Blog
nedjelja, siječanj 16, 2011
. Dok su Lora i Mala u oskudnoj zimskoj travi uzaludno tragale za onim mišem koji je danas negdje oko podne izašao na sunce ogrijati sivo krzno i ostavio svoje mirise na korijenju trave, ja sam se bavio svojim hobijem, gledanjem u zvijezde.

Onda mi je palo na pamet da ih prebrojim.

Prebrojati zvijezde na nebu ... nekad smo to smatrali metaforom nemogućeg zadatka. No suvremena tehnologija učinila je da to više nije nedostižno. Počeo sam brojati i nije mi trebalo više od nekoliko minuta. Sedamdeset i četiri. Ove večeri na nebu iznad Velike Gorice moglo se izbrojati ukupno sedamdeset i četiri zvijezde. Silno svjetlosno zagađenje onemogućuje da ih se vidi više.

Još prije par godina bilo ih je puno više, ali od tada se dosta izgradilo. Na sjeverozapadnoj strani se u ovo doba dana obično moglo vidjeti sazviježđe Veliki medvjed i u njemu Velika kola po kojima se može lako odrediti položaj Sjevernjače. Otkako je upaljena rasvjeta an parkiralištu Konzumovog trgovačkog centra, Medo i Kola se više ne vide, a Sjevernjača se tek nazire, ako znaš kamo treba gledati. Na jugoistoku su zvijezde isto ublijedile i jako se prorijedile otkako je u prometu čvor velikogoričke obilaznice i auto ceste Zagreb-Sisak, naravno - bogato rasvijetljen.

Ostalo ih je nešto malo, pravo iznad glave, a i njih se vidi samo kad se odmakneš od ulične rasvjete.

Sve mi je teže baviti se mojim hobijem.

Unbeliever @ 19:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 17, 2010
Analog Signalović je živ ... Kiša pada, blato je ... i šta ćeš drugo u kasno nedjeljno popodne nego uvalit se pred televizor. Isti onaj kojemu smo nedavno dodali vanjski digitalni prijemnik jerbo je televizor malo postariji i ne zna sam po sebi hvatati iz etera te brojke i pretvarati ih u slike i zvukove. Prije nekih dva tjedna otpirlike moćni je Jahve upro/la prstom u sirotog Analoga Signalovića i proglasio/la nesretnika mrtvim. (To što je gospodin Analog bio otprilike istih godina kao i ja ne doprinosi mojem osjećaju samopouzdanja.)
Bockam po gumbima daljinskog upravljača tražeći program koji nije pretjerano glupav. Jako bezvezan program me iziritira pa ne mogu zadrijemati pred telkom. (Zanimljiv program mi isto ne da zaspati ali u nedjeljno predvečerje od toga nema opasnosti.) Maloj je isto dosadan program pa me nastoji animirati za maženje. Prednjim šapama je stala na naslon fotelje i gura svoju glavu između mojih ruku ne bi li mi ju prislonila na grudi. To joj je uobičajeni način umiljavanja. I tako dok se naguravamo, prst na daljincu mi se omakne na krivi gumb i isključi digitalni prijemnik. Stari televizor se, ostavši bez signala iz vanjskog prijemnika, prebaci na unutranji prijemnik, onaj analogni. Na ekranu se pojavi tekst prikazan na ovoj slici gore.

Jednom rukom češkam Malu iza uha, da bude mirna. Drugom, u kojoj još držim daljinac, šiljastim vrhom spomenutog daljinca češkam se iza vlastitog uha. Hm, ako je prestalo emitiranje analognog televizijskog signala, kako su onda ova slika s porukom došla u moj televizor? Je l' to netko noćom dolazi i nalijeva sliku u televizor iz male plave kantice s dugačkim tankim kljunom za zalijevanje cvijeća? Ima ipak bit' da je Analog Signalović još malo živ. A lijepo smo svi vidjeli kako je Jahve ubio/la gospona Signalovića i gledali smo na TV kako su ga pokopali, a sad eto ga tu neumrlog. Pa ti vjeruj televiziji. 

A možda su ipak trebali napisati da je 'prestalo emitiranje televizijskog progama putem analognog signala'?

Unbeliever @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, listopad 16, 2010
Kolačići madeleine Jutro je početkom vikenda. Svi ukućani još spavaju. Čak su i Lora i Mala ponovo prilegle iako smo već bili u jutarnjoj šetnji. Lora potiho hrče pod mojim stolom. To je vrijeme koje pripada samo meni, kad se prepuštam slobodnom lutanju bespućima vlastitog razmišljanja. Izazivam serendipičnost.

Grickam keks uz jutarnju kavicu. Ne bilo kakav keks nego keks s imenom i pedigreom. Skoro k'o cucak. Poznati brand, nagrađivan na brojnim sajmovima, analiziran, odobren i preporučivan od raznih zdravstvenih organizacija, nutricionista i ostalih aktivista zdravog života. Elem, njegova plemenita visost Keks od Integralnog Brašna.

Integralno Brašno. Sveti graal današnje popularne nutricionistike. Razmišljam o tome, pokušavajući jezikom iščeprkati ljuskice ovojnice žitnog zrna koje su mi zapele među zubima. U tome je tajna integralnosti, integralno (cjelovito) brašno sadrži sve dijelove zrna. Samljeveno takvo kakvo jest, i nije naknadno prosijavano da bi se razdvojilo bijelo brašno jezgre zrna od posija koje čine ovojnice.

Kad sam bio mali klapac imali smo uvijek jedno do dva praseta u svinjcu. Hranili smo ih ostacima hrane iz kuhinje, svježom travom (to je bio moj posao nabrati svaki dan), kukuruzom i posijama. Posije smo nabavljali u lokanom mlinu i to je bila relativno jeftina i dobra hrana za prasiće. Cijena posija je bila oko deset puta manja od cijene brašna, jer se smatralo otpadom u procesu proizvodnje brašna i prodavalo uglavnom za prehranu stoke.

Da bi se dobilo bijelo brašno potrebno je zrnje žita najprije samljeti, zatim prosijati da se odvoji brašno od posija, pa posebno pakirati brašno a posebno posije. Da bi se dobilo integralno brašno, treba zrnje žita samljeti i zapakirati. Jedan i pol od tri dijela procesa manje, tj. oko pedeset posto uštede u količini rada. U konačnom proizvodu, integralnom brašnu, oko četvrtine volumena čine posije čija je cijena do deset puta niža od cijene bijelog brašna. Za očekivati bi bilo da je cijena integralng brašna barem upola niža od cijene bijelog brašna.

Pa za kog vraga su onda ovi integralni keksi tri puta skuplji nego oni od bijelog brašna?

Unbeliever @ 08:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 31, 2010

Pasivno pušenje ubija!
Unbeliever @ 20:04 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 12, 2010
U rupi u zemlji živio je hobit ... ups, pardon, to nije ta priča. Naša priča ide ovako: Lora je veselo trčala livadom istražujući mogućnosti za natjerivanje kakvog zeke ili fazana, kad li joj prednja lijeva noga potpuno propade u zemlju te se siroto pašče prevrnu preko glave. Odmah ustade i samo kratko zbunjena otrese glavom te nastavi trčkarati dalje. Pođoh pogledati kakav je to tektonski poremećaj omeo skladno kretanje ove inače vješte trčkaralice po neravninama zapuštenih oranica. Pred očima mi se ukaza Rupa. Rupa je pravilno okrugla, promjera petnaestak centimetara i spušta se okomito prema središtu zemlje.

O dubini i ne sanjaj, tma i tmuša pregolema. To jest, rupa je toliko doboka da svjetlo ne dopire do njenog dna pa se ne može ocijeniti dubina. Uz malo bacanja grudica zemlje i brojanje sekundi do prigušenoga 'Tup!' ocijenih da je dubina cca tri do četiri metra. Dodatna zanimljivost je da uokolo rupe nije bilo ni traga iskopanoj zemlji, kao što je to obično kod krtičnjaka. Kao da je nešto izjelo Rupu u zemlji.

Koja to zvjerka kopa jazbinu pedalj široku i okomito tri metra u zemlju? Na ovoj livadi smo viđali dosta mišjih rupa i krtičnjaka, ali oni su puno manji. Nakon malo razmišljanja postavio sam teoriju tko je mogao napraviti ovu jazbinu, ali to je trebalo dokazati daljnjim istraživanjem. Kopač koji mi je pao na pamet ima navadu kopati jazbine u pravilnim geometrijskim uzorcima, pa ako je moja teorija točna onda na livadi ima još rupa i one su raspoređene na pravcima, u pravilnim razmacima jedna od druge.

Daljnje istraživanje potvrdilo je moju teoriju. Otkrio sam ukupno dvanaest jednakih jazbina, u pravilnom rasporedu - tri po širini i četiri po duljini livade. Moja teorija je potvrđena - rupe je napravila bušilica za uzimanje uzoraka tla. Zato je rupa pravilno okrugla i ide okomito u zemlju, a pošto su uzorci odneseni na ispitivanje, oko rupe nije ostalo tragova kopanja.

Uzorci tla uzimaju se sa terena gdje se planira gradnja, kako bi građevinari mogli prilagoditi projekt temelja buduće zgrade vrsti i strukturi zemljišta. Ove rupe, dakle, znače da će sa ove livade uskoro nestati maslačci, ljutići, mrtva kopriva, divlja mrkva, miševi, krtice, mravi, fazani, zekonje i ostala flora i fauna s kojom se Lora i Mala vole svakodnevno zabavljati, i izniknut će neko betonsko zdanje okruženo asfaltiranim parkiralištem.

U rupi u zemlji živi čudovište. Zove se Agresivna Gradnja.

Unbeliever @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, svibanj 1, 2010



Unbeliever @ 08:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, ožujak 6, 2010
Lijepa se rasprava razvila na naslovnici potaknuta ovim mojim, vrlo kratkim, komentarom o izboru Filipa Merčepa za naše predstavnika na eurovizijskom natjecanju mladih glazbenika. Kako to vrlo često biva, rasprava je otišla u smjeru sasvim drugačijem od onoga u kojem je bio uperen tekst koji ju je 'okinuo'. Najviše žeravice raspirilo se oko pitanja što jest kultura a što nije, mjerilima kulture (puna dvorana, broj koncerata, zarađeni milijuni ...), što je 'visoka' a što 'niska' kultura ...
Moram priznati, ova rasprava navela me na ponovno razmišljanje o samom pojmu 'kultura'. A kad počnem razmišljati o nekom pojmu onda najviše volim poći od temelja, tj. od definicije. Zato sam zavirio u Riječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića, CD izdanje Novi liber, 2007. Našao sam za riječ kultura pet definicija. Evo ih tu lijevo, snimka sa zaslona. Ako zanemarimo četvrtu i petu kojima je mjesto u nekim drugim raspravama, u prve tri definicije možemo uočiti uzorak: sve tri definicije započinju riječju 'ukupnost'.

To pokazuje da kulturu čini skup svih tih stvari koje su navedene kao sastojci kulture. Što čini izlišnom svaku raspravu o tome što kultura jest a što nije. Možemo mi tu ukupnost kulture podijeliti na neke skupine s posebnim svojstvima pa govoriti o glazbenoj kulturi kao što je u spomenutoj raspravi riječ, ali tada opet u tu glazbenu kulturu spada sve ono što smo napravili i radimo na području glazbe. Eurosong, U2, Filip Merčep, Ana Rucner, Edo Maajka, Colonia, Thompson ... svi su oni dio naše glazbene kulture. Ne možemo raspravljati o tome što od njihovog stvaralaštva jest kultura a što nije. Jer sve je dio kulture.

Možemo, međutim, raspravljati o kvaliteti. Ali da bismo o kvaliteti raspravljali morali bismo se prvo složiti oko zajedničkih kriterija. (digresija: Da je utvrđivanje kriterija škakljiv posao, bit će nam jasno ako se samo prisjetimo onog ne tako davnog skandala s uskraćivanjem nagrade Kiklop romanu Nives Celzijus. Iako nemam nimalo dobro mišljenje o Nivesinom pisanju, i dalje tvrdim da je tu nagradu trebala dobiti, jer je zadovoljila kriterije koji su bili postavljeni i javno obznanjeni. To što tvorci natjecanja nisu stavili prst na čelo kad su pisali kriterije, nije Nivesina pogreška.) 

Složiti se oko zajedničkih kriterija, pogotovo u pitanjima kao što je kvaliteta ili ljepota, skoro da je nemoguće u skupu ljudi koji ima više od jednog člana. Ne možete uvjeriti nekoga u nešto ako imate drugačije kriterije od njegovih. Stoga je na neki način izlišna i rasprava o tome što je kvalitetna glazba a što nije. 

E, ali izgradnja tih zajedničkih kriterija, ne njihovo nametanje ili propisivanje, već podučavanje ljudi o tome kako da izgrade svoje kriterije razlikovanja raznih stupnjeva kvalitete - to je cilj kojim bi se trebalo baviti, i to intenzivno. Tu dolazimo do onog promašaja mete iz naslova. Tekst o Filipu Merčepu zapravo govori o našoj dalekovidnici. 

HTV je, kao što znamo, javna televizija u hrvata. Javna televizija mora: '(citat, HRT) ... ispunjavati jasan i točan zahtjev: biti televizija ili radio za sve, odnosno za svakog građanina zemlje u kojoj djeluju. ... Javna televizija će proizvoditi informativni, dječji, obrazovni, znanstveni, dokumentarni, dramski i kulturni program, makar unaprijed zna da na njemu neće zarađivati. (Kraj citata.)'

Elem, uloga javne televizije trebala bi biti upravo pružanje gledateljstvu mogućnosti da izgrade svoje kriterije kvalitete uključujući i druga mjerila od onog koji je glavni pokretač privatnih televizija - profit. U tu svrhu javna televizija bi morala dati razmjeran programski prostor svim raznim vidovima kulture. 

Poanta teksta o Filipu Merčepu jest upravo ukazivanje na nesrazmjer prostora koji će u programu javne televizije zauzeti ova dva kulturna događaja.
Unbeliever @ 08:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 29, 2009
Naiđoh na zanimljiv blog. Autor zdušno komentira stanje demokracije i politke uopće u Hrvata, stilom i jezikom takvim da naprosto ne mogu odoljeti iskušenju podijeliti s vama dio tog bogatstva. Evo, dakle, nešto odabranih ulomaka s tog bloga:
... DALI HRVATI ŽELE U EU? ...

... građani (radnici, umirovljenici) koji vračaju njihove dugove ...

... Umijesto da svojim pametnim poslovanjem ...

... neznaju dali bi ili nebi bilo dobro ...

... običnim građanima RH obijasniti i navesti ...

... i uspijet će mu da se vrati i pobijegne od zakona ...

... jer su ih ugurali na ta mijesta ...

... tada bi i nesposobnjakoviči (namijernim) uništavanjem tvrtki ...

... u tim tvrtkama bi trebali biti menadžeri sposobni i obučeni, ...

... opet plačamo njihovo mlačenje slame, umijesto da se taj novac usmijeri ...

... povečanju proizvodnje i povečanju broja radnika ...

... političari koji nemaju poima o vođenju gospodarstva ... 

Sve ja tu razumijem. I da menadžeri trebaju biti obučeni. Mada neki možda i ne izgledaju loše bez odjeće, posebno ako su menadžerice. Mlađe. Razumijem i potrebu za mlačenjem slame jer na ledenoj slami valjda nije baš prijatno. Samo mi jedno nikako ne sjeda. Ja svoj žele (od kupina) stavljam u palačinke ili na kruh s putrom. To baš volim, s čašom smlačenog mlijeka. Pa zašto bi onda DALI HRVATI ŽELE U EU? To mi nije jasno. Ne znam. Poima neimam.


