Blog - srpanj 2010
subota, srpanj 31, 2010
... tko je vaše rane unovčio?



unbeliever @ 22:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
. Koliko puta ste čuli ili pročitali ovu frazu? Stotinu, tisuću puta? I razumjeli njeno preneseno značenje. A koliko puta ste ju shvatili baš onako doslovno u njenom pravom značenju, bez prenošenja spomenutog? Jednom? Dvaput? Evo da vam dodam još jednu priliku.
Prije par dana odlučismo šesto-sedmašica i ja poći na vožnju biciklima onom cestom u izgradnji, Zagreb-Sisak, što se gradi kao Skadar na Bojani. I odvezosmo se, bogme, sve do Velike Mlake. I nazad. Lora i Mala trkale uz nas. Dan poslije ponovismo vožnju, još produžili trasu za kilometar-dva.

Par mjeseci nisam vozio bicikl. U svibnju i lipnju padale kišurine pa mi se nije išlo na vožnju. Onda došla omorina pa isto nije bilo neke volje za biciklanje uz hvatanje sape poput šarana na suhom. A rit k'o rit. Opustila se, odvikla se od uskog i tvrdog sjedala. Milo joj imat pod sobom debelo tapeciran stolac ili fotelju. Da ne spominjem onu Herman Miller 'Aeron', sjedalicu koju imam na poslu, u kojoj moja velepoštovana pozadina provodi najveći dio dana.

Uglavnom, tijekom ove dvije vožnje velepoštovana se nažuljila na tvrdom i uskom sedlu bicikla. Trebat će još par vožnji da se tonus mišića opet uspostavi. A do tada, što se ima reći?

Boli me dupe!

unbeliever @ 08:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 26, 2010


unbeliever @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 25, 2010
Fosil Predlažem mali 'gedanken experiment', to jest - misaoni opit. Zamislite da ne živite u ovo vrijeme već u nekoj budućnosti, kojih stotinjak tisuća godina unaprijed. Po zanimanju ste neki ekvivalent današnjem arheologu - proučavate okamine živih bića i predmeta iz davne prošlosti i pokušavate protumačiti kakvi su bili i kako su živjeli ljudi u to doba. I recimo da vam u ruke dospije ovaj fosil sa slike. Što biste mislili o njemu? Kako biste ga protumačili, kako biste objasnili njegovu svrhu i upotrebu?
unbeliever @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Ovdje je trebala biti jedna slika i uz nju tekst, ali blogerov uređivač teksta je opet totalno ublijedio pa nema mogućnosti da se slika ugradi u blog. Bit će ova kišurina saprala sve ikonice s blogerovog editora. Ili je saprala štogod iz glava programera. Complete washout, anyhow. Kako je slika jako važna za razumijevanje teksta, onda nema svrhe da se sam tekst pojavi. Pa do daljnjega ...
unbeliever @ 11:08 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 22, 2010
iliti
Summer holidays at Remetinec Business Academy

RBA

Uobičajeno je  da se nastava u školama prekida tijekom ljeta. Dok se u osnovnim i srednjim školama ključ u bravu stavlja već sredinom lipnja, u visokoškolskim ustanovama i fakultetima obično još do pred kraj srpnja traju ispitni rokovi. Od ovih uobičajenih rasporeda poslovanja ne odstupa se niti u Remetinačkoj poslovnoj akademiji (Remetinec Busienss Academy), renomiranoj visokoškolskoj ustanovi koju pohađa znatan broj poznatih hrvatskih menadžera. U njoj su također sve do nedavno trajala ispitivanja polaznika tijekom kojih su ispitivači provjeravali razinu znanja polaznika o materiji vezanoj za određene teme i procese zbog kojih su i došli u ustanovu.

No, razdoblje ispitivanja je i ovdje pri kraju za ovu školsku godinu, pa su neki polaznici napustili akademiju i vratili se kućama. Kako to obično biva, prvi su kućama otišli oni koji su u akademiju došli zbog sporta. Sportašima se uvijek malo gleda kroz prste na ispitima, pa je tako i grupa studenata s programa 'Offside' napustila akademiju još sredinom srpnja.

