Blog - kolovoz 2007
petak, kolovoz 31, 2007
Nada i ja išli smo u isti razred cijelu osnovnu školu. Ona je bila najmanja među curama, ja najmanji među dečkima. Jedno vrijeme smo sjedili skupa u istoj klupi. U srednjoj školi smo se razišli, ona u gimnaziju a ja u tehničku. I dalje smo se družili ali s vremenom su se ta druženja prorijedila. Sve do odlaska na studije u Zagreb, gdje smo se nekom tajanstvenom igrom sudbina našli opet skupa kao podstanari kod iste gazdarice, baba Reze. (Ta gazdarica zaslužuje ne samo jedan zasebni post već čitav roman.)

Naše prijateljstvo je tako dobilo "second chance". Iz tog obnovljenog zajedništva isto su proizašle mnoge zabavne zgode jer je Nada bila pravi kompanjon za izvođenje raznovrsnih huncutarija koje su nam padale na pamet. U vrijeme zbivanja koja se ovdje opisuju više nismo stanovali kod baba Reze. Ja sam bio preselio kod Perine mame u Petrovu a Nada je stanovala s cimericom u Šubićevoj, preko puta zgrade u kojoj su tada bili studiji Radio-televizije Zagreb.

Bilo je ljeto, ljeta gospodnjeg 1977., vrijeme ispitnih rokova, i par dana pred održavanje BUM festivala u Ljubljani, kultne manifestacije rock scene tadašnje Jugoslavije. Za odlazak na BUM'77 bili smo spremni dati lijevi bubreg, ali avaj! Ulaznice su bile rasprodane, a da ih je kojim slučajem još i bilo ionako nismo imali love za njih.

Sutra sam imao ispit a dan pred ispit nikad nisam učio, bez obzira koliko sam do tada naučio ili ne. Radije sam puštao da se mozak odmori pred utakmicu. Svratio sam kod Nade na kavu. Ona isto nije imala nekog pametnijeg posla pa smo sjedili, pijuckali kavicu, pušili i razgovarali. U to vrijeme smo često imali teme od velikog značaja za opstanak ljudske vrste - je li špinat zaista zdrav za djecu, ima li života na Marsu, i tome slično. Na stolu su bile šalice s kavom, pepeljara i košarica s jabukama. Radio je bio upaljen i iz njega je dopirao glas Voje Šiljka koji je vodio emisiju "25. sat". Nismo posebno obraćali pažnju na njega dok nam za uho nisu zapele ključne riječi - BUM, Ljubljana, ulaznice. Tad smo zašutjeli i naćulili uši.

Vojo je raspolagao s dvije ulaznice za BUM'77 koje je namjeravao besplatno dati nekome, samo još nije odlučio što taj netko treba uraditi da bi zaslužio ulaznice. On i gost u studiju (ne sjećam se više tko je to bio), počeli su razmatrati razne prijedloge. To je trajalo par minuta a onda je Vojo uskliknuo:

"Znam! Sjetio sam se! Ulaznice će dobiti djevojka koja prva stigne do nas u studio i donese jabuke u šlafroku."

Nada i ja smo se gledali nepomično. Nakon dvije sekunde spustila je pogled s mog lica u svoje krilo i na licu joj se pojavio izraz "AHA!" Ona je na sebi imala zagrnut šlafrok, to jest kućni ogrtač. U slijedeće dvije sekunde Nada je zadigla skut šlafroka i istresla sve jabuke iz košarice u njega. Nakon još dvije sekunde nje više nije bilo u stanu. Ja sam izdahnuo dim cigarete koji sam udahnuo još dok je Vojo izgovarao onu rečenicu. Na čas sam pomislio da potrčim za njom ali sam brzo shvatio da nema šanse da ju stignem. Uostalom, studio je odmah tu preko puta. Bolje da ostanem čuvati stan.

Vratila se za kojih pet minuta. Držala je ulaznice u ruci i smijala se toliko da nije mogla govoriti.Tek nakon još kojih pet minuta je došla k sebi i ispričala što se dogodilo. Kad se ona pojavila u studiju svega minutu-dvije nakon njihovog poziva Vojo i ekipa su bili vraški iznenađeni tom brzinom. A još više su se iznenadili kad su vidjeli da nosi svježe jabuke u skutima šlafroka. Ono što su oni očekivali bile su pohane jabuke, slastica popularno zvana "jabuke u šlafroku". Ipak su priznali Nadi da je ispunila zadatak - šlafrok je bio tu i u njemu su bile jabuke. I dali su joj ulaznice, nakon dobrog smijanca. Jabuke su zadržali i pojeli.


