i ja, nakon pribavljanja gitare, započnem učiti upravo te čuvene akorde. Nije se, međutim, dogodilo. Ni tad ni poslije. 

Nekako u to vrijeme na televiziji su prikazali francuski film 'Zabranjene igre' (Jeux Interdits). U filmu se više puta ponavlja kompozicija nepoznatog autora, koja se zbog toga obično i naziva imenom tog filma. To je djelo jednostavne melodije i aranžmana ali rezonira s nekim unutrašnjim živcem i naprosto je opsjedajuća. 

Moj prvi projekt na gitari bio je naučiti svirati 'Zabranjene igre'. Pokazalo se to kao nemoguća misija, ili bar svakako previsoko iznad mojih mogućnosti. Tehnika sviranja prstima umjesto trzalicom, nužna za sviranje ove kompozicije, meni je bila sasvim nepoznata. Isto tako i svim mojim poznanicima kojima uz to nije ni na pamet padalo da postoji neka druga glazba za gitaru osim rocka. No bili su navikli na moje 'čudaštvo' i u drugim stvarima pa se nisu previše čudili tim mojim zanimanjima. (Ma pusti ga, on ti je onako malo ...al' inače je dobar.) 

Sve do tada, a to će potrajati još neko vrijeme, ja nisam bio upoznao ikoga tko zna svirati gitaru. Ma što, nisam bio susreo ikoga tko zna svirati ikakav instrument, ako izuzmem one narodne mužikaše koji su o blagdanima obilazili od kuće do kuće i svirali domaćinima dobijajući za uzvrat hranu, piće i ponešto novaca. No oni su svirali bisernicu, prim, berdu i bajs, instrumente koji mene nisu nimalo zanimali u to vrijeme, kao ni glazba koju su oni svirali i pjevali. Ljepota narodne glazbe nešto je što ću prepoznati tek mnogo godina kasnije. 

Stvari su se promijenile s mojim odlaskom na studije u Zagreb. Moj prvi cimer, Žarko, imao je prekrasnu klasičnu gitaru, majstorske ručne izrade, koju je čuvao u plišem obloženom kovčegu s bravicama i kjučem. Dva ili tri puta dozvolio mi je da ju uzmem u ruke, što sam ja učinio sa svečanom pažnjom kakva se posvećuje dragocjenom predmetu čiju bismo ljepotu i vrijednost svojom nespretnošću mogli nepovratno umanjiti. Najvažnija stvar je pri tome bila da je moj cimer ZNAO svirati tu gitaru. Bio je završio osnovnu glazbenu školu gitare, upravo onu u mom rodnom mjestu za koju ja nisam do tada znao da postoji. I bio je voljan to znanje podijeliti sa mnom. 

Prvi potez bila je zamjena čeličnih struna na mojoj gitari najlonskim. Rezultat je bio katastrofalan - gitara nije bila namijenjena najlonskiom strunama. Vrat je bio preuzak i pragovi preniski. Prsti su pritiskali dvije žice umjesto jedne, strune su zvečale i zvrndale. Razočaranje. Nije bilo druge, ako sam namjeravao svirati trebalo je nabaviti bolju gitaru.

Žrtvovao sam dvomjesečni džeparac i kupio 'mengešicu' relativno jeftinu gitaru, serijski proizvod slovenske firme Melodija iz Mengeša. No to je bila gitara prave klasične konstrukcije, širokog vrata s najlonskim strunama i zvuka niti upola lošeg, sasvim dobra za gitaristu početnika. Ocu se nisam usudio priznati tu kupovinu, pa sam više od godinu dana govorio da je to Žarkova stara gitara. Istina, u usporedbi s onom njegovom izrađenom po narudžbi, ova moja nova je izgledala starija, pa je to prolazilo.

Tako je počelo moje naukovanje u sviranju gitare. Žarko i ja stanovali smo skupa više od dvije godine i za to vrijeme ja sam naučio osnovne stvari: kako naštimati gitaru, kako koristiti prste lijeve i desne ruke (i kako pravilno puštati i podrezivati nokte), kako su raspoređeni tonovi na strunama i pragovima gitare i kakve imaju veze sa onim 'svračjim nogama' na notnom zapisu. kanije sam nabavljao literaturu i notne zapise, sam učio i vježbao, a pronašao sam i neke kolege na faksu koji su također znali svirati gitare.   

Nisam nikad postao glazbenik, gitarist. Nije mi to ni bila namjera, moj profesionalni put bio je svjesno usmjeren u pravcu elektronike, i kasnije računarstva. Ali gitara je zauvijek ostala opredjeljenje u glazbi. Slušajući i istražujući gitarističku glazbu ja sam prošao kroz sve postojeće žanrove glazbe. Od klasike Andresa Segovie, Darka Petrinjaka, Ane Vidović ili Kaare Norgea, preko jazza Joea Passa, Djanga Reinhardta ili Al Di Meole, obrada srednjevjekovne glazbe Ritche Blackmorea, latino-jazza Santane, rocka Chucka Berrya ili Stevea Lukathera, bluesa Johnny Wintera, jazz-rocka Erica Claptona, Jeffa Becka ili Jimmiea Pagea, šansone Ibrice Jusića ili Suzanne Vega, contry-westerna Lee Ritenoura ili Chet Atkinsa, dust bowl folka Ry Coodera, rock klasike Alexa Masija, bossa nove Charliea Byrda, flamenco-jazza Paco De Lucie, Antonia Coboa ili Carlosa Montoye, izvornog flamenca Josea Tomatita, do svih onih raznih fuzija i kombinacija žanrova Linsteada, Govija, Malmsteena, Armika, Spheerisa, Lieberta, Satriania, Cooka, Chaquicoa, Bensusana, Shahina i Sephera, Trija Balkan Strings, Faheya  ...

Sve u svemu, nema žanra, podžanra ili fuzije žanrova u kojima nisam našao dobre gitarističke glazbe. S vremenom se zanimanje proširilo s gitara i na ostale instrumente. Od onih uobičajenih violina, klarineta, truba, pa do sasvim egzotičnih kao što su indijski sitar, japanski koto ili korejski gayageum. I veslajući gitarom kroz nepregledna mora glazbe naučio sam nešto što je konačno odredilo moj glazbeni ukus: podjela glazbe na vrste i žanrove služi samo iscrtavanju karata koje pomažu u navigaciji glazbenim morima. U pogledu slušanja glazbu valja podijeliti samo u dvije skupine: ona koju vrijedi slušati i ona koju ne vrijedi slušati. 

Nije da postoji mjerilo kojim ćete odrediti u koju skupinu spada pojedino glazbeno djelo. Ali postoji jednostavna metoda, na bazi misaonog eksperimenta, koju ja obično primjenjujem. Recimo da na radiju čujem neku glazbu i želim ju svrstati u jednu od dvije skupine, o čemu izravno ovisi hoću li se potruditi nabaviti snimku tog djela za svoju kolekciju. Tada zamislim sebe u svojoj sobi, samog, u tišini kako se upravo spremam pustiti na zvučnike glazbu po svom izboru. I postavim si pitanje: 'Je li ovo glazba koju ću izabrati, pa u miru uživati u njoj slijedećih pet minuta?' Ako je odgovor 'da' djelo je prošlo test i svrstava se skupinu onih koje valja slušati. U protivnom, zna se ...

Hoće li vas začuditi ako kažem da ovaj test većinom ne prolaze djela komercijalne pop produkcije, djela namijenjena povećanju potrošnje alkohola noćnim klubovima, djela s političkom pozadinom - himne, budnice i nacionalistički obojana djela (npr., sabrana djela M.P.T.), pa čak ni djela humantitarnog karaktera (kao 'We are the world')? Vjerojatno ne. Ali bi vas moglo iznenaditi da ne prolazi niti većina operne glazbe (izuzetak su zborovi), a nije prošao ni Jimi Hendrix niti mnoga druga slavna imena.  

Oni koji nisu upoznati s mojom metodom selekcije pokazuju nemalo čuđenje kad iz mojih zvučnika začuju redom Wagnerov 'Kas Valkira', Oliverovog 'Galeba', 'Call of Ktulu' Metallice, 'Beyond The Sunset' Ritchie Blackmorea, 'Adios Hermanos' Paula Simona, Pachelbelov 'Canon' u izvedbi na karipskim metalnim bubnjevima, 'Solitude Standing' Suzanne Vega, Vivaldijevu 'Oluju' s violine Vanesse Mae, 'Angie' Rolling Stonesa, 'Mrtvu luku' Hrvoja Hegedušića ... razne vrste i žanrovi, ali sve ulazi u onu prvu skupinu. 
 
Meni se, međutim, uvijek na licu pojavi isti osmjeh kad čujem da netko sluša samo klasiku, ili samo jazz, ili samo rock, ili samo Beyonce, ili samo Škoru ...svi su oni, avaj, tako prikraćeni za ljepotu raznovrsnosti. I raznovrsnost ljepote.
Unbeliever @ 00:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 10, 2008
Nekih pola sata nakon isplovljavanja iz marine, brodica uzme stabilan kurs. Zadnji tragovi kopna su iščezli iza horizonta. More je mirno, jedva namreškano blagim maestralom. Osim blagog šuškanja jedara, škripe užadi i pokojeg pljuska valića o provu, ništa se ne čuje. Jutarnje sunce, toplo ali još ne jarosno, grije posadu koja se, nemajući što pametnije raditi, bavi fotosintezom izvaljena kojekuda po palubi. Samo skiper sjedi za kormilom, tek ovlaš ga pridržavajući jednom rukom. Brodica je opremljena autopilotom ali ga skiper nikad ne koristi. I suviše dobro poznaje ovo more. Blago i darežljivo, ipak zna iznenaditi naglim refulima vjetra.

"Ahhh, nema ništa ljepše nego ovako isploviti na otvoreno more u mir, tišinu i čistoću izvorne prirode ..." - pokušava netko zapodjenuti razgovor.
"Mmmmhmmm ..." - odgovora netko iz čiste pristojnosti koje se nije uspio otarasiti prije ukrcaja.
Nitko drugi se ne javlja.
Opet nastupa tišina.
Fotosinteza.

*   *    *

Na horizontu se pojavljuje neki objekt, ali nitko ne obraća pažnju na njega. Pravo je pred pramcem i kako mu brodica prilazi on postaje sve veći, otkrivajući naposljetku da se radi o plutači na kojoj je postavljena poveća crvena tabla s natpisom u žutim slovima.

"Šta je ono?"

Svi pokazuju zanimanje za plutajući objekt. Skiper neznatno mijenja smjer tako da brodica prolazi sasvim blizu plutače, pa se jasno može pročitati natpis.

"OPASNI EKSPLOZIVNI OTPAD. ZABRANJENO ZADRŽAVANJE."

"Koji je ovo jarac?"
"Kakav sad eksplozivni otpad?"
"Pa nasred Jadrana?"
"Ovo ima bit' neka zajebancija?"

Skiper: "Ovdje su nakon Drugog svjetskog rata bacali zaostale neeksplodirane bombe, mine i ostali ratni otpad. Računalo se da je dovoljno daleko od kopna i dovoljno duboko pa neće biti štete ako to i eksplodira kojim slučajem. To je trajalo godinama."

"Jebote, koji su to kreteni pobacali?!"
"Bombe, rašpe, livolvere ..."
"Pa i da ne eksplodira, to sve dolje trune i kemikalijama zagađuje podmorje!"
"To vam je ona bivša pokvarena komunistička vlast. Jebalo se njima za okoliš. Sve gol lopov i ubojica ..." javlja se pozicija.

Skiper: "Hm, koliko ja znam i ova vlast je tu pobacala štošta, poslije ovog zadnjeg rata."

"Sve gol lopov i ubojica ..." javlja se oporba, kao zakašnjeli odjek.

Skiper: "A i ja sam nešto bacio ..."

"Molim?"
"Skiperu?"
"Zagađuješ okoliš?"
"A šta si bacija, gospe ti?"

Skiper: "Prije dvije godine, poslije razvoda. Bacio sam vjenčani prsten."

Tišina.

* * *

Plutača polako odlazi prema horizontu iza krme.
Osim blagog šuškanja jedara, škripe užadi i pokojeg pljuska valića o provu, ništa se ne čuje.

Fotosinteza.

Skiper: "E, a činilo mi se prikladno mjesto ..."

Unbeliever @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 28, 2008
Sjedam u svoju malu vozilicu i odlazim s posla. Rano, ne da mi se više raditi. Dan je bio težak, dremovan, s oblacima koji cijelo vrijeme nisko vise i samo što ti ne stružu po tjemenu, nit se kreću niti kišu nose. Omorina. Jedva se uključujem u kolonu koja iz ovog poslovnog naselja plazi prema glavnoj cesti. Kući, samo kući ...

Tek je prošlo pet popodne a noć je već debela, zbog oblaka. Prilazim križanju s glavnom cestom. Srećom većina tu skreće desno prema Zagrebu, a za skretanje lijevo tek su dva auta ispred mene. Nisam morao ni zaustaviti, već se upalilo zeleno svjetlo ne semaforu i skrenuh prema Velikoj Gorici, zadovoljan što smo uspjeli proći prije onih krelaca sa suprotne strane koji uvijek voze bez žmigavaca pa ne znaš hoće li ravno, lijevo ili desno. Najčešće skrenu lijevo, dok ti čekaš kao kreten da prođu ravno jer imaju prednost.

Krajičkom oka primjećujem na autobusnoj stanici čovjeka kako pruža ruku s podiguntim palcem. Osim njega nema nikoga na stanici. Bez razmišljanja, pokrenut impulsom kao ameba, palim desni žmigavac i zaustavljam se na stanici.

U auto ulazi mlad čovjek, sredina dvadesetih, kratke svijetle kovrčave kose, u crvenoj vjetrovci.

"Baš vam hvala što ste stali, nitko neće stat' ... "

Znam da imam još samo par sekundi prije nego krene ona bujica svjetala koji mi iza leđa samo čeka promjenu signala, i pokušavam se prije toga vratiti natrag na cestu što mi i uspijeva ali pri tom ne mogu pratiti što on priča, pa razumijem samo neke riječi.

" ... putujem ... drugi dan ... Osijek ... vlak ..."

Uhvativši brzinu ponovo obraćam pažnju njegovim riječima.

"... a idete li vi u Goricu?"

"Idem, tamo živim. Mogu te odvesti do centra, onda skrećem. A što si ono rekao, ti ideš u Osijek?"

