Blog - srpanj 2009
petak, srpanj 31, 2009
Vozeći se jutros na posao svojom malom vozilicom prolazim dijelom nove ceste koja još nije službeno otvorena za promet. Izgrađena je, asfaltirana i obilježena ali još se službeno ne smije po njoj voziti. Pretpostavljam, čeka se neka obljetnica, moguće Dan domovinske zahvalnosti, kad će neki posve nezaslužan političar svečano prerezati vrpcu, osmjehujući se samozadovoljno kao da je osobno svojim rumenim i mekanim ručicama izgradio cijelu cestu. Ima nas, ipak, koji se odlučujemo proći tim putem i tako izbjeći gužvu na glavnoj ulici. Promet je tu zasad vrlo slab, trenutno sam vozim na potezu između dva križanja, pa mogu promatrati i što se događa okolo.

Vozim se pored ograde dvorišta Dalekovoda. Uz ogradu nekolicina radnika u narančastim kombinezonima, s motornim kosama u rukama. Pripremaju se kositi travu, zapravo korov koji je izrastao na svježe nasutoj zemlji uz novu cestu, pretežno ambrozija. Jedan od njih je prislonio kosu uz ogradu i pruža ruke preko ograde ka stablu šljive ranke koja raste u dvorištu. Malo poslije, ruke se povlače natrag i u njima je otrgnuta grana sa zrelim šljivama. Čovjek se mirno posveti zobanju šljiva s grane. 

"Sonnavabitch!" mislim u sebi, dok prizor nepovratno ostaje iza mene. "Sad ćeš se najesti šljiva, ali dogodine te grane više tamo biti neće, niti novih šljiva na njoj." A poslije kratkog vremena rezoniram: što je njega briga za tu granu, i kako će stablo roditi dogodine. On je sada tu, a dogodine će biti tko zna gdje. Sigurno ne pored te šljive. Zato će sad pojesti koliko god može, ne mareći za potrgane grane i za nekoga tko bi možda dogodine mogao jesti šljive s tog stabla.

I onda doživjeh trenutak epifanije* u kojem mi sve postade jasno. Naša vlada ponaša se poput onog radnika. Danas usvojila novi zakon o kriznom porezu (poznatom i kao 'harač') kojim će uzeti dio prihoda svojim građanima, e da bi povećala proračun i tako se spasila od bankrota. Kako će građani ostati s manjim plaćama tako će imati i manje za trošiti, manje će kupovati pa će vlada dobiti manje prihoda od PDVa. To vlada nastoji kompenzirati tako što je povećala PDV. Ali povećanje PDVa uzrokovat će povećanje cijena (obećanje trgovaca da neće povećavati cijene vrijedi samo pišljivih mjesec dana). Kad se povećaju cijene građani će još manje kupovati pa će Vlada dobivati još manje prihoda od PDVa. Uglavnom, Vlada je otrgla granu i sad zoba šljive ranke, i baš ju briga što će šljiva dogodine biti manje za jesti. Zašto se vlada tako ponaša?

Zato što, kao i onaj radnik uz ogradu Dalekovoda, zna da dogodine neće biti tu gdje je sada. 

* epifanija - bogojavljenje, objava ili pojava božanskoga prosvjetljenja u stvarnom životu ljudi. Za nereligiozne: trenutak u kojem vam se poslože sve kockice mozaika u glavi i odjenom vam cijela slika postane kristalno jasna.
unbeliever @ 23:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Zamislimo vlak koji tutnji niz prugu. Lokomotiva, teška tridesetak tona, vuče za sobom vagone isto teške na desetke tona. Ukupno par stotina tona mase tutnji niz prugu brzinom od, recimo, devedesetak kilometara na sat. I takva masa tom brzinom nailazi na zavoj, recimo ulijevo.

Što će spriječiti kompoziciju da se ne nastavi kretati ravno i iskoči iz tračnica? Ili je bolje pitati što će natjerati vlak da skrene u lijevo? Kao što znamo, kotači na vlaku se ne mogu zaokretati lijevo-desno. Vlak nema volana, strojovođa ne upravlja smjerom kretanja vlaka, samo njegovom brzinom. Kako onda masu od nekoliko stotina tona skrenuti s pravca kretanja u smjeru u kojem vodi pruga?

Da bi stvar bila složenija, osim inercije tu je i problem duljine puta kretanja kotača vlaka u zavoju. Tračnice vlaka vlaka imaju dvije šine. Dok je pruga ravna, sve je O.K. Možemo zamisliti šine kao dvije paralelne dužine, jednake duljine. No, kad uđemo u zavoj šine više nisu pravci već kružni lukovi, i to dva kružna luka s različitim polumjerima: polumjer zakrivljenosti vanjske šine (Rv) veći je od polumjera zakrivljenosti unutarnje šine (Ru). 

Iz toga se zaključuje da kotač koji ide po vanjskoj šini mora prevaliti veći put od onoga koji ide po unutarnjoj šini. U našem primjeru, da bi vlak uspješno skrenuo u lijevo, svi desni kotači vlaka moraju prevaliti dulji put od lijevih kotača.

Prisjetimo se treće premise koja kaže da su lijevi i desni kotač u paru kruto povezani osovinom, to jest ne okreću se slobodno na osovini nego cijeli sklop dva kotača s osovinom čini cjelinu koja okreće. To znači da koliko god okretaja u vožnji napravi lijevi kotač, isto toliko okretaja napravi i njegov desni par.

Premisa 4: put koji prevali kotač u jednom okretaju jednak je opsegu kotača. Kotač je krug pa njegov opseg izračunavamo kao 2πR, gdje je R polumjer kotača.

Premisa 5: Oba kotača, lijevi i desni, imaju isti polumjer R.

Na temelju treće i četvrte premise može se zaključiti: oba kotača, i lijevi i desni, u svakom će okretaju prevaliti jednaki put.

Ako je ova konkluzija ispravna, vlak neće skrenuti nego će se nastaviti kretati ravno i iskočiti s tračnica. (Pri brzini od devedeset na sat, onih par centimetara proširenja na kotaču nemaju šanse savladati inerciju mase od nekoliko stotina tona.)

Kako onda vlak savladava zavoj?

unbeliever @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 30, 2009
Sjećate se priče o intranet mjestima i pravima pristupa
Završila je ovako: "I tako se završi ova storija. Nadam se."

