Blog
četvrtak, studeni 3, 2011
Iliti: OMG! He's back again!

.

Evo već desetak dana pokušavam ovdje nešto napisati. Ne ide pa ne ide. Ne zato što mi se više ne piše, već zato što veseli nam bloger jednostavno ne radi. Taman odlučim poslati post a on se ne javlja. Tri puta mi je krepnuo usred kreiranja novog posta.

I pri tom mi uporno tvrdi da sam žensko. Iako mi u profilu piše suprotno. Nešto kao problemi s bazom korisnika jer se prelazi na novi softver za forum. Yep, sve je kriv taj novi softver. I što već dvije godine ne radi pretraživanje bloga. I što već dvije godine ne radi rating (mada me to baš briga). I što se na naslovnici novi tekstovi pojavljuju ritmom mjesečevih mijena. I što već godinu dana editor postova ne radi u Internet Exploreru. Poznat nam je animozitet blogerovog development tima prema MS proizvodima, posebice IE-u. Ali prisiljavati korisnike da instaliraju poseban softver samo za editiranje postova na blogeru, u današnje vrijeme naprosto je debilno.

P.S. Eto nakon što sam napokon uspio iz mnogo pokušaja objaviti ovaj tekst, primijetih da mi je taglista na blogu odjednom postala prazna lista. Nema ničega u njoj. Mačka pojela taglistu.

Izgleda da je fakat došlo vrijeme za krenuti nekamo dalje ...

Unbeliever @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 24, 2011
Amy Winehouse je otišla, pardon, odteturala s ovog svijeta. Šteta za nju, još veća za nas, jer je stvarno imala potencijal. I glas, i sluh, i srce. Sad, što nam je ostavila, ostavila je zauvijek. Nekoliko stvarno dobrih pjesama. A bila bi ih napravila još mnogo više da je potrajalo.

Amy je umrla sa dvadeset i sedam godina i odmah su ju učlanili u 'Club 27', popis glazbenika koji su svoju karijeru završili smrću u dvadesetisedmoj. Dobro, nisu ju odmah stavili uz bok Jimiju, Janis i Jimu, ali ušla je u donji dom manje slavnih imena. Glavna značajka članova Kluba 27 je da su završili život i karijeru prije nego li su i jednom i drugom dopustili da se razvije do kraja. Slava koju im je njihova prerana smrt donijela nije primjerena njihovom doprinosu.

I zato: Janis Joplin, Jimmi Hendrix, Jim Morrison, Amy Winehouse, ovime vas proglašavam krivima jer ste neodgovornim odnosom prema vlastitom životu umanjili svjetsku baštinu za ona djela koja ste još mogli napraviti. Kazna se neće odrediti, iz očiglednih razloga.

Unbeliever @ 09:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 11, 2011
Eto, završilo je ovogodišnje ljetovanje. Proveli smo ga - a gdje bi drugdje nego tik uz veliku lokvu slane vode za koju prijatelj s pravom kaže da se ipak mnogo razlikuje od obične vode i da mu teško pada kad zamisli Meri Cetinić kako pjeva "I zato ti, vodo, hvala ... "

A onda, opet, sve se svede na to: puno vode, puno neba i bijelo jedro između

More, nebo i jedro

Unbeliever @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, lipanj 3, 2011

Bože, podari mi senilnost da zaboravim ljude koji su mi mrski,
sreću da nabasam na ljude koji su mi dragi,
i dobar vid da uočim razliku.

Unbeliever @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, svibanj 13, 2011
. . . posve bezopasni sve dok ih ne staviš u usta i zapališ.

No da, projekt koji sam prije par mjeseci započeo, a zbog kojega je ovaj blog trpio svekoliko zanemarivanje, danas je uspješno priveden sretnom završetku i to u planiranom roku. Zato će se sad ovdje vratiti malo živosti. Hvala upornim i uzornim posjetiteljima koji su navraćali unatoč i nadasve.

Unbeliever @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, svibanj 6, 2011
Ovo je samo jedan od tisuću ždralova koje će napraviti moja Sedmašica ...

Crane

Unbeliever @ 23:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 20, 2011
Ovo pomalo postaje tradicija - svake godine, povodom međunarodnog Dana planete Zemlje pozovem Annie Leonard da vam ispriča priču o nečemu važnom za ovu planetu. Prije dvije godine to je bila 'Priča o stvarima'. Prošle godine pričala nam je 'Priču o vodi u boci'.
E, pa red je da nam Annie i ove godine ispriča nešto. Evo je: Priča o kozmetici.



Unbeliever @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 7, 2011
Prije nekog vremena ponestalo mi u kuhinji korijandera. Korijander je jedan meni drag začin koji volim stavljati u složence, umak za špagete i slična jela pa sam ga počeo tražiti po trgovinama ali, ne lezi vraže, nigdje naći korijendera. Zavladala moda mješavina začina za pripremu specifičnih jela. Polica sa začinima naprosto je zatrpana vrećicama na kojima pišu nazivi jela: gulaš, fiš, kosani odrezak, grill piletina, gril svinjetina, kobasice, pizza, ćevapćići, pljeskavica, čak i za kolače medenjake, paprenjake, pa kuhano vino ... nema šta nema. Ako hoćeš skuhati gulaš samo staviš u lonac malo mesa i vode, saspeš vrećicu začina i držiš na vatrici cirka sat vremena - i eto ti gulaš. Zahvaljujući ovakvoj ponudi svatko sad može skuhati gulaš i to svaki put jednako dobar. I identičnog okusa kao i onaj kod susjeda ili bilo kojeg drugog kuhara koji se okoristio blagodatima globalne ponude začinskih mješavina.

A meni se baš to ne sviđa. Ja volim kad je moj gulaš drugačiji danas nego što je bio prošlog tjedna i da moji ukućani špagete proglase 'špagetima a'la Tata' jer su jedinstvenog i prepoznatljivog okusa. A za tako nešto treba imati pojedinačne začine koje ću miješati po svojim receptima i omjerima. Korijander tu ima značajnu ulogu ali eto, ne mogu ga naći.

Kako se prije par dana za vrijeme gableca u društvu naših dama iz računovodstva razvila rasprava o 'Masterchef' kuhanju na televiziji, ja se podsjetim na žalosnu situaciju s korijanderom i izjadam se kolegicama.

A već koliko danas stiže mi internom dostavom jedna kuverta iz računovodstva. Obična bijela, bez prozorčića, a malo podeblja. Otvorim, a unutra vrećica korijendera. Danica iz računovodstva našla korijandar na trešnjevačkom placu i kupila ga za mene. Hvala, Dano.

I tako, sad imam zalihu korijandera koja će potrajati prilično dugo jer je to jak začin i stavlja ga se vrlo malo u jelo.

A osim što ga volim u složencu s tikvicama, korijander me uvijek podsjeti na Karla Konrada Koreandera, knjižničara kojemu je Bastian Balthasar Bux ukrao knjigu koja ga je pak odvela pravo u Fantaziju.

Danas vam ne treba čarobna knjiga da biste stigli u Fantaziju. Jer Fantazija je tu oko nas. I kao što kaže 'jingle' na stojedinici: ne morate se micati samo sjedite mirno i slušajte - što će vam o našoj Fantaziji reći Djetinja kraljica. I shvatit ćete da je sve to 'Die unendliche Geschichte'.

Unbeliever @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 26, 2011
Dani se produljuju, ravnodnevnica je nedavno prošla, i rano izjutra kad Lora, Mala i ja izlazimo po prvi puta u danu protegnuti noge na livadici iza kuće dočekuje nas izlazeće sunce. Pasi ka pasi - njih više zanimaju zemne stvari pa spuštenih njušaka u travi čitaju izvještaje o livadskim zbivanjima od protekle noći, no ja radije proučavam situaciju u visinama. I tako otkrivam jasne dokaze zavjere koja se zbiva tu nad našim glavama, od većine ljudskog roda nazamijećena.

Vedro ranoproljetno jutro, rijetki ali taktički dobro raspoređeni stratusi, vrlo hladan zrak u visinama, sunce koje proviruje iza horizonta i prelet većeg broja aviona (nad našim gradićem se križaju zrakoplovni koridori, tako da nas u ovo doba dana prelijeće na desetke aviona u jednom satu), sve se to zavjerilo te iz nepoznatih razloga i s prilično nejasnim ciljevima stvorilo na nebu šaru od užih i širih bijelih traka opšivenih jutarnjim rumenilom na fonu neba skoro indigo boje.

Fotić nažalost nema tako veliko srce da bi u njega stao cijeli prošarani nebeski svod pa se na slici vidi samo jedan dio. Cijela slika ostala je u mom srcu.

.

P.S. Pristalicama teorije zavjere o kemijskim tragovima (chemtrails) - slobodno upotrijebite ovu sliku u daljnjim pisanjima. Puno je ljepša od onih koje obično koristite a kao dokaz teorije jednako bezvrijedna.

Unbeliever @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 20, 2011
. Nedavno mi opet rekoše da sam cinik. Nešto slično su mi rekli i prije par tjedana, a ako se dobro sjećam i prije kojeg mjeseca. Imam dojam da se razmaci između tih karakterizacija smanjuju. Primjenom poučka patke, došao sam do zaključka da bi stvarno moglo biti da sam postao cinik. 

U mladosti sam bio veliki optimista. Nepokolebljivo uvjeren da su svi svjetski problemi rješivi i to bez većih investicija, ulaganjem samo malo dobre volje. Kako je vrijeme odmicalo, množile se čvoruge na glavi od zalijetanja kroz zidove a zaliha kopalja za natrčavanje na vjetrenjače se smanjivala, taj je optimizam pomalo slabio i postupno ustupao teren pesimizmu. Kažu da je pesimist zapravo optimist s iskustvom.

I sad, kako je došlo do ovog prijelaza iz pesimizma u cinizam?

Možda ovako: optimist vjeruje da će riješiti sve probleme s lakoćom i to ga čini sretnim. Kad shvati da većinu problema neće moći riješiti on postane pesimist i to ga učini nesretnim. Onda jednom shvati da mu se baš živo fućka za probleme koje i onako ne može riješiti i da mu sve to zapravo ne treba. I pronađe svoj mir. Tad ga proglase cinikom. Ili kinikom, ako se pravilno izgovori ta riječ grčkoga porijekla skovana da bi dala ime jednoj filozofiji.

Kinička škola je bila starogrčka filozofska škola u kojoj je poučavao Antisten iz Atene. Ime joj potječe od atenske gimnazije Kynosarges, u kojoj je on poučavao. Kynosarges u prijevodu znači 'mjesto bijeloga psa'. Prema legendi, dok se atenjanin Didymos spremao prinijeti žrtvu, bijeli pas mu je ukrao pripremljeno meso za prinos. Didymos je primio poruku iz proročišta da na mjestu gdje je pas ispustio prinos podigne hram u čast Heraklu i u tom hramu je kasnije poučavao Antisten. Naziv kinici (κυνικός, oni nalik psima) time se veže i uz grčku riječ kyon (κύων, pas). Ipak je najvjerojatnije da je naziv kynikos pristalicama ove filozofije nadjenut kao poruga i uvreda, zbog načina življenja koji su provodili i propovijedali. Pripadnici ove škole isticali su bespotrebnost kao ideal: treba imati malo, i to malo dalje sužavati. Naučavali su jednostavan i oskudan život, u skladu s prirodom. Diogen se također vezuje uz ovu školu. Njegov život je bio živa ilustracija njihovog učenja; on sam je živio i poučavao u blizini ove škole.

Glavna načela kinika su: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba; čovjek je slobodan kad nema potreba; mudar čovjek je dovoljan sam sebi i prihvaća samo zakon prirode.

Lora, Mala, dajte malo mjesta ... eto i mene. A nije nam ni loše društvo. Tu je Heinrich Heine koji je rekao: "Što bolje poznajem ljude, sve više volim pse." Pa Janis Joplin koja je pjevala: "Freedom is just another word for nothing left to lose...".

Ima nas, ima ...