"Ne, ne, ja idem iz Osijeka! Idem u Glinu, kući. Dosta mi je Osijeka. Dabogda ga više nikad ne vidio. Nikad više neću ići u Osijek."

"A što? Pa nije u Osijeku valjda tako loše?"

Zastane na sekundu, dvije ... pa reče:

"Ja ... zapravo idem iz zatvora. Bio sam četiri mjeseca u zatvoru u Osijeku."

Sad ja zašutim par sekundi. No, dobro ... četiri mjeseca ... nije to ubojica ili pljačkaš ... vjerojatno neki sitni lopov.

"A, čuj, i zatvor je za ljude. A šta si uradio da si morao u zatvor?"

"Udario policajca, istražitelja. On udario mene a ja njega. Na sudu on dobio dva mjeseca uvjetno na šest mjeseci, a ja šest mjeseci bezuvjetno. Al' pustili me poslije četiri. Sad idem kući. Putujem od jučer ujutro. Tu me izbacili iz vlaka, u ovom tu selu ... kako se zove?"

Razmišljam da li da ga pitam kako je uopće došao u situaciju da se tuče s policajcem istražiteljem, ali kažem sebi da je bolje ne čačkat' mečku.

"Je l'  u Klari?"

"Je, Klara. A noćas me izbacio u nekom selu kod Koprivnice, ne znam ni kako se zove. U jedan po noći. Baš vam hvala što ste me povezli. A neće ni'ko da ti stane. Jedino policija."

"A šta, policajci te povezli?"

"Ma kakvi, samo provjere identitet i odu. Samo da mi je doći do one sutkinje što me osudila, da joj kažem. Ma mogli su mi bar dati za kartu do kuće. Ništa. Ni kune. Bar sam naučio igrati šah u zatvoru. Prije nisam ni figure složit' znao."

"Ha, kažu - u svakom zlu neko dobro."

"Kakvo dobro! Mog'o sam ja naučit' šah i bez zatvora. E, nikad više."     

Ne želim ga ispitivati kako mu je bilo u zatvoru, osjećam da to nije priča koju bi rado pričao. Pa pitam:

"Kako ćeš sad dalje iz Gorice? Autostopom?"

"Joj, kad neće ni'ko stat ... tu čekam već dva i pol sata. Već sam mislio poći pješke u Goricu. Sad tek vidim koliko je to daleko..."

Na ulazu smo u Goricu, kod Kauflanda.

"E, od onog mjesta dovde ima oko šest kilometara."

"Najbolje bi bilo opet vlakom. Je l' ima u Gorici željeznička stanica?"

"Ima, to je blizu puta kojim idem kući. Mogu te odvesti do stanice."

"Super, hvala vam."

I tu smo već skretali u Kolodvorsku koja vodi prema željezničkoj stanici.

Zvoni mi mobitel. Javljam se. Pita moja četvrtašica kad ću doći kući.

"Eto me za pet minuta. Ajd' sad, moram voziti."

"Moja kćer" - kažem suputniku. On ne reče ništa.

Već smo na pružnom prijelazu. Odmah poslije prijelaza zaustavljam auto i pokazujem u desno.

"Vidiš ona svjetla? To ti je željeznička stanica. Nema više od sto metara do nje. Ja ću se sad ovdje okrenuti."

U taj čas mi pada na pamet da mu ponudim nešto novaca za kartu, ali on bez oklijevanja otvara vrata i izlazi.

"Puno vam hvala, gospodine. Do viđenja."

"Do viđenja" kažem. "I sretno!" dodajem, ne misleći pri tom samo na putovanje.


Unbeliever @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007
A, ovo se već oteglo preko svake mjere. Nikad nisam volio dugačke serije, trakavice. Mislim da je vrijeme za drastične  mjere kao u jednoj seriji odavno zaboravljenog naslova, koju su završili tako što su u zadnjoj epizodi upali neki dotada niti spomenuti teroristi i pobili cijelu glumačku postavu. Mašala. U većini današnjih serija to bi trebalo učiniti već u prvoj epizodi. Idem sad ovu seriju završiti pa makar svi završili na dnu mora skupa s kamionom. 

R.I.P.24 16:00 Ciao, Sukošan

Nakon obilna nedjeljnog ručka koji nam je priredila vrijedna Zvonkova mama potrpali smo se ponovo u kamion. Zvonku je mama spakirala kašetu blitve i bocu domaće lozovače da ponese Perinoj mami. To smo pričvrstili otraga u teretni prostor kamiona.

  16:15 Preraspoređivanje tereta

Na izlazu iz Zadra zustavili smo se na kratko tek toliko da provjerimo sigurnost tereta. Zaključili smo da je za bocu lozovače sigurnije da se vozi s nama u kabini, kako se otraga ne bi razbila. To bi bila velika šteta.

16:16 - 22:54 Homeward bound

Put u Zagreb prošao je bez većih uzbuđenja. Nismo završili u moru, niti se survali niz liticu velebitsku. Jedina žrtva na putu bila je lozovača. Ona, sirotica, nije stigla do Zagreba. Bar ne u boci.

22:55 Je li moguće, drugovi, da smo svi mi kriminalci?

Pred kućom u Petrovoj ulici izvlačili smo se iz kamiona, kad Pero Upita - "E, a znate l' vi koliko smo mi jučer i danas napravili prekršaja?"
Zgledali smo se. Nismo primijetili da je radio neke prekršaje.

Pero reče - "Kao prvo nismo uopće smjeli voziti kamion dalje nego dvjesto kilometara od mjesta gdje je registriran. Drugo, danas uopće nismo smjeli s njim na cestu jer ima parne tablice. Treće, registriran je za tri osobe a nas je bilo četvorica u kabini. I četvrto ..." protrese u ruci praznu bocu od lozovače i baci ju u kantu za smeće.

Bilo je to vrijeme naftne krize kad su političari izmišljali svakojaka ograničenja ne bi li se prištedila koja litra nafte.

Mravak se oprostio od nas i krenuo k svome stanu kod Britanca.

11:00 Kod kuće je najbolje

U stanu je vladao mrak i tišina. Polako smo se penjali uz stepenice.
Šapatom upitah Peru - "Jes' ti jučer ostavio mami poruku?"
"Tc."

                                             * * *  T H E   E N D * * *

Kako je to sve započelo? Započelo je s Perom, naravno!


© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 14, 2007
R.I.P.24 11:10 Na forumu

Zrak je britak i svjež, ispunjen mirisom joda, ali dan je vedar i sunce nas ugodno grije dok hodamo preko Zelenog trga, zadarskog foruma, prema crkvi Sv. Donata. Zvonko nam priča kako je Sv. Donat izgrađen od građevnog materijala sa starog rimskog foruma. 

  Prolazimo pored njega i produžujemo prema crkvi Sv. Marije uz koju se naslanja jedan od najstarijih samostana benediktinki u Hrvatskoj. U krilu tog samostana je postavljena izložba.

11:13 Dom u svakoj luci

Prije nego smo stigli do samostana, Pero nas zaustavi.
"Čekajte malo, imam tu jedan poslić za obaviti."
Zastadosmo i gledamo ga s čuđenjem.
"E, odmah tu iza ugla, 'ajte sa mnom."
Pođosmo za njim u pokrajnju uličicu pa još jednu iza ugla i on nas uvede u omanju konobu. Tri bačve s vinom uza zid, posve malen šank i stol s dvije klupe uz njega. Za stolom tri čovjeka piju bevandu. Za šankom šankerica, crnka, dvadeset i nešto.
Pero još s ulaza doviknu - "A gdje je moja morska vila!?"
Ona podiže pogled i nasmije se, pokazavši dva reda bijelih bisera - "E, di si purgeru!"
Zagrliše se. Mi ostadosmo stajati bez riječi. Bit će da se Pero drži one mornarske - u svakoj luci imaj dom. Jest da on ne brodi nego krstari kamionom, ali slično je to.
Pero nas predstavi pa reče - "Daj nam malo one tvoje loze. Dečki, ovdje vam je najbolja loza u Zadru."

11:35 Koliko svetac ima prstiju

Najzad stižemo na izložbu. Eksponati stvarno izgledaju fascinantno, mada meni to sve izgleda malo kičasto. Zlatne i srebrne kutijice s ugrađenim šarenim kamenjem. Najviše mi se sviđa zlatni i srebrni vez koji su izvezle vrijedne ruke benediktinki. Mravak i Pero se išćuđavaju nad relikvijarima. Najviše je onih u obliku uspravne ruke s otvorenim dlanom.
"Čemu to služi?"
Zvonko im objašnjava - "U relikvijarima se čuvaju moći svetaca. Vidiš, na svakome su mala vratanca."
"Kakve moći?"
"Dijelovi tijela pokojnih svetaca" - pomažem Zvonku - "Komadić tijela stavi se u relikvijar i čuva u njemu. To je velika svetinja, imati komadić sveca u svojoj crkvi."
"A šta ako se taj komadić usmrdi?" - zanima se Mravak.
"To se uzima od mumificiranih tijela. Uostalom poznato je da se tijela svetaca ne raspadaju kao kod običnih ljudi."
"E, to su sveti ljudi. Posebni." - klima ozbiljno glavom Zvonko.
"E da, posebni su po mnogočemu." - dodajem. - "Eto, prije par godina jedan je novinar obišao sve crkve u Europi u kojima se čuvaju moći svetoga Stjepana. Utvrdio je da je sveti Stjepan imao pet stopala, tri ruke, četiri uha i četrdeset sedam prstiju od čega četrnaest palaca.
Pero se počeša iza uha - "Jebate, zbilja poseban čovjek. Nije čudo da je post'o svetac."
Razgledamo dalje. Nakon nekog vremena Mravak se počeo smijuckati iako nisam vidio ni čuo ništa smješno. Pogledam ga a on me upita - "Čuj, kad se već tako čuvaju dijelovi tijela svetaca, je l' se negdje čuvaju i neki posebni dijelovi?"
"Koji dijelovi?" - nije mi bilo jasno.
"Pa, onako, na primjer ... muda?" - i dalje se cerekao.
Pogledah ga mrko - "Ne huli na ovom svetom mjestu!"
Pa se počeh i ja cerekati.


 U slijedećoj epizodi: nedjeljni ručak
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 13, 2007
R.I.P.24 10:00 Šta ćemo sad?

Poslije doručka srčemo vruću kavu. Duboko udišem njenu oporu aromu koja me vraća u život. Svima nam se vraća boja u lice.

  "Šta ćemo sad?" - pita Zvonko.
"Idemo van, na zrak, da se malo nadišemo soli" - kaže Pero.
"E, a kuda ćemo?"
"Zvonko, ti si tu domaći, ti reci kuda ćemo."
"Mogu ja?" - pitam.
"???"
"Idemo vidjet Zlato i srebro Zadra."
"E, ta van je dobra ideja" - složi se Šime.

Prije kojih mjesec dana u Zadru je otvorena izložba crkvenih dragocjenosti, nakita i relikvijara. Zvonko je odmah za, Mravak je isto zainteresiran, a Pero se složio više po onoj - kud svi turci ...

10:22 Pletivo

"Ćaća, o'š i ti s nama?" - pita Zvonko.
"A neću, vidija san ja to već. A imam tu još pinku dovršit rukav na ovom džemperu da ga mo'š ponit sa sobon."
I šime podiže sa katrige pored stola pletivo i igle. Otkako je počeo na pjaci prodavat povrće Šime krati vrime pletenjem. Plete šalove, kape, džempere, rukavice ... koje onda poklanja. Tu i tamo nešto i proda.

10:45 Prema Zadru

Vozimo se prema Zadru. 
Pogledavam preko na Preko i mrmljam - "Ne'š ti imena ...!"


U slijedećoj epizodi: zašto su sveci tako posebni
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 14:07 |Komentiraj | Komentari: 0
R.I.P.24 9:05 Glava u balunu

Dobauljavam u kužinu. Barba Šime sjedi uz kavu i novine. Zvonkova mama cvrči nešto oko špakera. Nazovem im dobro jutro i sjedam za stol, polako, da ne zatresem previše glavom. 

  "A vidi mi ga, uranija ka labud" - smijulji se Šime. - "Ajd da trgnemo jednu. Klin se klinom izbija. Nema ti ništa bolje protiv mamurluka od domaće loze i slanih srdela."

Primiče mi tanjur sa srdelama i natače lozu. Odmalena su me učili da valja slušat starije, pa uzeh čašu. Iskapismo. Prvo me stresla k'o udar struje, ali potom ugodna toplina poče kolati ukočenim mišićima. Prihvatih se srdela.

9:10 O Labudima i Staljinu

Šime mi priča povijest obiteljskog nadimka. U Sukošanu, mjestu s oko tri tisuće duša, ima svega pet-šest različitih prezimena među starosjediocima. Stoga ima i puno ljudi istog imena i prezimena, pa radi lakšeg razlikovanja svaka obitelj ima obiteljski nadimak. Zvonkova obitelj ima nadimak Labud kojega nose svi muški članovi obitelji i prenosi se s koljena na koljeno. Pošaljete li pismo adresirano samo na Zvonkovo ime i prezime pitanje je hoće li ga on dobiti, u najmanju ruku će pismu trebati par tjedana dok poštar obiđe ostale koji se isto tako zovu. Ali napišete li pismo adresirano na Zvonka Labuda, to će poštar odmah znati za koga je. Nadimak je nastao jer se u vrijeme Zvonkovog pradjeda obitelj bavila ribarstvom. Pa su o njima govorili da su stalno na vodi, ka labudi. Šime se više ne bavi ribarstvom nego uzgojem povrća, ali nadimak i dalje stoji, po nasljednosti.

Ovo nasljeđivanje ima i svoje zanimljive sporedne efekte. Jedan Sukošanac je bio, u doba poslije drugog svjetskog rata,  veliki obožavatelj i zagovaratelj Staljinov pa su mu obitelji prišili nadimak Staljin. Njegov unuk Augustin je naslijedio taj nadimak. Kako se unuk bavi čišćenjem septičkih jama to su mu prišili i drugi nadimak, tako da ga sad u selu znaju pod imenom Guste Staljin-Govnjar.

9:35 Četiri gladna mušketira

Pero, Zvonko i Mravak ulaze skupa. Zvonko se odmah prihvatio srdela a njih dvojica se mrgode i na srdele i na lozu. Združenim snagama Šime, Zvonko i ja uspijevamo ih uvjeriti da je to za njihovo dobro.

