Blog - kolovoz 2009
subota, kolovoz 29, 2009
Većina ljudi ne razumije i ne voli matematiku. Dugo me je kopkalo pitanje zašto je tome tako i najzad sam shvatio. Matematika je vrlo precizna znanost. U matematici je 473567 uvijek 473567. Ni 473566, niti 473568.  Nezavisno o političkoj, gospodarskoj ili bilo kakvoj drugoj situaciji. Mi ljudi, naprotiv, ne volimo previše precizno izražavanje. Preciznost matematike nas ubija u pojam. Zato nikad nećete u vijestima čuti ili pročitati da je političar taj i taj ukrao 473.567,27 kuna. Ne, novinar će reći ili napisati da je taj vrli zaslužni sin domovine opljačkao skoro pola milijuna kuna.
Imajući to u vidu namjera mi je provesti socijalizaciju matematike, ili barem onog njenog dijela koji se dotikavle jednostavnog svakodnevnog računanja, aritmetike.

Umjesto sa skupom realnih brojeva, naša nova socijalna aritmetika računa sa skupom približnih brojeva.

Definicija: Skup približnih brojeva čine brojevi čija vrijednost se kreće u blizini izražene vrijednosti ali nikad nije točno tolika. 

Primjeri približnih brojeva: skoro osam, jedva tri, malo pa šest, ne manje od devet, malo više od petnaest, negdje oko trinaest, trideset i ohoho, za dlaku sedam, cirka dvadesetipet, ofrlje šezdesettri, silni milijuni ...

Nad skupom približnih brojeva definiramo aritmetičke operacije zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja na isti način kao i u skupu realnih brojeva, uz dodatna pravila:

Rezultat aritemetičke operacije dva približna broja je približan broj.
Rezultat aritmetičke operacije realnog i približnog broja je približan broj.

Primjeri:

jedva tri + ofrlje pet = skoro pa osam

malo više od osamnaest X cirka sedam = preko stodvadeset

dvanaest i mrvica : za dlaku četiri = jedva tri

Uvjeren sam da će ova socijalizirana aritmetika biti puno razumljivija i draža prosječnom homo sapiensu od ove dosadašnje, lišene svake socijalne osjetljivosti.


unbeliever @ 08:08 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 27, 2009
Pijuckamo prve jutarnje kave za šankom našeg kompanijskog restorana i čekamo da netko izleti sa dobrom temom za jutarnju raspravu. Radio je upaljen i u zaleđe zveckanja žličica, zujanja espresso aparata i mrmora razgovora miješa se glazba i razgovor dvojice voditelja sa stojedinice. I eto, baš njih dvojice dadoše nam temu za razgovor. Raspravljaju o pitanju javnog pokazivanja bradavica na grudima.
'Zašto je nepristojno pokazati javno bradavice na ženskim grudima, a na muškima nije?' - pita se voditelj stojedinice.

'E, to je fakat nepravda, zakaj mi muški smijemo hodat goli do pasa i nikom ništa, a kad nekoj ženi slučajno proviri bradavica onda nastane medijski skandal?' - prebacuje Kruno temu s radija u naše društvo.

Cure se hihoću i prihvaćaju izazov - 'E, pa nije to isto ...'

'Kak' nije isto?  Gdje je tu jednakost među spolovima?'

'Eto, tako ... ženska bradavica je korisna ... ima funkciju dojenja. Kod muškaraca bradavica na grudima nema više prirodnu funkciju. Ona je atavizam.'

'Znači nije sramota pokazivati dio tijela koji je beskoristan?'

'Tako nekako.'