Unbeliever @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 6, 2011
Silos u Valpovu Vratih se sa kratkog proputovanja Slavonijom. Krenuo sam prije zore u četvrtak, autocestom prema istoku. Vožnja jednolična i nezanimljiva, ususret sivoj oblačnoj zori. Skrenuo lijevo na Slavoniku i dalje na sjever prema Osijeku, pa kod Osijeka opet lijevo, natrag prema zapadu, do Valpova. U valpovačkom poljoprivrednom kombinatu dočekalo me malo društvo probrano iz redova menadžmenta. Sa zanimanjem su očekivali najavljeni performans. Izveo sam im predstavu pod imenom 'Strateški safari: izlet s vodičem u divljinu strateškog planiranja'. Iako smo, u stvari, bili u sjeni visokog silosa. Auditorij je bio sastavljen od mlađih ljudi. Pokazali su priličnu razinu zanimanja i zdušno su radili vježbe, uz duhovite komentare i razgovore. Tako je naše druženje, koje je potrajalo sve do pet poslijepodne, bilo zabavno i ugodno i potisnulo je u drugi plan grebanje u glasnicama koje sam osjećao nakon višesatnog govorenja.
Oprostivši se od ovog društva, još za dana pokrenuo sam opet svoju malu vozilicu u pravcu zapada, preko Koške, Našica i Feričanaca u Orahovicu, stigavši oko pola sedam uvečer u hotel Dukat, gdje sam se nedugo potom ušuškao u postelju. Oko pola pet ujutro probudilo me kukurikanje pijetla. Glavom mi je prošla scena iz Bunuelovog 'Fantoma slobode' jer je pijetao bio tako glasan kao da mi stoji na krevetu. Ipak je bio na dvorištu gospodarstva koje je odmah do hotela, a njegova glasnost je bilo posljedica moje navike da spavam uz otvoren prozor.

Nakon desetak minuta oglašavanja novog dana pijetao bećar se smirio i ja sam ponovo utonuo u san, samo da bih se sat kasnije probudio uz glasnu zvonjavu s tornja crkve koju skoro da sam mogao rukom dosegnuti s prozora. No i to sam izdržao stoički, što ne znači stojećki. Jer je bilo ležećki. Nakon što je zvono reklo što je imalo reći nastavio sam sanjati tamo gdje sam bio grubo prekinut ali to nije trajalo dulje od pola sata jer je vozač autobusa koji je bio poarkiran pod mojim prozorom upalio makinu. Ovo je slomilo zadnje linije moje izdržljivosti jer je kroz prozor počeo ulaziti odurni smarad ispuha. Ustao sam, zatvorio prozor i otišao se tuširati. Za doručkom mi je pjevao Škoro '... dani mi idu uludo ...'

Crkva u Orahovici
U poljoprivrednom kombinatu Orahovica slično društvo kao i u Valpovu. Ovi su, međutim, bili malo manje zagrijani za učenje o strategiji. Ipak smo i ja i oni odradili korektno cijeli posao, ali je sve skupa bilo manje zabavno nego u Valpovu. Zato smo i završili nešto ranije. Spakirao sam opremu i krenuo prema Kutjevu. Sa mnom su na put pošle i dvije boce orahovičkog silvanca. Bez toga se ne odlazi iz Orahovice.

Vijugavom cestom popeo sam se uz Papuk, kroz snijegom pokriven park prirode. Oni papci što vjeruju da je 'macho' juriti po bespuću dvotonskim terencem s trolitarskim motorom, pogonom na sva četiri kotača i gumama s ripnama debljim od prstiju Janike Balaža, trebali bi se probati provesti usred zime preko Papuka u malom C3 s proćelavim ljetnim gumama ... da vide što je adrenalin. Ma, šalim se, na cesti jedva da je bilo snijega tu i tamo, većinom je samo bila mokra. Ali snijegom pokriveni okoliš je bio prekrasan i uživao sam u ovoj planinskoj vožnji, iako je dan bio oblačan i falilo je sunce za puni ugođaj.

Papuk
Spustio sam se s Papuka u Kutjevo, gradić poznat po odličnim vinima, ali nisam imao vremena za vinski turizam. Uputio sam se prema Požegi s namjerom da kroz nju stignem do rodne mi Nove Gradiške. Namjerno sam skrenuo s glavne ceste da bih prošao kroz Cernik, selo kroz koje sam se često kao mladac vozio očevim Tomos automatikom, obilazeći zabave u tom selu i susjednoj Šumetlici. Prepoznao sam neke dijelove, promijenili se jesu ali ne mnogo. Njenu kuću nisam prepoznao. Nje ionako odavno nema, pa možda ni kuća više ne postoji ...

U Starom Petrovom Selu nedaleko Nove Gradiške svratio sam kod sestre na kavu. Nakon odmora uz kavu i razgovor produžio sam dalje na autocestu prema Zagrebu. Taj dio puta je bio opet monoton i dosadan tako da sem vozio brzo i oko pola devet uvečer stigao kući.

Bila su to dva dana koji će sazrijeti u jednu ugodnu uspomenu.

Unbeliever @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, veljača 26, 2011
. Opet sam upao u jednu od svojih vlastitih zamki. Prihvatio se projekta koji će mi na dva-tri mjeseca značajno smanjiti resurse raspoložive za ostale aktivnosti, uključujući blogiranje. Obavezao se na deadline na način koji ne dopušta pomake. Zato se i zove dead line - il' si na crti il' si mrtav. A šta mogu kad je mamac bio tako primamljiv, kako mu odoljeti?! Uostalom, sam sam ga odabrao i turio u klopku ...
Jučer sam po prvi puta nekome zabranio komentiranje na ovom blogu. Banao ga, što bi se reklo po blogerski. Od proljeća dvijetisućeišeste, od samog postanka Blogera, nitko ovdje nije dobio zabranu do sada. Nisam blokirao one što su me vrijeđali po nacionalnoj i drugim osnovama. Nisam blokirao one što su mi tekstove ocijenili glupim i dosadnim. E, al' kad mi netko ispod uspomene na Pređu tri dana za redom ostavlja reklamu za svoju kladionicu, i ne reagira na suptilnu poruku što mu ja redovno tu reklamu izbrišem, onda nema više puno premišljanja. Blokada, i to ti je to. Pretjera ga, brajko.

A glede tih uspomena ... zaredalo nešto ovih dana, kao što napisa Primogena, tj. moja Prvorođena. Odlaze veliki ljudi i valjalo bi ih se spomenuti rječju ili dvije. Evo je otišao Ivan Picelj ( 1924. - 2011.) nakon što je sebe uzidao u temelje suvremene hrvatske umjetnosti. Kasum Cana (1968. - 2011.) ispjevao je sebi krila i na njima odletio u nebo kao što se i priliči pravom ciganinu. Zaslužio je svaki od njih zaseban post, pa i više od toga, ali malo me brine mogućnost da bi Jutarnji i Večernji, s ciljem redukcije troškova, mogli ukinuti stranice s obituarijima iliti smrtovnicama, i jednostavno objaviti link na moj blog. Uslijed čega bi neki njihovi zaposlenici mogli ostati bez posla.

U ovom izazovnom razdoblju hrvatske sadašnjosti, s neprestano rastućom masom nezaposlenih, čiji broj ćemo uskoro od Vlade moći saznati jedino ako premijerku podvrgnemo tretmanu izlošcima s aktuelne izložbe Arheološkog muzeja, ja ne mogu preuzeti taj rizik.

A sad se odoh dalje koprcati u svojoj zamci, jer ... karela, the bitter karela, shall cover it all!

Unbeliever @ 08:28 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, siječanj 28, 2011
iliti: Assumption is mother of all fuckups

. Znanstvenik antroplog, zapadnjak, otputovao je na teren proučavati jedno domorodačko pleme u Africi. Po njegovim dotadašnjim saznanjima, u tom plemenu postojao je običaj da se domaćin i gost uzajamno daruju hranom prilikom susreta, pri čemu svaki od njih obično daruje ono što smatra posebnom poslasticom. Polazeći na put antropolog je spakirao nekoliko konzervi kompota od bresaka koje je izuzetno volio jesti, uvjeren da će tim poklonom uveliko obradovati svoje domaćine.
Po dolasku u afričko selo, poglavica plemena je ceremonijalno pozdravio gosta i ponudio mu zdjelicu prženih mrava. Antropolog je sa zahvalnošću primio poklon, pojeo malo i, uljudno se ispričavši, otišao iza podebljeg stabla povraćati. Zatim je on ponudio poglavicu kompotom od bresaka. Poglavica je sa zahvalnošću primio poklon, pojeo malo i, uljudno se ispričavši, otišao iza onog istog stabla povraćati.

Naše pretpostavke o tome što se nekome sviđa ili ne sviđa obično su kulturološke i subjektivne. A osjećaji onoga što se nama sviđa ili ne sviđa imaju doboke korijene u našoj unutrašnjosti. Ovu priču nađoh u jednoj knjizi o upravljanju kvalitetom gdje je poslužila kao ilustracija za problem definiranja pojma kvalitete kao univerzalnog mjerila koje neće biti obojeno kulturom i subjektivnošću.

Ali priča je primjenjiva i u puno širem dosegu i može nas podsjetiti na to da svakog dana radimo brojne pretpostavke o tome što se ljudima oko nas sviđa ili ne sviđa ili, što je još gore, što bi im se trebalo sviđati ili ne sviđati. Koju glazbu bi trebali slušati, koje knijge čitati, koje filmove gledati, što piti, što jesti, kojim sportom se baviti, u što vjerovati a u što ne vjerovati, koga voljeti a koga mrziti. Svijet oko nas krcat je savjetima, uputama pa i naredbama i prisilama koje su sve utemeljene na običnim pretpostavkama.

Što nas često dovodi u situaciju da moramo, uljudno se ispričavši, otići iza stabla povraćati.

Unbeliever @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 26, 2011
Film relikvija.

Među rijetkim stvarima koje me mogu zadržati pred TV-om za vrijeme cijelog trajanja.

Vesnicko ma Strediskova

Unbeliever @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 24, 2011
Moja Sedmašica u zadnje vrijeme nešto voli crtati mačke. Misli da je to zato što joj nedostaje Mačak, koji je ljetos nestao. Evo danas je nacrtala jednu macu kako sa zanimanjem promatra svoj odraz u kugli. Tehnika: obična HB olovka na papiru iz bilježnice za Hrvatski jezik.

.

Unbeliever @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 18, 2011
Moja Prvorođena je cijelu prošlu godinu sudjelovala na fotografskom natjecanju koje je organizirao portal deviantART. Natjecanje se zvalo 'Project 52' i uvjeti natjecanja tražili su da se svakog tjedna u 2010. godini objavi po jedna fotografija, dakle ukupno njih pedeset i dvije.

Prvorođena se dosjetila da u špilu igraćih karata ima pedeset i dvije karte, pa je smislila projekt tako da svaki tjedan snimi jednu kartu iz špila. I tako je krenulo. Tjedni su prolazili, slike su se množile, nastajanju nekih sam i svjedočio. I prošlo je svih pedeset i dva tjedna, svih pedeset i dvije karte su bile uslikane i njihove fotke objavljene na deviantART, među njima i ova šestica karo.

Six Of Diamonds

A koga zanimaju i ostale fotke, evo ovdje svih pedesetidvije.

Onda je trebalo čekati par tjedana da oni tamo devijanti pregledaju sve te slike i odluče o pobjednicima. I eto, objaviše pobjednike, a među njima moja Prvorođena na trećem mjestu.

Bravo Prvorođena, čestitam još jednom!

Ponosni tajo.

Unbeliever @ 22:18 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 16, 2011
. Dok su Lora i Mala u oskudnoj zimskoj travi uzaludno tragale za onim mišem koji je danas negdje oko podne izašao na sunce ogrijati sivo krzno i ostavio svoje mirise na korijenju trave, ja sam se bavio svojim hobijem, gledanjem u zvijezde.

Onda mi je palo na pamet da ih prebrojim.

Prebrojati zvijezde na nebu ... nekad smo to smatrali metaforom nemogućeg zadatka. No suvremena tehnologija učinila je da to više nije nedostižno. Počeo sam brojati i nije mi trebalo više od nekoliko minuta. Sedamdeset i četiri. Ove večeri na nebu iznad Velike Gorice moglo se izbrojati ukupno sedamdeset i četiri zvijezde. Silno svjetlosno zagađenje onemogućuje da ih se vidi više.

