Blog - rujan 2009
utorak, rujan 29, 2009
Večeras smo, nakon duljeg vremena, opet otišli na večernju šetnju u polje pored Mercatorovg skladišta. Tu je jedna parcela dobro zarasla u divlju mrkvu pa Lora i Mala uživaju istraživati po tom gustišu. Sad je mrkva sva sasušena i ostavit će im u krznu gomilu trunja i sjemenja ali šta se može, treba nešto otrpjeti za gušt.
Dok one istražuju po polju divlje mrkve, ja stojim na onom pokošenom dijelu i promatram let šišmiša na podlozi crvenila zapadnog neba. Brzo se kreću i teško ih je prebrojati, ali ima ih bar pet-šest u mom bliskom okolišu. Drago mi je što su tu jer to znači da će me komarci putiti na miru. Imaju prečih briga - pokušavaju preživjeti hranidbenu pomamu šišmiša. 

Šišmiši su gladne male beštijice. Maleni su i zato im je odnos volumena i površine tijela nepovoljan. Gube puno energije zbog velike površine tijela a malo je mogu akumulirati zbog malog volumena. To znači da moraju puno jesti da bi sakupili dovoljno energije. Uvečer su im glavna hrana komarci i jedan malešni šišmiško u stanju je pojesti do pet stotina komaraca za jedno veče. 

U uništavanju komaraca šišmiš je daleko učinkovitiji od onih smrdećih otrova koje cijelo ljeto reklamiraju na televiziji. Uz to je posve ekološki prihvatljiv. I ne košta ništa. Sam će vam doći ako imate zgodno mjesto za njegovo gnijezdo. A ne traži puno - samo omanju zgodnu šupljinu negdje u skrivenom i sjenovitom dijelu krova, tavana ili potkrovlja, gdje će se preko dana objesiti naglavačke i drijemati čekajući sumrak da krene u novi pomor komaraca. 

Zato ako primijetite da vam se u neki kut tavana uselio Batmanov 'lega, ne tjerajte ga, pustite ga neka se tu gnijezdi i imat ćete okolokućnog tamanitelja i rastjerivača komaraca cijelo ljeto. 

Zbogom Raid, Autan i ostali otrovi. Ušteda zajamčena.
unbeliever @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 28, 2009
Sjedim u svojoj vozilici pred zatvorenim semaforom na križanju. Zapravo nije križanje nego T-spoj glavne i sporedne ceste. S lijeva nailazi jedan poveći kamion i uključuje se u traku ispred mene. kamion je onog tipa sa 'sandukom' pozadi i natovaren je do vrha nečim. Privlači mi pažnju. Što je to natovareno u kamion? Na prvi pogled mi se učini da su klipovi kukuruza, ali mi je bilo neobično jer su izgledali neiskomušani, to jest sa komuškama na klipu. Tako se obično ne bere kukuruz. I malo su preveliki predmeti da bi bili kukuruzni klipovi. 

Kamion odmiče pa sve slabije vidim taj teret, ali eto otvara se semafor i ja nagazim malo po plinu i sustižem kamion ne bih li bolje vidio što se to prevozi njime. Kad sam se dovoljno primakao nedoumica je ustupila mjesto zaprepaštenju. Taj veliki kamion, desetotonac rekao bih, navrh je natovaren kruhom. Hljebovi kruha nabacani su u kamion, na hrpu, baš kao da se radi o ljetini ubranoj s polja. 

Kome li je ostao pun kamion nepojedenog kruha? I zašto? Vozio sam dalje za kamionom, iako sam ga lako mogao preteći. Kroz glavu mi promiču razne slike izgladnjelih ljudi, logoraša, afričke djece ...

Skrenuo sam prema svom kvartu, a kamion je nastavio kroz Goricu, nekamo u pravcu Siska. 

Nadam se da će taj kruh barem završiti na nekoj farmi kao hrana prascima.
unbeliever @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 27, 2009
. Marko Porcije Katon Stariji:
Ceterum censeo Carthaginem esse delendam.
(Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti.)

Zoran Milanović Sinjanin Mlađi:
Ceterum censeo electionis esse praenuntio.
(Uostalom, smatram da treba raspisati izvanredne izbore.)
unbeliever @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, rujan 26, 2009
Nad istočnom obilaznicom V. Gorice, gledan iz polja pored radara. 
 
<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

unbeliever @ 00:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 24, 2009

Ako ne znate zašto je ovo baš danas tu, pa ... to je na vašu štetu. 



unbeliever @ 20:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 23, 2009
. Danas je prvi dan jeseni. 