'Onda ja mogu hodati okolo bez gaća." - rezimira Jure.

unbeliever @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 25, 2009


Što li sanja Mačak kad zaspe na omiljenom mjestu, trbuhu svog kućedomaćina?
Možda nešto ovakvo?
unbeliever @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 23, 2009
Stajao sam na sred livade i fotografirao zalazak sunca kroz rijetke oblake na zapadu. Mala i Lora su se šuljale kroz lucernu nekih pedesetak metara daleko. Iz djeteline su im virili samo visoko uzdignuti repovi i samo sam po tome znao gdje su. Repovi su plovili zelenim morem poput jedara brodica na pučini.
Iznenada, kao da je naišla nevera, more se uzbibalo a lađice Lora i Mala su počele skakati visoko u zrak. Kad Mala i Lora potrče tako, u visokom skokovima, to znači samo jedno - zec. A kad je zec u pitanju onda pada u vodu svaki kućni odgoj i poslušnost. Nastaje jurnjava koja prestaje samo ako zeca ulove ili izgube svaku nadu za ulov. Uglavnom ovo drugo, jer zecovi su eksperti u bježanju.

Pokušavajući pratiti cik-cak putanju kojom je bježao zeko, Lora i Mala su odjurile preko ceste na drugu stranu krčevine. To je ona novoizgrađena cesta po kojoj još ne puštaju promet pa je sada raj za rolere, skejtere i pokojeg biciklistu. Zato se ne bojim za njih pa ih ni ne pokušavam zaustaviti. Ionako ne bi uspjelo. Vratit će se one kad zagube zeku. Nastavljam fotkati zalazak sunca.

I eto ih nakon par minuta, gledam izdaleka kako prelaze cestu i približavaju se, ali nešto mi je tu čudno. Malu prepoznajem, ali onaj pas koji kaska za njom, a trebala bi biti Lora, nikako ne liči na Loru. Veličina je prava, i oblik odgovara, ali boja ... k vragu, ovo stvorenje je potpuno zeleno!

Lora, kao i većina pasa, voli se uvaljati u nešto smrdljivo kad joj se pruži prilika, ali to je obično neka crkotina ili slična organska trulež. Što obično ne utječe ne boju njenog krzna. U što li se sad uvaljala, da je ovako zelena?

Kad su cukele dotrčale do mene, osjećanja su mi bila pomiješana. Olakšanje što Lora nije smrdjela pomiješalo se s mukom kad sam shvatio da je od njuške do vrha repa prekrivena slojem sitnih zelenih čičaka.

Mala ima kratku dlaku pa je ona u onom preko gustišu pokupila samo dva-tri čička koje smo s lakoćom otresli laganim pokretom ruke. Ali Lora! U njenu dugu dlaku čičci se tako čvrsto upletu da poslije imamo vraške muke izvući ih odatle. Trebalo mi je skoro čitav sat da bi njen izgled ponovo bio dostojan jedne tako fine pasje dame. Pri tom je s čičcima otišao i dio dlaka iz krzna.

Svako zlo nosi i nešto dobra - slijedećih par dana bit će nešto manje dlaka po stanu. 

unbeliever @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 20, 2009
Za pravu katastrofu uvijek se mora preklopiti u vremenu više slučajnih varijabli.
Za manje katastrofe dovoljno je samo nekoliko, na primjer:

Omaglica polusna koja se još vija umom netom nakon buđenja ...
Neodgovorni krojač koji je dizajnirao hlače s vrlo plitkim džepovima ...
Ostavljen poklopac zahodske školjke u podignutom položaju ...
Nepažljivo sagibanje nad kadom.

Sasvim dovoljno da se nađem snenog i zbunjenog pogleda na moj mobitel koji svjetluca pod vodom na dnu zahodske školjke.

S dilemom. Da ga vadim ili da samo pustim vodu?

unbeliever @ 06:48 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 17, 2009
Ako je u subotu bila godišnjica početka, onda je danas godišnjice završetka Woodstock festivala, pa je prikladno još malo se sjećati nekih stvari iz tog doba. Kad sam uz godišnjicu početka spomenuo Joan Baez nisam mogao ne staviti uz to "We Shall Overcome", jer je to baš pjevala na treći dan Woodstocka. Zapravo, meni se od svih njenih pjesama najviše sviđa 'Diamonds And Rust', koja ne pjeva o agregatnim stanjima kemijskih elemenata i spojeva već o jednoj prošloj ljubavi. 