Ispitni rokovi na predmetu 'Malverzacije s distribucijom električne energije' nisu doduše još sasvim gotovi ali neki studenti su već pošli kućama, kao što je to danas učinio poznati bivši potpredsjednik Vlade RH. Doduše, ispitivači su mu preporučili da preko ljeta još utvrdi gradivo, te da se uzdržava od trošenja svoje imovine jer bi studij mogao potrajati.

Neki studenti iz istog programa također bi uskoro mogli poći na ferije, ali ima i onih koji su upisali i dodatne predmete pa će ostati do daljnjega u RBA i vrijedno studirati.

unbeliever @ 23:29 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 21, 2010
Ma dajte ju samo pogledajte! To meni izgleda zastrašujuće, razorno i učinkovito.



Al' da zvrnda - zvrnda!

unbeliever @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 18, 2010
Zbogom, Mačak!

E, moj Mačak! Ima već skoro dva mjeseca otkako si one večeri otišao u još jedan obilazak mačaka u svom kvartu. Izgledalo je to kao sasvim obično veče. Probudio si se poslije popodnevnog spavanja, pojeo večeru i, oblizujući se, sjeo pred vrata čekajući da te pustimo napolje. Izašao si kao i obično, prvo se dobro izvaljao po parkiralištu preko puta, kako bi sa sebe skinuo kućne mirise i nabacio mirise ulice, za izlazak, i zatim nestao u noći. Ujutro nisi zamjaukao pred ulazom. Nisi došao ni slijedećeg dana, ni dana poslije ni onog iza njega ... ima već skoro dva mjeseca.

U početku smo očekivali da ćeš se uskoro vratiti. Ćulili smo uši i pitali se međusobno "Je l' to Mačak mijauče?" Nije ti to bilo prvi puta da provedeš par dana u lutanju. Vraćao si se gladan, razbarušen, izgreban i ranjen, ali  uvijek s pobjedničkim sjajem u očima. Vidali smo ti rane, liječili te od otrova, čistili ti krzno od čičaka i nametnika.

Svaki put kad bismo te odveli veterinaru ovaj je sa sve većim divljenjem gledao tvoj 'curriculum vitae' zabilježen u njegovom računalu. Predlagao je da te steriliziramo, pa ćeš se smiriti, udebljati i dugo živjeti na kauču, debeo i lijen. Ja rekoh da je bolje da završiš svoj život takav kakav jesi, prvi mačor u kvartu, razcufanih vuha, nego da ga nastavljaš kao živi jastučić na kauču. Siguran sam da je to i tvoje mišljenje.

I tako, moj Mačak, izgleda da si negdje na stol kockarnice života bacio onaj svoj deveti život, ali se karte nisu podijelile kako si se nadao. Netko je imao jače karte u šapama.

E, moj Mačak! Izgleda da je došlo to vrijeme da netko drugi zauzme tvoje mjesto na kvartovskom tronu. Ne znam koji će to biti. Je li onaj sivi što ga od nedavno viđam u susjedovom dvorištu? Ili onaj crno-bijeli koji se šeta livadicom iza kuće? Svejedno. Znam samo - da si ti živ, oni se ovuda ne bi šepurili.

Zbogom, Mačak. I budi dobar onim gore macama na nebu.

unbeliever @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 15, 2010

Varšava, 1941.

Varšava, 1941.

Varšavska, 2010.

Varšavska, 2010.

unbeliever @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, srpanj 10, 2010
Čime najbolje završtiti ovo izvještavanje s ljetovanja ako ne jednim lijepim sutonom. A sutoni su, zna se, najljepši na moru.