Riječnik: šlafrok - od njemačkog "schlafrock", kućni ogrtač, kućna haljina.

Kuharica: Jabuke u šlafroku

Sastojci:
1 kg jabuka
2 vrećice vanilin šećera
1/2 žličice cimeta
2 žlice prošeka
ulje za prženje
šećer u prahu za posipanje


Za tijesto:
2 jaja
0.5 l mlijeka
350 g pšeničnog oštrog brašna
prstohvat soli
1 žličica korice limuna


Jabuke ogulite, izrežite im sredinu pa ih narežite na ploške debljine 0,5 cm. Pospite ih vanilin šećerom, cimetom, pokapajte prošekom i ostavite stajati pola sata. Jaja, mlijeko, brašno, sol i koricu limuna izmiješajte da dobijete gustu smjesu koju također ostavite stajati pola sata. Jabuke umočite u smjesu i pržite u dubokom ulju do zlatne boje. Pržene jabuke izvadite na upijajući papir kako bi se upila suvišna masnoća. Pospite šećerom u prahu.

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"


unbeliever @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Putem do posla, u autu, najčešće slušam Radio 101. Tako i jučer malo poslije sedmice. Emisiju vode Krešo i onaj drugi tip kojemu nikako ne mogu upamtiti ime. Mislim da je to stoga što on stalno pokušava biti duhovit ali mu ne uspijeva. Ne shvaća tip da je suština duhovitosti u brzini i kratkoći. Ponekad zna ispaliti sasvim dobru foru ali onda ju nastavi rastezati kao žvaku pet minuta pa na kraju postane davež a ne duhovitost.

Ali nije to tema, nego je jučer taj drugi voditelj donio u studio jednu staru ploču vinilku koju je, kaže, pronašao u TNT radionici u Savskoj gdje još uvijek imaju gramofon i sviraju si vinilke. A ploča je album sa pjesmama sa BUM FESTIVALA 1977. u Ljubljani. I kaže - "Evo da čujete kako je to zvučalo kad je Parni valjak bio avangarda rock 'n' rolla!" Pa nam pusti s te ploče "Prevela me mala žedna preko vode". E, fakat je bilo lijepo slušati Akijev mladenački glas koji još nije ohrapavljen rašpama brojnih koncerata.

I taj glas me vratio u ono doba i prizvao sjećanje o tome kako smo dobili dvije besplatne karte za BUM FESTIVAL, priča u kojoj uloge imaju Vojo Šiljak, radio, nešto jabuka, moja prijateljica Nada i jedan šlafrok iliti kućni ogrtač. A ta priča zaslužuje da bude posebno ispričana, pa ćemo joj posvetiti zaseban post. Stay tuned.


unbeliever @ 08:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007
Stajali smo zadihani i oznojeni. Bacih pogled lijevo-desno niz ulicu i polako se spustih na sredinu kauča. Peri nije dugo trebalo. Pogledao me je podignute lijeve obrve i sjeo pored mene. Izvadio sam kutiju s cigaretama i ponudio ga. Zapalili smo. Pero se zapravo zove Ivica, ali svi ga zovemo Pero. Žarko je i dalje stajao i promatrao nas sa snebivanjem. Pružio sam kutiju prema njemu i klimnuo glavom prema preostalom mjestu na kauču. Uzeo je cigaretu i sjeo s osmjehom.

"Vi niste normalni."

Kauč je stajao na pločniku ispred minijaturnog parkića s dva grmića i jednim drvcetom, u Petrovoj ulici. Na suprotnoj strani, preko ceste, pravo ispred nas bila je javna telefonska govornica, a lijevo od nje Dom zdravlja. Jedna medicinska sestra u superkratkoj kuti stajala je u govornici i telefonirala, živahno gestikulirajući slobodnom rukom kojom nije držala slušalicu.

"Dobro građena, a?" - namigne Pero, zavaljen u kauču.
"Je, samo odavno." - rekoh. Pero je uvijek bio sklon starijima.

"Vi niste normalni." - ponovio je Žarko.

"Šta tu ima nenormalno? Je l' normalno da se čovjek umori? Je. Je l' onda normalno da sjedne i da se odmara? Je!"
"Na kauču, nasred ulice?"
"Zašto ne, kad je već kauč tu. Udobnije je nego na zidiću."

Polako sam pušio cigaretu i promatrao rijetki promet na cesti. Ljeto je i već se osjeća da su mnogi otišli izvan grada. Nema opasnosti da se netko zagleda u nas i izazove sudar. Zapravo nas većina vozača i ne primjećuje.