Došla je jesen. Lišće žuti na drveću. Ptice se skupljaju u jata. Laste lete na jug. Na granama voćaka zri voće. ... 

... (i šta sad dalje, k vragu?)
Dok sam bio osnovac prvi dan jeseni mi je bio najomraženiji dan u godini. Na taj dan su nam učiteljice uvijek zadavale istu temu za sastavak. Svake godine smo iznova morali pisati o dolasku jeseni. I kad bismo s onih prvih pet prostih rečenica evidentirali osnovne karakteristike upravo pristiglog godišnjeg doba, doživjeli bismo noćnu moru svakog wannabe pisca - kreativnu blokadu. Što sad dalje napisati? Pet prostih rečenica nikako nije dosta za sastavak. Treba još nešto, ali otkud? Žuto lišče, laste, voće ... k vragu šta još ima? Nekako bih se još sjetio i grožđa, ali to spada pod opću kategoriju voća. Znoj na čelu, prsti grčevito stišću olovku ... dobar dio đaka je samo zbog tog sastavka stekao fobiju od pisanja i literature uopće. Nije nikakvo čudo što nam večina populacije završi škole a nije u stanju napisati par prosto proširenih rečenica. Frojdovska je tu trauma u pitanju. 

Danas je prvi dan jeseni. 

Vozim se na posao, opet ilegalno onom novom cestom koju nikako ne puštaju u promet, pored Dalekovoda. U glavi mi se vrti onaj obavezni sastavak iz osnovne škole. I gle! Lišće je stvarno počelo žutjeti, i pomalo leprša svoj posljednji ples. Eno tamo jato ptica iznad cinčaone trenira zbirne manevre u letu - sad svi naprijed ... onda svi nalijevokrug ... Tko li im izdaje naredbe i kako ih sve ptice u isti mah prime, i one na početku i one na kraju jata? Jer sve se okreću u isti mah. Sinoć smo Lora, Mala i ja šetali uz nasad jabuka, pored radarske stanice. Jabuke su zbilja zrele na granama, žute se i crvene. Uz redove voćaka posloženi na gomile prazni drveni sanduci za voće, novi i bijeli. Uskoro će početi branje. Sanjat ćemo žuto / sanjati crveno / sanjat ćemo sve zeleno. Gustafi. Po povratku sa šetnje pojeo sam jedan grozd izabele, a.k.a. tuduma. To je ono crno grožđe kojem bobe iskaču iz kože, a koža im je debela i žilava pa ga mnogi zato ne žele jesti. Ali nema mirisnijeg i ukusnijeg grozda na svijetu od njega. 

I eto ne pada mi ništa više na pamet o tom prvom danu jeseni. Isti je to onaj sastavak iz osnovne škole. Rečenice su malo proširene i složene. Ali sadržaj je ostao isti. Sve do sad nisam naučio ništa više o jeseni. Ili možda jesam pa sam zaboravio? 

S radija čujem da Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest danas isto obilježava dan Alzheimerove bolesti. Čini mi se da je Svjetski dan Alzheimerove bolesti zapravo bio prije dva dana, u ponedjeljak, ali naši Alzheimerovci to obilježavaju tri dana.  

Da u đe u trajno pamćenje. Da se ne zaboravi. 

O čemu li sam ono bio počeo pisati?

unbeliever @ 19:14 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 20, 2009
. Volim kad me vaši komentari potaknu na pisanje. To daje tekstu  neku veću vrijednost nego kad ja nešto napišem onako 'ex katedra'. Bar se meni tako čini. Eto, blogerica rumores me pita "Koliko vi zapravo jezika govorite?" Najprije mi je malo poškakljalo ego, a onda sam počeo razmišljati. Kako čovjek ostavi dojam da zna mnogo jezika? Tako što ih koristi.
Na mom blogu često se mogu naći izrazi, rečenice pa i cijeli tekstovi (uglavnom pjesme) na stranim jezicima. No, ako koristimo par riječi, rečenica ili čitavu pjesmu na stranom jeziku, poznajemo li taj jezik? Ni približno.

Osim materinjeg hrvatskog (da ne pribrojim, kako je danas popularno, i srpski i bošnjački), jedini strani jezik koji govorim je engleski. Možda je bolje reći da ga čitam i pišem, jer mi je naglasak nikakav, uglavnom zato što imam malo prilika za govor. Vjerujem da bi se to popravilo kad bih proveo par mjeseci među ljudima koji govore engleski.

