Blog - rujan 2010
četvrtak, rujan 30, 2010
. Prije skoro dvije godine pisao sam o predstavi čuvenog kanadskog Cirque du Soleil, na koju smo tada morali potegnuti čak do Beča. Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga ... pardon, Cirque du Soleil, ... skok na skok - pravo na klupu u našu metropolu.

Štošta se u dvije godine promijenilo, između ostalog izgradiše i Arenu u Zagrebu. I eto, baš u tu Arenu (o čijem nazivu i dalje imam pomiješane osjećaje) dolazi nam ovaj izvanserijski, nadnaravni multimedijalni događaj kojega s klasičnim poimanjem cirkusa povezuje tek niz akrobatskih performansa koji ilustriraju pripovijest koja se predaje gledateljstvu.

U studenom, od četvrtka 17. do nedjelje 20., u Areni Zagreb gostuje predstava 'Saltimbanco'. Naslov predstave je izveden od talijanskog izraza "saltare in banco" što doslovno znači 'skakati na klupi'.

Ova predstava istražuje nebrojene oblike urbanog tkiva metropolisa i njegovih slikovitih stanovnika: ljudi koji tu žive, njihovih sličnosti i razlika, grupa i obitelji, vreve ulica i stremljenja uvis nebodera. Saltimbanco odvodi gledatelja na alegorisjko i akrobatsko putovanje u srce tog imaginarnog grada u kojemu je raznolikost uzrok nadanju.

Ulaznice smo već kupili, za cijelu familju. Nema teorije da propustimo ovu priliku. A vi, ako želite poći na putovanje, požurite i nabavite ulaznice jer se broj slobodnih mjesta rapidno smanjuje. Ako vam se njihova cijena učini visokom valja vam znati da jedna predstava Cirque du Soleil vrijedi malo više nego: Dora, Porin i Eurovizija zajedno; ili dva koncerta Ede Majke; ili 48 koncerata Thompsona; ili posljednji koncert Miše Kovača (pod uvjetom da je uistinu posljednji); ili svi zajedno koncerti sa gerijatrije pobjeglih rock veličina održani ove godine u Hrvatskoj.

.
unbeliever @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 26, 2010
iliti
Mislit i slat ti je isto ...

Dva ili tri puta godišnje uhvati me čudna boljka još neopisana u medicinskim knjigama, nekatalogizirana od Svjetske zdravstvene organizacije, neistražena od znanstvenih krugova a ni farmaceuti nisu još počeli reklamirati cjepivo protiv nje (na svu sreću jer bi Milinović već bio naručio par milijuna ampula) iako je moguće da već rade na razvoju. Dakle, bolest do sada posve ignorirana od znanstvenih krugova pa stoga i nije dobila zvučno ime latinskog prizvuka. Koristeći pravilo 'tko prvi djevojci' koje se i inače u znanosti upotrebljava kod imenovanja stvari, bića i pojava, ja sam ovoj bolesti nadjenuo naziv 'sindrom blo-blo' ili sindrom blogerske blokade.

Rizična skupina za sindrom blo-blo je - a tko drugi nego blogeri. Najuočljiviji simptom blo-blo je prestanak objavljivanja tekstova na blogu, iako izgleda da postoje i druge indikacije. Tako na primjer bloger niti ne čita druge blogove, a njihovo komentiranje mu nije ni na kraj pameti. Čak i ako bloger slučajno otvori u svom internetskom pretražniku stranicu www.bloger.hr pri pogledu na nju osjetit će nelagodu koja varira u rasponu od blage mučnine preko znojenja dlanova s drhtavicom do konvulzija i nesvjestice.

Blo-blo sindrom ne treba poistovijetiti s, donekle sličnom ali dosta ozbiljnijom, spisateljskom blokadom. Dok pacijent zahvaćen spisateljskom blokadom nije u stanju uopće proizvesti iole upotrebljiv tekst, blo-blo sindromomom zahvaćen stvaratelj može biti posve kreativan i produktivan u pisanju tekstova raznih vrsta, jedino nije u stanju ništa napisati na svom blogu.

