Blog
utorak, listopad 19, 2010
Noć turobna, puna šuštanja kiše i mirisa mokrog, uvelog lišća. Iz kutova do kojih ne dopiru posustale zrake kišom zastrtih uličnih svjetiljki meki dodiri nekih davnih osjećaja prebiru melankolične strune sjećanja. Noć kao stvorena za glas Suzanne Vega.

Neće to ići ... sanjati karamel, misliti na cimet, i čeznuti za tobom. Neće to ići ... uznemiriti duboku želju, raspirivati skrivenu vatru, što nikad istinski planut neće. Znam tvoje ime, znam tvoju kožu, znam kako te stvari počinju ... ali ne znam kako bih živio sa sobom, što bih si morao oprostiti ... ako ti ne ideš. 

Zato zbogom slatka gladi koju jedan zalogaj utažit ne može ... Znam tvoje ime, znam tvoju kožu, znam kako te stvari počinju ... ali ne znam kako bih živio sa sobom, što bih morao od sebe dati ... ako ti ne ideš.

Ne, neće to ići ... sanjati karamel, misliti na cimet, i čeznuti za tobom.

Unbeliever @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, ožujak 13, 2010
Nesanica. Neće san na oči. Ležimo na leđima i buljimo u strop. Na njemu ništa zanimljivo osim naše nesanice. Okrećemo se na desnu stranu. Smotamo se u fetalni položaj. Ne pomaže. Zajašemo u klupko zgužvan pokrivač. Ništa. Grlimo jastuk objema rukama. Slaba vajda. Glavom galopiraju neke nepozvane, strane i sasvim nepoželjne misli. Nakinđurene jeftinim ukrasima, kao dotjerane za neprekidnu paradu nakaza. Noć strašna sporo prolazi.

Ima takvih nesanica, mučiteljica. Kažu ljudi da ih uzrokuju problemi, brige. Pa pribjegavaju raznim sredstvima kako bi probleme i brige zaboravili. Alkohol, pilule za spavanje, apaurini, normabeli ... da ne spominjem jača sredstva iz đavolje kuhinje. Kemija. I obično im to tek kratkotrajno pomaže. Jer time se samo maskira uzrok nesanice a ne uklanja. A uzrok nesanici nisu brige i problemi. Uzrok ovih nesanica mučiteljica je ljutnja, bijes koji kipi u nama. Istina je da je ljutnja često povezana s problemom. Ali u gluho doba noći nismo u mogućnosti išta poduzeti u vezi s problemom, on nas čeka i sutra da ga rješavamo. Međutim, možemo poduzeti nešto u vezi s ljutnjom. Najčešće smo ljuti na nekoga tko nam uzrokuje probleme, bilo da je stvarni uzrok ili mi samo projiciramo uzrok na tu osobu..Želimo li stati na kraj nesanici mučiteljici treba razmisliti i otkriti na koga smo ljutiti. Pa kad to otkrijemo - onda mu oprostiti. Par minuta nakon što to razriješimo, san će doći poput nagrade. Otkako sam savladao ovu tehniku, prije desetak godina, ne sjećam se kad sam zadnji put imao ovakvu nesanicu.  

Ali ima nesanica koje su mi drage, ja ih zovem kreativne nesanice. One su uzrokovane ushićenjem. Puninom doživljaja. Kad ima nešto u nama što hoće van i ne da nam spokoja dok ga ne pustimo da izađe. One završavaju kad to što u nama traži izlaza oslobodimo, pretvorimo u kreaciju - priču, pjesmu, sliku, glazbu, komad namještaja, dobro jelo ...

Mnoge sam noćne sate proveo radeći stvari koje s racionalnog motrišta nisu imale nikakvog opravdanja. U posljednje vrijeme to je uglavnom pisanje. Prije je znalo biti sviranje gitare, bez publike. Još prije toga crtanje, mahom životinja. Pa projektiranje i izrada malih elektroničkih naprava bez racionalne svrhe. Na primjer naprava kojoj je jedina funkcija da, nakon što ju uključite, samu sebe isključi po isteku slučajnog intervala vremena. Izrada privjesaka za ključeve od čavala za konjske potkove, ili broševa od telefonske žice. Drvenih modela mehaničkih strojeva. Skulptura od plastičnih čaša za jogurt ...