Što se tiče ostalih jezika ... pa, volio bih da ih znam mnogo i da ih mogu bar čitati. Naročito mi to fali kod poezije. Pjesmu treba čitati na jeziku na kojem je nastala. Samo tako tekst može prenijeti onaj ritam i melodioznost koje je pjesnik želio zabilježiti. Zato pjesme volim na blog staviti u originalnom jeziku. A radi razumijevanja sadržaja koristim prijevode na hrvatski ili engleski.

Ipak, od mnogih jezika zapamtio sam poneku frazu. Iz literature ili iz susreta s ljudima iz drugih naroda i kultura.

Neke mađarske riječi naučio sam od svog oca koji je izučio zanat u Subotici. Nešto makedonskog naučio sam od jednog drvosječe s kojim sam bio u vojsci. Talijanske fraze pokupio sam u svojim lutanjima duž naše obale. Na jednoj konferenciji u Dubrovniku prvi put sam čuo Lorkin stih 'Verde, que te quiero verde' iz usta jedne španjolke. Neke kineske fraze naučio sam od jedne kineskinje koja je studirala postdiplomski na elektrotehničkom fakultetu, čije ime nismo mogli izgovoriti ali nam je ona objasnila da joj ime u prijevodu znači koraljni cvijet pa smo ju prozvali Koraljka. Od škota koji mi je predavao na Compaqovom seminaru naučio sam staru galsku nazdravicu dok smo ispijali šnaps u jednoj Minhenskoj krčmi. I tako, mnogi ljudi, mnogi jezici, mnoge kulture. Uvijek sam nastojao od njih nešto naučiti. Vjerujem da je jedan od načina iskazivanja poštovanja i taj da se nauči nekoliko riječi od jezika kojim ta osoba govori. Riječ-dvije, frazu, rečenicu, stih ili cijelu pjesmu ...  

I ostale su mi riječi, fraze i rečenice kao uspomena na te ljude. Volim ih koristiti. Možda nekome to izgleda kao razmetanje poznavanjem stranih jezika. Ne, ja ne govorim mnogo stranih jezika. Ali susreo sam mnoge ljude koji su tim jezicima govorili. I učio sam od njih.

unbeliever @ 23:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Svim pripadnicima islamske vjeroispovijesti sretna nova hidžretska godina.  
unbeliever @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, rujan 18, 2009

(komentar na tekst 'Mrak', blogerice Gede

U sjenci hrama moj prijatelj i ja vidjesmo čovjeka bez vida kako sjedi sam. I moj prijatelj reče, "Pogledaj najmudrijeg čovjeka u našoj zemlji."

Tada ja napustih prijatelja, pristupih čovjeku bez vida i pozdravih ga. Razgovarasmo. 

Nakon nekog vremena rekoh, "Oprosti mi na mom pitanju ali od kada ti ne vidiš?"

"Od svog rođenja," odgovori on. 

Ja rekoh, "A koji put mudrosti si slijedio?"

On reče, "Ja sam astronom."

Potom stavi ruku na svoje grudi, govoreći, "Promatram sva ta sunca, i mjesece, i zvijezde."
(prepričano od Khalila Gibrana)
unbeliever @ 22:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Svaki dan imajte neku fantaziju. Fantazije su korisne. Odmaraju nas od naporne svakodnevnice. Fantazija našem umu pruža osjećaj sličan onome koji ima mlad pas kad ga dovedete na osunčanu livadu u proljetno prijepodne i pustite s uzice. Trčati slobodno, bez ograničenja, turnuti njušku u svaki busen trave, prevrtati se, skakati ...
Fantazije su dobre ali ih ne treba previše miješati sa stvarnim životom. Iako stvarni život često ispadne luđi od najluđe fantazije. Ima i ljudi koji su svoje fantazije pretočili u stvarnost.

Jedna od mojih fantazija kojima se stalno vraćam zove se 'što bih uradio da imam puno novaca'. Zapravo, ne radi se o tome da budem trajno bogat. Život bogataša mi nije pretjerano privlačan, kad uzmem u obzir koji su sve konci uz njega privezani. Više je ta fantazija na tragu onoga - što bih uradio da imam određenu veliku sumu novaca na raspolaganju. No strings attached.

Ovisno o razdoblju života mijenjao se i sadržaj te fantazije a i suma novaca koja je potrebna za njeno ostvarenje. U ranom djetinjstvu to je bilo 'što bih kupio iz onog izloga s igračkama kad bih imao sto dinara'. S vremenom su se ideje množile i suma je rasla. Negdje srednjoj školi shvatio sam da tadašnji jugodinar ima previše nestabilan tečaj pa sam promijenio valutu - 'što bih uradio da imam sto tisuća dolara'.