Zvonkova vrijedna mama postavlja na stol pred nas veliku tavu prženih jaja s pancetom. Ne treba nas puno nuditi.

Blaženi gladni jer će se nasititi. 


U slijedećoj epizodi: zlato i srebro  
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 0
R.I.P.24 04:00 Hrrrr, zzzz, hrrrr ...
05:00 Zzzzz, hrrrr, zzzz ...
06:00 Hrrrr, zzzz, hrrrr ...
07:00 Zzzzz, hrrrr, zzzz ...
08:00 Hrrrr, zzzz, hrrrr ...                                                                                   
 
U slijedećoj epizodi: Labudi, Staljin i panceta
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 9, 2007
R.I.P.24 03:05 Plodovi mora i kopna

Zvonkova vrijedna majka za tren oka na stol stavi pršuta, sira, maslina i usoljenih srdela. Šime ni ne pita hoćemo li nego natače domaće crno vino u čaše. Pardon, u žmule.

  Tek onda pita - "A otkud vi u 'va doba?"
Ispričamo skraćenu verziju. Da smo došli onako, bez posebnog razloga. Da ih se Zvonko uželio vidjeti, a mi mu pravimo društvo na putu.
Šime se smije. Nije ni on u mladosti baš samo krunicu molio. Gleda Peru kojemu su očni kapci na pola koplja i samo što ne klone glavom u one srdele.

"'Ajte sad u krevet, odmorite se."

03:30 Oj krevete ...

Tek mi sad sinu da to i nije lak zadatak smjestiti na spavanje četiri mangupa koji usred noći banu u kuću nanajavljeni. Ipak, pronađoše svima mjesto za spavanje.
Pero stade pred krevet i reče - "Oj krevete, čudna spravo, pozdravljam te - zdravo, zdravo!"
I sruši se. Zahrkao je prije nego mu je glava dotaknula jastuk.
Dok sam tonuo u san činilo mi se da je rotacija zemaljske kugle dobila neke čudne momente. Vrtila se malo na jednu pa onda malo na drugu stranu. Vjerojatno pod utjecajem sunčevih pjega. 


U slijedećoj epizodi: hrrr, zzzz, hrrrr ... 
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007
R.I.P.24 02:10 Nizbrdica prema Zadru

"Odavde do Zadra sve je samo nizbrdica" - kaže Pero.
"Onda bi mogli ugasiti motor i prištediti gorivo" - rekoh.
Pero okrenu ključ i motor utihnu.

  Čuo se samo zuj guma po asfaltu. Osjećali smo se kao da jedrimo zrakom. Samo su nas zavoji bacali malo lijevo-desno. Cesta se tu u serpentinama spušta s Velebita i prilično je strma. Vozili smo se tako nekoliko kilometara a brzina nam je postajala sve veća. Kočnice su počele škripati, a kad smo u jednom zavoju prokliznuli prema rubu provalije Pero je opet upalio motor.
"Moram imati motor radi kočenja. Otić' će mi kočnice."
"Nemojte mi ovo raditi" - reče Mravak kad je uspio progovoriti.

02:45 Preko je Preko

Prošli smo kroz uspavani Zadar. Nigdje nikoga. Ni policije u patroli. Izlazimo na cestu prema Bibinju i Sukošanu. Vozimo uz more. Gledam u mrak preko mora, vide se svjetla na otocima.

"Zvonko, što je ono preko?" - pitam
"Preko" - kaže Zvonko.
"Da, ono preko, šta je to?" - pitam opet.
"E, a Preko je" - opet će Zvonko.
"Pa to te i pitam, šta je to preko, kako se zove to mjesto!" - izderem se.
Mravak se razvali od smijeha kad skuži šta nas dvojica praspravljamo - "Pa to ti i govori, zove se Preko! Razumiješ! Ono mjesto preko na otoku se zove Preko!"
Sad mi je najzad sinulo - "A, jebalo vas ime i onaj ko ga izmisli!"

02:59 Kuc, kuc!

"Ko je božji?" - pita Zvonkov ćaća Šime, raščupan i bunovan.
"Ja san, ćaća. S prijateljima."
"A, kolko vas je, gospe sinjska! 'Ajte unutra."
Ulazimo. Šime nas vodi u kužinu i kaže - "'Ajte štogod izist i popit."


U slijedećoj epizodi: napokon u krevetu
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
R.I.P.24 01:11 I dalje uz Velebit

"Idem šorom mirišu kolaaaači,
ej, idem šorom mirišu kolaaači.
Misli dika da je palačinka,
joj, misli dika da je palačinka."

  "E, valjalo bi nešto izist" - podsjeti nas Zvonko.
"Mijenjaj pjesmu" - kaže Mravak - "Nešto bez jela."

"Idem šorom i pucam pištoooljooom
ej, idem šorom i pucam pištoooljooom
na kraj sela opale me ciglom
joj, na kraj sela opale me ciglom."

Pero, Zvonko, Mravak : "Jedan, dva, evo ti ga na!"

01:29 Vukojebina na vrh Velebita

Pero skreće na malu zaravnatu površinu uz cestu i zaustavlja kamion.
"Dečki, ja sad moram malo odspavat" - kaže. - "Vi napolje, malo prošetajte i probudite me za pola sata."

Ispadamo napolje. Noć je mirna, vedra i prilično hladna. Pet-šest iznad nule. 
Ponijeli smo centralno grijanje.

01:30 Svijet izgubljen

Udaljili smo se pedesetak metara od kamiona i Pere da mu ne smeta naš razgovor. Stojimo na sred ceste. Potpuni je mrak, nikakvog umjetnog svjetla nadaleko. Mjeseca nema a nad nama milijarde zvijezda trepere na vedrom nebu. Gledamo u njih. Nalazimo se na nekakvom prijevoju tako da oko nas u mraku nigdje ne vidimo ništa drugo osim mraka i zvijezda. Kao da smo na samom vrhu svijeta.

"Jebate, ovoliko zvijezda nisam u životu vidio" - kaže Mravak.
"E, to kod nas vidiš kad isploviš noću na sviću" - odgovori mu Zvonko.

Ja šutim i gledam u zvijezde. Te noći sam se zarazio svojim budućim hobijem.

"A šta ako tu ima vukova?" - pita Zvonko.
"Ha, misliš da bi vuk išao jesti nešto što tako zaudara an travaricu?" - podbada ga Mravak.

"Nema ovdje vukova" - kažem. - "Zapravo nema tu ničega više. Mi smo sad na kraju vremena. Svijet je prestao postojati, ostali smo samo nas trojica i beskraj ispunjen zvijezdama. Ništa drugo više ne postoji."

"A Pero?" - pita Zvonko
"Ni njega više nema, vidiš" - zamahnem u općem smjeru gdje bi trebao biti kamion, ali on je nestao u mraku.
"Onda će nama ostat njegov dio travarice." - rezonira Mravak.

"Stvarno, možete li zamisliti da je svijet najednom nestao? Da smo ovdje sami u cijelom svemiru?" - malo me jeza podilazi kad se pokušavam uživiti u tu ideju, pa potegnem iz boce.

"Daj i meni gucaj, možda mi bude lakše zamisliti" - kaže Zvonko. Pružim mu bocu.

01:50 Svijet ponovno nađen

Mravak stoji na sred ceste raširenih ruku podignutih u zrak. Vidimo mu siluetu naspram zvijezdanom nebu.
"Evo, potpuno sam sam u svemiru. Sad kad zažmirim nestat ćete i vas dvojica i sve zvijezde. Ničega više nema."

Šutimo par sekundi i puštamo ga da se uživi, a on kaže - "Jebiga, nije sve nestalo. Nešto mi prducka."

Naćulimo uši - stvarno tihani prduckavi zvuk čuje se iz daljine i približava se dosta brzo. Uskora je već prepoznatljiv zvuk automobilskog motora. Pojavljuje se svjetlo farova i uskoro pored nas prođe 'fićo' boje lavande. Malo je usporio kad su svjetla farova osvjetlila Mravkovu monumentalnu figuru na sred ceste, ali kad Mravak podiže ruku na vojnički pozdrav fićo naglo ubrza i nestade.

"Svijet se vratio. U fići." - zaključi Mravak filozofsku raspravu.

01:59 Tko smo mi

Otvaramo vrata kamiona. Pero se trgne i, još u polusnu, pita: "Tko ste vi?"
Odgovaram patetičnim glasom - "Mi smo putnici s kraja vremena, oni koji su vidjeli kraj svijeta i zatim sve započeli ispočetka. Mi smo oni kojima ništa više nije preostalo. Osim pola boce travarice."

Pero se odmah razbudi i pruži ruku prema meni. Turnuh mu bocu u ruku.


 U slijedećoj epizodi: krenulo je nizbrdo; noćna četa

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
R.I.P.24 00:09 Benzinska postaja na izlazu iz Karlovca

Stali smo na parkingu, izlazimo van protegnuti noge. Prilično je svježe.
"Dečki, imate vi kaj love?" - pita Pero.
"Benti maloga miša, kol'ko treba?" - maša se Zvonko za novčanik. 
"Tako ... stotka otprilike."

  "A, šta će ti lova?" - pitam.
"E, a treba nam goriva. Nemreš nasuho do Zadra."

Vadimo pare - tko dvadeset, tko trideset, tko pedeset.
Pero uzme novce i odlazi prema pumpi. Negdje ispod razine pune svijesti nazire mi se pomisao da je možda trebao odvesti kamion na pumpu ako namjerava tankati gorivo, ali nisam zadržao fokus na toj ideji. Cupkamo oko kamiona i pušimo. Zvonko tumači Mravku da je predebeo i da mora na dijetu. Ja ustajem u obranu čovjekovog prava na debljinu koje mu je rođenjem zajamčeno.
Pero se vraća i pruža mi bocu. Bijela staklena, bez ikakve etikete. Pluteni čep. Uzmem bocu, otčepim, pomirišem, potegnem gutljaj. Travarica, i to dobra bogami. Potegnem još jednom.
"Domaća velebitska" - kaže Pero.
"A, to je to tvoje gorivo ..." - Posegnu Mravak za bocom.
Pero se naceri - "Čuj, hladno je na Velebitu, treba se zagrijat. Grijanje mi ne radi."
"Neg', zbilja, šta je s naftom?" - pitam.
"Natankao sam večeras, stodvadeset litara. Nema frke."
Zvonko gutne travaricu i strese se -"Asti Mande, dobra je! Ma di si to sad nabavija?"
"E, imam ja tu neke svoje veze."

00:47 Kvartet u usponu - na Velebit

"Dobro mi došel prijatel,
vu skromni zagorski dom,
budi kak doma vu vlastitoj hiži,
tu pri pajdašu si svom ... "

"Dečki, vi ste pravi pajdaši. Najbolji na svitu ..." - Zvonko otare suzu s kraja oka.

"Gdje je to centralno grijanje, ovdje mi puše" - pitam. Dekica baš ne radi naročito svoj posao, ali pak je bolje nego da je nema. Mravak mi dodaje travaricu.

"Ajmo sad jednu moju" - kaže Zvonko i započne - "Cesariiicaaaa, ceeeesarica kad bi biiiiilaaaa ..." Pridružujemo se.


U slijedećoj epizodi: svijeta nema; što smo mi uopće?

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 0
R.I.P.24 23:12 Semafor na Radničkoj cesti

Stojimo na semaforu na križanju Radničke ceste i Autoputa bratstva i jedinstva. (U vrijeme zbivanja ove pripovijesti Zagreb još nije imao izgrađenu obilaznicu.) Crveno je.
Pero kaže Zvonku - "Eto, sad da skrenem lijevo mogli bi produljiti pravo do Sukošana."
  "E! Može! Idemo!" - uzvikuje zvonko - "Maloga mu miša, idemo kod mene!"
"E, ajmo ..." - smije se Mravak. Onih nekoliko brzih oštrih rundi očigledno djeluju. Ni ja nisam bistre glave ali nekako mi se ne dopada ideja da samo tako krenemo na more ...
"Pa, ne možemo samo tako otići a da se nikome ne javimo. Znate kak' se Perina mama brine za njega." Malo i previše rekao bih.
Pero ubacuje u brzinu - "Sad je kasno, nismo u traci za lijevo, moramo ići ravno."

23:17 Šubićeva, blizu Kvatrića

"Ma, dajte niste uopće za društvo! Idemo kod mene!" - navaljuje i dalje Zvonko. Mravak se samo smije i klima glavom. Mene isto počinje pomalo intrigirati ideja.
"Pero, šta ti kažeš?" - pitam - "Je'l možeš ti vozit do dolje?" On je ipak cijeli dan bio za volanom.
"Ja? Ma, nema frke. Samo ak oćete ić."
Popustio sam.
"Onda idemo. Ali prvo idemo kući javiti se, da znaju gdje smo."

23:21 Petrova

Stan je u mraku. Nigdje nikoga. Upadamo, Mravak žurno ulazi u zahod.
"Pero, napiši poruku mami da zna kud smo otišli." Pero klimne glavom i odlazi u kuhinju.
Uzeo sam sa svog kreveta deku. Desna vrata na kamionu ne zatvaraju se dobro pa puše kroz njih. 
 
23:25 Polazak

Potrpali smo se opet u kamion. Pero pali motor a Zvonko ispruža ruku pred sebe i uzvikuje "U Sukošan, miša mu maloga!"
Pokušavam nekako zakvačiti deku na vrata da mi ne puše. Uspijeva djelomično. Mravak pjevuši "Tamo daleko, daleko kraj mora ..."

23:45 Karlovačka cesta

Putem pričamo viceve da se Peri ne bi prispavalo.
"Znam ja još jedan, ali neće vam se svidjeti ... " kaže Pero.
"Kaj god, samo reci" - velim ja.
"Nismo ponijeli ništa za popit."



U slijedećoj epizodi: karlovačka veza; kvartet u usponu.  

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
Unbeliever @ 00:12 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, listopad 4, 2007
R.I.P.24 22:00 Poštovana glava na vratima

Pero ima poveliku glavu i crnu, gustu, čupavu kosu. Kad ta glava proviri kroz vrata namah shvatite značenje pojma poštovanje. To se upravo dogodilo. Pero je provirio kroz naša vrata.

  "Bok! Kaj delate?"
"Kartamo. 'Ajd, upadaj." - rekoh.
"Ho, ho, derem ih ko krepane mačke!" - hvalisao se Mravak.
"Asti, šta je, malo te krenulo ... " - Zvonko ne podnosi poraze baš najbolje, a danas mu slabo ide karta.