Nada je bila uzaludna.

Danas, taman kad sam s užitkom srknuo prvi gutljaj druge kave, stiže mi e-mail:



Prisjetih se one nedavne storije s pravima pristupa koja je bila vezana baš uz ovaj 'site', kad smo nakon višednevnog ping-ponga otkrili da je na njemu administrator Anabela. Imajući to na umu odgovorih:



Kava se nije stigla ni smlačiti kad eto odgovora na moj odgovor:



Yup! Ne samo da je mene i sistem administratora skinula s te grane intranetskog stabla, Anabela je cviknula i svoj konopčić o kojem je visila na toj grančici pa se više ne može ni ona popeti tamo. A sad pitanje za šezdeset četiri tisuće: tko uopće više može tamo doći? Jedino što sam mogao učiniti bio je ovaj odgovor: 



Dok sam pisao odgovor činilo mi se da negdje na granici čujnosti odnekud dopiru zvuci glazbe. Napregnuo sam se prepoznati ju ... Limahl ... Neverending story, na, na, na, na, na, na, na, na, na, neverending stoooory ...


unbeliever @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 28, 2009
Zadnjih dana pažnja javnosti, kao i policije, usmjerena je ka tražnju odgovora na pitanje "Zašto je vlak iskočio iz tračnica?" (Znate koji vlak, naravno.) Je li samo radi 'podmazanih' tračnica, ili je možda ipak bio kvar na samom vlaku? Što je s kotačima, kočnicama, s nagibnim mehanizmom ...

Kako ja nisam sklon spekuliranju i prenošenju rekla-kazala informacija, neću se baviti tim pitanjem dok o tome ne kažu svoje stručni istražitelji. 

Umjesto toga postavit ću vam izazov da odgovorite na jedno drugo, sasvim oprečno pitanje: "Zašto vlak ne iskoči iz tračnica u zavoju, pri normalnim uvjetima, kad su tračnice suhe i ispravne i nema kvara na vlaku?"

Premisa 1: Ima veze s geometrijom kotača.

Premisa 2: Ne, nije zbog onog izbočenog ruba kotača s unutarnje strane, on služi nečemu drugom. (Bonus pitanje: Zašto kotači na vlaku škripe kad vlak ide polako, a u punoj brzini nema škripanja?)

Premisa 3: Dva nasuprotna kotača povezana su kruto osovinom. Nema diferencijala kao kod automobila. 

Eto imate sad tu tri premise pa vi izvuc'te neku konkluziju ...
unbeliever @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 26, 2009
Moj otac, zanimanjem postolar, uvijek je za sebe govorio da ima đonove u ušima. Za njega glazba kao da nije postojala. Nije ju ni volio ni mrzio. Jedino zanimanje koje je ikad pokazivao za glazbu bilo je kad bi na radiju čuo dalmatinske klape. Kako je porijeklom bio ličanin, a rođen, odrastao i živio u Slavoniji, to zanimanje se ne može pripisati lokal-patriotskim osjećajima pa mi je vjerovati da je klapska pjesma imala neku moć prodrijeti kroz one đonove do očevog srca. Taj nedostatak zanimanja za glazbu otac je nadoknađivao čitanjem. Čitao je puno i strastveno. Taj gen sam vjerojatno naslijedio od njega, mada je i mama voljela čitati.  

O maminom glazbenom ukusu ne mogu nešto sa sigurnošću reći jer nje se sjećam kao kroz maglu. Znam da je voljela pjevati. Još uvijek mi, kao iz daljine, u nekim tihim, kasnim noćnim satima znaju potiho doprijeti zvuci njenog glasa: "Vre ftičeki spiju i šume mučiju, naj moja popevka zvoni ..." Majčin utjecaj na formiranje moga glazbenog, a i bilo kojeg drugog, ukusa prestao je naprasno kad su mi bile četiri i pol godine. Ipak, vjerujem da mi je u nasljeđe ostavila neku čežnju i skolonost ka lijepom.  

Tako sam od malih nogu za uobličavanje svog glazbenog ukusa bio prepušten sebi i društvu. Odrastao sam u okolini u kojoj se kroz gradsko-periferijska, poluseoska, dvorišta razlijegala glazba s radija, iz emisija tipa 'želje i pozdravi'. (Dragoj snahi, na dan njenog vjenčanja sve najbolje želi njena buduća svekrva, uz pjesmu "Sini munjo, udri grome".) Od klasične glazbe jedino se nešto moglo čuti na satu glazbenog odgoja u školi, što znači da sam za vrijeme cijelog osnovnog školovanja uspio čuti Smetaninu 'Vltavu" i par dijelova iz Gotovčevog "Ere s onoga svijeta". U srednjoj školi nismo ni imali glazbenog odgoja. U mom tinejdžerskom društvu slušalo se i govorilo isključivo o pop-rock glazbi. Beatles, Rolling Stones, Chuck Berry, itd. Bilo je to doba bez računala, interneta, CD-a, DVD-a i MP3 glazbenog formata. 

Prilike za pravo glazbeno obrazovanje nisam imao. Iako je u mom rodnom mjesto postojala glazbena škola ja sam za njeno postojanje saznao tek kad sam već bio otišao na studije u Zagreb. No i da sam znao, sumnjam da bi mi bila pružena prilika za njeno pohađanje. Ne vrijedi o tome razmišljati. Nije se dogodilo. 

Nemoguće mi je otkriti što je to utjecalo da se počnem sve više otklanjati od pop-rock glazbe i priklanjati klasici. Mogao bih zamišljati da je 'Vltava' imala presudni utjecaja u tome jer mi je od prvog slušanja ušla u uho i nikad mi nije dosadila, pa ju i sad volim slušati. Ipak, teško je reći da je taj utjecaj bio presudan iako sigurno nije zanemariv. Prije će biti da se radi o nizu zbivanja, potpomognutih onim genom osjećaja za lijepo.         

U sedamnaestoj sam nabavio svoju prvu, polovnu, gitaru. Prijatelj je svoju akustičnu gitaru zamijenio električnom, vlastite izrade. Gitaru je znao napraviti ali ne i pojačalo, iako smo sjedili klupa do klupe u tehničkoj školi. Ja sam mu napravio pojačalo od dijelova iz starog radija. Za uzvrat sam dobio njegovu staru gitaru. Bila je to no-name gitara sasvim niske klase, plitke podrezane rezonantne kutije, uskog vrata pogodnog za ritam i jazz sviranje. Ali bila je moja. 