Rast sume se time usporio ali ipak, do vremena kad sam otišao na studije u metropolu, fantazija je postala 'što bih uradio da imam milijun dolara'. Za divno čudo ta je suma ostala stabilna vrlo dugo, sve do prije kojih dvadesetak godina kad je opet počela polagano rasti.

I eto, u sadašnje vrijeme, moja omiljena fantazija je 'što bih uradio da imam deset milijuna dolara'.

I fantazije su podložne inflaciji.

unbeliever @ 21:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
. No comment!
unbeliever @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 16, 2009
Uhvati me tako nekad začarani krug neodlučnosti. Želim uraditi nešto, ali ne počinjem to raditi jer ima nešto drugo što bih isto želio uraditi a aoko počnem raditi ono prvo onad odgađam ovo drugo. Pa zašto ne napravim prije ovo drugo? Jer ako to počnem raditi onda odgađam ono prvo. I tako to zna trajati, u stvari odgađam obje stvari neodređeno i nepotrebno dugo ... 

No da, nisam ja u tome neko posebno magare, rekli biste. Svima se to događa. I događalo se prije. Na primjer Buridanovom magaretu koje je navodno skapalo od gladi ne mogavši se odlučiti bi li počelo jesti lijevu ili desnu hrpu sijena. Iako mi je prezime magaretovog vlasnika nekako uvijek asociralo na prostor u kojem su se odvijale priče iz tisuću i jedne noći, gospodin Jean Buridan je zapravo bio francuski filozof, a siroto magare je skapavalo u njegovom satirama o filozofiji moralnog determinizma. Ali nije se g. Jean dosjetio prvi tog paradoksa iako je po njemu postao poznat. Prije se ta priča pojavila kod Aristotela u njegovom kosmološkom traktatu 'O nebesima' ali kod njega je u priči bio čovjek koji je i gladan i žedan i ne može odlučiti bi li prije jeo ili pio. 

Buridanovo magare se nije moglo odlučiti između dvije gomile hrane. Aristotelov žedni gladuš je dvojio između vode i hrane.

Španjolci za ovu situaciju imaju zgodan izraz - 'entre dos aquas' - koji doslovno znači 'između dvije vode'. A u prenesenom značenju označava upravo situaciju nemogućnosti odluke između dva privlačna izbora. 

I tako sam zatvorio krug i pronašao lijek protiv nedoumice. Kad god se nađem u takvom začaranom krugu ja malo poslušam kako svoje nedoumice gitarom rješava Paco de Lucia. I odmah se odlučim. 

Ako i vas to zanima ... hum with me ...
unbeliever @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Servis za udomljavanje slika na kojem je većina mojih slika za blog danas je malo izvan sebe. Valjda i njemu ne prija ova omorina koja mene tišti. Prije kojih pola sata na toj internetskoj adresi pisalo je "... this acoount is disabled. Please call billing department ... ". Izgleda da netko kasni s plaćanjem, to nije dobro, moglo bi se desiti da moram sve slike iznova postavljati na neki drugi servis, pa onda uređivati sve postove unazad ... ajme meni, nije mi dobro! Ali evo, poruka se promijenila, sad piše " Down for mainintance. Be back soon." To je dobro, ima nade. 

Pictures will be back soon. 
unbeliever @ 20:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 10, 2009
. 'Nisi gledao tekmu jučer?'

'Ma nisam, šef mi tražio da promijenim prezentaciju za sutrašnji sastanak pa sam ostao do kasno raditi ...'

'Bit će prekovremenih sati, a?'

'Bilo bi kad bi se kod nas plaćali prekovremeni.'

'Ajde, bar je prezentacija sad bolja?'

'Ma nije, sad izgleda lošije nego prije.'

'Al' si barem spreman za sastanak?'

'Sastanak je otkazan.'

'Zašto?'

'Projekt je ugašen zbog recesije.'

'... Hm, da vidim ... radio si besplatno prekovremeno da bi pokvario prezentaciju za sastanak koji se neće održati, o projektu kojega nema?'

'Tja ... tako nekako.'

'A jbg ... za utjehu - i bolje da nisi gledao ...'

unbeliever @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 9, 2009
Nad zračnom lukom. 
 
