Blog - kolovoz 2006
četvrtak, kolovoz 31, 2006
Bio jednom Tvorac Olovaka koji je pravio obične grafitne drvene olovke s gumicom na gornjem kraju. Iako obične, te su olovke bile najbolje na svijetu i svatko je želio njima pisati. U čemu je bila njihova tajna? Prije nego bi novu olovku stavio u kutiju, Tvorac Olovaka bi svakoj od njih rekao istu stvar.

"Ima pet stvari koje moraš znati prije nego te pošaljem u svijet. Uvijek ih imaj na umu i bit ćeš najbolja olovka što je moguće biti.

Prvo: moći ćeš učiniti mnoge velike stvari, ali samo ako dopustiš da te povede nečija ruka.

Drugo: povremeno ćeš iskusiti bolno oštrenje ali to je potrebno da bi bila bolja olovka.

Treće: moći ćeš popraviti greške koje učiniš.

Četvrto: najvažniji dio tebe će uvijek biti ono što u tvojoj unutrašnjosti.

Peto: kojom god površinom da prolaziš moraš ostaviti svoj trag."

unbeliever @ 17:09 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 28, 2006
Nad dolinom ukleti mjesec u zadnjoj četvrti blijedo sja, razdirući slabašnim rogovima put za svoju mjesečinu kroz smrtonosno lišće velikog upas drveća. Duboko u dnu doline, gdje svjetlo ne dolazi, kreću se oblici koji ne bijahu stvoreni za gledanje. Na biljem obraslim padinama doline zle vriježe i puzave biljke plaze među kamenjem ruševnih palača, upliću se čvrsto oko slomljenih stupova i čudovišnih kipova, i nadižu korijenjem mramorne pločnike postavljene od zaboravljenih ruku. U krošnjama giganstskog drveća koje raste u razmrvljenim dvorištima skaču mali majmuni, dok iz razvalina starih riznica gamižu otrovne zmije i krljuštima pokrivena bića bez imena. Pod pokrivačima od mahovine počivaju silne kamene gromade, pale sa nekad moćnih zidina. Za vječna vremena podigli su ih njihovi graditelji, pa i sad one s ponosom služe jer pod njihovim temeljima je siva žaba našla svoje utočište. Na samom dnu doline teče rijeka - spora, sluzava i puna vodenih trava. Iz skrivenih vrutaka ona izvire i nestaje u podzemnim ponorima tako da Demon doline ne zna zašto je njena voda crvena niti kuda ju njena sudba nosi.

Duh koji opsjeda zrake mjesečine obrati se Demonu doline, govoreći: "Star sam i puno zaboravljam. Pričaj mi o imenu, obličju i djelima onih koji podigoše ove stvari od kamena."

Demon odgovori: "Ja sam Sjećanje i dobro sam upućen u znanja iz prošlosti, ali i ja sam jako star. Ta bića su bila poput vode u rijeci, meni nerazumljiva. Njihovih djela se ja ne mogu sjetiti jer su trajala samo trenutak. Njihova obličja se maglovito sjećam, mali majmuni u drveću me na njih podsjećaju. Njihovog imena se sjećam dobro jer su ga toliko puta ponovili da je ostalo duboko zapisano u Sjećanju. Ta bića iz prošlosti sebe su nazivala Čovjek."

I duh mjesečine otplovi natrag prema blijedom rogatom mjesecu. Demon doline nekoliko trenutaka sa zanimanjem promatra malog majmuna u krošnji drveta koje raste u razmrvljenom dvorištu. Zatim odlazi dalje svojim poslom.

unbeliever @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 27, 2006
Kroz niz neobjašnjivih i posve nepredvidivih okolnosti koje nisu imale nikakve veze sa bilo kakvim mojim aktivnostima, u moje ruke dospio je Mladi List koji je upravo to - jedan mladi list kojemu je tek izašao osmi broj. Uređuje ga i objavljuje Pokret Mladih koji je upravo to - pokret mladih Hrvatske. Nešto više o tom listu možete naći na njegovim internetskim stranicama http://www.mladilist.com .

Ima u tom listu puno dobrih stvari i veseli me vidjeti angažiranost mladih koji imaju još uvijek energije da se kako-tako bore s nekim temama na kojima smo mi stariji odavno posustali. No tako to i treba biti, na mladima svijet ostaje (ako im ga ostavimo).

U ovom broju Mladi List ima posebnu temu - rušenje kriminala u RH. I jednom zgodnom akcijom podupiru temu - objavili su osmrtnicu kriminalu. Dosjetka mi se jako dopala, pa ću ovdje prenijeti tu stranicu. Mislim da me neće tužiti zbog autorskih prava jer tako samo propagiram njihovu akciju. 



Ali ne prenosim stu stranicu samo radi širenja ideje, već i zbog nečega što ćete primijetiti ako obratite pažnju na dio teksta pokazan strelicom. U prvoj rečenici osmrtnice u kojoj se nabrajaju razni negativni aspekti personificiranog kriminala pojavljuje se i riječ "vuk". E, to mi nije jasno. Kako su ti naši vajni mladi došli na ideju da vuka povežu s riječju kriminal i to u istoj rečenici u kojoj se spominju i druge teške riječi poput tlačitelj, mučitelj, prevarant, amoralist, lažljivac, nametnik, despot? Otkuda im takva slika vuka?

Meni vuk ima mnogo značenja ali ni u jednom pogledu ne mogu ni jednu od gornjih riječi povezati s pojmom vuka. Kad pomislim na vuka, na um mi padaju riječi kao sloboda, ponos, vjernost, suradnja, lojalnost, ustrajnost. Sve su to karakteristike koje krase vuka.

Kako to naši mladi misle voditi bitku protiv kriminala ako ga poistovjećuju s jednom takvom životinjom koja je pojam slobodne prirode. Prirode koju danas tako sistematično uništavamo da je to pravi kriminal protiv kojega se treba svesrdno boriti. Jesu li kada zapjevali "Ljubim tvoga u gorici vuka ..."?


unbeliever @ 22:03 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 23, 2006
Što bi logika odgovorila na pitanje - tko je stvorio Boga? Baš ništa, jer logika ne daje odgovore na takva pitanja. Logika se bavi prosuđivanjem o istinitosti nekih tvrdnji. Da bismo pitanje stvaranja Boga doveli u područje djelovanja logike potrebno je postaviti tvrdnju: "X je stvorilo Boga". No pojam "stvaranje" nije definiran u logici, pa bi vjerojatno ta tvrdnja trebala glasiti: "Bog zavisi od X za svoje postojanje". Tada se možemo pozabaviti dokazivanjem istinitosti ili neistinitosti te tvrdnje, koristeći logiku. Problem je što ne znamo što bismo stavili na mjesto onog X ...

