Blog - kolovoz 2008
utorak, kolovoz 26, 2008
Da onaj ekološki dio Eco Heritage TaskForce nije bio bez izazova uvjerili smo se šetajući šumama po Maloj Kapeli. Lora i Mala su nas dovele do ove table, usred šumetine. Na tabli piše da je zabranjeno bacanje i odlaganje smeća.

.

Skoro da ne povjeruješ da je potrebno usred šume u planini postaviti natpis da je zabranjeno bacati smeće. Pa tko bi lud u ovu ljepotu bacao smeće? A onda, par koraka dalje uvjerili smo se da je to itekako potrebno, a da ipak nije sasvim učinkovito. Vrlo blizu naišli smo na ovu sliku. Koliko je ovdje ostavljeno plastičnih čaša, mora da je bio veliki tulum.

.

Isto u blizini naišli smo na još veću hrpu smeća ...

.

... dok su mračne dubine šumske gudure krile veće komada, poput ovog hladnjaka. Ma, ako još i mogu razumjeti da neka gomila budala, koja je vjerojatno prošla šumom u sklopu korporativnog team-buildinga što je vrlo učestala aktivnost u predjelima oko Bjelolasice, ostavila nakon predaha iza sebe hrpu plastičnih čaša, nikako ne mogu razumjeti da si netko da truda tegliti u planinu stari hladnjak da bi ga tu strmoglavio u neku guduru.

.

I eto vam posljedica. Što da radi jadni krtek osim da raširi nožice i odustane u ovoj neravnopravnoj borbi s ljudskom nekulturom. 

.

unbeliever @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Većinom se misli da je ljetovanje vrijeme kad treba odmarati kompletno, dušom i tijelom. Sve četiri u zrak i mozak na pašu. Velika je to zabluda. Ljeto je itekako prikladno za razvijanje moždanih vijuga, a da to sve ne bude neka tlaka, već zabavno i ugodno. I korisno nadasve.

Na Bjelolasici smo susreli ekipu Eco Heritage TaskForce 2008. EHTF je ljetno druženje mladih iz cijelog svijeta koje već godinama organizira Matica hrvatskih iseljenika. Neki od sudionika su porijeklom hrvati, a neki nisu, neki od njih studiraju hrvatski jezik a neki su jednostavno radoznali i željni nešto naučiti o nama. Misija EHTF je uređivanje okoliša (Eco) i proučavanje hrvatskog jezika i kulturnog naslijeđa (Heritage). Na prvi pogled neobična kombinacija, ali vrlo uspješna. Sudionici EHTF 2008 čistili su okoliš skijaških terena na Bjelolasici, a kad to nisu radili onda su učili hrvatski jezik i literarno naslijeđe. Od onog što su naučili pripremili su završnu priredbu, na koju su i nas pozvali.

Evo par utisaka s priredbe. Nek' ne zamjere oni koje nismo ovdje stavili, ali puno ih je bilo a nema dovoljno mjesta.

Antonija se sprema na studij glume i lutkarstva. Izvela nam je pripovjedačko-lutkarsku etidu o šegrtu Hlapiću. Hlapića, Gitu i Majstora Mrkonju glumile su tenisice!

Tonka

Djevojke iz Rumunjske i Bugarske čitale su nam svoje eseje, literarne sastavke na hrvatskom. Mada su tekstovi bili na razini moje skoro-pa-petašice, treba uzeti u obzir da je većini njih ovo bio prvi susret s hrvatskim jezikom.





U "Čičijevoj sudbini", kroz razgovor mame i kćeri tinejdžerice začinjen tipičnim "generation gap" sukobom, rješava se sudbina kanarinca Čičija koji pati od zatvora. Dan će spasiti kćerin dečko koji je, unatoč tome što je heavymetalac i vlasnik studija za tetovažu, ipak bistar momak i razumije se ponešto u ptice. Pa će se tako "generation gap" smanjiti.



Jednočinka "Priznanje" nešto je ozbiljnija i bavi se temom zločina i savjesti. Uz dobar tekst, i gluma je bila izvrsna. Desno je Slaven, student druge godine glumačke akademije, pa nije iznenađenje što je njegov nastup bio skoro pa profesionalan. Ugodno iznenađuje nastup Alonsa Davida (lijevo) koji je argentinac iz Punta Arenasa, i do prije tri godine nije znao ni riječ hrvatkog jezika. U njegovoj izvedbi jedva da se tu i tamo osjetio dašak stranog naglaska. I "Čičijevu sudbinu" i "Priznanje" napisao je Ivan Mokrović, mladi autor o kojem će se zasigurno još čuti.