<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

unbeliever @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, rujan 8, 2009
Poslije ručka idem na šank po svoju poslijepodnevnu kavu. Za šankom prilična gužva. Svi bi nešto poslije ručka popili. Šankerica se užurbala oko dva espresso aparata, pravi šest kava odjednom, vadi vodu i pepsi iz hladnjaka, dodaje kolače ...

Uguram se pored Krune. Kruno dovikuje šankerici:

"Ana, daj mi jednu s hladnim mlijekom!"

Ona ga samo okrznu pogledom, primijeti i mene pored. Ja šutim, znam da ona zna kakvu kavu pijem, napravit će ju kad stigne. Ona nastavlja s poslom, dolijeva mlijeko, dodaje kave na šank ...

Kruno opet dovikuje: "Hej Ana, je l' može ta s hladnim ..."

Ona se okreće i pita: "Šta si ono htio?"

"Jesanti, koliko ti puta trebam reći? A gdje ti je Marija?" 

"Nema je danas."

"S njom se uvijek bolje sporazumijem."

"Onda čekaj dok Marija dođe!"

Pola minuta poslije dodaje nam kave. Kruni s hladnim, meni s toplim mlijekom.

Za našim šankom radi samo jedna šankerica. Zove se Anamarija.

unbeliever @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 7, 2009
Nad mojim sokakom ... 

<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

unbeliever @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Kako upropastiti Hrvatsko gospodarstvo i pritom obogatiti dvjesto obitelji? Zna se!
Kako zamračiti milijarde državnog budžeta i izbjeći sudski postupak? Zna se!
Kako živjeti slobodno u susjednoj državi čak i ako si u ovoj pravomoćno osuđen? Zna se!
Kako Crkvu koristiti za svoju politiku iako u ustavu piše da je Hrvatska laička država? Zna se!
Kako mrtve ljude dovesti na birališta da glasaju za nas?  Zna se!
Kako nametati zakone koji rade više štete nego koristi? Zna se!
Kako dovesti domovinu na rub propasti pa onda pobjeći? Zna se!
Kako vlastiti lopovluk pripisati krizi i podanicima nametnuti harač?  Zna se!
Kako pomesti pod tepih sve skandale u javnim poduzećima? Zna se!
Kako nagovoriti narod da baci stare školske knjige pa onda mora ponovo kupiti nove?  Zna se!
Kako u školama provoditi nastavu bez udžbenika? Zna se!
Sve se zna!
Hrvatska je zemlja znanja.
unbeliever @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 6, 2009
Konceptualni umjernik (što god to zapravo bilo) Tom Gotovac, uz pomoć prijatelja Vlaste Delimar i Milana Božića, još jednom je izveo performance koji reciklira već kojih tridesetak godina. Kad god nema bolje ideje za skrenuti pažnju javnosti na sebe, skine se gol i prošeta metropolom. Navodno je to umjetnost koja treba izazvati reakciju gledatelja, makar i onih koji će se tim činom naći povrijeđeni ili iritirani.

Nažalost Tom zaboravlja da je, za razliku od vremena prije trideset godina, golotinja ljudskog tijela prestala izazivati iole značajne reakcije kod slučajnog promatrača, uz uvjet da se pokazuje beskoristan dio tijela (vidi: Bradavice). Kako cijelog Toma Gotovca, od tabana do tjemena, danas možemo smatrati uglavnom beskorisnim, to je očekivana reakcija, opravdano, izostala.

unbeliever @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, rujan 5, 2009
Ovog ljeta uz krizu, harač i sapunicu 'Gotovčevi' dogodile su se i neke lijepe stvari, među kojima su najljepši bili sutoni. Zato nasavljamo sa serijom sutona. Ovaj puta jedan ponad dijela nedovršene autoceste Zagreb - Sisak. 
 
<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

unbeliever @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, rujan 4, 2009
Školska godina je na pragu. Vrla naša vlada priuštila nam je nervozno ljeto ispunjeno brigom što će biti s nabavom školskih knjiga. No eto, škola moje šestašice je u dogovoru s lokalnom knjižarom uspješno organizirala nabavu knjiga tako da nismo imali većih problema. Osim što su koštale bezobrazno puno.
Slušam danas na radiju raspravu na temu školskih knjiga i saznajem neke podatke:

- kako je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta prošle godine za 'besplatne' knjige platilo izdavačima samo oko 400 milijuna kuna;

- kako će ove godine ukupna vrijednost kupljenih školskih knjiga biti oko 700 milijuna kuna, što će platiti roditelji;

- kako veliki broj roditelja mora dizati kredite da bi platili te (bezobrazno skupe) knjige;

- kako je školska torba koju djeca svakodnevno vuku u školu teža od deset kilograma što ima jako loš utjecaj na razvoj mladog tijela;

... i još brojne komentare pravedno gnjevnih roditelja.