Bog i logika imaju jedan vrlo zanimljiv odnos. Jednom sam sudjelovao u raspravi koja se vrtila oko tog odnosa i čuo sam ovakvu argumentaciju: "Koncept svemogućeg Boga je apsurdan. Bog ne može stvoriti četverostrani trokut, dakle ne može biti svemoguć." Zapravo je ova argumentacija apsurdna jer "trokut" je samo ime a ne i suština bića/objekta kojega predstavlja; suština tog bića je da ima tri strane. Stoga takva argumentacija nije u domeni logike. Bog može stvoriti četverostrani objekt/biće ali njemu smo mi nadjenuli ime "četverokut". Dakle bartamo našim proizvoljno odabranim nazivljem a ne logičkim kategorijama.

Idemo se pozabaviti spomenutim argumentom stvaranja kamena kojega ni sam Bog ne može podići. To jeste argument u domeni logike. Sličan je paradoks iz starogrčke priče u kojoj se postavlja tvrdnja "Svi Krećani uvijek lažu." Istinitost te tvrdnje može se prosuđivati osim u slučaju kad to izjavi čovjek s Krete. Ako je tvrdnja istinita onda taj Krećanin laže, pa to onda nije istina, a onda bi moglo biti da on ipak govori istinu, pa onda ... uglavnom istinitost te tvrdnje ne može se ni dokazati niti pobiti.

U matematičkoj logici, početkom prošloga stoljeća, takav paradoks uzdrmao je čitav matematički svijet kad se postavilo pitanje postojanja "skupa svih skupova" koji po definiciji mora sadržavati i samoga sebe. Nemogućnost njegovog postojanja dokazao je matematičar-logičar Kurt Goedel svojim čuvenim teoremom o nekompletnosti. Neću vas daviti detaljima, no povucimo paralelu između "skupa svih skupova" i "svemogućeg Boga" kao skupa svih moći, pa tako i moći da napravi onaj kamen. Logika kaže da takav skup ne može postojati. Međutim, to ne pobija naše shvaćanje Boga kao skupa svih zamislivih moći. Ključna riječ je "zamislivih". Pokušajte zamisliti tu moć, zamisliti boga kako stvara taj kamen kojega ni sam ne može podići. Ne možemo to zamisliti, ta je moć nezamisliva i Bog je nema. Ali možemo prihvatiti da ima sve one zamislive.

Prihvatimo li takvu definiciju Boga, onda se on sasvim lijepo slaže s logikom. I logika mu ne protuslovi. I mogli bismo zamisliti tvrdnju "logika zavisi od Boga za svoje postojanje". Ali nećemo ju ovdje pokušati dokazivati. Mada se neki logičari bave time.


unbeliever @ 18:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
I, na kraju, ono što ste valjda i očekivali od mene - zaključak o tome kako ja gledam na pojam Boga i njegovog postojanja. Ovo do sada sam sve pisao kako biste razumjeli da sam tome posvetio dosta pažnje i mozgovne procesorske moći, te da moje mišljenje nije utemeljeno na argumentima poput "... to je tako jer tako kaže Vra Ante, a on je mnogo pametan čovik, svaka mu se pozlatila ..."

Ukratko:

1. Bog postoji.

2. Bog je jedinstven. To što ga mi zamišljamo, predstavljamo i tumačimo različito, to je naš problem a ne njegov. A da to jest naš Problem, vidimo iz svakodnevnih zbivanja u svijetu.

3. Bog je svemoćan, u smislu da u svojoj prirodi sadrži sve zamislive moći (ili savršenstva kako sam to prije napisao). Za razliku od uvriježenog mišljenja, Bog nije svemoguć, u smislu da može učiniti ama baš sve što nama (ili njemu?) padne na pamet. Primjer: pošto sadrži sve moći, onda ima i moć stvaranja kamena, a isto tako i moć podizanja tog kamena; međutim, ne može stvoriti tako veliki kamen da ga ni On sam ne može podići. 

4. Za razliku od tabuističkih učenja u većini religija, Bog nema ništa protiv toga da mi razmišljamo o njegovom postojanju, svrsi i namjerama. Međutim, sva je prilika da je naše razumijevanje tih stvari blisko razumijevanju ovog teksta od strane gljivica koje su mi se naselile između nožnih prstiju. Ali, tko zna u što će se te gljivice razviti ... možda su već stekle neke natruhe razumijevanja pravilnosti pojave velikih potopa (prilikom pranja nogu) zbog kojih njihova civilizacija uvijek mora iznova početi svoj razvoj od nekoliko jedva preživjelih primjeraka.

Ove četiri postavke sasvim su dovoljne za moje poimanje Boga i uspostavljanje odnosa prema njemu. kao što sam već spomenuo, to nema nikakve veze sa bilo kojom i bilo čijom religijom i njenim prakticiranjem. To bi bio završetak priče o mom odnosu prema Bogu i vjerovanju, ali nije kraj mojim razmišljanjima o toj temi, zahvaljujući vašim komentarima. Pa će biti još.


unbeliever @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Abraham Linkoln jednom je upitao svog sugovornika: "Ako rep nazovemo nogom, koliko nogu onda ima pas?"
Sugovornik odgovori: "Pa, valjda pet."
"Ne, nego četiri." reče Linkoln "To što smo mi rep nazvali nogom ne čini od njega nogu, on je i dalje rep."

Ime je samo simbol kojim označavamo neko biće (vidi definiciju bića na početku ove serije). Ime ne nosi u sebi suštinu tog bića nego samo omogućuje našem umu da komunicira tu suštinu drugim bićima. Kad bih ja postojao posve sam u svijetu ne bih imao nikakvu potrebu imenovati bića jer ne bi bilo nikoga kome bih putem tih simbola trebalo prenijeti njihovo značenje. Ali kako nas ima puno u svijetu, to smo nužno razvili imena, a kako smo pri tome i različiti to smo razvili različita imena za ista bića. Tako ćemo mi za rep reći "rep", englez će reći "tail", nijemac će reći "Schwanz", a nemam ni najmanjeg pojma šta će reći patagonac. Međutim, kako god ga nazvali, rep će uvijek biti rep.