Tu se akademska građanka Mimmy slaže sa mnom, a ja se opet slažem s njom da je i meni draže slušati izvedbu Blackmore's Night od originalne izvedbe same kantautorice. Ne znam što Mimmy privlači toj izvedbi ali mene cima Ritchieva gitara. Uglavnom, dobitnu kombinaciju čine stihovi i glazba Joan Baez, glas Candice Night i gitara Ritchie Blackmorea. 

Pa kako već dugo nije bilo lakunoćne poezije, eto stihova. A spomenutu izvedbu si možete poslušati ako malo kliknete zeleni gumbić na onom crvenom oblačku nadesno, ispod naslova "Hum with me..." 


Diamonds and Rust
(Words and Music by Joan Baez)

Well I'll be damned
Here comes your ghost again
But that's not unusual
It's just that the moon is full
And you happened to call
And here I sit
My hand on the telephone
Hearing a voice I'd known
A couple of light years ago
Heading straight for a fall

As I remember your eyes
Were bluer than robin's eggs
My poetry was lousy you said
Where are you calling from?
A booth in the midwest
Ten years ago
I bought you some cufflinks
Oh and you brought me something
We both know what memories can bring
They bring diamonds and rust

Well you burst on the scene
Already a legend
The unwashed phenomenon
The original vagabond
You strayed into my arms
And there you stayed
Temporarily lost at sea
The Madonna was yours for free
Yes the girl on the half-shell
Would keep you unharmed

Now I see you standing
With leaves falling around
And snow in your hair
Now you're smiling out the window
Of that hotel
Over Washington Square
Our breath comes out white clouds
Mingles and hangs in the air
Speaking strictly for me
We both could have died then and there

Now you're telling me
You're not nostalgic
Then give me another word for it
You are always so good with words
And at keeping things vague
Because I need some of that vagueness now
It's all coming back too clearly
Oh I loved you dearly
And if you're offering me diamonds and rust
I've already paid

unbeliever @ 22:32 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 16, 2009



unbeliever @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 15, 2009
Danas je Velika Gospa, blagdan kojim katolici obilježavaju uznesenje na nebo Isusove majke Marije. Danas su mnogobrojni vjernici katoličke vjeroispovijesti pohrlili u marijanska svetišta diljem lijepe naše. Mnogi među njima potražili su u smjernoj molitvi utjehu, nadu i vjeru u bolju budućnost. Iz sveg srca im želim da su i našli traženo. 

Na isti ovaj dan, prije okruglo četrdeset godina, započeo je jedan od najznačajnijih događaja u povijesti pop-glazbe, legendarni Woodstock Festival (a.k.a. Wodstoock Music & Art Fair, a.k.a. An Aquarian Exposition: 3 Days of Peace & Music). Na Woodstocku je nastupila i, danas ništa manje legendarna, Joan Baez. Otpjevala je tri pjesme - 'Joe Hill', 'Sweet Sir Galahad' i, danas također legendarnu 'We Shall Overcome'. Uz svako isključenje deifikacije i usporedbe s Gospom, valja reći da nam je ova gospa od Woodstocka u proteklih četrdeset godina isto tako znala uliti nade i vjere u bolju budućnost.


unbeliever @ 21:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 13, 2009
Talijanski turisti zbog računa u restoranu na Kornatima pokupili batine, Bajs se ispričao.

Ugostitelj udario oskarovca Menzela jer mu je zaklonio reklamu! Ministar Bajs se ispričao.

U eksploziji na šibenskoj rivi ozlijeđeno dvoje austrijskih nautičara. Ministar Bajs se ispričao.

Razbili automobil beogradskog odvjetnika, Bajs se ispričao.