Ne mislim sad pisati o tome koliko bi knjiga trebala koštati u smislu vrijednosti njenog sadržaja, znanja koje ona treba prenijeti, nadajmo se, u glave naših školaraca. Ono što me zanima je taj cjelokupni trošak produkcije, tiska i distribucije školskih knjiga i opravdanost tog troška za naše društvo. Najveći dio tog troška, tvrdim, danas je sasvim nepotreban. 

Sadržaji svih današnjih školskih knjiga izrađeni su originalno u digitalnom obliku, na računalima autora i suradnika. Nitko više ne piše knjige olovkom po papiru. Mehaničku pisaću mašinu sam zadnji puta vidio prije tri godine. U tehničkom muzeju.   

Trošak pripreme sadržaja, uključujući hohorare autorima, jedva je desetina cijene knjige; sve ostalo čini trošak papira, tiska, distribucije i, naravno - profit izdavača. Znači, sadržaj ovogodišnjih školskih knjiga košta oko 70 milijuna, ako pretpostavimo da su to baš sve posve novo napisane knjige a ne reprinti. Takav digitalni sadržaj onda odlazi na pripremu za tisak, tiska se na papir, uvezuje u stotine tisuća primjeraka i onda se na stotine tona knjiga distribuira diljem lijepe naše do rumenih ručica naših đaka. Sav taj trošak tiskanja i distribucije je nepotreban.

Danas imamo tehnologiju distribucije izvornog digitalnog sadržaja. Internet, dakako. Zamislite da sve te digitalne knjige koje su pripremili autori, umjesto da ih nosimo u tiskaru, stavimo na odgovarajuće internet mjesto i učinimo dostupnim školama, nastavnicima, učenicima i roditeljima? 

Naravno, da bi učenici u školama mogli pristupati tim knjigama putem Interneta treba škole odgovarajuće opremiti računalima i priključkom u Internet. Veliki dio škola danas već ima priključak, ali bi ih trebalo dodatno opremiti lokalnom mrežom s još računala. Tu je i potreba za opremanjem i održavanjem web mjesta sa knjigama, kao i sustav za kontrolu pristupa, osiguranje autorskih prava, mjerenja i analize, administriranje, edukacija za upotrebu ...

Prije kojih pet godina sudjelovao sam u timu koji je radio studiju izvedivosti ovakvog projekta za hrvatsko školstvo. Napravili smo i financijski model. Uzevši u obzir promjene u cijenama do danas, ukupna cijena uvođenja ovog sustava u sve škole lijepe naše ne bi bila veća od polovine novaca koje ćemo ove godine dati za knjige na papiru. Manje nego što je plaćeno prošle godine za 'besplatne' knjige.

S tim da bi to bio jednokratni trošak, a za održavanje sustava bi ubuduće trebalo osigurati oko petinu njegove cijene, kojih sedamdesetak milijuna godišnje. Mi ćemo slijedeće godine ispovrtiti opet najmanje sedamsto milijunčeka, a vjerojatno i više. I tako svake slijedeće godine ... iako bismo sve to mogli imati za desetinu cijene. 

Ovaj sustav pružio bi i dodatne dobrobiti. 

Doprinos zdravlju nacije: đaci bi u školu nosili dvije-tri bilježnice i pribor za pisanje, i ne bi krivili svoje kralježnice u razvoju. 

Doprinos očuvanju planete: na tisuće stabala od kojih je načinjen papir za tiskanje tih knjiga bilo bi pošteđeno sječe. 

Projekt je tehnički, financijski i organizacijski izvediv, te društveno nadasve koristan. Projekt bi trebalo realizirati Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Zašto do realizacije tog projekta nije došlo tada, a vjerojatno i neće u doglednoj budućnosti? Jer bi njegovom realizacijom prestala teći rijeka od stotina milijuna kuna profita koja se svake godine slijeva u blagajne izdavača. 

Zašto bi Ministarstvo brinulo o profitima izdavača? Eh, zaključite nešto i sami.
unbeliever @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 3, 2009
Livada preko puta Mercatorova skladišta je pokošena pa su zečevi i fazani otišli nekamo u izbjeglištvo. Lora i mala njuškaju uokolo a ja mogu u miru fotografirati zalazak sunca.


<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

unbeliever @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.