22:02 Nema se više šta piti

Pero ulazi - "Imate šta za popit?"
Ja zatresoh praznom bocom od vina - "A jebiga, ovo smo ispraznili a sad se više nema gdje kupit."

"Sjedi pa ćemo učetvero." - zove ga Zvonko.
"Tc," - cokne Pero - "Idemo nešto popit."
"A di ćeš sad u ovo doba?" - gledam ga ja.
"'Ajte sa mnom, vozim vas na jedno posebno mjesto."
"Voziš?" - pitam
"E, vozim. Tu mi je vani kamion."
"Ma, daj, idemo dalje kartat" - nije se dao Mravak.
Zvonku se više nije kartalo - "Maloga mu miša, idemo popit nešto!"
I on ustade od stola. Meni je isto već bilo dosta bele pa ustadoh. Mravku nije preostalo drugo do li da krene za nama.

22:05 Kamion, šestoton ...

Kamion ima kabinu predviđenu za vozača i dva suputnika. Nas je uz Peru još trojica, pri tom je Mravak prilično krupan. Ali stisli smo se nekako. Krenuli smo nekud prema istočnom dijelu grada. Nakon par skretanja izgubio sam orijentaciju, a kad smo svjetla grada ostavili za nama i upali u mrak poljskog puta više nitko osim Pere nije znao gdje smo. Makadamski put je bio grbav i prilično smo se tresli.

22:17 Kamionom u Savu

"Stani" - kriknu Zvonko.
Na desetak metara pred nama, u svjetlu farova zaljeskala se vodena površina. Put se tu lagano spuštao i završavao u vodi. Pero uspori.
Cerekao se - "He, he, bar se vi dalmoši ne bi smjeli bojat vode..."
"Benti miša, mi u more idemo barkon, a ne kamionon."
"Kinfa, ovo ti nije more nego rijeka, i to Sava" - cerekao se i dalje Pero.

Pero je zustavio kamion dva-tri metra od ruba vode. Par puta je "ablendao" farovima. Čekali smo.

22:34 Čamac je na Kupi a skela na Savi

Uskoro primijetismo kako nam se približava neko svjetlo, a potom iz mraka izroni tamna masa skele koja pristane uz obalu. Pero naveze kamion na skelu i ona se odmah otisnu prema drugoj strani. Skela je takve veličine da je oko kamiona sa svih strana jedva bilo metar slobodnog prostora. Ljuljali smo se poprilično.
"Dobit ću morsku bolest" - izjavi Mravak.
"Možeš dobiti samo riječnu bolest ovdje" - rekoh.

22:42 Birtija ORA SAVA

Na drugoj strani vozili smo vijugavim putem između ogromnih hrpa pijeska, dvostruko viših od Perinog kamiona. Nakon par minuta vijuganja ugledasmo baraku slabo osvijetljenu jednom škiljavom sijalicom iznad ulaza. Pero zaustavi pred barakom i uđosmo. Nad ulazom je stajala tabla s natpisom "ORA SAVA".

U baraci je bila nevelika birtija. Samo šank s debelom šankericom, umjesto stolova uokolo na zidu polica prekrivena smeđim ultrapasom. Ovdje se pije stojećki. Omladinci i omladinke na akciji nemaju vremena za sjedenje, samo dođu natankati gorivo i odmah dalje na posao. Omladine sad više ovdje nema, akcija je trajalo za vrijeme ljeta a sad su se vredni omladinci vratili u svoje škole. U birtiji su tri opskurna tipa već poprilično impregnirana. Jedan odmah baulja prema nama mumljajući nešto neartikulirano. Svejedno ga razumijemo - žica da mu platimo cugu.

22:47 Oštro

Šankerica pita - "Oštro, tupo il' razrijeđeno?"

To je cijeli izbor. Oštro je konjak, tupo je vino, razrjeđeno je gemišt.

Pero se nalakti na šank - "Oštro svima."

Bolje da ga poslušamo. S obzirom na higijenske uvjete dezinfekcijska svojstva veće koncentracije alkohola dobrodošla su. Kucnusmo se čašama, i iskapismo nadušak.

"Još jednom!" - dovikne Pero šankerici.



U slijedećoj epizodi: odluka je pala; polazak.  

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"

Unbeliever @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Nakon prve priče iz serije R.I.P, one s kaučem, stiglo mi je nekoliko zahtjeva da pišem još o zgodama s Perom. 'Ajde neka, ima se šta tu pisati. Samo treba odabrati zgodu, a to je "tricky part". Evo pada mi na pamet jedna koja se kompletno odvija unutar 24 sata. Što me podsjeti na onu tv seriju koja se zove 24, u kojoj Kiefer Sutherland a.k.a agent Jack Bauer staje na rep nekim zloćama u akciji koja ukupno traje 24 sata. Samo što oni ta 24 sata razvuku pa se to gleda iz epizode u epizodu barem mjesec dana. 

Eto, tako ćemo i ovu priču pisati u epizodama, malo po malo dok ne opišemo što se sve izdogađalo u ta dvadeset i četiri sata.

Za početak, evo ga foršpan serije, koja će se zvati R.I.P.24. Foršpani služe za upoznavanje s glavnim likovima, vremenom, mjestom i okolišem radnje. 

R.I.P.24 Subota je poslijepodne, početak listopada, tisućudevetstosedamdesetineke godine. Zvonko, Mravak i ja sjedimo za stolom u podstanarskoj sobi koju Zvonko i ja dijelimo. Zvonko je student stočarstva na poljoprivrednom faksu. Mravak i ja studiramo elektrotehniku.  Ali sada ne radimo ništa od toga, već kartamo. Belu.





Na stolu su čaše, dopola prazna boca vina, pepeljare. Zvonko je iz Sukošana kod Zadra. Mravak je bjelovarčanin a ja sam slavonac. Naša podstanarska studentska soba je u stanu Perine mame. Pero je pravi purger, istih godina kao i mi i profesionalni je vozač. Vozi kamion u Exportdrvu. Pero danas ima radnu subotu i na poslu je, razvozeći namještaj po Zagrebu i okolici.

Bela je kartaška igra koja ne zahtijeva veliki intelektualni napor pa ostaje dosta prostora za razgovor i zafrkanciju. Vrijeme tako brzo prolazi. Neprimjetno ulazimo u noć i bližimo se trenutku kad će se Pero vratiti s posla i pokrenuti lavinu događaja.

U prvoj epizodi: nedostatak resursa; kamionom u Savu; putevima omladinskih radnih brigada.

Unbeliever @ 00:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 31, 2007
Nada i ja išli smo u isti razred cijelu osnovnu školu. Ona je bila najmanja među curama, ja najmanji među dečkima. Jedno vrijeme smo sjedili skupa u istoj klupi. U srednjoj školi smo se razišli, ona u gimnaziju a ja u tehničku. I dalje smo se družili ali s vremenom su se ta druženja prorijedila. Sve do odlaska na studije u Zagreb, gdje smo se nekom tajanstvenom igrom sudbina našli opet skupa kao podstanari kod iste gazdarice, baba Reze. (Ta gazdarica zaslužuje ne samo jedan zasebni post već čitav roman.)

Naše prijateljstvo je tako dobilo "second chance". Iz tog obnovljenog zajedništva isto su proizašle mnoge zabavne zgode jer je Nada bila pravi kompanjon za izvođenje raznovrsnih huncutarija koje su nam padale na pamet. U vrijeme zbivanja koja se ovdje opisuju više nismo stanovali kod baba Reze. Ja sam bio preselio kod Perine mame u Petrovu a Nada je stanovala s cimericom u Šubićevoj, preko puta zgrade u kojoj su tada bili studiji Radio-televizije Zagreb.

Bilo je ljeto, ljeta gospodnjeg 1977., vrijeme ispitnih rokova, i par dana pred održavanje BUM festivala u Ljubljani, kultne manifestacije rock scene tadašnje Jugoslavije. Za odlazak na BUM'77 bili smo spremni dati lijevi bubreg, ali avaj! Ulaznice su bile rasprodane, a da ih je kojim slučajem još i bilo ionako nismo imali love za njih.

Sutra sam imao ispit a dan pred ispit nikad nisam učio, bez obzira koliko sam do tada naučio ili ne. Radije sam puštao da se mozak odmori pred utakmicu. Svratio sam kod Nade na kavu. Ona isto nije imala nekog pametnijeg posla pa smo sjedili, pijuckali kavicu, pušili i razgovarali. U to vrijeme smo često imali teme od velikog značaja za opstanak ljudske vrste - je li špinat zaista zdrav za djecu, ima li života na Marsu, i tome slično. Na stolu su bile šalice s kavom, pepeljara i košarica s jabukama. Radio je bio upaljen i iz njega je dopirao glas Voje Šiljka koji je vodio emisiju "25. sat". Nismo posebno obraćali pažnju na njega dok nam za uho nisu zapele ključne riječi - BUM, Ljubljana, ulaznice. Tad smo zašutjeli i naćulili uši.

Vojo je raspolagao s dvije ulaznice za BUM'77 koje je namjeravao besplatno dati nekome, samo još nije odlučio što taj netko treba uraditi da bi zaslužio ulaznice. On i gost u studiju (ne sjećam se više tko je to bio), počeli su razmatrati razne prijedloge. To je trajalo par minuta a onda je Vojo uskliknuo:

"Znam! Sjetio sam se! Ulaznice će dobiti djevojka koja prva stigne do nas u studio i donese jabuke u šlafroku."

Nada i ja smo se gledali nepomično. Nakon dvije sekunde spustila je pogled s mog lica u svoje krilo i na licu joj se pojavio izraz "AHA!" Ona je na sebi imala zagrnut šlafrok, to jest kućni ogrtač. U slijedeće dvije sekunde Nada je zadigla skut šlafroka i istresla sve jabuke iz košarice u njega. Nakon još dvije sekunde nje više nije bilo u stanu. Ja sam izdahnuo dim cigarete koji sam udahnuo još dok je Vojo izgovarao onu rečenicu. Na čas sam pomislio da potrčim za njom ali sam brzo shvatio da nema šanse da ju stignem. Uostalom, studio je odmah tu preko puta. Bolje da ostanem čuvati stan.

Vratila se za kojih pet minuta. Držala je ulaznice u ruci i smijala se toliko da nije mogla govoriti.Tek nakon još kojih pet minuta je došla k sebi i ispričala što se dogodilo. Kad se ona pojavila u studiju svega minutu-dvije nakon njihovog poziva Vojo i ekipa su bili vraški iznenađeni tom brzinom. A još više su se iznenadili kad su vidjeli da nosi svježe jabuke u skutima šlafroka. Ono što su oni očekivali bile su pohane jabuke, slastica popularno zvana "jabuke u šlafroku". Ipak su priznali Nadi da je ispunila zadatak - šlafrok je bio tu i u njemu su bile jabuke. I dali su joj ulaznice, nakon dobrog smijanca. Jabuke su zadržali i pojeli.


Riječnik: šlafrok - od njemačkog "schlafrock", kućni ogrtač, kućna haljina.

Kuharica: Jabuke u šlafroku

Sastojci:
1 kg jabuka
2 vrećice vanilin šećera
1/2 žličice cimeta
2 žlice prošeka
ulje za prženje
šećer u prahu za posipanje


Za tijesto:
2 jaja
0.5 l mlijeka
350 g pšeničnog oštrog brašna
prstohvat soli
1 žličica korice limuna


Jabuke ogulite, izrežite im sredinu pa ih narežite na ploške debljine 0,5 cm. Pospite ih vanilin šećerom, cimetom, pokapajte prošekom i ostavite stajati pola sata. Jaja, mlijeko, brašno, sol i koricu limuna izmiješajte da dobijete gustu smjesu koju također ostavite stajati pola sata. Jabuke umočite u smjesu i pržite u dubokom ulju do zlatne boje. Pržene jabuke izvadite na upijajući papir kako bi se upila suvišna masnoća. Pospite šećerom u prahu.

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"


Unbeliever @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007
Stajali smo zadihani i oznojeni. Bacih pogled lijevo-desno niz ulicu i polako se spustih na sredinu kauča. Peri nije dugo trebalo. Pogledao me je podignute lijeve obrve i sjeo pored mene. Izvadio sam kutiju s cigaretama i ponudio ga. Zapalili smo. Pero se zapravo zove Ivica, ali svi ga zovemo Pero. Žarko je i dalje stajao i promatrao nas sa snebivanjem. Pružio sam kutiju prema njemu i klimnuo glavom prema preostalom mjestu na kauču. Uzeo je cigaretu i sjeo s osmjehom.

"Vi niste normalni."

Kauč je stajao na pločniku ispred minijaturnog parkića s dva grmića i jednim drvcetom, u Petrovoj ulici. Na suprotnoj strani, preko ceste, pravo ispred nas bila je javna telefonska govornica, a lijevo od nje Dom zdravlja. Jedna medicinska sestra u superkratkoj kuti stajala je u govornici i telefonirala, živahno gestikulirajući slobodnom rukom kojom nije držala slušalicu.

"Dobro građena, a?" - namigne Pero, zavaljen u kauču.
"Je, samo odavno." - rekoh. Pero je uvijek bio sklon starijima.

"Vi niste normalni." - ponovio je Žarko.

"Šta tu ima nenormalno? Je l' normalno da se čovjek umori? Je. Je l' onda normalno da sjedne i da se odmara? Je!"
"Na kauču, nasred ulice?"
"Zašto ne, kad je već kauč tu. Udobnije je nego na zidiću."

Polako sam pušio cigaretu i promatrao rijetki promet na cesti. Ljeto je i već se osjeća da su mnogi otišli izvan grada. Nema opasnosti da se netko zagleda u nas i izazove sudar. Zapravo nas većina vozača i ne primjećuje.

Lijevo iza nas je bila mala trgovina mješovitom robom. Iz nje izađe susjeda, penzionerka, s vrećicom iz koje viri vekna kruha. Prilazila nam je i sa zanimanjem nas promatrala.

Pero je skočio na noge - "Izvol'te gospođo! Dajte si malo počinite."

Ona se nasmiješila - "Neka, samo ti sjedi ... "

"Mene je moja mama učila da uvijek prepustim mjesto starijima" - nije sa dao Pero. - "Dajte, molim vas, vidite kak' je fini mekan kauč."