Lijevo iza nas je bila mala trgovina mješovitom robom. Iz nje izađe susjeda, penzionerka, s vrećicom iz koje viri vekna kruha. Prilazila nam je i sa zanimanjem nas promatrala.

Pero je skočio na noge - "Izvol'te gospođo! Dajte si malo počinite."

Ona se nasmiješila - "Neka, samo ti sjedi ... "

"Mene je moja mama učila da uvijek prepustim mjesto starijima" - nije sa dao Pero. - "Dajte, molim vas, vidite kak' je fini mekan kauč."

"Je, on vam je iz jedne fine familije. Istjeran." - dodao je Žarko. Kužio sam da je i on ušao u priču. Njega uvijek samo treba malko pogurati preko ruba.

"Al' ste vi, dečki, huncuti ... a kaj ste to donesli sim?"
 
"Kauč, gospođo." rekoh. - "Jedan fini udobni kauč. Nije sasvim nov ali je u jako dobrom stanju. Evo, vidite, mi sva trojica fino možemo sjesti na njega, odmarati se i promatrati tko prolazi ulicom. Možete i vi s nama, ako hoćete." Pero je u međuvremenu opet sjeo.

Zatresla je glavom lijevo-desno, s tradicionalnim izrazom "ah, ta današnja mladež" i otišla dalje. Možda se tog dana prisjetila svoje mladosti kad se i njoj život činio prekratkim da bi ga se shvaćalo ozbiljno. Nas trojica ostadosmo sjediti na kauču i pušiti.

"Malo je vruće ovdje" - rekao je Žarko. Bilo je oko jedanaest prijepodne, lipanj, a bog je bio naložio suhom bukovinom.

"Aha, trebali smo ga negdje u hlad ... " - složio sam se.

Pero je predložio - "'Ajmo ga tamo preko, ispred doma." Pred domom zdravlja je bilo nekoliko visokih stabala kestena širokih lisnatih krošanja.

"Može, može, to je bliže medicinarkama" - složio se Žarko. Znajući Žarkove sklonosti relacijama s nježnim spolom, zaključio sam da situaciju treba staviti pod kontrolu prije nego se njih dvojica zagriju previše, jer se iz takvih naizgled sitnih ideja kod nas trojice znaju izleći pothvati dalekosežnih posljedica. A imamo još posla danas.

"O kej, može, ali kauč preko ceste moramo nositi po zebri, znaš da je tu odmah milicija." - Zbilja, sto metara dalje je bila stanica milicije. Nevolja je bila što je pješački prijelaz udaljen oko pedeset metara i to u smjeru unatrag.

"Tc!" - cokne Pero i nabora nos. U savršenoj paraboli srednjim prstom odbaci opušak pravo u otvor kanalizacije kojih tri metra daleko, i ustane - "'Ajmo mi dalje!"

Ustanemo i mi i prihvatimo se kauča. Pero i ja naprijed, skupa. Žarko sam otraga, on je najveći i najači. Nastavimo ga nositi dalje niz ulicu u smjeru Perine kuće do koje imamo još kojih sto i pedeset metara. Tako nastavismo seliti moje stvari u moju novu podstanarsku sobicu koju sam unajmio kod Perine mame. 

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"

unbeliever @ 19:42 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 26, 2007
"Sutra idem do vrha!" uskliknula je moja tro-četvrtašica u petak navečer.

Igralište na Bundeku otkrili smo početkom ovogodišnjeg školskog ljetnog raspusta. Lijepo je uređeno i ima puno zanimljivih sprava za igranje. Ali mojoj tro-četvrtašici je najzanimljivija bila velika penjalica od užadi. Postavila si je cilj - popeti se do vrha penjalice. Što nije malo jer je penjalica visoka desetak metara.

Od tada svakih nekoliko dana dolazimo na igralište i uvijek se kao prvo ide penjati na veliku penjalicu. Svaki put za korak dalje ili za nijansu sigurnije. I tako cijelo ljeto, do ove subote kad je rekla "Idem do vrha."

I otišla je.

Kad je sišla, pitam - "A što ćemo sad, tražiti veću penjalicu?"

"Nema veće, ovo je najveća u Zagrebu." - reče, i kao da osjetih tračak žalosti u glasu.

Mislim u sebi - ima, draga moja, ima. Mnoge penjalice, velike i još veće, čekaju da se popneš na njih. I sve će one biti trening za onu najveću.

A tu najveću na čijem ćeš vrhu jednog dana ponosno stajati, ja možda i neću vidjeti. 



