Blog
utorak, kolovoz 23, 2011

Human being is the only animal that thinks that human being is the only animal that thinks.

Čovjek je jedina životinja koja misli da je čovjek jedina životinja koja misli.

Hm, hm ...

Unbeliever @ 15:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 18, 2011

Svakoga dana uđem u i izađem iz nekoliko različitih svjetova.

Unbeliever @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 9, 2011
 

Pobijediti znači stići četvrti, iscrpljen i zadovoljan jer si prošli puta stigo peti. 

(Još jedna od Denisa Waitleya)

Unbeliever @ 13:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 21, 2011

Poznaješ me, ja sam tvoj stalni suputnik.
Najveći sam ti pomoćnik i najveći teret.
Sluga sam svih velikih ljudi i žena.
Također sam na usluzi svim propalicama.
Ja stvorih sve pobjednike i sve gubitnike.
Pomoći ću ti ići naprijed ili te odvući u propast.
Radim preciznošću stroja i inteligencijom ljudskog bića.
Pola poslova koje radiš možeš lako prepustiti meni.
Mogu ih uraditi brzo i svaki puta jednako, ako tako želiš.
Pokaži mi kako treba nešto uraditi i ja ću to raditi automatski.
Možeš na meni zarađivati ili gubiti, meni je svejedno.
Lako je mnome upravljati, jer slušam tvoje naredbe.
Pusti mi na volju i ja ću te uništiti.
Vodi me strogo i svijet ću staviti pred tvoje noge.

Tko sam ja?

Unbeliever @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, siječanj 15, 2011
. Prije nego nastavite čitati ovaj post, kao pripremu pogledajte tekst na ovom linku.

Nije niti nužno detaljno pročitati tekst nego valja pogledati komentare. Posebno obratite pažnju na datume objave teksta i datume komentara. Naime, datumi i vremenski razmaci među njima bitni su za razumijevanje što me je potaklo na pisanje ove priče u nastavku.

Dva redovnika

Dva redovnika, jedan stariji a drugi dosta mlađi, pripadnici jednog vrlo strogog vjerskog reda, vraćali se s neke svoje misije u samostan. Putovali su pješice kako već dolikuje njihovom strogom redu, kroz pust kraj. Putem naiđoše na potok koji je zbog proljetnih kiša bio prilično nabujao. Na obali potoka stajala jedna žena i nije se usuđivala zagaziti u bujicu kako bi prešla na drugu obalu.

Vidjevši redovnike kako joj prilaze ona ih zamoli da joj pomognu prijeći potok. Mlađi redovnik odgovori da bi rado pomogao ali ne vidi nikakvu drugu mogućnost osim da ju prenesu preko potoka a pravila njihovog reda strogo zabranjuju dodirivanje osoba suprotnog spola. Stariji redovnik ne reče ništa nego uze ženu u naručje, zagazi u potok i prenese ju na drugu obalu. Mlađi redovnik pregazi potok sam, te pošto žena ode svojim putem, obojica nastaviše put.

Hodali su tako šutke neko vrijeme i pošto prevališe nekoliko milja mlađi redovnik nije mogao više otrpjeti te prigovori starijemu:

"Brate, ne razumijem kako si tako lako prekršio pravila našeg reda?"

Stariji redovnik zastane i upita: "A kako sam ih to prekršio?"

"Noseći onu ženu preko potoka," odgovori mlađi.

Stariji redovnik se na to nasmiješi i reče:

"Brate, ja sam nju nosio desetak koraka, a ti ju evo nosiš miljama."

Unbeliever @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, studeni 23, 2010

Prije Velikog Praska bila je tišina. 

Unbeliever @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 9, 2009
U neka davna vremena, dok su carevi još vladali mudrošću, moćni kineski car odluči osobno istražiti kako žive njegovi podanici. Skide sa sebe svilenu odjeću i zlatni nakit, navuče monašku halju, uze štap u ruku i krene putovati sam po carstvu. 

Nakon nekoliko mjeseci putovanja naiđe pored nekog polja na kojem je seljak orao upregavši u plug čovjeka. Car im priđe i upita seljaka zašto preže čovjeka u plug. 

"On je moj rob i mora raditi što god tražim od njega."

U ta vremena vladali su takvi zakoni. 

Car na to upita roba kako može trpjeti da ga prežu u plug kao marvu, nije li to poniženje za njega?

Rob samo reče: "Proći će to." i nastavi vući plug.

Sav ostatak puta car nije mogao odagnati misli o tom strpljivom robu. Vrativši se u svoju palaču on pošalje službenika neka otkupi roba od okrutnog gospodara. Zatim naredi da se bivšem robu da kuća i posluga, te ga zaposli u državnoj službi. Nakon nekoliko mjeseci odluči posjetiti bivšega roba. 

Bivši rob primi cara u svom domu i ponudi ga čajem. Na carevo pitanje što misli sada o svojem životu on odgovori:

"Proći će i to."
Unbeliever @ 08:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 14, 2009
Ili: Jesmo li usamljeni ako smo sami?

U prethodnom tekstu zaključili smo da je ono čega se plašimo ako napustimo krdo/društvo - usamljenost. Usamljenost je sabljozubi tigar današjeg vremena. Vreba iz mraka na sirotu dušu koja se udaljila od sigurnosti i zaštite svoga društva. Napada nemilosrdno, ali ne bi se moglo reći i neočekivano. Jer svi već znamo da je ona tu i samo čeka svoju priliku. Zato je se i bojimo i hrlimo u okrilje društva, tražimo blizinu sebi sličnih jedinki, stišćemo se u sigurnoj toplini gomile, što bliže središtu. 

Društvo/krdo je razvilo oblik kolektivnog mišljenja, kao zaštitni mehanizam, kojim se svako udaljavanje iz društva/krda smatra nenormalnim ponašanjem. Dva su razloga za takvo mišljenje.

Prvo, društvo je uvjereno kako je svaki pojedinac zaštićen i siguran samo unutar društva. Čim se izdvoji, na njega vreba strašni lovac. Stoga nitko normalan ne bi smio poželjeti da se odvaja od društva. 

Drugo i bitnije je što je takvo mišljenje, kako je već rečeno, zaštitni mehanizam. Društveno rezoniranje utemeljeno je na mentalitetu krda što znači primjenu statistike u povećanju šanse za preživljavanje. Statistika funkcionira na velikim brojevima. Moto društva/krda je: "Mnogo nas je pa se ne bojimo!" Stoga se društvo boji smanjivanja broja svojih članova. Što je manje članova u društvu svakom od njih su tim veće šanse da postane ulov. Ako se društvo ospe tako da u njemu ostane samo jedan član, on će nužno postati plijenom usamljenosti. 

Stoga se društvo bori prikupiti i zadržati što veći broj članova. Novi članovi društva privlače se nuđenjem zaštite i sigurnosti. "Kad si s nama nitko te ne smije ni pipnuti. Ako šta trebaš, samo ti nas pozovi. Mi smo uvijek tu kad nas zatrebaš. Uvijek smo spremni pomoći našima. Prijatelji do groba" Zvuče poznato fraze?

No, pokuša li se jedinka odvojiti iz društva, odmaknuti se na neko vrijeme i baviti nečim različitim od održavanja društvenog osjećaja sigurnosti, društvo će se osjetiti ugroženo i poduzet će obrambene mjere. Prva mjera je upozoravanje jogunastog člana na činjenicu da se to što pokušava činiti ne smatra normalnim u tom društvu i podsjećanje na usamljenost koja ga vreba ako se previše udalji od krda. Slijede ozbiljnija upozorenja koja u terminalnoj fazi završavaju izopćenjem "nenormalnoga" iz društva. Baš ti se sviđa da te poždere usamljenost? Eto ti je onda! 

No, u svom srahu od osipanja članstva društvo čini jednu fatalnu grešku - poistovjećuje pojmove usamljenosti i samoće. "Nije li to isto?" upitat ćete. Pa i nije. Iako potječu od istog predatorskog plemena usamljenost i samoća su dvije bitno različite zvjerke. 

Usamljenost Usamljenost je gladna, proždrljiva i nezasitna zvijer. Ona vas vreba na onim mjestima gdje vas je društvo napustilo i otišlo okrenuvši vam leđa. Dočepa li vam se ona duše naći ćete se na pločniku bezimene prazne i prljave uličice i čela spuštena na koljena žmiriti čvrsto da ne vidite tu prazninu koja vas okružuje. Usamljenost je stanje kad očajnički trebate društvo a njega nigdje nema.
S razlogom se bojimo usamljenosti. Ona je opaka i lukava zvijer. Šulja se oko društva i lovi svoje žrtve na rubu. Poneki primjerci su dovoljno odvažni da se ušuljaju u samo društvo. U društvima koja su previše zaokupljena sama sobom može vam se dogoditi da vas usamljenost ždere usred tog društva, a da to nitko i ne primjećuje.    Usamljenost u gomili
Samoća Samoća, pak, je sasvim drugačija iako i ona čeka na vas da se odvojite iz društva. Ona ne ujeda nego se mazi uz vaše noge poput zadovoljne mačke i ponekad vam lagano gricka nožne prste škakljajući vam stopala kao pijesak na dugačkom sprudu kojim ste bosonogi krenuli u šetnju u kasno ljetno poslijepodne, noseći sandale u rukama. Samoća je stanje kad ste u skladu sa svemirom oko sebe, kad ste savršeno dovoljni sami sebi i nitko više vam ne treba.
Samoća je prijateljski nastrojena. Ona je savršena zavodnica i ljubavnica. Potiče nas na razmišljanje, budi u nama neobična i treperava čuvstva. Vodi nas u dotad neviđene predjele a opet nam čini da se osjećamo povezani s cijelim svijetom, kao kad zagazimo u morski plićak u neko rumeno predvečerje. Ona zna da ju trebamo i dolazi kad ju god pozovemo. Ali ona poštuje našu slobodu i odluku - otići će kad god mi to poželimo i prepustit nas opet našem društvu.   Sam sa cijelim svijetom

S obzirom na to da nas samoća ne otima zauvijek od našega društva, bilo bi za očekivati da između nje i društva postoji neka bar prešutna koegzistencija. No društvo svejedno ne voli samoću i nastoji u otjerati s jednakim žarom kao i njenu zlu rođakinju usamljenost. 