Još prije par godina bilo ih je puno više, ali od tada se dosta izgradilo. Na sjeverozapadnoj strani se u ovo doba dana obično moglo vidjeti sazviježđe Veliki medvjed i u njemu Velika kola po kojima se može lako odrediti položaj Sjevernjače. Otkako je upaljena rasvjeta an parkiralištu Konzumovog trgovačkog centra, Medo i Kola se više ne vide, a Sjevernjača se tek nazire, ako znaš kamo treba gledati. Na jugoistoku su zvijezde isto ublijedile i jako se prorijedile otkako je u prometu čvor velikogoričke obilaznice i auto ceste Zagreb-Sisak, naravno - bogato rasvijetljen.

Ostalo ih je nešto malo, pravo iznad glave, a i njih se vidi samo kad se odmakneš od ulične rasvjete.

Sve mi je teže baviti se mojim hobijem.

Unbeliever @ 19:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, siječanj 7, 2011
Hristos se rodi!

Христос се роди! Hristos se rodi!

Unbeliever @ 08:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 29, 2010
Vratih se s izleta u Budimpeštu kamo sam išao malo bolje upoznati Mađare. Mađari su jedan stari nomadski narod koji je u svojm lutanjim došao u Panoniju i tu se malo dulje zadržao. Ta im tradicija nije sasvim izumrla kao što pokazuje vrlo bliska povijest kad su dolutali u INU i tu se zadržali. S Mađarima dijelimo veliki dio naše povijesti tijekom kojega su pretežno vladali Hrvatima. Kako se čini toga će biti još.

Malo više o Budimpešti će biti poslije kad pospremim torbicu s dojmovima.

Unbeliever @ 06:56 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 21, 2010
Ne, ne, nije taj cirkus na koji ste pomislili, nemojte se prerano radovati. Taj će vam još dulje vrijeme biti u domovini. Ovdje je riječ o Cirque du Soleil koji je sa svojom predstavom Saltimbanco proteklih pet dana gostovao u Zagrebačkoj Areni. Mi smo danas bili na posljednjoj predstavi, pa ako niste otišli vidjeti ih u ovih pet dana - nema više, gotovo, odoše ...

Za utjehu eto vam snimka meni najbolje točke: Il Sogno di Volare, iliti San o letenju.



Unbeliever @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 14, 2010
iliti: Sedmašica i Unbeliever na Interliberu

Simpsoni i filozofija Za razliku od prošle godine, kad je to bilo skoro pa slučajno, ove godine je Sedmašica planirala odlazak na Interliber kojih tri tjedna unaprijed. I tako smo se jučer zaputili u Zagreb planski i s ciljem. Cilj je bio pronaći neke nedostajuće brojeve manga stripa 'Negima'. Ali kad smo već tamo ... jel'te ...

Kao i obično, na sajmu je vladala neopisiva gužva i vrućina. Kao i obično, na centralnim punktovima štandova izdavača kočoperile su se hrpe udarnih naslova, namijenjenih masama, prepunih pikantnih detalja iz života 'selebritija', iznad kojih su se isto tako kočoperile dvometarske slike selebritija koji su bili spremni te detalje ispričati za javnost.

Knjige su to koje se, iako ne vrijede papira na kojem su tiskane, prodaju po cijenama koje s fantastičnim sajamskim popustom dosežu stotine kuna. Neka ih. Profitom od tih knjiga izdavač će financirati one manje profitabilne a puno vrednije projekte.

Pronašli smo one brojeve Negime koje smo trebali, pa smo nastavili razgledati. Zavirivali smo u zakutke gdje se obično mogu naći ona manje profitabilna a vrednija izdanja. Tako smo natrapali na 'Blaga Leonarda da Vincija', knjigu koja opisuje život i djelo Leonardovo, a pojedini listovi imaju ugrađene džepove u kojima se mogu pronaći reprodukcije nekih dokumenata - njegovih rukopisa i skica, putovnica koju mu je dao Cesare Borgia, neka pisma upućena Leonardu, a na kraju knjige nalaze se i prijevodi tih dokumenata.

Odmah pored pronašli smo komplet 'Croatica - hrvatski udio u svjetskoj baštini'. Sve ono što je važno na povijesnom, kulturnom, nacionalnom, sociološkom, društvenom, sportskom i drugim poljima, a nosi atribut hrvatsko, može se naći u te dvije poveće knjige. Popust je bio tako nevjerojatan (75%) da je, uzevši u obzir da se radi o dvije povelike knjige u kunstdruku na finom papiru, očigledno izdavač odlučio samo pokriti troškove izdanja. Neka, zaradit će on od onih selebriti ispovijesti.

Serendipičnost je bila na djelu i ovaj put pa smo, ne tražeći, naletjeli na trešnjicu na vrhu kolača. Sedmašica ju je primijetila i, poznajući moje sklonosti, pakazala mi prstom na naslov 'Simpsoni i filozofija'. Nije mi trebalo više nego da pogledam na stražnje korice pa da knjiga završi u našoj vrećici. Jer tamo je pisalo: 'Ima li Homer Simpson aristotelovskih vrlina? Možemo li od Maggie išta naučiti o vrijednosti šutnje? Je li Bart upravo takav čovjek na kakvog nas upozorava Nietzsche? Što nam Lisa može reći o našim podvojenim osjećajima prema intelektualcima?' Kad bih i mogao odoljeti izazovu ovih pitanja, sigurno bih podlegao obećanju ' ... u knjizi ćete naći i najgori ikad napisan filozofski tekst'. Sada kad imamo Simpsone i filozofiju, možemo zadovoljno protrljati ruke i sporim, zlobnim glasom reci: "Divno...".

I tako smo protrljali ruke i rekli da je dosta kupovanja i više ni jednu knjigu nećemo kupiti, dosta smo potrošili, nema više, časna pionirska, punctum. Onda smo naišli pored štanda s kojega nas je gledala knjiga 'Svijet zmajeva - tajne iz zmajskog carstva'. Neoprezno smo u prolazu uspostavili 'eye contact' i poslije toga se nismo više mogli oduprijeti njenoj magičnoj privlačnosti. Tko smo mi da se odupremo moći drevnih mitskih stvorenja ... Nakon što smo i tu knjigu strpali u vrećicu, pobjegli smo glavom bez obzira, spašavajući goli budžet.

Kao jedna vesela uspomena ostala mi je s ovog Interlibera domišljatost jednog izdavača. Na jedom od onih centralnih štatandova kočoperila se velika hrpa podebljih knjiga enciklopedijskog formata, u lukuznom izdanju s pozlaćenim rubovima listova i kaligrafskim naslovom koji nije mogao proći nezapaženo: '1001 noć'. U redu pred blagajnom nekoliko ljudi je stajalo s debelom zlatnom knjigom pod rukom. Nasmiješio sam se i zapitao koliko njih će se razočarati kad donesu knjigu doma i otkriju da se u njoj nigdje ne spominje Onur a Šeherezada, iako se spominje, nema nikakve veze sa onom Šeherezadom koju su očekivali.

Izdavač je samo iskoristio prepoznavanje uzorka pojma '1001 noć' u masama, kako bi prodavao knjigu koja osim naslova nema veze s popularnom turskom sapunicom. Naime, ova knjiga, izvornog naslova 'Alf Layla wa-Layla', arapski je zbornik priča i najpoznatije djelo orijentalne literature na Zapadu. U zajednički labav okvir unesene su raznovrsne i raznorodne bajke, legende, poučne i šaljive priče, parabole, anegdote, te ponešto stihova. Izuzetno vrijedno djelo, skoro bih ga i ja kupio da ga već nemam doma u manje luksuznom i puno jeftinijem izdanju ...

Unbeliever @ 10:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 1, 2010


Unbeliever @ 19:56 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 10, 2010
Cijelo prijepodne bilo je sivo. Gusta magla nije se dala rastjerati nego se u kapljicama spuštala na travu, uvlačila se u krošnje i s lišća kapala za vrat, kvasila Lorin rep i leđa. Tmurno prijepodne nastojao sam malo uljepšati pohanjem gljiva sunčanica za doručak. Sunčanice je nabrala tetka jučer negdje na Sljemenu i dala nam četiri prekrasna klobuka, svaki oko tridesetak centimetara u promjeru. Pohao sam ih jednu po jednu jer svaka popuni tavu za prženje kad ju uvališ unutra namočenu u tijesto za palačinke. Ja sam pojeo jednu cijelu, Sedmašica samo polovinu. 

Negdje oko treće ure iza podneva sunčevi ustrajni napadi polako su počeli davati rezultata i magla je postepeno napustila bojište. Ukazalo se vedro i plavo nebo, a kad bi se izašlo na sunce njegove tople zrake pozivale su na izlazak u prirodu. Nismo mogli odoljeti pozivu.

Mala, Lora, Sedmašica i ja potrpasmo se u moju malu vozilicu i odbrujasmo do izletišta na Ključić Brdu. Tu ostavismo auto i krenusmo pored obora s jelenima. Cukele su taj dio puta morale biti na lajnama, ali su bile vrlo fine i nisu niti zalajale iako su pokazivale veliko zanimanje. Poslije smo ih pustili da slobodno trče, i kad smo prolazili pored peradarnika koji je nekad bio velika farma fazana, one su i opet bile fine i pristojne, samo su se propele na stražnje noge i preko zidića kroz žičanu mrežu gledale što rade kokice i fazani, ono malo što ih je ostalo.

Prošli smo fazaneraj i zamakli u šumu. Dočekao nas je snažan miris humusa, lišća i - gljiva. Na sve strane gljive, sveprisutne i neizbježne. Naravno, većinom nejestive. Ne očekuješ u kasno nedjeljno poslijepodne naći puno jestivih gljiva u šumi nadomak puta i izletišta. To su već pobrali jutarnji berači. Svejedno smo naišli na dva vrganja, jedan je već bio star i natruo ali drugi je bio sasvim lijep i mlad. Vidjeli smo i par panjeva zaraslih u panjevčice koje su također već bile dosta stare i ne bismo ih brali ali čudno da ih nitko nije ubrao jučer ili prekjučer dok su još bile mlade i fine. Ne znaju ljudi kako su to fine gljive, pogotovo kad se ukisele. Tako ništa nismo brali, uostalom nismo ni pošli u berbu već u šetnju i razgledanje.

Umjesto košarice, u ruci se našao fotoaparat pa smo napravili gljivarski fotosafari. Najbrojnije su bile amanite ili pupavke koje su mahom otrovne, a zelena pupavka znakovitog latinskog imena (Amanita Phaloides) najčešći je ubojica neiskusnih i neopreznih gljivara. Mada se u rodu ovih trovačica našla i jedna od najplemenitijih i najukusnijih gljiva, blagva ili kneginja (Amanita Cesarea). No, nama su danas najprivlačnije bile živopisne zlatne capice (Ramaria Aurea), koje skoro da svijetle jarkim sjajem na tepihu od smeđeg lišća ...

capica

Unbeliever @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, listopad 7, 2010
Djeca radnici

Unbeliever @ 07:52 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 5, 2010
. Ne, ne, neću pisati o podmazivanju, mitu i korupciji. Ima ionako puno onih koji o tome pišu, a puno previše onih o kojima se to piše. Riječ je o najobičnijoj kremi za ruke, onoj kojom rješavate problem suhe i ljuskave kože na ručicama rumenim.

U davna vremena sam se profesionalno bavio podučavanjem cvijeta mladosti naše čudesima suvremene digitalne elektronike. To je uključivalo dosta držanja u ruci obične krede, većma bijele a ponekad i onih u bojama. Kreda je vraška materija, praškasta, suha i vrlo porozna. Što znači da upija sve sa čime dođe u kontakt. Kad ju dulje vremena držiš u ruci ona popije svu masnoću iz kože i nakon nekog vremena ti ruke izgledaju kao da ih je vješt arheolog upravo pronašao u novootkrivenoj egipatskoj piramidi, osim ako na vrijeme ne primijeniš kontramjere u vidu mazanja kremom za ruke. Ali kreda je opak borac i kreme koje su se u to vrijeme mogle nabaviti kod nas nisu joj bile dostojan protivnik.