On the top!

unbeliever @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 23, 2007
U svakom danu postoji jedan trenutak kojega vrag ne može dosegnuti.
unbeliever @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007
"Svi prsti na ruci su jednaki!" - rekla je prva.
"Svi prsti na ruci su različiti!" - rekla je druga.
Treća je znala istinu ali nije rekla ništa, jer je voljela svirati flautu.
Za razliku od prve dvije.
unbeliever @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 21, 2007
Ima raznih vrsta prijevara. Od onih velikih koje su dovele do propasti giganata poput Enrona, Arthur Andersena i Worldcoma, koje su svoje aktere pospremile u zatvore a repovi im se još uvijek vuku po sudovima. Preko onih koje smo imali vidjeti tijekom privatizacije u hrvata, koje su dovele do propasti hrvatskog gospodarstva, čiji akteri nisu i vjerojatno nikad neće otići u zatvor jer sjede na vlasti. Pa onih sitnih kojima vam svakodnevno spretni varalice izmamljuju po koju sitnu kunu. Ovaj čas, također. 

Svaka prijevara temelji se na tri postavke.

Prvo - obećanje nagrade. Klijent mora očekivati neku nagradu inače neće biti zainteresiran. Vrsta i vrijednost nagrade ovise o ciljanoj populaciji za varanje. Kućanicama je možda dovoljno obećanje blistavo čiste kupaonice. Ciljate li na više bankovne službenike ili menadžere globalnih poduzeća onda se obećanje obično piše sa šest nula. 

Drugo - atmosfera sigurnosti. Prevarant mora uvjeriti klijenta da je nagrada zajamčena, da je sve legalno i zakonito, da je klijentova investicija sigurna. To je onaj dio u kojem se prevarant mora naraditi. Bitan element ovdje je razlika u znanju. Prevarant uvijek zna nešto što klijent ne zna. Uloženi trud u ovom dijelu izravno utječe na vjerojatnost uspješne prijevare. Opet, ovisi o ciljanoj populaciji. Za prodaju čaja za mršavljenje dovoljno je u uglasu navesti nekoliko izmišljenih svjedočanstava kupaca s par photoshopom uređenih fotografija tipa "prije i poslije". Želite li od banke izvući investiciju za nepostojeće poduzeće na Djevičanskim otocima, trebat će puno više truda. Ponekad je potreban usklađen rad povećeg tima s dosta investicijskog kapitala. Gledali ste Ocean's 11, 12, 13 ...?

Treće - sprečavanje odmazde. Potrebno je stvoriti okolinu koja će osigurati da prevareni ne posegne za nekim vidom odmazde - podigne tužbu, naruči ubojstvo ili naprosto dođe i polomi kosti varalici. Dok se prva dva temelja grade skoro otvoreno pred klijentom, ovaj treći se gradi skrivećki i klijent ga postaje svjestan tek kad promijeni status iz klijenta u prevarenog klijenta. Ovo je "tricky part", tj. najzajebaniji dio. Naime, investicija u ovaj dio proporcionalna je vrijednosti za koju ste opelješili klijenta. Svakako da će puno ustrajniji u progonu prevaranta biti onaj kome ste maznuli milijunček od onoga koga ste olakšali za dvadesetak kuna.

Skloni smo vjerovati u naivnost i glupost prevarenih. Iako olakšava stvar, naivnost nije nužni element. Svakog se može prevariti, ovisi samo o investiciji u spomenuta tri temelja.

Iako se većina prijevara svodi na puko lažno obećavanje, neispunjavanje obećanja te nadanje da na prijevaru izmamljena suma nije dovoljno velika da bi prevarenom opravdala poduzimanje pravnih koraka, ima među njima nekih koje su naprosto genijalne. Jedna takva odigrala se prije nekoliko godina u Australiji.

Tvrtka AP&S objavila je u svim australskim dnevnim listovima oglase na cijeloj stranici kojima nude na prodaju filmove na vido kasetama. Cijena kasete je 9,99 australskih dolara, vrlo jeftino u odnosu na regularne cijene filmova, s količinskim popustima. Filmovi se šalju poštom nakon uplate, i iskazano je jamstvo povrata novca ukoliko se roba vrati u roku od trideset dana. U oglasu je dan popis naslova iz kojega se dalo vidjeti da je riječ o XXX-rated filmovima, tj. pornićima.