U slijedećem nastavku: kako se društvo bori protiv samoće.
Unbeliever @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2009
Ili: Tko će nas to danas pojesti ako napustimo krdo?
Usamljenost U prethodnom tekstu zaključili smo da našim privatnim životom upravlja u velikoj mjeri mentalitet krda. "Ljudi su ovce." tvrdnja je s kojom se često susrećemo. Ne tako davno nas je prvi predsjednik lijepe naše podijelio na stoku krupnog i sitnog zuba. Ti primjeri pokazuju da vam nisam otkrio ništa novo - pogled na društvo kao krdo prisutan je cijelo vrijeme.

Da bismo sačuvali samopoštovanje, mi radije mentalitet krda nazivamo "društvenost". A i nije to samo radi toga. Kako je ljudska vrsta ipak intelektualno prilično uznapredovala u odnosu na antilope, bivole i ostale biljojede, to je i ovaj mentalitet postao puno složeniji. Zaslužio je drugi naziv.

Danas se više ne okupljamo u krdo/društvo iz straha za egzistenciju. Razlozi za okupljanje u krdo/društvo postali su naoko mnogobrojniji i raznovrsniji. Pitajte različite ljude zašto se druže s onima s kojima se druže i dobit ćete puno različitih odgovora. Vaše društvo iz kafića, vaše društvo iz razreda, s fakulteta, vaše lovačko društvo, vaš pjevački zbor, vaš capoiera klub, vaš klub liječenih alkoholičara ... svaki ima neki cilj oko kojega s okuplja. Ali taj cilj je samo selekcijski faktor, služi nam za odabir krda kojemu želimo pripadati. To nije razlog zbog kojega se u društvo uključujemo. 

Ono što nas navodi da stvaramo društva i da se družimo jest - strah. Onaj isti iskonski strah za egzistenciju koji je preživio sve od vremena sabljozubog tigra pa do danas, koji nam i sad govori da smo izvan svog krda nezaštićeni i ugroženi. Onaj isti atavistički strah da ćemo izvan svog krda/društva prestati postojati i da će taj prestanak nastupiti vrlo skoro i biti vrlo bolan.  

Najbolja obrana od tog straha je biti u krdu/društvu i to po mogućnosti u njegovom središtu. 

Pojam središta, zahvaljujući evolucijskoj različitosti krda i društva, također je različit. Dok je kod klasičnog krda biljojeda središte jednostavan geometrijski pojam, u ljudskom društvu središte nema veze s geometrijom već je određeno intenzitetom kojim pojedini član pokazuje odrednice koje ga definiraju kao člana društva. U središtu lovačkog društva nalaze se oni koji ubiju najviše divljači, u središtu društva iz kafića su oni koji mogu popiti najviše gemišta prije nego se onesvijeste, a u središtu društva celebrity osoba su oni čije ime se na naslovnicama tabloida ispisuje najvećim slovima. 

Što slabije pokazujemo te karakteristike to će nas više društvo gurati na svoje rubove, sve dok nas na posljetku ne izbaci sasvim van iz sebe - na užasnu otvorenu ravnicu u kojoj na nas čeka strašni predator, kojega se bojimo najviše zato jer znamo da on nije namjerio ručati naše tijelo. Ne, njegova meta je nešto što nam je još dragocjenije - on želi proždrijeti našu dušu. 

Taj lovac zove se usamljenost. 

U slijedećem nastavku: usamljenost i samoća - pobrkani lončići.
Unbeliever @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ili: Jesmo li krdo ili čopor?

Čopor vukova

U prvom dijelu smo razmotrili neka svojstva krda, u koja se okupljaju biljojedi ponukani praktičnom primjenom statistike, to jest radi povećanja vjerojatnosti za svoje preživljavanje. Pa smo povukli paralelu između krda i društva u koje se okupljaju ljudi, i zapitali se nije li možda ljudsko društvo više nalik čoporu. 

Čopor je oblik organizacije u koju se okupljaju mesojedi, predatori, lovci. Za razliku od krda, čopor nema zaštitničku ulogu. Predatori se ne moraju okupljati radi zaštite u gomili, dapače mnogi od njih žive usamljenički. Kad se okupljaju u čopor čine to radi veće uspješnosti u lovu. Tri-četiri vuka zajedno lakše će uloviti srnu nego jedan sam. Zimi, kad je teže pronaći lovinu, čopori vukova se povećavaju, dok će ljeti mnogi napustiti čopor i živjeti u parovima (poznato je da su vukovi monogamni i najčešće biraju partnera za cijeli život). 

Čopor je organizacija okupljena radi učinkovitijeg obavljanja posla - lovljenja ručka. U čoporu stoga postoji utvrđena hijerarhija i podjela radnih uloga. Zna se tko je vođa čopora, tko su tragači, goniči plijena, hvatači ... organizacija može biti prilično složena jer treba obaviti složen zadatak.

Nasuprot čoporu, krdo ima jednostavnu zadaću - skupimo se u gomilu i nadajmo se da će biti pojeden netko drugi iz mnoštva. Stoga je i organizacija krda jednostavna - ima samo vođu krda kojemu je uloga odvesti krdo s mjesta na kojem počinje nedostajati hrane na neko drugo mjesto na kojem bi se moglo naći više hrane. Bez vođe krdo bi stajalo na istom mjestu dok ne pojede svu hranu i pocrka od gladi, ili dok ih sve ne pojedu predatori. 

Čovjek je u svojoj povijesti dugo vremena bio lovac i zato mu je mentalitet čopora ostao genetski ugrađen u kolektivno pamćenje. U to vrijeme ljudi su živjeli u čoporima - manjim, vrlo pokretnim zajednicama koje su stalno bile u pokretu, u potrazi za lovinom. Kad je čovjek postao ratar i stočar te počeo proizvoditi svoju hranu, ljudi se počinju okupljati u naselja koja im zbog brojnosti populacije pružaju osjećaj sigurnosti i zaštite. Postepeno slabi utjecaj mentaliteta čopora a jača onaj krda. 

U današnjem društvu možemo uočiti oba utjecaja i lako se može vidjeti gdje je koji utjecaj izraženiji. 

Svakog radnog dana kad dođemo na svoje radno mjesto prepuštamo se mentalitetu čopora. Jer svaka radna organizacija je u stvari čopor. Tako je organizirana i ima svrhu što učinkovitije obaviti posao koji joj je namijenjen. Imamo u toj organizaciji svoju ulogu i ponašamo se kao predator - lovimo svoju radnu normu, novi posao, novog kupca, novi projekt ...

No kad se s posla vratimo kući želimo se naći okruženi sebi sličnim životinjama, koje slično misle, slično bleje,  jedu sličnu hranu. Tu se osjećamo sigurni i zaštićeni. Ako saznamo da se nekome dogodilo neko zlo pomislimo: samo neka nije meni ili nekome meni bliskom. To je mentalitet krda. 

Ukratko, možemo reći: našim profesionalnim životom upravlja mentalitet čopora a našim privatnim životom upravlja mentalitet krda. Ova tvrdnja se odnosi na društvo u cjelini a ne na pojedinca. Ima pojedinaca koji se ne uklapaju u ovu šablonu i o njima ćemo razmišljati u daljnjim nastavcima. 

Kako je za našu temu samoće kao pojave bitan onaj privatni aspekt života, čini se da će mentalitet krda biti dominantan u daljnjem razmatranju.
Unbeliever @ 00:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 10, 2009
ili: Živimo li još uvijek u krdu?

Ljudsko krdo Čovjek je društveno biće. Ovom frazom zamatamo u sjajni omot jednu manje lijepu evolucijsku činjenicu - čovjek je životinja koja živi u krdu. No dobro, evoluirali smo, razvili civilizaciju pa se i izražavamo civilizirano. Neka nama tog novog naziva za krdo. Sad smo u društvu, ali ona atavistička činjenica je ipak tu. Družimo se jer je društvo krdo.

Zašto životinje žive u krdu? Zato jer se tako osjećaju sigurnije. Životinja koja je sama, daleko od svog krda, izložena je mnogim opasnostima. Ponajprije jer je laka meta predatorima koji će u njoj ugledati svoj ručak. Stoga ima razloga bojati se za svoju golu egzistenciju. 

Taj egzistencijalni strah je razlog za traženje sigurnosti u krdu.

Iako nema opasnih oružja kao što su očnjaci ili pandže, čopor naoko bezopasnih biljojeda raspolaže s dovoljno papaka, kopita ili rogova da ozbiljno ugrozi lovca koji traži ručak. Prisjetimo se neslavnog svršetka Shere Khana pod papcima krda bivola, u Kiplingovoj Knjizi o džungli. No, većina krda neće upotrijebiti to naoružanje bez nekog vanjskog poticaja (Mogli i Sivi Brat u Kiplingovoj priči). Krdo se pouzdaje u dvije pretpostavke.