U svojoj raznolikosti razmišljanja i vjerovanja, ljudi su tako dali različita imena onom nužnom biću koje mi prepoznajemo pod imenom "Bog". Zanemarimo sad jezične različitosti i pogledajmo na različitosti u vjerovanjima. Židovi će reći Jahve", kršćani "Bog", muslimani "Alah", da nabrojim samo ona najpoznatija imena. Čak ni unutar tih vjerovanja to nisu jedina imena. Kršćani će isto ponekad upotrijebiti i ime Jahve ili prilagođeno Jehova. Židovi također imaju ime "Elohim" odakle potječe sufiks "el" koji u imenima židovskog porijekla označava relaciju s Bogom (zato ime Daniel znači "onaj koji je Božji miljenik"). U islamu postoji 99 imena Alahovih od kojih svako opisuje jedan njegov aspekt. Na primjer: Al-Rahim (najmilosrdniji), Al-Khaliq (stvoritelj), Al-Adl (posve pravedan),  Al-Hakim (mudri), i tako dalje. Primijetite prefiks "Al" vrlo sličan židovskom "el", dapače sa istim značenjem i funkcijom. Ipak, sve ove religije deklariraju se kao jednobožačke, tj. vjeruju u postojanje jednog jedinog boga.

Pogledamo li deklarirano višebožačke religije ne možemo li pretpostaviti da su njihova različita božanstva samo različiti aspekti istog Boga? Stari grci imali su strašnog Zeusa gromovnika (slavenski Perun, rimski Jupiter), a islam će reći da je to samo jedan aspekt Alahov i nazvat će ga Al-Mutakabbir (ili možda Al-Jabbar, nisam baš siguran). I kršćani su imali problema sa percepcijom Boga kao jedinstvenog bića što su nastojali riješiti konceptom trojednog boga koji u jednom biću obuhvaća tri aspekta - Otac, Sin i Duh Sveti.

Spomenuli smo opće prihvaćeni koncept Boga kao bića koje po svojoj prirodi obuhvaća sva shvatljiva savršenstva. Takvo biće dobija se obuhvaćenjem svih aspekata onih 99 imena Alahovih ili ujedinjavanjem aspekata svih božanstava u mnogobožačkim vjerovanjima. Gledajući tako, nismo daleko od zaključka da, bez obzira kojim imenom i s koliko imena ga nazivali, uvijek se radi o jednom Bogu. Takvom gledištu najbliže je vjerovanje Bahá'í. Pripadnici vjere Bahá'í (oko 200 milijuna njih u raznim državama svijeta) Boga nazivaju onim imenom koje se koristi u lokalnom govoru zemlje u kojoj žive. Tako Bahá'í-ci u Engleskoj govore "God", u Portugalu kažu "Dios", a oni u arapskim zemljema govore "Alah", i pri tome svi misle na istoga Boga.

... ostanite na kanalu (to je po hrvatski ono "stay tuned")

unbeliever @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 20, 2006
Povijesno, mnogi teolozi su smatrali da sve što postoji mora zavisiti od Boga za svoje postojanje. Apstraktni objekti postoje, dakle moraju zavisiti od Boga za svoje postojanje. Ali tu nastaje problem (ovdje moramo pribjeći metodama logike, sorry again). Razmotrimo slijedeću tvrdnju:

"X nužno zavisi od Y za svoje postojanje ako, i samo ako, X ne bi postojao kada ne bi postojao Y"

Sad zamislimo da je X broj deset a Y je Bog. Ako deset zavisi od Boga za svoje postojanje, tada istinitost tvrdnje "deset postoji" zavisi od istinitosti tvrdnje "Bog postoji". Da vas ne davim detaljima logičke relacije kontra-činjeničnosti, dade se pokazati da je ta relacija simetrična te da vrijedi obrat: istinitost tvrdnje "Bog postoji" ovisi o istinitosti tvrdnje "deset postoji" i to stvara problem. Relacija zavisnosti između Boga i apstraktnih objekata morala bi biti asimetrična ako želimo ustvrditi da je Bog izvor postojanja apstraktnih objekata (a time i izvor postojanja svega ostaloga).

Teolozi se još uvijek bave rješavanjem ovog logičkog problema. Moguće je postaviti dodatne uvjete na logiku, kreirati novi logički svijet u kojemu će ova relacija zavisnosti biti asimetrična i tada je naš teorem dokaziv. Ali time nije potvrđena nužnost postojanja Boga, jer da bi se ona potvrdila, našu tvrdnju bi trebalo moći dokazati u svim mogućim svjetovima.

Stoga je jednostavnije pokušati dokazati suprotnu tvrdnju - "Bog ne postoji". Pronađe li se dokaz samo u jednom slučaju, time je pobijena prethodna tvrdnja o Bogu kao nužnom biću.

Kako niti jedan dokaz nije pronađen koji bi pobijao našu početnu tvrdnju, moramo ju za sada smatrati istinitom, dakle: Bog je nužno biće (čitaj: Bog postoji).

... stay tuned (u slijedećem nastavku: Bog i njegova imena)

unbeliever @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
"Klasična" koncepcija Boga uključuje njegovo nužno postojanje. Ne mislim ovdje na vjerske dogme koje postojanje Boga uzimaju kao aksiom, već na logičku argumentaciju koju razmatraju razne teologije. Možda najjača motivacija mišljenju da je bog nužno biće nalazi se u teologiji savršenog bića ili Anselmianskoj teologiji, tako nazvanoj po kršćanskom teologu iz 11. stoljeća, Sv. Anselmu od Canterburya. Na Anselmianskoj teologiji temelje se uglavnom sve kršćanske vjere. Prema Anselmianskom konceptu Bog je biće koje po svojoj prirodi sadržava sva shvatljiva savršenstva. Nužnost postojanja jest jedno od savršenstava pa je stoga Bog nužno biće.