Giovanni živi u Italiji, u starom hrvatskom selU Mundimitar (Montemitro). Počastio nas je jednom pjesmom na arhaičnom narječju moliških hrvata. Ni riječ ga nismo razumjeli! Pa da se zapitaš - a tko je tu Hrvat?



Što reći nego - čestitke organizatorima, voditeljima i ponajviše samim sudionicima Eco Heritage TaskForce.

unbeliever @ 07:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 23, 2008
Na lutanjima su uvijek najzanimljiviji susreti. Iz susreta se najviše sazna i nauči. Svjetovi se susreću u svojim lutanjima, kao na ovoj slici gdje se sreću svijet pod vodom, na vodi i onaj iznad nje. M.C. Escher (ne,  nije poznati američki rapper) nazvao bi ju "Tri svijeta". Zapravo, napravio je jednu sličnu, ali u to doba nije bilo digitalnih kamera pa ju je izradio u drvorezu.



Bilo kuda, pasi svuda. Na Bjelolasici smo upoznali ovu kujicu. Prošle zime ju ostavili tamo bivši "vlasnici", otperjali sa skijanja i, kao, zaboravili pašče. Dosadilo im. A umilno i dobroćudno stvorenje, jedva čeka da se s nekim poigra i pomazi. Moja skoro-pa-petašica joj nadjenu ime Nora, i već poče kovati zavjeru kako ćemo ju povesti sa sobom doma. Ali skužili smo da se o njoj brinu dvije dobrodušne spremačice, pa smo zaključili da je bolje da ostane tamo. Bar ima prostora na pretek za trčanje i igru.



Na jezeru Kaluđerovac susreli smo pačju skupinu za sinkronizirano plivanje. Priredile su nam predstavu. I osvjetljenje je baš bilo primjereno reviji na vodi.



Zmija je bila raspoložena za druženje. Pitala nas je imamo li vijesti od Malog Princa i je li stigao na svoju planetu. Ponudila je svoje usluge ukoliko poželimo putovati poput njega. Mi smo rekli da imamo svoj vlastiti način putovanja.



Kojem god jezeru da smo prišli, ribe su u plovama prilazile da nas pozdrave. Ribolov je ovdje, naravno, zabranjen.



I, naravno, ne možete izbjeći susrete s grupama turista. Sačekaju vas iza ugla i začas pregaze kao stampedo ...



unbeliever @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 22, 2008
Svaka pustolovina započinje prvim korakom preko kućnog praga. A kad prekoračite prag nađete se na cesti, jer ona započinje na vašem kućnom pragu i nastavlja se unedogled. 


Kao što kaže Bilbo Bagins: 

The Road goes ever on and on
Down from the door where it began.
Now far ahead the Road has gone,
And I must follow, if I can,
Pursuing it with eager feet,
Until it joins some larger way
Where many paths and errands meet.
And whither then? I cannot say.


Mi smo ipak znali kuda dalje pa smo s autoceste skrenuli na sporednu cestu, koja je ubrzo zašla među drveće i počela vijugati ...



... tako da se nije moglo znati što nas čeka iza slijedećeg zavoja ...



... osim što smo znali da nas vodi sve dublje u planinsku šumu.



I tako je došlo vrijeme da kotače zamijenimo vlastitim nogama. Lora i Mala su to s veseljem dočekale i odmah pojurile naprijed. Ne vole one ceste i aute.



Prošli smo planinskim livadama odjevenim u rakošne cvjetne uzorke.



Gazili smo preko drevnog stijenja razlomljenog i izglačanog planinskim zimama, snijegom, ledom, kišama i vjetrovima.



Zašli smo među stoljetne bukve i borove. Lora i Mala su bile ekstatične pri pogledu na toliko drveće.



Penjali smo se planinskim strminama ...



 ... i bili nagrađeni pogledom s vrhunca na sjenovite klance koji kriju gorske smaragde.