Jedini superjunak koji bi uspijevao razorno djelovanje krede staviti pod kontrolu bila je izvjesna krema po recepturi sa dalekog sjevera Europe, napravljena za potrebe sjevernoatlantskih ribara. U to vrijeme kod nas nije bilo DM-a ni drugih trgovina krcatih kozmetičkim potrepštinama i na našem tržištu se takva krema nije mogla nabaviti. Stoga je sveta dužnost svakog od profesora i asistenata sa Zavoda bila da prilikom povratka sa kakve konferenecije u inozemstvu donese (prošverca) i nešto zaliha kreme za ruke, kupljenih za 'konvertibilnu valutu' koju smo prethodno nabavili na crnom tržištu deviza. Sve skupa ilegalna, maltene kriminalna aktivnost. No to su bila vremena kad smo za zdravu kožu na rukama bili spremni riskirati tužbu za devizni i carinski prekršaj.

Vremena su se promijenila, kapitlizam je doživio 'comeback' na velika vrata i danas tu kremu kupujem u ljekarni u svom kvartu. Ne ratujem više s kredom, ali ima drugih napasnika. Na primjer prašina iz krzna mojih zvijeri, često pranje ruku zbog bavljenja spomenutima, itd. Kremu i dalje trošim iako u znatno manjim količinama. 

Svratih jutros u ljekarnu kupiti tubicu kreme. Tražim onu bez mirisa. Ljekarnica kaže da nažalost nje trenutno nema ali ima one s mirisom. Ja velim da mi se ne širi mirise.

'Ali to vam samo ima blagi mirs po limunu i metvici' uvjerava me ljekarnica u maniri vješta trgovca.

'Hvala, ali ja nisam ni limun ni metvica nego čovjek pa želim mirisati kao čovjek a ne kao limun ili metvica. Svratit ću kad bude one bezmirisne.'

Dođoh na posao. Dok se na jutrošnjem sastanku razvlači neka pretežno nepotrebna tema, ja u glavi premotavam scenu iz ljekarne i razmišljam o mirisma. Kako bi to izgledalo kad bismo se gledali njuhom?  Sklopim oči i počnem dublje udisati mirise oko sebe.

Za stolom u sobi za sastanke sjede: grana jasmina, bokor nevena, lahor s planinskih visova, dva proplanka u proljetnom cvatu, jorgovan, tri stabljike duhana i nekakav mineral nepoznatog imena i sastava.

Unbeliever @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 30, 2010
. Prije skoro dvije godine pisao sam o predstavi čuvenog kanadskog Cirque du Soleil, na koju smo tada morali potegnuti čak do Beča. Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga ... pardon, Cirque du Soleil, ... skok na skok - pravo na klupu u našu metropolu.

Štošta se u dvije godine promijenilo, između ostalog izgradiše i Arenu u Zagrebu. I eto, baš u tu Arenu (o čijem nazivu i dalje imam pomiješane osjećaje) dolazi nam ovaj izvanserijski, nadnaravni multimedijalni događaj kojega s klasičnim poimanjem cirkusa povezuje tek niz akrobatskih performansa koji ilustriraju pripovijest koja se predaje gledateljstvu.

U studenom, od četvrtka 17. do nedjelje 20., u Areni Zagreb gostuje predstava 'Saltimbanco'. Naslov predstave je izveden od talijanskog izraza "saltare in banco" što doslovno znači 'skakati na klupi'.

Ova predstava istražuje nebrojene oblike urbanog tkiva metropolisa i njegovih slikovitih stanovnika: ljudi koji tu žive, njihovih sličnosti i razlika, grupa i obitelji, vreve ulica i stremljenja uvis nebodera. Saltimbanco odvodi gledatelja na alegorisjko i akrobatsko putovanje u srce tog imaginarnog grada u kojemu je raznolikost uzrok nadanju.

Ulaznice smo već kupili, za cijelu familju. Nema teorije da propustimo ovu priliku. A vi, ako želite poći na putovanje, požurite i nabavite ulaznice jer se broj slobodnih mjesta rapidno smanjuje. Ako vam se njihova cijena učini visokom valja vam znati da jedna predstava Cirque du Soleil vrijedi malo više nego: Dora, Porin i Eurovizija zajedno; ili dva koncerta Ede Majke; ili 48 koncerata Thompsona; ili posljednji koncert Miše Kovača (pod uvjetom da je uistinu posljednji); ili svi zajedno koncerti sa gerijatrije pobjeglih rock veličina održani ove godine u Hrvatskoj.

.
Unbeliever @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, rujan 7, 2010
Ušao sam u malu prostoriju opremljenu omanjim pultom u jednom uglu i dvije stolice u drugom. Uza dva zida, na stalcima od nehrđajućeg čelika stajali su izloženi brojni instrumenti, poredani u uredne uspravne nizove. Staklo, obojeni metal i nešto plastike. Čovjek za pultom ljubazno mi se osmjehnu i upita što želim.

'Ruke su mi prekratke,' rekoh.

Zanimalo ga je malo više detalja o mom problemu pa mu objasnih i pokazah.

'Morat ćemo napraviti pregled,' reče i pokaza mi rukom u treći kut prostorije. 'Izvolite za mnom, dolje.'

Strmim zavojitim stepenicama spustili smo se u podrum, u prostoriju bez prozora, još manju od one gore. Ova je bila ispunjena raznim uređajima meni nepoznate namjene, postavljenim na mehaničke nosače nalik rukama, tako da se mogu pokretati prema potrebi. Moj vodič mi pokaza na stolicu uza jedan zid. Sjedoh. Stolica je bila takve konstrukcije da u njoj sjediš udobno ali bez velike mogućnosti pokretanja - leđa uspravno, naslon za glavu onemogućuje okretanje glave ulijevo ili udesno. Pogled ravno naprijed, prema suprotnom zidu sa bijelim ekranom na kojemu se izmjenjuju neki nerazumljivi znakovi, čas manji, čas veći.

Čovjek privuče drugu stolicu i sjede ispred mene, primače jedan od onih uređaja na mehaničkoj ruci i poče me njime premjeravati, okrećući neke brojčanike i pritiskajući neke tipke. Pri tome me stalno propitivao: 'Kako je sad? Je l' ovako bolje? A sad? Lošije?'

'Radite puno na računalu,' reče, više kao konstataciju nego kao pitanje.

'Da,' rekoh 'cijeli dan sam za računalom.'

'Primijetio sam karticu.' Pokaza na moju identifikacijsku karticu koja je visjela pričvršćena za opasač. Na njoj je logotip firme za koju radim.

'OK,' reče na kraju. 'Sve ćemo to lijepo srediti. Svratite ponovo u utorak.'

* * *

Danas predvečer uđoh ponovo u onu prostoriju s pultom. Čovjek mi se i opet ljubazno nasmiješi.

'Eto, gotovo je,' reče i pruži mi omanju sivu duguljastu kutiju. Srce mi ubrzano zakuca. Nakon sekunde oklijevanja uzeh kutiju i otvorih ju. U njoj, na podlozi od nebesko plave fine tkanine svjetlucale su moje nove naočale za čitanje.

'Eto, sad ćete i najsitnija slova jasno vidjeti već na udaljenosti od tridesetak centimetara. Ruke vam više neće biti prekratke za čitanje.'

* * * P. S. (08.09.2010.) * * *

Jezuš, otkud toliko prašine na zaslonu mog monitora?!!

Unbeliever @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 5, 2010
Kompilacija Vraćamo se sa šetnje Lora, Mala i ja. Kako se iz polja približavamo našem kvartu, tako nas sve više zapljuskuju talasići glazbe. Najprije se samo motaju oko gležnjeva, to niti ne primjećujemo, onda se glazbena klima penje do koljena, tu bi sad Mala i Lora naćulile uha da nisu već navikle na te zvuke, a ja primjećujem tek kad u pleksusu počnem osjećati ritam basova - dumba, dumba, dumba-dumba, du, du ...
Jedna kuća u susjedstvu okićena je šarenim trakama i balonima. Svatovi. Kako prilazimo bliže počinjemo razabirati cilik tamburica i zbor glasova (ne baš naročito usklađenih):

'Moj Ivane, pobratime mioooo
Jesi l' skoro na Kupresu bioooo ... '

Praćeni tamburicama prolazimo i idemo dalje prema parkiralištu pored stambene zgrade koja se nalazi na suprotnoj strani livadice iza naše ulice. Na parkiralištu jedan od stanara iz zgrade postavio roštilj na travu iza svog parkiranog auta i priprema žar. Tu je i familija, skupa s njihovom crno-bijelom kujicom po kojoj ih i poznajemo jer se srećemo u šetnjama. Tu su i neki nepoznati ljudi, vjerojatno gosti, sa još jednim nepoznatim psom. Lori i Maloj kažem da ostanu uz mene ali one i ne pokazuju neko zanimanje za prilaženje grupi. Ne čudi me - na autu su otvorena stražnja vrata a iz zvučnika dopire prilično glasno dumba, dumba, dumba, dumba, duuu ... nepoznat muški glas zavija iz sveg glasa:

'Daj mi vina da se napijem,
Daj mi čašu da ju razbijem ... '

Domahujemo susjedima i ubrzanim glasom prolazimo prema našoj livadici, gdje decibeli poprimaju razinu ružne uspomene. Dok se Lora i Mala natjeruju sa susjedovim retrieverom Benom ja prizivam u sjećanje jedan razgovor od prije par dana.

Nas nekolicina pili smo kavu u restoranu firme za koju radim, poslije ručka. Iz zvučnika je dopirala glazba s radija, stanica kako-se-ono-zvaše, neka emisija u koju pozivaju lokalne tamburaške sastave. Nismo previše obraćali pažnju, to je ionako više zvučna kulisa zveckanju pribora za jelo i čaša, ali jedan od kolega je valjda slušao pa, ne mogavši više izdržati, zavapi: 'Majko Božja, ovi ne samo da falšaju nego im ni instrumenti nisu uštimani. Kao ih uopće puštaju na radio?!'

Na to se jedan drugi kolega glasno nasmije. Taj je kolega informatičar ali ima završenu osnovnu glazbenu a svoje studiranje informatike je financirao svirajući tamburicu. Pa reče:

'Gle, devedeset posto ljudi uopće nema sluha, a samo jedan posto je u stanju razabrati što svira koji od instrumenata u sastavu. Ovo ti je emisija za onih devedeset posto. Sve dok drže ritam i proizvode koliko-toliko prepoznatljivu osnovnu melodiju, prolaze.'

Unbeliever @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 31, 2010
Dva dana kiše i eto ti ga na - puževi se razmiljeli posvuda. Jedna puževska obitelj upravo mi puzi gornjim rubom monitora ... otkuda li su samo došli?

 Snails 

 (Psst, ma zapravo ih je napravila i tu metnula moja sedmašica.)

Unbeliever @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 29, 2010
Yellow Plums Rijetko čitam knjige po preporuci, a još rijeđe one sa vrhova top lista. I kad to ponekad učinim obično doživim razočaranje. Moguće je da moj ukus ne prati opće trendove svjetske čitateljske populacije, a možda su samo u tim slučajevima moja očekivanja previsoka. Kako god bilo, izuzetno se rijetko dogodi da pročitam preporučenu knjigu koja se još, uz to, nalazi na top listama naslova u više zemalja, i osjetim zadovoljstvo što nije promaknula mojoj pažnji.

Eto, upravo mi se to dogodilo s knjigom 'Otmjenost ježa' Muriel Barbery. Mindpositive mi ju preporučila, ja pronašao i pročitao. Ne samo da se nisam razočarao nego sam tamo pronašao neke davno izgubljene komadiće svog života. Hvala, Mindpositive. Evo, preporučam dalje.