Te nesanice isto znaju potrajati ali one nisu mučiteljice. A san koji poslije njih dolazi, u svijesti zatiče zadnju misao, kojom će završiti i ovaj tekst.

E, ovo sam baš dobro napravio.
Unbeliever @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 28, 2009
Mi ljudi smo društvene životinje. Živimo u društvu, u zajednici. Djelujemo i reagiramo jedni na druge, nastojimo uspostaviti odnose - prijateljske, obiteljske, ljubavne. Učimo da je sreća u druženju, zajedničkom proživljavanju raznih životnih situacija, razmjeni emocija, kako lijepih tako i onih manje lijepih. I pratimo to učenje poput zvijezde na koja nam pokazuje put k novorođenom kralju. 

A ipak - svaka utjelovljena duša sama je sa sobom. Naši osjećaji samo su naši osjećaji, naši utisci samo su naši utisci i naše misli samo su naše misli. Trudimo se podijeliti ih s drugima ali uzalud, jer svoje osjećaje ne možemo dati drugima, kao ni svoje utiske niti svoje misli. Sve što možemo je pokušati ih prikazati pomoću nekih simbola, skup kojih smo prozvali izražajnim sustavom. A taj skup je tako ograničen da je u stanju dati tek natruhe predosjećaja skice onoga što jest u nama. Možemo dati informacije o našem iskustvu, ali samo iskustvo ostaje zauvijek u nama pohranjeno. 

Eventualno probijanje tih istinskih sadržaja preko barijere izražajnih mogućnosti dijagnosticiramo kao ludilo, i promptno podvrgavamo tretmanu.
Unbeliever @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 5, 2009
Ispod tmastih niskih oblaka noć se spustila ljepljiva kao smola. Magla je onesposobila ulične svjetiljke, koje jedva uspijevaju osvijetliti par metara uokrug stupa koji ih nosi. Livada i polje utonuli su u mrak i samo prateći kolotečinu, koju su izdubili kotači automobila u raskvašenoj zemlji, uspijevam se zadržati na puteljku.

Idući dalje, kroz maglu i mrak nazrijeh mutno, treperavo svjetlo. Lora zastade, njuškajući zrak, a Mala potmulo zareža. 

'Pssst,' prosiktah. Mala tiho zacvili i ušuti, čini mi se prije iz straha nego iz poslušnosti. Polako, tiho, kretali smo se naprijed prema svjetlu, sve dok nismo prišli dovoljno blizu da prepoznamo obličja a ostanemo još potpuno skriveni u tami. 

Pred oronulom, nakrivljenom kućom niskog krova gorjela je vatra ispod kazana. Iz kazana se dizala para i poprimala fantastične oblike u odsjajima plamenova koji bi povremeno liznuli stijenke kazana. Škiljava lampa iznad ulaznih vrata nije imala dovoljno sjaja jasno obasjati pogrbljenu sjenku koja se kretala oko kazana. Dugačkom kuhačom koju su držale čvornovate šake reumatičnih zglobova miješala je sadržaj kazana, pokretima vrlo stare žene. Lice se nije dalo razabrati a ispod marame, koja se nadvijala preko čela, tek povremeno bi zasjali odbljesci plamena u očima. 

Stajali smo kao opčinjeni. Lora i Mala su nemirno njušile zrak, kao da njuše opasnost. 

Iz mraka je u krug osvijetljen lampom iznad vrata kročila još jedna sjena. Kad je izašla na svjetlo vidjelo se da je to vrlo krupan i visok muškarac. U jednoj ruci je nosio limenu kantu a u drugoj neku metalnu napravu za koju se nije moglo na prvi pogled znati je li oružje ili neki stravični alat za mučenje. Nakašljao se, pljunuo u blato i rekao:

'Babica, 'oćemo li cijedit' čvarke?'