Unbeliever @ 21:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 28, 2009
Sjedim u svojoj vozilici pred zatvorenim semaforom na križanju. Zapravo nije križanje nego T-spoj glavne i sporedne ceste. S lijeva nailazi jedan poveći kamion i uključuje se u traku ispred mene. kamion je onog tipa sa 'sandukom' pozadi i natovaren je do vrha nečim. Privlači mi pažnju. Što je to natovareno u kamion? Na prvi pogled mi se učini da su klipovi kukuruza, ali mi je bilo neobično jer su izgledali neiskomušani, to jest sa komuškama na klipu. Tako se obično ne bere kukuruz. I malo su preveliki predmeti da bi bili kukuruzni klipovi. 

Kamion odmiče pa sve slabije vidim taj teret, ali eto otvara se semafor i ja nagazim malo po plinu i sustižem kamion ne bih li bolje vidio što se to prevozi njime. Kad sam se dovoljno primakao nedoumica je ustupila mjesto zaprepaštenju. Taj veliki kamion, desetotonac rekao bih, navrh je natovaren kruhom. Hljebovi kruha nabacani su u kamion, na hrpu, baš kao da se radi o ljetini ubranoj s polja. 

Kome li je ostao pun kamion nepojedenog kruha? I zašto? Vozio sam dalje za kamionom, iako sam ga lako mogao preteći. Kroz glavu mi promiču razne slike izgladnjelih ljudi, logoraša, afričke djece ...

Skrenuo sam prema svom kvartu, a kamion je nastavio kroz Goricu, nekamo u pravcu Siska. 

Nadam se da će taj kruh barem završiti na nekoj farmi kao hrana prascima.
Unbeliever @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, rujan 18, 2009
. No comment!
Unbeliever @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, rujan 4, 2009
Školska godina je na pragu. Vrla naša vlada priuštila nam je nervozno ljeto ispunjeno brigom što će biti s nabavom školskih knjiga. No eto, škola moje šestašice je u dogovoru s lokalnom knjižarom uspješno organizirala nabavu knjiga tako da nismo imali većih problema. Osim što su koštale bezobrazno puno.
Slušam danas na radiju raspravu na temu školskih knjiga i saznajem neke podatke:

- kako je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta prošle godine za 'besplatne' knjige platilo izdavačima samo oko 400 milijuna kuna;

- kako će ove godine ukupna vrijednost kupljenih školskih knjiga biti oko 700 milijuna kuna, što će platiti roditelji;

- kako veliki broj roditelja mora dizati kredite da bi platili te (bezobrazno skupe) knjige;

- kako je školska torba koju djeca svakodnevno vuku u školu teža od deset kilograma što ima jako loš utjecaj na razvoj mladog tijela;

... i još brojne komentare pravedno gnjevnih roditelja.

Ne mislim sad pisati o tome koliko bi knjiga trebala koštati u smislu vrijednosti njenog sadržaja, znanja koje ona treba prenijeti, nadajmo se, u glave naših školaraca. Ono što me zanima je taj cjelokupni trošak produkcije, tiska i distribucije školskih knjiga i opravdanost tog troška za naše društvo. Najveći dio tog troška, tvrdim, danas je sasvim nepotreban. 

Sadržaji svih današnjih školskih knjiga izrađeni su originalno u digitalnom obliku, na računalima autora i suradnika. Nitko više ne piše knjige olovkom po papiru. Mehaničku pisaću mašinu sam zadnji puta vidio prije tri godine. U tehničkom muzeju.   

Trošak pripreme sadržaja, uključujući hohorare autorima, jedva je desetina cijene knjige; sve ostalo čini trošak papira, tiska, distribucije i, naravno - profit izdavača. Znači, sadržaj ovogodišnjih školskih knjiga košta oko 70 milijuna, ako pretpostavimo da su to baš sve posve novo napisane knjige a ne reprinti. Takav digitalni sadržaj onda odlazi na pripremu za tisak, tiska se na papir, uvezuje u stotine tisuća primjeraka i onda se na stotine tona knjiga distribuira diljem lijepe naše do rumenih ručica naših đaka. Sav taj trošak tiskanja i distribucije je nepotreban.

Danas imamo tehnologiju distribucije izvornog digitalnog sadržaja. Internet, dakako. Zamislite da sve te digitalne knjige koje su pripremili autori, umjesto da ih nosimo u tiskaru, stavimo na odgovarajuće internet mjesto i učinimo dostupnim školama, nastavnicima, učenicima i roditeljima? 

Naravno, da bi učenici u školama mogli pristupati tim knjigama putem Interneta treba škole odgovarajuće opremiti računalima i priključkom u Internet. Veliki dio škola danas već ima priključak, ali bi ih trebalo dodatno opremiti lokalnom mrežom s još računala. Tu je i potreba za opremanjem i održavanjem web mjesta sa knjigama, kao i sustav za kontrolu pristupa, osiguranje autorskih prava, mjerenja i analize, administriranje, edukacija za upotrebu ...

Prije kojih pet godina sudjelovao sam u timu koji je radio studiju izvedivosti ovakvog projekta za hrvatsko školstvo. Napravili smo i financijski model. Uzevši u obzir promjene u cijenama do danas, ukupna cijena uvođenja ovog sustava u sve škole lijepe naše ne bi bila veća od polovine novaca koje ćemo ove godine dati za knjige na papiru. Manje nego što je plaćeno prošle godine za 'besplatne' knjige.

S tim da bi to bio jednokratni trošak, a za održavanje sustava bi ubuduće trebalo osigurati oko petinu njegove cijene, kojih sedamdesetak milijuna godišnje. Mi ćemo slijedeće godine ispovrtiti opet najmanje sedamsto milijunčeka, a vjerojatno i više. I tako svake slijedeće godine ... iako bismo sve to mogli imati za desetinu cijene. 

Ovaj sustav pružio bi i dodatne dobrobiti. 

Doprinos zdravlju nacije: đaci bi u školu nosili dvije-tri bilježnice i pribor za pisanje, i ne bi krivili svoje kralježnice u razvoju. 

Doprinos očuvanju planete: na tisuće stabala od kojih je načinjen papir za tiskanje tih knjiga bilo bi pošteđeno sječe. 

Projekt je tehnički, financijski i organizacijski izvediv, te društveno nadasve koristan. Projekt bi trebalo realizirati Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Zašto do realizacije tog projekta nije došlo tada, a vjerojatno i neće u doglednoj budućnosti? Jer bi njegovom realizacijom prestala teći rijeka od stotina milijuna kuna profita koja se svake godine slijeva u blagajne izdavača. 

Zašto bi Ministarstvo brinulo o profitima izdavača? Eh, zaključite nešto i sami.
Unbeliever @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 3, 2009
U mom kraju doba je cvatnje divlje mrkve. Ima je svud po poljima, livadama, uz puteve i staze. Divlja mrkva je dosta neugledna biljka, korov. Ali meni je njezin cvijet poseban od prvog dana kad sam ga ugledao. Cvijet divlje mrkve je zapravo cvat, sastoji se od nekoliko stotina sitnih malih cvijetića koji su svi snježno bijeli. Svi? Pa ... ne baš svi. U svakom cvatu ima jedan, samo jedan, i uvijek samo jedan cvjetić koji je crven. Taj crveni cvjetić uvijek se nalazi u središtu cvata, kao da označava geometrijsko središte kružnice koja opisuje cvat divlje mrkve. 



Mnogo pitanja se može postaviti u vezi s tim cvjetićem. Zašto je on drugačiji od ostalih? Je li on nekakav istaknuti član zajednice, poglavica, kralj ili premijer? Kako on zna da baš on treba pocrvenjeti? Tko ga je i kako izabrao? Je li to neki demokratski proces odlučivanja, izbori ili nešto slično? Zašto je crveni uvijek u sredini? Radi sigurnosti ili radi čiste estetike? Ili on služi kao orijentir pčelama za lakše slijetanje?

Šetate li ovih dana poljem, potražite divlju mrkvu, pogledajte njen cvat i razmislite. Možda baš vi odgonetnete tajanstvenu svrhu jedinog crvenog cvjetića.

P.S.: U svakom slučaju, razmišljanje nad cvijetom divlje mrkve bit će manje stresno i zdravlju korisnije od razmišljanja nad platnom listom koju ste dobili uz ovu plaću.
Unbeliever @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 20, 2009
Što biste učinili kad bi vas pozvali da budete jedan od ukupno stotinu ljudi na svijetu koji će provesti dva dana u druženju jednim od najcjenjenijih svjetskih menadžera, ujedno i jednim od najbogatijih ljudi na svijetu? (Ne morate odgovoriti, ovo je govorničko pitanje.)

Upravo to mi se dogodilo danas. Dobih pozivnicu na druženje s Jackom Welchom, dugogodišnjim predsjednikom uprave i izvršnim direktorom kompanije General Electric. Ograničen broj uzvanika na 100. A u popratnom pismu piše da su, eto, mene odlučili pozvati kao istaknutog menadžera u svojoj zemlji. Vidi vraga, prepoznali moje vrijednosti i sad me zovu da provedem među probranom menadžerskom elitom dva dana u Palm Beach, Florida. Gdje će Jack s nama podijeliti nešto od svoje veličajne mudrosti koja ga je dovela do trona. Mašala. Skoro da poletiš odmah rezervirati karte za avion. Skoro. Kad ne bi bilo dvije stvari. 

Prvo - ja se s Jackom Welchom ne bih rado družio ni kad bi mi on za to platio. Jer nemam što od njega naučiti. Jest da je on izmislio pojam dioničarske vrijednosti kao strateškog cilja kompanije (za neupućene: to znači da je osnovni cilj kompanije ostvariti što veći profit ulagačima). Jest da je pod njegovim vodstvom GE ostvario enormne profite. Jest da je pritom i sebi zgrnuo popriličnu hrpu milijardi zelembaća. Ali sve je to ostvario kao nejbeskrupulozniji i najokrutniji menadžer dvadesetog stoljeća. Samo u prve tri godine po dolasku na čelo GE otpustio je 81.000 zaposlenih, a daljnjih 37.000 je prodao skup s poduzećima u kojima su radili. Svake godine je nemilosrdno otpuštao 10% menadžera koji su se našli na dnu tablice po ostvarenim profitima za dioničare. Magazin Fortune proglasio ga je "menadžerom stoljeća", ali Fortune je časopis za financijere i ulagače, a ne za radnike i proizvođače. Ne, nemam ja što naučiti od Jacka Welcha. I sramio bih se kad bih morao priznati da išta u životu radim prema njegovom nauku. 

I drugo - ulaznica među tih sto odabranih Welchovih idolopoklonika košta. Sitnicu: US$ 10.000. 

Da pukneš od smijeha.
Unbeliever @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 12, 2009
Onomad je nekadašnji predsjednik HDZa odbio otići pokloniti se palim braniteljima Vukovara i umjesto toga otišao gledati operu u Veronu. (Ivo Sanader, sjećate li ga se? Bio nam je nekad premijer...)
Prije par dana je gradonačelnica Vodica pokušala zabraniti ljetovanje u Prvić Luci malim vukovarcima. Onda je popustila pod pritiscima vanstranačkog glasa razuma i povukla zabranu. (U skladu s postupkom uobičajenim u HDZu - donosimo zakone pa ih onda povlačimo, borimo se za pozicije pa ih onda napuštamo, itd.)   

Počinjem stjecati dojam da u HDZu imaju nešto protiv Vukovara i vukovaraca, samo još ne mogu skontat zašto ih ne vole?
Unbeliever @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 25, 2009
Sjedim na sastanku uprave s prodajom radi koordinacije aktivnosti na poslovnim prilikama. Oportjuniti menadžment miting, rekli bi novovjeki, u gljiva-poslije-kiše menadžerskoj školici na brzaka obrazovani, menadžerčići. Sjedimo u sobi za sastanke F (ima ih od A do I), pijuckamo kavice. Svi pred sobom imaju rokovnike ili bilježnice i zapisuju bilješke sa sastanka. Minits of miting, rekli bi oni ... spomenuti. Ja isto imam bilježnicu ali još nisam našao ništa vrijedno bilježenja, nema nekih poremećaja, sastanak se sveo na pobrojavnaje tko šta radi i što još treba uraditi.
Voditelj poslovne jedinice X, koji sjedi pored mene, nema ni bilježnicu ni olovku i isto ne piše ništa. No onda u jednom trenutku, uz tiho promrmljano "Samo malo..." on uze moju bilježnicu i istrgne iz nje list; zatim uze moju olovku i poče pisati. Ništa od smijem li, mogu li, biste li dozvolili ... ili neke slične fraze uobičajene u uljuđenom svijetu. 

Kad je sastanak završio moj stolni susjed presavine onaj list na četvero i spremi u džep. Isto tako moju olovku spremi u drugi džep (bez da ju je presavinuo na četvero). I ode, bez riječi i pogleda. 

Sad, nije da je neka vrijedna olovka. Od onih kompanijskih, reklamnih. Imam ih još dvadesetak u ladici. A i bilježnica je kompanijska reklamna, spiralni uvez pa se i ne primijeti jedan list manjka. Svejedno, ostaneš iznenađen ponašanjem osobe koja je prilično visoko u hranidbenom lancu i kompanijskoj hijerarhiji. Odijelo, kravata, njegovana frizura, uredno izbrijano lice i sve to ... pa očekuješ neke norme uljudbe koju bi valjalo pokazati. 

Neugodno iznenađenje, mada neveliko. Svakako puno manje od onoga kad sam ugledao jednog od naših vrhovnih menadžera kako skače na stolu u ritmu Thompsonove uspješnice. 

Možda previše očekujemo?

A možda očekujemo premalo? I premalo zahtijevamo? Postavljamo standarde na temelju pogrešnih kriterija, pa nas onda ljudi iznenađuju. Srećom ima i ugodnih iznenađenja. 

Naš kućni majstor J. voli gitarističku glazbu. Ponekad s njim razmjenjujem CD-ove, mada je njegov ukus, za razliku od mog klasicističkog,  više usmjeren na rock i metal. Ne bi čovjek očekivao kad ga vidi onako trbušastog, prosijedog, u plavom umašćenom i flekavom kombinezonu. A zašto ne?

Naš I., voditelj proizvodnje, ima neurednu čupavu kosu, vječito je u trapericama, frflja dok govori nekim zagorskim narječjem pa ga stalno moram pitati da ponovi što je rekao. Ne biste očekivali da mu je Mozart omiljeni kompozitor? A zašto ne?

Naš prodavač Z. odlično pjeva rock. Pokriva pjesme Joe Cockera tako da bi mu i sam Joe pozavidio kad bi ga čuo kako pjeva "Unchain my hart". Ne bi čovjek rekao kad ga vidi kako prima narudžbe, ispisuje račune i otpremince. A zašto ne?

Naš elektroinstalater K. objavio je jedan roman i nekoliko pjesama, napisao kazališni komad u stihovima za djecu (koji se i izvodi), radi vrlo lijepe drvoreze i uzgaja bonsai stabalca. Ne bi nitko očekivao kad ga vidi kako tegli onu svoju kutiju s alatom na jednom ramenu i svitak kabela na drugom. A zašto ne?

Zašto su naša očekivanja toliko vezana uz izgled i položaj u društvu? Zašto nas uvijek iznenadi nekultura gospode u skupim odijelima ili otkriće intelekta u radničkom kombinezonu?

Istina je da primjere i jednog i drugog susrećemo svakodnevno. 
A opet se držimo onih stereotipa.
Unbeliever @ 08:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 27, 2009
Odavno sam se odrekao zablude očekivanja razuma ili eventualno natruhe inteligencije od suvremenog novinara. Uglavnom čitam agencijske vijesti što je dovoljno za biti informiran. No kad se dogodi nešto poput ove tragedije u kojoj je jedna splitska obitelj u potpunosti izbrisana iz postojanja, poželiš pročitati i nešto više od naslova, doznati poneki detalj u pokušaju otkrivanja neke jezgre uzročnosti, s ciljem vraćanja vlastitog duševnog mira. 