Prva je pretpostavka da predator također smatra te brojne papke, kopita i rogove prijetnjom i ne usuđuje se napasti čitavo krdo. Što se pokazuje kao točna pretpostavka.

Druga pretpostavka temelji se na znanju matematike koje krdo posjeduje. Odnosno jedne njene grane koja se zove statistika. Svaka životinja u krdu zna: što je krdo veće tim je manja vjerojatnost da lovac baš nju odabere za ručak. Povezana s prvom pretpostavkom ova pretpostavka kaže da je vjerojatnost da se postane nečiji ručak utoliko manja što si bliže središtu krda. I ova pretpostavka se pokazuje točnom, jer predatori odabiru za svoj ručak one životinje koje su najudaljenije od središta krda, koje su zaostale za krdom ili se iz nekog razloga odvojile od krda.

Životinje koje zaostaju za krdom su stare, slabe ili bolesne te ne mogu izdržati tempo kretanja krda. One postaju plijen lovaca i tako majka priroda rješava dva problema odjednom: osigurava hranu i preživljavanje vrsti predatora, te održava zdravlje i vitalnost krda biljojeda.

No povremeno se događa da pojedine životinje odlutaju iz krda iako nisu ni stare ni slabe ni bolesne, potaknute nekim nerazjašnjivim impulsom ili nagonom. Takvo ponašanje krdo ne može razumjeti jer je suprotno opće usvojenom rezoniranju o zaštiti i sigurnosti koju pruža krdo te kad takva odlutala jedinka postane nečiji ručak jedina reakcija krda, ako je uopće bude, bit će - pravo joj budi kad je nenormalna.

Ljudsko krdo evoluiralo je u društvo, ali osjećaj da je odvajanje od krda/društva, dragovoljni odlazak u nesigurnost samoće,  nešto nenormalno ostalo je do danas usađeno u kolektivno znanje ljudskog roda.

Takvo gledište na samoću upravo je tema ovog razmišljanja. Koliko je to danas opravdano? Je li samoća zla po sebi? Treba li od samoće zazirati? 

Puno je pitanja koja traže odgovor, pa zato ne može sve odjednom. U slijedećem nastavku, prije nego se prihvatimo glavne teme, raspravit ćemo jedno pitanje koje će svakako netko postaviti nakon što pročita ovaj tekst: nije li ljudsko društvo sličnije čoporu (predatora, lovaca) nego krdu (biljojeda)? 

(Armine, hvala za poticaj na ovo razmišljanje.)

Unbeliever @ 11:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 22, 2008
Zločestoba Ovo je, naravno, bilo trik pitanje. Da nije, ne bi ni bilo na ovom blogu. Ja ne postavljam obična pitanja. Ni sebi ni drugima. Od običnih pitanja samo dobiješ odgovor. Podatak. Informaciju. Trik pitanja su puno vrednija. Ona te natjeraju da razmišljaš i tako možeš doći do stvaranja nečega novoga. Do relacija.
No, zbilja, koliko zrna žita čini hrpu? Odgovor je: jedno zrno. Idemo to elaborirati, provodeći misaoni eksperiment. Gedankenexperiment, rekli bi nijemci. To jest eksperiment koji se provodi samo u mislima, bez da se patimo materijalnim stvarima. 

Zamislimo ovako: uzmemo jedno zrno žita, stavimo ga na stol i zapitamo se je li to hrpa. Odgovor će svakako biti da nije. Kako sad, reći ćete, maločas smo rekli da jedno zrno čini hrpu, a ovamo sad kažemo da nije? Strpljenja molim. OVO zrno ovdje nije hrpa. 

Uzmimo drugo zrno i stavimo ga pored prvoga. Je li to hrpa? Nije, naravno.

Uzmimo još jedno zrno i dodajmo ga onim zrnima na stolu. Je li hrpa? Još uvijek nije. 

Nastavimo s dodavanjem zrnja, jedno po jedno, i svaki put si postavimo isto pitanje. Ponavljat će se isti odgovor - nije hrpa. Nije. I opet nije ...

Nakon nekog vremena, kad dodamo još jedno zrno, odgovor će se promijeniti - DA, SAD JE TO HRPA. E, to posljednje dodano zrno načinilo je hrpu. Jedno jedino. 

Ali, kao što rekoh, trik pitanja nas navode na razmišljanje. Iako nepobitno stoji tvrdnja da je ovo naše posebno zrno načinilo hrpu, pitanje je bi li to zrno tu hrpu načinilo da nije bilo onih zrna prije njega. Da se nisu strpljivo gomilali na stolu sve čekajući da dođe to jedno zrno, popne se na vrh i uzvikne "Gledajte nas, mi smo hrpa!". Bez njihove potpore odozdo, naše celebrity zrno bilo bi samo jedno od bezbroj zrna žita, ni po čemu posebno. 

Slično je i sa zločestoćom u ljudi. Tko nije učinio neku nepodopštinu kao dijete? Obrstio susjedovu trešnju? Svezao limenku mačku o rep? Stavio "rajsnadlu" na stolicu razrednog kolege? Sve tako jednu po jednu nepodopštinu dodavali smo na našu hrpu zločestoće. Ali okolina - roditelji, prijatelji, učitelji, susjedi, rođaci ... svi su oni govorili: "Ma to je samo nestašno dijete. Nije on zločest. Proći će ga kad poraste." 

I stvarno, mnoge od nas je prošlo kad smo porasli. Prestali smo dodavati zrnje na hrpu, a od onog zrnja prije zasijali smo njivicu iskustva. 

Ali nekima od nas to nije pošlo za rukom. Dodali su ono jedno zrno koje je načinilo hrpu. I okolina je uperila prst i rekla: "Ti si Zločest!" A kad jednom šaka zrnja postane hrpa, onda je se teško riješiti. Jer pred uperenim prstima i optužujućim pogledima ruka nam zadrhti i zrna se iz nje počnu naprosto prosipati na tu kletu hrpu. I ona raste i raste i sve ju je teže zadržati pod kontrolom. Dok nas na kraju ne pokopa.  
 
Kao i kod žitnih zrna i ovdje se postavlja pitanje bismo li dodali to fatalno zrno zločestoće na ovu našu hrpu zla da nam nisu za ona prije zrna govorili kako to nije ni nalik hrpi i da je daleko još od toga da naša gomilica postane hrpetina?
Unbeliever @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Citat:
Silno bih voljela moći zaviriti u um Zločestog čovjeka.
I kroz njega koračati - UNATRAG.
Zašto?
Zato, jer su tamo posloženi svi odgovori.

Kraj citata

Tako piše plocnik na svom blogu.
Da, bilo bi to zanimljivo proći kroz prošlost jednog takvog čovjeka, promatrati što se sve u njgovom umu zbivalo. I među svim tim posloženim odgovorima pronaći upravo onaj ključni - što ga je to učinilo Zločestim čovjekom.

Razmišljajući malo o toj ideji učini mi se da bi odgovor na ovo pitanje mogao biti vrlo sličan odgovoru na pitanje "Koliko zrna žita čini hrpu?"

Zato prvo evo mala anketa, da saznamo mnijenje poštovanog auditorijuma, a odgovor ćemo elaborirati poslije.

Unbeliever @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 24, 2008
Radovanje ... No, navalili neki poslovi pa se malo sloboda izražavanja mišljenja na mom blogu uvukla u se ...

Zaključili smo prošli puta da je pravo ili sloboda samo obećanje koje dobivamo od neke zajednice (može i pojedinca), kojim nam se jamči da ćemo to pravo moći nesmetano upražnjavati sve dok se pridržavamo dogovorenih uvjeta.

Zamislimo scenu mnogo puta viđenu u povijesnim pustolovnim filmovima ili pročitanu u povijesnim pustolovnim romanima. Putnik namjernik, stranac, dolazi u njemu nepoznatu zemlju. Odmah po dolasku biva zarobljen, prilično negostoljubivo i grubo, te doveden pred vladara te zemlje. Situacija izgleda prilično loša i, kad ne bismo znali da je on glavni lik filma i da će zato preživjeti, mogli bismo pomisliti da njegovo pravo na život ne vrijedi ni pišljiva boba. No vladar, saslušavši ga o njegovim namjerama i razlozima dolaska, odluči dati mu pravo života i slobodu kretanja po njegovoj zemlji kao gostu. Daje mu obećanje da nitko neće nasrnuti na njega i ugroziti mu život, te da ga neće ometati u slobodnom kretanju zemljom. Naravno, da bi se to obećanje održalo, stranac mora poštivati neke uvjete. Uvjeti obično uključuju da stranac poštuje zakone te zemlje, mada to ne mora biti izričito naglašeno.

Recimo sad da naš putnik odluči putovati po toj zemlji, razgledati ju i upoznati. Kako će on osigurati da to njegovo pravo bude prepoznato i priznato od drugih ljudi u toj zemlji? Da ga u nekom selu, daleko od prijestolnice, ne ubiju misleći da je neprijatelj? I to smo vidjeli u filmovima. Vladar će mu dati neki znak, recimo svitak s potpisom i pečatom koji prepoznaje svaki podanik. Bilo gdje da pođe, naš putnik može pokazati taj svitak, i svaki podanik će znati da on ima pravo koje mu je dao vladar te zemlje. I da to pravo mora poštivati ako se ne želi naći pod udarom zakona i osvete vladareve.