Osjećaj bi dosegao razinu oduševljenja da je prijevod na hrvatski bio nešto bolji. Ovako, bio je umanjen čestim zaustavljanjem u tijeku čitanja da bi se iznova pročitala i razumjela neka rečenica. Poželio sam da znam francuski jezik kako bih mogao pročitati u originalu. Vidjevši kako je prevoditeljica napisala 'rad za master' za ono što se kod nas naziva 'magistarski rad', podsjetih se što mi je prije puno vremena rekao jedan moj profesor dok mi je nemilosrdno ispravljao prijevod teksta s engleskog jezika: "Da bi se dobro prevelo tekst s engleskog na hrvatski jezik, nije dovoljno znati dobro engleski. Treba dobro znati i hrvatski." Iako smo ga u to vrijeme mi, mladi asistenti, smatrali za pain-in-the-ass, taj profesor mi je usadio poštovanje prema materinjem jeziku. Ironično ili ne, on nije bio ni profesor jezika niti književnosti a uz to je porijeklom bio slovenac. 

Pročitavši ovaj zanimljiv, intrigantan i pomalo inovativan roman, odlučio sam malo pročitati i što o njemu pišu u medijima. Zanimalo me u kojoj mjeri se moj doživljaju podudara s onim što piše u prikazima i kritikama. Nije me previše iznenadilo kad sam otkrio suštinske razlike. U većini prikaza 'Otmjenost ježa' opisuje se kao varijacija priče o Pepeljugi, pri čemu se u ulozi Pepeljuge nalazi samozatajna Renée, koju u tim prikazima smatraju glavnim likom kroz čiji život se na duhovit, ali i zahtjevan način obrađuje tema o klasnim razlikama i statusnoj simbolici suvremenog zapadnog društva.

Ja sam roman doživio drugačije. Glavna tema jesu klasne razlike i statusna simbolika suvremenog društva, ali meni se glavnim likom pokazala Paloma, djevojčica koja je na pragu svog ulaska u to društvo prestrašena njegovom prijetvornošću i izvitoperenošću. Renée mi se čini kao anđeosko biće s misijom da Palomi otkrije mogućnost nalaženja skrivenih vrednota i u tom nesavršenom svijetu. Ostvarivši svoju misiju Renée će, naglim zaokretom u radnji, biti uklonjena iz Palomina daljnjeg života kako to obično biva s anđeoskim bićima, i Palomina budućnost će se dalje odvijati nesmetano nakon što je ona donijela bitan zaključak o životu.

Da bih provjerio ispravnost osjećaja podvrgao sam ga 'testu žutim šljivama'. (Žute šljive nabrah za jedne šetnje s Lorom i Malom, u živici koja omeđuje polje nedaleko radara.) Test je prošao uspješno. Želite li znati kakav je to test žutim šljivama? Pročitajte 'Otmjenost ježa'.

Unbeliever @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 23, 2010
Sheridan Ovog ljeta u Hamburgu se proslavlja, nizom prigodnih zbivanja, značajna obljetnica. Pedeseta je to godišnjica dolaska petorice gastarbajtera na pečalbu u ovaj grad. Nisu oni bili jedini, niti nešto važni u to doba kad su počeli rintati po opskurnim Hamburškim lokalima, za sitnu crkavicu, tek da se preživi. No sudbina je imala nešto na lageru za njih, pa je nakon nekoliko godina ta šačica gastarbajtera stekla svjetsku slavu, ne prije nego su se okitili danas legendarnim imenom 'The Beatles'. Tadašnja petorka gastarbajtera iz Liverpoola koja će, nakon nekoliko promjena u sastavu, postati četvorka i jedan od najvećih glazbenih fenomena dvadesetog stoljeća, u to vrijeme nastupali su pod raznim imenima po hamburškim klubovima.
U Hamburgu su upoznali i Tony Sheridana, tada već poznatog rokera, s kojim su nastupali kao prateći bend pod imenom 'The Beat Brothers'. Iz suradnje sa Sheridanom ostao je i prvi objavljeni zapis njihovog muziciranja, na Sheridanovom albumu 'My Bonnie'. Na njemačkom izdanju još stoji ime 'The Beat Brothers'. U Engleskoj je izdana singlica s dvije pjesme s toga albuma, 'My Bonnie' i 'The Saints'. To je prva ploča na kojoj je otisnuto ime 'The Beatles'.

The rest is history.



The Beatles
Unbeliever @ 22:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 19, 2010
Roda Gizmo je u tučnjavi oko neke cure opet zaradio ugriz. Nije bila velika rana ali je na njušci ispod oka i, kako je Gizmo bio par dana u skitnji, infekcija je prilično uznapredovala. Veterinar mu je ranu sredio ali smo ga još tri puta, u razmacima od po tri dana, morali voditi na injekciju antibiotika. Jučer smo išli na zadnju rundu.

Radni je dan pa, dok smo se vratili s posla, presvukli i pokupili Gizma, stižemo u veterinarsku ambulatu tek minut prije osam navečer, na sam kraj radnog vremena. Prilazimo ambulanti i virimo kroz prozor nastojeći procijeniti kolike su šanse da 'poljubimo vrata'. Vidimo nekoliko ljudi u bijelim kutama, okupljenih oko stola.

"Dobro je, još rade. Mi ionako trebamo samo injekciju."

Između njih, na stolu se vidi nešto bijelo ali nije dlakavo nego pernato.

"Gle, imaju gusku pacijenta!" kaže moja supruga.

Gusku? No, to treba vidjeti. Koliko ja imam iskustva jestive domaće životinje kad pokažu znakove narušenog zdravlja obično završe u loncu a ne u veterinarskoj ambulanti. Nepravda, ali takav je svjetski poredak. Ulazimo u zgradu i ja provirujem kroz vrata ambulante. Odatle imam bolji pogled i vidim da je supruga pogrešno ocijenila, videći kroz prozor samo stražnji dio, da se radi o gusci. Ja odavde vidim i krila s crnim vrhovima i glavu s dugim narančastim kljunom. Pacijent na stolu je - roda!

Ne ulazimo, da se roda ne bi uplašila Gizma, ali veterinar nas je primijetio i izlazi u čekaonicu. Rekosmo mu radi čega smo došli, on ode u ambulantu i vrati se s injekcijom. Gizmo je bio dobar, nije se ni stresao. Izgleda da je shvatio da to bockanje ima veze s time što se opet dobro osjeća nakon infekcije i groznice. Veterinar nas zamoli da dođemo sutra srediti račun za terapiju jer sad imaju briga oko rode.

Pitamo ga što je s rodom. "Slomljena noga" kaže on. Gadan prijelom, otvoreni, a rana je jako inficirana. Jedini izlaz je amputacija noge, ali tu se javlja problem. Da bi amputirali nogu morali bi prije toga rodu uspavati. Anestetici kojima oni raspolažu namijenjeni su četveronožnim sisarima a ne pticama. Na pticama nisu testirani i nije poznata potrebna i sigurna doza.

"Ako joj dam premalo anestetika, roda će trpjeti bolove dok joj polu-naživo režem nogu. Ako joj dam previše, roda može umrijeti."

A roda je zakonom zaštićena ptica čije mučenje i ubijanje povlači zakonske posljedice za počinitelja. I ne samo to, nego su veterinari u nedoumici smiju li uopće operirati zaštićenu pticu. Telefoniraju naokolo, pokušavaju pronaći tko bi od nadležnih mogao dati odgovor na njihova pitanja. Nemoguća misija u osam sati navečer. Ostavljamo ih u njihovom nespokoju i odvodimo Gizma.

* * *

Nešto zbog plaćanja računa, a možda više iz radoznalosti što je bilo s rodom, odmah ujutro prije odlaska na posao svratih u veterinarsku ambulantu. Veterinarka koja je jutros u službi kaže da ne zna sve detalje ali da se čula s onim kolegom sinoć. Izgleda da je administrativni čvor crvene trake raspleten i rodi noga uspješno amputirana. Držim joj palčeve.

Unbeliever @ 21:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 15, 2010
Sezona kiselih krastavaca uvukla se u sve medije. Kad nema nekih zanimljivijih društvenih zbivanja izvlače se vijesti poput one od prije par dana o metanu kao uzročniku nestanka brodova u Bermudskom trokutu, najnovijem senzacionalnom znanstvenom otkriću. Samo što nije najnovije jer je objavljeno prije pet godina, a nije ni senzacionalno jer je prilikom objavljivanja naišlo na prilično mlak interes znanstvene zajednice. A ako se nema ništa od znanstvenika uvijek se nađe onih što su vidjeli NLO-e, svemirce, sasquatcha, mothmana, ili neke druge tajanstvene pojave.

Kud svi turci tu i mali Mujo, pa evo i kod nas tajanstvenih pojava. Al' kod nas je to sasvim friško, od danas.

Lora, Mala i ja za popodnevne šetnje otkrismo na našoj livadici tajanstvene krugove u travi. Slučajni prolaznik bi to možda i previdio, ali mi već poznajemo po imenu svaku travku na toj livadi pa nam ništa ne može promaći. Krug na livadi uočili smo tako što je po njegovom obodu, kružnici, trava nešto tamnije zelene nijanse od ostale trave u okolici. Također je tu i malo prorijeđena, na nekim dijelovima skoro da je i nema a može se i primijetiti drugačiji sastav - neke vrste trave su tu gušće nego uokolo a nekih skoro da i nema. Uglavnom, prilično uočljiva razlika i sasvim prepoznatljiv geometrijski uzorak. Naišli smo na petnaestak krugova, nekih i preko dva metra u promjeru a nekih s promjerom jedva pola metra. Neke manje smo vjerojatno i previdjeli.

Na fotografijama, naročito kad ih se komprimira za prikaz na Webu, kontrast nije dovoljan da se odmah uoči krug pa sam ga ja malo označio elipsom.

Rings

Sad, da bi bili dosljedni većini medija, trebalo bi razviti neku teoriju po kojoj su ti krugovi nastali kao rezultat posjete vanzemaljaca. Ali ne trebaju nama vanzemaljci kad znamo da su u stvari to napravile naše obične, domaće, staromodne poljske vile. U narodu je odavno poznato da se ovakvi krugovi na livadama pojavljuju nakon što su noću ondje plesale poljske vile, pa ih je narod zato i nazvao 'vilinski krugovi' ili 'vilinska kola'. A vile naročito vole na ples ići u blage ljetne noći, i onda plešu bose u rosnoj travi, odjevene samo u lagane koprene od izmaglice, dok im raspletene kose vija noćni lahor ... zanosna slika, a pričaju legende da je mnogi mlad momak bio ponesen takvim prizorom na koji bi slučajno naišao te bi ušao u vilinsko kolo. Ako se i vratio živ, više nikad nije bio sasvim svoj. Ne bih ni ja, bogme.

gljive Ali čovjek mojih godina mogao bi malo i uključiti racio, pa umjesto romantične zaluđenosti dati rasplesanim vilama jedan sasvim praktičan savjet: "Drage moje dame, morale biste pripaziti bolje na higijenu svojih stopala." Jer, opazih, tragovima njihovih stopa u travi iznikle su lijepe blijedo-smeđkaste gljive.

Ovo opažanje dovodi nas i do racionalnog objašnjenja naše tajanstvene pojave.

Gljive sa stapkom i klobukom, koje vidimo na površini, samo su nadzemni dio organizma kojemu je veći dio pod zemljom. Taj podzemni dio, skriven od našeg oka, oblika je vlaknaste mreže i naziva se 'micelij'. Micelij se počinje razvijati iz jedne točke i raste u širinu ispod površine tla. Rast mu traje godinama, ali kako raste tako mu središnji dijelovi stare i umiru. Tako nastane prsten micelija koji se iz godine u godinu širi. Micelij svojim životom utječe na sastav tla i tako djeluje na biljke kojie rastu iznad njega. Nekim biljakama je takvo tlo pogodnije a nekima se ne sviđa. Zato nastaju vidljive razlike u sastavu i boji trava koje rastu na miceliju u odnosu na one koje su izvan njega. Mi vidimo kružnice u travi, a nakon kiše na tim kružnicama se pojave gljive.

A svejedno mi je draga ona fantazija o mladim, lijepim vilama koje plešu na mjesečini odjevene samo u koprenu izmaglice ...