<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

unbeliever @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Dok ujutro sjedimo na terasi i pijemo kavicu, promatramo ljude koji prolaze na prvo današnje kupanje. Pažnju nam privuče čovjek srednjih godina, skladne građe, preplanuo, obrijane glave. Na sebi ima crne kupaće gaće, na očima sunčane naočale, a oko vrata ovijen dugi bijeli šal. Otprilike onakav kakav nosi Ćiro Blažević. Hoda gledajući ravno pred sebe, kao da ne primjećuje nikoga i ništa uokolo. Za njim, dva koraka iza, hoda mlad momak u ranim dvadesetima. Nešto je niži od onoga sa šalom, ali isto skladno građen i snažnog tijela, smeđe, valovite kose. Obučen u kratke hlače i šarenu majicu kratkih rukava.
Dolaze do onog dijela obale gdje su tuševi i uređeni pristup moru. Čovjek sa šalom skida šal i naočale i predaje ih onom mladiću koji je došao s njim. Odlazi prvo pod tuš, a zatim skače u more i pliva širokim zamasima. Mladić stoji na obali, u jednoj ruci drži naočale, u drugoj šal.

Razmišljam o ovoj dvojici kao mogućim likovima u nekom romanu ili možebitnom filmu.

Kombinacija prva: tip sa šalom je mafijaš a mladić je njegov tjelesni čuvar. Ponašanje prvoga bi moglo odgovarati - pravi se da ne obraća pažnju na okolinu glumeći neustrašivost i sigurnost, ujedno se pouzdajući u svog čuvara i 'lucky charm' u vidu šala od kojega se ne odvaja ni kad ide na kupanje. No za ulogu čuvara je onaj mladac previše ljepuškast i premalo naoružan. S druge strane - kog vraga bi mafiozo ljetovao u kampu? Oni idu u luksuzna ljetovališta jer moraju pokazati svoju moć i bogatstvo, to je dio posla. Možda se skriva ovdje? Onda mu to prošetavanje sa šalom oko vrata ne ide na ruku. Privlači previše pažnje.

Kombinacija druga: tip sa šalom je sa estrade, mladac je njegov osobni tajnik. U kamp je došao u miru ljetovati bez stalne daveži paparazza, ali rado bi da ga neki fotoreporter primijeti i objavi kako on ljetuje na otoku daleko od medija. Jer džaba ti ljetovati inkognito ako svi mediji ne objave tvoju sliku kako ljetuješ inkognito. To bi moglo objasniti ovaj show i privlačenje pažnje šalom. Obratite pažnju, to sam jaaa ... inkognito!

Kombinacija treća: tipovi su gay par, onaj sa šalom je dominantni a mladić je potčinjeni. Nisam homofob i ne petljam se u tuđe spolne preferencije sve dok se ne počnu petljati u moje, ali prepoznajem neke detalje. Dugi bijeli šalovi, kao i one svilene marame koje našušureno proviruju kroz ovratnik otkopčane košulje, meni uvijek daju signal da je riječ o gay osobi. U prilog ovome ide i način na koji mladac drži šal i naočale - vrhovima prstiju, ruke savijene u laktu pod pravim kutom ispred sebe, lagano opuštene šake. Hetero muškarac bi i šal i naočale uhvatio punom šakom i držao ruku opuštenu uz tijelo.

Ma k vragu, 'ajmo dati mašti na volju do kraja: imamo gay estradnu zvijezdu iz mafijaških krugova koja ljetuje inkognito sa svojim ljubavnikom koji je, iako gay, ujedno i trenirani bodyguard, vješt u svim načinima onesposobljavanja i ubijanja golim rukama. Prikriveno pod krinkom ljetovanja, oni ovdje imaju zadatak ostvariti kontakt s predstavnikom izvjesnih političkih krugova s kojima 'capo di famiglia' ima namjeru uspostaviti poslovne odnose u vezi s financiranjem gradnje golf terena i turističkih naselja na otoku, s ciljem pranja novca iz poslovanjs s drogom, prostitucijom i kockom. Bijeli šal na plaži je znak prepoznavanja. Na njihovu nevolju na otoku se slučajno zatekao i umirovljeni tajni agent, nekoć poznat po kodnom imenu Unbeliever, kojemu također zapne za oko taj šal i probudi u njemu instinkte njuškala za koje je mislio da su već umrli ...