"Je, on vam je iz jedne fine familije. Istjeran." - dodao je Žarko. Kužio sam da je i on ušao u priču. Njega uvijek samo treba malko pogurati preko ruba.

"Al' ste vi, dečki, huncuti ... a kaj ste to donesli sim?"
 
"Kauč, gospođo." rekoh. - "Jedan fini udobni kauč. Nije sasvim nov ali je u jako dobrom stanju. Evo, vidite, mi sva trojica fino možemo sjesti na njega, odmarati se i promatrati tko prolazi ulicom. Možete i vi s nama, ako hoćete." Pero je u međuvremenu opet sjeo.

Zatresla je glavom lijevo-desno, s tradicionalnim izrazom "ah, ta današnja mladež" i otišla dalje. Možda se tog dana prisjetila svoje mladosti kad se i njoj život činio prekratkim da bi ga se shvaćalo ozbiljno. Nas trojica ostadosmo sjediti na kauču i pušiti.

"Malo je vruće ovdje" - rekao je Žarko. Bilo je oko jedanaest prijepodne, lipanj, a bog je bio naložio suhom bukovinom.

"Aha, trebali smo ga negdje u hlad ... " - složio sam se.

Pero je predložio - "'Ajmo ga tamo preko, ispred doma." Pred domom zdravlja je bilo nekoliko visokih stabala kestena širokih lisnatih krošanja.

"Može, može, to je bliže medicinarkama" - složio se Žarko. Znajući Žarkove sklonosti relacijama s nježnim spolom, zaključio sam da situaciju treba staviti pod kontrolu prije nego se njih dvojica zagriju previše, jer se iz takvih naizgled sitnih ideja kod nas trojice znaju izleći pothvati dalekosežnih posljedica. A imamo još posla danas.

"O kej, može, ali kauč preko ceste moramo nositi po zebri, znaš da je tu odmah milicija." - Zbilja, sto metara dalje je bila stanica milicije. Nevolja je bila što je pješački prijelaz udaljen oko pedeset metara i to u smjeru unatrag.

"Tc!" - cokne Pero i nabora nos. U savršenoj paraboli srednjim prstom odbaci opušak pravo u otvor kanalizacije kojih tri metra daleko, i ustane - "'Ajmo mi dalje!"

Ustanemo i mi i prihvatimo se kauča. Pero i ja naprijed, skupa. Žarko sam otraga, on je najveći i najači. Nastavimo ga nositi dalje niz ulicu u smjeru Perine kuće do koje imamo još kojih sto i pedeset metara. Tako nastavismo seliti moje stvari u moju novu podstanarsku sobicu koju sam unajmio kod Perine mame. 

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"

Unbeliever @ 19:42 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 20, 2007
Vruće je ... svijet je postao usijana pećnica. Mozak se topi. U masnim kapljicam cijedi se preko čela. Ne mogu misliti. Misli su se sparušile. Uvrnule u sebe. Zalijepile jedna za drugu. Ne možeš razdvojiti. Razabrati koja je koja.

Vruće je ... Lora leži na sred sobe. Na boku. Isplaženog jezika. Jezik joj se zalijepio za pod. Jadno pseto. Idem ju staviti u hladnjak. Samo ne znam kako ću to uspjeti. Pužem četveronoške prema njoj. Zubima uhvatim ogrlicu. Polako ju teglim prema kuhinji. Ne znam koliko to traje. Možda par minuta. Možda tjedan dana.

Vruće je ... zašto stojim s tom zdjelom juhe u ruci? Ugodno je ledena. Valjda sam ju izvadio iz hladnjaka. Zašto? Mora da nije bilo mjesta za rođendansku toru. Netko slavi rođendan? Valjda. Moram pronaći te svijeće. Sigurno su u kupaonici. Tamo je najhladnije. Nosim juhu u kupaonicu.

Vruće je ... ovaj što leži tu u kadi punoj hladne vode valjda je slavljenik. Dao sam mu zdjelu s ledenom juhom. Nek si sam zapikne svijeću. Ja se spuštam na pod. Između zahodske školjke i bidea. Naslanjam čelo na pipu. Malo me hladi. Brzo sam ju zagrijao. Kupaonica je mala. Nema propuha. Fali mi zraka. Pužem van u predsoblje.

Vruće je ... Mačak sjedi pred izlaznim vratima. Ili ulaznim. Svejedno. Ovisi s koje im strane prilaziš. Mačku kao da nije vruće. Blago njemu. Kaže da bi išao van. Na tu vrućinu? Je li skrenuo s uma? On ne odustaje. Uspijevam otvoriti vrata. Ulazna ili izlazna. Kakogod. Sad mu treba otvoriti i ona kat niže. Glavni ulaz. Ili izlaz. Kakogod.

Vruće je ... prevaljujem se sa stepenice na stepenicu. Silazno. Polako. Bez žurbe. Žurba zagrijava. Kud sam krenuo? Nekud dolje. Nešto u vezi s vratima. Ulaznim? Ili izlaznim? Kakogod. Moram sići. Dolje je sigurno manje vruće. Evo vrata. Opekao sam se na kvaku.

Vruće je ... nešto bješti odozgora. Zasljepljujuće. Ništa ne vidim. Pred očima mi titraju krugovi. Veliki. Crni. Zavlačim se pod magnoliju. U hladovinu. Tu su dva puža. Zaostala od nedavne kiše. Leže mrtvi. Jednom je još u ruci revolver. Izgleda samoubojstvo. Iz očaja. Posežem za revolverom. Nadam se da je ostao još jedan metak.

Vruće je ...

(NAPOMENA: Pri pisanju ove priče ni jedan puž nije ubijen niti je ijedan pas zatvoren u hladnjak.)


Unbeliever @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 1, 2007
Svježina ranog jutra izazivala mi je povremene drhtaje, iako zapravo nije bilo hladno. Ponad rosom opranih krovova predgrađa naziralo se rumenilo zore. Dok smo išli prema gradilištu produžetka ulice u nadvožnjak preko nove obilaznice, Gizmo je bio neuobičajeno napet. Nije me vukao kao obično, ali je koncentrirano hrlio naprijed, kao da je već naslutio nešto što ga tamo očekuje. Pomislio sam da je nanjušio fazana. Ima ih puno u okolnim poljima i možda je neki dolutao na gradilište. Ali nije se ponašao kao kad nanjuši fazana - tada se trga i vuče i moram ga pustiti sa uzice da potrči za plijenom. Nikad nije uhvatio fazana, barem ja to nisam nikad vidio. Uvijek mu odlete pred nosom, ali on ne odustaje, mora ih pojuriti. Ne ovo nije fazan, Gizmo ide naprijed, radoznao, otkriti što tamo ima ali ujedno i kao da osjeća strah pred opasnošću. Prišli smo gradilištu, cesta je već asfaltirana, sad uređuju okoliš. I onda smo ga ugledali. Sjedio je na grani slomljenog drveta.

Drvo je nekoć stajalo samo u polju. Prkosilo je olujama i vjetrovima, trpilo jaru ljetnih podneva i ledene okove zime. Onda je ovuda prošla nova cesta. Strojevi kojima su gradili cestu slomili su ga i sad leži prelomljenog debla i krošnje položene na zemlju poput gorostasa koji je legao umrijeti. Danas se ne radi, ali sutra će ga vjerojatno ispiliti, iskopati mu korijenje i odnijeti ga nekamo. Na njegovom mjestu urediti će travnjak s niskim rastinjem.

Na grani slomljenog drveta sjedio je demon. Ne veći od vrtnog patuljka. Ružan mali momak. Sav pun bodlji i dugačkih dlaka, čvornovatih izraslina na raznim dijelovima tijela koje tu kao da i nisu nekoć bile. I star. Nije se moglo znati koliko ali očigledno je bio jako star. Gizmo je stao na nekoliko metara udaljenosti, nepomičnog pogleda, nakostriješenih dlaka na hrptu. Nije zalajao, samo je stajao i promatrao ga. Stao sam i ja. Nisam osjetio strah, možda zbog Gizmove reakcije, no prije će to biti zato što mali ružni momak uopće nije izgledao opasno. Oko njega se širila aura neizmjerne tuge.

Povukao sam Gizma naprijed, prema deblu. Nije se odupirao, samo je i dalje fiksirao demona, koji nije pokazivao znakove da nas je uopće primijetio. Sjeo sam na deblo, na oko dva metra od grane na kojoj je sjedio demon. Sjedili smo tako u tišini neko vrijeme a onda je demon podigao glavu i pogledao me, kao da me je tek tada primijetio. Oči su mu bile tamne, u sumraku zore nije im se mogla odrediti boja ali imale su dubinu čitavog svemira.

"Što radiš ovdje?" - pitao sam.
"Umirem."
Nakratko sam opet zašutio dok mi je ovaj odgovor prožimao misli i poprimao svoje pravo značenje.
"Mislio sam da su demoni besmrtni?"
"Nisu. Samo jako dugovječni. Vama ljudima se to čini kao besmrtnost."
"Znači, tvom je vijeku došao kraj?"
"Nije. Ni vi ljudi ne doživite uvijek svoj vijek. Umirete od bolesti, nesreća ..."
"Bolestan si? Ili si stradao?"
Umjesto odgovora kimnuo je glavom u pravcu mjesta gdje je deblo bilo prelomljeno.
"Stradao si kad je drvo srušeno? Povrijeđen si, ranjen? Gdje?"
"Ne razumiješ. Drvo je srušeno, uskoro će umrijeti. Drvo je bilo moj dom. Mi demoni ne možemo živjeti dugo bez doma. Jedan dan, dva najviše."
"Umrijet ćeš jer više nemaš dom?"
"Da."
"Ali, tu okolo ima još drveća. Možeš naći novi dom. Ili je sve već zauzeto?"
"Nije zauzeto. Vrlo malo demona danas još živi u drveću."
"Onda preseli u neko od ovih drveta okolo. Eno, onu topolu ondje. Lijepa je, velika i krošnjata."
"Ne razumiješ kako je u mom svijetu. Ne ide to tako. Ne mogu živjeti u bilo kojem drvetu."
"Nego?"
"Mogu useliti samo u ono drvo u koje me njegov vlasnik pozove. Onaj tko je posadio drvo. Takvo je pravilo."
"Pravila su zato da se krše."
"Možda kod vas, ljudi. Mi demoni ne možemo kršiti pravila koja su postavljena od početka svijeta. Nama je to nemoguće."
"Kako si uselio u ovo drvo?"
"Bilo je to prije više od osamdeset godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Vrba u kojoj sam do tada živio na obali potoka upravo se srušila, korijenja podlokanog proljetnim bujicama. Odnijela ju je voda. Tražio sam novi dom i naišao pored ovog drveta, koje je tada bilo tek dvogodišnja mladica. Njegov vlasnik je u proljeće okitio njegove grane šarenim vrpcama. To je oduvijek bio znak poziva demonima drveta neka slobodno usele."
"Kako to ljudi znaju?"
"Ne znaju i ne razumiju zapravo, ali su naučili takve stvari raditi kao znak poštovanja prirodnim silama, radi prizivanja plodnosti."
"Zašto to rade? Imaju li koristi od toga?"
"O, da. Drvo u kojem živi demon bolje raste i napreduje, donosi više ploda i lakše podnosi suše i hladnoće."
"Vi demoni djelujete tako na drveće? Zašto?"
"Ne znamo zašto i nije važno. Drvo nam daje dom. Mi drvetu dajemo vitalnost. To je naša priroda. To je naše postojanje."
"Ima demona koji žive i negdje drugdje. Ne moraš baš u drvetu živjeti?"
"Ima raznih demona. Ima ih koji žive u ljudskim srcima. Ima ih koji žive u dimnjacima. Ima ih koji žive u životinjama."
Pogledao je u Gizma. Gizmo je u međuvremenu sjeo i smirio se. Nije više bio nakostriješen, lizao je šapu i kao da niti nije više obraćao pažnju na demona. Demon je nastavio.
"Vidiš, on je shvatio da ja nisam demon koji živi u životinjama i zato me se više ne boji. Moja vrsta može živjeti samo u drvetu."
"Mogao bi neki demon biti u Gizmu? Ponekad se pitam ... Može li biti nekog zla od toga."
"Ima demona koji su zli, ali vrlo malo. Većinom smo ih iskorijenili. Zlo uglavnom ne dolazi od demona, već od toga što njegov domaćin ne može naučiti živjeti u zajednici s njime, pa radi zle stvari misleći da se time bori protiv demona u sebi. Zapravo nanosi zlo i sebi i onom demonu. Mi smo po prirodi dobri - tražimo dom za življenje i uzvraćamo gostoprimstvo darovima koje možemo dati. Veliki ljudi koje poznaješ - umjetnici, državnici, znanstvenici ...većina je imala nekog demona i znala je njegove darove upotrijebiti."
"Zašto to ne kažete ljudima. Zašto dopuštate da vas se ljudi boje?"
"Upravo zbog tog straha. Strah ljudima izobličuje naš govor i oni čuju samo nerazumljivu riku koja još pojačava njihov strah. Ti si sjedio ovdje i nisi se bojao. Zato razumiješ što govorim."
"Da, mislim da razumijem. Imaš li ti neko ime?"
"Demonska imena su nerazumljiva ljudima. Ne bi mogao izgovoriti moje ime. Možeš me zvati imenom koje sam odabereš."
"Dobro. Zvat ću te Karlo."
"Može. Mada me nećeš tako zvati još dugo." - tuga je opet zavladala njegovim glasom.
"Tko zna, Karlo, tko zna..."
Ustao sam i rekao - "Karlo, pođi sa mnom. Pozivam te u svoje drvo."
Iznenađeno me pogledao, ali je ustao. Okrenuo se i iz krošnje izvukao malen zavežljaj.
"Prtljaga?" - upitao sam.
Kimnuo je glavom - "I mi demoni imamo neke svoje osobne potrepštine."
Pogledao sam ga onako dlakavog i pomislio - "Pa, pribor za brijanje svakako nije u tom zavežljaju."
Krenuli smo. Gizmo nije pravio probleme ali se držao na distanci od Karla, koji je hodao polako, korakom umornog stvora. Trebalo nam je dobrih pola sata za povratak. Stigavši na livadicu iza našeg dvorišta pokazao sam Karlu borove.
"Evo, izaberi."
Sjeo je na ogradu kompostišta.
"Ti si posadio te borove?"
"Jesam, svojim rukama."
"Dobro. Ako bi mogao, znaš ... poziv... znak ..."
Shvatio sam. Otišao sam u garažu, tamo su bile kutije s nakitom od Božića. Našao sam nekoliko šarenih traka i zavezao ih na grane najvećeg bora, srebrnog. Karlo je sišao s kompostišta i prišao boru. Okrenuo se i pogledao me na trenutak, zatim je nestao u krošnji. Gizmo je lanuo jedno kratko, resko, "Av!" te zatim prišao boru i podigao nogu. Činilo mi se da je rekao: "Dobro, ti možeš biti tu gore, ali ovo dolje je moj teren." No, bitno je da su se dogovorili.