I tako naletiš na tekst Indexovog novinara Dragana Miljuša u kojem se nađe i ovakav odlomak:



Uvjeren je Dragan kako je za cjelovito informiranje svekolike javnosti nužno ne propustiti činjenicu da izbornik nogometne reprezentacije stanuje u istoj zgradi u kojoj se dogodila tragedija. Svima nam je sad lakše kad znamo da Slaven Bilić stanuje u susjednom ulazu. Srećom mu se ništa nije dogodilo. Aleluja!

Što se tiče redakcije Indeksa, preporučam da Miljuša pri svakom ulasku u redakciju pregledaju na porti kako ne bi unio prikriveno oružje. Jer ovaj tekst otkriva osobu s potpuno poremećenim sustavom vrijednosti. Koja je potencijalni subjekt nekog skorašnjeg članka u crnoj kronici.
Unbeliever @ 06:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 16, 2009
Sa svih nas strana napadaju kojekakvom zdravom hranom. Jedite ovo, to obnavlja crijevnu floru i jača organizam. Jedite ovo, to je puno vlakana. Ovo je dobro za vašu jetru. Od ovoga vam se obnavljaju tjelesne stanice. Od ovoga ćete biti vitki i snažni. Od ovoga će vaše srce raditi kao urica ... 

Ajme meni, kad bih htio biti tako zdrav morao bih jesti kao rovčica. Otprilike trostruku svoju težinu dnevno. Samo kad god mi počnu prodavati tu priču kako je njihov proizvod baš ona prava esencija zdravlja i kak je to sve što mi treba za zdrav život meni nekako to ne djeluje previše uvjerljivo. Kanda mi se ne zbrajaju sve brojke kako bi trebalo.
Tako sam danas naišao na reklamu za jedan zdravi keks. Sve piše kako će mi to pomoći na putu do savršenog zdravlja. A u keksiću sve sami fini i zdravi sastojci, pa se proizvođač i pohvalio točnim sastavom keksića. Što sve u keksiću ima i koliko posto čega je unutra. Onaj radoznali đavolak koji čuči u mojoj glavi uzeo kalkulator i zbrojio. Ispada da u keksiću ima ukupno 113,5 posto sastojaka, ne računajući pomoćne tvari. 

Uvijek sam se pitao od čega li žive svi oni đaci koji u osnovnoj školi nisu nikad uspjeli naučiti računati do sto ...
Unbeliever @ 00:25 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 20, 2009
Tko se nije igrao špekulama?

Unbeliever @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 19, 2009

Izgleda li i vama ova stvar živa?


Unbeliever @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, travanj 18, 2009
Stvari su svuda oko nas. Pogledajte samo oko sebe. Počnite od monitora u koji upravo gledate. Pa pregledajte što je sve na stolu: tipkovnica, miš, podloga za miša, šalica s kavom, kutija za naočale, košarica s čokoladnim uskršnjim jajima i par figurica iz kinder-surprisea, četiri USB sticka na obruču za ključeve, mala baterijska svjetiljka, dva fotoaparata, slušalice, još jedne slušalice, dva punjača za baterije, kolijevka za bežičnog miša, čitač smart-kartica, stolna lampa, stalak za olovke s gomilom olovaka, par zvučnika, nosač identifikacijske  kartice, nekoliko CD-ova i DVD-ova, dvije knjige, pet-
šest časopisa, alatka za podešavanje kotača na rolama, ključ od auta, etui s dokumentima od auta, kutija s posjetnicama, Blackberry, dva PostIt bloka, riječnik francuskog jezika, riječnik latinskog jezika, torbica sa sitnim priborom za laptop, ključ za plinsku bocu, bočica sredstva za čišćenje zaslona, skener i na njemu dva para čarapa (čistih).

E, to bi bilo samo na radnoj plohi moga stola. Jest da je gusto naseljen stvarima ali ipak on čini manje od jedan posto površine moga doma. Kad bih nastavio dalje s inventurom stvari koje me okružuju Matija bi mi zabranio daljnji rad na Blogeru zbog prekomjerne potrošnje diskovnog prostora. 

Stvari su svuda oko nas.

Jeste li se ikad zapitali kakva je priča tih stvari. Imaju li one svoj životni put? Gdje su bile i što su radile prije nego li su došle do vas? I gdje će biti, što će raditi, kad jednom odu od vas?

Svaka stvar ima svoju priču. Ali postoji i priča koja je zajednička svim stvarima. Priča svih stvari ima pet poglavlja, naslovljenih kako slijedi:

1. Ekstrakcija ili pribavljanje sirovina za proizvodnju;
2. Proizvodnja ili izrada svih tih stvari koje nas okružuju;
3. Distribucija ili dostava stvari do nas, da bi nas okružile;
4. Potrošnja, to jest ono što radimo s tim stvarima dok nas okružuju;
5. Odlaganje, ono što se događa sa stvarima nakon što ih više ne želimo. 

Učili su nas o tome u školi. (Da, to je bilo onda kad ste kolutali očima i snebivali se što vas dave tim glupostima koje vam nikad u životu neće trebati.) Izgledalo nam je to prilično jasno i lijepo. Rudari-udarnici sa širokim osmjehom na garavim licima kopaju rudu. U tvornici veseli radnici uz pjesmu proizvode sve te stvari. Brkati vozači zvižduću dok kamionima dovoze sve to u trgovinu. Ljubazna prodavačica nam to lijepo zapakira i stavi u plastičnu vrećicu. Mi uživamo u stvarima koje smo zaslužili, a kad ih više ne trebamo samo ih ostavimo u kanti za smeće. Vješti komunalci odvoze naše smeće nekamo u zalazak sunca ... 

No, u toj priči ima još puno detalja koje nas nisu učili, a i danas nam te detalje nastoje sakriti što je više moguće. Jer ti detalji nisu tako lijepi. Više vuku na horor s podlogom političke zavjere.

Ima ljudi koji su pročitali čitavu priču i spremni su vam ju ispričati. Annie Leonard je jedna od njih, i to odlična pripovjedačica. Na web mjestu www.storyofstuff.com ona će vas upoznati sa svim sočnim i pikantnim detaljima Priče o stvarima. 

Pogledajte obavezno. I obratite posebnu pažnju na ulogu vlasti u toj priči. U doba pred izbore to je dobro znati, i imati na umu kad izađete na birališta. Još ako uz to prođete Malu školu laganja koju je upravo pokrenuo Cyberheretic, imate sve preduvjete biti osposobljeni za glasača.

P.S. Nakon što ste pogledali i odslušali Priču o stvarima odgovorite sebi na jedno pitanje: koga naš premijer zastupa kad tvrdi da izlaz iz ekonomske krize nije u smanjenju potrošnje nego da trebamo nastaviti trošiti kao i do sada, pa čak i više?


Unbeliever @ 08:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 28, 2008
Eto danas nam svečano otvoriše dvije "arene" u lijepoj našoj. A kao da smo zaboravili lijepi naš jezik, tako jedva da je tko od radosnih izvjestitelja s ovih otvorenja spomenuo da se zapravo radi o dvjema prekrasnim sportskim dvoranama. Arena, pa arena ...
Još otkako su se započele graditi ove dvorane za potrebe svjetskog prvenstva u rukometu, pojavio se u medijima taj izraz. Do tada smo govorili o sportskim dvoranama, stadionima i slično, a kad bismo rekli Arena znalo se - to je ona u Puli. Asocirali smo odmah s filmskim festivalom. 

Od tog doba kad se kaže "arena" asocijacija ja na rukomet i sportsku dvoranu. 

Zašto to sad mene smeta, pitate se? Zato jer se, zbog različitosti radi različitosti, u naš svakodnevni jezik uvodi jedna strana riječ i to još sa prilično neprikladnom asocijacijom, a sve zahvaljujući posvemašnjem nedostatku znanja i opće kulture u naših medijskih osoba koje, nažalost, imaju tu moć da kreiraju znatan dio opće kulture prosječnoga puka. Moć uz koju ne ide, također nažalost, nikakva odgovornost. 

Riječ "arena" potječe iz latinskog jezika odakle je prešla i zadržala se i u danas živim romanskim jezicima (španjolski, portugalski), a znači jednostavno - "pijesak". Evo primjera iz jedne pjesme sa CD-a "Buena Vista Social Club" (ako niste slušali, nabavite i poslušajte, izvrsna glazba): 

Cuando Juanica y Chan Chan
En el mar cernian arena
Como sacudia el 'jibe'
A Chan Chan la daba pena.
Kad su Juanica i Chan Chan
Na obali mora sijali pijesak
Njoj se tako tresla pozadina
Da se Chan Chan teško suzdržavao.

Dakle, ovdje vidimo da je "arena" obični pijesak na plaži. Odakle onda veza sa sportskom dvoranom? To dolazi iz doba Rimskog carstva. Tlo rimskih borilišta, na kojem su se borili gladijatori a prvi kršćani bili bacani kao hrana gladnim zvijerima, sve na veselje i zabavu publike u gledalištu, bilo je pokriveno pijeskom. Zašto? Da bi se prolivena krv lako upila i tlo ne bi bilo klizavo tijekom daljnje borbe. 

U današnjim sportskim borilištima nema više pijeska niti u tragovima (izuzimam ono malo pijeska što se stavi u doskočište za skok u dalj na atletskim natjecanjima). Jer nema više tako masovnog prolijevanja krvi. Ono jest, posebno rukomet zna biti grub i zna poteći i krv, ali opet ne u takvim količinama da bi se moralo igrati na pijesku. O izgladnjelim zvijerima i pokolju kršćana da se i ne govori. Zato mi se naziv "arena" i asocijacija na okrvavljeni pijesak rimskih amfiteatara nikako ne sviđa. 

A tko zna, možda je ta rječca vijesnik nekih novih vremena u kojima će sportske dvorane opet postati poprišta krvavih obračuna. 

Ili možda mjesta žrtvovanja, ovaj puta za razliku - nekršćana? 

Ili možda Srba ... za vrijeme Thompsonovih koncerata u tim objektima?
Unbeliever @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 6, 2008
"Najavljivalo ga se na velika vrata, a kad je došlo vrijeme da Hrvati izađu na ulice, Facebookerski prosvjed protiv Vlade, "Stegnite vi svoj remen, bando lopovska", doživio je svoj fijasko. Agencija Associated Press (AP) je prenijela kako su organizatori očekivali 60.000 ljudi, dok se naposljetku pojavilo svega oko 3.500 prosvjednika, od čega 2.500 u Zagrebu, a preostalih tisuću u ostalim gradovima."
Zašto je propao Facebookerski prosvjed protiv Vlade? Ne treba biti veliki mudrac, niti sociolog da bi se to uvidjelo. Kao što reče Jakša Matovinović, glasnogovornik grupe koja je organizirala prosvjed: "Lakše je u sigurnosti svog doma kliknuti mišem nego se pokazati u javnosti". 

Da, mnogi su kliknuli da će doći na prosvjed, ali su onda očekivali da netko tom prosvjedu dade cilj. Ali nitko taj cilj nije osmislio niti komunicirao potencijalnim prosvjednicima. Jer cilj moraju dati ljudi, a ne tehnologija. Facebookeri su pogrešno interpretirali Machiavellijevu izjavu da cilj opravdava sredstvo i pomislili da će im sredstvo dati cilj. I tako je kao cilj ovog prosvjeda ostalo nešto nedorečeno, slično kao što je nedorečena i svrha samog Facebooka - 'ajde da se mi okupimo pa neka svatko kaže šta hoće! A ljudima se ne da razmišljati što bi oni mogli reći. Njima treba netko pokazati cilj i reći - eto, tamo idemo i to želimo!

I tako se ono malo protestanata okupilo i svatko je rekao šta je htio pa je nastala jedna papazjanija od zahtjeva koja je išla od kritike sindikata do traženja prijevremenih izbora. Totalno neusmjereno i nekoherentno. Što je jedan od prosvjednika i izrazio rečenicom "Jednostavno zahtijevamo bolje uvjete za svakog pojedinca u ovoj zemlji". Jako konkretan zahtjev, eto će odmah Vlada izaći s vrećicom boljih uvjeta i promptno ih podijeliti građanima. 

Za razliku, prosvjedi na koje su se i ovi prosvjednici pozivali - onaj za spas Radija 101 i onaj protiv državne mature - svoj uspjeh imaju zahvaliti fokusiranosti na jedan cilj. Njihovim organizatorima je tehnologija, radio i Internet, respektivno, bila samo sredstvo kojim su svoje ciljeve učinili jasnima velikom broju ljudi. I za to su ljudi bili spremni izaći i dići svoj glas. 

Za cilj. Ne za tehnologiju.
Unbeliever @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 27, 2008
Bijah (imperfekt, prošlo nesvršeno vrijeme) večeras na roditeljskom sastanku u školi moje petašice. Kako je peti razred prijelaz s razredne na predmetnu nastavu, to je on prilično stresan za klince i klinceze jer se treba prilagoditi sasvim drugom režimu i povećanom opterećenju. E da bi pomogla nama roditeljima da pomognemo našim petašima prebroditi tu krizu, školska pedagoginja pripremila je predavanje na temu "Kako pomoći djetetu u učenju." 

Kako je moj generalni stav da nema na svijetu budale od koje ja ne mogu nešto naučiti, lijepo se posadih u prvi red da bolje vidim i čujem.

Pedagoginja nam je prvo malo pričala opće zahtjeve za uspješno učenje koje treba djetetu osigurati - vlastiti prostor za rad, dobro osvjetljenje, zračnost, mir. Do tada je sve bilo mirno. Onda je prešla na organiziranje vremena. Kako đaku treba nabaviti kalendar u koji će si bilježiti važne događaje vezane uz školu. U publici se čulo malo meškoljenja. Zatim je govorila o tome da bi đak trebao napraviti dnevni raspored učenja, povezan s onim kalendarom, u kojemu će si planirati koje predmete treba taj dan učiti. Tu sam već iza svojih leđa čuo savim jasno mrmljanje. Ali kad je izjavila da je uz dobru organizaciju učeniku petog razreda dovoljno dva, do dva i pol, sata učenja dnevno, pale su sve brane i popucali svi lanci uzdržavanja.

Paljba je počela s nekoliko brzih rafala iz zadnjih redova, iz bunkera triju mama koje su očigledno (i ušičujno) osnovale tamo antipedagošku koaliciju:

"Kakva dva sata, pa je l' vi znate da naša jadna djeca po cijele dane pišu zadaće i uče?"

"Jeste li vi vidjeli kakav oni imaju program?"

"Pa samo matematiku pišu pet sati!"

"Nemaju se kad niti igrati!"

Nastavnica matematika, koja je bila prisutna, zagrcnula se od smijeha: "No dajte, gospođo, pet zadataka iz matematike ipak ne treba rješavati pet sati."

Revolucija se širila po desnom krilu prema sredini.

Pedagoginja je pokušavala smiriti strasti: "Dobro, ponekad ima malo više posla ali drugi put je opet manje. No, jeste li vi sigurni da oni toliko dugo baš samo zadaće rade. Možda se i malo igraju ili zabavljaju nečim drugim dok vi mislite da uče. To nije dobro. Upravo planiranje im može pomoći da sve naprave za puno kraće vrijeme pa će im ostati vremena za igru i druženje."

"Ma kakvo planiranje, pa je l' vi znate što to znači za dijete od jedanaest godina ako mu ja sad odredim da mora za sat i pol naučiti neku lekciju. Pod kakvim će biti stresom? Pa samo će razmišljati o tome kako prolazi vrijeme i šta ću mu reći ako ne nauči za to vrijeme."

Pedagoginja: "Ma ne, pogrešno ste shvatili ... dijete treba samo odrediti koliko mu treba za učenje. Ne smijete mu vi određivati vrijeme."

Granate s lijeve strane:

"Pa šta oni znaju koliko im treba vremena. Jedva razumiju to što piše u knjizi. Pune su njima nepoznatih riječi. Evo, baš jučer mi moja mala kaže da ne zna što je solsticij a što ekvinocij."