Unbeliever @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 11, 2010
He, he, ... U firmi za koju radim ima nas poviše koji imaju školarce, pa smo organizirali burzu školskih knjiga. A kako spadamo u informatičku branšu napravili smo to tehnološki suvremeno. Na intranetu smo napravili mjesto gdje svatko može upisati koje knjige nudi, a svi mogu pregledavati i tražiti što im treba pa onda kontaktirati ponuditelja radi dogovora. Slobodno vam poklanjati, zamjenjivati ili prodavati. Ja upisao nekoliko knjiga kojih se moja bivša šestašica još nije riješila.
Danas me nazove kolegica i pita:
"Unbe, je l' ti to imaš tu i tu knjigu?
"Imam", rekoh.
"A je l' mijenjaš ili prodaješ?"
"Prodajem."
Jedva primjetna pauza iskusnom uhu otkriva da odgovor nije bio onaj očekivani.
"Aaa, ovaj, koliko košta?"
"Jednu kunu."
"Jednu ...? Pa kakva ti je to cijena. Možeš onda i pokloniti."
"E, ne može. Nema ništa badava. Ovo je fer cijena."
"A baš je neka cijena ... jedna kuna ... "
"Jedna. Kad se mogu poduzeća prodavati za jednu kunu, što ja onda ne bih mogao po toj cijeni prodati knjigu?"
"Ali to su poduzeća koja su u dugovima pa kupac preuzima i sve dugove."
"E, tu smo, vidiš. I ova knjiga je opterećena dugom i kupac mora preuzeti taj dug. Zato jedna kuna."
"Kakav dug?"
"Kupac ove knjige dužan je knjigu čitati i iz nje učiti, najmanje godinu dana."
"Odi lijepo vrit! Eto me po knjigu."

Unbeliever @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 8, 2010
Čitao danas nešto o infiltriranju riječi iz jezika Quechua u Španjolski i obratno, sve tražeći neke informacije o jednoj pjesmi na Quechua jeziku koja će svoje mjesto naći u jednom od slijedećih postova jer je tematski bliska blagdanu Velike Gospe. I tako, čitajući o tome kako na jugu Bolivije narod koji u potpunosti govori španjolskim jezikom ipak za dijete rabi quetchuansku riječ 'wawa' umjesto španjolske 'niño', ne mogah se oprijeti nekim razmišljanjima o našem jeziku i riječima koje su u njega dospjele kroz stoljeća i tu se udomaćile tako da vjerojatno promiču pažnji i najzadrtijih proponenata 'londonca', čistitelja hrvatskog riječnika i palitelja nečistih knjiga.

Švrljajući vijugama sive materije, za neuron mi zapela riječ 'boja'. Zašto baš ona, reći ćete, šta ima posebno oko te riječi, to je u svakom pogledu prava hrvatska riječ. Osim što nije. Riječ 'boja' u govor Hrvata došla je iz turskog jezika, doniješe ju osvajači s jugositoka od kojih smo branili Europu i postali antemurale christianitatis.

Boja

Sad, ako je boja turska riječ, kako se onda to kaže hrvatski? Farba nije, to je germanizam, asimiliran u sjevernim krajevima kroz stoljeća austrougarske vladavine. Kolor, kolur ... riječ latinkog korijena došla k nama s Apeninskog poluotoka skupa s okupatorima naše obale.

Stvarno, kako se u hrvatskom jeziku kaže 'boja'?

P.S.

@poetika1: neće biti pitura, ta je riječ isto došla s Apenina, a eto je u riječniku stranih riječi ...

pitura

Unbeliever @ 18:39 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 18, 2010
Zbogom, Mačak!

E, moj Mačak! Ima već skoro dva mjeseca otkako si one večeri otišao u još jedan obilazak mačaka u svom kvartu. Izgledalo je to kao sasvim obično veče. Probudio si se poslije popodnevnog spavanja, pojeo večeru i, oblizujući se, sjeo pred vrata čekajući da te pustimo napolje. Izašao si kao i obično, prvo se dobro izvaljao po parkiralištu preko puta, kako bi sa sebe skinuo kućne mirise i nabacio mirise ulice, za izlazak, i zatim nestao u noći. Ujutro nisi zamjaukao pred ulazom. Nisi došao ni slijedećeg dana, ni dana poslije ni onog iza njega ... ima već skoro dva mjeseca.

U početku smo očekivali da ćeš se uskoro vratiti. Ćulili smo uši i pitali se međusobno "Je l' to Mačak mijauče?" Nije ti to bilo prvi puta da provedeš par dana u lutanju. Vraćao si se gladan, razbarušen, izgreban i ranjen, ali  uvijek s pobjedničkim sjajem u očima. Vidali smo ti rane, liječili te od otrova, čistili ti krzno od čičaka i nametnika.

Svaki put kad bismo te odveli veterinaru ovaj je sa sve većim divljenjem gledao tvoj 'curriculum vitae' zabilježen u njegovom računalu. Predlagao je da te steriliziramo, pa ćeš se smiriti, udebljati i dugo živjeti na kauču, debeo i lijen. Ja rekoh da je bolje da završiš svoj život takav kakav jesi, prvi mačor u kvartu, razcufanih vuha, nego da ga nastavljaš kao živi jastučić na kauču. Siguran sam da je to i tvoje mišljenje.

I tako, moj Mačak, izgleda da si negdje na stol kockarnice života bacio onaj svoj deveti život, ali se karte nisu podijelile kako si se nadao. Netko je imao jače karte u šapama.

E, moj Mačak! Izgleda da je došlo to vrijeme da netko drugi zauzme tvoje mjesto na kvartovskom tronu. Ne znam koji će to biti. Je li onaj sivi što ga od nedavno viđam u susjedovom dvorištu? Ili onaj crno-bijeli koji se šeta livadicom iza kuće? Svejedno. Znam samo - da si ti živ, oni se ovuda ne bi šepurili.

Zbogom, Mačak. I budi dobar onim gore macama na nebu.

Unbeliever @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 5, 2010
Eto nas nazad s ruba civilizacije. Sad, taj rub civilizacije zove se kamp Čikat na Lošinju, u kojemu smo unajmili kamp kućicu. Kamp je smješten na vanjskoj obali otoka, prema otvorenom moru, a naša kućica je prvi red do mora, tako da u tom smjeru i na tom pravcu stvarno više nema civilizacije, ako se ne računa suprotna obala Jadrana na kojoj, legende kažu, postoji tajanstvena zemlja zvana Italija, za koju mudroznanci isto kažu da se ne može smatrati civilizacijom, što će potvrditi i neka iskustva koja ćemo vrlim štiocima pokušati oslikati u tekstovima koji slijede. Počet ćemo od putovanja tamo ...
Unbeliever @ 23:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, lipanj 25, 2010
Đenovska ciklona se istrošila. Sjeverni vjetar je razagnao njene oblake, isušio s trave njene kiše. Ali još uvijek sjeverni vjetar nije zadovoljan. Govori mi o gradovima koje tek treba posjetiti, prijateljima koje tek treba otkriti, bitkama koje tek treba započeti ...

(Lora i Mala nestrpljivo skakuću, torbica za dojmove lagano kucka o moja leđa. Slijedećih desetak dana živimo u tehnološki ograničenim uvjetima, u predgrađu civilizacije. Računalo ostaje doma, veza s internetom također. Pa kad se vratimo ...)

Unbeliever @ 07:53 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 22, 2010
Vjetar, koji je puhao cijeli dan, umorio se i otišao potražiti počinka. Usprkos niskim oblacima koji prekrivaju nebo do obzora, dan se još uvijek ne predaje tamnoj strani. Još ima dovoljno svjetla da mogu vidjeti Gizma kako trčkara uokolo i ostavlja svoj potpis na svaki veći žbun trave. Stojim nasred livade i udišem punim plućima. Napuhujem se poput žapca dok mi alveole ispunjava miris gust i sladak poput meda. Kraj je lipnja, ali lipe oko škole su tek sad u punom cvatu. I njih su ovo hladno vrijeme i kiša usporili.

Unbeliever @ 22:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, lipanj 19, 2010
Zakon o referendumu kaže da ako netko želi od Vlade zahtijevati da organizira referendum, to jest da od naroda traži odgovor u vezi s nekom odlukom koju treba donijeti, onda taj netko mora dobiti suglasnost od desetine građana. Suglasnost će birači dati stavljanjem svog potpisa na popis. Zbog tog zakonskog uvjeta sindikati sakupljaju potpise građana Hrvatske ne bi li primorali Vladu da u pogledu izmjena Zakona o radu upita za volju naroda.
U nedavno usvojene izmjene Ustava RH nije uključena i promjena koju je zahtjevala oporba, da se ovaj broj potrebnih suglasnosti smanji s deset na pet postotaka. Ne ulazeći u raspravu treba li taj postotak biti ovoliki ili onoliki, razmislimo zašto uopće treba prije referenduma dobiti suglasnost od dovoljnog broja sugrađana. Ima više faktora u tom odgovoru od kojih nije najmanji onaj o troškovima organiziranja referenduma, ali u suštini tog zahtjeva je slijedeće: ako nema dovoljno zainteresiranih za referendum onda rezultat referenduma neće dobro predstavljati stav cijele populacije.

Na razmišljanje o ovom pitanju navelo me glasanje za blog tjedna na Bloger.hr. Moj blog je prošli ponedjeljak slučajno ušao u izbor i bio izabran za blog dana pa se sad nalazi u izboru za blog tjedna. Gledam na naslovnici tekuće rezultate. Prikazana je raspodjela glasova po kandidatima u postotku od ukupnog broja glasova. Ne može se vidjeti koliko je ukupno blogera glasalo, niti koliko je tko glasova dobio u apsolutnom broju. Samo relativni odnosi.

Radoznalost, zvekir na vratima mudrosti, kod mene ne prestaje klepetati pa me tako poče kopkati pitanje: koliko li uopće blogera glasa u ovim izborima? Kako to saznati bar približno, ako Bloger ne želi objaviti te podatke? Hakirati Bloger.hr, upasti na server i pročitati tamo skrivena brojila glasova? Ma nema potrebe, danas se tajni podaci ne dobivaju provalom u sef već matematičkom i statističkom analizom javno dostupnih podataka. Dakle - superagente matematiko, upomoć!

Iz statičnih podataka ne može se saznati mnogo, informaciju nose promjene. Stoga sam morao izazvati kontroliranu promjenu podataka u rezultatima glasanja. Model je bio slijedeći: zabilježim trenutnu raspodjelu glasova, zatim unesem poznatu promjenu od jednog glasa, tako što ću dati svoj glas nekome i zabilježim novo stanje raspodjele. Matematički gledano, ako na poznatu promjenu varijable 'dx' izmjerim promjenu vrijednosti funkcije 'dy' iz dy/dx mogu izračunati apsolutne vrijednosti koordinata početne i završne točke. U ovom slučaju je to malo složenije jer se radi o vektoru, ali uz odgovoarjući alat sve je dostižno. Excel to the rescue!



Za petnaestak minuta složio sam model u Excelu. Zabilježio vektor raspodjele glasova, to je u tabeli stupac 'Prikazani postotak, Prije mog glasa'. Onda sam dao svoj glas blogu 'lidiya' i zabilježio novu raspodjelu glasova, to je stupac 'Prikazani postotak, Poslije mog glasa'. Zatim sam morao malo iterativno mijenjati 'Pretpostavljeni ukupni broj glasača' dok se u modelu 'Izračunati postotak' nije poklopio s 'Prikazanim postotkom' unutar prihvatljivog odstupanja. Odstupanje je neizbježno jer se na Blogeru ne prikazuju decimale rezultata.

Rezultat eksperimenta pokazuje da je do danas poslijepodne ukupno glasalo 27 blogera a svaki od kandidata dobio je onoliko glasova koliko pokazuje stupac 'Izračunati broj glasova'. Kakve to veze ima s temom ovog posta, referendumom i sindikatima?