U Australiji je pornografija zabranjena zakonom, te takvih filmova u legalnim trgovinama i videotekama nema. "Klijenti" su, međutim povjerovali da je firma AP&S pronašla neku rupu u zakonu pa može prodavati putem pošte. Na račun tvrtke stale su se slijevati brojne uplate.

Dva tjedna kasnije firma AP&S objavila je u istim dnevnicima oglas kojim se ispričava svim svojim kupcima i objašnjava da je AP&S američka kompanija koja nije bila dobro upoznata sa zakonskom regulativom u Australiji kojom je je zabranjena prodaja te vrste filmova. Svima koji su uplatili novac će biti uredno vraćen u najskorijem roku. Zaista, u roku od par dana svi klijenti primili su pismo u kojem je bio ček na onu sumu koju su i uplatili. Čekovi su bili ispravni i naplativi. Svatko tko je odnio taj ček u banku bio je uredno isplaćen.

Pa ipak, manje od dva posto klijenata je naplatilo ček, ostali su ih radije poderali, spalili i pepeo otplavili u zahodskoj školjci. Zašto? Jednostavno - na čeku je pisalo puno ime kompanije AP&S koje glasi Animal Perversions & Sodomy. Nitko nije podnio tužbu.

Analizirajmo temelje ove prijevare. Nagrada - zabranjeno voće, ima li što primamljivije? Atmosfera sigurnosti - oglasi u dnevnom tisku, javno iskazano jamstvo povrata novca, relativno mala investicija, sve to je uljuljkalo klijente u kolijevku vjerovanja. Sprečavanje odmazde - ovo mi je zapravo najbolji dio! Zapravo nema pravne osnove za tužbu jer su svi dobili nazad svoj novac. Jedino je za ostvarenje tog povrata trebalo otrpjeti iznenađen i posprdan pogled službenice na šalteru banke. Ali o crvenjenju u banci nema ništa u zakonu.

Ovo je vrsta prijevare koju treba poštivati. Da sam kojim slučajem nasjeo na tako nešto, ne da ih ne bih tužio, već bih im poslao još deset dolara za nagradu. Poštujem inteligentnog protivnika.


unbeliever @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 18, 2007
ili: There's no free lunch

Ovog ljeta u komentarima na mom blogu pojavilo se poprilično spama u vezi s lakom zaradom na servisu Agloco, koje sam uredno obrisao ASAP. Em što ne volim spam, em da mi ne bi netko poslije spočitnuo kako je preko mog bloga došao do tog mjesta gdje su mu nabili magareće uši i postavili ga u kut da stoji i surfa Internetom.

Mi stariji smo se na takvim ponudama osolili još u predinternetsko vrijeme, u doba BBS-ova (mladi nam blogeri koji ovako usrdno navališe na Agloco vjerojatno niti ne znaju što znači ova kratica, ali rado ću pojasniti svakome tko ostavi komentar). Na Internetu smo se već uštavili i postali nepropusni za ovakve ponude lova-bez-po-muke. Ma kako to sve izgledalo obećavajuće, sigurno i organizirano. Pa čak i kad čujemo da je, eno, taj-i-taj dobio neke novce. Ali mlađi kolege ne žele slušati starije (kao što ni mi nismo slušali svoje starije) pa moraju sami svoju sol utrljati u kožu.

Prije nekih sedam-osam godina natrapao sam, valjda djelovanjem serendipičnosti, na besplatni internet lotto servis. Piše - možeš se registrirati besplatno, izvlačenje je svaki dan, eventualni dobitak isplaćuje se čekom koji se šalje na adresu koju napišeš u registraciji. Najveći mogući dobitak je čak deset milijuna dolara, američkih! Tražim moguće podvale i ne nalazim ništa -  ne traže nikakve sumnjive podatke osim adrese za slanje čekova i e-maila za informiranje o rezultatima. 'Ajde, rekoh, idem se malo igrati. Registriram se i počnem odabirati svoje kombinacije svaki dan. Ne prođe više od tri tjedna kad vidim  - imam pogođeno pet od sedam izvučenih. Stigne mi e-mail da imam dobitak od 45 dolara i u njemu link na stranicu gdje mogu odlučiti želim li da mi pošalju ček ili želim donirati dobitak u dobrotvorne svrhe. Mislim, baš da vidim hoće li mi stići ček. I stigne, u koverti, zajedno s čestitkom i željema za daljnje dobitke. Nu, vidi vraga, sad još samo da je ček ispravan i s pokrićem ... odem u banku i, pomalo bojažljivo, turnem gospodični na šalteru ček i pitam je l' bi se to moglo unovčiti. Ona malo pogleda ček, klimne glavom i izbroji mi novce - u kunama, po dnevnom kupovnom tečaju za dolar. Lijepo, rekoh i nastavih igrati lotto.