Treba razumjeti i da dano mu pravo ima neka ograničenja.

Prvo je ograničenje prostora - pravo vrijedi samo na prostoru na kojem se poštuje volja onoga tko je dao obećanje. Kao što smo i prije raspravljali, naš putnik ne nosi sa sobom svoje pravo, nego nosi prepoznatljivi znak onoga tko mu je dao obećanje. Napusti li on zemlju u kojoj mu je vladar dao pravo života i slobodu kretanja i prijeđe u susjednu, neprijateljsku državu, njegovo pravo će vrlo brzo prestati postojati. Pokuša li svoje pravo dokazati pokazivanjem onog svitka mogao bi otkriti da stanovnici susjedne zemlje ne poštuju ni malo pečat i obećanja neprijateljskog vladara. Naprotiv. No, ako je susjedna zemlja prijateljska i saveznička moglo bi biti da to pravo vrijedi i ondje.

Drugo je ograničenje uzajamnosti - pravo vrijedi sve dok njegov nositelj, naš putnik, poštuje uvjete pod kojima je dobio obećanje. U filmu će se naravno dogoditi da stranac, bilo namjerno bilo iz nepoznavanja lokalnih zakona i običaja, prekrši te uvjete što će ga odmah lišiti i svih prava, tj. obećanja koja je dobio. Kažnjenici u zatvorima ne mogu se pozivati na soje pravo slobode kretanja jer su kršenjem zakona to pravo izgubili.

Treće je ograničenje autoriteta - pravo vrijedi tamo gdje se poštuje autoritet onoga tko ga je dao. Ovo je nalik onom prvom ali ima razlike jer se nepoštivanje autoritete može naći i u neposrednoj blizini. U filmu će uvijek biti netko u samoj prijestolnici tko bi rado prekršio vladarevo obećanje i uskratio našem putniku sva njegova prava i slobode. Kad ga ne bi bilo strah. Da, nažalost, za održavanje prava i slobode ponekad je potreban i strah.

Moglo bi se naći još nekih ograničenja, ali ovo je dovoljno da nas uvjeri kako svako pravo i sloboda, dani kao obećanje, vrlo lako mogu postati ono iz naslova - ludom radovanje. Tko hoće svoja prava imati i koristiti mora dobro paziti gdje su im granice. 

Naravno, svi bismo željeli da su nam prava i slobode neograničeni. Stoga tražimo načine da ova ograničenja pomaknemo što dalje. Ograničenje prostora pomičemo kroz sporazume i dogovore o poštivanju prava i sloboda među narodima i državama. Ograničenje uzajamnosti pomičemo dogovaranjem razumljivih i nedvosmislenih pravila ponašanja tako da svima budu jasni uvjeti pod kojima se održava obećanje prava i slobode (kako već spomenuh, mnogi se pozivaju na svoja prava a da pri tom ne poznaju, ili ne žele prihvatiti uvjete njihovog održavanja).  A ograničenje autoriteta otklanjamo uspostavljanjem sustava nadzora i kažnjavanja onih koji ta prava krše. 

Prethodna epizoda:  Sloboda kao obećanje Slijedeća epizoda: TNT (treba napisati tek)


Unbeliever @ 23:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, srpanj 19, 2008
Hoćeš bit' moja družica? Iako su komentari sasvim O.K., kako sam i očekivao, nitko nije na izazov iz prošlog posta odgovorio linkom na sliku svoga prava. Nije kompletan dokaz ali govori u prilog mojoj tezi da pravo (ili sloboda) ne postoji kao svojina iliti vlasništvo. Iako svi volimo govoriti o tome da imamo neka prava i slobode.

Misaoni eksperiment:

Zamislimo da se ja na neki način nađem na Marsu. Pusta planeta, nigdje ljudi, zvjerinja ni bilja i ja sâm na njoj. Kakva su moja prava i slobode? Imam li ja pravo na život, za koje vjerujemo da smo ga stekli rođenjem? S obzirom da nema ljudi koji bi mi to pravo uskratili time što bi me pokušali ubiti, što tu pravo na život uopće može značiti? Pravo da živim dok imam zraka, hrane i vode? Tu je onda riječ o resursima, o prirodnim ograničenjima fizičkog postojanja, a ne o pravu. O tome mi ne govorimo kad govorimo o pravima i slobodama.

Imam li ja na Marsu slobodu izražavanja svog mišljenja? Kako nema nikoga tko bi slušao što govorim, i reagirao na to na bilo kakav način, onda je moje izražavanje mišljenja na pustom Marsu samo proizvodnja toplog zraka. Povezivanje bilo kakvog prava ili slobode s time je posve besmisleno.

Imam li ja na pustom Marsu pravo na izbor partnera? I opet, posve besmisleno pravo jer nemam nikoga za birati. Dakle ne postoji. Ali pretpostavimo da to pravo ipak ja imam, samo ga privremeno ne mogu upotrebljavati zbog nedostatka resursa. Za sada dobro, mogu zamisliti da ipak negdje u džepu čuči to moje pravo. Sad zamislimo da na Mars sleti klingonska svemirska letjelica sa kojih stotinjak što klingonaca, što klingonki. Eto resursa za izbor, pa ja potegnem ono pravo iz džepa i kažem klingoncima "Evo ja imam pravo izbora partnera, i sad bih htio to pravo upražnjavati i izabrati jednu klingonku za svoju družicu." Je l' možete zamisliti što bi mi klingonci uradili? I kud bi mi ugurali to moje pravo?

Kad govorimo o pravu na život govorimo o pravu da nam netko drugi taj život ne ugrozi. Kad govorimo o pravu na izražavanje mišljenja govorimo o pravu da naše mišljenje dopre do drugih osoba i bude saslušano. Kad govorimo o pravu na izbor partnera onda govorimo o pravu da nam druge osobe dopuste da ih biramo.

Pravo ili sloboda, dakle, postoji samo u odnosima s drugim osobama oko nas, društvom ili zajednicom u kojoj se nalazimo. Napustimo li tu zajednicu, sva prava postaju besmislena i nepostojeća.

Zaključak: nikakvo pravo ja ne posjedujem da bih ga mogao nositi sa sobom i da ono ima svoje značenje i svrhu kamo god ga ponesem.

Pa o čemu onda uopće govorimo? Što je to što nazivamo pravom ili slobodom? Postoji li ikako, igdje, i tko ga ima ako ne mi? Naravno, postoji.

Pravo ili sloboda nije ništa drugo do li obećanje koje nam daje zajednica. Ako nam zajednica kaže da imamo pravo na život ona nam time obećava da će naš život čuvati, održavati i neće ga svjesno ugroziti ili oduzeti. Napustimo li tu zajednicu koja nam je dala obećanje, to obećanje više ne može vrijediti, sve dok se tamo ne vratimo. Recimo, ako ja odem u neku divlju prašumu i tamo se nađem oči u oči s gladnim tigrom, mogu ja kričati do neba o svom pravu na život - on će mene ipak pojesti. Zato što tu ja više nisam u onoj zajednici koja mi je dala obećanje, pa dakle tog prava više i nemam.

Slično je i sa drugim pravima. Pravo na izražavanje mišljenja je obećanje zajednice da nas u tome neće spriječiti i da će dopustiti drugima da nas slušaju ako to žele. Pravo na izbor partnera je obećanje zajednice da će nam dopustiti da biramo i neće braniti drugim članovima zajednice da prihvate naš izbor ako to žele. Ako mi je obećanje prava na izbor dala ljudska zajednica, onda to pravo ne vrijedi u klingonskoj zajednici, jer mi klingonci to obećanje nisu dali.

U pogledu blogerske zajednice na Blogeru, pravo blogera da na blogu piše što ga je god volja treba postojati kao obećanje zajednice da ga u tome neće spriječiti (brisati sadržaj, blokirati account i sl.) niti spriječiti druge članove da to pisanje pročitaju. Je li daleko od razuma pretpostaviti da, ako već nešto obećava, ta zajednica onda i treba propisati uvjete pod kojima će se to obećanje održati?

U obliku Kodeksa, možda?

Prethodna epizoda:  Ma, otkud ti pravo? Slijedeća epizoda: Sloboda kao ludom radovanje


Unbeliever @ 09:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 17, 2008
iliti
Imam pravo na            (ispuniti po vlastitom nahođenju)            !


Danas svi tvrde da imaju nekakva prava. Imam pravo na to tu, i ovo ovdje, i na ono tamo prijeko! Ne ulazeći za sada u cjelokupnost prava na globalnoj razini, pozabavimo se samo onime što imamo ovdje, u blogerskoj zajednici.

Prvo pravo, od kojeg ni jedan pravi bloger neće odustati ni pod prijetnjom termalnog uništenja procesora, je pravo da na svom blogu piše što ga je volja.

<digresija> Prethodna rečenica, osim što je školski primjer "no true Scotsman" obmane, moguće sadrži i druge obmane u sebi. Jednu bi mogli prepoznati i oni koji su pročitali i razumjeli Malog princa, A. de Saint Exupéryja. <kraj digresije>

Komentiraš nečiji blog s, na primjer poezijom, i savjetuješ autoru/autorici da se okani poezije i posveti nečemu drugom u čemu bi mogao/mogla biti uspješniji/uspješnija. On/ona ti odgovara da šta tebe briga, ima on/ona pravo pisati što god hoće na svom blogu. Pri tome te nazove raznim slikovitim imenima, spomene rodbinu bližu i dalju i općenito doprinese sadržajno studiji psovki i uvreda u hrvatskom jeziku. Upozoriš ga/ju da nema mjesta uvredama jer je tvoj komentar bio u dobroj namjeri, ali to ne pronalazi put do uha, jer on/ona ima pravo ... zna se.