Sad tu treba umiješati i ostalo: tajanstvenu ljepoticu s tetoviranom zvijezdastim ornamentom ispod desne klavikule, ženu s dva bijela pinča koja ljetuje sama, voditelja kampa kojem baš i nije jasno kad mu tko od gostiju dolazi a kad odlazi, one zen tornjiće koji su zapravo isto tajne poruke, tajanstvene ronioce koji noću nešto traže uz obalu i fotografiraju, i eto kako bi se mogao početi zaplitati jedan zgodan krimić ... a i Lora i Mala bi morale dobiti neku ulogu, one su prve zalajale na tipa sa šalom.

unbeliever @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, srpanj 9, 2010
Hodamo stazom dijelom kroz šumu, dijelom po kamenjaru. Putem susretosmo bojažljivo stado koza koje pobjegoše pred nama pa smo ih mogli samo izdaleka uslikati.



 Evo napokon uvalice, ali nije prazna. Tu je jedna obitelj, čini se talijani, došli morem u čamcu gumenjaku. Dok dvoje sitne dječice kopa po pijesku u plićaku, tata razapeo mali plastični šatorčić uz samu vodu i ograđuje ga kamenjem. Ovi, bogme, dizu logor. Ne damo se smetati, i useljavamo na drugi kraj plaže, onaj kamenitiji. Na plažici su i neke plastične ležaljke, izgledaju kao napuštene, zaprljane od kiša i vjetra. Uzimamo dvije i smještamo se u hlad ispod grupe niskih stabala. No kako god izgledale napuštene, ipak nisu jer sat kasnije naiđe neki čiča i naplati nam dvadeset kuna po ležaljci.

Sad kad smo već platili ležaljke, ja se više nisam dao izvući iz hladovine. Vjetrić ćarlija, cvrčci stružu li stružu krilima, a hladovina baš onako prava, stvorena za drijemanje. Nemam ja snagu volje da se oduprem ovom zovu prirode. Dok ja drijemam, šestašica i njena prijateljica iskoriste priliku i na meni treniraju mineraloterapiju. Pokriše me nizom lijepo poslaganih kamenova s plaze. I ovjekovječiše taj poduhvat. Poradi vašeg duševnog mira neću vam tu sliku pokazati. Talijani poslije otišli, bile i neke dvije čehinje jedno vrijeme, svraćali još neki ali se nisu dulje zadržavali. Poslije smo malo istraživali okolinu. Malu je posebno zanimao jedan povisok suhozid.



Na izlasku puta iz šume nalazi se drveni stol s dvije jednostavne klupe. Na povišenom mjestu, natkriven gustim granjem, u debeloj hladovini. Lora i Mala su otkrile da pod stolom ima meke i vlažne zemlje koja, ako se malo raskopa pa se pas uvali u tu rupu, izvanredno hladi. Tako su pijesku i soli u svom krznu dodali podosta crljenice. Zaključili smo da sad više liče na morske prasice. Nismo se zbog toga uzrujavali, ionako u kampu najviše vole ležati u prašini među borovim iglicama i čičcima. I njima je ljetovanje, neka uživaju.

U povratku primijetih u jednoj maloj uvalici još 'zen tornjića'. Želeći ih snimiti provirim kroz grmlje odozgor sa staze, uperim objektiv i tada primijetim jednu gospoju koja se gola kupa u uvalici. Ne znajući koji bi jezik mogao biti prikladan, pokušao sam joj znakovima objasniti da ne namjeravam uslikati nju nego kamenje. Nemam pojma je li me razumjela. Kliknuo sam jednu sliku i zgibao dalje. Ako ste čuli u vijestima kako neki manijak po Lošinju vreba fotićem gole kupačice, eto sad znate tko je taj, iako nedužan.