Prođe još par mjeseci bez dobitka a onda opet pogodim neku siću i dobijem čak dolar i po. Ovaj put sam dobitak velikodušno donirao nekoj dobrotvornoj instituciji koja navodno daruje školske knjige malim bolivijcima.

A onda me počeše zasipati e-mailovi s ponudom da se pretplatim na plaćeni servis istog lotto providera. Za samo US$ 9,89 mjesečno mogu odabrati svoje kombinacije koje će automatski sudjelovati svaki dan u izvlačenju, tako da se ne moram mučiti i svaki dan odabirati kombinaciju. Ali isto tako i podrazumijeva svaki mjesec automatsko skidanje onih 9,89 dolara s moje kartice. Onih 45 dolara koje su mi poslali kao navlakušu otplatio bih u pet mjeseci. A iza toga bi mi lijepo cuclali svaki mjesec s računa po sitno, što moguće nakon nekog vremena ne bih više ni primjećivao pa bi trajalo godinama. To se zove ROI (Return Of Investment) iliti povrat investicije. Njihove investicije, da se razmemo, a ne moje. Naravno da nisam nasjeo. Ako ste rekli da je besplatno, onda idemo besplatno. Nije meni teško odigrati kombinaciju. Ali 'oćeš - nikad više ni centa dobitka na besplatnoj igri!

Odlučio sam se odjaviti sa lotto servisa. Odaberem opciju brisanja svoje registracije, uredno dobijem stranicu s porukom kako im je žao što odlazim ali šta se tu može, oni poštuju moju volju, bla, bla, bla ... Sutradan opet dobijem e-mail s reklamom. Na dnu e-maila link kojim se možeš odjaviti s mail liste. Kliknem link, opet poruka tipa žao nam je, ali eto ... a sutradan mail opet stiže. Uglavno, nikako se nisam mogao skinuti s liste, njihove reklame i danas stižu. Samo sam ih označio kao spam pa idu ravno u "junk mail".

Elem, nema besplatnog ručka. Onih mojih 45 dolara, kojima bih mogao mahati kao dokazom "... eto vidite, stvar radi, stižu pare..." platila je gomila naivaca koji su tamo ostavili brojeve svojih kartica, s kojih im uredno svakog mjeseca "besplatni" lotto servis skida US$ 9,89.


unbeliever @ 09:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 9, 2007
Dio godišnjeg odmora potrošio sam na posjet rodnoj Slavoniji. Odlučih prošetati ulicama gradića u kojem sam napravio prve topove od blata. Ulicama kojima sam išao svakodnevno u školu, parkom na čijim sam klupama ukrao prve stidljive poljupce. Dakako da nisam očekivao pronaći stvari istima kao onda kad sam ovdje bio dječarac, ali iznenadilo me kako su promjene na neki pomalo perverzan način prošarane dijelovima koji su zadržali svoj izgled poptpuno nepromijenjenim od onog vremena do sada, desetke godina.

U lokalu u kojem je moj otac imao postolarsku radionicu sada se nalazi kineski dućan jeftinom robom. Prekoputa, tamo gdje je bila brijačnica brijača Krištofa, u kojoj sam se prvi puta dernjao prestrašen škljocanjem ručne mehaničke mašinice za šišanje, sad se nalazi trgovina odjećom i potrepštinama za bebe. Na mjestu gdje je bila potleušica u kojoj su živjeli moja baka i djed, sad je trgovački centar.

Zgrada u kojoj je bila Musina slastičarnica još je tu. U njoj nam je Musa za deset para odvaljivao komade halve, bijele slastice s bademima zbog koje smo kući dolazili ljepljivih lica i prstiju. Halva se nije vagala, nego za deset para Musa bi sataricom odvalio otprlike komad od velikog okruglog koluta. Nekad bi te zapao veći a nekad manji komad, ali svi smo bili zadovoljni i nitko se nije bunio. Zgrada je tu, ali samo vanjska ljuska, unutrašnji zidovi i stropovi su se već odavno urušili. Vanjski zidovi stoje, s prozorima razbijenih okana nalik oslijepljenim očima. Zgrada još nije srušena jer je zabilježena kao spomenik kulture, a nikako se ne nalazi investitor koji bi ju obnovio. Ako se zanemare razbijena okna i rupe od šrapnela zadobivene tijekom posljednjeg rata, fasada zgrade izgleda isto kao u to vrijeme kad sam iz nje izlazio s ljepljivim bijelim komadom u ruci. Čak su i drvena dvokrilna vrata s velikom poprečnom metalnom štangom za zatvaranje još tu, samo se zelena boja potpuno oljuštila i sada su sive boje polutrulog drveta.