Ili, upozoriš autora/autoricu da sadržaj na njegovom blogu moguće vrijeđa osjećaje određene skupine ljudi ili čak izaziva među tim ljudima osjećaj straha i nesigurnosti. I opet - šta tebe briga, imam ja pravo ...

Dakle, svi tvrde da imaju pravo pisati na blogu što god im se prohtije i kako god im se prohtije. Ja, pak, tvrdim da oni posjedovanje tog prava ne mogu dokazati. Pa ga prema tome i nemaju.

Izazivam: dokažite da posjedujete pravo pisati na blogu što god vam se prohtije!

Uslikajte to svoje pravo i objavite fotografiju na svom blogu. Opišite kako to vaše pravo izgleda, i kako ste do njega odošli. Ako je kupljeno, objavite kopiju računa kao dokaz da ste vlasnici prava. Ako ste ga dobili na dar priložite izjavu darovatelja. Ako ste ga ukrali priložite potvrdu od Hrvatskog fonda za privatizaciju.

Kako god, dokažite da to vaše pravo stvarno postoji, da ga vi imate i čuvate u svom hladnjaku ili smočnici u uvjetima u kojima će to pravo zadržati svoja organoleptička svojstva kroz cijelo vrijeme konzumacije istoga.

No, da vidimo!

Prethodna epizoda:  Trodioba vlasti Slijedeća epizoda: Sloboda kao obećanje


Unbeliever @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2008
Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, ali kako oni to mogu biti ako izbor nema posljedica? Ako  naš izbor ne uzrokuje nikakve posljedice, ne možemo imati nikakvu odgovornost za svoj izbor, pa se ne može niti govoriti o moralnosti tog izbora. Kad izbor ne bi imao posljedica ne bi bilo moralnosti ni odgovornosti ni izbora. Ili - da izbor nema posljedica ne bi postojao odnos uzrok - posljedica i ne bi postojala uzročnost. Ali moralnost, odgovornost i izbor su stvarni pa stoga izbor ima posljedice i uzročnost je stvarna.

Izbor dakle mora prouzročiti neke posljedice i te posljedice će promijeniti okolnosti u kojima ćemo donijeti neke daljnje izbore. To znači da će ti daljnji izbori biti nečime uzrokovani. Rekli smo da izbor ne smije biti uzrokovan jer onda ne bi bilo izbora uopće (vidi:  „Moralnost, odgovornost, izbor i osobnost„), i tu nastaje problem našeg razumijevanja funkcioniranja izbora. Tek predstoji saznavanje kako zaista sve to radi, ako je to prava riječ za to, u najzamršenijoj i još nezreloj biološkoj znanosti - neurologiji. Ali slika koju moralnost, teorija morala i moralizam sugeriraju o našem svijetu i nama u njemu, je spektakularna: beskrajni lanci uzročnosti, svaki uzrok je posljedica prethodnog uzroka, prekidajući se samo gdje se nalazi svatko od nas, svaki pojedinac. A svaki pojedinac odlučuje o izboru kojim će izmijeniti lanac uzročnosti kojega je dio.

Iako prethodni izbori utječu na one poslije njih, ipak ne možemo ustvrditi da su oni izravno uzrokovani. Posljedica, naravno, mora slijediti poslije svog uzroka, pa ipak mnoge tvrdnje o uzročnosti koje poriču nemogućnost znanja unaprijed i nepredvidljivost izbora i njegovih posljedica svojstvene su po tome da navodni efekti slijede navodne uzroke u manje od pola vremena, uz ustručavanje da se navedu podaci o omjeru uzastopnosti.

Puno je vjerojatnije da, umjesto izravne uzročnosti, posljedice prethodnih izbora samo mijenjaju vjerojatnostni prostor budućih izbora, to jest čine neke izbore vjerojatnijim od nekih drugih.

Ustrajanje u izravnoj uzročnosti, unaprijed utvrđenom slijedu uzroka i posljedica, ma koliko kompleksnom, samo je jedan oblik „rata protiv moralnosti“. Naime, prihvati li se istinitom tvrdnja da su svi uzroci i posljedice unaprijed utvrđeni (zapisani u zvijezdama, drevnim knjigama, kartama ili kristalnim kuglama …) tada se mora prihvatiti i nepostojanje izbora, a samim time i odgovornosti i moralnosti.

Ako je Sanaderu suđeno da nam laže preko Mačeka, ako je to njihova neminovna sudbina, zašto bismo onda uopće razmišljali o moralnosti tog čina? Ta, to će se i tako dogoditi, bilo moralno ili ne.

 Mnoge proturječnosti o moralnosti uključuju zamjenu moralnosti nečim drugim, specifičnim kao što je pridržavanje zakona, lojalnost ili disciplina. Pridržavanje zakona je posebno omiljen surogat moralnosti kod političara. Prisjetimo se samo kako na svaku indiciju o mogućoj zlouporabi položaja odgovaraju već napamet naučenim sloganom: „Sve je učinjeno u skladu sa zakonima. Ako ima nepravilnosti neka to utvrde nadležne institucije.“

Antiknost rata protiv moralnosti, odgovornosti, izbora i osobnosti, protiv nemogućnosti znaja unaprijed i nepredvidljivosti izbora i njegovih posljedica, protiv uzročnosti može se vidjeti u nedosljednosti i probitačnosti vjerskih tumačenja u vezi s ovim pojmovima. A njegova suvremenost može se vidjeti u isto takvoj nedosljednosti i probitačnosti psihologije, psihijatrije, sociologije pa i svakodnevnog našeg postupanja. To je vječiti rat. Koja je cijena tog rata i takvih pobjeda?

Loše ideje oduzimaju resurse dobrima, pogrešna vjerovanja pravima, pseudoznanost znanosti, lažna medicina pravoj medicini. To je rasipništvo. Ali koliko god skupa ta rastrošnost bila, to nije najveći trošak nedosljednosti i probitačnosti koje ovdje istražujemo.

Što se događa pravdi, ili slobodi, ili vladanju, kad se odgovornost i neodgovornost pogrešno tumače? Svaka misao, ideja, izbor, ideologija ili praksa koja se eksplicitno ili implicitno suprotstavlja postojanju moralnosti i posljedično tome postojanju dobra je, kao implicitna kontradikcija dobru, zla.

I svaka institucija stoga teško da može biti dobra, ili pravda, ili sloboda, ili vlada.

Ili mir.

Prethodna epizoda: Moralnost, ekonomija, instinkti i učenje Slijedeća epizoda: ~ nema dalje ~


Unbeliever @ 00:14 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 16, 2008
Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, i izbor nije uzrokovan ili određen nikakvim povijesnim, ekonomskim, socijalnim, kulturnim ili psihološkim silama ili mehanizmima.

Moralnost, odgovornost i izbor su stvarni, stoga se povijest ne razvija niti u kakvom nužnom uzorku, bilo statičkom, regresivnom, prograsivnom, cikličkom ili dijalektičkom.

Kako dobro bi funkcioniralo tržište, i koliko dugo bi trajalo, kad bi i kupac i prodavač mogli bez odgovornosti biti prevareni, opljačkani ili ubijeni?

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, i izbor nije uzrokovan ili određen pripadnošću obitelji, klanu, plemenu, kasti, nacionalnosti, narodnosti, kulturi, rasi, dobi ili spolu.

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, i izbor nije uzrokovan ili određen instinktom. Postoji samoubojstvo i čedomorstvo, djela koja su protivna instinktima. Slično, izbori nisu urođeni ni unaprijed zadani; nisu uzrokovani ili određeni podsvijesnim ili besvjesnim umom; nisu uzrokovani ili određeni karakterom ili raspoloženjem.
 
Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, i izbor nije uzrokovan ili određen tehnikama kao što su učenje, hipnoza ili psihoterapija.

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, i izbor nije uzrokovan ili određen, recimo, čitanjem knjiga. Ili blogova. 

Prethodna epizoda: Moralnost, sudbina, božanska volja i priroda Slijedeća epizoda: Moralnost i uzročnost


Unbeliever @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 0
Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran i nije uzrokovan  ili određen sudbinom, kismetom ili karmom.

Ako je nekome sudbina da bude premijer, onda nekom drugom mora biti sudbina da bude njegov glasnogovornik. Ali tada ni jedan ni drugi ne bi u tome imali izbora, dakle ni odgovornosti niti moralnosti. Što je primjenjivo i šire od Sanadera i Mačeka.

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, stoga je izbor stvaran, i izbor i njegova posljedica su unaprijed nepoznati i nepredvidljivi. Stoga nema snova o budućnosti i predskazanja o budućim izborima i njihovim posljedicama, nema astrologije, ni numerologije ni vračanja iz karata i graha. Isto tako nema fiziognomije ni frenologije, tj. nema lica i lubanja predeterminiranih za kriminal.

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, i izbor nije uzrokovan ili određen nikakvom božanskom ili đavoljom voljom, planom ili moći.

Moralnost, odgovornost i izbor su stvarni, i izbor i njegova posljedica se ne mogu znati unaprijed, stoga nema duhova ni bogova koji bi mogli predvidjeti buduće izbore i njihove posljedice. Stoga nema gatanja, predskazanja i proricanja. Isto tako nema vidjelaca, proroka i predskazatelja, kao što nema ni spasitelja i mesija.