Drugi argument za mišljenje o Bogu kao nužnom biću može se dobiti primjenom ontoloških argumenata (argumenti koji o postojanju Boga zaključuju na temelju same analitike, isključujući promatranje svijeta). Ontološki argumeti su brojni ali svi se oni temelje na nekoj vrsti nužne istine, što ih posredno povezuje s Anselmianskom argumentacijom. Ontološkim argumentima bavili su se kroz povijest i brojni matematičari-logičari kao što su Descartes, Leibniz, Goedel i drugi.

Konačni argument za mišljenje o Bogu kao nužnom biću proizlazi iz argumentacije da apstraktni objekti ovise o Bogu za svoje postojanje. Kako apstraktni objekti postoje u svakom svijetu, to i Bog mora postojati u svakom svijetu. Ovo, međutim, traži malo detaljnije objašnjenje.

... stay tuned.

unbeliever @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Prvo ćemo pretpostaviti da je Bog biće. Pod bićem ovdje podrazumijevamo svaki pojam koji ima sposobnost postojanja, dakle za koji možemo propitivati njegovo postojanje ili nepostojanje. (To i jeste ona vječna rasprava, zar ne - postoji li Bog ili ne postoji?) Bića mogu biti materijalna, nematerijalna, pa i apstraktna.

Općenito je u filozofiji prihvaćeno da postoje dvije vrste bića, nazovimo ih ne-nužna i nužna. Ne-nužna bića su ona bića koja postoje ali nisu nužno morala postojati, na primjer - ja. Da se moji mama i tata nisu našli baš u onom pravom trenutku ... je li, ne bi mene bilo danas. Masu je takvih bića, ali ona nisu zanimljiva za moje razmatranje. Zanimljiva su mi nužna bića, to jest ona bića koja logički ne mogu ne postojati (zamijetite dvostruku negaciju, to je ono od metode filozofske logike, sorry).

Jedna zanimljiva klasa nužnih bića, uz to apstraktnih, su brojevi. Pokušajte zamisliti nepostojanje brojeva. Možemo ih ne upotrebljavati, možemo ne znati za njih, ali broj 389761 će uvijek postojati.

Mnoga zanimljiva pitanja pojavljuju se kad počnemo razmišljati o nužnim bićima. Što čini da oni nužno postoje? Postoji li temelj na kojem počiva njihovo postojanje? Jesu li neka od tih bića zavisna o drugima? Ako jesu, kako razumjeti tu zavisnost?

E, ali od svih tih pitanja nas zanima jedno. Je li Bog nužno biće?

... stay tuned.

unbeliever @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Često znam spomenuti Boga u svojim tekstovima ili razgovoru, zbog čega onda slušatelji ili čitatelji steknu dojam da sam religiozan ili u najmanju ruku da propagiram vjeru (nije sad važno koju). Da li sam religiozan ili ne, ispovijedam li neku vjeru ili ne, to je moja osobna stvar, i općenito smatram da prakticiranje vjere treba biti u privatnosti između pojedinca i njegovog Boga. Nametanje vjerske prakse drugima, uplivom na njih kroz govor, pisanje ili, ne daj bože, prisilu smatram u sukobu sa suštinom vjerovanja. Sve religije priznaju institut slobodne volje čovjeka, dakle i njegovu slobodu izbora u pogledu vjere i vjerovanja. S obzirom da većina crkvi raznih konfesija intenzivno rabi prisilu za održavanje i uvećavanje vjerničkog stada (plašenje vjernika paklom, tartarom, gehanom, hadom, džehenemom i drugim oblicima kaznionica za nevjernike smatram organiziranim psihološkim nasiljem), moj je slobodni izbor da ne pripadam niti jednoj crkvi.   

Nepripadanje crkvi kao društvenoj organizaciji koja okuplja ljude istovrsne konfesije, ne znači nužno i odsustvo vjere i vjerovanja. Osjećam potrebu pokušati razjasniti svoj stav u odnosu na pojam Boga koji, eto, kod mene nije povezan s religijskom praksom u onom smislu kako se to danas podrazumijeva - pripadnost crkvi, prakticiranje obreda, poštivanje pravila crkvene organizacije, itd. Objašnjenje će koristiti metodu filozofske logike, ali ću nastojati ne komplicirati previše.

... stay tuned.


unbeliever @ 10:13 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 15, 2006
Danas je najpoznatiji marijanski blagdan, Velika Gospa ili Marijino uznesenje na nebo. Mnogi vjernici katolici za Veliku Gospu nastoje hodočastiti u koje marijansko svetište kako bi u molitvi, pjesmi i djelima pobožnosti dali oduška svojoj radosti. Duge su kolone koje se kreću cestama prema svetištima.

Mnogi hodočasnici pješice prevale put do svetišta, pokazujući tako spremnost žrtvovanja svojem vjerovanju. Dugi hod do svetišta prilika je za kontemplaciju, razmišljanje o sebi, svom životu i djelovanju, preispitivanje dobra i zla u sebi, kako bi se u svetište ušlo bez dvojbi u srcu. Ipak, mnogi će sjesti u svoje aute i odvesti se do svetišta kako bi bez većeg napora i što brže obavili svoje "vjerničke obveze". Namjerno taj izraz stavljam u navodnike jer je neskladan u razmišljanju o vjeri i vjerovanju. Pravi vjernici ne vide svoju vjeru kao obvezu. Oni ju žive. Obvezu osjećaju oni koji svoj "image" vjernika grade kao fasadu, pa je to nešto što treba obaviti radi izgleda i statusa, ali neka bude što brže i lakše.

Izranja mi iz sjećanja jedna priča koja bi se ovdje dala zgodno uklopiti. Evo.

Mladi uspješni biznismen vozio je malo prebrzo svog novog BMW-a kroz ulicu u susjedstvu. Motrio je parkirane aute sa strane da mu neko dijete ne istrči iznenada na cestu i uspori kad je primijetio neko kretanje na nogostupu. Kad se približio tom mjestu nitko nije izašao na cestu ali je između auta doletio komad cigle i udario u desna vrata njegovog auta u prolazu. Nagazio je kočnicu i vratio se natrag, iskočio iz auta, zgrabio klinca koji je bacio ciglu i stao vikati na njega - "Šta to radiš! Jesi li lud! To je sasvim novi auto! Znaš li koliko će koštati taj popravak?!"