"A tek povijest! Toliko moraju učiti povijest da zanemaruju ostale predmete."

"Je l' vi znate da oni sad u petom razredu uče o sumeranima!?"

Pet-šest minuta je potrajala paljba po profesorici povijesti. Razrednik ju uze u obranu rakavši da je ona u stvari izvrstan nastavnik ali da ima svojstvenu metodu rada i đacima treba vremena da se priviknu.

S desne strane jedan tata uključi govorni VBR:

"Čujte, možda ću zvučati bezobrazno ali nije mi namjera. Možete li mi reći kad su nastale te ... te vaše teorije? Znate, sve mi je to ... kako da kažem ... i ja sem to čuo, sve još onda ... i kad sam bio u školi ... osnovnoj i poslije ... mislim, to su nam i onda ... sve sam ja to čuo ... i nama su tako govorili ... a znate, ipak je roditelj taj koji najbolje zna ... ja znam ... imam ja dvoje djece ... i sad ako ja znam da onaj mlađi nije kapacitet ... znam da on ne može to naučiti .... što da ja njega maltretiram ...  je li ... kako ja mogu njega prisiljavati ...bla,bla ..."

Pedagoginja ga pokušava zaustaviti: "Dobro, sad vas moram prekinuti jer moramo ići dalje, drago mi je ako vam je ovo poznato i ako vi to koristite u radu sa svojim djetetom."

Meni se nekako nije stekao dojam da je čovjek mislio reći da koristi metodu planiranja vremena, ali pedagoginja je ipak uspjela zaustaviti verbalnu dijareju.

"Oprostite ako sam vas uvrijedio." ispričavao se VBR.

"Uopće se ne osjećam uvrijeđenom." odvrati pedagoginja i ja zaključih da ona vlada situacijom i nema potrebe da joj priskačem u pomoć, što sam ozbiljno odvagivao zadnjih dvije-tri minute. Tako sam nastavio samo mirno slušati odjeke ratnih zbivanja u školskoj knjižnici u kojoj se odvijalo predavanje.

Na kraju sastanka sam prišao pedagoginji, zahvalio joj na predavanju i rekao da mojoj petašici fakat ne treba više od dva sata dnevno za učenje, a da će joj trebati i manje jer ću joj ja pomoći u organiziranju vremena. I pokazah joj svoj "blackberry" s detaljno isplaniranim današnjim danom ...

Nije moja petašica neki genije, nije ni najbolja u razredu, ali ja nju baš takvu jako volim. A svejedno joj sumerani ne zadaju previše muke, i još me tjera da joj pričam priče iz grčke mitologije. Zadnjih mjesec dana svaki dan prije spavanja na redu je priča o grčkim junacima i bogovima. Obradili smo Prometeja, Pandoru, Trojanski rat i Odisejevo lutanje. Pa smo započeli o Jasonu i argonautima, ali smo spomenuli Herkulesa i to nas je odvelo u digresiju na Herkulesovih dvanaest zadataka. Danas smo ispričali o sedmom zadatku, kako je Herkules uhvatio živog bika s otoka Krete. Taj je bik bio otac puno popularnijeg Minotaura.

Ako vam se čini da ste nešto propustili naučiti u mladosti, vjerujte mi - niste vi za to krivi.

Krivi su vaši roditelji koji nisu vjerovali da vi to možete.

Unbeliever @ 23:56 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008
Suckers! Na putu s posla kući svratih u trgovinu kupiti neke kućne potrepštine. Trgovina velika, police nakrcane robom pa je ponekad teško pronaći baš ono što tražiš. A tražim šećer u prahu, pakiranje od pola kile. Srećom, tu se u blizini našla radnica, slaže nešto na policu.
Priupitah: "Oprostite, imate li šećer u prahu u pakiranju od pola kile?"

Ona mi odgovor: "Joj, mislim da imamo samo pakiranja od 250 i 500 grama!"

Ne želeći izazivati incident, rekoh joj da ću se onda zadovoljiti pakiranjem od 500 grama.

Prije par dana, naša Vlada na čelu s doturom Ivom dogovorila je sa sindikatima i udrugom poslodavaca novo socijalno partnerstvo. Poslodavci su obećali da u 2009. neće otpuštati radnike zbog ekonomske krize. Ne znam jesu li se složili da se smije dati otkaz zbog gluposti? 

Unbeliever @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 26, 2008
Poljubi me ... Udruga Queer Zagreb snimila je spot kojim, kažu, žele promovirati nenasilje i toleranciju prema spolnim manjinama. Ponudili su spot na prikazivanje HTV-u, što je HTV odbio s obrazloženjem da je scena u kojoj se dva muškarca ljube neprikladna za prikazivanje na državnoj dalekovidnici. Za usporedbu s time, scena u kojoj se dva muškarca ubijaju je sasvim prikladna i možete ju vidjeti skoro svaki dan u programu HTV-a.
I ne samo dva muškarca. Možete vidjeti sve kombinacije spolova i rodova: muškarci ubijaju muškarce, muškarci ubijaju žene, žene ubijaju žene i muškarce, pa onda muškarci i žene ubijaju djecu, pa kojiput djeca ubijaju što žene što muškarce što drugu djecu ... A između toga umiješano gledate scene mučenja, sakaćenja, silovanja, spolnog iskorištavanja djece i brojne druge maštovite scene nasilja svake vrste koje će nam televizija spremno podastrijeti na gledanje kao poželjan materijal za izgradnju naših moralnih temelja. Ni slučajno da bi netko eventualno rekao kako sve to nasilje nije primjereno za prikazivanje. 

Čak i Crkva u hrvata koja je od Boga zadužena, pa bi Bogu trebala biti i odgovorna, za odgoj i moralno stanje pastve im, tek povremeno po službenoj dužnosti objavi poneki komunikej u kojem se mlako osvrne na porast nasilja na TV. Neka šef vidi da oni brinu o tome.

Al' ne daj bože da bi se prikazalo kako se ljube dva muškarca! To bi potkopalo same temelje moralnog ustroja našeg naroda, predziđa kršćanstva. Pritom zaboravismo na temelje kršćanstva koji se postavljeni u Božjem "Ustavu", u Deset zapovijedi Božjih.

Gdje piše: "Ljubi bližnjega svoga." I ne kaže ništa o tome kojeg spola taj bližnji smije biti.

Gdje isto piše: "Ne ubij." Čega nije svjestan cvijet naše katoličke mladeži koji na koncertima nacionalnog ponosa i slave skandira "Ubij, ubij srbina!" Ili prosljeđuje SMS u kojem piše "Samo mrtav turčin je dobar turčin" smatrajući poziv na masovno ubojstvo moralno opravdanim odgovorom na jedno uturivanje napuhane svinjske kože u mrežu naše nogometne reprezentacije.

"Neshvatljivo je da se ponekad tako olako u hrvatskom društvu prihvaća logika zabavišta, previđa bitno, stavljaju naglasci na ponude koje ne pitaju o posljedicama..." poručuje nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić u svojoj misi za domovinu.

Sad postavimo dvije teze za jedan logički opit.

Teza A: Ako je kardinal Bozanić dosljedan svojim riječima i suštini katoličke vjere, on bi trebao vrlo skoro javno osuditi postupak vojnog biskupa Juraja Jezerinca koji je na misi zahvalnici u Vukovaru recitirao stihove M. P. Thompsona, onog istog grešnika koji na svojim koncertima dopušta, bez da bi i jednom riječju ili gestom iskazao svoje neslaganje s time (grijeh propustom), skandiranje govora mržnje (grijeh rječju) onom spomenutom grešnom cvijetu katoličke mladeži, u protuslovlju s jednom od najjasnijih i najnedvosmislenijih zapovijedi Božjih - "Ne ubij". Jer je svaki Thompsonov koncert eklatantan primjer logike zabavišta, s ponudama koje ne pitanju o posljedicama, protiv čega je Bozanić digao svoju riječ. Te će tako kardinal dokazati svoju postojanost u promišljanju i brizi za moralnost povjerenog mu stada.
 
Teza B: Ako je kardinal Bozanić samo prazna ljuska neispunjena suštinom katoličke vjere, onda će on radije osuditi svaku pomisao o slobodi spolnog izbora i dići svoj glas protiv predstava kao što je Gay Pride parada. Iako je ova slikovita manifestacija također primjer logike zabavišta, ona je prilično nebitna i marginalna, te se ne može utvrditi njeno izravno proturječje sa zakonima Božjim. Tek sa posrednim tumačenjem Božje riječi koju će vam tumačiti, dakako, sama Crkva. Čime će kardinal samo stvoriti privid da vodi brigu o moralnosti, svjesno previditi bitno, i prave probleme sakriti pod tepih. Te će tako poreći svoje vlastite riječi i pokazati svoju nedosljednost u vjeri koju propovijeda. 

Na Zagreb Pride paradu će doći između sto i tristo slikovitih spodoba. Na Thompsonovom koncertu bilo je šezdeset tisuća spodoba, također slikovitih, samo s drugačijom ikonografijom. Vi sad zaključite - koji od ovih događaja je bitniji i koji ima veći utjecaj na razvoj moralnosti hrvatskog puka? 

Kojem događaju će kardinal Bozanić, u skladu sa svojim riječima, posvetiti pažnju?

Koja od dvije teze će se pokazati valjanom?


Unbeliever @ 19:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 23, 2008
Pitam se, pitam se ... Svi se pitaju ima li života poslije smrti. Hoće li se nastaviti na neki način postojanje nakon što se završi ovo što se s nama zbivalo od početka naše svijesti o sebi. Svjesni smo da svi umiremo, ali opet se nekako nadamo da smrt nije nešto definitivno i da će se naša egzistencija nekako nastaviti i poslije. Što znači da ne razmišljamo o smrti kao apsolutnom prestanku svakog postojanja. Nije bitno kako to tko zamišlja, kroz religijska, znanstvena, paraznanstvena ili filozofska gledišta.

A zašto ne bi tada bilo sve prekinuto, zaustavljeno, pretvoreno u ništavilo?

Jer, ako smo nezadovoljni onim što smo u životu uradili, ljuti što je došao kraj a nismo postigli što smo željeli, čemu onda duljiti? Vječnost nam neće biti dovoljna da napravimo ono za što nam nije bio dovoljan cijeli život. Ostat će nam samo vječna ljutnja i bijes.

A opet, ako smo život proživjeli radeći ono što smo mislili da je ispravno i dobro, ako smo na kraju zadovoljni svojim životom, ima li išta bolje od zatvaranja te knjige prije nego ju nešto uprlja i pokvari?

Zaista, ima li smrti poslije života?

Unbeliever @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 22, 2008
Flipping the bird "Nakon više od petnaest godina Feralovoga redovitog tjednog izlaženja, pred sobom imate zadnji broj. Usprkos tome što je kroz proteklu godinu list imao stabilnu nakladu, usprkos tome što su redakcijski troškovi i troškovi proizvodnje svedeni na minimum, zbog nagomilanih financijskih teškoća - koje su se kumulirale kroz duže razdoblje - te naprasno i jednostrano prekinutih pregovora (za koje smo vjerovali da su praktički dovršeni) s potencijalnim poslovnim partnerom, Europapress holdingom, nismo više u mogućnosti izdavati tjednik. Novinari i urednici Ferala suočili su se s teškoćama koje se u ovome trenutku pokazuju nepremostivima." (Iz uvodnika posljednjeg broja Feral Tribune)
Gasi se Feral. Svjetlo koje nam je u onim mračnim vremenima svjetlilo na kraju tunela. Zbog kojega smo vjerovali da još nisu svima uspjeli strahom začepiti gubice, da će jednog dana ova naša domovina opet biti zemlja u kojoj se smije slobodno govoriti, bez straha da će te u gluho doba noći posjetiti ljudi u maskirnim uniformama bez oznaka, s krunicama omotanim oko cijevi automatske puške.

Gasi se Feral. Svjetlo koje se nije dalo ugasiti ni u doba najžešće HDZ-Tuđmanštine, kad je svaki onaj koji bi upro prstom u lopuže i pljačkaše u vladajućim foteljama bio proglašen izdajicom domovine i tako obilježen znakom "slobodan odstrijel".

Gasi se Feral. Postaje mračnije, a iz tame vrebaju batinaši s bejzbol palicama, s par stotina eura u džepu i fotografijom čovjeka kojemu treba argumetirano objasniti da mu je bolje da šuti o tome o čemu se usudio progovoriti.    

Gasi se Feral. Novina koja je uspjela održati živom staru parolu "Bolje grob nego rob!". I ta parola će se pomalo izgubiti. Jer ljudi koji danas vode ovu našu jedinu nam domovinu smatraju da je jedino važno da je narod sit. Pa će ova parola biti zamijenjena novom - "Bolje rob nego prazan drob!"  

Ugašen je feral.
Tama.

Unbeliever @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 21, 2008
Možete li zamisliti kako bi to izgledalo kad bismo na jednu hrpu stavili sve plastične čaše koje u jednom danu potrošimo u Hrvatskoj? Ne možete? Ne mogu ni ja. Ne znam koliki je to broj. A i kad bih ga saznao ne bih mogao zamisliti kako bi ta hrpa izgledala.

Chris Jordan si je postavljao slična pitanja. Ali kako živi u Sjedinjenim američkim državama, razmišljao je o brojevima koji se tamo pojavljuju. Napravio je sliku, kolaž ili mozaik, nazovite to kako hoćete, u kojoj je upotrijebio 1.000.000 (milijun) plastičnih čaša kakve se koriste za točenje toplih i hladnih napitaka. Milijun čaša na toj slici predstavlja količinu koja se potroši u samo šest sati u avionima koji lete iznad Sjedinjenih američkih država. To će reći da dnevna potrošnja čaša u američkim avionima iznosi četiri milijuna čaša.

Napravio je Chris još takvih slika kojima nam pokušava predočiti neke statistike koje nam kao obične brojek ne daju pravu sliku. S trideset i dvije tisuće lutaka Barbi složio je sliku ženskih grudi kojom ukazuje na ogroman broj žena koje nepotrebno odlaze na operacije uvećanja grudi. Pozabavio se i brojem zatvorenika u američkim zatvorima, pretjeranom upotrebom analgetika, i još nekim statistikama koje je predočio svojim slikama.

U današnjem govoru tjedna Chris Jordan sam govori o svojim radovima, i o tome zašto to radi.

Unbeliever @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 11, 2008
Jezuš! Slušam danas putem do posla radio i na njemu vijesti. Te pričaju o poskupljenju struje kojega, eto, mora biti ali Vlada će intervenirati kako bi zaštitila građane slabijeg materijalnog stanja. To će učiniti tako da će subvencionirati cijenu struje za ona kućanstva koja troše manje od određenog limita (mislim da se radi o 2000 KWh godišnje, nisam siguran). Premijer Ivo je ubacio u petu i odmah to prezentirao predstavnicima sedme sile.
Neki su odmah prigovorili da bogati samac može trošiti manje struje od siromašne obitelji s petero djece. Jest, priznao je premijer Ivo to je moguće ali za sada nam je to najmanje loše rješenje, to jest "dok ne uđe u primjenu zakon o osobnom identifikacijskom broju, koji će biti jedan od instrumenata koji će nam omogućiti da znamo transparentno kakvo je čije socijalno stanje ...". Idemo dalje.

Tako premijer Ivo, a meni se upali lampica. Gle, Vlada je pronašla novi lijek za sve naše probleme. Svemoćna panacea! Jer ovo mi nije prvi put da čujem od premijera Ive kako će se sve promijeniti kad uvedemo osobni broj za identifikaciju, famozni OBI. OBI će nam dati sva blaga ovog svijeta, kao kalevalski sampo. Njime ćemo potvrđivati svaku novčanu transakciju i onda će premijer Ivo sve znati o nama. I koliko imamo para, koliko smo i gdje potrošili, i onda će sve biti pošteno i pravedno jer će biti transparentno. 