Taj moj prijatelj nije znao svirati gitaru, kao ustalom ni ja niti itko iz našeg društva koje se toliko zanimalo za gitare. Ali, imati gitaru i znati na njoj udariti par akorda, koji bi nekako izdaleka mogli podsjetiti na čuveni 'Satisfaction' Stonesa, bilo je stvar prestiža u to vrijeme. Pa je za očekivati bilo da i ja, nakon pribavljanja gitare, započnem učiti upravo te čuvene akorde. Nije se, međutim, dogodilo. Ni tad ni poslije. 

Nekako u to vrijeme na televiziji su prikazali francuski film 'Zabranjene igre' (Jeux Interdits). U filmu se više puta ponavlja kompozicija nepoznatog autora, koja se zbog toga obično i naziva imenom tog filma. To je djelo jednostavne melodije i aranžmana ali rezonira s nekim unutrašnjim živcem i naprosto je opsjedajuća. 

Moj prvi projekt na gitari bio je naučiti svirati 'Zabranjene igre'. Pokazalo se to kao nemoguća misija, ili bar svakako previsoko iznad mojih mogućnosti. Tehnika sviranja prstima umjesto trzalicom, nužna za sviranje ove kompozicije, meni je bila sasvim nepoznata. Isto tako i svim mojim poznanicima kojima uz to nije ni na pamet padalo da postoji neka druga glazba za gitaru osim rocka. No bili su navikli na moje 'čudaštvo' i u drugim stvarima pa se nisu previše čudili tim mojim zanimanjima. (Ma pusti ga, on ti je onako malo ...al' inače je dobar.) 

Sve do tada, a to će potrajati još neko vrijeme, ja nisam bio upoznao ikoga tko zna svirati gitaru. Ma što, nisam bio susreo ikoga tko zna svirati ikakav instrument, ako izuzmem one narodne mužikaše koji su o blagdanima obilazili od kuće do kuće i svirali domaćinima dobijajući za uzvrat hranu, piće i ponešto novaca. No oni su svirali bisernicu, prim, berdu i bajs, instrumente koji mene nisu nimalo zanimali u to vrijeme, kao ni glazba koju su oni svirali i pjevali. Ljepota narodne glazbe nešto je što ću prepoznati tek mnogo godina kasnije. 

Stvari su se promijenile s mojim odlaskom na studije u Zagreb. Moj prvi cimer, Žarko, imao je prekrasnu klasičnu gitaru, majstorske ručne izrade, koju je čuvao u plišem obloženom kovčegu s bravicama i kjučem. Dva ili tri puta dozvolio mi je da ju uzmem u ruke, što sam ja učinio sa svečanom pažnjom kakva se posvećuje dragocjenom predmetu čiju bismo ljepotu i vrijednost svojom nespretnošću mogli nepovratno umanjiti. Najvažnija stvar je pri tome bila da je moj cimer ZNAO svirati tu gitaru. Bio je završio osnovnu glazbenu školu gitare, upravo onu u mom rodnom mjestu za koju ja nisam do tada znao da postoji. I bio je voljan to znanje podijeliti sa mnom. 

Prvi potez bila je zamjena čeličnih struna na mojoj gitari najlonskim. Rezultat je bio katastrofalan - gitara nije bila namijenjena najlonskiom strunama. Vrat je bio preuzak i pragovi preniski. Prsti su pritiskali dvije žice umjesto jedne, strune su zvečale i zvrndale. Razočaranje. Nije bilo druge, ako sam namjeravao svirati trebalo je nabaviti bolju gitaru.

Žrtvovao sam dvomjesečni džeparac i kupio 'mengešicu' relativno jeftinu gitaru, serijski proizvod slovenske firme Melodija iz Mengeša. No to je bila gitara prave klasične konstrukcije, širokog vrata s najlonskim strunama i zvuka niti upola lošeg, sasvim dobra za gitaristu početnika. Ocu se nisam usudio priznati tu kupovinu, pa sam više od godinu dana govorio da je to Žarkova stara gitara. Istina, u usporedbi s onom njegovom izrađenom po narudžbi, ova moja nova je izgledala starija, pa je to prolazilo.

Tako je počelo moje naukovanje u sviranju gitare. Žarko i ja stanovali smo skupa više od dvije godine i za to vrijeme ja sam naučio osnovne stvari: kako naštimati gitaru, kako koristiti prste lijeve i desne ruke (i kako pravilno puštati i podrezivati nokte), kako su raspoređeni tonovi na strunama i pragovima gitare i kakve imaju veze sa onim 'svračjim nogama' na notnom zapisu. kanije sam nabavljao literaturu i notne zapise, sam učio i vježbao, a pronašao sam i neke kolege na faksu koji su također znali svirati gitare.   

Nisam nikad postao glazbenik, gitarist. Nije mi to ni bila namjera, moj profesionalni put bio je svjesno usmjeren u pravcu elektronike, i kasnije računarstva. Ali gitara je zauvijek ostala opredjeljenje u glazbi. Slušajući i istražujući gitarističku glazbu ja sam prošao kroz sve postojeće žanrove glazbe. Od klasike Andresa Segovie, Darka Petrinjaka, Ane Vidović ili Kaare Norgea, preko jazza Joea Passa, Djanga Reinhardta ili Al Di Meole, obrada srednjevjekovne glazbe Ritche Blackmorea, latino-jazza Santane, rocka Chucka Berrya ili Stevea Lukathera, bluesa Johnny Wintera, jazz-rocka Erica Claptona, Jeffa Becka ili Jimmiea Pagea, šansone Ibrice Jusića ili Suzanne Vega, contry-westerna Lee Ritenoura ili Chet Atkinsa, dust bowl folka Ry Coodera, rock klasike Alexa Masija, bossa nove Charliea Byrda, flamenco-jazza Paco De Lucie, Antonia Coboa ili Carlosa Montoye, izvornog flamenca Josea Tomatita, do svih onih raznih fuzija i kombinacija žanrova Linsteada, Govija, Malmsteena, Armika, Spheerisa, Lieberta, Satriania, Cooka, Chaquicoa, Bensusana, Shahina i Sephera, Trija Balkan Strings, Faheya  ...