Kroz hlad bujnog raslinja prolazili smo obalom uz zapjenjene slapove ...



... i slušali brzake koji bez prestanka pripovijedaju neku priču, svaki drugačiju ...



... hodali smo površinom jezera tako prozirnog da smo vidjeli svaki sedrom prekriveni list podvodnih biljaka.



Na obali jezera nas je dočekao ovaj prizor. Stotine turista koji čekaju u redu da bi se ukrcali na brod koji će ih prenijeti na drugu obalu. Nije nam palo na pamet pridružiti im se na tom suncu.



Radije smo otišli pod zemlju gdje je hlad i tišina.



Prošli smo kroz dvore planinskoga kralja, i s njegova balkona bacili još koji pogled ...



... na najveće kraljevo blago - smaragdnu vodu planinskog jezera.



A onda opet dalje ... kud nas cesta odvede.



unbeliever @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Izašli večeras u šetnju. Lora, Mala i ja. Idemo tako prema livadici iza stambene zgrade u susjedstvu, a vani toplo, ljetno predvečerje. Ljudi izašli napolje poslije vrelog ljetnog dana. Suton je i danje svjetlo slabi. Prolazimo tako pored jedne mame koja je izašla u šetnju s djetetom. Djetešce tri i pol do četiri godine. Čini mi se dečkić, ali ne možeš danas sa sigurnošću znati s tom uniseks modom. Nema više onog spolno diskriminirajućeg roza-plavo modnog pravila.
Djetešce uperilo prstić u nebo i dovikuje mami: "Mama, mama, eno prva zvijezda .... eno još jedna ... DVIJE PRVE zvijezde". Smijuljim se. Eto, dijete je naučilo brojati, barem do dva, ali s rednim brojevima još se treba potruditi. Moje zvjerke me vuku dalje pa nisam čuo je li mama iskoristila priliku da svog malog potomka pouči rednim brojevima ...

...

Stvari pomalo ulaze u normalu. Majstori su se povukli s bojnog polja. Ostavili su za sobom obojane zidove i polakirane parkete. Namještaj ponovo pronalazi svoje mjesto. U ponedjeljak još moraju stići novi ormari za mojih par tisuća knjiga. Za sad su još na hodniku posložene u devet velikih kutija.

Tehnologija je opet upogonjena pa mogu do svoje torbice s dojmovima. Pregledam i sortiram, i vidim ima toga poprilično. Ne može sve odjednom. Zato sam dojmove ovogodišnjeg ljetovanja podijelio u neke smislene cjeline pa ću ih objavljivati jednu po jednu. Prva, o lutanjima slijedi odmah.

Ionako večeras imamo dvije prve zvijezde ...

unbeliever @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 19, 2008
Biti vrhunski političar, voditi jednu državu naprijed u petoj brzini, posao je koji zahtijeva mnogo odricanja. Naš vrli premijer, Dr. Ivo Sanader, osoba je sklona odricanjima. Kad to prilike zahtijevaju, našem premijeru nije teško odreći se koječega. Pa baš nešto prebirem po sjećanju, čega li s to sve premijer do sada odrekao ... no evo koliko se ja mogu sjetiti, bez nekog reda i sustava:
Odrekao se prvog predsjednika lijepe naše, Franje Tuđmana, osnivača HDZ-a, ispod čijeg je repa ušao u politiku, nedugo nakon što je ovaj pošao Bogu podnijeti svoju završnu bilancu, čim se ukazala prilika preuzeti vodstvo HDZ.

Odrekao se svojih vatrenih oporbenih govora na Splitskoj rivi, netom je premijerska fotelja okrenula svoje sjedalo u njegovom smjeru.

Odrekao se hrvatskog heroja Ante Gotovine kojemu se zaklinjao na vjernost te ga isporučio u Haag, kad mu je Karla priprijetila da neće inače u Europu.

Odrekao se hrvatskih branitelja i nije im se došao pokloniti u Vukovar, kad je trebalo ići u Veronu na opernu premijeru.

Odrekao se svake logike proglasivši svoj put u Veronu službenim, pa privatnim, pa službenim letenje a privatnim noćenje, pa pokazavši račun tako da ga nitko nije vidio ...

Odrekao se vlastitog obraza pompozno izjavivši da je "informacija temelj demokracije", s obzirom na svoj renome poznatog zamagljivača i prikrivača informacija (vidi prethodno odricanje).