(Hommage a Čvarakfest '09, Karanac, Hrvatska)

Unbeliever @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 28, 2009
Ta dajte, molim vas, recite mi. Zašto vam ne valjam? Zato što više ne mislim vaše misli nego svoje i sad ne možete dokučiti što mi je u glavi? Je li vas strah od toga što bih mogao domisliti, ili ste samo ljuti jer vam se čini da gubite kontrolu?

Kažete, ne valjam jer vam ne govorim što od mene očekujete. A što ću vam govoriti ono što već znate, ta svoj ste sud o meni već odavno stvorili, i zaključili ste da sam zao. Oh, imao bih vam ja mnogo toga reći, ali vi to ne želite slušati jer to nije u skladu s vašim očekivanjima. Od mene tražite samo gole činjenice, izvještaje, detaljno objašnjenje svih mojih postupaka, kako biste držali pod kontrolom to zlo koje utjelovljujem, zaštitili se od uništenja za koje ste uvjereni da vam prijeti od mene.

Kažete da ne valjam jer nisam učinio što sam trebao učiniti. Ili je to zato što nisam učinio ono što ste od mene očekivali? Uvjereni ste da ja moram činiti samo ono što od mene očekujete? I ne mislite da bih ja smio poželjeti učiniti nešto što nije usmjereno ka vašim ciljevima i željama? 

Kažete da sam hladan i dalek, da ne sudjelujem u vašim životima. Je li to zato što više ne prostirem svoju tugu pred vaše noge da po njoj oholo gazite kao nekada? Ah, pa i nema te tuge više toliko. Potrošila se i ostavila samo prašnjavu prazninu, a ništa nisam priskrbio čime bih tu prazninu napunio.

Kažete da ne valjam jer me nije bilo kad ste me trebali. Ne znam, moguće je. Dugo vrijeme sam proveo tapkajući u mraku, tražeći iskru svjetla koja će mi potvrditi život, a nikoga nije bilo uz mene.    

Smatrate li to zlim što svoje snove držim za sebe? Ta niste ih željeli ni kad sam vam ih nudio, bili su vam smiješni i budalasti. Ili vam samo nedostaje poruga kojom ste moje snove dočekivali, zabave vam je uzmanjkalo?

Recite mi, zaista, kako to da toliko očekujete od jednog stranca kojega nikad niste stvarno poželjeli upoznati?

Unbeliever @ 01:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 19, 2009
Obličje je stajalo na rubu proplanka. Ne bi se zapravo trebalo reći 'stajalo' ali prikladnije riječi se ne mogu sjetiti. Bilo je tamo iako se nije činilo da dodiruje vlati trave za čije vrhove su zapinjali pramenovi niske večernje izmaglice. Ni obličje nije sasvim prikladan izraz jer to što se naziralo tamo nije imalo stalnog oblika. Čas je ličilo na odraslog muškarca, čas na staricu, pa onda na dijete, košutu ili žalosnu vrbu. Povremeno je poprimalo lik nečega što nije sa ovoga svijeta ili bar nije nešto što bih ja mogao prepoznati. Mogla je to biti i igra svjetla mladog mjeseca koji se tek promaljao iznad vrhova jasenova.

"Svatko u sebi od rođenja nosi sjeme vlastite propasti" reče obličje. 

Ništa u stvari nije bilo izrečeno. Riječi su se uobličile u prostoru i vremenu ne proizvevši titraja u zraku. Ništa nisam rekao ali pitanje je bilo postavljeno. Obličje je nastavilo:

"Sitno je to zrno, teško ga je i primijetiti a kamoli stalno držati na oku. Ali u njemu je ogromna viitalnost i kad izraste postaje snažno stablo moćnog korijenja koje je nemoguće iščupati."

"Kako se oduprijeti tako moćnom stablu?"

"I baobab se može iščupati sa dva prsta netom je proklijao."

Lik mi se odjednom učini poznatim:

"Mali prinče?"

Mislim da se obličje nasmiješilo, tren prije nego će nestati.
Unbeliever @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 11, 2009
Ljubičasti mjesec Večeras je mjesec izašao velik, okrugao, pun i ljubičast. 