Sve u svemu, nema žanra, podžanra ili fuzije žanrova u kojima nisam našao dobre gitarističke glazbe. S vremenom se zanimanje proširilo s gitara i na ostale instrumente. Od onih uobičajenih violina, klarineta, truba, pa do sasvim egzotičnih kao što su indijski sitar, japanski koto ili korejski gayageum. I veslajući gitarom kroz nepregledna mora glazbe naučio sam nešto što je konačno odredilo moj glazbeni ukus: podjela glazbe na vrste i žanrove služi samo iscrtavanju karata koje pomažu u navigaciji glazbenim morima. U pogledu slušanja glazbu valja podijeliti samo u dvije skupine: ona koju vrijedi slušati i ona koju ne vrijedi slušati. 

Nije da postoji mjerilo kojim ćete odrediti u koju skupinu spada pojedino glazbeno djelo. Ali postoji jednostavna metoda, na bazi misaonog eksperimenta, koju ja obično primjenjujem. Recimo da na radiju čujem neku glazbu i želim ju svrstati u jednu od dvije skupine, o čemu izravno ovisi hoću li se potruditi nabaviti snimku tog djela za svoju kolekciju. Tada zamislim sebe u svojoj sobi, samog, u tišini kako se upravo spremam pustiti na zvučnike glazbu po svom izboru. I postavim si pitanje: 'Je li ovo glazba koju ću izabrati, pa u miru uživati u njoj slijedećih pet minuta?' Ako je odgovor 'da' djelo je prošlo test i svrstava se skupinu onih koje valja slušati. U protivnom, zna se ...

Hoće li vas začuditi ako kažem da ovaj test većinom ne prolaze djela komercijalne pop produkcije, djela namijenjena povećanju potrošnje alkohola noćnim klubovima, djela s političkom pozadinom - himne, budnice i nacionalistički obojana djela (npr., sabrana djela M.P.T.), pa čak ni djela humantitarnog karaktera (kao 'We are the world')? Vjerojatno ne. Ali bi vas moglo iznenaditi da ne prolazi niti većina operne glazbe (izuzetak su zborovi), a nije prošao ni Jimi Hendrix niti mnoga druga slavna imena.  

Oni koji nisu upoznati s mojom metodom selekcije pokazuju nemalo čuđenje kad iz mojih zvučnika začuju redom Wagnerov 'Kas Valkira', Oliverovog 'Galeba', 'Call of Ktulu' Metallice, 'Beyond The Sunset' Ritchie Blackmorea, 'Adios Hermanos' Paula Simona, Pachelbelov 'Canon' u izvedbi na karipskim metalnim bubnjevima, 'Solitude Standing' Suzanne Vega, Vivaldijevu 'Oluju' s violine Vanesse Mae, 'Angie' Rolling Stonesa, 'Mrtvu luku' Hrvoja Hegedušića ... razne vrste i žanrovi, ali sve ulazi u onu prvu skupinu. 
 
Meni se, međutim, uvijek na licu pojavi isti osmjeh kad čujem da netko sluša samo klasiku, ili samo jazz, ili samo rock, ili samo Beyonce, ili samo Škoru ...svi su oni, avaj, tako prikraćeni za ljepotu raznovrsnosti. I raznovrsnost ljepote.
unbeliever @ 00:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 22, 2009
Svaki tjedan rebalans jedan! Smanjenje plaća! Novi porezi! Dažbine! Harač! 

U toj gunguli (opravdanog) straha od anti-recesijskih poteza koje se priprema potegnuti Vlada sasvim neopaženo prolaze oni medijski manje zanimljivi poslovi koje Vlada radi pored ovih eksponiranih. 

Nije ni Vladi lako. Nije sav njihov posao 'zvjezdan' poput rješavanja financijske krize. Treba odraditi i one 'kućanske poslove', pripremiti, napisati i izglasati brojne zakone i propise koje mi obični građani uglavnom niti ne primjećujemo. 

Ako mislite kako će nesanica praviti društvo noću onima koji budu izglasali zakon o smanjenju penzija, pokušajte zamisliti kako je spavao Luka Bebić u danima krajem svibnja nakon što je potpisao ovaj zakon. Prije čega je bio obavezan bar pročitati ga, ako već ne i razumjeti.

unbeliever @ 21:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 20, 2009
Što biste učinili kad bi vas pozvali da budete jedan od ukupno stotinu ljudi na svijetu koji će provesti dva dana u druženju jednim od najcjenjenijih svjetskih menadžera, ujedno i jednim od najbogatijih ljudi na svijetu? (Ne morate odgovoriti, ovo je govorničko pitanje.)

Upravo to mi se dogodilo danas. Dobih pozivnicu na druženje s Jackom Welchom, dugogodišnjim predsjednikom uprave i izvršnim direktorom kompanije General Electric. Ograničen broj uzvanika na 100. A u popratnom pismu piše da su, eto, mene odlučili pozvati kao istaknutog menadžera u svojoj zemlji. Vidi vraga, prepoznali moje vrijednosti i sad me zovu da provedem među probranom menadžerskom elitom dva dana u Palm Beach, Florida. Gdje će Jack s nama podijeliti nešto od svoje veličajne mudrosti koja ga je dovela do trona. Mašala. Skoro da poletiš odmah rezervirati karte za avion. Skoro. Kad ne bi bilo dvije stvari. 

Prvo - ja se s Jackom Welchom ne bih rado družio ni kad bi mi on za to platio. Jer nemam što od njega naučiti. Jest da je on izmislio pojam dioničarske vrijednosti kao strateškog cilja kompanije (za neupućene: to znači da je osnovni cilj kompanije ostvariti što veći profit ulagačima). Jest da je pod njegovim vodstvom GE ostvario enormne profite. Jest da je pritom i sebi zgrnuo popriličnu hrpu milijardi zelembaća. Ali sve je to ostvario kao nejbeskrupulozniji i najokrutniji menadžer dvadesetog stoljeća. Samo u prve tri godine po dolasku na čelo GE otpustio je 81.000 zaposlenih, a daljnjih 37.000 je prodao skup s poduzećima u kojima su radili. Svake godine je nemilosrdno otpuštao 10% menadžera koji su se našli na dnu tablice po ostvarenim profitima za dioničare. Magazin Fortune proglasio ga je "menadžerom stoljeća", ali Fortune je časopis za financijere i ulagače, a ne za radnike i proizvođače. Ne, nemam ja što naučiti od Jacka Welcha. I sramio bih se kad bih morao priznati da išta u životu radim prema njegovom nauku. 