Ministar Bajs ispričao se zbog propusta načinjenog izostavkom Baranje s karte Hrvatske u spotu HTZ-a.

unbeliever @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Zavaljen u crni radni stolac, do kraja unatrag spuštenog naslona, opušteno polu-ležim s nogama podignutim na stol. Da me rub stola ne bi žuljao pod noge sam podmetnuo bijeli jastučić u obliku srca, obrubljen crvenom nabranom vrpcom.  

U krilu mi se sklupčao Mačak. Smazao je dvije konzerve "Gourmet Gold", sad probavlja. Desnim dlanom sam mu prekrio dio leđa i slabinu, osjećam laganu vibraciju njegovog predenja.

Lijevu ruku sam opustio niza stranu. Češkam Malu iza ušiju i ispod brade, a ona sjedi pored stolca i namješta se ... de sad malo ovdje ... sad malo tu ... da, da, baš tu ... daj još malo ...

Lora se zavukla pod stol, gdje je najhladnije. Maše nožicama u snu. Sigurno sanja kako juri zeca u polju. 

Kroz prozor prodire sunčeva zraka i grije mi stopala. Sunce je nisko na istoku i provlači se ispod par sivih oblaka koji su došli iz babinog kuta i sad prosipaju sitnu, sitnu kišicu po livadici iza kuće.

Na stolu je šalica iz koje se lagano uzdiže tračak pare darežljivo šireći u okoliš aromu svježe skuhane kave. Na zaslonu monitora otvorena stotridesetdeveta stranica romana Snow Crash, Neala Stephensona.

Nema tog novca kojim se ovo može kupiti.

unbeliever @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 11, 2009



unbeliever @ 10:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 9, 2009
A ne, ne mislim pisati o današnjem koncertu na onoj ruševini od nogometa u Maksimiru. Bit će ih mnogo koji će o tome pisati. Mislim, cijenim dobru glazbu, dobre tekstove i humanitarni rad nadasve, ali ne drži me u tom pogledu neko posebno ludilo ...

Nego, nema mi više Stankovića nedjeljom u 14:00, što sam navikao predrijemati poslije nedjeljnog ručka. Sad u tom terminu daju dokumentarne filmove i to, neočekivano od nacionalne nam dalekovidnice, takve da ne daju priliku zadrijemati.  

Danas pustiše jedan o tome kako nam informatička revolucija omogućuje razvoj strojeva koji misle, pa i mogućnost utjecaja na ljudsku kogniciju i inteligenciju. I o integraciji tehnološkog i biološkog svijeta. Tipično za filmove s futurološko-tehnološkim temama i ovdje su uglavnom razgovara sa znanstvenicima s područja tehnologije, koji o tehnologiji govore vrlo deklarativno. To će reći da umjesto izraza koji izražavaju mogućnost, poput 'u budućnosti bismo mogli imati strojeve inteligentnije od ljudi', upotrebljavaju oštru tvrdnju, kao 'u budućnosti će strojevi biti inteligentniji od ljudi'. Izuzetak su načinili Marvin Minsky, kognitivni znanstvenik s područja umjetne inteligencije i P. A. Marvin, paranoidni android iz 'Vodiča kroz galaksiju za autostopere'. (Primijetiste li sličnost ove dvojice koja se pruža i dalje od imena?)

Među raznim primjerima govorilo se i o virtualnim svjetovima u cyber-prostoru, kao što je 'Second life'. Onim istim deklarativnim načinom govora domaćin filma, američki japanac fizičar Michio Kaku, kaže da će u skoroj budućnosti uz ovaj realni svijet postojati još jedan ovakav svijet u virtuali, sa svim detaljima koji će uključiti države, vlade, ekonomiju, ratove ... sve što smo kao vrsta bili u stanju izmisliti. I svatko od nas će imati u tom virtualnom svijetu svog 'avatara'. Čitav ovaj realni svijet živjet će paralelno i u virtuali, kaže Michio. 

Koristim tehnologiju, sklon sam vjerovanju u njenu pozitivnu ulogu u opstanku ove planete i nas kao njenih stanovnika. Ali ovo što reče Michio dobrano me prodrmalo.