Riječ transparentno, koju zadnjih par godina prežvakuju naši političari kao bolivijski indiosi lišće koke, iz nekih čudnih razloga, unatoč svekolikom trendu kroatizacije stranih izraza, još uvijek nije zamijenjena lijepom hrvatskom riječju "proziran". Ma, i nisu to čudni razlozi. Političari se boje riječi proziran. Neće ni za komad stakla reći kako je prozirno. Jer bi to slučajno prolazećeg slušatelja moglo potaknuti da dobaci: "Je, prozirno baš kao i ti sa svojim lažima."

Kao što je i naš premijer Ivo transparentan. To jest proziran u nastojanju da nam zamaže oči, kao i obično. Jer, prava svrha OBI-ja je da Ivinom ministru Šukeru ne promakne niti jedna moja financijska transakcija na kojoj bi mi mogao otfikariti porez. Te će se tako smanjiti moja mogućnost zakidanja Vlade za njena bogomdana prava posezanja u moj džep. I onda će se povećati priliv love u državni proračun, pa će se više love moći neopaženo iz njega pretočiti u burage svetih krava koje imaju bogomdano pravo guranja gubice u proračunski valov (Hrvatska zbog korupcije gubi godišnje oko šest milijardi kuna, upozoravaju sudionici sjednice koju je Nacionalno vijeće za praćenje nacionalnog programa za suzbijanje korupcije održalo na temu "Korupcija - uteg hrvatskog gospodarstva"). Te će tako svete krave imati više love za platiti svoje povećane troškove energije, hrane, i općenito standarda života. I tko kaže da Vlada ne rješava problem energetske krize? Riješila si ga je. Nije problem što cijene rastu, samo treba naći načina kako ćeš od glupavog biračkog tijela uzeti još novaca.

Unbeliever @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 8, 2008
Da patka...ha,ha,ha, ... Slušao jučer na stojedinici inteview tjedna, ovaj put s vrlim nam ministrom unutrašnjih poslića, Berislavom Rončevićem. Naslijednik čuvenog Ivice Jubito Kirina. Jednako sposoban, samo malo manje zabavan. Svašta se razgovaralo, pa se nije dala izbjeći tema zakona o zabrani okupljanja na Markovom trgu, i njegovih nedavnih kršenja prilikom verbalne dijareje vrhovnika najomraženije države na svijetu, te još svježijeg od strane predstavnika sedme sile.
Upitan kako se nije očuvalo poštivanje zakona pri okupljanju novinara na Markovom trgu kaže Bero da zato jer to nije bilo okupljanje već razilaženje. Novinari su se okupili kod Kamenitih vrata a po Markovom trgu su se razišli. I tako to po slovu zakona nije bilo okupljanje i policija nije imala razloga za intervenciju. Măšala. Spretno izvedeno.

Onda se u emisiju javio slušatelj koji, nakon kraćeg pljucanja po spomenutom zakonu, upita ministra da kad će više Vlada ukinuti taj glupavi zakon koji i sama krši. Vješto izbjegavajući udicu pravog odgovora, ministar se rasprede objašnjavajući kako on ne bi glupavim nazivao zakon koji su izglasali saborski zastupnici. Jer oni su izabrani predstavnici naroda, i kako sad bi oni mogli donositi glupave zakone. Ne može to biti osim ako je, jelte, i narod ... uključujući pitatelja.

Rekoh sebi: "Bero, Bero, markirao si sat kad se učio poučak patke?"  

A kako iz pouzdanih izvora znam da su i svi moji čitatelji markirali sat na kojem se učio teorem iliti poučak patke, to ću ga ovdje poučavati. 

Poučak patke: "Ako nešto izgleda kao patka, hoda kao patka, leti kao patka i glasa se kao patka, onda je to - patka."

Dakle, vrli ministre Bero, primijenimo poučak patke na navedeni zakon: "Ako zakon izgleda glupavo, zvuči glupavo i primjenjuje se glupavo, onda je to - glupav zakon." QED.

I tako, nastavi se razgovor i u neko vrijeme kaže ministar: "Znam da ćete vi sad reći da muljam, i možda će vam to ličiti na muljanje, ali ja nisam muljator i ne muljam ... " Tako nešto otprilike.

Ne brinem se ja puno. Primijenim poučak patke: "Ako ministar govori kao muljator ..."

Unbeliever @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, lipanj 7, 2008
iliti:
Samoispunjavajuće proročanstvo

Quomodo? "Cijene goriva u petak su se zaustavile na rekordnih 138.54 dolara, javlja CNN. Cijene divljaju zbog geopolitičke nestabilnosti, brzog pada vrijednosti dolara i predviđanja da će nafta za manje od mjesec dana dosegnuti cijenu od čak 150 dolara po barelu." (Index, 2008-06-06, D.A./A.B.)
Ima nekih stvari koje nikako ne razumijem, a jedna od njih je svjetsko tržište. Dobro, razumijem da cijena nafte raste zbog geopolitičke nestabilnosti jer je Bush mlađi zasrao s onim ratom u Iraku, u regiji koja dominira proizvodnjom nafte. Jasno mi je i da je Bushova politika izazavala recesiju američkog gospodarstva, što on želi sakriti tiskanjem novca, što opet dovodi do pada vrijednosti dolara. Ali da cijena nafte raste zato što se predviđa njen rast, to mi nikako nije jasno.

To je takozvano samoispunjavajuće proročanstvo, izazivanje pojave njenim predviđanjem. U jednostavnim primjerima to se da vidjeti svaki dan, na primjer kad otac kaže svome sinu: "Dobit ćeš ti svoga boga!" Ali to nije zapravo proročanstvo već obećanje. No, ima i pravih primjera. Indijski isposnik prorekne da će umrijeti tog-i-tog dana, i stvarno tog dana legne i umre. Skeptici to objašnjavaju autosugestijom. O.K. Fine with me. Uglavnom, većina tih primjera je u domeni ezoterije. Ne čine mi se bitni.

Ali kako, k vragu, predviđanje porasta cijene nafte na svjetskom tržištu može taj rast zaista uzrokovati? Autosugestija? Woodoo? Crna magija? Činjenica je da to stvarno funkcionira. Čim tržišni analitičari predvide porast cijene neke robe, toj robi stvarno počne rasti cijena. Nema iznimaka.

Pa si nešto mislim ... a što ne bi ti analitičari počeli malo predviđati pad cijena nafte? Možda bi to kompenziralo posljedice Bushove nesposobnosti? Je, znam da svi svjetski analitičari nemaju taj kapacitet da kompenziraju ono što je jedan Bush uneredio, ali možda bi ipak usporili rast cijena nafti dok Bush ne ode u ropotarnicu povijesti i naslijedi ga netko sposobniji?

Unbeliever @ 07:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 26, 2008
Sucker!

"AMERIČKI marketinški stručnjak Noah Brier poslužio se igrom asocijacija kako bi doznao što korisnicima interneta predstavljaju brandovi te je proveo istraživanje tržišta u obliku psihotesta... "
Ovako započinje članak na vrlom nam Indexu. Ako niste pročitali, riječ je o objavljenim razultatima istraživanja u kojima su posjetitelji web stranice asocirali riječima na logotipe poznatih svjetskih "brandova". Ukupno je oko pola milijuna ljudi posjetilo tu stranicu. Udarna vijest u rezultatima nije naravno statistički korektan i relevantan podatak. Najvažnije je da je deseta najčešća riječ asocirana uz brand BMW  - "asshole" (šupak). 

Naravno, ne navode se distribucije pojedinih pojmova u ukupnom uzorku testiranih, koje bi eventualno potvrdile statističku relevantnost tih odgovora. Ne, novinar će relevantnost tih podataka pokušati dokazati onim početkom članka "Američki marketinški stručnjak ..." Prosječnom čitatelju to je dovoljno za uvjerenje da je riječ o istraživanju na najvišoj znanstvenoj razini. Ta, zaboga, ipak je riječ o "američkom marketinškom stručnjaku" ... To što nema nikakvog dokaza o ikakvoj stručnosti tog "istraživača" prosječnog čitatelja neće nimalo zabrinuti.

U proteklih pet-šest godina, po potrebi posla, susreo sam se sa bar dvadesetak marketinških stručnjaka. Svi su mi oni pričali istraživanjima koja nude, i o tome kako moja firma naprosto ne može živjeti bez rezultata koje će nam oni priskrbiti svojim anketama. Nitko od njih nije znao što je to nul-hipoteza. Da i ne spominjem neke jednostavnije statističke metode kao što su regresijska analiza, hi-kvadrat test i slično. Toliko o stručnosti.

Danas svaka šuša koja je u stanju staviti pet pitanja na list papira i poslije prebrojati odgovore smatra da je marketinški stručnjak. I ne srami se to vam izreći u lice. Jer ima 95% šanse naletjeti na sugovornika koji isto tako nema pojma o statistici pa će glatko nasjesti na njegovu "stručnost". I diviti se iznenađujućim rezultatima ankete koju je "stručnjak" proveo. A koja nema nikavu stvarnu vrijednost osim u funkciji premještanja odgovarajuće količine novaca s računa naivca na račun "stručnjaka".

E da, a kad su nas profesori matematike gnjavili normalnom i eksponencijalnom distribucijom, srednjom vrijednošću i disperzijom, onda smo si mislili: "Joj, kretena, koji će nam to jarac u životu?" Zato sad pušimo svaku glupost koju nam mediji serviraju kao "istraživanje američkog (hrvatskog, japanskog, njemačkog, brazilskog ... stavite koju god hoćete nacionalnost) stručnjaka".

Svojedobno sam se već rugao besmislenim kvazi-statističkim naklapanjima, u tekstu "Lies, Damn Lies and Statistics!", pa ću sad samo citirati zaključak još jednog "znanstvenog statističkog istraživanja":

Jedite govna - dvadeset milijardi muha ne može biti u krivu!

Unbeliever @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 14, 2008
Bili ste u cirkusu? Gledali ste "Cirque du Soleil"? Mislite da ste vidjeli sve što mogu žongleri? Krivo mislite, mislite ponovo. Ili pogledajte Michaela Moschena, čovjeka koji je od žongliranja načinio umjetnost začinjenu s malo znanosti. Čovjeka koji svojim žongliranjem kreira prostor ispunjen ritmom. Meni je najdraže ono pri kraju, s tri bijela cilindra.
Unbeliever @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 6, 2008
Četvrtašica se vratila iz škole i donijela jedan primjerak brošurice koje su im dijelili u školi. Onakvu malu, formata triptiha koji kad razvijete dobijete jedan list formata A4. Brošuricu je pripremio, tiskao i distribuirao Odjel za promicanje kvalitete obrazovanja Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

Naslovnicu brošurice vidite na slici lijevo, pa obratite pažnju na crveno podvučene riječi. Da, baš te. Pogledajte još jednom. Protrljajte oči. Još jednom. Jeste - piše SAMOVRJEDNOVANJE i vrjednovanja. I ako mislite da je to tipfeler - nije. Iste riječi se ponavljaju u tekstu brošure najmanje tridesetak puta. Što vrjednovanje, što samovrjednovanje. Naprosto ti iskaču te riječi iz svake rečenice i udaraju pravo u lice. Dok sam pročitao brošuru oba su mi obraza bila crvena. Kao da su me išamarali. Kad bolje promislim, i jesu. Ova sramota od teksta je čiso šamaranje lijepoga našeg jezika.

A da ne bi bilo ikakve sumnje tko je sastavio ovakav prekrasan literarni uradak, čitav Odjel za promicanje kvalitete (da kvalitete!) obrazovanja popisan je u brošuri imenom i prezimenom, dr. mr. sc. titulama, telefonom, mobitelom i e-mailom. Da im na svaki način možete uputiti izraze sreće i zahvalnosti za izvršeni genocid nad hrvatkim jezikom. Ja ih ovdje neću navoditi, ali ako vas zanima cijela brošura, a fakat je štivo koje može zabaviti nekoliko minuta prije nego potrčite u zahod povraćati, evo je ovdje.

Pa kad pročitate brošuru onda lijepo odgovorite na ono pitanje iz naslova. Imajte pritom na umu da materijale za državnu maturu priprema ista institucija koja je iznjedrila ovaj pravopisni zločin. 



Unbeliever @ 00:50 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 3, 2008
Čovjek koji nam je svima pokazao kako se postaje, kako se živi i kako se umire kao časnik najvišeg ranga Hrvatske vojske.  


+  +  +
Najveća potjera svih vremena u zagorju je privedena kraju. General Korade je nađen mrtav, za sada se još ne zna je li stradao od vlastite ruke ili od paljbe iz policijskog oružja. Kriza je riješena na, za mnoge, najbolji način. Neće biti suđenja još jednom generalu. Neugodna pitanja koja bi se mogla postaviti u vezi s njim brzo će se zaboraviti sjeni dolaska Prvog Amera i pozivnice u svatove zvane NATO.

Mene svejedno kopka par pitanja.

Sad kad je general Korade mrtav, Hrvatska vojska propustila je posljednju šansu da mu oduzme generalski čin i uskrati mu daljnje pravo da se zove časnikom, jer je to časno zvanje okaljao svojim nečasnim ponašanjem puno prije ovog završnog čina tragedije. I sad se tu pojavljuje problem. Korade je višestruki ubojica, u to nema sumnje. To je dokazao svojim ponašanjem i bez sudskog postupka. Običaj je da se pokojni zločinci sahrane na nekom neuglednom mjestu, često i bez oznaka na grobu. Kako se prije smrti nije stigao pokajati za svoje grijehe (posljednje ubojstvo počinio je svega nekoliko minuta prije vlastite pogibije), ne bi čak smio biti sahranjen u posvećenu zemlju groblja. S druge strane, Korade je još uvijek formalno visoki časnik Hrvatske vojske i odlikovani heroj domovinskog rata. Takvima se dostoji sahrana sa svim vojnim, građanskim i crkvenim počastima, na istaknutom mjestu i sa primjerenim spomenikom.   

Pat pozicija. Što god odlučili oni koji o tome budu odlučivali bit će pogrešno. I svako rješenje će izroditi svoja neugodna pitanja. Zašto se ne zna gdje počiva jedan od heroja domovinskog rata? Ili zašto vojska nije sahranila svog odlikovanog visokog časnika s primjerenim počastima? Ili pak, zašto jedan zločinac jest sahranjen s vojnim počastima? Ili ...

No, s obzirom na to koliko ovu vlast brinu neugodna pitanja, moglo bi se i dogoditi da pogreb generala Koradea, sa svim vojnim, građanskim i crkvenim počastima, pratimo u izravnom prijenosu na prvom programu HTV.


Unbeliever @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, ožujak 21, 2008
Veliki je petak, dan kad se svi vjernici kršćani, pripadnici katoličke crkve, spominju Isusove muke i smrti na križu. Eto i ja razmišljam o tome. I pitam se: imam li ja pravo razmišljati o tome kao kršćanin? Dobro, svatko ima pravo razmišljati o čemu hoće. Tehnički je teško izvedivo da vam se to pravo uskrati, pa tako i da vam ga se dade. Dakle to i nije pravo već sposobnost. Ono što se zapravo pitam je imam li ja pravo, u tom svom razmišljanju, o sebi misliti kao o kršćaninu. Nastranu moj blogerski nadimak i konotacije koje se uz njega vežu.

Kršten sam kao beba u katoličkoj Crkvi. Nije to bilo mojom voljom jer me nitko nije ni pitao za mišljenje. No, Crkva to razumije i zato je svećenik mojim roditeljima rekao nešto slično ovome: "Dragi roditelji, vaše dijete će po sakramentu krštenja biti KRŠTENO, a da li će postati KRŠĆANIN ovisiti će u početku o Vama, Vašem odgoju i životu u vjeri, a kasnije, kada postane zrela osoba, o njemu samom."