I drugo - ulaznica među tih sto odabranih Welchovih idolopoklonika košta. Sitnicu: US$ 10.000. 

Da pukneš od smijeha.
unbeliever @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 19, 2009
Obličje je stajalo na rubu proplanka. Ne bi se zapravo trebalo reći 'stajalo' ali prikladnije riječi se ne mogu sjetiti. Bilo je tamo iako se nije činilo da dodiruje vlati trave za čije vrhove su zapinjali pramenovi niske večernje izmaglice. Ni obličje nije sasvim prikladan izraz jer to što se naziralo tamo nije imalo stalnog oblika. Čas je ličilo na odraslog muškarca, čas na staricu, pa onda na dijete, košutu ili žalosnu vrbu. Povremeno je poprimalo lik nečega što nije sa ovoga svijeta ili bar nije nešto što bih ja mogao prepoznati. Mogla je to biti i igra svjetla mladog mjeseca koji se tek promaljao iznad vrhova jasenova.

"Svatko u sebi od rođenja nosi sjeme vlastite propasti" reče obličje. 

Ništa u stvari nije bilo izrečeno. Riječi su se uobličile u prostoru i vremenu ne proizvevši titraja u zraku. Ništa nisam rekao ali pitanje je bilo postavljeno. Obličje je nastavilo:

"Sitno je to zrno, teško ga je i primijetiti a kamoli stalno držati na oku. Ali u njemu je ogromna viitalnost i kad izraste postaje snažno stablo moćnog korijenja koje je nemoguće iščupati."

"Kako se oduprijeti tako moćnom stablu?"

"I baobab se može iščupati sa dva prsta netom je proklijao."

Lik mi se odjednom učini poznatim:

"Mali prinče?"

Mislim da se obličje nasmiješilo, tren prije nego će nestati.
unbeliever @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 18, 2009
Kažu da je u svakodnevnu rutinu dobro ponekad uvoditi promjene, radi osvježenja. Tako moja petašica i ja mijenjamo povremeno rutinu pričanja priča za laku noć. Nakon što smo jedno vrijeme temeljito pretresali antičku mitologiju, to nam je dosadilo pa smo prešli na obične razgovore, čavrljanje prije spavanja. Onda se petašica opet zaželjela priča, ali meni nešto nije išla inspiracija, pa je ona odlučila preuzeti inicijativu. 
Uzela je svoju staru čitanku. Onu iz prošlogodišnjeg kontigenta besplatnih udžbenika za koje je država najprije rekla da se moraju vratiti natrag, pa je čak zahtijevala od nas roditelja da joj potpišemo izjavu da ćemo ih vratiti. Krajem školske godine se država predomislila i rekla da udžbenike ne moramo vratiti. Netko je u ministarstvu odlučio misliti te izračunao da bi sakupljanje tih udžbenika, njihovo razvrstavanje i ponovna raspodjela učenicima koštali više od novih udžbenika. Pa rekoše - ne vraćajte stare, dobit ćete ganz-nove knjige. Tako su mnogi od tih udžbenika završili u smeću, nadajmo se bar u reciklaži.

Kad je školska godina završila i ljetni raspust taman odvalio prvi mjesec, država se opet predomislila. Kriza je ojačala i domaćica Jaca je odlučila da ove godine neće biti besplatnih udžbenika za đake. Nek se snađu. Svekoliko pučanstvo koje u obitelji ima školarce našlo se u zoni sumraka, zajedno sa školama, knjižarama, učiteljima i profesorima. Jer nitko se nije na to pripremio. Roditelji nisu pripremili novce, profesori nisu pripremili popise knjiga, knjižare nisu planirale narudžbe, organizirale predbilježbe, obročna plaćanja, ... Sve u svemu krasna papazjanija.

Mi srećom nismo bacili čitanku i tako sad svako veče petašica meni čita iz nje pokoju priču ili pjesmu. Moram priznati da mi se to sviđa. Odavno mi nisu pričali priče za laku noć. Tako će to valjda ići dok mene ne prođe "pripovjedačka kriza" ili dok ne smislimo opet nešto novo.

Ovo je priča pred spavanje za vas. Laku noć.

Ako nemate đaka u obitelji ...

unbeliever @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 17, 2009



unbeliever @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 16, 2009
PROLEGOMENA (ono što treba znati prije čitanja):

U firmi za koju radim upravljanje projektima potpomognuto je intranetom. Svaki projekt ima svoje intranet mjesto (sajt, rekli bi pristalice anglizacije, zapravo dangube koje nisu naučile maternji jezik u osnovnoj školi pa idu putanjom manjeg otpora) na kojem se okuplja dokumentacija, upravlja zadaćama, promjenama, i slično. Na desetine takvih mjesta je na intranetu. Ja sam glavni od intraneta i najčešće ja kreiram ta intranetska mjesta, ali ih onda prepuštam na upravljanje voditeljima projekta ili tko već bude imenovan kao nadležan. Uglavnom poslije i ne dolazim više na to mjesto osim ako bude kakvih problema pa im treba pomoć, što se prilično rijetko događa.
PRIČA:

Prekjučer u pretincu elektroničke pošta nađoh pismo:

From: Anabela Anić
To: Unbeliever
Cc: Bero Berić, Celia Celizić
Za potrebe komunikacije s vanjskim partnerima na projektima unutar Sektora XXX potreban nam je centralno mjesto za prijavu bagova. U Supportu smo tražili otvaranje eksternog site-a za Sektor, ali nas uputiše na Vas. Molimo Vas da nam za Sektor XXX kreirate site i dodijelite administratorska prava na Edina Edića (MMS) i Franju Franjića (STBM). Na tom ćemo site-u mi kreirati nove site-ove, po projektima, za prijavu grešaka u sustavima bilo u testnoj fazi bilo u produkciji. Site će koristiti osobe iz našeg sektora i  vanjski partneri.