unbeliever @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Drugi dan odlučismo otići do jedne druge uvalice, koja je isto prilično daleko od turističke vreve, na osami, s malom šljunčano-pješčanom plažicom. Ima oko pola sata hoda s nošenjem svih potrepština za cjelodnevni boravak. Ali nije to neki problem, nego put do tamo vodi kroz prostor rezerviran za FKK aktivnosti, tj. nudističku plažu, za koju se naplaćuje ulazak pa moramo vratara uvjeriti da mi samo želimo proći i otići dalje prema našem odredištu. Ali ni to nije problem jer nas vratar spremno pušta, nego mi trebamo proći s dva pasa pa nas moli da s njima idemo puteljkom po strani, kako mu se gosti ne bi žalili. Ni to ne bi bio problem kad puteljak ne bi išao sa strane samo oko sto metara a onda se opet vraćao na glavnu stazu, pravo među golaće naturiste. Većina FKKovaca su izgleda nijemci bar sudeći po uzvicima 'Hunde verboten!' koje smo u par navrata čuli. Nemamo mi ništa protiv naturista i razumijemo njihov strah od pasa. Lora i Mala s velikim zanimanjem zagledaju hrenovčice i kobasičice koje se klate među nogama muških članova. Oni i jesu glavni protestanti, ženskinje se samo potiho smijulji na njihovu uznemirenost.

Psi ne laju, FKKovci gunđaju, naš karavan prolazi a galeb ... ah, briga njega za sve nas.



unbeliever @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Krenusmo prema jednoj uvalici izvan naseljenog područja gdje se može u miru kupati. To jest, moja ekipa ce se kupati a ja ću poviše uvalice u šumski hlad družiti se s Orhanom Pamukom, razgledati okoliš i skupljati dojmove.

Putem nailazimo na nekoliko koza koje brste u šumarku. Privezane su kako ne bi odlutale, pa nisu mogle pobjeći kad su im Lora i Mala pritrčale da se s njima upoznaju. Cuke nisu imale loših namjera ali koze ko koze, prepale se i uzmeketale. Morali smo Loru i Malu na uzicu dok ne prođemo pored koza.



 Osim koza putem smo vidjeli priličan broj 'zen tornjića' od kamenja složenog jedno na drugo. 'Bez veze' kaže šestašičina prijateljica 'ja ne bih imala živaca to slagati'. Pokušavam joj objasniti da je slaganje ovih tornjića jedan od putova ka stjecanju tih 'živaca'. Ne sjeda joj taj koncept. Nema veze, još je premlada. Možda shvati jednog dana.



 Proveli smo nekoliko sati u uvalici. Kupači dolje u vodi i na stijenju. Ja gore u šumi pod borovima. Lora i Mala malo dolje malo gore - prvo bi se dolje okupale a onda bi došle gore otresti na mene vodu.

Kud god i s kim god da išle plivati, Lora i Mala uvijek dođu k meni otresti vodu s krzna tako da me istuširaju od glave do pete. I one su shvatile da ne volim ulaziti u vodu, pogotovo ne ovako hladnu, pa mi valjda tako hoće priuštiti osvježenje.

Svi smo uživali.

unbeliever @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 8, 2010
Jonathan Livingston Seagull Ove godine na pusti (OK, nije baš pust) otok ponio sam tri knjige. Prve dvije su od Ante Tomića: 'Vegeta blues' I 'Čudo u Poskokovoj dragi'. Prava literatura za ljetovanje. Pitko, čitko i nadasve zabavno. Što sam, naravno, i očekivao od Tomića pa sam ih zato i ponio.

Vegeta bluz sam pročitao u jednom danu jer je to zapravo tek malo dulja novela. Za poskokovu dragu sam se nadao da će trajati tri-četiri dana, ali potrošio sam ju za dva. Tomićeva pitkost-čitkost odradila je svoje.

Treća knjiga je roman 'Tiha kuća' Orhana Pamuka. Nadao sam se da će ona potrajati, ipak je to ozbiljnije djelo koje treba čitati polakše. Čak sam očekivao da ju neću stići cijelu pročitati na ljetovanju. Prevarih se ljuto. Pamuk je tako isprepleo sadašnjost i prošlost, sjećanja i stvarnost, povijest i obiteljske tajne, propadanje društva i unutrašnju nemoć pojedinca, da se knjigu nije moglo lako ispustiti iz ruku. Ode u tri dana.

Potrošivši zalihu literature ostao sam na onome što je dostupno u novinskom kiosku. Apstinencijsku krizu ublažavam rješavanjem križaljki. Prevlaka na Malakki, rijeka u Westfaliji, nadimak nogometaša koji je na svjetskom prvenstvu 1966 dao gol englezima u osmini finala … gle evo je i naša pjevačica i književnica N.C. glavom, i nekim drugim važnijim dijelovima tijela.