O "odgoju i životu u vjeri" gledišta mojih roditelja su se prilično razlikovala od službenih stajališta Crkve. Moja majka je vrlo rano u mom životu otišla u kraljevstvo nebesko, prestavši imati daljnjeg utjecaja na moj duhovni i ini razvoj. Njenu ulogu preuzela je uskoro maćeha čiji vjerski odgoj se uglavnom sveo na često izgovaranje fraze "Vidjet ćeš ti svog boga ...". Nešto od oca, nešto od učitelja i drugih ljudi, što poukom što primjerom, usvojio sam životna načela koja se u jako velikoj mjeri poklapaju s učenjem Isusa Krista, i dan danas ne odstupam u tim načelima, koliko god je moguće. Ovdje mislim na Isusov nauk kako je doslovno opisan u četiri Evanđelja, ne na njegovu interpretaciju od pojedinih crkvenih službenika, koja često nije sasvim dosljedna.

Stav Crkve je, da bi se nekome priznao odgoj i život u vjeri, da ta osoba treba poštivati i onaj praktični dio - redovit dolazak na mise, primanje ostalih sakramenata osim krštenja, upražnjavanje obreda i crkvenih obveza, uključujući, dakako, i davanje priloga. E, taj praktični dio vjere u mojoj obitelji nikad nije bio prihvaćen niti prakticiran. A kako sam odrastajući sve bolje upoznavao Crkvu kao organizaciju, tako su moja zanimanja za praktično uključenje u tu zajednicu opadala, tako da je sada vjerojatnost da prihvatim crkvene obrede kao dio svog duhovnog života ravna nuli.

Svejedno, dok su moji prijatelji "pravi vjernici" zabušavali na vjeronauku i nedjeljom na misi blenuli u propovjednika ne razumijevajući što im on govori, ja sam već bio pročitao Bibliju, Stari i Novi zavjet, i uvijek sam o toj materiji znao više od svih njih skupa. Ne, nisam bio ono dijete iz crkvenih priča koje održi propovijed zločestim prijateljima koji kradu jabuke, pa se onda oni rasplaču i opoštene i nikad više u životu ne kradu jabuke. Bljak. Bio sam puno praktičniji u primjeni učenja ali svejedno, u pogledu poznavanja i razumijevanja učenja Isusa Krista  bio sam daleko ispred onih koji su upražnjavali sve propisane Crkvene obveze. Samo, nikad nisam primio ostale sakramente - ni potvrdu ni prvu pričest ...

A opet, dan danas mi se želudac okrene kad vidim kolegu s posla kako se prekriži svaki put kad sjedne u auto, prije nego ga pokrene, te potom ode na sastanak klijentu kojemu bezbožno slaže da će roba biti isporučena za dva tjedna iako dobro zna da je kontejner na brodu koji će doploviti tek za mjesec dana. On sebe smatra velikim vjernikom kršćaninom. Uvijek se pitam ispovijeda li on redovito grijeh laži? I kad kardinal Bozanić (o, možemo li posumnjati u njegov život u vjeri?) propovijeda zabranu rada nedjeljom ali spremno od toga izuzima kioske i štandove na kojima se pred crkvom prodaju svijeće, cvijeće, svete sličice i kipići. A jako dobro zna da je Isus isprevrtao stolove lihvarima pred hramom, i da je klanjanje zlatnom teletu (općenito: klanjanje od čovjeka izrađenim likovima boga) jako daleko od Isusova učenja.

Prije par dana mi je moja četvrtašica pročitala priču iz svog udžbenika, u kojoj autor tvrdi kako su jagode stvorene iz kapi krvi koje su kapale iz Isusovih rana nakon što su ga skinuli s križa. U toj priči cijela Golgota se pretvorila u jagodnjak. Što je ona iz te priče mogla naučiti? Da jagode nisu postojale prije Isusove smrti na križu? Da je jedenje jagoda jednako vrijedan čin pričesti kao i pijenje vina koje predstavlja krv Isusovu pri misi? Ili čak da je jedenje jagoda izvan misnog slavlja grijeh? Prestrašno je što se sve pokušava podvaliti djeci koja su u životnom razdoblju vrlo podložnom utjecajima. Morali smo joj objasniti da je ta priča čista izmišljotina i da nema nikakve veze s Isusom i njegovom stvarnom smrću, niti sa vjerskim načelima i osjećajima.

Dilema s početka mi i dalje ostaje: mogu li ja ovaj Uskrs provesti u uvjerenju da sam kršćanin?

Unbeliever @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2007
A kako pjesnici kritiziraju jedni druge? Evo što je imao reći August šenoa u svom suvremeniku, izvjesnom Zvonku.

VILINSKOM NEDONOŠČETU
(August Šenoa)


Oj Perune, stari bože!
Koj' obrvom krenut može,
Kako kažu, cijeli svijet,
Tvoja sila kud je? kamo?
Zar su tvoje munje samo
Kazališni vatromet?

Vilin izvor je li bara,
Gdjeno blatni roj komara
Zuji traljav napjev svoj?
Zar su tvoje uši gluhe,
Da ti smiju crne muhe
Lik božanski kaljat tvoj?

Lijepo j' žaba kreketanje,
Divno vrapca cvrkutanje,
Milo beči kozlić mlad;
Al milije od tog svega
Mlada pjesma se razlijega,
Što nam pjeva Zvonko sad.

Uspeo se na magarca,
Vrijedna njemu, vilin-šarca,
Pa mi udri tad u kas
Put Olimpa, put šmetišta:
Tu ti ne će, momče, ništa
Natpjèvati slavni glas.
 
Kozje mlijeko jedva prsnu
Na jezik mu — već uskrsnu
Novi Vilin — bogatir;
Kozje mlijeko ga poškropi,
A on ko da veće popi
Sav kastalski božji vir.

Lučić, Đorđić, Gunduliću,
Ti nek samo pućpuriću,
On je samo pjesnik, — on; —
Ej kad mi se junak diže,
Teše, kreše, slaže, niže,
To ti zvoni kao zvon.





Zvoni, zvrnda i šepesa
I do vraga i do bijesa,
Kriva noga, pijan srok,
Zvijezde oči, koralj usta,
Prazna slama, graja pusta,
Sve kaljužni samo tok.

A Peruna u teb' nema,
A moj Perun ko da drijema,
Ko debeo drijema puh.
Preni mi se, starče, sada
Pa izbavi od tog jada
Naš hrvatski zdravi sluh.

Ta znao si ljudski pucat,
Kad na nebu smio kucat
Smjeli Faetonovič;
Deder nek ti ljuta šaka
Smoždi i tog vilovnjaka,
To je samo ludi ptić.
 
Od kanafa razbij žicu
I ljeskovu tamburicu,
Pjesnički mu soli slast:
Gladi mu, o bože, leđa,
Neka vilâ već ne vrijeđa,
Pa nek ide pure past.

Oj Perune, gromom lupaj,
Žari, pali, kukolj čupaj,
Da vilinski uspije cvijet;
Nek vidimo, neka znamo,
Da ti munje nisu samo
Kazališni vatromet!



(Ne zvuči li ovo kao poziv na linč?)

 
Unbeliever @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2007
K vragu, znao sam da će mi se to desiti - stvar me počela asimilirati, kao Borg. Odlučio sam pronaći onog Mark Twaina, spomenutog. Nisam pronašao baš one najsočnije kritike, ali nađoh jednu u kojoj je "oprao" Jamesa Fenimorea Coopera. To vam je onaj što je napisao Posljednjeg mohikanca i Lovca na jelene i još gomilu drugih romana koje smo gutali kao klinci. A Mark Twain je baš o Lovcu na jelene pisao u članku pod nazivom

FENIMORE COOPER'S LITERARY OFFENCES
by Mark Twain

Cooper's art has some defects.  In one place in 'Deerslayer,' and in the restricted space of two-thirds of a page, Cooper has scored 114 offences against literary art out of a possible 115.  It breaks the record.

... i tako dalje, u istom stilu da bi nakon dvije-tri stranice završio sa:  

I may be mistaken, but it does seem to me that Deerslayer is not a work of art in any sense; it does seem to me that it is destitute of every detail that goes to the making of a work of art; in truth, it seems to me that Deerslayer is just simply a literary delirium tremens.

A work of art?  It has no invention; it has no order, system, sequence, or result; it has no lifelikeness, no thrill, no stir, no seeming of reality; its characters are confusedly drawn, and by their acts and words they prove that they are not the sort of people the author claims that they are; its humor is pathetic; its pathos is funny; its conversations are - oh! indescribable; its love-scenes odious; its English a crime against the language.

Counting these out, what is left is Art.  I think we must all admit that.

O.K. evo prijevoda za nečitatelje engleskoga:

LITERARNI PRIJESTUPI FENIMOREA COOPERA
                              
Cooperova umjetnost ima nekih nedostataka. Na jednom mjestu u Lovcu na jelene, i to u ograničenom prostoru od dvije trećine stranice, Cooper je postigao 114 prekršaja protiv literarne umjetnosti od mogućih 115. Time je oborio rekord.

... i tako dalje, u istom stilu da bi nakon dvije-tri stranice završio sa:  

Možda griješim, ali meni se čini da Lovac na jelene nije umjetničko djelo u bilo kojem smislu; čini mi se da je lišen svakog detalja koji ulazi u sastav umjetničkog djela; uistinu, čini mi se da je Lovac na jelene jednostavno književni delirijum tremens.

Umjetničko djelo? Nema u njemu otkrića; nema reda, sistema, slijeda ili rezultata; nema životnosti, ni uzbuđenja, ni pokreta, ni sličnosti sa zbiljom; likovi su mu konfuzno iscrtani, i svojim djelima i riječima dokazuju da nisu ona vrsta ljudi za koju autor tvrdi da jesu; humor mu je patetičan; patos mu je smiješan; konverzacija mu je - o! neopisiva; ljubavne scene su mu odbojne; njegov engleski je zločin protiv jezika.

Kad odbijemo sve ovo, ono što preostane je Umjetnost. Mislim da to svi moramo priznati.

To da se ne bi mislilo kako samo prozaici kritiziraju pjesnike i obratno. Ima toga i unutar vrsta.

Unbeliever @ 23:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Zašto sam postavio onaj uvjet o prepoznavanju autora stihova, zašto je to baš bio Ezra Pound? Uvjet zato jer se volim igrati i izazivati. Na svom blogu imam na to pravo, a u komentarima kod drugih, gdje sam gost, ne postavljam uvjete kao što je to slučaj s nekim mojim komentatorima. A zašto baš Ezra? Ima dvadeset i sedam razloga. Prvo - pročitavši neke atribute koje sam dobio u komentarima on mi je prvi pao na pamet, jer je nosio slične atribute, kao što izlaže kajsija u svom komentaru. Drugo - jer je unatoč tome što je fakat bio čudna karaktera i uma, ipak za sobom ostavio neka djela i trag u povijesti po kojima ga se može ocijeniti i malo drugačije od pukog strpavanja u mentalnu instituciju. Treće - upravo zbog svojih stajališta i izjava bio je persona non grata na ovim prostorima, pa je tako bila mala šansa da se hrvatski prijevod njegovih stihova izgoogla u par sekundi. Zločesto, priznajem, ali ako je kvalifikacijski ispit onda ne dopuštam cijeli internet kao šalabahter. Za sada dosta razloga. Sapienti sat.

Iz ovoga slijedi jedno općenito pitanje. Zašto je važno znati nešto o djelima pjesnika koji su radili i pisali prije nas? Jer se tako može saznati da oni nisu radili po principu masovne produkcije. Znojili su se i mučili nad svojim pjesmama. Pisali koncepte, križali i dopisivali, prepisivali nove verzije, ponekad je to znalo trajati godinama prije nego pjesma izađe pred oči javnosti. A onda su bogami morali i otrpjeti svu kritiku koja bi ih zapljusnula. Ne samo za pjesme već i za sve ostalo što su rekli i napisali. Jer kad nešto objaviš, onda si javna osoba i moraš podnositi teret javnosti. Pod službenim imenom ili nickom, svejedno. Objavio tekst na tarabama, blogu ili u kožom uvezanoj ediciji, svejedno.

Ciljana skupina onog teksta bila je ona skupina "pjesnika" koja radi po principu svako jutro jedno jaje ...pardon, jedna pjesma ... pa ako ih napišem par tisuća, zalomit će se i neka dobra među njima. A u toj zauzetosti pisanjem nema se vremena za čitanje. Naročito ne za proučavanje djela nekih pokojnika kojima su nas maltretirali u školskoj lektiri.

Umjesto toga bismo rado proizvodili na pokretnoj traci s tim da se, molićemo lijepo, zabrani svaka kritika. Jer kritika nam utječe na produktivnost. Shoping centri čitateljstva vape za novim proizvodima. Keep supply constant.

Pa, što bi rekle Orvelove ovčice, mijenjamo tekuću parolu u "Poetry goooood, criticism baaaaad!"

Uz ponizne isprike svima koji su se prepoznali i svrstali u ciljanu skupinu, odlučio sam dio teksta iz inkriminiranog posta preraditi u poemu, koju ovdje objavljujem.

Smrt pjesnikove dušice
by Unbeliever

Svaka duša koja još se patri
usponom na zrele grane njine
o čarima bajnih muza snatri
i izdašno proizvodi rime.

O muzo vrla, o bajna Erato
ta nije li ljubiti te draže
nego ići glasati za NATO
usred te političke bagaže.

U mlađano doba moje pisah
stiha mnogo, i neke objavi'.
Usred svojih snova ja uzdisah.
Al' sudba me sustiže na javi.

Oči moje, presahla vam suza!
Što ste mi to dale ugledati?
Ne daje mi već milošte muza.
Zanavijek ću prozaik ostati?

Kakav će mi sada život biti?
Mogu li se još nadati tronu?
Hoće li me ikad prihvatiti
Pjesnici u svome Panteonu?

Snovi moji tad móra postaše
U njim' vidjeh ja silne vrhunce,
Vrhovima moćni vitez jaše
Meni drobnom zaklanjajuć' sunce.

Vitez Norbert viknu sa vrhova,
I utomah razbi se tišina:
"Oj majmuni, za vjeke vjekova
odbijte od pisaćih mašina!"

Po mom mišljenju ovo je dostojno pera Georgea Gordona Byrona. Nemoj da mi neko sad to kritizira. Tko zna, nastavim li tako možda se i domognem članstva? Ako je mogao general sa onim "Oj, hoj, rode moj, što skrivismo bože moj" ... ima nade. 

A spomenuti Byron je savjetovao: "Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek."

Unbeliever @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
Je l' bolje u duši trpjeti praćke i strijele sudbe okrutne il' na oružje se protiv mora bijede dići i borbom učiniti mu kraj? Nadam se da svi znate ove stihove? Mislim, morali biste znati, kao pjesnici, pisci, autori općenito.

Isprva nisam namjeravao odgovarati na komentare iz posta o rimoklepanju, ali me amat malo potaknuo svojim komentarom. Zbilja zanimljivo je kako se mijenjaju stavovi kad se nešto ili netko okrzne našeg ega. Ta haj'te shvatite - sloboda izražavanja uključuje i slobodu izražavanja vlastitog mišljenja o izražavanju drugih. Ja tako shvaćam i ove komentare - slobodno vam napisati, ja ne zamjeram.

Ali skrećem pažnju na kontradikcije koje uočavam u tim komentarima. Komentarorica smatra da bismo suton i ja morali diplomama i popisom pročitane literature dokazati svoje pravo da imamo mišljenje. A odmah u slijedećoj rečenici tvrdi da ovdje svatko može pisati što hoće. U mom zavičaju ta stilska figura naziva se "skočiti sam sebi u usta". Nadamo se da je komentatorica bila pri tom bosa.

Kao, internet i blogosfera su slobodni mediji, bez cenzure, anarhični, tu smije svatko pisati što mu drago. Aha, slažemo se, ali sve dok ne kritizira moje pisanje! U moju poeziju mi ne diraj! Jer onda si rasist, fundamentalist, i još puno toga. Pa gdje mi je tu sad tolerancija? Ne toleriramo kritiku?