Boljka nije po život opasna i izgleda da je zasad najprikladnija terapija identična onoj za akutni rinofaringitis, poznat i pod nazivom obična prehlada - piti puno tekućine, konzumirati vitamine i čekati da prođe. Za razliku od prehlade, koja ako se liječi traje sedam dana a ako se ne liječi onda čitav tjedan, blo-blo može potrajati neodređeno dugo.

Prema dosadašnjim istraživanjima čini se da postoje znakovi po kojima se može prepoznati nailazak ove bolesti, iako nije jasno čemu to može poslužiti jer se njeno nastupanje ne može spriječiti. Ovi znakovi mogu se izvježbanom oku pokazati u nekim tekstovima blogera koji je u fazi inkubacije blo-blo. U potporu ovoj tezi prilažem presliku mog zadnjeg, ne i posljednjeg, komentara ostavljenog na blogu cijenjenog kolege blogera, tik pred no što ću podleći blo-blo sindromu u trajanju od kojih dva tjedna.

Slanje

Valja napomenuti da se stručnjaci ne slažu u pogledu utjecaja blo-blo sindroma na kolektivno zdravlje blogerske nacije i opće stanje kvalitete života na www.bloger.hr. Neki tvrde da blo-blo izaziva smanjenje stope prinosa i povećani mortalitet blogerske populacije. Drugi pak ustraju u mišljenju da bi za blogersku naciju bilo puno zdravije kad bi dobar dio blogera bolovao od blo-blo sindroma zauvijek i u srijedu.

unbeliever @ 22:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, rujan 7, 2010
Ušao sam u malu prostoriju opremljenu omanjim pultom u jednom uglu i dvije stolice u drugom. Uza dva zida, na stalcima od nehrđajućeg čelika stajali su izloženi brojni instrumenti, poredani u uredne uspravne nizove. Staklo, obojeni metal i nešto plastike. Čovjek za pultom ljubazno mi se osmjehnu i upita što želim.

'Ruke su mi prekratke,' rekoh.

Zanimalo ga je malo više detalja o mom problemu pa mu objasnih i pokazah.

'Morat ćemo napraviti pregled,' reče i pokaza mi rukom u treći kut prostorije. 'Izvolite za mnom, dolje.'

Strmim zavojitim stepenicama spustili smo se u podrum, u prostoriju bez prozora, još manju od one gore. Ova je bila ispunjena raznim uređajima meni nepoznate namjene, postavljenim na mehaničke nosače nalik rukama, tako da se mogu pokretati prema potrebi. Moj vodič mi pokaza na stolicu uza jedan zid. Sjedoh. Stolica je bila takve konstrukcije da u njoj sjediš udobno ali bez velike mogućnosti pokretanja - leđa uspravno, naslon za glavu onemogućuje okretanje glave ulijevo ili udesno. Pogled ravno naprijed, prema suprotnom zidu sa bijelim ekranom na kojemu se izmjenjuju neki nerazumljivi znakovi, čas manji, čas veći.

Čovjek privuče drugu stolicu i sjede ispred mene, primače jedan od onih uređaja na mehaničkoj ruci i poče me njime premjeravati, okrećući neke brojčanike i pritiskajući neke tipke. Pri tome me stalno propitivao: 'Kako je sad? Je l' ovako bolje? A sad? Lošije?'

'Radite puno na računalu,' reče, više kao konstataciju nego kao pitanje.

'Da,' rekoh 'cijeli dan sam za računalom.'

'Primijetio sam karticu.' Pokaza na moju identifikacijsku karticu koja je visjela pričvršćena za opasač. Na njoj je logotip firme za koju radim.

'OK,' reče na kraju. 'Sve ćemo to lijepo srediti. Svratite ponovo u utorak.'

* * *

Danas predvečer uđoh ponovo u onu prostoriju s pultom. Čovjek mi se i opet ljubazno nasmiješi.