A možda mi to dosadi pa postupim prema posljednjoj rečenici Pamukovog romana.

Istina je to, zar ne, Fatma?

P.S. (09.07.2010) Zahvaljujući nekim komentatorima postadoh svjestan da nije baš svima prikladan ovakav program ljetovanja pa, u želji zadovoljavanja ukusa svekolikog blogočanstva, nudim alternativni program prilagođen onima koji čitaju samo pod prijetnjom vatrenim oružjem:

program holiday
main()
   for day = 1 to 15 do
      regain(consciousness);
      repeat
         ask("Where am I?");
         vomit();
         ask("Who am I?");
         vomit();
 
    until guts_out;

      sleep(6, hours);
      ask("Anybody got aspirin?");
      if aspirin_found
         chew(aspirin);
      ask("Anybody got booze?");

      repeat
 
        get(booze);

         look(boobs, ass);
         drink (booze);
      until unconscious;
   next day;
end;

 

unbeliever @ 10:45 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
U taboru talijana pojavio se Benđi, krasan retriever. Mala i Lora dočekale su ga vrlo glasno, a ni on se nije puno ustručavao u lajanju. Očekivali smo ratno stanje. Benđija su uskoro poveli na kupanje, a po povratku se on onako mokar dobro izvaljao u prašini. Vidjevši to, Mala i Lora su zaključile: 'Ovaj je za našu klapu' i sklopile primirje. Benđiju je dopušten slobodan prolaz koridorom i pristup otvorenom moru. Uz poštivanje sigurnosne distance. Benđiju se najviše svidjela prašina ispred naše kućice pa se uvijek tu valja kad se vrati mokar s kupanja.



Kasnije je Mala iskoristila našu opuštenost i odšuljala se k Benđiju na uzajamno onjušivanje. Dobrosusjedski odnosi su se popravili pa su Mala i Lora popustile malo u blokadi.

unbeliever @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 7, 2010
Moj ideal ljetovanja je tipično unbelieverovski, što će reci atipičan. Dok je glavnina turističke populacije veći dio dana što u vodi što na plaži pod jarkim sucem, ja svoj ideal pronalazim u hladovini s knjigom u ruci. Dok glavnina turističke populacije uvečer odlazi u kakav restoran, bar ili disko, ja volim sjesti na obalu, gledati igru svjetla na površini vode, slušati ritam pljuskanja valova i noćne zvuke prirode na pozadini od pjesme neumornih cvrčaka. Dok glavnina turističke populacije u šest ujutro spava, ja šetam lungo mare i udišem svježinu jutra protkanu mirisom soli i joda, kricima galebova. Ove godine Lora i Mala mi prave društvo u tim šetnjama. Susrećemo pokojeg jutarnjeg trkača, a kako nema kupača na vodi, Lora I Mala slobodno mogu uskočiti u more gdje im se god svidi. Što one, naravno, učine te se vrate u kamp mokre i uvale se u prašinu pred našom kućicom. Divota prašine. I one imaju svoj poseban stil ljetovanja. Uzajamno poštujemo stilove.

Onda ja skuham kavu, sjednem na terasu, pa skupa promatramo galebove u čekanju na kakav ribarski brod kojemu će se pridružiti u potrazi za doručkom ...



... ili gnjurca koji na jutarnjem suncu suši perje.



unbeliever @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
U subotu ujutro otputovali susjedi Česi, a i oni s druge strane. Popodne doputovala veća grupa talijanskih turista koji su zauzeli kućice s lijeve i desne strane a izgleda i još neke uokolo. Imaju puno mlađarije, tinejdžera, koji se stalno šeću iz jedne kućice u drugu. Tinejdžeri inače ne vole trošiti puno energije na obično kretanje iz točke A u točku B pa su tako zaključili da im je najkraći put iz lijeve kućice u desnu i obratno preko našeg vrta i dvorišta. No nisu računali na Loru i Malu - prva grupa koja je naletjela, njih četvero, poskočili su uvis oko metar kad su Mala i Lora iskočile pred njih i zalajale. Posebno Mala. 