Pa onda, kao, nije to ništa novo što se diže neka povika oko kvazipoetiziranja. Bilo i na blog.hr. I bogami nije ništa novo. Krleža je kritizirao loše pjesnike. Kritizirao je i one dobre kad bi im se omakla malo slabija pjesma. I loši pjesnici su kritizirali Krležu. Kririzirali su ga i oni koji nikad nisu slova napisali. Edgar Alan Poe je bio poznat po svojim žestokim kritikama. To je dakle jedna normalna pojava koja seže unatrag u povijest od pojave prvog pisca i pjesnika. Kritika je dobra. Kritika nas natjeruje da budemo bolji. Ako možemo.

Slažem se da čovijek koji drugog čovijeka nazove majmunom nije čovijek. A nije to ni čovijek koji drugog čovijeka nazove čovijekom. 

Priznajem, ona posljednja rečenica s Wienerovim citatom je malo oštrija, ali nije to ništa prema onome što se moglo pročitati u kritikama koje je pisao Mark Twain. A i nisam joj mogao odoljeti - tako se prokleto dobro uklopila. 
 
Elem, ostajem pri tome da na blogeru smije pisati tko šta hoće. Ali ovo je moj blog i na njemu smijem postaviti neke uvjete. Temeljem tog prava, dopuštam komentiranje na temu poezije samo onima koji u prvom retku komentara napišu ime i prezime autora slijedećih stihova

Donesoh veliku kuglu od kristala;
Tko ju može podići?
Možeš li ući u veliki žir svjetla?
Ali ljepota nije ludilo
Iako oko mene leže moje greške i propasti.
A ja nisam polubog
I ne mogu ih uskladiti.


To u vezi onih mana i slabosti, pomenutih. Autor nije neki wannabe pjesnik s bloga. Svjetski je poznat i priznat (a bogami i žestoko kritiziran zbog svojih mišljenja) a stihovi su iz njegovog najznačajnijeg djela. A Google vam neće puno pomoći jer prijevod koliko ja znam nije kod nas objavljivan, pa ćete stihove prepoznati jedino ako ste ih čitali i razumjeli u originalu.


Unbeliever @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 9, 2007
Ovaj tekst je započeo kao komentar na suton_ov tekst Rimoklepni, ali je narastao toliko da se nije mogao uvaliti kao komentar, pa je našao mjesto ovdje.

Prije nekih tridesetak godina, još kao student, napisao sam program u BASIC-u koji je sastavljao i ispisivao pjesme, i mogu se pohvaliti da neke nisu bile ni upola loše. Par sam ih podvalio kao svoj uradak kolegicama na faksu i polučio prilično uspjeha, he, he. Dakle, pisanje poezije i nije tako neki veliki intelektualni napor, pogotovo kad je riječ o modernoj poeziji slobodnog stiha. Jako je teško nadobudnom autoru dokazati da su mu pjesme smeće, uvijek mu je pri ruci vječita spasonosna sintagma neshvaćenog genija. Mi jednostavno ne razumijemo njegovu poeziju. Ne možeš mu objasniti da ju ne razumijemo jer se i nema što razumjeti, a da uvijek razumijemo Tadijanovića, Cesarića, Ujevića, pa čak i Poea, Blakea ili Kiplinga.
 
Svojevremeno je Predrag Raos protestirao protiv toga da se članom Društva književnika može postati temeljem dvije objavljene knjižice poezije. To je i ilustrirao primjerom jedne književnice, profesijom novinarke, za čije pjesme je ustvrdio da su zapravo njezini novinski članci s rečenicama isjeckanim na komadiće tako da liče na stihove. Predlagao je promjenu pravila i da se književnikom možeš zvati tek kad napišeš i objaviš dva romana. Kaže Pero - poeziju može svako drljati ali napiši ti, brajko, roman pa pokaži što znaš i umiješ.

Uglavnom, svi u nekom razdoblju života, najčešće sredinom puberteta, osjete u sebi pjesnički živac i bace se na sastavljanje rima. To je sasvim lijepa stvar i mislim da je u svakom slučaju bolje u tom razdoblju pisati pjesme, makar i nikakve, nego li se učlaniti u mladež HDZ-a, SDP-a ili bilo koje druge stranke. I ja sam kao srednjoškolac napisao dosta stihova, jedna pjesma mi je čak objavljena u školskom listu. Ma se većinom kasnije osvijestimo i shvatimo gdje su nam dometi. Neki se ne osvijeste i postanu Tadijanovići, Cesarići, Ujevići. A neki se osvijeste ali ipak objave bez srama one svoje niškoristi uratke jer im je velika želja da im se ime nađe na popisu Društva književnika.

Pa kad suton_ pita o blogerima koji produciraju stihove na vagone, trebalo bi samo provjeriti koliko im je godina. Pa ako je ispod dvadeset, onda pustimo ih neka pišu. Ili će se osvijestiti ili neće.   

A za one starije valjalo bi primijeniti recept Norberta Wienera: "Gospodo, naša je sveta dužnost da majmune držimo podalje od pisaćih mašina!"


Unbeliever @ 00:39 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 4, 2007
Igrao se jutros malo na forumu. Volim zagonetke i premetaljke, pa tako postavih zajednici zagonetku:

Čovjek gleda u fotografiju koju drži u ruci i govori: "Braće i sestara ja nemam. Ovog čovjeka otac je mojega oca sin." Čiju fotografiju čovjek drži u ruci?

Očekivao sam da će točan odgovor pasti za desetak minuta. Ali ništa. U sat vremena tri odgovora, sva tri pogrešna. Pogledam večeras, maloprije - ni jedan odgovor više. Mrak totalni. Pa sam stavio na topic hint, da pomognem raji. Hint je grafički i izgleda ovako:


Prošlo je pola sata od tada. Ništa, niti jednog odgovora. Kaladonti trče gore dolje, brojalice se broje, a topic sa zagonetkama potonuo već na drugu stranicu. I pitam se - zašto se ljudima čini težak ovaj naoko jednostavan zadatak. Zapravo, stvarno je jednostavan. Tri osobe i dvije relacije. Nije problem zamisliti si to u glavi. A možeš i nacrtati na papiru. Kao na mom hintu. Ali ipak ljudima ne ide. Razmišljao sam o tome i imam teoriju, zanimljivu, ali neću ju sad iznijeti na vidjelo. Zanima me hoće li pasti neki komentar u tom pravcu.

Unbeliever @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, rujan 22, 2007
Danas je Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, proglašen od Hrvatskog sabora, još tamo 2004. godine. Sve u redu što se toga tiče, ja prezirem svako nasilje a nasilje nad ženama posebno. Ma mi se nešto čini da nije baš svima jasno o kakvom se danu radi. Vidim u medijima da se često spominje i kao dan borbe protiv nasilja u obitelji. Što je poprilično različito, jer uključuje i nasilje nad djecom i nasilje nad muškarcima. 

Nasilje nad muškarcima? Ajd, ne seri, reći ćete - kakvo sad nasilje nad muškarcima u obitelji. Ta poznato je da samo muški tuku žene a ne i obratno. Zato se i izjednačuje pojam nasilja u obitelji sa pojmom nasilja nad ženama. Pa novinari pobrkaju pojmove a urednici naslove. 

Da, u ovom našem ucrvljalom društvu kršćansko-patrijarhalno-mačističke provenijencije zaista se rijetko čuje o obiteljskom nasilju nad muškarcima. A nije da ga nema, samo oni koji ga doživljavaju uglavnom o tome šute, najčešće zato jer nemaju kome reći. Žena koja trpi nasilje u obitelji naći će bar među ženama podršku i suosjećanje. Može se obratiti nekoj od udruga za pomoć žrtvama nasilja. Muškarac koji trpi nasilje, ako se o tome požali, naići će na porugu jednako kod žena i kod muškaraca. Nema za njega ni hrabrog telefona ni sigurne kuće. Zašto? Pa jasno je - nasilja nad muškarcima nema pa što će im onda to. 

Nema nasilja nad muškarcima? Pogledajmo podatke iz jednog istraživanja provedenog u Kanadi, 2005. godine. Kanada je jedna država koja postoji puno kraće od lijepe naše koja se od stoljeća sedmog diči svojim časnim muževima. Koji se međutim, za razliku od kanađana, srame priznati da ih žene tuku. Ali izgleda da je u Kanadi civilizacija malo brže napredovala.



Evo šta kaže statistika, po vrstama nasilnog ponašanja. Prvo imamo prijetnje, i bacanje predmeta. Tu su žene češći nasilnici od muškaraca. Guranje, povlačenje i šamaranje ipak je više muška kategorija, mada je razlika prilično mala. U kategoriji šutanja, ugriza i udaranja predmetima muškarci su više nego tri puta ugroženiji. Ovom kategorijom definitivno dominiraju žene. Što se tiče onih najtežih oblika nasilja - premlaćivanje, gušenje i upotreba hladnog i vatrenog oružja - to su opet žene ugroženije, ali je popriličan i postotak ugroženih muškaraca.

Podaci o seksualnom nasilju nad muškarcima su bili previše nepouzdani da bi bili objavljeni. Ništa čudno. Možemo mi i priznati da nas tuku tavicom, gađaju tanjurima, grizu, šutaju i šamaraju, ali naš muški ego neće nikad tako oslabiti da prizna kako smo na seks bili prisiljeni. To bi ipak bilo previše za očekivati.

A tu se ipak radi samo o fizičkom nasilju. Želite li saznati nešto o očevima kojima se na svaki, i najpodliji, način nastoji uskratiti pravo da sudjeluju u životu svog djeteta svratite malo do kišnog tate, ili na portal www.otac.ba.

Pozitivno je da se ima gdje tako nešto pročitati. Slabašno svjetlo na kraju tunela treperi.


Unbeliever @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 18, 2007
ili: There's no free lunch

Ovog ljeta u komentarima na mom blogu pojavilo se poprilično spama u vezi s lakom zaradom na servisu Agloco, koje sam uredno obrisao ASAP. Em što ne volim spam, em da mi ne bi netko poslije spočitnuo kako je preko mog bloga došao do tog mjesta gdje su mu nabili magareće uši i postavili ga u kut da stoji i surfa Internetom.

Mi stariji smo se na takvim ponudama osolili još u predinternetsko vrijeme, u doba BBS-ova (mladi nam blogeri koji ovako usrdno navališe na Agloco vjerojatno niti ne znaju što znači ova kratica, ali rado ću pojasniti svakome tko ostavi komentar). Na Internetu smo se već uštavili i postali nepropusni za ovakve ponude lova-bez-po-muke. Ma kako to sve izgledalo obećavajuće, sigurno i organizirano. Pa čak i kad čujemo da je, eno, taj-i-taj dobio neke novce. Ali mlađi kolege ne žele slušati starije (kao što ni mi nismo slušali svoje starije) pa moraju sami svoju sol utrljati u kožu.

Prije nekih sedam-osam godina natrapao sam, valjda djelovanjem serendipičnosti, na besplatni internet lotto servis. Piše - možeš se registrirati besplatno, izvlačenje je svaki dan, eventualni dobitak isplaćuje se čekom koji se šalje na adresu koju napišeš u registraciji. Najveći mogući dobitak je čak deset milijuna dolara, američkih! Tražim moguće podvale i ne nalazim ništa -  ne traže nikakve sumnjive podatke osim adrese za slanje čekova i e-maila za informiranje o rezultatima. 'Ajde, rekoh, idem se malo igrati. Registriram se i počnem odabirati svoje kombinacije svaki dan. Ne prođe više od tri tjedna kad vidim  - imam pogođeno pet od sedam izvučenih. Stigne mi e-mail da imam dobitak od 45 dolara i u njemu link na stranicu gdje mogu odlučiti želim li da mi pošalju ček ili želim donirati dobitak u dobrotvorne svrhe. Mislim, baš da vidim hoće li mi stići ček. I stigne, u koverti, zajedno s čestitkom i željema za daljnje dobitke. Nu, vidi vraga, sad još samo da je ček ispravan i s pokrićem ... odem u banku i, pomalo bojažljivo, turnem gospodični na šalteru ček i pitam je l' bi se to moglo unovčiti. Ona malo pogleda ček, klimne glavom i izbroji mi novce - u kunama, po dnevnom kupovnom tečaju za dolar. Lijepo, rekoh i nastavih igrati lotto.

Prođe još par mjeseci bez dobitka a onda opet pogodim neku siću i dobijem čak dolar i po. Ovaj put sam dobitak velikodušno donirao nekoj dobrotvornoj instituciji koja navodno daruje školske knjige malim bolivijcima.

A onda me počeše zasipati e-mailovi s ponudom da se pretplatim na plaćeni servis istog lotto providera. Za samo US$ 9,89 mjesečno mogu odabrati svoje kombinacije koje će automatski sudjelovati svaki dan u izvlačenju, tako da se ne moram mučiti i svaki dan odabirati kombinaciju. Ali isto tako i podrazumijeva svaki mjesec automatsko skidanje onih 9,89 dolara s moje kartice. Onih 45 dolara koje su mi poslali kao navlakušu otplatio bih u pet mjeseci. A iza toga bi mi lijepo cuclali svaki mjesec s računa po sitno, što moguće nakon nekog vremena ne bih više ni primjećivao pa bi trajalo godinama. To se zove ROI (Return Of Investment) iliti povrat investicije. Njihove investicije, da se razmemo, a ne moje. Naravno da nisam nasjeo. Ako ste rekli da je besplatno, onda idemo besplatno. Nije meni teško odigrati kombinaciju. Ali 'oćeš - nikad više ni centa dobitka na besplatnoj igri!

Odlučio sam se odjaviti sa lotto servisa. Odaberem opciju brisanja svoje registracije, uredno dobijem stranicu s porukom kako im je žao što odlazim ali šta se tu može, oni poštuju moju volju, bla, bla, bla ... Sutradan opet dobijem e-mail s reklamom. Na dnu e-maila link kojim se možeš odjaviti s mail liste. Kliknem link, opet poruka tipa žao nam je, ali eto ... a sutradan mail opet stiže. Uglavno, nikako se nisam mogao skinuti s liste, njihove reklame i danas stižu. Samo sam ih označio kao spam pa idu ravno u "junk mail".

Elem, nema besplatnog ručka. Onih mojih 45 dolara, kojima bih mogao mahati kao dokazom "... eto vidite, stvar radi, stižu pare..." platila je gomila naivaca koji su tamo ostavili brojeve svojih kartica, s kojih im uredno svakog mjeseca "besplatni" lotto servis skida US$ 9,89.


Unbeliever @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 2, 2007
Lora, Mala i Gizmo jurcali su livadom nagoneći se s Benijem i Sarom. Malo prije je sa zvonika crkve Sv. Petra i Pavla odbilo tri puta. Petnest do šest. Bila je srijeda ujutro. Dva sata kasnije na Indexu ću pročitati da je bilo točno deset do šest. Nas trojica šetača pasa stajali smo i komentirali jutarnju svježinu koja nam je godila nakon ovih dana sparine.

Iz pravca sjeverozapada do nas je dopro znažan zvuk. Tresak, pa zatim škripa guma na asfaltu. Škripanje je trajalo jako dugo, činilo se da neće prestati. Zgledali smo se.

"Ovo je neki kamion" - reče Benijev gazda.
"Nešto veliko jest" - rekoh, "i to u blizini."
"Sigurno tu ispred Konzuma, tu je tako nepregledno križanje ..."

Par minuta poslije začuli smo sirene. Hitna. Policija.

Kasnije tog jutra pročitao sam na Indexu vijest o nesreći u kojoj je poginula mlada djevojka a jedan mladić teško ozlijeđen, koja se dogodila u na mjestu više nego dva puta udaljenijem od onoga koje smo mi pretpostavili prema jačini zvuka. I nije bio kamion već BMW 745 koji je velikom brzinom sustigao Opel Corsu i odbacio ju na stup javne rasvjete. Što samo svjedoči silini udara čiji odjek nas je zavarao. Tada još nije bilo objavljeno tko su sudionici u sudaru.