Vi koji se bojite punog mjeseca, vukova koji na njega zavijaju iz nekih sasvim osobnih razloga, vukodlaka koji tek pod mjesečevim svjetlom pokazuju svoje pravo lice, vi što ne možete spavati uz svjetlo nebeskog skitnice ... zatvorite vrata i prozore, navucite teške zastore od baršuna, zavucite se u krevet i pokrijte preko glave. 
A vi, koji ne možete odoljeti zovu ovog svjetla sa visina, izađite napolje na ulice, na livade i polja, podignite svoje glave prema mjesecu, vlažnim nozdrvama duboko udahnite hladan miris koji se širi noćnim zrakom ... i zapjevajte, pod ljubičastim mjesecom ...

Under a Violet Moon
(Blackmore's Night)

Dancing to the feel of the drum
Leave this world behind
We'll have a drink and toast to ourselves
Under a violet moon

Tudor rose with her hair in curls
Will make you turn and stare
Try to steal a kiss at the bridge
Under a violet moon

Raise your hats and your glasses too
We will dance the whole night through
We're going back to a time we knew
Under a violet moon

Cheers to the knights and days of olde
the beggars and the thieves
living in an enchanted wood
Under a violet moon

Fortune teller what do you see
Future in a card
Share your secrets, tell them to me
Under a violet moon

Raise your hats and your glasses too
We will dance the whole night through
We're going back to a time we knew
Under a violet moon

Close your eyes and lose yourself
In a medieval mood
taste the treasures and sing the tunes
Under a violet moon

'Tis my delight on a shiny night
season of a year
to keep the lanterns burning bright
Under a violet moon

Raise your hats and your glasses too
We will dance the whole night through
We're going back to a time we knew
Under a violet moon

Unbeliever @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 22, 2009
Pogledah kroz prozor svoje sobe u ovaj sitni sat, a vani pada snijeg. U žutoj svjetlosti ulične svjetiljke pahulje se razvlače u tanke srebrnaste trake, kao da vilinska kosa pada sa visina. I prisjetih se stare drage mi pjesme, koja će se sada idealno uklopiti kao jedna lakunoćna ... (naslov je link na YouTube, pa se može i poslušati).

Tombe la neige Tombée la neige
(Salvatore Adamo)

Tombée la neige
Tu ne viendras pas ce soir
Tombée la neige
Et mon coeur s'habille de noir
Ce soyeux cortege
Tout en larmes blanches
L'oiseau sur la branche
Pleure le sortilege
Tu ne viendras pas ce soir
Me crie mon désespoir
Mais tombée la neige
Impassible manége
Tombée la neige
Tu ne viendras pas ce soir
Tombée la neige
Tout est blanc de désespoir
Triste certitude
Le froid et l'absence
Cet odieux silence
Blanche solitude
Tu ne viendras pas ce soir
Me crie mon désespoir
Mais tombée la neige
Impassible manége

Unbeliever @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 9, 2008







Unbeliever @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, lipanj 14, 2008
O njemu sam već pisao u "Kasnom ćuku il' netopiru" pa onda u "Povratku kasnog ćuka", prije skoro dvije godine. Od onda sam se već navikao na njegovo društvo. I večeras sam mu slušao pisak dok sam pisao o Matošu. I onog drugog (ili druge) koji se odaziva povremeno.

Onda se javio Gizmo i lavežom mi dao do znanja da se vratio. Bio sam ga pustio s lanca prije par sati da se malo istrči. Vrijeme je da ga idem privezati. Izašao sam van i krenuo oko kuće prema Gizmovoj kućici. Gizmo me slijedi i veselo skakuće iako opet malo šepa na prednju desnu. Voli riješiti se lanca, bilo da ga vodimo u šetnju ili samo pustimo da sam landara okolo, ali mirno ide opet natrag na lanac. Čini mi se da to smatra znakom pripadanja. Dugo nije nikome pripadao.