Situacija se razvijala tako da se svakih par minuta neko talijansko derle zalijetalo u naše dvorište i poskakivalo uvis od prepasti. Mi smo im se trudili objasniti da je to naše dvorište i da su tu psi, pa da im je bolje koristiti stazu koja je tu i napravljena za kretanje između kućica, iako tim putem ima čitavih deset koraka vise. Cjelovečernji trening urodio je nekim rezultatima tako da sad ipak većina talijančića ide malo unaokolo nas, pa Mala i Lora tek povremeno moraju zalajati, e da bi ih podsjetile na propisanu distancu. Ostao je samo jedan uporan curetak. Ona vjeruje kako ce ipak jednog dana proći pored Lore i Male, i uporno se trudi. Cuke ju redovito natjeraju da skoči sa zidića na nižu terasu i ide stazom koju koriste i svi ostali.



Mala je izgleda naučila prepoznati jezik kojim talijančići govore. Na desetak koraka od naše terase je šetnica lungo mare i tu danju i uvečer prolazi puno ljudi. Inače se cuke ne obaziru na njih ali od večeras je Mala počela lajati na one koji u prolasku progovore talijanski. Zbog one talijanske derladi Mala nam je postala šovinist.

unbeliever @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Lora i Mala se vole kupati u našim velikogoričkim šoder-grabama, ali pitali smo se kako će reagirati na morsku vodu. Prvi susret sa slanom vodom bio je za njih iznenađenje pa su začuđeno mljackale na neobičan okus vode. Nije im ipak trebalo dugo da shvate kako ova voda možda i nije za piće ali je za kupanjac odlična. I eto ih začas u moru, plivaju sve u šesnaest, kad god im se pruzi prilika.

Lora voli kad joj bacimo neki štap u vodu, onda ona pliva po njega i donosi ga na obalu.



Mala neće plivati daleko za štapom nego čeka uz obalu pa kad Lora donese štap onda joj ga pokušava preoteti.



Ali kad im gazdarica zapliva onda one obje za njom otplivaju i po tridesetak metara daleko od obale. Pravi morski cucki.

unbeliever @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 6, 2010
Po povratku iz šetnje odlučujemo ostaviti cuke odvezane, neka se navikavaju. One naravno švrljaju malo oko kućice i istražuju svoj vrt. Mi ih učimo dokle je granica našeg dvorišta i da ne smiju odlaziti izvan toga.

U susjednoj kamp kućici je jedna češka obitelj. Četvero odraslih i dvije djevojčice. Mala stalno pokazuje sklonost da otrči prijeko ali ju ja opominjem da ostane tu. No, jedna gospođa se smješka i domahuje Maloj rukom. Takvom pozivu ona ne može odoljeti niti ju ja mogu zaustaviti. Trči k susjedi Čehinji, sjeda pred nju, nakreće glavu ulijevo i podiže desnu šapu na pozdrav, cvileći. Za tren oka je cijela češka obitelj oko nje, s veseljem ju maze a Mala se prevrće na leđa. Lora se isto pridružuje. Česi pitaju kako se zovu cuke, objašnjavaju nam kako i oni doma imaju velikog psa ovčara. Zanimljivo je to kako psi osjete ljude koji vole životinje. Susjedima s druge strane, mislim da su bili austrijanci, nisu uopće ni pokusale prilaziti.

Za to vrijeme ja sjedim na trijemu i granjem borova uokvirujem brodove u prolazu ...



unbeliever @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Unijeli smo stvari u našu kamp kućicu. Mada nam se činilo da vučemo puno previše jer su nam auti krcati, ipak smo sve pospremili za kojih pola sata. Mala i Lora su za to vrijeme morale biti privezane uzicama za stup na terasi. Jako ih je to zbunjivalo jer nisu navikle biti vezane, a sad em su u nepoznatom okolišu em su privezane. Mora biti tako jer u kamp je dozvoljeno dovesti ljubimce ali kućni red kaže da oni uvijek moraju biti na uzici. Dakako da se toga nitko ne pridržava potpuno, ali za početak, dok se ne priviknu na okolinu ...