Moralnost, odgovornost i izbor su stvarni, i izbor i njegova posljedica se ne mogu znati unaprijed, stoga nema sveznanja. A kako bi svemoć morala uključiti sveznanje, nema ni svemoći.

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, i izbor nije uzrokovan ili određen nikakvom ljudskom prirodom, dobrom ili lošom.

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran, i izbor nije uzrokovan ili određen nikakvim nasljeđem ili utjecajem okoline. Možemo odbaciti najbolje porijeklo i odgoj, isto tako i ono najlošije. 

Prethodna epizoda: Moralnost i predviđanje izbora Slijedeća epizoda: Moralnost, ekonomija, instinkti i učenje


Unbeliever @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran.

Ali kako bi izbor mogao biti stvaran ako bi izbor bio poznat unaprijed, ili predviđen, ili barem predvidljiv? Da je izborno povjerenstvo prije ovih zadnjih parlamentarnih izbora unaprijed objavilo da će na izborima pobijediti HDZ biste li ipak išli na birališta? Naravno da ne, jer tada izbor više ne bi postojao. Ako bi izbor bio poznat unaprijed ili predvidljiv, tada ne bi bilo izbora pa stoga ne bi bilo ni moralnosti niti odgovornosti. Stoga izbor mora biti nepoznat unaprijed i nepredvidljiv.

Predskažite mi ili predvidite neko malo djelo za koje ćete tvrditi da ću ga učiniti nakon što to izrečete (na primjer - da ću se počešati po nosu) i ja ću učiniti nešto sasvim suprotno, jer mogu birati. Gdje je tu predvidljivost? Što je još gore, ja mogu učiniti upravo to što ste rekli a da time ipak ne potvrdim vašu sposobnost predviđanja.

Predviđanje svih mogućih slučajeva (npr – na izborima će pobijediti HDZ ili neće pobijediti HDZ) nije uopće predviđanje. Kao ni predviđanje svih vjerojatnih slučajeva (na izborima će pobijediti HDZ ili SDP).

Pošto se izbor ne zna unaprijed i nepredvidljiv je, isto mora biti i njegova posljedica jer svako znanje ili predviđanje posljedice izbora podrazumijeva i predvidljivost samog izbora.

Mnoga uvriježena, popularna ili pak nametnuta vjerovanja podržavaju predvidljivost izbora i njegove posljedice, čime zapravo opovrgavaju postojanje moralnosti, odgovornosti, izbora i osobnosti. Proroštva, gatanja, hiromantija, tarot, I-Ching, tumačenje snova … zanimljivo je da se ljudi tim vjerovanjima priklanjaju najviše u razdobljima velikih moralnih kriza, kad im nedostatak moralnosti oko njih potakne vjerovanje u moguću predvidljivosti izbora i njegovih posljedica. 
  
Je li nedostatak razvoja i edukacije o moralnosti, teoriji i filozofiji morala i moralizmu olakšao i još uvijek olakšava nastanak, širenje i prihvaćanje takvih vjerovanja, ili takva vjerovanja ometaju razvoj i edukaciju o moralu? Odgovor je sigurno - oboje!

Prethodna epizoda: Odnos moralnosti, odgovornosti, izbora i osobnosti Slijedeća epizoda: Moralnost, sudbina, božanska volja i priroda


Unbeliever @ 08:04 |Komentiraj | Komentari: 0
Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, stoga je izbor stvaran i stoga je svaki biratelj osoba.

Kao što ne bi bilo moralnosti da nema odgovornosti, izbora i osobnosti, tako ne bi bilo odgovornosti da nema moralnosti, izbora i osobnosti, ne bi bilo izbora da nema moralnosti, odgovornosti i osobnosti, niti bi bilo osobnosti da nema moralnosti odgovornosti i izbora. To znači da kad bilo što od toga - moralnost, odgovornost, izbor, osobnost -  ne bi postojalo, tada ne bi postojalo niti jedno od ostaloga. Stoga su moralnost, odgovornost, izbor i osobnost istovrijedni.

Gledano s druge strane, baš kao što moralnost podrazumijeva postojanje odgovornosti, izbora i osobnosti, tako odgovornost podrazumijeva postojanje moralnosti, izbora i osobnosti, tako izbor podrazumijeva postojanje moralnosti, odgovornosti i osobnosti, i isto tako osobnost podrazumijeva postojanje moralnosti, odgovornosti i izbora. Stoga ako ijedno od toga - moralnost, odgovornost, izbor i osobnost - postoji, tada postoji sve ostalo od nabrojanoga. I stoga su također moralnost, odgovornost, izbor i osobnost istovrijedni.

Pošto su moralnost, odgovornost, izbor i osobnost istovrijedni, nedosljednost prema bilo čemu od toga je istovremeno nedosljednost prema svemu ostalome.

Primjeri:

Kad premijer Sanader eskivira odgovornost, tim činom niječe i svoju moralnost, sposobnost izbora i osobnost.

Kad premijer Sanader uskrati Mačeku izbor, samim time mu je uskratio osobnost i moralnost, ali ga je ujedno i oslobodio odgovornosti. Bar u onom opsegu koji se odnosi na taj izbor.

Kad mi blogeri prakticiramo danu nam moć da na svom blogu izaberemo po volji što ćemo objavljivati, možemo se smatrati osobama koje posjeduju moralnost, uz uvjet da prihvatimo i odgovornost.

Prethodna epizoda: Moralnost, odgovornost, izbor i osobnost Slijedeća epizoda: Moralnost i predviđanje izbora


Unbeliever @ 00:35 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 15, 2008
Moralnost je stvarna.

Ali kako to ona može biti ako nema odgovornosti? Može li netko tvrditi da je moralan a da pritom nema odgovornosti za svoje djelovanje? Ne može. Primjer: ako premijer Sanader opravdava svoj put u Veronu službenim avionom činjenicom da je tamo bio službeno pozvan, a potom tvrdi da ne mora javnosti pokazati račun iz hotela jer je u Veroni bio na privatnom putovanju, onda je tu očigledno nepostojanje odgovornosti. Logički zaključak je da premijer Sanader ne može ustvrditi kako je u slučaju Verona postupao moralno. Ako nema odgovornosti, ne može biti moralnosti pa ako je moralnost stvarna onda je i odgovornost stvarna.

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna.

Ali kako odgovornost može biti stvarna ako nema izbora? Možemo li biti odgovorni za postupak u kojemu nam nije dana mogućnost da odaberemo kako ćemo postupiti. Ne možemo. Primjer: Ratko Maček, glasnogovornik Vlade (u odlasku). Maček je prvo tvrdio da Sanader uopće nije putovao u Veronu. Zatim da je putovao privatno. Pa poluslužbeno. Potom je izjavljivao da je Sanader bacio hotelski račun. Onda ga je odbijao pokazati, da bi ga nakon više od tri mjeseca navodno pokazao nekim novinarima koji ga pak nisu objavili u svojim medijima. Možemo li Mačeka smatrati odgovornim za ove izjave? Koliko god na Indexu mislili da možemo, ipak ne možemo. Naime, u tim izjavama Maček nije imao izbora. On je samo prenosio što mu je Sanader naredio.

Ako nema izbora ne može biti odgovornosti i stoga ni moralnosti; ali moralnost i odgovornost su stvarne pa je stoga i izbor stvaran. Izbor, naravno, nije svemoć, nego samo moć uporabe ili uzdržavanja od uporabe nekih drugih moći koje, dakako, prethodno treba posjedovati.

Moralnost je stvarna, stoga je odgovornost stvarna, i stoga je izbor stvaran.

Ali kako bi izbor mogao biti stvaran ako je izbor biratelju određen ili uzrokovan nečim iznutra ili izvana? Možemo li biti odgovorni za izbor koji nam je određen ili uzrokovan izvana? U prethodnom primjeru Mačeka nismo smatrali odgovornim za sadržaj poruka koje prenosi jer u tom nema izbora. Ali Maček je uvijek imao moć izbora koju je mogao prakticirati: biti ili ne biti glasnogovornik Vlade. Za to ga možemo smatrati odgovornim. Nema izbora, stoga ni odgovornosti niti moralnosti, ako je izbor biratelju bio određen ili uzrokovan nečim iznutra ili izvana; ali moralnost, odgovornost i izbor su stvarni, stoga izbor nije uzrokovan ni određen tako, i stoga je svaki biratelj osoba. Ako je Ratko Maček nedavno odlučio napustiti vladu i osnovati agenciju za politički marketing, je li to demonstracija njegove moći izbora? Izgledalo bi tako kad se ne bi dalo iščitati da taj izbor nije njegov već je uzrokovan izvana, od premijera Sanadera. Stoga Maček i dalje nema slobodu izbora i slijedom logičkog zaključivanja njega se ne može smatrati osobom. Ratko Maček je bio i ostao alat. U rukama premijera Sanadera. I slijedom daljnjeg logičkog zaključivanja odnos Maček – Sanader ne može se razmatrati sa gledišta odgovornosti i moralnosti jer one tu ne postoje.

Prethodna epizoda:  Je li moralnost stvarna? Slijedeća epizoda: Odnos moralnosti, odgovornosti, izbora i osobnosti


Unbeliever @ 23:54 |Komentiraj | Komentari: 0
Viroza, ne viroza … obećah, vrijeme je da nastavim.

Postoji li ta stvar zvana moralnost? Je li ona stvarna?

Iz života vidimo da većina ljudi smatra kako je moralnost stvarna. Barem sudeći po čestom spominjanju morala i pozivanju na njega, svojatanju moralnosti i uvjerenju u vlastiti moralni integritet.

