Blog - srpanj 2008
četvrtak, srpanj 31, 2008
Hoćete li mog crvenog Ferrarija? U našoj obitelji već je dulje vrijeme jedan crveni Ferrari. U početku se svima sviđao pa smo ga zato i zadržali. Ali s vremenom je zanimanje postajalo sve manje, pa smo počeli rado ga ustupati jedni drugima: "Evo ga sad tebi malo ..." No i to nije dugo trajalo pa je to ustupanje s vremenom postalo uvaljivanje: "Joooj, ne opet meeeeniiii ...". Svatko se htio riješiti crvenog Ferrarija. Tako je završio u jednom zabitom kutku gdje nije nikome smetao i u miru je skupljao prašinu koju bismo mu obrisali par puta godišnje, prilikom nekog većeg pospremanja.

Kako se pripremamo na neke veće zahvate uređivanja, tako je i crveni Ferrari večeras opet izvučen iz svog budžaka. Konačno je pala odluka da ga se riješimo zauvijek. Ali kako se riješiti jednog crvenog Ferrarija? Ipak nije to baš neka sitnica koju ćeš baciti u smeće i zaboraviti. Dužnost rješavanja problema crvenog Ferrarija zapala je mene. Meni uvijek dopadne tako neka nestandardna problematika za rješavanje.

Prvo mi je palo na pamet da ga ispilim i pobacam u smeće, ali kad sam ga pogledao onako sjajnog i crvenog bilo mi je žao. Uostalom, možda negdje ima netko tko bi ga htio imati, takvog kakav je? Odlučio sam ga pokloniti slučajnom prolazniku. Ostavio sam ga na ulici, pored kante za smeće, tako da svakom bude jasno da ga može slobodno uzeti. 

Vi sad ne vjerujete da je sve to istina. Ni to da bih ja mogao imati crvenog Ferrarija, a još manje to da bih ga mogao poklanjati slučajnom prolazniku, ako ga već i imam.    

No, eto ... uvjerite se - kliknite ovdje.


unbeliever @ 23:02 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, srpanj 26, 2008














unbeliever @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 0
U brijačnici u našem susjedstvu postoji dugogodišnja tradicija nazvana tjednom rada za zajednicu: tijekom čitavog jednog tjedna u godini brijač pruža svoje usluge besplatno. 

Ove godine je tjedan prošao ovako:
U ponedjeljak je u brijačnicu ušao vlasnik cvjećarnice. Kad je htio platiti za šišanje, brijač mu reče: "Ne mogu primiti vaš novac, ovo je tjedan moga rada za zajednicu." Cvjećar je radosno otišao.

U utorak ujutro brijač je pred vratima brijačnice našao buket ruža i karticu s porukom "Hvala". Kasnije tog dana u brijačnicu je ušao slastičar. Kad je htio platiti brijanje, brijač mu reče: "Ne mogu primiti vaš novac, ovo je tjedan moga rada za zajednicu." Slastičar je radosno otišao.

U srijedu ujutro brijač je pred vratima brijačnice našao kutiju s kolačima i karticu s porukom "Hvala". Kasnije toga dana u brijačnicu je svratio mesar. Kad je htio platiti, brijač mu reče: "Ne mogu primiti vaš novac, ovo je tjedan moga rada za zajednicu." Mesar je radosno otišao.

U četvrtak ujutro brijač je pred vratima brijačnice našao vrećicu s kobasicama i karticu s porukom "Hvala". Kasnije toga dana u brijačnicu je svratio Ivo Sanader. Kad je htio platiti, brijač mu reče: "Ne mogu primiti vaš novac, ovo je tjedan moga rada za zajednicu." Ivo je radosno otišao.

U petak ujutro brijač je pred vratima zatekao Šeksa, Bebića, Hebranga, Milinovića, Čobankovića, Šukera, Kalmetu, Jandrokovića, Polančeca, Primorca ...


unbeliever @ 07:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 25, 2008
Kapetan Kristo Laptalo Danas je rođendan Kristu Laptalu, našem nepravedno osuđenom kapetanu. Neću ništa o njemu pisati jer je mnogo toga već rečeno i napisano. Samo ću mu poželjeti da slijedeći rođendan proslavi u Dubrovniku u krugu svoje obitelji.

A valja razmisliti o kapetanu i njegovom slučaju u svjetlu ovih razmatranja o pravima i slobodama. I o radovanju nas ludih nad obećanjem pravednoga suđenja. A pravo na pravedno suđenje je jedno od prava koje jamči Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, koje je potpisnica i Grčka.

unbeliever @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 24, 2008
Radovanje ... No, navalili neki poslovi pa se malo sloboda izražavanja mišljenja na mom blogu uvukla u se ...