"Molim vas, gospodine, žao mi je, nisam znao šta drugo da radim ... " suze su tekle niz lice dječaka od sedam-osam godina. "Bacio sam ciglu jer nitko drugi nije htio zustaviti." Pokazao je prstom - "Ono je moj brat, pao je iz kolica i ja ga ne mogu podići natrag, pretežak je..." - suze su nastavile teći.

Mladi uspješni biznismen pusti dječaka i proguta kvrgu koja mu je narasla u grlu. Podigne nepokretnog starijeg dječaka natrag u njegova invalidska kolica. Zatim izvadi svoju maramicu i otare prašinu s dječakovih ruku i lica, te provjeri da nema nekih ozljeda.

"Hvala vam i Bog vas blagoslovio" - reče mlađi brat. Biznismen je stajao i gledao ga kako gura kolica sa svojim bratom niz ulicu. Zatim polako, sasvim polako ode do svog auta i pogleda ogrebotinu na vratima. Odluči ne popravljati ju, neka stoji tu i podsjeća ga neka ne žuri kroz život toliko da se njegova pažnja može zadobiti samo bacanjem cigle.

Svima koji su danas voljni malo pažnje posvetiti svojim pravim "vjerničkim obvezama" - razmišljanju o dobru i zlu u sebi, evo male teme za kontemplaciju. Bog šapuće u vašoj duši i govori vašem srcu. Ponekad, kad nemate vremena da ga poslušate, On mora baciti "ciglu" na vas. Vaš je izbor: slušati onaj tihi glas iznutra ili čekati da doleti cigla ...

unbeliever @ 10:25 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 13, 2006












unbeliever @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 12, 2006
Mijenjam kanale na TV i tako naletim na neku utakmicu, nemam pojma tko protiv koga, ali taman je lopta uletjela u mrežu i nastalo je opće veselje. Igrači se grle, ljube skaču jedni na druge, delirij u gledalištu ...

Zašto nogometaši jure po terenu, skaču od veselja, grle se i ljube kad postignu gol? Zar im to nije posao? Nisu li zapravo plaćeni, obučavani i trenirani upravo za taj zadatak - da loptu uguraju kroz vratnice? Zašto onda toliko veselje kad uradiš nešto što ti je u opisu radnog mjesta?

Kako bi to izgledalo kad bi postolar izjurio na ulicu i počeo skakati vičući  "Napravio sam nove cipele!" A prolaznici ga grle, ljube i čestitaju mu. Ili zamislite liječnika, kirurga, koji trči po hodniku bolnice mašući kirurškom kapicom i maskom - "Presadio sam jetru, presadio sam jetru!" a za njim istrčava čitav tim s operacije, bacaju se na pod i naprave gusjenicu ...

Uvjeren sam da je kirurg koji je presadio jetru učinio puno više za društvo od nogometaša koji je ugurao napuhanu svinjsku kožu između tri grede. Zašto onda kirurzi ne slave svoje radne uspjehe poput nogometaša? Znam šta ćete reći, to bi glupo izgledalo. Ali meni jednako glupo izgleda to što rade nogometaši, koliko je tu muškog ljubljenja i stiskanja da očekujem uskoro i spuštanje gaća s pravom hardcore akcijom. Ali mene ne zanima kako to izgleda, je li glupo ili nije, mene zanima zašto je to tako? Zašto jedni slave svoje radne uspjehe a drugi ne?

Nakon duljeg razmišljanja došao sam do jedinog zaključka koji je logično objašnjavao situaciju. Zapravo se ne slavi vlastiti uspjeh već protivnikova nevolja. Kad nogometaš da gol onda je to učinio protovničkom timu, oni će zbog toga biti nesretni, ako izgube utakmicu trener i uprava će im u najmanju ruku očitati bukvicu ne padnu li i neke teže kazne; navijači protivničkog tima će biti razočarani, potišteni i tužni. To nas veseli!

Kad postolar napravi cipele onda zbog toga nitko neće nastradati niti biti tužan. Kad kirurg presadi jetru i tu je samo razlog za veselje, nitko neće niti nesretan. Nema tu patnje kojoj bismo se veselili.  Pa se i ne veselimo.

Mi smo ljudi zaista zlobna bića.

unbeliever @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Čitam vijest o istraživanju masovne grobnice kod Srebrenice. Manje-više korektno novinarski  obrađen tekst - činjenice, brojke, par izjava relevantnih ljudi ... ali nešto mi grebe po unutrašnjem oku, neki trn štrči bode. Jedna riječ koja, poput one poslovične trule jabuke koja pokvari sve jabuke u bačvi, širi neku piljesan po cijelom tekstu.

Piše vrli novinar: "Genocid u Srebrenici podrazumijeva masovna ubojstva velikog broja Bošnjaka, muškaraca i dječaka, ..."

Što podrazumijeva!? Kako podrazumijeva!? Korijen te riječi je razumjeti, a ova opet vuče porijeklo od riječi razum. Vrli novinaru kako, zaboga, možeš u istu rečenicu staviti razum i masovno ubojstvo? Ono što se dogodilo u Srebrenici daleko je od svakoga razuma. To je bilo ludilo, slijepi bijes i mahnitost Mladićevih zvijeri, izgubljenost napuštenost i beznađe opkoljenih Srebreničana, te totalna apatija, nesposobnost i kukavička bezosjećajnost snaga UNPROFORa koje se tamo došle uvjerene da idu na piknik a ne zaštititi nedužne civile. Razum je iz Srebrenice pobjegao vrišteći od užasa i dvojim da se i do sada vratio tamo. 

unbeliever @ 09:01 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 9, 2006
Otišli smo moja drugašica i ja pogledati što se poslije zbivalo sa kapetanom Jackom, Willom i Elizabeth. To se nije smjelo propustiti! Kao obavezna lektira preko ljeta. Elem, taj film spada u one koje treba ići gledati u kino, a ne doma na videu. Tek na velikom ekranu možeš se uživjeti u fantastičnu scenografiju i prekrasne scene prirode; vratiti se u djetinjstvo i proći ponovo onim izmaštanim stazama i morskim bespućima sa skupinom neuništivih junaka punih nenadmašnog duha u svakom, i najtežem trenutku.