Neki pak tvrde da moralnost ne postoji, uz razne argumentacije.

Jedni kažu da mi nikad ne možemo stvarno ništa znati. Ali kako oni onda to znaju?

Drugi pak tvrde da ništa ne postoji jer je cijeli svijet iluzija. U kojem slučaju su i oni samo iluzija, uključujući njihove rasprave.

Treći logičkim argumentima pobijaju valjanost logike …

Dokaz za ili protiv postojanja moralnosti izgleda da je nemoguće naći a da se pri tome ne upadne u zamku samoreferenciranja, a Goedel nam je prije skoro sto godina dokazao da se tada nalazimo u području nedokazivosti.

Zato nećemo niti tražiti dokaze već ćemo se usmjeriti na razmišljanje o tome ima li što loše u tome ako pretpostavimo kako je moralnost stvarna.

Ako smo postojanje moralnosti pretpostavili kao nužno za razlučivanje dobra od zla, onda pretpostavka da moralnost nije stvarna povlači zaključak da ne možemo raspoznati dobro od zla, to jest da su dobro i zlo jednakovrijedni.

Kakva bi to bila filozofija koja bi dopustila izjednačavanje dobra i zla, makar u vlastitoj teoriji? Nikakva, i to bi bilo loše.

Pretpostavimo li da je moralnost stvarna, to povlači zaključak da postoji mogućnost da razlikujemo dobro od zla, i postajemo bolji. Ne znači nužno da će svatko znati razlikovati, ali samo postojanje mogućnosti je dobra stvar.  To je dobro i na toj osnovi možemo graditi filozofiju koja će biti dobra. Stoga ćemo postaviti prvi aksiom naše filozofije o moralnosti:

Moralnost je stvarna.

Prethodna epizoda: O moralnosti, veprovima i nekim drugim stvarima Slijedeća epizoda: Moralnost, odgovornost, izbor i osobnost


Unbeliever @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 29, 2007
Još od početka ovogodišnje predizborne kampanje mota mi se po glavi jedna tema, moralnost, a nikako da ju načnem. Riječ moralnost nije nova ni rijetka u riječniku naših političara (a i šire) ali se tijekom kampanja uvijek malo intenzivnije koristi, naravno s naglaskom na glancanje vlastite „moralnosti“ i pljuvanje po protivnočkoj.

Ovi zadnji događaji na političkoj sceni u Hrvata ponovo su mi pažnju usmjerili prema toj temi, a današnji „osobni moralni čin“ ministra Kirina bio je onaj zadnji poticaj koji mi je trebao da stvarno počnem pisati o tome.

Ako sad mislite da ću se ovdje baviti seciranjem „afere veprići“ i komentirati moralnost Markača, Kirina, i svih ostalih upletenih uključujući Vladu RH na čelu sa Sanaderom, varte se. Oni će možda poslužiti za ilustriranje nekih dijelova razmišljanja, jer su stvarno neiscrpan kolektivni izvor primjera za razmišljanje o moralnosti. Ali mene više zanima sam pojam moralnosti, njegovo razumijevanje i interpretiranje, te njegov odnos prema drugim povezanim pojmovima kao što su odgovornost, izbor i osobnost.

Upravo mi se čini da u našoj vladajućoj garnituri čudno interpretiraju pojam moralnosti. Kad uprskaju do kraja i nemaju više nikakvog izbora, kad sudbina njihovog položaja (fotelje) ionako više nije u njihovim rukama, onda potegnu "osobni moralni čin" i naprave ono što bi im se i onako dogodilo i bez tog "moralnog" čina. Tu više nema zapravo ni govora o moralnosti. Moralnost ne može postojati bez odgovornosti, a odgovornost ne može postojati bez mogućnosti izbora. Pozivanje na moralnost u trenutku kad više nemaš izbora samo je jadan pokušaj krpanja već raspadnutog osobnog integriteta.

Stoga ću ovdje pokušati malo razmišljati o ova četiri pojma: moralnost, odgovornost, izbor i osobnost.

Moralnost se danas kao pojam upotrebljava u tri osnovna značenja. U prvom, opisujućem značenju, moralnost predstavlja pravila ponašanja koja se smatraju mjerodavnima u razlučivanju dobra od zla, usvojena od društva, filozofije, religije ili svijesti pojedinca. U drugom, propisujućem značenju, moralnost predstavlja idealno pravilo ponašanja koje bi svi razumni ljudi morali priznati kao prvi izbor pred svim drugim alternativama.  I treće, moralnost se često koristi kao sinonim za etiku; etika se zapravo više bavi praktičnim aspektom moralnosti – kako odrediti moralne vrijednosti, kako u određenim situacijama postići moralni rezultat, i slično. Za potrebe ovog razmišljanja upotrijebit ćemo sublimirano prvo i drugo značenje. Prvo zato jer nas zanima pitanje razlučivanja dobra od zla kao temeljnog razloga za postojanje moralnosti. Drugo zato jer se želimo odmaknuti od „partikularnih“ moralnosti - u praksi se pojam „moralnost“ obično veže uz neku društvenu skupinu pa ćemo tako naći pojmove kao „kršćanski moral“, „budistički moral“, „moralnost medija“, „moralnost političara“, pa čak i „nacistički moral“. Želimo razmatrati moralnost samu za sebe, bez vezivanja za pojedine društvene skupine, iako će antropolozi ustvrditi da moralnost ne može postojati izvan društva. To je međutim primjenjivo tek na društva u nižem stupnju razvoja, tipično bez poznavanja pisma, kod kojih se ne pravi razlika između moralnosti, lijepog ponašanja, zakona i religije. Iskustvo nam nalaže da u našem društvu moralnost treba razlikovati od ovoga ostaloga, iako su sve to pravila ponašanja usvojena u društvu.

Odgovornost u ovom razmatranju tumačimo kao sposobnost i spremnost prihvaćanja posljedica vlastitog djelovanja nakon što su ta djelovanja prošla kroz filter moralnosti i ocijenjena kao dobra ili zla (loša). Odgovornost je isto pojam koji često možemo čuti iz usta političara, ali u sasvim drugčijem kontekstu od pojma moralnosti. Odgovornost se arogantno izbjegava i rado pripisuje drugima.

Izbor tumačimo kao pravo i sposobnost pojedinca da u pojedinim pitanjima samostalno odluči o svojem djelovanju, primjenjujući pravila moralnosti i svjestan s time povezane odgovornosti. Često ćemo, baš u svrhu izbjegavanja odgovornosti, čuti izraz „nisam imao drugog izbora“. Postoje situacije kad više zaista nema izbora, kao u spomenutom Kirinovom „moralnom činu“, ali to samo znači da su neki prijašnji izbori bili loši i da nisu bili doneseni na temelju moralnosti i svijesti o odgovornosti. U većini situacija imamo mogućnost izbora.

Osobnost, svojstvo da se bude osoba, pojedinac, usko je povezano sa postojanjem izbora. Osobnost posjeduje biće koje može izabrati svoje djelovanje u svakom pojedinom slučaju, za koje će preuzeti odgovornost temeljem moralnosti kao mjerila. Biću kojemu je uskraćena mogućnost izbora, iz bilo kojeg uzroka, ne može se pripisati svojstvo osobnosti, te ga se neće smatrati odgovornim za posljedice njegovog djelovanja, niti se njegovo djelovanje može ocjenjivati kroz prizmu moralnosti. U spomenutoj aferi jedini kojima se može odreći svojstvo osobnosti su veprovi. Oni nisu bili u prilici da prakticiraju svoj izbor, jer da jesu ne bi bili završili mrtvi. Što se tiče svih ostalih – zna se. 

Prethodna epizoda:  ~ Slijedeća epizoda: Je li moralnost stvarna?


Unbeliever @ 23:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 23, 2007
U svakom danu postoji jedan trenutak kojega vrag ne može dosegnuti.
Unbeliever @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007
"Svi prsti na ruci su jednaki!" - rekla je prva.
"Svi prsti na ruci su različiti!" - rekla je druga.
Treća je znala istinu ali nije rekla ništa, jer je voljela svirati flautu.
Za razliku od prve dvije.
Unbeliever @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 2, 2007
Starac je sjedio na kamenu ruku položenih na koljena i promatrao crvene rubove oblaka obojane posljednjim zrakama sunca u smiraju. Dječak je sjedio pored njega, promatrajući travku koju je netom otkinuo.

"Djede, zašto su neki ljudi dobri a neki nisu?"

"Sinko, u svakom čovjeku stalno se bore dva vuka. Jedan se zove Zlo. To je bijes, zavist, ljubomora, tuga, žaljenje, lakomost, drskost, samosažaljenje, krivnja, ojađenost, oholost i samoljublje. Drugi se zove Dobro. To je radost, ljubav, nada, spokoj, skromnost, ljubaznost, dobronamjernost, suosjećajnost, darežljivost, istinoljublje, milosrdnost i vjera."

Dječak je promatrao travku i razmišljao. Zatim upita:

"Djede, a koji od njih dva pobjeđuje?"

"Onaj kojega bolje hraniš."


Unbeliever @ 11:32 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 23, 2006
I, na kraju, ono što ste valjda i očekivali od mene - zaključak o tome kako ja gledam na pojam Boga i njegovog postojanja. Ovo do sada sam sve pisao kako biste razumjeli da sam tome posvetio dosta pažnje i mozgovne procesorske moći, te da moje mišljenje nije utemeljeno na argumentima poput "... to je tako jer tako kaže Vra Ante, a on je mnogo pametan čovik, svaka mu se pozlatila ..."