Jako me plaši mogućnost da se nađem u vritualnom svijetu u kojem ću živjeti u virtualnoj državi kojom će vladati virtualna vlada, a tom vladom će predsjedavati, o užasa ... virtualna Jadranka Kosor?
unbeliever @ 16:49 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
U neka davna vremena, dok su carevi još vladali mudrošću, moćni kineski car odluči osobno istražiti kako žive njegovi podanici. Skide sa sebe svilenu odjeću i zlatni nakit, navuče monašku halju, uze štap u ruku i krene putovati sam po carstvu. 

Nakon nekoliko mjeseci putovanja naiđe pored nekog polja na kojem je seljak orao upregavši u plug čovjeka. Car im priđe i upita seljaka zašto preže čovjeka u plug. 

"On je moj rob i mora raditi što god tražim od njega."

U ta vremena vladali su takvi zakoni. 

Car na to upita roba kako može trpjeti da ga prežu u plug kao marvu, nije li to poniženje za njega?

Rob samo reče: "Proći će to." i nastavi vući plug.

Sav ostatak puta car nije mogao odagnati misli o tom strpljivom robu. Vrativši se u svoju palaču on pošalje službenika neka otkupi roba od okrutnog gospodara. Zatim naredi da se bivšem robu da kuća i posluga, te ga zaposli u državnoj službi. Nakon nekoliko mjeseci odluči posjetiti bivšega roba. 

Bivši rob primi cara u svom domu i ponudi ga čajem. Na carevo pitanje što misli sada o svojem životu on odgovori:

"Proći će i to."
unbeliever @ 08:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 6, 2009

Danas nas je napustila jedna od malobrojnih zbog kojih još nisam posve izgubio vjerovanje u politiku kao sredstvo ostvarenja bolje budućnosti naroda.
unbeliever @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Evo cijeli dan gledam i čitam vijesti o proslavi državnog blagdana, Dana domovinske zahvalnosti, i pitam se kome bih to i zašto baš danas trebao biti zahvalan. U sjećanju na ovaj datum od prije četrnaest godina najčešće se u medijima pokazuje neka od fotografija snimljenih pod zastavom na tvrđavi u netom oslobođenom Kninu. Gledam lica na njoj, to li su ljudi kojima bih se danas trebao ponositi? 

Slijeva udesno: jedan višestruki ubojica koji je na više načina ukaljao odoru i zvanje hrvatskog generala, jedan optuženik kojemu se sudi za ratne zločine koje možda i nije počinio ali mu ih je smjestio ovaj odmah do njega, otužni diktator kojega nijedan svjetski državnik nije želio pozvati u goste, kojega je smrt abolirala od iste optužbe, zajedno s njemu desnim pobočnikom, birtašem pečalbarem, warlordom. Iza njih proviruje čovjek koji je patentirao prodaju onoga što nije njegovo, pa onaj što je nasljeđe hrvatske narodne mudrosti obogatio uzrečicom "Tko jamio, jamio". 

A izvan okvira fotografije zamišljam još neke koji bi tu trebali biti - uvaženi ratni greneral i saborski zastupnik koji pobjegao iz domovine nakon što mu je izrečena presuda za ratni zločin, bivši general osuđen za ratni zločin koji čami u zatvoru jer nije bio dovoljno lukav da pobjegne, sabornik i bivši ministar optužen za pljačku državnog novca u korist svoje političke stranke, štakor koji je napustio brod pred potonućem ... i mnogi drugi.   

Da, puno više bi ih trebalo biti na toj fotografiji ... ali nema fotopaparata tako velikog formata da u njegov objektiv uhvatimo sve ove dične muževe, diku i ponos hrvatskoga roda. 