Od danas demon Karlo živi u boru na livadici iza našeg dvorišta. Pustiću ga neko vrijeme na miru da se prilagodi i oporavi. Vjerujem da ćemo imati još mnogo zanimljivih druženja.

© Unbeliever, 2007.

Unbeliever @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, studeni 25, 2006
ili:
Kako sam kupio vrijeme

Izađosmo u ranu jutarnju šetnju, moje zvijeri i ja. Još je bilo skoro sat vremena do zore i na ulici nije bilo ni žive duše. Po našem već ustaljenom protokolu, dok je Lora trčkarala u mojoj blizini, Gizmo je odjurio u noć. Tako on uvijek u početku nestane na neko vrijeme, kao da ima neke tajne poslove koje mora obaviti. Lora i ja nastavili smo ka livadi iza škole, pa puteljkom kroz polje i potom prema križanju s cestom. Tu nas negdje obično Gizmo presretne, bane iz mrakom zasjenjenih trava kao duh i prestrašio bi nas kad ne bismo već bili navikli da ga tu očekujemo. No, ovog jutra se nije pojavio na uobičajenom mjestu.

Lora i ja skrenuli smo u polje u kojem su stršali u zrak batrljci posječenih kukuruznih stabljika, tek toliko da potrošimo nešto vremena kako bi nas Gizmo sustigao. Prolazilo je vrijeme ali on se nije pojavljivao, pa smo krenuli nazad. Noć je bila vedra, no mjesec je već bio zašao i pri svjetlu udaljenih uličnih svjetiljaka sjene su bile žive i stalno mi se pričinjalo da je neka od njih poprimila obličje psa. Ali svaki put je bila varka. Ostavio sam Loru kod kuće i krenuo natrag potražiti Gizma. Svojeglav je i ponekad zna nasrnuti na prolaznike pa ga nije dobro ostaviti napolju jer će uskoro početi nailaziti ranoranioci koji idu na posao.

Prolazio sam polako istim putem, s vremena na vrijeme dozivajući zviždukom kroz zube, naizgled tihim ali koji sadrži ultrazvučne tonove dobro čujne psima. Nigdje Gizma. Skrenuo sam na puteljak iza škole i tu mi se pričini da se jedna od sjena ispred mene kreće. Nisko uz tlo počela se valjati magla, pramenovi su se uvijali kao da ih netko odozgora miješa velikom kuhačom, i teško je bilo sa sigurnošću raspoznavati oblike. Ali, da - sjena se kretala i išla je na desetak koraka ispred mene u istom pravcu. Ubrzao sam korak i sjena je isto ubrzala, održavajući isti razmak. Sigurno je Gizmo, pomislio sam, to je njegova navada da tako ide na distanci ispred mene kad još ne želi ići kući. Pozvao sam ga, iako sam znao da se neće odazvati. On je skitnica, navikao na slobodu bez kontrole i ovih godinu dana što je udomljen kod nas nije bilo dovoljno da se privikne na poslušnost.

Hodao sam dalje pored protivavionskog skloništa i hrpa zemlje navezenih pored njega sa obližnjeg gradilišta obilaznice. Magla je postajala sve gušća i sve sam teže razaznavao sjenu koja je kaskala ispred mene. U blizini križanja s cestom sjena je sasvim nestala u magli. Svijet je počeo nestajati u sivilu oko mene i sve je počelo ličiti na san. Produžio sam dalje, očekujući da će Gizmo dozvoliti da ga sustignem kod križanja. Nikad nije prelazio cestu, kao da je tu granica sa zabranjenim teritorijem.

Došao sam do samog križanja. Tu je magla bila nešto rjeđa, kao neko zatišje u sredini uragana, sa svih strana okruženo zidom sivila. Bezvremenski proplanak usred kontinuuma. Sjena je bila tu, ali nije to bila ona sjena koju sam slijedio. Ova je stajala uspravo u visini odrasla čovjeka. Čovjek u širokoj vjetrovci s duboko navučenom kapuljačom. Podsjetio me na hip-hopera. Još ako nosi široke hlače koje se vuku po tlu … noge se nisu vidjele jer su nestajale u gušćem sloju magle pri zemlji.

"Dobro jutro", reče sjena.

"D..dobro jutro.", odvratih, "tražim psa …".

"Ne treba tražiti ono što nosiš sa sobom."

"Pa, ne bih baš rekao da ga nosim. Odlutao je i ne želi ići kući."

"Ne govorim o Gizmu."

"Otkud znaš njegovo ime?"

Pitao sam se da li me to netko poznat zafrkava. Lice se nije vidjelo ispod kapuljače.

"Ja znam jako puno stvari. Ne sve, ali skoro sve."

Htjedoh upitati tko je on, ali čim sam u mislima formulirao pitanje ono je postalo nepotrebno. Znao sam.

"O čemu govoriš?"

"O odluci. O onome što želiš učiniti."

"Mnogo toga želim učiniti a malo je vremena. I ne znam da li sad korisno trošim to vrijeme."

"Vrijeme je roba kojom ja trgujem. Možeš ga imati koliko ti treba. Sad uopće ne trošiš svoje vrijeme, jer ovo vrijeme za naš razgovor ti ja poklanjam. Shvati to kao marketing."

"Tvrdiš da mogu imati vremena za sve što želim napraviti, proživjeti i postići?"

"Samo za ono što istinski želiš učiniti. Ne i za ono što samo misliš da želiš, niti ono što drugi od tebe traže a to nije stvarno tvoja želja."

"Kako mogu znati želim li nešto istinski ili mi je ta želja nametnuta?"

"Nikad nećeš znati sa sigurnošću. Želje su vrlo nepouzdane. Ja ti ipak mogu jamčiti toliko vremena koliko je potrebno za ostvarenje tvojih istinskih želja. Postoji cijena, dakako."

Nisam ni sumnjao da postoji cijena, i nisam morao pitati kolika je. Međutim, sad kad je izrečena ponuda i spomenuta cijena ovaj razgovor je prešao u domenu pregovaranja. Stvar me počela zanimati. Trenirani sam pregovarač i znam da se ne smije prihvatiti ponuda koja sadrži neizvjesnost ako se ne ugovori neko osiguranje.

"Tvoja ponuda nije precizno definirana a cijena je visoka. Moraš mi dopustiti dodatni uvjet kako bi ponuda bila prihvatljiva."

Nastala je kratka tišina. Možda samo djelić sekunde, možda vječnost - ne mogu znati jer to vrijeme nije bilo moje.

"Jak si pregovarač. Zaista, u mom ugovoru postoji prostor za jedan dodatni uvjet, obavezan sam to omogućiti. Samo, vrlo rijetki to traže. Nisu informirani. Dobro, koji je tvoj uvjet?"

"Rekapitulirajmo. Ti nudiš sve vrijeme potrebno za ostvarenje mojih istinskih želja, ali pojam "istinske želje" nije precizno definiran. Prema tome može se dogoditi da to vrijeme bude jako dugo ali i vrlo kratko. Moguće je da imam puno želja i da ću dobiti mnogo vremena za njihovo ostvarivanje. Ali postoji i mogućnost da ja uopće nemam niti jednu istinsku želju i tada bi moje vrijeme istog časa završilo a ja bih platio punu cijenu."

"Tako je." reče sjena ispod kapuljače. Zapravo, nije bilo moguće reći da li on zaista govori jer mu se lice nije vidjelo. Ali riječi sam čuo.

"Onda evo mog dodatnog uvjeta. Neizvjesnost na mojoj strani uravnotežiti ćemo uvodeći neizvjesnost i na tvoju stranu. Svoju cijenu moći ćeš doći naplatiti samo jednom, bilo kojeg dana - sutra, prekosutra, za sto dana ili za sto godina. Kad god da dođeš, prije isplate ja ću bacati novčić onoliko puta koliko je proteklo dana od našeg ugovora do dana kad dođeš po isplatu. Da bi dobio svoju isplatu moraš dobiti samo jedno od tih bacanja. Dakle, ako dođeš sutra baciti ću novčić samo jedan puta. Okrene li se glava, dobio si i možeš uzeti svoju cijenu. Okrene li se pismo, nećeš dobiti ništa a moje vrijeme ostaje moje. Dođeš li prekosutra bacati ću novčić dva puta a ti dobijaš ako u jednom od ta dva bacanja okrenem glavu. Dođeš li za sto dana, bacati ću novčić sto puta i ako samo jednom u sto bacanja okrenem glavu ti dobijaš isplatu. Kako vidiš, sa svakim danom sve više raste vjerojatnost za tvoj dobitak, a opet meni daje nade da nećeš doći jako brzo jer ćeš željeti biti što sigurniji u naplatu duga."

Nakon još jedne stanke nemjerljivog trajanja sjena reče:

"Prihvaćam."

"Dobro, što sad? Potpisujemo krvlju ugovor na pergamentu od kože daždevnjaka ili tako nešto?"

Sjena se nasmije.

"Ta, to su samo simboli stvoreni u mašti ljudi koji ne mogu sagledati sami sebe. Kao što rekoh - ne traži ono što nosiš sa sobom!"

Magla se počela kovitlati i zaklonila sjenu, a zatim ju je nalet vjetra počeo rastjerivati s križanja. Kroza sve tanju maglu počele su se probijati crvenkaste zrake zore. Posve sam stajao sam na sred križanja.

Gizmo je sjedio u travi pored ceste i gledao me. Izraz u njegovim očima kao da je govorio - ja sam svoje učinio, a ti?

Prišao sam mu, zakvačio povodac za alku na njegovoj ogrlici i počeškao ga iza oba uha. Kao da je samo to čekao, ustao je i krenuo prema kući, povukavši me prilično naglo.

"Polako, Gizmo, nikud nam se ne žuri. Mislim da imamo puno, puno vremena. Vidiš, samo treba željeti."

© Unbeliever, 2006.


Unbeliever @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 11, 2006
Kao mladić (započe svoju priču Ratnik) potovao sam mnogo svijetom, svuda gdje sam osjećao priliku zaraditi nešto svojim mačem. Sudbina me tako nanese i u grad Qal'at Sim'an gdje ostadoh neko vrijeme našavši posla kao stražar u bogatog trgovca voćem. Bilo mi je lijepo tamo, uživao sam u slobodno vrijeme šetati ulicama punim užurbanog naroda, toliko različitim od ulica mirnoga sela u kojem sam odrastao.

Jednog ljetnog predvečerja išao sam ulicom kroz koju do sada još nisam bio prošao. Ulica je završavala na malom trgu ispred stare mošeje. Trg je bio pun ljudi od kojih je većina stajala u zbijenoj gomili ispred mošeje. Došavši na trg, pođoh na stranu lagano šetajući rubom, ne približavajući se gomili. Mišljah kako će uskoro početi molitva, a kako ne bijah njihove vjere ne htjedoh ometati običaje domaćina u čijem gradu sam gost. No, toliko sam znao da je ovdje običaj moliti se u smiraj, a do zalaska sunca je još bilo dosta vremena, pa sam postao radoznao. Prišao sam bliže vidjeti da li možda neki velikodostojnik govori narodu sa stepenica mošeje, ali tamo nikog nije bilo. Prostor ispred ulaza u mošeju je bio prazan a ljudi su se okupili u polukrugu i stajali šuteći, glava zabačenih unatrag, pogleda uprtih nekud u visinu, kao da je sunce na svom putu ka sutonu zapelo za jedan od minareta.

Pogledah i ja u tom pravcu te tek tada spazih kako na ogradi minareta, oko šezdedeset lakata visokom, stoji čovjek.

"Tko je to?" upitah čovjeka pored sebe.
"To je Da'arud Al-Hayy, Letač." odgovori mi on, ne spuštajući pogled s minareta.
"Neće li pasti odozgora?" zapitah.
"Gledaj." odvrati čovjek i zašuti.

Trenutak poslije, na moje zaprepaštenje, mala tamna figura Letača Da'aruda kao da se ukoči i lagano se prevalivši preko ruba ograde propade u dubinu poput kamena. Dah mi je zapeo u grlu, kao i nekolicini ljudi blizu mene, ali ostali su samo s tihom pažnjom promatrali što se događa. Tada se dogodi čudesna stvar. Da'arud raširi ruke poput krila i njegov pad se pretvori u glatki let visoko nad glavama gomile. Letio je lijevo i desno, spuštao se dolje i potom opet uspinjao u visine, izvodio okrete i na kraju se sasvim nježno spustio na onaj prazan prostor ispred mošeje. Kad je bosim nogama dotaknuo kamen okrenuo se gomili, podigao ruke i uzviknuo "Bog je velik!" Gomila mu je odvratila istim uzvikom, kao iz jednog grla. Zatim su se počeli razilaziti, a Letač je stajao pred ulazom u mošeju i samo se blago smiješio. Neki od ljudi su mu prilazili, dodirivali njegova ramena i izgovarali njegovo ime. 

"To je stvarno čudesno" rekao sam čovjeku koji je stajao pored mene.
"On leti uvijek prije svetog dana" reče čovjek i pogleda me "Čudi me da već dosada nisi čuo za Da'aruda Al-Hayya."

Čvrsto sam odlučio razgovarati s Letačem. Zato sam pričekao da se ljudi oko tog zapanjujućeg čovjeka raziđu te sam mu prišao i zamolio da mi ukaže čast i popije čaj sa mnom.

Letač je pristao s ljubaznošću koja se mjerila s maloprije izvedenim čudesnim letom. Ušli smo u obližnju čajanu na početku ulice bojadisara. Izbliza Letač je izgledao sasvim obično, onizak, mršav, izborana lica. Ništa na njemu nije upućivalo na to da posjeduje tako izvanredan dar. 

"Oprosti mi na mojoj radoznalosti, ali stranac sam u vašem gradu i nigdje još ne vidjeh ništa slično tvom letenju, a proputovao sam mnoge zemlje i gradove. Kako to da od svih svetih ljudi jedino ti imaš taj dar?"