Bloger.hr ugošćuje mnogo blogova i blogera. Točan broj nije poznat i Bloger ga ne objavljuje (bar ja nisam nigdje uspio pronaći) ali po nekim indicijama moglo bi biti i do sto tisuća registriranih blogova. Dobar dio njih je prestao biti aktivan pa idemo ih prepoloviti na pedeset tisuća. uzmimo još faktor kloniranja, vremenski faktor jer mnogi blogeri se prijavljuju tri putra godišnje, i još neke faktore i srežimo to oštro na deset tisuća aktivnih blogera.

Ako od 10.000 aktivnih blogera u izboru za blog tjedna glasa 27 to vam je oko 0,27% populacije. Sad zamislite da na referendum o Zakonu o radu izađe isti postotak glasača? To bi značilo da 12.150 glasača odlučuje o pitanju od važnosti za četiri i pol milijuna građana Hrvatske. Zato prije organiziranja takvog referenduma treba pokazati da postoji dovoljan broj ljudi koji su zainteresirani da izađu na referendum i iskažu svoj stav. U protivnom, rezultati referenduma bili bi potpuno bez smisla jer ne bi predstavljali volju značajnog dijela populacije.

Jednako tako je bez smisla ovaj izbor za blog dana, tjedna i mjeseca, jadnostavno zato što broj glasača nije dovoljan da bi predstavljao značajan dio populaciju Blogera. Statističari bi rekli da je uzorak premalen i stoga rezultat nije statistički relevantan.
Unbeliever @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 16, 2010
iliti
Zašto je pisanje bloga nalik proricanju budućnosti


I Ching, romanizirano Yi Jing, Knjiga promjena, jedan je od najstarijih kineskih klasičnih tekstova. Porijeklo vuče iz drevnog teksta koji je prvi puta zapisan na bambusovim pločicama negdje krajem 4. stoljeća prije Krista. Današnji oblik Knjige promjena nastao je za vladavine dinastije Han, negdje u razdoblju 50BC-40AD. U Knjizi promjena opisan je sustav proricanja sudbine ili budućnosti, možda bi bolje bilo reći da se radi o sustavu dobivanja odgovora na pitanja o budućim događajima. Sustav je i danas u širokoj upotrebi u istočnoj Aziji a također je pridobio i velik broj poklonika na zapadu.
Svi koji koriste sustav I Ching kao pomoć pri odlučivanju u važnim pitanjima zaklinju se u njegovu uspješnost. A nisu to samo tipični sljedbenici čudotvoraca i poklonici okultnih rituala. Među njima možete naći uspješne biznismene, umjetnike, sportaše, državnike, znanstvenike. I mnogi od njih će vem reći da se ne radi ni o kakvim čudima niti od nadnaravnim zbivanjima, ali ritual 'pali' skoro uvijek. Zašto je tako može se spoznati ako se razmotri postupak dobivanja odgovora iz Knjige promjena.

Prije nego li započnete ritual potrebno je odabrati mjesto za njegovo provođenje. Mjesto treba biti mirno, podalje od izvora buke, sjenovito, čisto i uredno, prozračno i općenito ugodno za boravak. Također se ritual izvodi u osami, bez nazočnosti drugih ljudi. Kad ste odabrali prikladno mjesto, treba postaviti prostirku za sjedenje i niski stolić na koji će se postaviti knjiga i pribor. Knjiga je sveta i mora joj se pristupati s dužnim poštovanjem. Obično se čuva u umjetnički izrađenoj kutiji, umotana u finu svilenu tkaninu. Tu tkaninu valja postaviti na stolić i knjigu položiti na tkaninu. Također se iz kutije vadi pribor za proricanja koji se sastoji od 50 stabljika stolisnika (ili tri novčića u novijim verzijama) i stavlja na stolić.

Kad je sve spremno, treba sjesti i učiniti najvažniju stvar rituala - postaviti pitanje. Ovo je izuzetno važno jer ako se pitanje ne postavi jasno i razumljivo, knjiga neće moći dati zadovoljavajući odgovor. Izvođaču se savjetuje da ne žuri i priušti si onoliko vremena koliko je potrebno za jasno definiranje pitanja na koje traži odgovor. Nakon toga valja provesti postupak kreiranja heksagrama, upotrebom stabljika stolisnika ili novčića (postupak nećemo ovdje detaljno opisivati, koga zanima može naći dovoljno literature o tome). Stabljike stolisnika ili novčići ovdje su u funkciji generatora slučajnih uzoraka koji nam omogućuje slučajni odabir jednoga od šezdeset i četiri moguća heksagrama.

Heksagram je indeks pomoću kojega se u knjizi pronalazi odgovor na naše pitanje. Odgovor, naravno, nije izravan i jednostavan kao da/ne, već je malo kriptičan i zahtijeva da razmislite o njemu kako biste ga pravilno protumačili u odnosu na svoje pitanje. Recimo da sam postavio pitanje 'Trebam li ovaj tekst objaviti na svom blogu?', i stabljike stolisnika su mi odabrale heksagram broj 2. U njemu nalazim odgovor koji glasi: 'Vreća je zapećaćena. Ništa ne može ući u nju niti izaći iz nje. Nema pohvale ni pokude.' Mogu izvući više tumačenja ovog odgovora. Jedan, možda najočitiji, je - svejedno je što učiniš, nećeš imati ni štete ni koristi od toga. Ali moglo bi se tumačiti i ovako - oni kojima si namijenio tekst zatvoreni su i ne možeš do njih doprijeti; trud ti je uzaludan. Kako ću protumačiti odgovor ovisi najviše o meni.

Što onda omogućuje uspješnost ovog postupka slučajnog izbora odgovora na moje pitanje? Odgovor je - sam postupak. Postupak nas kroz pripremu i ritual vodi u intenzivno razmišljanje o svom pitanju. Ponajprije zahtijeva da se povučemo u osamu i mir gdje nam nitko i ništa neće smetati dok razmišljamo. Onda traži od nas da dobro razmislimo o svom problemu i jasno formuliramo pitanje - što nas to zapravo muči. Zatim nas prepušta generiranju slučajnog heksagrama, što je jednostavan mehanički postupak za čijeg trajanja možemo i dalje razmišljati o našem pitanju. Na kraju nam daje odgovor koji traži da još jednom razmislimo o pitanju, pronađemo moguća tumačenja i odaberemo ono koje nam se čini kao najprikladniji odgovor na naše pitanje. Od početka pripreme do završetka rituala, sve to skupa može potrajati i do dva sata - dva sata ispunjena koncentriranim razmišljanjem o našem problemu. Većina inteligentnih ljudi, ako provede par sati intenzivno razmišljajući o problemu domislit će se najboljem rješenju. Ono što nam je potrebno pri tome jest - fokus. Upravo taj fokus daje Knjiga promjena - kroz sam ritual ali i kroz tekstove uz heksagrame. Za vjerovati je da su te tekstove sastavili ljudi koji su imali dovoljno mudrosti da razumiju procese ljduskog razmišljanja i načine kako te procesa poticati i usmjeravati.

Vratimo se sad na početak - zašto je pisanje bloga nalik proricanju budućnosti? Kakve to ima veze sa I Chingom? Zapravo, ne odnosi se to samo na pisanje bloga već općenito na kreativno pisanje, ali kad si u Rimu ... Veza je u sličnosti motiva, rituala i ishoda. Temeljni motiv za pisanje je što želimo na određenu odobranu temu (pitanje) dati neko naše tumačenje (odgovor), što je vrlo slično motivu upražnjavanja I Chinga. Za ritual pisanja isto nam je potrebno mirno i ugodno mjesto na osami, želimo li biti zadovoljni konačnim razultatom. Prvo treba jasno uobličiti temu - o čemu to zapravo želim pisati? Nije li nam tema jasna i uobličena - rezultirajući tekst će biti prilično neupotrebljiv kao odgovor. Zatim se treba prepustiti generatoru slučajnog uzorka - našoj tipkovnici koja će proizvesti naš heksagram - prvu verziju našeg teksta za blog. Ta prva verzija je obično prilično difuzna i preopćenita. Zato treba ponovo razmisliti o temi, pogledati koji su mogući odgovori uključeni u našem tekstu, pa to malo pročistiti, nešto dodati, nešto oduzeti (po mogućnosti više oduzimati nego dodavati), ako treba i više puta, te na kraju doći do konačnog odgovora, finalnog teksta za blog.

Hm, reći ćete, a gdje je tu ona čudesna knjiga koju su napisali drevni mudraci, prepuna teško razumljivih a opet tako korisnih i uspješnih odgovora, koja će nam dati fokus za uspješno pisanje? Postoji, dakako. Ako ju već nemate, svakako ju nabavite i držite uvijek pri ruci tijekom svakog rituala pisanja. Iskazujte joj dužno poštovanje jer sveta je to knjiga.

Zove se 'Riječnik hrvatskoga jezika s pravopisom i gramatikom'.
Unbeliever @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 14, 2010
Eto, dogodilo se. Moralo se dogoditi. Kad tad. Grana matematike koja se bavi vjerojatnostima kaže da pri slučajnom izboru elementa iz nekog skupa svaki element ima vjerojatost da bude izabran. Može to biti vrlo mala vjerojatnost ako je broj elemenata u skupu jako velik, ali uvijek postoji. Svaki element će najzad biti odabran, samo valja čekati dovoljno dugo. Malo više od četiri godine pisanja po ovom blogu valjda je bilo dovoljno dugo da blogerov generator slučajnih brojeva izvuče broj ovog bloga i spusti ga u izbor za blog dana. I eto, tu smo gdje smo. Stvari su takve kakve jesu i to je dobro, jer život je stalno putovanje i samo je Tao nepromjenjiv.

Očekivati od mene neko veliko ushićenje zbog toga iluzorno je. Izabirali su moje radove i davali mi nagrade od malih nogu naovamo sasvim dovoljan broj puta, i većinom to nije bio slučajni izbor. Više me to ne uzbuđuje tako kao onomad kad su me u trećem osnovne izveli na pozornicu pred pola stanovnika mog rodnog grada i uručili mi nagradu za pismeni sastavak, a ja bijah tako uzbuđen da nisam mogao ni beknuti kad su mi poturili mikrofon pod nos iako su oni samo očekivali jedno kratko 'hvala'. Sad sam u dobi kad vas počinju uzimati u razmatranje za dodjelu nagrade za životno djelo. Jednu sam već sličnu dobio. To je ono kad vam lijepo hoće reći - što si uradio, uradio si, pusti sad nas mlađe malo naprijed. I neka mladih ...

Očekivati od mene da se s gnušanjem ogradim od ovog izbora, kao što to znaju učiniti neki blogeri, ili da iskoristim ovu priliku za kritiku (deminutiv od 'pljuvanje') blogerovog sustava odabiranja i glasanja, također je iluzorno. Odabir je slučajan, u izboru se nađeš skupa s nekim drugim blogovima širokog dijapazona tema i kvalitete - uglavnom međusobno neusporedivih. Pa onda kao nije fer izbor jer bi kriteriji trebali biti za svaku vrstu drugačiji. I nije fer izbor, pa šta. Možda bi to bilo važno kad bi osvajanje titule bilo bitno. A nije.

Nebitno je hoće li moj blog osvojiti titulu ili ne, s obzirom da u ovakvoj šarolikoj konkurenciji to ionako ništa ne znači. Bitna stvar kod ovog izbora je da je generator slučajnih brojeva na kratko vrijeme uperio reflektor u moj blog i skrenuo pažnju na njega dijelu čitateljstva koje možda do sad još nije zavirilo u taj kutak blogosfere. I neki od njih će svojim glasanjem reći 'Hej, ovo nije upola loše. Sviđa mi se.' Pa će možda kasnije svraćati opet i postati vrijedni sugovornici za male razgovore.

Stoga neću nikoga pozivati na glasanje, niti zahvaljivati na glasovima. Ali onima koji su zahvaljujući ovom izboru po prvi puta svratili na ovaj blog i tu im se svidjelo, želim dobrodošlicu. Svratite opet.