Kako bezrezervno ne zavoljeti šašavog kapetana Vrapca (Sparrow) kad ga čujete govoriti ovako: "Darling, I am truly unhappy to have to tell you this, but through an unfortunate and entirely unforeseeable series of circumstances that had nothing whatsoever to do with me, poor Will has been press-ganged into Davy Jones's crew."

Film vrvi biserima koje trebate otkriti u metežu dinamičnih zbivanja, koji će vam biti kao gutljaj dobrog vina uz ukusno glavno jelo. Na primjer, scena sa Tortuge kad Jack dolazi regrutirati posadu za Crni biser: u jednom kadru nekolicina pirata izvlače iz bunara jednoga koji pri tome polagano prska vodu iz usta. To je u stvari rekonstrukcija scene iz Disneyevog zabavnog parka, u temi koja se zove, a kako bi drugačije - Pirati s Kariba.

Posebno su mi veselje upriličili Ragetti i Pintel svojim filozofskim komentarima. Na primjer kad Jack pita pirate što je to što čovjek može poželjeti najviše na svijetu, pa nakon odgovora poput "zlato", "dragulji", "žene", Ragetti izvali "Dijalektička analiza dobra i zla?"

Osim ovakvih namjerno ubačenih anakronizama može se naći i onih koji vjerojatno nisu namjerni. Tako kad se Will na Tortugi raspituje za Jacka, nekolicina ljudi spominje kako je Jack otišao u Singapur. Povijesna je činjenica da je Singapur to ime dobio kojih stotinjak godina nakon vremena u kojem se odvija radnja ovog filma. Ali kako film i ne pretendira na povijesnu korektnost, to vas ne treba omesti u odličnoj zabavi, kao ni otisak suvremene cipele koji možete uočiti pored groba u koji upada Jack dok se Turner i Norrington bore na mlinskom kotaču. Ili Elizabetina kosa koja je na Tortugi kratko podšišana jer se ona tamo pretvara da je dječak, a malo poslije na Crnom biseru je opet duga do pola leđa ...

Ma, sve su to sitnice. Odite pogledati "Mrtvačevu škrinju" i vratite se doma solidno napunjenih baterija. Ali, oprez - nastavak je mnogo nasilniji od prvog dijela. Ima puno ubijanja, mada bez izravnih i bliskih scena. Davy Jones i njegova posada su još strašniji i odurniji. Stoga, ne voditi u kino sitnu dječicu ispod 8-10 godina, a i one starije a osjetljivije radije ostaviti doma ...

Očekujem neke komentare o tome da li i zašto uopće voditi djecu da gledaju ovakve filmove, ali o tome u jednom drugom postu.

unbeliever @ 08:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 7, 2006
Tri ga noći nije bilo. A noćas evo ga opet, na istoj onoj smreki preko puta. I opet doziva, a odgovora nema. Kratko mu je trajala romansa, izgleda.

A tko zna, možda on to nešto sasvim drugo pjeva. Možda to znači "Evo me, svijete, ja sam sretan i pun ljepote; uživam u ovoj blagoj noći i sve je moje, čitav svemir; ništa mi više ne treba u ovom časku, ja sam savršeno spokokojan i zadovoljan!" Možda to i nije usamljeničko dozivanje, makar se to meni tako činilo. Skloni smo ponašanje drugih bića oko nas interpretirati prema svojim mjerilima.

Ovo razmišljanje me podsjeti na jednu pripovjetku, znanstveno-fantastičnu. Kao, zemljani se, negdje u budućnosti, iskrcali na neku stranu planetu u svemiru. Domoroci na toj planeti su, dakako, nezemljani ali prilično su nam slični. Ono - imaju nešto slično rukama i nogama, na licu oči, nos i usta ...

Zemljani uspostave diplomatske odnose i počnu priču o daljnoj suradnji, tipa - mi ćemo vama ovo a vi nama ono. I kako oni koji prijedlog daju tako se svemirci sve više osmjehuju, sve im zubi svijetle na maslinasto zelenim licima. A kad su predložili izgraditi vjerske misije i škole u zamjenu za koncesiju iskorištavanja bogatih nalazišta urana, svemircima se se osmjeh razvuče od uha do uha a bijeli zubi zablistaše punim sjajem. No ambasador zemljana nije stigao ni dovršiti misao o tome kako su svemirci glupi i nasjedaju na jeftine pogodbe, kad li domoroci potegoše dotad skriveno oružje, pokokaše cijelu delegaciju zemljana i razniješe njihov brod u prašinu. Jednom od manje značajnih članova delegacije, prije nego će se pretvoriti u pojedinačne atome proleti kroz glavu misao: "Zapravo jedino kod nas ljudi se pokazivanje zuba smatra prijateljskom gestom, kod svih drugih poznatih vrsta, to je znak prijetnje ... ".

E, nema to veze s mojim noćnim prijateljem. Mada, drago bi mi bilo da on to pjeva svoju sreću i spokojstvo.

unbeliever @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Rep financijskih malverzacija u Županiji požeško-slavonskoj dovukao se debelo u sezonu kiselih krastavaca. Državna revizija načinila je revizorsko izviješće po kojemu sadašnji župan tvrdi da je prethodna garnitura vlasti u županiji zadužila županiju za nekih tristotinjak milijunčeka kuna. U isto izviješće kune se i bivši župan ali on tvrdi kako izviješće dokazuje zakonito i korektno poslovanje, a sadašnji župan laže. Unbelieveble. Isto izviješće, dva posve oprečna tumačenja.

Slušam ih i gledam kako obojica prepotentno i omalovažavajući govore na televiziji. I pade mi na pamet pitanje iz naslova. Na temelju onoga što sam čuo i vidio u tih pet minuta, mogu reći da niti jednom od njih dvojice ne bih posudio svojih petsto kuna. Nije da ih oni trebaju, nego kao izraz povjerenja.

Baš me zanima kakvo je vaše stanje povjerenja prema svojim županima.

Biste li svojem županu posudili petsto kuna?

unbeliever @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Čitam i snebivam se. Znam da je sezona kiselih krastavaca, da su političari na odmoru pa čak ni teroristi se ne trude previše, jedino oni trknuti Izraelci uspiju nešto vijesti proizvesti. Al' opet čime se sve pune novinski stupci ...