Do navečer smo nešto više saznali, a danas ujutro je u medijima službeno objavljeno da je nesreću prouzročio Hrvoje Žužić, sin magnata drvne industrije Željka Žužića, vlasnika poduzeća Solidum. Žužić junior vozio je brzinom koja višestruko premašuje dopuštenu na tom mjestu, sa skoro dva i pol promila alkohola u krvi. Žužić junior sa svojih dvadeset i tri godine nakupio je ukupno devetnaest prijava za prekršaje u prometu od kojih tri za vožnju u alkoholiziranom stanju.

Žužić junior samo je još jedan u nizu tatinih sinova kojima su njihovi roditelji upropastili život, posve pogrešno vjerujući da će svojoj djeci kupiti sreću nauče li ih bahatom rasipanju bogatstva koje su njihovi tatice zgrnuli u okolnostima za koje će svaki čovjek s dvije-tri bakterije morala u krvi priznati da su sumnjive.

Ponekad čujem mišljenje da tajkuni obasiplju svoje potomke izobiljem u nastupu grižnje savjesti zbog uskraćivanja roditeljske pažnje i ljubavi, zbog viših ciljeva. Jer su, kao, silno zaokupljeni upravljanjem svojim tajkunskim carstvima na opću dobrobit svekolikog pučanstva. Imao sam priliku opoznati Žužića seniora u jednom razgovoru koji nije trajao dulje od petnaestak minuta. Tih petnaest minuta bilo mi je dovoljno da zaključim kako je Žužić senior osoba s kojom se ne želim više ikada susresti. A ni slučajno imati nekog posla. Mišljenja sam da je savjest sastojak kojega u Žužiću senioru teško da bi pronašla i ekipa iz CSI Miami.

Imajući u vidu dosadašnje slučajeve suđenja tajkunskim potomcima - cestovnim ubojicama, odugovlačenja i sramotne presude, jako me zanima kako će teći proces mladom Žužiću. Kako je mladac "iz ugledne obitelji" koja je čak kumstvom povezana s predsjednikom države, mogli bismo očekivati da junior dobije maksimalnu kaznu u vidu mahanja kažiprstom uz strogo "No, no..." i slanja na školovanje na privatni fakultet u nekoj srednjoeuropskoj državi.

Vidjet ćemo.


Unbeliever @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 23, 2007
Molitvu, bez obzira u kojoj vjeroispovijesti, oduvijek smatram jednim izuzetno intimnim činom. Smatrali to razgovorom s Bogom ili vrstom meditacije, sadržaj molitve bi prema mom shvaćanju trebao ostati poznat samo molitelju, i eventualno onomu komu se tom molitvom obraća. No u suvremeno doba molitva se nekako počinje shvaćati više kao molba. Razmislite o razlikama u značenju riječi molitva i molba. Molba je kad podnesete zahtjev u općinski ured "Molim gornji naslov da meni dolje potpisanom izda potvrdu ...". To je molba. Molitva je, ipak, nešto sasvim drugo.

Na Web stranicama časopisa Veritas, glasila svetog Antuna Padovanskog možete naći formular za upisivanje molitve svetome Anti. Piše tamo: "Vaše će molitvene nakane biti proslijeđene na adresu urednika Veritasa - Glasnika sv. Antuna Padovanskoga. Urednik će ih sakupiti i ponijeti sa sobom na grob sv. Antuna u Padovu, gdje će za sve vaše nakane moliti i prikazati sv. misu."

Upišete u obrazac svoju "molitvenu nakanu", što god to značilo, kliknete mišem i ... voila! - vaša molitva je proslijeđena pravo na oltar sveca. Ipak, još vam ostaje da upišete svoju molitvu, što ipak zahtjeva neki intelektualni napor. Mogli bismo još pojednostavniti proces tako da ponudimo obrazac s tipičnim "molitvenim nakanama". Evo, doprinosim napretku komunikacije sa svecima gornjim obrascem.

Sveti Ante Padovanski je bio veliki čovjek, učinio je mnogo dobra, i ja poštujem njegovo djelo i uspomenu. Ali ovakvo otvaranje šaltera za molitve mi je ogavno. Uvjeren sam, da je sveti Ante živ, autore ove nebuloze namlatio bi istom onom debelom knjižurinom s kojom su ga naslikali na Web stranici Veritasa.

Unbeliever @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 25, 2007
U dalekom kraljevstvu preko sedam mora i sedam gora življaše ...

Ovako počinju brojne priče i bajke, ne samo kod nas već i u drugih naroda u svijetu. Zašto baš sedam mora i sedam gora? Zašto je sedam patuljaka u priči o Snjeguljici? Zašto je sedam smrtnih grijeha? Sedam ... nečega biločega? Sedmica nam svako malo naleti.

Ma koliko nam danas to izgledalo čudno, u davna vremena ljudi su se prilično patili s brojanjem. Pa i u ne tako davna vremena. Oko 1880. godine njemački etnolog Karl von Steinen opisao je kako neka južnoamerička indijanska plemena imaju vrlo malo riječi za brojeve. Napravio je opit u kojem je od mnogih indijanaca tražio da prebroje deset zrna kukuruza. Oni bi brojali kako-tako do šestog zrna ali bi se kod sedmoga uznemirili, postali nervozni i uz neki izgovor se naprosto udaljili. Nije nikako uspio dobiti nikoga da izbroji preko šest. Jednostavno nisu mogli sedmicu shvatiti kao broj, nakon šest sve je bilo mnogo.

Izgleda da zapravo u svim tim poznatim frazama sedam zapravo znači mnogo, nešto što više ne znamo izbrojati. Mnogo mora i mnogo gora, mnogo patuljaka, i mnogo smrtnih grijeha.

A isto tako bi i darova Duha svetoga, za koje kršćani vjeruju da ih ima sedam (mudrost, razum, savjet, moć, znanje, pravednost i poštovanje) moglo biti zapravo puno više ...

Unbeliever @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
utorak, rujan 12, 2006
Cijeli dan me jučer muči jedna dilema. Bila je godišnjica terorističkog napada na SAD. I cijela Amerika je obilježila taj dan. Uključujući, naravnu cijelu političku vrhušku na čelu s predsjednikom, premijerom i cijelim senatom. Normalna stvar, treba se s pijetetom prisjetiti na nevine žrtve bezumnog terora.

Sad, šta tu mene muči? Govore nam - Amerika je jedna bezdušna zemlja u kojoj se samo gleda na novac i zaradu, tamo jede čovjek čovjeka, kriminal i korupcija su bez granica, itd., itd. S duge strane, mi hrvati smo jedna osjećajna nacija, mi volimo svoje bližnje i stat ćemo spremno u obranu naših junaka i svakog čovjeka. Naši političari spremno prolijevaju suze nad žrtvama Domovinskog rata (bar dok ih snimaju). Pa eto, Amerika cijela odade počast svojim žrtvama kojih bijaše nešto manje od tri tisuće, od njih ukupno dvjesto i kusur milijuna. Kod nas je izginulo nevinih žrtava puno više, a na nas jedva četiri i po milijuna to je puno značajnija brojka i velika tragedija. I eto, u vrijeme dok se u Vukovaru odavala počast našim nevinim žrtvama, naš Premijer uživao je u operi u udobnoj loži Veronskog kazališta. Fin čovjek, puno mari za kulturu.

Pa, Premijeru, kako ćete nam to objasniti da vam nije ni najmanje stalo do naših žrtava? Da niste mogli propustiti jednu opernu premijeru kako biste se poklonili dušama onih koji su svoj život dali braneći domovinu? Nije vam stalo do tih ljudi koji su vam svojim tijelima popločali put do položaja na kojem ste sada? Ili ih tako i tretirate - kao stepenice na kojima ste otrli blato sa svojih cipela na putu do trona? Kao i ona plačipizda od vaše ministrice koja je do svoje fotelje doveslala preko mora suza majki naših poginulih dragovoljaca? Je li to politički program vaše stranke? Djeluje mi jako sistematično. Kao da je planski?

Unbeliever @ 09:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 7, 2006
Čitam i snebivam se. Znam da je sezona kiselih krastavaca, da su političari na odmoru pa čak ni teroristi se ne trude previše, jedino oni trknuti Izraelci uspiju nešto vijesti proizvesti. Al' opet čime se sve pune novinski stupci ...

Piše neki anonimus novinar o navici koja je zahvatila našu, pa i svjetsku, mladež i po mišljenju novinara anonimusa to je sociološki fenomen od goruće važnosti za civilizaciju. S obzirom na sadržaj, formu i stil teško mi je povjerovati da novinar anonimus razumije značenje riječi sociologija, fenomen ili civilizacija, ali ipak on piše. O tome kako mladi ljudi prilikom slanja kratkih poruka (SMS) putem svojih mobilnih telefona koriste sve više skraćenice. Te da se tako razvija čitav jedan novi jezik koji je nerazumljiv onima što ne koriste SMS. I to će naravno imati nesagledive posljedice po čitavu civilizaciju. Pišem to ovako patetično jer je takav i ton članka novinara anonimusa. Samo što ne poziva na hitnu intervenciju snaga Ujedinjenih naroda.

A kad bi novinar anonimus očinio mali napor pročitati štogod o sociologiji, kao i mi drugi laici (daleko sam od stručnjaka sociologa) saznao bi da je to pojava sasvim uobičajena u svim interesnim skupinama ili grupama sa zajedničkim interesom (engl.: Common Interest Group, CIG). Interesna skupina je grupa ljudi koji imaju neki zajednički interes - profesionalni, hobistički, politički ... u ovom slučaju slanje i primanje SMS poruka. Svaka interesna skupina razvija svoj kodni sustav komunikacije i to iz dva razloga: a) da ulakša i ubrza komunikaciju unutar grupe i b) da naglasi pripadnost grupi u odnosu na ostatak svijeta koji ne razumije interni kodni sustav.

Na neke takve kodne sustave smo već navikli. Ništa se ne uzbuđujemo kad nam liječnik u povijesti bolesti napiše "seg.0,37 ly:0,46 mono:0,07 eo:0,08 v.ly:0,01 r.ly:0,01 opstr. restr. smetnje blagog stupnja, poslije f.t. B.O.". Odavno smo naučili da liječnici imaju svoj "jezik".

Da biste postali član interesne skupine ponajprije morate savladati interni kodni sustav. (Digresija: neki članovi nikad ne odu dalje od savladavanja interne komunikacije, te nadalje samo nabacuju termine i kratice ponoseći se svojom pripadnošću skupini čijim jezikom vladaju.)

Kao srednjoškolac bavio sam se radio-amaterizmom. Radio-amateri su vrlo kriptična skupina, prepuna kratica i kodova. Normalna je to stvar jer se radi o skupini koja je nastala u doba razvoja komunikacija na kanalima vrlo uskog pojasa, te je bitno bilo u što kraćem vremenu prenijeti što više informacija. Prije nego sam dobio pristupnicu u savez radio-amatera morao sam savladati Morzeovu abecedu. Znate ono: ta-ti-ta-ti, ta-ta-ti-ta ... to da bih uopće mogao komunicirati. A odmah zatim slijedio je Q-kod, sustav skraćenica u radio komunikaciji. Tako kad bih kolegi radio-amateru u Finsku poslao radijem poruku "tnx QSO QRA 9axxx QTH Zagreb QRH? QSL?" finac bi bez teškoća razumio "Hvala na održanoj vezi. Moj pozivni znak je 9axxx. Moja lokacija je Zagreb. Da li mi je frekvencija stabilna? Možeš li mi poslati karticu s potvrdom održane veze?". Ono "ta-ti-ta-ti, ta-ta-ti-ta" na Morseu su slova C i Q, koji se odašiljaju kao poziv u eter kad tražite nekoga tko je voljan uspostaviti vezu i malo komunicirati s vama. Ako radite telefonijom tada se ovaj poziv izgovara kao "see queue" što se može interpretirati i kao "seek you" ili "tražim te". Vrlo zgodno kao poziv na vezu.

Kasnije sam postao pripadnik profesionalne interesne grupe stručnjaka za proučavanje, projektiranje i izgradnju računalnih mreža. Svaki outsider koji slučajno uzme u ruke neki od naših časopisa ostat će totalno zblesiran nad rečenicama poput ove: "The CMIP specification for TCP/IP networks is called CMOT (CMIP Over TCP) and the version for IEEE 802 LAN's is called CMOL (CMIP Over LLC). CMIP/CMIS are proposed as competing protocols to the SNMP in the TCP/IP suite." (rečenicu sam prepisao iz jednog stvarnog časopisa, nije izmišljena).

Bezbrojne su interesne skupine i svaka ima svoje interne kratice i kodove. Na primjer, državna administracija Trećeg rajha (treba li nekome objašnjavati njihov zajednički interes?) u svojim je dokumentima pisala Ag. H.R. Wes. umjesto Amtsgruppe Heeresrechtwesen, i Eisb.Pi.St.z.b.V. umjesto Eisenbahn-Pionier-Stab zur besonderen Verwendung, i RFSSuCh.d.Dt.Pol.i.RM.d.I. umjesto Reichsführer SS und Chef der deutschen Polizei im Reichsministerium des Innern, još mnogo takvih kratica pa tko razumije a tko ne ...

I sad nam se među tisućama drugih pojavljuje još jedna interesna skupina, korisnika sustava kratkih poruka, popularno (i skraćeno) nazvanog SMS. U svemu tome nema ništa čudno, ali čudi me da netko tko predendira da je član interesne zajednice novinara ne dijeli zajednički interes radoznalosti i istraživanja te nije potražio malo više informacija o temi o kojoj se usudi pisati.

Osim, dakako, ako novinar anonimus nije od onih koji su tek savladali vokabular interne komunikacije skupine pa se razmeće svojom pripadnošću novinarstvu, a u stvari još ne razumije u čemu se tu zapravo radi.

Unbeliever @ 10:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 6, 2006

E, baš svašta se ovih dana može čuti i vidjeti. Spodoba (ne želim kaljati časnu riječ čovjek) vozi auto brzinom od 320 km/h, to javno obznani putem medija i podnese fotografiju brzinomjera kao dokaz a policija na to kaže da ga ne može kazniti jer nema svjedoka. Da nema! Kud ćeš boljeg svjedoka od samog počinitelja koji se time hvali i objavljuje dokaze.

Razumijem ja da oni možda fakat to i ne mogu jer je naš pravni sustav tako zajeban od samog vrha nadolje. Jer taj pravni sustav nije načinjen da nas štiti od razigranih ubojica za volanom, samozatajnih narkodilera, vrijednih pljačkaša naše ušteđevine iz banaka, skromnih kamatara, boguugodnih zaštitnika pedofila i sličnih perjanica ovog društva. Taj sustav je načinjen da iz tog društva ukloni zlokobne starice koje napadaju same temelje civilizacije prodajući sir uz cestu, kazni nesposobne supruge i majke koje ne poštuju svetinju braka u kojoj ih muževi tuku, spriječi pristup prosvjednicima do sabora kako ne bi našoj dičnoj vlasti rekli u lice što misle o njenoj sposobnosti, objasni silovanoj ženi da to što joj se dogodilo nije ništa više od običnog rukovanja, a pretučenom stranom fotoreporteru da ne misle pokretati postupak protiv nasilnika koji su ga tukli jer oni najvjerojatnije spadaju u zaštićenu skupinu iz prethodne rečenice.

Dobra je ta naša policija. Ima jednu toplu ljudsku komponentu, radi na principu "ljudi smo, dogovorit ćemo se". Plati rundu pića pa idi kud te volja, nema veze što si uhapšen i pod istragom za trgovinu drogom. Samo nemoj, brale, da mi tu probaš prodati neki sirac uz cestu ...

Unbeliever @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.