Zaključili smo prošli puta da je pravo ili sloboda samo obećanje koje dobivamo od neke zajednice (može i pojedinca), kojim nam se jamči da ćemo to pravo moći nesmetano upražnjavati sve dok se pridržavamo dogovorenih uvjeta.

Zamislimo scenu mnogo puta viđenu u povijesnim pustolovnim filmovima ili pročitanu u povijesnim pustolovnim romanima. Putnik namjernik, stranac, dolazi u njemu nepoznatu zemlju. Odmah po dolasku biva zarobljen, prilično negostoljubivo i grubo, te doveden pred vladara te zemlje. Situacija izgleda prilično loša i, kad ne bismo znali da je on glavni lik filma i da će zato preživjeti, mogli bismo pomisliti da njegovo pravo na život ne vrijedi ni pišljiva boba. No vladar, saslušavši ga o njegovim namjerama i razlozima dolaska, odluči dati mu pravo života i slobodu kretanja po njegovoj zemlji kao gostu. Daje mu obećanje da nitko neće nasrnuti na njega i ugroziti mu život, te da ga neće ometati u slobodnom kretanju zemljom. Naravno, da bi se to obećanje održalo, stranac mora poštivati neke uvjete. Uvjeti obično uključuju da stranac poštuje zakone te zemlje, mada to ne mora biti izričito naglašeno.

Recimo sad da naš putnik odluči putovati po toj zemlji, razgledati ju i upoznati. Kako će on osigurati da to njegovo pravo bude prepoznato i priznato od drugih ljudi u toj zemlji? Da ga u nekom selu, daleko od prijestolnice, ne ubiju misleći da je neprijatelj? I to smo vidjeli u filmovima. Vladar će mu dati neki znak, recimo svitak s potpisom i pečatom koji prepoznaje svaki podanik. Bilo gdje da pođe, naš putnik može pokazati taj svitak, i svaki podanik će znati da on ima pravo koje mu je dao vladar te zemlje. I da to pravo mora poštivati ako se ne želi naći pod udarom zakona i osvete vladareve.

Treba razumjeti i da dano mu pravo ima neka ograničenja.

Prvo je ograničenje prostora - pravo vrijedi samo na prostoru na kojem se poštuje volja onoga tko je dao obećanje. Kao što smo i prije raspravljali, naš putnik ne nosi sa sobom svoje pravo, nego nosi prepoznatljivi znak onoga tko mu je dao obećanje. Napusti li on zemlju u kojoj mu je vladar dao pravo života i slobodu kretanja i prijeđe u susjednu, neprijateljsku državu, njegovo pravo će vrlo brzo prestati postojati. Pokuša li svoje pravo dokazati pokazivanjem onog svitka mogao bi otkriti da stanovnici susjedne zemlje ne poštuju ni malo pečat i obećanja neprijateljskog vladara. Naprotiv. No, ako je susjedna zemlja prijateljska i saveznička moglo bi biti da to pravo vrijedi i ondje.

Drugo je ograničenje uzajamnosti - pravo vrijedi sve dok njegov nositelj, naš putnik, poštuje uvjete pod kojima je dobio obećanje. U filmu će se naravno dogoditi da stranac, bilo namjerno bilo iz nepoznavanja lokalnih zakona i običaja, prekrši te uvjete što će ga odmah lišiti i svih prava, tj. obećanja koja je dobio. Kažnjenici u zatvorima ne mogu se pozivati na soje pravo slobode kretanja jer su kršenjem zakona to pravo izgubili.

Treće je ograničenje autoriteta - pravo vrijedi tamo gdje se poštuje autoritet onoga tko ga je dao. Ovo je nalik onom prvom ali ima razlike jer se nepoštivanje autoritete može naći i u neposrednoj blizini. U filmu će uvijek biti netko u samoj prijestolnici tko bi rado prekršio vladarevo obećanje i uskratio našem putniku sva njegova prava i slobode. Kad ga ne bi bilo strah. Da, nažalost, za održavanje prava i slobode ponekad je potreban i strah.

Moglo bi se naći još nekih ograničenja, ali ovo je dovoljno da nas uvjeri kako svako pravo i sloboda, dani kao obećanje, vrlo lako mogu postati ono iz naslova - ludom radovanje. Tko hoće svoja prava imati i koristiti mora dobro paziti gdje su im granice. 