Odgovorio sam: 

From: Unbeliever
To: Anabela Anić
Cc: Bero Berić, Celia Celizić
Anabela, problem s „eksternim site-ovima“ je kontrola pristupa za vanjske korisnike. Ovaj čas nema drugog načina nego da te korisnike prijavimo u domeni, kao lokalne korisnike na server, što predstavlja ozbiljan sigurnosni problem. Do sada smo to dopuštali na starom intranet serveru, samo za određene projekte za koje je to bilo nužno. Na novom intranet serveru to nije dozvoljeno, i neće ni biti na taj način. U postupku je priprema novog servera za naš intranet, iz dva razloga. Prvi je poboljšanje performansi i povećanje kapaciteta, a drugi je uspostavljanje ekstraneta (prostor u kojem će biti omogućen pristup vanjskim korisnicima bez prijavljivanja u domenu). Ekstranet je ono što vama treba kao rješenje, a trebao bi biti gotov ovog ljeta. Planirano je do kraja ovog mjeseca ali zbog godišnjih odmora realnije je da će to potrajati do kraja kolovoza. U međuvremenu bi se moglo napraviti privremeno rješenje na starom intranet serveru, ali to ne bi zadovoljilo vaše potrebe i samo bi nam oduzelo resurse i vrijeme za rad na pravom rješenju, a vi biste za kojih mjesec-dva morali sve migrirati na novi server. Zato predlažem malo strpljenja dok ne riješimo ekstranet kako treba. 

*   *   *

Jučer popodne u moj ured uđoše Anabela i Bero. Njima je malo dugo čekati još mjesec i pol. Navode i argumente koji nisu ni upola nerazumni. Razgovaramo o mogućim rješenjima, koja neće uključivati kreiranje novog mjesta na intranetu i njegovo otvaranje prema nepouzdanoj internetskoj zajednici. U jednom trenu mi pada na um spasonosna ideja:

"Ne biste li vi to mogli riješiti na jednom od već postojećih projektnih mjesta?"

Bero pogleda Anabelu: "Pa da, imamo već onaj projekt za NNN na kojem radimo...?"

Anabela: "Može, iskoristit ćemo taj projekt. Vi samo dajte prava pristupa Edinu i Franji."

"Ali tim mjestom vam upravlja voditelj projekta. Ja ni ne znam više gdje se to nalazi." rekoh.

"Aha, idemo mi onda do Dine Dimića." Dino je voditelj ureda za vođenje projekata. Odoše.

*   *   * 

Danas ujutro u poštanskom pretincu nađoh pismo:

From: Dino Dimić
To: Unbeliever
Unbeliever, IPAK te molim da daš Anabeli i Edinu prava – ja ne znam ni gdje je ni kako izgleda, a nemam ni prava. Hvala puno.


Odgovorim: 

From: Unbeliever
To: Dino Dimić
Ja bih im dao prava ali ja isto ne znam doći do tog projekta. Treba mi link. LP, Unbeliever.


Pred kraj radnog vremena stiže mi pisamce: 

From: Anabela Anić
To: Unbeliever
Evo linka. Ja imam admin prava. Molim još i za Edina i Franju. (link)


Kliknem na link koji me stvarno dovede do intranet mjesta spomenutog projekta, ali tamo poljubih vrata: Error: Access Denied. Hm, nemam dozvole za pristup. A kaže Anabela da ona ima, i to administrativna, što će reći maksimalna, prava. Pa je vjerojatno ona i uskratila meni kao i Dinu prava pristupa. Nije da mi fale, i onako nemam što raditi na projektnom intranet mjestu. Ali, čemu onda sva konfuzija? Pa pošaljem pismo:

From: Unbeliever
To: Anabela Anić
Ako imaš admin prava onda možeš davati prava ostalima. Ja na žalost ne mogu jer, kako se vidi iz priloženog, nemam uopće prava pristupa tom mjestu. (pridodao snimku one greške sa zaslona).


Za minutu stiže odgovor: 

From: Anabela Anić
To: Unbeliever
Logično ;) Hvala. I oprostite što sam gnjavila. Anabela


I tako se završi ova storija. Nadam se.

unbeliever @ 21:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 14, 2009
Večeras sam u svoju zbirku izvedbi Pachelbelovog Kanona u D duru stavio dvjestoti primjerak. Za ovaj jubilarni broj slučila se izvedba Katherine Jenkins, pjevačice za koju je teško odlučiti se je li ljepšeg glasa ili stasa. 

BTW, prijatelj koji za moju strast sakupljanja Kanona zna još otprije, pitao me nedavno do kad ih namjeravam sakupljati. Hm, da, pravilo kolekcionarstva kaže da kolekciju treba kompletirati, završiti, zaokružiti. Kolekcionar obično ne smatra svoju kolekciju kompletnom dok se u njoj ne nađe onaj jedan posebni primjerak, kojega se najteže domoći. 

Evo, ja sam odlučio svoju kolekciju Pachelbelovih Kanona u D smatrati završenom kad se u njoj nađe snimka kanona u izvedbi M. P. Thompsona, sa koncerta u pulskoj Areni. 

Tad ću prestati sakupljati izvedbe Kanona u D. 

Možda ću ih prestati i slušati.
unbeliever @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 12, 2009
Google Earth nije više neki novitet. Ima već nešto godina kako smo navikli da možemo zaviriti u svaki kutak naše planete i špijati šta tamo ima. Svašta se može s tom tehnologijom. Evo na primjer, na slici je satelitska snimka naše livadice pored škole s ucrtanim putanjama kretanja Male i Lore tijekom jedne šetnje ... 
unbeliever @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Onomad je nekadašnji predsjednik HDZa odbio otići pokloniti se palim braniteljima Vukovara i umjesto toga otišao gledati operu u Veronu. (Ivo Sanader, sjećate li ga se? Bio nam je nekad premijer...)
Prije par dana je gradonačelnica Vodica pokušala zabraniti ljetovanje u Prvić Luci malim vukovarcima. Onda je popustila pod pritiscima vanstranačkog glasa razuma i povukla zabranu. (U skladu s postupkom uobičajenim u HDZu - donosimo zakone pa ih onda povlačimo, borimo se za pozicije pa ih onda napuštamo, itd.)   

Počinjem stjecati dojam da u HDZu imaju nešto protiv Vukovara i vukovaraca, samo još ne mogu skontat zašto ih ne vole?
unbeliever @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 9, 2009
Svečano proglašavam sve odgovore na pitanje u prošlom postu točnima! Da, više toga zajedničkoga imaju strah i nada. 