Slava im!
unbeliever @ 00:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 3, 2009
U mom kraju doba je cvatnje divlje mrkve. Ima je svud po poljima, livadama, uz puteve i staze. Divlja mrkva je dosta neugledna biljka, korov. Ali meni je njezin cvijet poseban od prvog dana kad sam ga ugledao. Cvijet divlje mrkve je zapravo cvat, sastoji se od nekoliko stotina sitnih malih cvijetića koji su svi snježno bijeli. Svi? Pa ... ne baš svi. U svakom cvatu ima jedan, samo jedan, i uvijek samo jedan cvjetić koji je crven. Taj crveni cvjetić uvijek se nalazi u središtu cvata, kao da označava geometrijsko središte kružnice koja opisuje cvat divlje mrkve. 



Mnogo pitanja se može postaviti u vezi s tim cvjetićem. Zašto je on drugačiji od ostalih? Je li on nekakav istaknuti član zajednice, poglavica, kralj ili premijer? Kako on zna da baš on treba pocrvenjeti? Tko ga je i kako izabrao? Je li to neki demokratski proces odlučivanja, izbori ili nešto slično? Zašto je crveni uvijek u sredini? Radi sigurnosti ili radi čiste estetike? Ili on služi kao orijentir pčelama za lakše slijetanje?

Šetate li ovih dana poljem, potražite divlju mrkvu, pogledajte njen cvat i razmislite. Možda baš vi odgonetnete tajanstvenu svrhu jedinog crvenog cvjetića.

P.S.: U svakom slučaju, razmišljanje nad cvijetom divlje mrkve bit će manje stresno i zdravlju korisnije od razmišljanja nad platnom listom koju ste dobili uz ovu plaću.
unbeliever @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 2, 2009
Jedna draga mi blogerica predložila je da ponovo objavim jedan stari tekst, pa ću joj ispuniti želju. Uostalom reciklaža je vrlo dobra stvar i inače, a kamoli u ovo vrijeme krize. Tekst je napisan prije samo malo više od godinu dana, u dan kad je bilo isto ovako vruće kao danas, i naslov mu je

Vrućina
Vruće je ... svijet je postao usijana pećnica. Mozak se topi. U masnim kapljicam cijedi se preko čela. Ne mogu misliti. Misli su se sparušile. Uvrnule u sebe. Zalijepile jedna za drugu. Ne možeš razdvojiti. Razabrati koja je koja.

Vruće je ... Lora leži na sred sobe. Na boku. Isplaženog jezika. Jezik joj se zalijepio za pod. Jadno pseto. Idem ju staviti u hladnjak. Samo ne znam kako ću to uspjeti. Pužem četveronoške prema njoj. Zubima uhvatim ogrlicu. Polako ju teglim prema kuhinji. Ne znam koliko to traje. Možda par minuta. Možda tjedan dana.

Vruće je ... zašto stojim s tom zdjelom juhe u ruci? Ugodno je ledena. Valjda sam ju izvadio iz hladnjaka. Zašto? Mora da nije bilo mjesta za rođendansku toru. Netko slavi rođendan? Valjda. Moram pronaći te svijeće. Sigurno su u kupaonici. Tamo je najhladnije. Nosim juhu u kupaonicu.

Vruće je ... ovaj što leži tu u kadi punoj hladne vode valjda je slavljenik. Dao sam mu zdjelu s ledenom juhom. Nek si sam zapikne svijeću. Ja se spuštam na pod. Između zahodske školjke i bidea. Naslanjam čelo na pipu. Malo me hladi. Brzo sam ju zagrijao. Kupaonica je mala. Nema propuha. Fali mi zraka. Pužem van u predsoblje.

Vruće je ... Mačak sjedi pred izlaznim vratima. Ili ulaznim. Svejedno. Ovisi s koje im strane prilaziš. Mačku kao da nije vruće. Blago njemu. Kaže da bi išao van. Na tu vrućinu? Je li skrenuo s uma? On ne odustaje. Uspijevam otvoriti vrata. Ulazna ili izlazna. Kakogod. Sad mu treba otvoriti i ona kat niže. Glavni ulaz. Ili izlaz. Kakogod.