Naravno, svi bismo željeli da su nam prava i slobode neograničeni. Stoga tražimo načine da ova ograničenja pomaknemo što dalje. Ograničenje prostora pomičemo kroz sporazume i dogovore o poštivanju prava i sloboda među narodima i državama. Ograničenje uzajamnosti pomičemo dogovaranjem razumljivih i nedvosmislenih pravila ponašanja tako da svima budu jasni uvjeti pod kojima se održava obećanje prava i slobode (kako već spomenuh, mnogi se pozivaju na svoja prava a da pri tom ne poznaju, ili ne žele prihvatiti uvjete njihovog održavanja).  A ograničenje autoriteta otklanjamo uspostavljanjem sustava nadzora i kažnjavanja onih koji ta prava krše. 

Prethodna epizoda:  Sloboda kao obećanje Slijedeća epizoda: TNT (treba napisati tek)


unbeliever @ 23:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, srpanj 19, 2008
Hoćeš bit' moja družica? Iako su komentari sasvim O.K., kako sam i očekivao, nitko nije na izazov iz prošlog posta odgovorio linkom na sliku svoga prava. Nije kompletan dokaz ali govori u prilog mojoj tezi da pravo (ili sloboda) ne postoji kao svojina iliti vlasništvo. Iako svi volimo govoriti o tome da imamo neka prava i slobode.

Misaoni eksperiment:

Zamislimo da se ja na neki način nađem na Marsu. Pusta planeta, nigdje ljudi, zvjerinja ni bilja i ja sâm na njoj. Kakva su moja prava i slobode? Imam li ja pravo na život, za koje vjerujemo da smo ga stekli rođenjem? S obzirom da nema ljudi koji bi mi to pravo uskratili time što bi me pokušali ubiti, što tu pravo na život uopće može značiti? Pravo da živim dok imam zraka, hrane i vode? Tu je onda riječ o resursima, o prirodnim ograničenjima fizičkog postojanja, a ne o pravu. O tome mi ne govorimo kad govorimo o pravima i slobodama.

Imam li ja na Marsu slobodu izražavanja svog mišljenja? Kako nema nikoga tko bi slušao što govorim, i reagirao na to na bilo kakav način, onda je moje izražavanje mišljenja na pustom Marsu samo proizvodnja toplog zraka. Povezivanje bilo kakvog prava ili slobode s time je posve besmisleno.

Imam li ja na pustom Marsu pravo na izbor partnera? I opet, posve besmisleno pravo jer nemam nikoga za birati. Dakle ne postoji. Ali pretpostavimo da to pravo ipak ja imam, samo ga privremeno ne mogu upotrebljavati zbog nedostatka resursa. Za sada dobro, mogu zamisliti da ipak negdje u džepu čuči to moje pravo. Sad zamislimo da na Mars sleti klingonska svemirska letjelica sa kojih stotinjak što klingonaca, što klingonki. Eto resursa za izbor, pa ja potegnem ono pravo iz džepa i kažem klingoncima "Evo ja imam pravo izbora partnera, i sad bih htio to pravo upražnjavati i izabrati jednu klingonku za svoju družicu." Je l' možete zamisliti što bi mi klingonci uradili? I kud bi mi ugurali to moje pravo?

Kad govorimo o pravu na život govorimo o pravu da nam netko drugi taj život ne ugrozi. Kad govorimo o pravu na izražavanje mišljenja govorimo o pravu da naše mišljenje dopre do drugih osoba i bude saslušano. Kad govorimo o pravu na izbor partnera onda govorimo o pravu da nam druge osobe dopuste da ih biramo.

Pravo ili sloboda, dakle, postoji samo u odnosima s drugim osobama oko nas, društvom ili zajednicom u kojoj se nalazimo. Napustimo li tu zajednicu, sva prava postaju besmislena i nepostojeća.

Zaključak: nikakvo pravo ja ne posjedujem da bih ga mogao nositi sa sobom i da ono ima svoje značenje i svrhu kamo god ga ponesem.

Pa o čemu onda uopće govorimo? Što je to što nazivamo pravom ili slobodom? Postoji li ikako, igdje, i tko ga ima ako ne mi? Naravno, postoji.