Dok su ostali završavali s pospremanjem, ja sam poveo Malu i Loru u upoznavanje kampa. Nismo otišli ni desetak metara od baze, a Lora je osjetila potrebu isprazniti crijeva. Eto učas hrpice na borovim iglicama. Pripravan na takvu situaciju, vadim vrećicu iz džepa, skupljam kakicu, ali sad nastupa problem. Kud s vrećicom? Ni ja još ne poznajem kamp. Gledam uokolo, nigdje na vidiku kante za smeće. OK, posto smo već krenuli u šetnju,  idemo dalje pa ćemo već naići na kantu. Šetamo lungo mare, Lora i Mala sa velikim zanimanjem njuše svaki grm, istražuju njima nepoznate mirise mediteranskog raslinja, ja nosim vrećicu s kakicom. Stižemo do kraja uvale u kojoj je naš kamp, kante za smeće nigdje. Ali tu dolazi jedan 'nenaseljeni' dio obale pa puštam cuke s vodilica, što njih jako veseli.



Idemo dalje i, već kad se približismo kampu u susjednoj uvali, ugledasmo svjetlo sa visina koje osvijetli kantu za smeće. A-le-lu-ja! Cijenim da smo prešli oko kilometar. S olakšanjem i nekim osjećajem svečanosti trenutka ubacih vrećicu u kantu, i krenusmo natrag. Putem računam - pasi znaju po dva do tri puta dnevno isprazniti crijeva, pa puta dva, pa puta deset dana ... Ako jednom pročitate da sam se prijavio na Zagrebački maraton, sjetite se da za kondiciju imam zahvaliti pasjoj kakici.

unbeliever @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 5, 2010
Nije nam se žurilo, jer nam bijahu rekli da u našu kamp kućicu možemo useliti tek iza četiri popodne. Stoga se nismo ustali još za mraka i krenuli u zoru kao što je to običaj u hrvata turista. (Nikad mi nije bila jasna ta potreba da se na ljetovanje kreće bunovan prije svanuća.) Mi smo se lijepo naspavali, doručkovali, popili kavu i natenane spakirali. U ekipi nas je petero ljudi (ja, supruga, suprugina prijateljica, šestašica i njena prijateljica) i dvije zvijeri (Lora i Mala). Sve ženskinje osim mene. Pakiramo dva auta. Ja, šestašica i njena prijateljica idemo u mojoj vozilici s prtljagom koliko stane. Supruga, njena prijateljica i cuke idu u njenom autu, s ostatkom prtljage. Kako treba osigurati mjesta za Loru i Malu u prtljažniku, imamo nešto malo problema s razmještanjem prtljage. Susjed, koji se bavi prijevozom i ima nekoliko vozila, pita hoćemo li da nam posudi kombi.



Nakon što smo popakirali, sam put je protekao bez većih uzbuđenja, osim za Loru i Malu koje su se prvi puta u životu vozile trajektom. Otkako su ove nove autoceste, putovanja traju kratko i nezanimljiva su. Nema čak ni gužve na naplatnim postajama pa da se čovjek pošteno ispsuje, jer je petak iako je neradni dan; turistička smjena započet ce sutra, u subotu.

Jedino smo zastali na benzinskoj postaji prije krčkog mosta, s pogledom na rafineriju u Omišlju. Da je nešto za vidjeti - i nije.

unbeliever @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Eto nas nazad s ruba civilizacije. Sad, taj rub civilizacije zove se kamp Čikat na Lošinju, u kojemu smo unajmili kamp kućicu. Kamp je smješten na vanjskoj obali otoka, prema otvorenom moru, a naša kućica je prvi red do mora, tako da u tom smjeru i na tom pravcu stvarno više nema civilizacije, ako se ne računa suprotna obala Jadrana na kojoj, legende kažu, postoji tajanstvena zemlja zvana Italija, za koju mudroznanci isto kažu da se ne može smatrati civilizacijom, što će potvrditi i neka iskustva koja ćemo vrlim štiocima pokušati oslikati u tekstovima koji slijede. Počet ćemo od putovanja tamo ...
unbeliever @ 23:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.