Zgrada hotela u centru, sa svojih četiri kata najviša građevina u gradu, nije se izvana bitno promijenila. Samo na vrhu, na krovu kućice od lifta, nema više "long-yagi" antene duge četrnaest metara kojom smo ostvarivali svoje prve radioamaterske veze na dvometarskom opsegu. Umjesto nje sada se tu nalazi stup sa segmentnim antenama ćelije mobilne telefonije. Svim novim članovima kluba, koji su pitali kako mogu dobiti ključeve od PPS (primo-predajna sekcija, prostorija u kojoj su se nalazili radio uređaji) rekli bismo da idu do kurtza, i zločesto se smijuljili njihovoj zbunjenosti. Voditelj našeg radio kluba u to vrijeme bio je gospodin Kurtz, jedan fini gospodin koji je radio u Mirovinskom osiguranju.

Zgrada u kojoj se i danas nalaze institucije mirovinskog i zdravstvenog osiguranja čudesno je nepromijenjena od doba mog djetinjstva do sada. Ista fasada, isti prozori, ista ulazna vrata koja ako su i bila bojana tijekom svih tih godina onda je to bilo uvijek istom bojom. Dobio sam osjećaj da, kad bih prošao kroz ta vrata, našao bih tamo iste one činovnike od prije, koji lupaju na papire iste one pečate, i na isti bi me način poslali do Kurtza ...


unbeliever @ 23:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 6, 2007
Tijekom ovih vrućina i suša demon Karlo je bio prilično mrzovoljan. Samom Karlu zapravo voda ne treba ali bor mu trpi, iglice počele opadati. Moji pokušaji zalijevanja nisu puno pomogli, korijenje bora je duboko - trebali bi kubici vode da ga se zalije. Susjedi su me počeli poprijeko gledati što trošim toliko vode na zalijevanje bora u vrijeme suše pa sam prestao. Ionako nije pomagalo. I Karlo mi je to potvrdio. Većinu vremena s njim se nije moglo razgovarati, a kad je i progovorio to je bilo na nekom od brojnih meni nerazumljivih jezika kojima Karlo vlada. Izgledao je stariji i tužan, i pomalo kivan na ljude jer mi smo najvećim dijelom prouzročili ove klimatske poremećaje. Ipak, ne smatra on nas krivcima za to jer, kaže, mi smo samo žrtve desetog pravila.

"Kakvog to desetog pravila?" - pitam.
"Desetog pravila ljudskosti" - odgovori Karlo i dalje je nastavio govoriti na nekom tajnom narječju kojim govori još samo dvadesetak pripadnika jednog plemena iz Polinezije.

Danima sam dosađivao Karlu da mi ispriča o kakvom je to pravilu riječ. I što je s ostalih devet pravila ljudskosti. On je bio kao opsjednut i više od mojih pitanja i nagovaranja zanimali su ga noćni leptiri veličine ljudskog dlana koji su ovih dana u velikom broju letjeli uokolo. Tu i tamo bi mi dobacio po koju rečenicu iz kojih sam najzad uspio složiti svih deset pravila.

Svaki čovjek prilikom dolaska na ovaj svijet biva upoznat s deset pravila ljudskosti.

1. Dobit ćeš tijelo. Možeš ga voljeti ili mrziti, od volje ti, ali bit će tvoje dok god boraviš ovdje.

2. Moraš učiti. Pohađaš neformalnu školu koja se zove život. Svakog dana u ovoj školi pruža ti se prilika nešto naučiti. Lekcije ti se mogu svidjeti ili ne, možeš ih smatrati nevažnim ili glupim, od volje ti.

3. Nema točnih i netočnih odgovora. Tvoj razvoj je proces pokušaja i pogrešaka. Eksperimentiraj. Neuspjeli eksperiment jednako je važan kao i onaj uspjeli.

4. Lekcije će ti biti predavane na različite načine i ponavljati se dok ih ne naučiš. Kad naučiš prethodnu, možeš preći na slijedeću lekciju.

5. Učenje traje koliko i život. Ni jedan dio života nije bez lekcija. Ako si živ, imaš što učiti.

6. Gdje god da odeš, ovdje si. Tamo nije ništa bolje nego ovdje. Ako povjeruješ da je tamo bolje nego ovdje, pa odeš odavde tamo, tamo će ti istog časa postati ovdje i imat ćeš neki drugi tamo gdje je bolje nego ovdje.