Vruće je ... prevaljujem se sa stepenice na stepenicu. Silazno. Polako. Bez žurbe. Žurba zagrijava. Kud sam krenuo? Nekud dolje. Nešto u vezi s vratima. Ulaznim? Ili izlaznim? Kakogod. Moram sići. Dolje je sigurno manje vruće. Evo vrata. Opekao sam se na kvaku.

Vruće je ... nešto bješti odozgora. Zasljepljujuće. Ništa ne vidim. Pred očima mi titraju krugovi. Veliki. Crni. Zavlačim se pod magnoliju. U hladovinu. Tu su dva puža. Zaostala od nedavne kiše. Leže mrtvi. Jednom je još u ruci revolver. Izgleda samoubojstvo. Iz očaja. Posežem za revolverom. Nadam se da je ostao još jedan metak.

Vruće je ...

(NAPOMENA: Pri pisanju ove priče ni jedan puž nije ubijen niti je ijedan pas zatvoren u hladnjak.)
unbeliever @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Zaključak iz prethodnog posta o vlakovima je formalno ispravan, ali iskustvo pokazuje da vlakovi ipak ne iskaču iz tračnica na svakom zavoju. Stoga je logično zaključiti da neka od premisa na osnovi kojih je zaključak donesen nije istinita. 

Treća premisa potvrđena je iskustvom, i svatko se može uvjeriti u njenu istinitost ako malo podviri ispod vagona nekog vlaka. 

Premisa broj četiri dokazana je matematički pa u nju isto ne možemo posumnjati.

Ostaje nam peta premisa, o jednakosti polumjera kotača, kao sumnjiva. Lijevi i desni kotači na vlaku nemaju isti polumjer? Lijevi je manji od desnoga? To bi bilo O.K. za vožnju u lijevim zavojima ali za desni zavoj bi trebalo biti obratno, desni manji od lijevoga. A što onda s vožnjom ravno?

Mijenjaju li kotači polumjer pri ulasku u zavoje? Nekako izgledaju prilično čvrsto i nepromjenjivo. Ipak, ovo je jedini zaključak koji nas može dovesti do objašnjenja činjenice da vlak normalno prolazi kroz zavoje bez iskakanja sa tračnica. 

Da vlak ne bi iskočio iz tračnica kotači vlaka MORAJU mijenjati svoj polumjer pri ulasku vlaka u zavoj!

Kako se mijenja polumjer kotača vlaka u vožnji? Pogledajmo sliku koja prikazuje, u presjeku, jedan par kotača povezan kruto osovinom koji se kotrlja po tračnicama. Na ovoj slici pruga je ravna i vlak se kreće po pravcu.



Najvažnije što se na ovoj slici vidi je to da gazne površine, površine kojima kotač 'gazi' šinu, nisu ravne nego nakošene i lagano zakrivljene. Prilikom vožnje po ravnoj pruzi, težina vlaka koja pritišće i lijevi i desni kotač podjednako, uzrokovat će da se kotači namjeste u neki središnji podložaj. U tom položaju desni kotač dodiruje šinu onim svojim dijelom gazne površine koi ima jednaki polumjer, R1, kao i dio kojim lijevi kotač dodiruje šinu. U tom položaju dakle lijevi i desni kotač imaju jednake polumjere i peta premisa je istinita. Oba kotača pri svakom okretu prevale isti put i vlak se lijepo kotrlja ravno naprijed.  

Pogledajmo što će se dogoditi kad vlak naiđe na zavoj ulijevo, kao u našem primjeru. Kad se tijelo giba po kružnici na njega djeluje centripetalna sila (Fcp) koja ga nastoji 'odgurati' od centra kružnice prema van. S obzirom na veliku masu i brzinu kretanja vlaka ta je sila poprilično velika. U našem primjeru usmjerena je udesno i nastoji naš vlak potisnuti udesno, suprotno od zavoja u koji ulazimo. 

Vlak će se zaista 'odklizati' malo u desnu stranu što će uzrokovati da se kotači namjeste u položaj sličan ovome na slici. 