Unbeliever @ 18:46 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 13, 2010
Opet smo otišli u Ogulin na Festival bajke. Prošle godine sam napisao malo detaljniji izvještaj o festivalu, i ponešto o Ogulinu, pa koga zanima može to naći u postu IBM nad Đulinim ponorom. Ovaj puta smo se samo zaletjeli vidjeti i čuti Jasnu Held i njene kolegice Katharinu Ritter i Nathalie Bondoux kako pričaju priče, pa ovdje dajem samo kratku snimku dijela njihove izvedbe. Katharina je ona s dugim pletenicama, Jasnu biste morali sami prepoznati a ona što  vam preostane je onda Nathalie.
Priče su, kao i obično, bile na tri jezika - hrvatskom, njemačkom i francuskom. Prije početka predstave sve tri pripovjedačice sjedile su na klupi i razgovarale. Primijetismo - na engleskom jeziku. 
Unbeliever @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, lipanj 5, 2010
iliti
Poslije objeda valja suđe oprati, stan urediti, tapete promijeniti ...




Nakon onog silnog kuhanja u 'Kafkinoj juhi' nije čudo da se Cricku začepio odvod u sudoperu. Nije to mogao sam riješiti pa je u pomoć pozvao Jean-Paul Sartrea. Poslije je još zamijenio gumicu na slavini uz svesrdnu pomoć Marguerite Duras, obojio vrata s Anais Nin, Dostojevskog poslao u kupaonicu da zamijeni pločice a lijepljenje tapeta je prepustio Hemingwayu.

Tako je nastala druga Crickova knjiga 'Sartreov sudoper: Sam svoj majstor - priručnik za ljubitelje književnosti'.

Ja se nikako ne mogu odlučiti koja mi se priča najviše sviđa. Dvoumim se između 'Kako popoditi potkrovlje' s Edgarom Allanom Poeom u kojem glavni lik sebe zanavijek zatoči u potkrovlju zalijepivši i zakovavši podnim pločama jedini izlaz u podu (s gavranima koji ga gladno promatraju kroz rupice na krovu) i 'Kako postaviti vrtnu ogradu' s Hunterom S. Thompsonom, gerilskog narkovrtlarenja s velikim crvenim dikobrazom zatočenim u zmijskom leglu u kojemu se rupe za stupove kopaju pucnjevima iz dvocijevke a policajce miti krafnama napunjenim ubojitom mješavinom marmelade i meskalina ...
Unbeliever @ 08:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, lipanj 4, 2010
iliti
Kad sam već ukrčkao Kafku red je i noklice staviti


Moja prvorođena i šestašica pokloniše mi za jedan nedavni, a neću priznati koji, rođendan knjigu provokativnog naslova 'Kafkina juha: Potpuna povijest svjetske literature u četrnaest recepata'.

Kafkina juha

U knjizi se, u skladu s obećanjem iz naslova, nalazi četrnaest pripovjedaka o pripremi raznih jestvina, od kojih je jedna i 'Jednostavna juha od misa' á la Franz Kafka. Među ostalima su i recepti á la Raymond Chandler, Marcel Proust, Gabriel Garcia Marques, Geoffrey Chaucer, Virginia Woolf ...

Ključni element izazovnosti i zanimljivosti ove knjige je u tome što je svaka od ovih priča napisana u stilu prepoznatljivom za odgovorajućeg autora kojemu je posvećen recept. Moglo bi se reći da je, koristeći namirnice koje su mu se našle pri ruci, autor dodavao specifične začine svakog od poznatih književnih velikana te tako stvorio gozbu prepoznatljivih okusa svakome tko je probao nešto od originalnih njihovih (d)jela. U engleskom jeziku za ovakvu vrstu djela, nastalog korištenjem tehnika i stilova drugih umjetnika udomaćio se naziv 'pastiche'. Uza sav trud nisam mogao naći prijevod ove riječi niti u jednom englesko-hrvatskom rječniku a nije mi ni poznatao kako bi se takvo djelo zvalo kod nas. Doduše, nije mi poznato ni je li netko kod nas napisao djelo takve vrste, pa možda zato još nemamo riječ kojom bismo ga nazvali.

Ovu četrnaestdijelnu gozbu priredio je Mark Crick, engleski fotograf, pisac i slikar. U mladosti je Mark pobolijevao od astme, puno je izostajao iz škole pa je vrijeme provodio čitajući klasike, što je raspirilo u njemu iskru ljubavi za literaturu. Studirao je književnost u Parizu, Warwicku i Londonu. Profesionalnu karijeru ipak je ostvario kao fotograf, a ova knjižica (kao i još jedna o kojoj ćemo drugom prilikom) njegov su 'hommage' literaturi i omiljenim književnicima.
Unbeliever @ 21:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 3, 2010
Na današnji dan, prije ohoho godina, umro je Franz Kafka. K'o i svaki normalan đak zamrzio sam ga kad sam morao u lektiri tumačiti značenje 'Preobražaja'. O 'Procesu' da i ne govorim. Vlastiti preobražaj u odnosu na Kafku doživio sam sedamdesetineke godine prošlog stoljeća kao mlad student elektrotehnike, odgledavši u zagrebačkoj Kinoteci film 'The Trial' koji se tamo prikazivao u sklopu retropsektive Orsona Wellesa. Radilo se, dakako, o Wellesovoj ekranizaciji Kafkinog 'Procesa'. Kako sam se našao na toj projekciji priča je koja zaslužuje posebnu obradu u rubrici R.I.P. ali prst sudbine se jasno nazire u njoj. Isti taj prst sudbine odlučio je posao uraditi do kraja te me, jednako kao i u Kinoteku bez ikakvih shvatljivih i objašnjivih razloga, naveo da nedugo potom zavirim u Antikvarijat na uglu Masarykove i Gundulićeve (nema ga tamo više), u pravi tren da primijetim među izblijedjelim koricama starih polovnih knjiga blistaj jarko žutih hrptova sabranih Kafkinih djela.
Komplet od osam knjiga, sve što je Kafka ikad napisao od 'Procesa, preko 'Zamka' i 'Amerike' do pisama Mileni. Nesumnjiva upletenost prsta sudbine može se uvidjeti ako se zna da je taj komplet izašao iz tiska tek nekoliko mjeseci ranije te iste godine u kartonskoj kutiji maslinaste boje, kvaziluksuznom izdanju očigledno namijenjenom onoj društvenoj klasi koja u knjižaru dolazi opremljena metrom i papirićem s napisanim imenima autora i dimenzijama regala.
Zašto se takav jedan sasvim nov komplet našao u antikvarijatu po cijeni višestruko nižoj od tržišne, ako ne zato da bi dospio u posjed jednog studenta s otvorenim pretincem u srcu na kojem je, bojom još vlažnom na dodir, stajao natpis 'Franz Kafka' s prepoznatljivim rukopisom Orsona Wellesa? Potrošivši džeparac od tog i pola sljedećeg mjeseca na Kafkin komplet, to ljeto proveo sam u istraživanju simbolike njegovog metaforičnog svijeta.
Romansa koja se tada razvila traje, uz male uspone i padove, i danas. Taj drečavo žuti komplet, doduše bez kutije koja se poderala nakon brojnih seljenja, dvadeset i dva centimetra u duljinu, stoji i sad na mojoj polici. Između Collodijeva 'Pinokia' i Tolkienova 'Gospodara prstenova'. Neki akademik bi se s prijekorom osvrnuo na neprikladnost društva u kojem se našao Kafka, ali ne pitajte me za objašnjenje zašto se on nalazi tamo. Prije će to biti izbor duše nego akademskog promišljanja.

Unbeliever @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 19, 2010
Nakon ove dugotrajne depresivne kišurine kojoj se, valjda da bi me zasigurno uguralo u depresiju, pridružilo iznenadno krepavanje elektropokretača na mojoj vozilici, svanuo je vedar dan ispunjen laganim povjetarcem. Zrak ispran od kiše nije nimalo doprinosio slabljenju sunčevog zračenja i zemlja se, iako danima natapana, brzo prosušila.
Lora, Mala i ja izašli smo u večernju šetnju, veseli što nema više vode odozdo, odozgo i sa strana. Na livadici iza kuće trava je čista i puna mirisa cjelodnevnog sunca. Susjeda, koja je iza kuće uredila mali vrt, promatrala je kako joj napreduje mladi luk. Mala i Lora su otrčale k njoj da ju pozdrave i umiljavaju se.

Dok se one pozdravljaju, iza vrata susjedinog dvorišta čuje se grebanje i cvilež. To Ben traži da ga se pusti na livadicu. Susjeda otvara vrata i iz dvorišta izjuri hrpa bež dlake. Ben je mladi retriever, šašav i zaigran kao što mogu biti samo mladi retrieveri. Potrčao je livadom a Mala mu se odmah pridružila. Lora nije za jurnjavu ali Ben i Mala se vole igrati i uvijek se naganjaju livadom. Tako i ovaj put jure kao bez glave i u punom trku zalijeću se u moje noge. One bez puno razmišljanja odustadoše od daljnjeg davanja podrške onom dijelu mojega tijela iz kojega su izrasle, pa se ja tako nađoh najprije na guzici a potom i na leđima, u travi. Dvije dlakave nemani me, bez imalo dužnog poštovanja, izgaziše u svojoj trci, a potom stadoše pored mene promatrajući me s izrazom na licu koji je govorio: 'Šta bi ovome?'

Trava je mekana pa se nisam ozlijedio niti udario. Smijući se pridigoh se u sjedeći položaj, ispruženih i raširenih nogu. Kao da je samo to čekao Ben mi se uvali u krilo i izvrne na leđa. Poškakljao sam ga po trbuhu a on se veselo koprcao, domahujući nogama svemiru. Mala nije dugo čekala već se odmah i ona pridružila valjuškanju u mom krilu. Vidjevši to, i Lora je odlučila priključiti se hrpi.

Sjedeći tako nasred livade u mirisnoj proljetnoj travi, s punim krilom smiješnih dlakavih zvijeri, pogledah iznad sebe u jasno plavetnilo neba.

Život je lijep.
Unbeliever @ 23:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, svibanj 15, 2010
Valja biti korektan - ako smo znali pokuditi moramo znati i pohvaliti. Mada ostaje upitno treba li hvaliti kad se radi ono što bi se i inače trebalo raditi pod normalno. No svejedno,  pohvala našoj dalekovidnici što nam je priuštila prijenos završnice eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika. Jubilarno 15. eurovizijsko natjecanje mladih glazbenika održano je u Beču, na trgu ispred bečke gradske vijećnice.



Naš marimbist Filip Merčep bio je među sedam finalista. Nije osvojio ni jedno od prva tri mjesta ali već sam ulazak u finale je uspjeh na kojemu mu valja čestitati. Bravo, Filipe! Prije njega, u posljednjih dvanaest godina nismo imali predstavnika, od 1998. godine kad je u finalu nastupila Monika Leskovar koja je tada i osvojila drugo mjesto.

Ove godine prvo mjesto osvojila je slovenka, flautistica Eva Nina Kozmus. Na njenom licu moglo se očitati nepatvoreno iznenađenje kad je njeno ime izgovoreno kao odgovor na voditeljevo pitanje tko je osvojio prvo mjesto.

Meni je drago što je pobjednica flautistica jer me to podsjeća na moju prvorođenu koja je svojom flautom osvajala isto neke nagrade, možda ne tako prestižne ali ipak sasvim dovoljne da me učine ponosnim tatom. Čestitam Eva Nini, a i ostalim mladim glazbenicima koji su sudjelovali u natjecanju, sa željom da razviju do vrhunca svoju vještinu i da svojom glazbom ovom svijetu daruju još mnogo trenutaka ljepote.

Unbeliever @ 08:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 10, 2010
Unbeliever @ 22:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 22, 2010
   Prošle godine, pred međunarodni Dan planeta Zemlje, napisao sam tekst koji je započeo rečenicom 'Stvari su svuda oko nas'. Uz pomoć Annie Leonard prošle godine ispričali smo 'Priču o stvarima'. 

Današnji tekst, povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana planeta Zemlje, mogao bi započeti rečenicom 'Voda je svuda oko nas'. I opet smo pozvali u goste Annie Leonard. Ovaj puta ona će nam ispričati 'Priču o vodi u boci'.

Kliknite na sliku ili ovdje pa pogledajte i poslušajte što nam Annie ima ispričati o tome koliko nas košta obična, najobičnija, voda za piće.
Unbeliever @ 21:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.