Ali ja sam razmišljao o jednoj stvari koja im je zajednička a ujedno ih i razlikuje, i to suštinski. Mimmy je bila na tragu toga, govoreći o nečemu što će doći, pa proći ... u budućnosti.
Zajednička strahu i nadi je budućnost koja se još nije dogodila. Istovremeno ih ta budućnost i razlikuje. Strahu se budućnost pokazuje kao loša, negativna. Nada budućnost gleda kao dobru, pozitivnu. No ono što je važno jest da se niti jedna od tih budućnosti još nije dogodila. 

Pa ako se još nije dogodila, što nas sprečava da odaberemo onaj pozitivnije pogled u budućnost?
unbeliever @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 8, 2009
ili:
Što je zajedničko strahu i nadi?


Razmišljanje s kojim odlazim na počinak. Sutra ću napisati što sam domislio. A vi se dotle možete okušati u kratkim sastavcima (komentarima) na zadanu temu. 
 
unbeliever @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Jutros me probudio osjećaj nedostajanja. Nije mi trebalo dugo razmišljati - nedostajalo je dobovanje kiše po limenom krovu susjedove garaže, kiše koja je padala negdje od tri ujutro nadalje. 'Ajde, dobro da je prestala, pomislim. Sad Lora i Mala mogu na jutarnji izlazak.

Taman sam se obukao, domahnuo glavom Lori i Maloj i krenuo ka izlazu, kad limeni krov susjedove garaže poludi od ritma. Pljusak je opet započeo, triput žešće nego prije.

"Sorry, cure, morat ćemo još malo pričekati." rekoh im.

Deset minuta poslije, kiša je prestala. Pričekali smo još par minuta da se uvjerimo u ozbiljnost njenih namjera, a potom krenusmo van. Sišli smo niz stepenice i otvorili kućna vrata. Kiša je pljuštala kao iz kabla. Mala i Lora su stale na prag pogledale napolje u pljusak, pa onda tužno u mene: "Mi ne idemo na tu salauku!" Vratili smo se u stan.

Deset minuta kasnije kiša je opet stala. Bar je tako izgledalo kad smo pogledali kroz prozor. Nije tako izgledalo kad smo sišli dolje i pogledali kroz vrata. Padalo je k'o iz poderane vreće. Opet povlačenje na rezervni položaj u stan.

Lora i Mala su počele pokazivati znakove nervoze. Kad je opet prestalo padati odlučismo da više nema odstupanja. Fiat via, ruat caelum - uzviknuše Lora i Mala unisono i istrčaše napolje.

Gizmo je isto bio u nedoumici, bi li izašao iz svoje kućice na doručak ili ne bi. Glad je prevladala. Kad smo se vraćali kući nad nama je bio lijep komad vedrog plavog neba. Sunce je sijalo zasljepljujuće pa smo svi žmirkali ko šišmiši iz Alise u zemlji čuda. Twinkle, twinkle, little bat ...

Odlučio sam da je ovo vrijedno zapisati. Trebalo mi je deset minuta za pisanje.

Vani pljušti kiša kao da je Noa opet izgradio svoju arku.

unbeliever @ 07:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 6, 2009
ili:
Što učiniti s vrućim krumpirom (iz kuhinje jedne premijerke)

1. Vruć krumpir, koji vam je iznenada upao u ruke, ogulite, narežite na ploške i ostavite da se hladi dok ne bude mlak.

2. Dok se vruć krumpir hladi, operite rikulu.

3. Na vruć krumpir, koji više nije vruć nego mlak, stavite nasjeckani luk, ulje, sol i najfiniju kvasinu, kakva se može naći samo u glavama saborskih zastupnika. Dodajte rikulu.

4. Sve dobro izmiješajte i poslužite biračkom tijelu.

unbeliever @ 23:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 5, 2009
Kao i svakog dana tako sam se i jutros probudio, obukao i krenuo napolje. U prolazu pored dnevne sobe mahnuo sam glavom Lori koja je ležala na tepihu i Maloj koja je virila preko naslona kauča. Lora je ustala i krenula k izlazu a Mala je, po svom običaju, preskočila naslon kauča i zatrčala se kako bi prije Lore izašla van.

Otišli smo na livadicu iza kuće, odnijeli Gizmu doručak i svježe vode. Dok sam ja hranio Gizma, mijenjao mu vodu u zdjelici i razmjenjivao s njim jutarnje uljudnosti, Lora i Mala su švrljale po livadici, njuškale noćne tragove kao da su iz CSI Miami. Kad su i one obavile što su imale za obaviti krenuli smo natrag kući.

No, kad smo zaokrenuli iza ugla prema ulazu u kuću, dočekalo nas je iznanađenje. Ulaza nije bilo. Tamo gdje su bila vrata kroz koja smo prije petnaestak minuta izašli sad je bio bijeli zid. Kao da vrata nikad nije ni bilo.

Onda sam se probudio. I shvatio da je to bio samo san i da se tek treba ustati i poći s pasima napolje.

Obukao sam se i krenuo. U prolazu pored dnevne sobe mahnuo sam glavom Lori koja je ležala na tepihu i Maloj koja je virila preko naslona kauča. Lora je ustala i krenula k izlazu a Mala je, po svom običaju, preskočila naslon kauča i zatrčala se kako bi prije Lore izašla van.

Dan je dalje išao svojim uobičajenim tijekom. Ali cijelo vrijeme me nešto kopka.

Što ako se ja sad opet probudim, pa sve ispočetka?

unbeliever @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, srpanj 4, 2009


Ako je suditi po vijestima, danas se ne događa ništa što nije kriminal, nasilje ili nesreća ...
unbeliever @ 14:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Povod za ovaj tekst je rečenica iz komentara 'mindpositive' ispod teksta o ostavci Ive Sanadera:

"Skidam mu kapu za sve nemoguće što je učino realnim iz HDZa a protiv HDZa i s nama ovakvima..."