Piše neki anonimus novinar o navici koja je zahvatila našu, pa i svjetsku, mladež i po mišljenju novinara anonimusa to je sociološki fenomen od goruće važnosti za civilizaciju. S obzirom na sadržaj, formu i stil teško mi je povjerovati da novinar anonimus razumije značenje riječi sociologija, fenomen ili civilizacija, ali ipak on piše. O tome kako mladi ljudi prilikom slanja kratkih poruka (SMS) putem svojih mobilnih telefona koriste sve više skraćenice. Te da se tako razvija čitav jedan novi jezik koji je nerazumljiv onima što ne koriste SMS. I to će naravno imati nesagledive posljedice po čitavu civilizaciju. Pišem to ovako patetično jer je takav i ton članka novinara anonimusa. Samo što ne poziva na hitnu intervenciju snaga Ujedinjenih naroda.

A kad bi novinar anonimus očinio mali napor pročitati štogod o sociologiji, kao i mi drugi laici (daleko sam od stručnjaka sociologa) saznao bi da je to pojava sasvim uobičajena u svim interesnim skupinama ili grupama sa zajedničkim interesom (engl.: Common Interest Group, CIG). Interesna skupina je grupa ljudi koji imaju neki zajednički interes - profesionalni, hobistički, politički ... u ovom slučaju slanje i primanje SMS poruka. Svaka interesna skupina razvija svoj kodni sustav komunikacije i to iz dva razloga: a) da ulakša i ubrza komunikaciju unutar grupe i b) da naglasi pripadnost grupi u odnosu na ostatak svijeta koji ne razumije interni kodni sustav.

Na neke takve kodne sustave smo već navikli. Ništa se ne uzbuđujemo kad nam liječnik u povijesti bolesti napiše "seg.0,37 ly:0,46 mono:0,07 eo:0,08 v.ly:0,01 r.ly:0,01 opstr. restr. smetnje blagog stupnja, poslije f.t. B.O.". Odavno smo naučili da liječnici imaju svoj "jezik".

Da biste postali član interesne skupine ponajprije morate savladati interni kodni sustav. (Digresija: neki članovi nikad ne odu dalje od savladavanja interne komunikacije, te nadalje samo nabacuju termine i kratice ponoseći se svojom pripadnošću skupini čijim jezikom vladaju.)

Kao srednjoškolac bavio sam se radio-amaterizmom. Radio-amateri su vrlo kriptična skupina, prepuna kratica i kodova. Normalna je to stvar jer se radi o skupini koja je nastala u doba razvoja komunikacija na kanalima vrlo uskog pojasa, te je bitno bilo u što kraćem vremenu prenijeti što više informacija. Prije nego sam dobio pristupnicu u savez radio-amatera morao sam savladati Morzeovu abecedu. Znate ono: ta-ti-ta-ti, ta-ta-ti-ta ... to da bih uopće mogao komunicirati. A odmah zatim slijedio je Q-kod, sustav skraćenica u radio komunikaciji. Tako kad bih kolegi radio-amateru u Finsku poslao radijem poruku "tnx QSO QRA 9axxx QTH Zagreb QRH? QSL?" finac bi bez teškoća razumio "Hvala na održanoj vezi. Moj pozivni znak je 9axxx. Moja lokacija je Zagreb. Da li mi je frekvencija stabilna? Možeš li mi poslati karticu s potvrdom održane veze?". Ono "ta-ti-ta-ti, ta-ta-ti-ta" na Morseu su slova C i Q, koji se odašiljaju kao poziv u eter kad tražite nekoga tko je voljan uspostaviti vezu i malo komunicirati s vama. Ako radite telefonijom tada se ovaj poziv izgovara kao "see queue" što se može interpretirati i kao "seek you" ili "tražim te". Vrlo zgodno kao poziv na vezu.

Kasnije sam postao pripadnik profesionalne interesne grupe stručnjaka za proučavanje, projektiranje i izgradnju računalnih mreža. Svaki outsider koji slučajno uzme u ruke neki od naših časopisa ostat će totalno zblesiran nad rečenicama poput ove: "The CMIP specification for TCP/IP networks is called CMOT (CMIP Over TCP) and the version for IEEE 802 LAN's is called CMOL (CMIP Over LLC). CMIP/CMIS are proposed as competing protocols to the SNMP in the TCP/IP suite." (rečenicu sam prepisao iz jednog stvarnog časopisa, nije izmišljena).

Bezbrojne su interesne skupine i svaka ima svoje interne kratice i kodove. Na primjer, državna administracija Trećeg rajha (treba li nekome objašnjavati njihov zajednički interes?) u svojim je dokumentima pisala Ag. H.R. Wes. umjesto Amtsgruppe Heeresrechtwesen, i Eisb.Pi.St.z.b.V. umjesto Eisenbahn-Pionier-Stab zur besonderen Verwendung, i RFSSuCh.d.Dt.Pol.i.RM.d.I. umjesto Reichsführer SS und Chef der deutschen Polizei im Reichsministerium des Innern, još mnogo takvih kratica pa tko razumije a tko ne ...

I sad nam se među tisućama drugih pojavljuje još jedna interesna skupina, korisnika sustava kratkih poruka, popularno (i skraćeno) nazvanog SMS. U svemu tome nema ništa čudno, ali čudi me da netko tko predendira da je član interesne zajednice novinara ne dijeli zajednički interes radoznalosti i istraživanja te nije potražio malo više informacija o temi o kojoj se usudi pisati.

Osim, dakako, ako novinar anonimus nije od onih koji su tek savladali vokabular interne komunikacije skupine pa se razmeće svojom pripadnošću novinarstvu, a u stvari još ne razumije u čemu se tu zapravo radi.

unbeliever @ 10:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 3, 2006
Sjedim za računalom a desno iza mene je širom otvoren prozor. Noć je još mlada ali na ovoj našoj periferiji već je vani mir i tišina. Čuje se tihani bruj željeznice koju guta daljina, ali inače je sve mirno. Noć je tmasta, oblačna i nebo kao da pritišće i prijeti nepoznatom strahotom grešnim dušama koje su se posakrivale u svoje nespokoje.