Kako vidimo, lijevi kotač sada 'gazi' šinu tako da mu je polumjer, R2, manji za ∆R2 nego što je bio prije dok je vlak vozio po ravnoj pruzi. S druge strane, desni kotač sada 'gazi' šinu na takav način da mu je polumjer, R3, veći za ∆R3 nego dok je vozio ravno. Premisa pet više ne vrijedi ali dobili smo upravo ono što nam treba - desni kotač prevaljuje sad veći put pri svakom okretu i tako zaokreće vlak u lijevo. Mehanizam je samoregulirajući - ako bi vlak otišao previše u lijevo, kotači bi kliznuli ulijevo i automatski bi se polumjer desnog kotača smanjio a lijevog povećao, vraćajući vlak u optimalni položaj na tračnicama. Pri nailasku na zavoj udesno, sve se odigrava zrcalno ovome na slici. 

Koliko će kotači kliznuti u stranu ovisi o veličini centripetalne sile Fcp, a ova pak ovisi o brzini kretanja vlaka. Stoga vlak u zavoj mora ući brzinom koja je u nekom 'sigurnom' rasponu, unutar kojega ovaj mehanizam funkcionira. Kreće li se vlak prebrzo, centripetalna sila će ga pomaknuti previše u stranu, proširenja kotača će zahvatiti šinu i jednostavno 'popeti' vlak preko šine van tračnica. 

(Tragični vlak u Rudinama nije 'kliznuo' s pruge zbog same njene klizavosti, već zbog prevelike brzine kojom je ušao u zavoj, koja je bila izvan opsega u kojem mehanizam skretanja vlaka može djelovati. Naravno, klizavost pruge je uzrokovala tu veliku brzinu jer vlak nije mogao kočiti na strmini prije kobnog zavoja. Ali da nije bilo strmine, da je vlak u zavoj ušao nekom 'normalnom' brzinom, to jest brzinom koja je inače predviđena za kretanje u tom zavoju, ne bi iskočio bez obzira na klizave tračnice. Možda bi imao problema s nastavkom putovanja jer lokomotiva, zbog proklizavanja kotača, ne bi mogla dalje vući vagone.)

Manje je opasno ako vlak u zavoj uđe malom brzinom. Tada je i centripetalna sila manja i može biti nedovoljna da savlada trenje i pomakne masu vlaka u stranu. Tada će proširenja na kotačima doći u dodir sa šinama koje skreću. Zbog male brzine i velike težine vlak se neće 'popeti' preko šina, ali će zbog trenja kotača sa šinama doći do jakog škripanja pa i iskrenja. (Upravo zbog tog iskrenja se pruga prska retardantima plamena, kako bi se spriječio nastanak vatre i požara.) Zato vlak škripi kad vozi polako u zavoju, na primjer kad manevrira na kolodvoru, a nema škripanja kad je na otvorenoj pruzi u putnoj brzini. 

Sporedni efekt ovog mehanizma je da se u zavoju vlak lagano nagiba u smjeru suprotnom od djelovanja centripetalne sile, čime se težište vlaka pomiče i time povećava stabilnost vlaka.  

Mehanizam kretanja vlaka u zavojima ubrajam među genijalna tehnološka rješenja (genijalno = jednostavno + djelotvorno + temeljeno na poznavanju prirodnih zakonitosti).

unbeliever @ 08:18 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 1, 2009
. Na jutrošnjoj šetnji s Malom i Lorom susretoh susjeda s njegovom malamuticom Tilom. Dok se cukele igraju na livadi, mi bistrimo Spinozu.

"I šta kažeš, kako nam je premijerka poharačila plaće?" 

"E, ne znam bi li se smijao ili plakao."

"Mislim da ona očekuje da malo plačemo..."

"Zašto?"

"I ona se naplakala dok je došla do premijerske fotelje. 
Sad je valjda red na nas."
unbeliever @ 10:40 |Komentiraj | Komentari: 0
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.