Povod, ali ne i razlog. Ne mislim polemizirati s mindpositive niti ijednog Sanaderovog poštovatelja uvjeravati u suprotno. Samo me je ova rečenica ponutkala da uobličim u rečenice jedno mišljenje koje je već puno  godina prisutno.
Pouzdano znam za najmanje dva postignuća Sanaderova kojima se hvalio i za koja mu neki skidaju kapu, a koja nisu nimalo njegova. Kako znam? Tako što su te poslove odradili timovi koje sam ja vodio. Reći ćete - no, ali on vas je pozvao da radite po njegovoj ideji i platio vas za taj rad. E, ništa od toga nije točno. Ideja je bila naša i imali smo vraškog posla da ga uvjerimo kako je to dobro i kako to treba napraviti. Radili smo posve besplatno, štoviše, platili smo vlastite troškove rada. Jedino što je on učinio bilo je da nam milostivo dopusti da to uradimo. Jer, bila nam je potrebna suradnja od strane Vlade i nekih agencija da bismo posao dovršili. O.K. nisu to bile neke glamurozne stvari poput ulaska u EU, ali su bile stvari koje su itekako bile korisne na tom putu. Kad je posao bio urađen i pokazalo se da je to dobro, zasluge za to pripisao si je dotur Ivo i vladajuća vrhuška. I danas stoje na opisu njihovih zasluga, a imena ljudi koji su to osmislili i napravili nigdje se ne pojavljuju. Doduše, ako si date truda kopati po arhivama možete negdje u dokumentaciji naći popise sudionika u ekspertnim skupinama ... 

Ne želim ovdje tražiti ikakav kredit na osnovi tog rada. Mi smo to radili jer smo željeli i vjerovali da možemo napraviti nešto dobro i korisno za ovu državu i njene građane. Činjenica da smo to dobro napravili i da je zaista korisno jest sva nagrada koju smo očekivali. Namjera mi je ukazati na jednu jednostavnu činjenicu koju, iz meni sasvim nejasnih razloga, većina ljudi ne može ili ne želi razumjeti:

Političari ništa nisu stvorili, i nikad neće.

Nije Sanader napravio niti jednu od cesta koju je svečano u predizbornoj kampanji pustio u promet (pa makar vodile iz kukuruzišta u ribogojilište). Ceste su napravili oni šljakeri s lopatom u ruci ili za upravljačem bagera, inženjeri i projektanti. A tko je to platio, ako ne Sanader i Vlada? Jesu, ali novcem koji smo im dali mi, građani Hrvatske. A strani investitori i krediti? To je samo posuđen novac, koji ćemo opet mi vratiti i to s debelom kamatom, plaćajući cestarine i vraćajući vanjski dug države. 

Ne kažem da nam političari ne trebaju. Nas četiri i pol milijuna ne možemo se svi baviti ugovaranjem gradnje cesta i pregovaranjem o ulasku u EU. Zato zapošljavamo političare da bi za nas radili one poslove koje ne možemo sami. Svi političari su samo zaposlenici u poduzeću zvanom Republika Hrvatska. Vlasnici tog poduzeća su svi državljani lijepe naše. A premijer je izvršni direktor. 

Sad vi zamislite vlasnika poduzeća koji je zaposlio izvršnog direktora da mu upravlja poduzećem, dao mu povjerenje i sav svoj novac na raspolaganje. Zamislili ste si? O.K. Taj izvršni direktor upravlja poduzećem, napravi i neke dobre stvari, ali u cjelini radi loše i dovede poduzeće na rub propasti, cijelo vrijeme lažući vlasniku i prikazujući mu stanje boljim nego što jest. Onda, kad vlasnik najzad shvati kako mu je poduzeće u banani, izvršni direktor stane pred vlasnika i kaže - odoh ja, neću više biti izvršni drektor. Neću ti ni reći zašto, samo odoh. 

Sad zamislite vlasnika koji na to skida kapu, duboko se klanja svom dojučerašnjem izvršnom direktoru i zahvaljuje mu na svim divnim stvarima koje je učinio. Zamislili ste? Ja nisam. Ne ide.

Moja slika je ispala nekako drugačija. Vlasnik skida kapu, u gnjevu ju treska u prašinu i pljuje na nju, vičući: "Štakoru lažljivi, nesposbni i naduveni, idi zavuci se pod neki kamen i ne izlazi više nikad na svjetlo dana jer ako te moje oči ikad više ugledaju zgazit ću te kako uvijek radim sa štakorima!"
unbeliever @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, srpanj 3, 2009
Mačak je izbivao puna dva tjedna. Znalo se desiti da ga nema po dva-tri dana, ali ovako dugo nikad nije propustio doći na klopu. Skoro uvjereni da je najzad potrošio i deveti život, počeli smo se pitati što da radimo sa zalihom njegove hrane. A onda, uvečer istog onoga dana kad je Ivo Sanader objavio svoju ostavku na položaj premijera i šefa stranke, začusmo Mačkovo mjaukanje pod prozorom. Ja si ne htjedoh dopustiti nadu u njegov povratak, ali petašica se nije dala prevariti. "To je naš Mačak!"
I stvarno je bio on. Za divno čudo, nije uopće izgledao loše kako bi se moglo očekivati nakon tako dugog odsustva od zdjelice s hranom. Jedva primjetno je omršavio i samo mala zarasla ogrebotina ispod lijevog oka.

Slušam ove rasprave i spekulacije o mogućim razlozima Sanaderovog odlaska i gledam Mačka koji se mirno protegnuo na kauču i umiva brkove. Kako to da se on vratio kući baš na dan premijerove ostavke, izgreban od tučnjave i zadovoljan kao poslije dobro obavljenog posla? Sumnjivo mi je tu nešto. 

Drži li Mačak u svojim pandžama rješenje misterije tajanstvenih razloga koje nam dotur Ivo ne htjede razotkriti?

unbeliever @ 06:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 1, 2009
Nakon svih silnih odricanja koja je prošao, a koja smo donekle pobrojali ovdje, naš premijer, vrli nam dotur Ivo svoje djelo je zaokružio velebnim konačnim odricanjem.

Odrekao se svoje države kojoj je zaprisegnuo služiti i odrekao se svog naroda koji ga je izabrao kao vođu u bolju budućnost, što je i zajamčio svojom čašću.

Sve to silno odricanje dotur Ivo je svom narodu objelodanio jasno i kratko: "Svi vi koji ste od mene očekivali da vas nekamo odvedem, nosite se dalje sami tamo kamo ste krenuli. Na mene više ne računajte. A da vam bude jasno koliko mi je do vas bilo stalo prije, pa i sada, neću vam ni reći zašto. Na vam rozi!"

I potom je otišao oprati ruke. 

P.S. Odrekao se i svoje stranke, al' to mi se baš živo fućka.

unbeliever @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.