Kroz tu tišinu probije se krik - visok, piskav i nekako dozivajući. Podsjeća me na izgubljenu nemirnu dušu koja traži spokoja. Ponovi se nakon par časaka, pa onda opet i opet. Gledam kroz prozor i pokušavam po smjeru zvuka pronaći izvor. I eno ga, na vrhu smreke na drugoj strani ulice - sivkasta sjena pokrenu se, jedva osvijetljena dalekom uličnom svjetiljkom. Ćuk. Moj stari poznanik. Noćima ga čujem kako se glasa iz krošanja i s krovova okolnih kuća. Kriči u mrak. Sam sam i nesretan, ima li koga u toj tami?

Ćuk ponavlja svoj zov, i gle negdje s lijeve strane začuje se tihani odziv. Sličan je pozivu ali ima jednu upitnu notu na kraju. Tko si? Ćuk se prebacuje sa smreke na stup ulične rasvjete. Sad ga bolje vidim. Ponovi pisak. Odziv se začuje bliže. Nakon još par dozivanja doleprša siva sjena na kabel koji visi sa onog stupa. Razgovor poprima prisnije i tiše tonove. Nakon koje minute premjestiše se opet na onu smreku i nestadoše među granama.

Zatvaram prozor i razmišljam ... kolike noći su prošle u uzaludnom dozivanju kroz noć.

unbeliever @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
(Zen priča)

Veliki japanski ratnik Nobunaga pripremao se za bitku s deseterostruko brojnijim neprijateljem. Unatoč brojčanoj premoći neprijatelja Nobunaga je bio siguran u pobjedu, ali njegovi ljudi su sumnjali i bojali se. 

Na putu prema bojnom polju naiđoše pored šintoističkog hrama. Nobunaga zustavi ljude i reče im - "Ja sada idem posjetiti hram i kad se vratim bacit ću novčić. Ako padne glava pobijediti ćemo u bitci, a ako padne pismo izgubiti ćemo boj". 

Nobunaga uđe u hram i pomoli se tiho. Zatim izađe napolje, stade pred svoje ljude i baci novčić. Svi su vidjeli da je pala glava. Istog dana popodne Nobunagini ljudi su se tako srčano borili da su vrlo lako pobijedili nadmoćnog neprijatelja. 

Za večerom, Nobunagin sluga mu reče - "Nitko ne može promijeniti sudbinu, gospodaru."

"Zaista, ne može" - reče Nobunaga i pokaže mu novčić. 

Obje strane novčića bile su jednake - glava.

unbeliever @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Nešto mi u zadnje vrijeme idu kronologije, uhvatilo me kopanje po povijesti, pa naletjeh i na ovu malu povijest tehnologije, od samih početaka do današnjih dana. Šteta bi bilo ne podijeliti s vama ...

Kratka povijest tehnologije
unbeliever @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Potaknut komentarima nekih blogera, namjerih sastaviti kronologiju ratova u Iraku, ali moja namjera postade "mission imposible". Toliko je čimbenika upleteno u tu priču, toliko međusobno povezanih ciljeva, želja i sudbina - Villa Marija je Crvenkapica prema njoj. Stoga sam odlučio napraviti nešto jednostavnije, što je u dometu mojih skromnih mogućnosti. Razmišljao sam o ekonomiji ratovanja. Postavio sam si nekoliko pitanja i potražio odgovore.

Ekonomska pozadina američkog napada na Irak 1991. godine (Zaljevski rat)

P: Koliko je koštao Zaljevski rat?
O: Ukupni troškovi Zaljevskog rata iznosili su oko 40 milijardi US$.

P: Tko je to platio?
O: Svijet smatra da su te troškove platile SAD. Zapravo, 25% (10 milijardi) platile su SAD. Ostatak od 30 milijardi platile su arapske zemlje, uglavnom Kuvajt i Saudijska Arabija.

P: Gdje su našli novac za troškove rata?
O: Cijena nafte prije rata bila je oko 15 US$ po barelu. Pred sam početak rata cijena nafte popela se na 42 US$ po barelu. Ukupni profit od povišenja cijena nafte bio je oko 60 milijardi US$.

P: Kud su otišli profiti od nafte?
O: U arapskim zemljama vrijedi pravilo fifty-fifty. Pola profita ide državi na čijem teritoriju je nafta. Pola profita ide multinacionalnoj kompaniji koja kontrolira ležište nafte. Od onih 60 milijardi 30 je otišlo Kuvajtu i Saudijskoj arabiji. Preostalih 30 milijardi otišlo je naftnim kompanijama.

P: Tko su vlasnici naftnih kompanija?
O: Nalazišta nafte na Bliskom istoku kontroliraju kompanije u to vrijeme poznate kao sedam sestara (danas malo drugačije izgledaju zbog spajanja i dijeljenja). Sve te kompanije su američke, a pet ih je tada bilo u državnom vlasništvu SAD. Iz toga vidimo kuda je otišlo onih 30 milijardi koje su pripale kompanijama. Država SAD dobila je 21 milijardu US$. Preostalih 9 milijardi otišlo je u džepove privatnih vlasnika naftnih kompanija.

P: Kako izgleda konačni račun dobiti i gubitka Zaljevskog rata:
O: Kuvajt i Saudijska Arabija: Zaradili 30, potrošili 30, saldo: nula. Država SAD: zaradili 21, potrošili 10, saldo: profit od 11 milijardi US$. Privatni sektor SAD: zaradili 9, potrošili 0, saldo: profit od 9 milijardi US$. 

Ukratko - arapi su ostali na pozitivnoj nuli, a ameri su zaradili 20 milijardi dolara.

Ostaje još jedno pitanje na koje treba odgovoriti.

P: Tko je platio onih 60 milijardi profita od povećanja cijena nafte?
O: Pa naravno, cijeli svijet, svi koji su kupovali benzin i naftu, uključujući mene i vas čitatelje.

A vratimo se časkom na početak. Kad spomenuh 40 milijardi US$ troškova rata, tu se ne misli na ratne štete već na troškove oružja, streljiva, opreme i ostale troškove ratnih operacija. Kome su ti novci otišli? Pa naravno, proizvođačima oruđja i vojne opreme, koji su u ovom slučaju bili isključivo američki. Iz čega se da zaključiti da je ukupni prihod SAD od ovog rata bio 60 milijardi dolara.

Domaća zadaća:
Drugi američki rat protiv Iraka uzrokovao je i novi porast cijena nafte na međunarodnom tržištu. Trenutno se barel prodaje po 74 US$. Napravite račun dobiti i gubitka.

unbeliever @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.