"Ravnoteža." Odgovori on, blago se smiješeći. Bio sam iznenađen.

"Mačka ima ravnotežu, pa ipak mora čekati golube da slete kako bi ih ulovila."

"Ja govorim o drugoj vrsti ravnoteže. Ravnoteži između Boga i Đavola, koju je Bog, kao što znaš, stvorio vrlo složenom i delikatnom."

"Objasni mi, o učitelju!" uskliknuh.

Naručio sam vino, ali Da'arud odbije i ostade pri čaju, te mi ispriča tajnu svog leta.

"U svim delikatnim stvarima mora se djelovati s velikom pažnjom. Tako je i s mojim letenjem. Mnogi ljudi puno svetiji od mene vezani su za zemlju kao kamenje. Mnogi drugi živjeli su životima kojih se i sam Đavo posramio, pa ipak se nisu digli ni za pedalj od tla. Samo ja, ako mi oprostiš što će zvučati malo samozadovoljno, našao sam savršenu ravnotežu između moje dobre i loše strane. Svake godine, prije svetih dana, ja pažljivo namještam svoju vagu dobra i zla. Moram počiniti male nepodopštine ili djela vjere kako bi obje strane vage bile savršeno uravnotežene. Tako, kad skočim sa mošeje, ni Bog ni Đavo ne mogu položiti pravo na moju dušu jer je ona na savršeno jednakoj udaljenosti od obojice. Stoga ja ne mogu pasti i umrijeti, nego me oni nose kako bi sačekali neko drugo vrijeme kad će odluka o mojoj duši biti jasnija." On se opet nasmješi i iskapi svoj čaj.

"Ti si, znači, neka vrsta ploče za kalah na kojoj se bore Bog i Đavo?" pitao sam s nevjericom.

"Leteća ploča, da ..." smijao se Letač.

Još smo dugo razgovarali i sjene su se oduljile u ulici bojadisara. Ja se nisam dao lako uvjeriti kako je običnom smrtniku moguće tako pažljivo živjeti da postigne savršenu ravnotežu dobra i zla. Pretpostavljao sam da ima neka druga tajna iza njegovog letenja, ali Letač je ostajao tvrdoglavo pri svojoj priči. Najzad je predložio da se popnemo na minaret gdje će mi pokazati da nema nikakvih pomagala i skrivene užadi za letenje.

Ja sam bio već prilično pijan a Da'arud, iako nije pio ništa osim čaja, bio je ispunjen nekom čudnom žudnjom da ponovo poleti. Popeli smo se uz mnoge zavojite stepenice do uskog balkona koji je poput krune okruživao minaret. Svježi večernji lahor i svjetla grada koja sam ugledao duboko ispod sebe, načas me rastrijezniše te rekoh:

"Slušaj, sad mi se tvoja priča čini sasvim prihvatljivom. Siđimo dolje i popijmo još čaja." Bilo mi je hladno, a nikad se nisam dobro osjećao na visinama.

Da'arud nije htio odustati. S lakoćom se popeo na ogradu balkona i zakoračio u prazninu. Lebdio je tamo poput pčele, na dva lakta od ograde.

"Ravnoteža!" uskliknuo je sa izrazom zadovoljstva.

"Ali, da li je dobro djelo kojim samo za mene pokazuješ svoju vjeru u točnoj ravnoteži s grijehom ponosa koji osjećaš pri ovoj demonstraciji?" upitah.

Letačeve obrve se malo skupiše kao da mu je kroz glavu prošla misao o nečemu na što nije prije pomislio. Trenutak kasnije, s krikom zaprepaštenja, strmoglavio se u dubinu. Skupio sam svu hrabrost i pogledao preko ograde balkona na nepomično tijelo koje je, u vrlo neprirodnom položaju, ležalo na stepenicama ulaza u mošeju. 

© Unbeliever, 2006. 

Unbeliever @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 26, 2006
ili:
Kako sam prestao pričati viceve o plavušama

Naše društvo u Bijelom medvjedu oduvijek je bilo muška bagra, kako je to znala reći naša najdraža konobarica Lana jer smo zbijali šale na račun žena a posebno su na meti često bile plavuše. Ja sam se tu dosta isticao, ne zbog toga što imam nešto protiv plavuša ili protiv žena uopće. Jednostavno volim pričati viceve pa se događa da đavolu svoga pripovjedačkog dara za komad dobrog vica ponekad prodam komad dobra ukusa. Od prije nekog vremena ne pričam više viceve o plavušama. Središnju ulogu u tom mom obraćenju imala je naša najdraža konobarica Lana a Tibor, iako je također bio ključni element u svemu tome, zapravo još uvijek ne zna koja je bila njegova uloga. Možda ću mu jednom ispričati kad budem imao dovoljnu povijesnu distancu. A možda mu Lana ispriča, jednom kad se odvaži, jer on je njoj jako, jako …

Tibor je matematičar i to od one vrste kojoj je plemeniti cijep matematike kalemljen na žilavi korijen divljake. Vrlo plodan kvalitetnim radovima, priznat u međunarodnim stručnim krugovima, zadržao je jednu divljinu u odnosu prema ljudima posebno onima kojima matematika nije bila jača strana. Nepokolebljiv u svojim stavovima smatra da je matematika jedina znanost i zanimanje dostojno čovjeka. Svi ostali, koji se ne bave matematikom, niža su vrsta.

Pogrešno bi bilo Tibora zamisliti kao stereotipskog razbarušenog, rasijanog, neurednog  znanstvenika, koji zaboravlja put do svoga stana. Naprotiv, Tibor je oduvijek imao izvanredno pamćenje, i mogli ste ga koristiti kao enciklopediju kad je raspoložen. Stil oblačenja mu je ležeran ali uredan, uz obaveznu jež frizuru i glatko izbrijano lice.

Nas za stolom podnosi jer, iako smo u osnovi posve različitih zanimanja, svi imamo neko matematičko obrazovanje, većina čak vrlo solidno. Kad bi svratio u Medvjeda, uvijek bi se priključio društvu za našim stolom, pio macchiato i pušio svoje „ronje“, Ronhille. Govorio bi malo i uglavnom bi se ubacivao komentarima na temu koja je u tijeku. Vrlo, vrlo rijetko bi Tibor sam započeo novu temu razgovora.

Te večeri smo bili svi dobro raspoloženi. Bio je petak, početak vikenda, što je već samo po sebi dovoljno za dobro raspoloženje. Uz to su pale neke zabavne priče o zgodama iz proteklog tjedna. Druga runda je bila na stolu.

Dok je Tibor spuštao svoj macchiato na stol i privlačio si stolac, Ado je taman započinjao priču o glupim studentima. Ado je asistent na FERu i uvijek ima zanimljivih dogodovština sa svojim studentima. Ovaj puta je priča bila o jednom koji je u svom seminarskom radu engleski termin „piece-wise linear approximation“ preveo kao „mirnodopska mudra linearna aproksimacija“. Svi smo, naravno, znali da se tu radi o „linearnoj aproksimaciji po odsječcima“ pa su se dosjetke i smijeh u veselim krugovima širili oko našeg stola.

Tibor je iskoristio priliku da temu lagano skrene u njemu omiljene vode – o tome kako je većina ljudi glupa i na zna ni najelementarnije stvari iz matematike. Da nismo bili tako dobro raspoloženi, ili da je Tibor načeo temu prije druge runde, vjerojatno bismo se složili s njime, klimali sažalno glavama nad jadnim neznalicama i ubrzo prešli na drugu temu. Ali taj puta smo nekako svi bili ispunjeni dobrohotnim osjećajima prema svekolikom pučanstvu, druga runda je bila pri kraju i jednostavno nam se nije dalo propustiti priliku da Tibora pokušamo izbaciti iz njegovog matematički preciznog kolosijeka. Sizifovski posao, znali smo, ali bit će zabavno i pomoći će vremenu u prolaženju.

Tako smo svi počeli dokazivati Tiboru da ljudi u stvari puno znaju matematiku i koriste ju u svakodnevnom životu, samo da to nije ona vrsta matematike kojom se on bavi i nije toliko formalna.

„Ma koja matematika!“ uskliknuo je Tibor. „Zbrajanje im još i ide, oduzimati svatko voli, množenje nije problem jedino u biološkom smislu, a i ne pitajte ih da nešto dijele! A to je samo osnovna aritmetika, ne može se tu pričati o matematici.“

To je bilo rečeno prilično ex-katedra, tonom nedodirljive kompetencije, ali se već moglo nazrijeti da smo uspjeli stvoriti sitne talasiće na površini njegovog duševnog mira, što nam je samo dalo poleta da nastavimo s novim napadima u tom smjeru. Dok su ostali ulijetali sa komentarima, meni je počela klijati ideja za dobru podvalu. Uz klasičnu primjedbu da idem uspostaviti duševni mir krenuo sam prema vratima WC-a. Ulaz u toalet je tik do šanka, pa sam mogao kao usput zastati i progovoriti par riječi s našom najdražom konobaricom Lanom, prototipom plavuše, metar osamdeset i sve što uz to ide.

„Čuj, Lana, hoću se našaliti s Tiborom. Pliz, je l' može pomoć s tvoje strane?“

„Ak' nije nešto ružno, … znaš, on je meni baš jako simpatičan.“

„Ma, nije, samo mala šala, znaš kak' se mi u društvu zezamo. „

„Onda dobro, a šta ti treba?“

„Ma jednostavno, kad te pozovemo za treću rundu, ja ću ti postaviti pitanje da li znaš rješenje općeg integrala od e na x. Ti trebaš odgovoriti da svaka budala zna da je to isto e na x. Kužiš?“

„Aha, to je neka matematika. Čekaj, integral od e na x je … ?“

„ … opet e na x.“

„I samo to kažem? A neće se Tibor naljutiti? Znaš, on je meni jako …“

„Znam, znam, simpatičan! Ma i mi ga svi volimo, al zeka je zeka. Poslije mu možemo i reći da je namješteno, al' da se malo zafrkavamo…“

„Pa, … onda dobro. Al' da se on ne naljuti na mene …“

Lana je namjestila na lice izraz Bambi broj tri, pa i da hoćeš ne bi joj mogao nešto nažao učiniti.

„Ma, neće, on ti je dobra duša i zna za šalu. Onda, zapamti: integral od e na x je …?“

„Znam, e na x, pa nisam blesava!“

I ode prati čaše. Pogledao sam prema našem stolu, nitko nije gledao u ovom pravcu, svi su se udubili u raspravu s Tiborom. Ušao sam na kratko u WC i potom se brzo vratio na mjesto da netko ne pozove treću rundu prerano pa da mi propadne namještaljka. Taman dok sam sjedao, već su počeli domahivati Lani da dođe, valjda su samo čekali da se i ja vratim za stol.

Vinko je uvjeravao Tibora:

„ … i vjeruj ti meni da ljudi znaju više matematike nego što ti misliš, samo im to ne treba svaki dan, pa su pozaboravljali, al' mogli bi se i prisjetiti kad bi baš trebalo …“

Tibor se bio tek lagano zacrvenio u licu, ali pravi dokaz da mu je unutrašnji mir dobro uzdrman bio je u tome što je postao sarkastičan:

„'Ajde, još ćeš mi reći da možeš na ulici nekog zaustaviti i pitati kako se radi LU dekompozicija matrice?“

Lana je izašla iza šanka i uputila se prema našem stolu. Bio je pravi trenutak da se ubacim:

„Ma, daj, ne pili s tim matricama, 'ajde kladim se u rundu da sad u ovom času u Medvjedu ima bar jedan osoba koja zna integrale. Osim nas za ovim stolom.“

Lana je prišla stolu, držala je notes u jednoj ruci a olovkom u drugoj prebrojavala je koliko treba kojeg pića donijeti. Pravio sam se da to ne primjećujem i pogledom sam fiksirao Tibora. On se nacerio:

„Da pitamo onog tamo, pijanca?“

Trzajem brade pokazao je prema šanku. Okrenuo sam glavu u smjeru u kojem je pokazao. Za šankom je stajao lokalni cuger koji vjerojatno neće još dugo stajati. Procijenio sam – još dva konjaka i pod, ako ga prije Lana ne istjera napolje. To sam znao i bez gledanja, ali okretanje glave mi je poslužilo da se tako Lana, kao sasvim slučajno, nađe u mom vidnom polju.

„Daj, da počnemo od nekoga 'ko je kol'ko - tol'ko, pri sebi …“

Sad sam, kao, baš primijetio Lanu, pa sam ju lagano primio za podlakticu i rekao Tiboru:

„Evo, evo, neka naša najdraža konobarica bude zamorac za ovaj test.“

Lana je izgledala zbunjeno, zatreptala je svojim dugim trepavicama i premještala se s noge na nogu, dobro je igrala ulogu. Ostali su nanjušili da sam nešto skuhao, i zašutjeli su očekujući što slijedi. Tibor je napravio grimasu ne rekavši ništa, ali mu se s lica dalo pročitati:

„Dobro, ako baš hoćeš kladiti se na plavušu …“

Sad sam sve imao pod kontrolom. Pažnja svih za stolom bila je na meni i Lani, osjećao sam se kao glumac na premijeri koji se priprema izgovoriti čuveni monolog. Valjda ponesen tim osjećajem, postao sam malo teatralan.

„Lana, draga naša Lana, mogu li si dopustiti slobodu pa te zamoliti da nam pomogneš u ovom našem malom testu?“

Lana je i dalje izgledala zbunjeno i kao da ništa ne kuži.

„A kakav to test?“

„Evo, samo ću ti postaviti jedno pitanje iz matematike, pa ako znaš odgovor onda Tibor plaća ovu rundu, a ako ne znaš, plaćam ja. Sitnica.“

Lana je i dalje igrala kao na filmu, zbunjen pogled i nervozno vrckanje. Možda je to i bilo istinski jer njoj je Tibor jako, jako …

„Dobro, može.“

Po glavi mi se počela motati slika matadora koji se sprema na završni udarac mačem pred prepunom arenom. Za stolom je bio mukli muk.