Dok idemo okolo slušam kako se ćukov pisak kreće oko nas. Leti okolo, traži plijen. U času kad smo zaokrenuli oko susjedove ograde na livadicu iza kuće ćuk je nadletio orah i spustio se nisko iznad nas. Nakratko je zalepršao kojih dva metra iznad moje glave tako da sam ga lijepo mogao vidjeti. Pogledi su nam se susreli u djeliću sekunde, a onda je odletio dalje preko ceste ka smreki na kojoj najradije boravi.

Želim vjerovati da je to bio pozdrav, a ne da nas je samo odmjeravao kao potencijalnu večeru ...


Unbeliever @ 00:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, listopad 2, 2007
Čitam knjigu. Biografiju poznatog i slavnog čovjeka. I mislim - je li tu zaista njegov život opisan? Koliko je autor mogao zaista poznavati tog čovjeka i razumjeti njegov život? To je samo slika koju je autor naslikao prema svojoj volji. Ništa istinski ne možemo iz nje saznati o slavnom čovjeku osim onoga kako ga je autor želio vidjeti. 

Što ako bi poslije moje smrti netko išao pisati moju biografiju? Kako bi on mogao znati išta o mom životu? Evo, niti ja ga ne poznajem. Ne mogu sagledati cjelinu njegove vanjštine. Ne mogu dokučiti dubine njegove unutrašnjosti. Tek mi se otkrivaju bljeskovi nepovezanih slika, krpice istrganih osjećaja, grumenčići neostvarenih snova, natruhe nekavih odavno napuštenih ideala. Ta tko bi od tih šarenih komadića mogao sastaviti iole suvislu sliku u kojoj bi me netko mogao prepoznati?
Unbeliever @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, rujan 18, 2007
U kasni noćni sat izađoh pred kuću. Ulica raskopana. Komunalci održali obećanje i krenuli s uređenjem ulice. Asfalt potpuno uklonjen, suhi šljunak ljeska se pod uličnim svjetiljkama. Ulica je zatvorena za promet i cijelom duljinom nigdje nema u njoj za vidjeti automobila.

Učini mi se kao da je iz nekih ponora sjećanja izronila davno zapretena slika slavonskog sokaka. Cesta nasuta tucanikom koji škripi i pršće pod čeličnim obručem kotača volujske zaprege. Uz rub jarci zarasli travom nad kojom svjetlucaju krijesnice. Lavež pasa iz dvorišta kraj kojih se prolazi. Svjetlo što se poput zlata prosipa kroz prozore na sokak. A onaj bager što tamo na vrh ulice stoji, ovako u mraku mogao bi proći i kao kombajn ispred baj-Ivine kuće.

Ne znam koliko sam dugo stajao. Skoro da čovjek poželi ...

Unbeliever @ 00:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, lipanj 1, 2007
Demon Karlo sasavim se dobro ugnijezdio u onom boru. Ne gnjavim ga mnogo, nemam baš ni vremena za neke duge razgovore, ali vidimo se redovito navečer kad idem hraniti Gizma. Kad je lijepo vrijeme voli sjediti na vrhovima grana i gledati u zvijezde. Kao i ja. Tu imamo neke zajedničke sklonosti. Samo što ja ne sjedim na vrhovima grana. Malo sam pretežak za to. A nije da ne bih poželio.

Nije sklon puno pričati, ali ima jednu navadu - voli davati savjete. Ničim izazavan. Neupitan. I sasvim izvan konteksta. Pričamo, recimo, o travama koje sada cvatu, a on u sred razgovora prospe: "Ne dopusti svojem posjedu da te posjeduje." Kao da ima neki slučajni generator savjeta. Ali to ne radi često. Eventualno jednom u cijelom razgovoru. Ponekad nijednom. Pa sam počeo bilježiti te njegove bisere. I evo ih tu na vrhu, Karlova prosipanja.
Unbeliever @ 00:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 11, 2006


... a potom, na samom rubu sna, kad su sve linije postale savršeno jasne i stopile se u prepoznatljiv i prijateljski uzorak, ona učini napor i, iskoračivši iz iluzije, na djelić sekunde podari svijetu ljepotu ...

... na tren iskoračivši iz iluzije ...

Unbeliever @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.