'Eto, gotovo je,' reče i pruži mi omanju sivu duguljastu kutiju. Srce mi ubrzano zakuca. Nakon sekunde oklijevanja uzeh kutiju i otvorih ju. U njoj, na podlozi od nebesko plave fine tkanine svjetlucale su moje nove naočale za čitanje.

'Eto, sad ćete i najsitnija slova jasno vidjeti već na udaljenosti od tridesetak centimetara. Ruke vam više neće biti prekratke za čitanje.'

* * * P. S. (08.09.2010.) * * *

Jezuš, otkud toliko prašine na zaslonu mog monitora?!!

unbeliever @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 5, 2010
Kompilacija Vraćamo se sa šetnje Lora, Mala i ja. Kako se iz polja približavamo našem kvartu, tako nas sve više zapljuskuju talasići glazbe. Najprije se samo motaju oko gležnjeva, to niti ne primjećujemo, onda se glazbena klima penje do koljena, tu bi sad Mala i Lora naćulile uha da nisu već navikle na te zvuke, a ja primjećujem tek kad u pleksusu počnem osjećati ritam basova - dumba, dumba, dumba-dumba, du, du ...
Jedna kuća u susjedstvu okićena je šarenim trakama i balonima. Svatovi. Kako prilazimo bliže počinjemo razabirati cilik tamburica i zbor glasova (ne baš naročito usklađenih):

'Moj Ivane, pobratime mioooo
Jesi l' skoro na Kupresu bioooo ... '

Praćeni tamburicama prolazimo i idemo dalje prema parkiralištu pored stambene zgrade koja se nalazi na suprotnoj strani livadice iza naše ulice. Na parkiralištu jedan od stanara iz zgrade postavio roštilj na travu iza svog parkiranog auta i priprema žar. Tu je i familija, skupa s njihovom crno-bijelom kujicom po kojoj ih i poznajemo jer se srećemo u šetnjama. Tu su i neki nepoznati ljudi, vjerojatno gosti, sa još jednim nepoznatim psom. Lori i Maloj kažem da ostanu uz mene ali one i ne pokazuju neko zanimanje za prilaženje grupi. Ne čudi me - na autu su otvorena stražnja vrata a iz zvučnika dopire prilično glasno dumba, dumba, dumba, dumba, duuu ... nepoznat muški glas zavija iz sveg glasa:

'Daj mi vina da se napijem,
Daj mi čašu da ju razbijem ... '

Domahujemo susjedima i ubrzanim glasom prolazimo prema našoj livadici, gdje decibeli poprimaju razinu ružne uspomene. Dok se Lora i Mala natjeruju sa susjedovim retrieverom Benom ja prizivam u sjećanje jedan razgovor od prije par dana.

Nas nekolicina pili smo kavu u restoranu firme za koju radim, poslije ručka. Iz zvučnika je dopirala glazba s radija, stanica kako-se-ono-zvaše, neka emisija u koju pozivaju lokalne tamburaške sastave. Nismo previše obraćali pažnju, to je ionako više zvučna kulisa zveckanju pribora za jelo i čaša, ali jedan od kolega je valjda slušao pa, ne mogavši više izdržati, zavapi: 'Majko Božja, ovi ne samo da falšaju nego im ni instrumenti nisu uštimani. Kao ih uopće puštaju na radio?!'

Na to se jedan drugi kolega glasno nasmije. Taj je kolega informatičar ali ima završenu osnovnu glazbenu a svoje studiranje informatike je financirao svirajući tamburicu. Pa reče:

'Gle, devedeset posto ljudi uopće nema sluha, a samo jedan posto je u stanju razabrati što svira koji od instrumenata u sastavu. Ovo ti je emisija za onih devedeset posto. Sve dok drže ritam i proizvode koliko-toliko prepoznatljivu osnovnu melodiju, prolaze.'

unbeliever @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, rujan 4, 2010
Čime se podsjetiti na ovog velikog norveškog skladatelja ako ne najljepšom pjesmom iz njegovog najpoznatijeg djela.



unbeliever @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Potpis

unbeliever @ 07:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.