Ukratko:

1. Bog postoji.

2. Bog je jedinstven. To što ga mi zamišljamo, predstavljamo i tumačimo različito, to je naš problem a ne njegov. A da to jest naš Problem, vidimo iz svakodnevnih zbivanja u svijetu.

3. Bog je svemoćan, u smislu da u svojoj prirodi sadrži sve zamislive moći (ili savršenstva kako sam to prije napisao). Za razliku od uvriježenog mišljenja, Bog nije svemoguć, u smislu da može učiniti ama baš sve što nama (ili njemu?) padne na pamet. Primjer: pošto sadrži sve moći, onda ima i moć stvaranja kamena, a isto tako i moć podizanja tog kamena; međutim, ne može stvoriti tako veliki kamen da ga ni On sam ne može podići. 

4. Za razliku od tabuističkih učenja u većini religija, Bog nema ništa protiv toga da mi razmišljamo o njegovom postojanju, svrsi i namjerama. Međutim, sva je prilika da je naše razumijevanje tih stvari blisko razumijevanju ovog teksta od strane gljivica koje su mi se naselile između nožnih prstiju. Ali, tko zna u što će se te gljivice razviti ... možda su već stekle neke natruhe razumijevanja pravilnosti pojave velikih potopa (prilikom pranja nogu) zbog kojih njihova civilizacija uvijek mora iznova početi svoj razvoj od nekoliko jedva preživjelih primjeraka.

Ove četiri postavke sasvim su dovoljne za moje poimanje Boga i uspostavljanje odnosa prema njemu. kao što sam već spomenuo, to nema nikakve veze sa bilo kojom i bilo čijom religijom i njenim prakticiranjem. To bi bio završetak priče o mom odnosu prema Bogu i vjerovanju, ali nije kraj mojim razmišljanjima o toj temi, zahvaljujući vašim komentarima. Pa će biti još.


Unbeliever @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 20, 2006
"Klasična" koncepcija Boga uključuje njegovo nužno postojanje. Ne mislim ovdje na vjerske dogme koje postojanje Boga uzimaju kao aksiom, već na logičku argumentaciju koju razmatraju razne teologije. Možda najjača motivacija mišljenju da je bog nužno biće nalazi se u teologiji savršenog bića ili Anselmianskoj teologiji, tako nazvanoj po kršćanskom teologu iz 11. stoljeća, Sv. Anselmu od Canterburya. Na Anselmianskoj teologiji temelje se uglavnom sve kršćanske vjere. Prema Anselmianskom konceptu Bog je biće koje po svojoj prirodi sadržava sva shvatljiva savršenstva. Nužnost postojanja jest jedno od savršenstava pa je stoga Bog nužno biće.

Drugi argument za mišljenje o Bogu kao nužnom biću može se dobiti primjenom ontoloških argumenata (argumenti koji o postojanju Boga zaključuju na temelju same analitike, isključujući promatranje svijeta). Ontološki argumeti su brojni ali svi se oni temelje na nekoj vrsti nužne istine, što ih posredno povezuje s Anselmianskom argumentacijom. Ontološkim argumentima bavili su se kroz povijest i brojni matematičari-logičari kao što su Descartes, Leibniz, Goedel i drugi.

Konačni argument za mišljenje o Bogu kao nužnom biću proizlazi iz argumentacije da apstraktni objekti ovise o Bogu za svoje postojanje. Kako apstraktni objekti postoje u svakom svijetu, to i Bog mora postojati u svakom svijetu. Ovo, međutim, traži malo detaljnije objašnjenje.

... stay tuned.

Unbeliever @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Prvo ćemo pretpostaviti da je Bog biće. Pod bićem ovdje podrazumijevamo svaki pojam koji ima sposobnost postojanja, dakle za koji možemo propitivati njegovo postojanje ili nepostojanje. (To i jeste ona vječna rasprava, zar ne - postoji li Bog ili ne postoji?) Bića mogu biti materijalna, nematerijalna, pa i apstraktna.

Općenito je u filozofiji prihvaćeno da postoje dvije vrste bića, nazovimo ih ne-nužna i nužna. Ne-nužna bića su ona bića koja postoje ali nisu nužno morala postojati, na primjer - ja. Da se moji mama i tata nisu našli baš u onom pravom trenutku ... je li, ne bi mene bilo danas. Masu je takvih bića, ali ona nisu zanimljiva za moje razmatranje. Zanimljiva su mi nužna bića, to jest ona bića koja logički ne mogu ne postojati (zamijetite dvostruku negaciju, to je ono od metode filozofske logike, sorry).

Jedna zanimljiva klasa nužnih bića, uz to apstraktnih, su brojevi. Pokušajte zamisliti nepostojanje brojeva. Možemo ih ne upotrebljavati, možemo ne znati za njih, ali broj 389761 će uvijek postojati.

Mnoga zanimljiva pitanja pojavljuju se kad počnemo razmišljati o nužnim bićima. Što čini da oni nužno postoje? Postoji li temelj na kojem počiva njihovo postojanje? Jesu li neka od tih bića zavisna o drugima? Ako jesu, kako razumjeti tu zavisnost?

E, ali od svih tih pitanja nas zanima jedno. Je li Bog nužno biće?

... stay tuned.

Unbeliever @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, lipanj 24, 2006

Opet smo izašli u kasnu večernju šetnju - Lora, Gizmo i ja. Na kratko nam se pridružio i Mačak ali onda ga je Lora pojurila pa je on zaključio kako mu se ne igra s nama i da ima neke hitne poslove za posvršavati. Lora i Gizmo su trčali po livadici iza kuće, a ja sam se ispružio u ležaljku obješenu između dva oraha i bavio se svojim hobijem (gledanje u zvijezde, za one koji nisu pogledali moj profil).   

Gledanje u zvijezde je jedna aktivnost koja jako oslobađa misli. Kad ti je pogled fokusiran na točku udaljenu tako daleko da se ta udaljenost uopće niti ne mjeri kilometrima nego godinama, onda um izgubi sva ograničenja i slobodan je otplutati preko svih granica koje nam je život ucrtao. Na koju obalu će ga plima ili oseka naplaviti, vrlo često je sasvim neizvjesno i ne uvijek bez opasnosti.

Tako me ovaj puta naplavilo na obalu razmišljanja o nekim tekstovima koje sam pročitao u raznim blogovima, a nešto i u novinama. Tekstovi o uzaludnom traženju pravog partnera za suživot, iskustva nasilja, ljubomore, razočaranja, prijevara i laži. O brakovima i vezama u kojima pršti od tuge i jada, a opet se ne prekidaju, dok ne završe tragičnim događajima poput onog nedavno u Nazorovoj. O obiteljima koje traju pune nasilja i nesreće a nikako se ne raspadaju. Zašto je to tako, zašto je tako lako ući u neku vezu koja izgleda kao vrt ruža, a poslije tako teško izaći kad se pretvori u polje drača i kopriva?

Gledanje u zvijezde uz ostalo oslobađa i od vremenske granice, pa je tako brzo došlo vrijeme za poći u kuću. Trebalo je skinuti ležaljku s oraha da ne navuče vlagu preko noći. Dok sam odvezivao uže kojim je ležaljka vezana za stablo oraha prisjetih se jednog detalja. Kad sam prvi puta vezivao ležaljku za orah načinio sam na užetu čvor koji se od opterećenja zategao tako da mi je poslije trebalo dobrih pola sata da ga odvežem. Slijedeći puta sam razmislio kako vezati čvor koji se neće tako čvrsto zaglaviti i moći ću ga brzo odvezati. I, dakako, postoji takav čvor za uže. Danas kad odvezujem ležaljku dovoljno je da malo jače potegnem kraj konopca i čvor je odvezan.

Hm, kad bi takav čvor postojao i za emotivne veze? Kad bismo mogli svoje emocije poput ove ležaljke vezati za orah (partnera) na takav način da se taj čvor nikad ne zamrsi i zapetlja tako da ga više ne možemo odvezati, ili bar ne bez polomljenih nokata i oguljenih zglobova na prstima? Za vezanje čvorova na užetu postoje priručnici. Svaki mornar mora savladati tu vještinu. A kako savladati vještinu vezivanja čvorova života? Gdje je priručnik?

Unbeliever @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, svibanj 12, 2006
George je bio vrlo uspješan broker na Wall streetu, među najboljima. U tridesetoj godini je već zaradio desetine milijuna dolara i shvatio je da mu zgrtanje novaca na burzi nije više izazov. Odlučio je posvetiti se izučavanju Zena i postići prosvjetljenje.

Nakon par mjeseci priprema, George je najzad stigao u jedan hram visoko u planinama i stupio pred Zen učitelja.

"Učitelju, koliko mi vremena treba da postignem prosvjetljenje?"

"Učeniče, obično je potrebno oko sedam godina."

George će na to – "Ja sam bio najbolji student u svojoj klasi na Harvard Business School, naučio sam vrijedno učiti i naporno raditi, stekao sam bogatstvo trgujući na burzi. Kao pripremu za proučavanje Zena pohađao sam nekoliko tečajeva o upravljanju vremenom i dobio odlične ocjene i certifikate. Ako budem dobro planirao svoje vrijeme i intenzivno se posvetio studiranju, koliko će mi onda vremena trebati da postignem prosvjetljenje?"

Zen učitelj se osmjehnu  – "Četrnaest godina."

Unbeliever @ 08:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.