„Dakle, draga naša omiljena konobarice, možeš li ti nama odgovoriti …“ mala dramska stanka, kao da se pokušavam dosjetiti zadatka, “… rješenje općeg integrala od e na x?“

Tajac i dalje vlada za stolom. Nitko ne trepće, osim Lane, a ona ima trepavica za sve nas. Lana nagne glavu na desno rame, malo protrese bujnom plavom kosom i nasmiješi se:

„O, pa to je lako, svako zna da je integral od e na x opet e na x …“

Pogledala je u Tibora, a izraz lica bio joj je kao u prvoškolke koja je upravo pred cijelim razredom odgovorilo točno na najteže pitanje koje je učiteljica mogla smisliti. Sve se dalje odvijalo u "slow motion"-u. Tiboru se donja čeljust  lagano počinje spuštati prema površini stola, ostali su svi nepokretni - nitko ni da pusti glasa, niti da udahne, a u mojem pleksusu se lagano počinje razmatati ciklon trijumfa.

A onda je Lana pogledala u mene, sa dvije zvjezdice u očima, i dovršila:

 „… plus konstanta, naravno!“

Nakon toga se okrenula i lagano uputila prema šanku.

Onaj ciklon trijumfa pretvorio se u snježnu grudu poraza. Ja joj nisam rekao za konstantu, to sam bio smetnu s uma, dvije pive su ipak dvije pive. Vrijeme od našeg dogovora do njenog dolaska k stolu je bilo prekratko da bi bilo koga drugog pitala. A i koga, onog cugera za šankom? Znači, ona je to sama …

Ništa nisam rekao. Bacio sam na stol novce za cijelu treću rundu, možda i za pola četvrte, ne znam sigurno, i pokupio se van na zrak. Od tada ne pričam viceve o plavušama. Ne želim ih ni slušati. Nemojte, molim vas!

Mislim da ni Tibor ni ostalo medvjedsko društvo nisu svjesni veličine mojeg debakla, i neka ostane tako. Lana i ja znamo. Pogledi nam se susretnu i sve nam je jasno. Mada se za sada to ne spominje, mislim da je malo kome promakla jedna sitna promjena u Tiborovom ponašanju - malo češće skreće pogled i malo ga duže zadržava na našoj najdražoj konobarici. A što se tiče Lane, ah, znamo da je on njoj jako, jako …

******************************
© Unbeliever, 2006. "Priče iz Bijelog medvjeda".

Unbeliever @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 11, 2006
ili: 
Kradljivac mrtve mačke

Punih ruku raznih vrećica Maja i ja zastali smo ispred beživotnog tijela žuto-narančasto prugaste mačke, svega par koraka od njenog auta kojim smo se dovezli u šoping centar. Očito skorašnja pogibija – nije tu bila prije sat vremena kad smo došli. Ni muhe se još nisu počele sakupljati.

Volim životinje, i one vole mene. Svi kućni ljubimci mojih prijatelja mene tretiraju kao svoga, što zna izazvati i ljubomoru kod njihovih vlasnika. Ipak, mačke su mi draže od pasa. Psi traže gospodara, moraš s njima biti strog, inače pokušavaju preuzeti vlast. Ja to ne volim, smeta me ta neprestana potreba forsiranja discipline. Mačke su, naprotiv, više na ravnopravnoj razini s tobom. Nema metode da ih podvrgneš disciplini, ali ako s mačkom uspostaviš savez ona će dogovor poštivati.

"Nadrapao Garfield," rekla je Maja. "Nije trebao napuštati trijem."

Da, stvarno je ličio ili ličila na Garfielda, mlađeg i mršavijeg. Spol se baš nije dao utvrditi u stanju u kakvom je bila pa sam u sebi zadržao generičko ime roda, mačka, i sukladno tome mislio o njoj u ženskom rodu. Stajao sam i gledao ju. Prva muha je sletjela na nju, na uho. Mahnuo sam nogom i potjerao muhu.

Maja je zakoračila prema autu. "Daj, idemo, otpast će mi prsti!"

Mehanički sam pošao za njom, ne skidajući pogled s mačke. Spustio sam vrećice iz jedne ruke u prtljažnik koji je Maja otvorila a zatim zastao.

"Ne možemo ju tako ostaviti," rekao sam.

Skrenuo sam pogled k Maji. Gledala me bez zamjetnih tragova razumijevanja.

"Neeego?"

"Mislim, ne možemo ju tako ostaviti. Ti sad kad kreneš s parkinga unatrag preći ćeš sigurno opet preko nje, i … "

"Ma, daj, vidiš da je na sredini, proći ću kotačima s obje strane, neću ju ni dodirnuti …"
 
"Svejedno, ne možemo ju ostaviti tako …" ustrajao sam.

U drugoj ruci sam držao nekoliko vrećica od kojih je jedna bila poveća i od tvrdog papira, s drškama od konopa. Izvadio sam stvari iz nje i premjestio ih u druge vrećice, spremio ih u prtljažnik. Uzeo sam rolu toalet papira te papirom labavo ali obilno omotao desnu ruku. Otišao sam do mačke, rukom umotanom papirom ju pokupio i smjestio u papirnu vrećicu. Papir sam zatim otresao s ruke i njime pokrio mačku u vreći. Vrećica je bila nova, sa elegantnom reklamom firme koja proizvodi kozmetiku.

"Dobro, baci ju sad u onaj kontejner za smeće, pa idemo." Maja je pokazivala znakove nestrpljenja.

Krenuo sam s vrećicom prema autu.

"Ne može u smeće, tu će je dohvatiti psi i razvlačiti okolo."

Zaista, u okolici se uvijek motalo nekoliko pasa beskućnika.

"Nego šta ćeš s njom?"

"Ide s nama."

"Jes' ti normalan? U moj auto? Smrdljiva crkotina?" Kad je Maja uzrujana, rečenice joj poprimaju minimalističke forme.

"No, nije smrdljiva, tek je nedavno pregažena, ništa se ne osjeti."

"Na ovoj vrućini! Za sat vremena smrdjet će k'o kuga!"

Stvarno, bilo je preko trideset u hladu, prava ljetna žega u jedanaest prije podne.

"Do tad ćemo odavno biti kod kuće …!" ustrajao sam.

"I šta ćeš onda s njom? U zamrzivač?"

"Zakopat ću ju u vrtu. Ispod čempresa."

Ovo s čempresom je bilo smišljeno. Tamo već počiva naša Miki, koja je prije šest godina pojela otrovanog miša. Bojan, koji je tada imao šest godina dovodio je svoje prijatelje i pokazivao im gdje je tata posadio macu.

Na spomen čempresa Maja je spustila gard i ušla u auto. Ja sam ubacio vrećicu s mačkom iza suvozačkog sjedala, pa sam i ja sjeo. Vozeći, Maja je mrmljala nešto u bradu od čega sam pohvatao samo fragmente: " … skupljati crkotine po cesti … šinteraj … zaraza … Vrapče … psihijatar … "

Do Bijelog medvjeda nam je trebalo kojih dvadeset i pet minuta vožnje. Kad smo parkirali ispred njega, postao sam svjestan pogreške u mom planu. Vrućina je zaista bila žestoka, a parking kod Medvjeda nema hladovine. Ako ostavim mačku u autu na tom suncu kojih pola sata koliko ćemo se najmanje zadržati na kavi, moglo bi stvarno biti problema. Možda je to bilo psihološki inducirano, ali činilo mi se da se iz vrećice već osjeti lagan zadah lešine. Maja je samo migom obrve pokazala na vrećicu i rekla: "Vadi to van."

Što da radim? Izvadio sam vrećicu iz auta, ali nekako mi se nije dalo nositi ju u Medvjeda na kavu. Ako naiđe ona radoznala Donata, odmah će mi početi prekapati po vrećici da vidi što smo kupili. Bolje ne. I tako sam ostavio vrećicu s mačkom pored kotača od auta, gdje je bilo i nešto malo sjene. Neka tu čeka dok se ne vratimo. Bar je na zraku.

U Bijelom medvjedu je radila klima i bilo je ugodno svježe. Lana je donijela Maji kapučino i meni kavu s mlijekom, pozdravili smo ju i malo pročavrljali s njom. (O onoj epizodi s integralom Maja nije znala ništa, a Lana i ja smo prešutno došli do stanja miroljubive aktivne koegzistencije. Ona je, izgleda, cijenila što više ne pričam viceve o plavušama, a ja sam shvatio da sam ju uzimao zdravo za gotovo kao plavokosu konobaricu.) Nakon par gutljaja kave, s obzirom da mačka više nije ugrožavala unutrašnjost auta, situacija se normalizirala i zašli smo u neki nevezani razgovor, komentirali vijesti ili tako nešto, ali nije to dugo trajalo. Iznenada, Maja me zgrabi za ruku i pokretom glave pokaže prema prozoru. Kroz prozor se pružao pogled prema parkiralištu na kojem je stajao njen auto.

Pored auta stajao je Forpas.

Forpas je bio lokalni cuger. Kružile su priče da je nekad bio visoki oficir JNA, ali da je zbog strasti prema kockanju upropastio i karijeru i obiteljski život. Odatle mu i nadimak Forpas, prema izrazu koji se koristi u kartaškoj igri Raub. Pravo ime mu nitko nije znao, niti je itko čuo za neku njegovu rodbinu. Spavao je po okolnim podrumima i garažama. Ljudi su mu davali hrane, pokoji stari komad odjeće, a ponekad je i zarađivao unošenjem drva, uglja i sličnim fizičkim poslovima. Također je znao skupljati boce, papir i željezo i prodavati to na otpad. Sva zarada uglavnom je odlazila na piće.

Forpas je, dakle, stajao pored auta. Pogledao je lijevo i desno brzim pokretima glave, poput lisice koja provjerava da li je pas u blizini prije nego li će se uvući ispod žice u kokošinjac. Brzo se sagnuo i uzeo moju vrećicu s mačkom, te potom bez oklijevanja produžio prema ulazu u lokal.

Ja sam se trgnuo i načinio pokret kao da ću ustati, ali Maja me je čvrsto držala za ruku a udarac ispod stola u potkoljenicu naveo me da vratim pogled i iz njezinih očiju pročitam neizrečenu prijetnju:

"Da ti nije palo na pamet da mi se tu sad otimaš s pijancem oko krepane mačke!"

Spustio sam se natrag na sjedalicu i pustio da se stvar dalje razvija bez moje intervencije.

Forpas je ušao u Medvjeda, i polagano odgegao prema stolu u kutu. Bilo je par minuta do podneva, vrijeme kad je Forpas tek izmilio iz skrovišta u kojem je prespavao noć. To je doba dana kad mu je razina alkohola u krvi najniža i možda je i to imalo svoj doprinos daljnjim zbivanjima. Sjeo je sam za stol u kutu, vrećicu s mačkom je odložio između zida i noge od stola, da se ne prevrne. Izgleda da još nije pogledao unutra.

Maja i ja smo sve to promatrali nepokretni kao kipovi. Njezini nokti su mi se počeli urezivati u kožu podlaktice i to me je pokrenulo. Protresao sam ruku da me pusti i istrljao kožu gdje su se poznavali tragovi nokata. Zatim sam posegnuo za šalicom s kavom ali mi je ruka zadrhtala, pa sam šalicu spustio natrag na tanjurić. Maja je miješala kapučino žličicom, lagano, odsutno. Gledala je prema stolu u kutu.

Forpas je iz džepa izvukao smotak papira u kojem je, činilo se, bio ostatak nekog sendviča. Drhtavim rukama odmotao je papir dopola, i zagrizao u to što je u njemu bilo. Žvačući, pogledao je prema šanku i klimnuo glavom Lani. Ona je već bila natočila njegov uobičajeni dupli konjak, onaj najjeftiniji, zvani mirogojček; došla je do njega i stavila čašu na stol, bez riječi. Forpas ju više nije primjećivao, posvetio se svom doručku. Potegnuo je iz čaše pola sadržaja u jednom gutljaju, i zatim ponovo napunio usta sendvičem. Tada je valjda zaključio da, dok žvače, može baciti pogled na plijen s parkirališta. Podigao je vrećicu i stavio ju sebi na koljena, posegnuo rukom unutra da ukloni papir i zatim zavirio.

Gledajući sa strane, izgledalo je kao da ga je neka nevidljiva ruka podigla skupa sa stolcem i gurnula nekih pola metra unatrag prema zidu, takav je to bio nagli trzaj. Udarivši u zid Forpas se srušio sa stolca i zgrčio se na podu, držeći se za prsa i krkljajući. Od susjednog stola odmah priskočiše trojica muškaraca, instruktori vožnje u susjednoj auto-školi. Pritrčala je i Lana, a jedan od instruktora joj dovikne da zove hitnu. Lana otrči do telefona. Dom zdravlja i hitna medicinska pomoć udaljeni su od Medvjeda manje od tristo metara, pa je hitna stigla za manje od pet minuta, ali jedino što su mogli učiniti je bilo konstatirati smrt. Forpasovo srce, oslabljeno nakon dugih godina svakodnevnog natapanja mirogojčekom, nije reagiralo na njihove pokušaje reanimacije. Stavili su Forpasa na nosila i iznijeli ga u vozilo. Lana je došla vratiti stol i stolce na mjesto. Pod stolom je još uvijek bila vrećica, otklizala je prema zidu i nitko nije obraćao pažnju na nju. Lana ju je podigla s dva prsta i, ne zavirivši uopće u nju, odnijela ju u kontejner za smeće.

Maja me gledala prodorno, iz očiju su joj virili mali bodeži. Ja sam slegnuo ramenima i raširio ruke. Ta, nisam ga ja tjerao da mi krade mačku. I htio sam mu je ići uzeti, ali me ona spriječila. Moje racionaliziranje nije pomoglo. Ja sam taj koji je pokrenuo lavinu događaja donijevši mačku na parking Bijelog medvjeda. I točka. Pokušao sam objasniti da je u tome ipak prvi onaj tko je zgazio mačku kod šoping centra. I na kraju, sama mačka! Koji ju je vrag nosio u šoping centar da ju tamo gaze. Ništa nije pomoglo, ja sam ostao krivac. Ja sam uvijek kriv, šta bilo da bilo.

Forpasa smo sahranili dva dana poslije, u sjenovitom kutku groblja. Rodbina se nikakva nije pronašla, bili smo samo nas nekoliko stalnih gostiju Bijeloga medvjeda, svećenik i grobari. Svećenik je izrekao par prigodnih riječi i preporuke za prijem u kraljevsko nebesko. Na kraju sahrane jedino je Ado, nepopravljivi realist, pitao:

"Tko je platio popa?" 

Nitko nije odgovorio. 

******************************
© Unbeliever, 2006. "Priče iz Bijelog medvjeda". Za razliku od prethodne, ova priča je moja.
 

Unbeliever @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.