7. Ostali ljudi su samo tvoji odrazi u ogledalu. Ne možeš voljeti ili mrziti nešto kod druge osobe osim ako se to zrcali u nešto što voliš ili mrziš kod sebe.

8. Što ćeš napraviti od svog života ovisi samo o tebi. Imaš sve potrebne alate i materijal. Što ćeš s njima raditi tvoj je izbor.

9. Odgovori su u tebi. Sa sobom nosiš odgovore na sva životna pitanja. Sve što trebaš činiti je gledati, slušati i misliti.

10. Nakon što se rodiš zaboravit ćeš sve ovo.

unbeliever @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 2, 2007
Lora, Mala i Gizmo jurcali su livadom nagoneći se s Benijem i Sarom. Malo prije je sa zvonika crkve Sv. Petra i Pavla odbilo tri puta. Petnest do šest. Bila je srijeda ujutro. Dva sata kasnije na Indexu ću pročitati da je bilo točno deset do šest. Nas trojica šetača pasa stajali smo i komentirali jutarnju svježinu koja nam je godila nakon ovih dana sparine.

Iz pravca sjeverozapada do nas je dopro znažan zvuk. Tresak, pa zatim škripa guma na asfaltu. Škripanje je trajalo jako dugo, činilo se da neće prestati. Zgledali smo se.

"Ovo je neki kamion" - reče Benijev gazda.
"Nešto veliko jest" - rekoh, "i to u blizini."
"Sigurno tu ispred Konzuma, tu je tako nepregledno križanje ..."

Par minuta poslije začuli smo sirene. Hitna. Policija.

Kasnije tog jutra pročitao sam na Indexu vijest o nesreći u kojoj je poginula mlada djevojka a jedan mladić teško ozlijeđen, koja se dogodila u na mjestu više nego dva puta udaljenijem od onoga koje smo mi pretpostavili prema jačini zvuka. I nije bio kamion već BMW 745 koji je velikom brzinom sustigao Opel Corsu i odbacio ju na stup javne rasvjete. Što samo svjedoči silini udara čiji odjek nas je zavarao. Tada još nije bilo objavljeno tko su sudionici u sudaru.

Do navečer smo nešto više saznali, a danas ujutro je u medijima službeno objavljeno da je nesreću prouzročio Hrvoje Žužić, sin magnata drvne industrije Željka Žužića, vlasnika poduzeća Solidum. Žužić junior vozio je brzinom koja višestruko premašuje dopuštenu na tom mjestu, sa skoro dva i pol promila alkohola u krvi. Žužić junior sa svojih dvadeset i tri godine nakupio je ukupno devetnaest prijava za prekršaje u prometu od kojih tri za vožnju u alkoholiziranom stanju.

Žužić junior samo je još jedan u nizu tatinih sinova kojima su njihovi roditelji upropastili život, posve pogrešno vjerujući da će svojoj djeci kupiti sreću nauče li ih bahatom rasipanju bogatstva koje su njihovi tatice zgrnuli u okolnostima za koje će svaki čovjek s dvije-tri bakterije morala u krvi priznati da su sumnjive.

Ponekad čujem mišljenje da tajkuni obasiplju svoje potomke izobiljem u nastupu grižnje savjesti zbog uskraćivanja roditeljske pažnje i ljubavi, zbog viših ciljeva. Jer su, kao, silno zaokupljeni upravljanjem svojim tajkunskim carstvima na opću dobrobit svekolikog pučanstva. Imao sam priliku opoznati Žužića seniora u jednom razgovoru koji nije trajao dulje od petnaestak minuta. Tih petnaest minuta bilo mi je dovoljno da zaključim kako je Žužić senior osoba s kojom se ne želim više ikada susresti. A ni slučajno imati nekog posla. Mišljenja sam da je savjest sastojak kojega u Žužiću senioru teško da bi pronašla i ekipa iz CSI Miami.

Imajući u vidu dosadašnje slučajeve suđenja tajkunskim potomcima - cestovnim ubojicama, odugovlačenja i sramotne presude, jako me zanima kako će teći proces mladom Žužiću. Kako je mladac "iz ugledne obitelji" koja je čak kumstvom povezana s predsjednikom države, mogli bismo očekivati da junior dobije maksimalnu kaznu u vidu mahanja kažiprstom uz strogo "No, no..." i slanja na školovanje na privatni fakultet u nekoj srednjoeuropskoj državi.

Vidjet ćemo.


unbeliever @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.