Odrekao se već proglašenog ZERP-a, netom su mu pred nosom zazveckali ključevi Europskog raja.

Odrekao se koalicijskog partnera HSS, samo vođa seljaka Friščić nije imao muda to javno priznati jer mu se u međuvremenu fotelja zalijepila za guzicu.

Odrekao se koalicijskih partnera, zastupnika manjina, samo ovi to još ne znaju jer im je podvalio foru da će najesen razgovarati o njihovim zahtjevima.

U ime svih hrvata odrekao se tekovina suvremenog društva, izjavivši da je jedino važno da smo siti.

Odrekao se kućnog ljubimca Thompsona čim je primijetio da mu ovaj pravi fleke na političkom tepihu a da buhe koje skakuću po Thompsonovom nadrepku i onako više nisu njegovi glasači. 

Odrekao se Sinja i Alkara jer mu nisu dali najbolju fotelju u loži.

Odrekao se brončanih vrata crkve Svetog Roka u Vinjanima Gornjim, iako na njima piše njegovo ime.

Odrekao se Branimira Glavaša, čim je ovaj počeo dizati nos i praviti od Slavonije svoj mali pašaluk. Ali Glavaš je jedini imao muda da se i on odrekne Sanadera, pa je sada tu neka pat pozicija, zbog čega će suđenje Glavašu trajati do sudnjega dana.

Odrekao se Katoličke crkve, kad mu se ova počela previše miješati u svjetovnu politiku, ali to je bilo fingirano, ili se brzo predomislio, jer Crkva ima malo dulje pipke i od Sanaderovih.

Odrekao se socijalne politike smislivši subvenciju potrošnje struje kojom je od poskupljenja struje zaštitio bogate samce, a siromašnim obiteljima s puno djece odrapio maksimalno poskupljenje.

Odrekao se svoga obećanja sindikatima da će ih uključiti u radnu skupinu za izradu novog zakona o radu, otvorivši bez njih poglavlje o socijalnoj politici i zapošljavanju u pristupnim pregovorima s EU.

Odrekao se Ivice Kirina, kojega je svojim rukama posadio u ministarsku fotelju, nakon što se ovaj javno izblamirao svojim glupostima i nesposobnošću.

Odrekao se svojih ranih radova u Slobodnoj Dalmaciji, uredništva pedofilsko-pornografske edicije.

Odrekao se hrvatskog Ustava, sklopivši protuustavni sporazum sa SAD po kojem ameri smiju u Hrvatskoj raditi što hoće a naš sud i policija im ne smiju ništa, čim su mu odškrinuli vrata NATO saveza.

Odrekao se prava na izbor repertoara Splitskog ljeta, koje ionako nije trebao ni imati.

Evo baš danas, odrekao se i zakona o radnom vremenu koji je tek nedavno stupio na snagu, čim mu je krupni kapital priprijetio da ako on ostane bez dijela prihoda onda se može i HDZ, je li,  oprostiti od dijela donacija. A put do europarlamentarne fotelje je još dugačak.

Nije lako biti premijer. Mnogo toga se čovjek mora odreći. Ima tih odricanja sigurno još, ali ja se više ne sjetih. Ako vas pamćenje bolje služi, priložite u komentarima ...

...

Vidimo, dakle, da našem premijeru odricanja nisu strana. Čega li će se odreći u času kad ugleda blistavim svjetlom sa visina obasjanu slobodnu fotelju u Europskom parlamentu?


unbeliever @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 16, 2008
S Velike Kapele Ah, eto nas ponovo doma, ljetovanje je pri kraju. Torbica s dojmovima i uspomenama je puna. Nismo donijeli ni mirise joda ni soli, ni pjesmu cvrčaka pjanih od vrućine, ni opori dah tamarisa. Ne, nismo bili na moru! Lunjali smo sjenovitim zakutcima naših planina, slušali huk vjetra u krošnjama i jutarnji pjev drozdova, brčkali nožne prste u slapovima koji hrle preko sedrenih brana, prijateljevali s divljim životinjama ...

Evo komadića šume i nešto stijenja s Velike Kapele. Više slijedi kad pospremimo torbicu.


unbeliever @ 18:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.