Pravo ili sloboda nije ništa drugo do li obećanje koje nam daje zajednica. Ako nam zajednica kaže da imamo pravo na život ona nam time obećava da će naš život čuvati, održavati i neće ga svjesno ugroziti ili oduzeti. Napustimo li tu zajednicu koja nam je dala obećanje, to obećanje više ne može vrijediti, sve dok se tamo ne vratimo. Recimo, ako ja odem u neku divlju prašumu i tamo se nađem oči u oči s gladnim tigrom, mogu ja kričati do neba o svom pravu na život - on će mene ipak pojesti. Zato što tu ja više nisam u onoj zajednici koja mi je dala obećanje, pa dakle tog prava više i nemam.

Slično je i sa drugim pravima. Pravo na izražavanje mišljenja je obećanje zajednice da nas u tome neće spriječiti i da će dopustiti drugima da nas slušaju ako to žele. Pravo na izbor partnera je obećanje zajednice da će nam dopustiti da biramo i neće braniti drugim članovima zajednice da prihvate naš izbor ako to žele. Ako mi je obećanje prava na izbor dala ljudska zajednica, onda to pravo ne vrijedi u klingonskoj zajednici, jer mi klingonci to obećanje nisu dali.

U pogledu blogerske zajednice na Blogeru, pravo blogera da na blogu piše što ga je god volja treba postojati kao obećanje zajednice da ga u tome neće spriječiti (brisati sadržaj, blokirati account i sl.) niti spriječiti druge članove da to pisanje pročitaju. Je li daleko od razuma pretpostaviti da, ako već nešto obećava, ta zajednica onda i treba propisati uvjete pod kojima će se to obećanje održati?

U obliku Kodeksa, možda?

Prethodna epizoda:  Ma, otkud ti pravo? Slijedeća epizoda: Sloboda kao ludom radovanje


unbeliever @ 09:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 17, 2008
iliti
Imam pravo na            (ispuniti po vlastitom nahođenju)            !


Danas svi tvrde da imaju nekakva prava. Imam pravo na to tu, i ovo ovdje, i na ono tamo prijeko! Ne ulazeći za sada u cjelokupnost prava na globalnoj razini, pozabavimo se samo onime što imamo ovdje, u blogerskoj zajednici.

Prvo pravo, od kojeg ni jedan pravi bloger neće odustati ni pod prijetnjom termalnog uništenja procesora, je pravo da na svom blogu piše što ga je volja.

<digresija> Prethodna rečenica, osim što je školski primjer "no true Scotsman" obmane, moguće sadrži i druge obmane u sebi. Jednu bi mogli prepoznati i oni koji su pročitali i razumjeli Malog princa, A. de Saint Exupéryja. <kraj digresije>

Komentiraš nečiji blog s, na primjer poezijom, i savjetuješ autoru/autorici da se okani poezije i posveti nečemu drugom u čemu bi mogao/mogla biti uspješniji/uspješnija. On/ona ti odgovara da šta tebe briga, ima on/ona pravo pisati što god hoće na svom blogu. Pri tome te nazove raznim slikovitim imenima, spomene rodbinu bližu i dalju i općenito doprinese sadržajno studiji psovki i uvreda u hrvatskom jeziku. Upozoriš ga/ju da nema mjesta uvredama jer je tvoj komentar bio u dobroj namjeri, ali to ne pronalazi put do uha, jer on/ona ima pravo ... zna se.

Ili, upozoriš autora/autoricu da sadržaj na njegovom blogu moguće vrijeđa osjećaje određene skupine ljudi ili čak izaziva među tim ljudima osjećaj straha i nesigurnosti. I opet - šta tebe briga, imam ja pravo ...

Dakle, svi tvrde da imaju pravo pisati na blogu što god im se prohtije i kako god im se prohtije. Ja, pak, tvrdim da oni posjedovanje tog prava ne mogu dokazati. Pa ga prema tome i nemaju.

Izazivam: dokažite da posjedujete pravo pisati na blogu što god vam se prohtije!

Uslikajte to svoje pravo i objavite fotografiju na svom blogu. Opišite kako to vaše pravo izgleda, i kako ste do njega odošli. Ako je kupljeno, objavite kopiju računa kao dokaz da ste vlasnici prava. Ako ste ga dobili na dar priložite izjavu darovatelja. Ako ste ga ukrali priložite potvrdu od Hrvatskog fonda za privatizaciju.

Kako god, dokažite da to vaše pravo stvarno postoji, da ga vi imate i čuvate u svom hladnjaku ili smočnici u uvjetima u kojima će to pravo zadržati svoja organoleptička svojstva kroz cijelo vrijeme konzumacije istoga.

No, da vidimo!

Prethodna epizoda:  Trodioba vlasti Slijedeća epizoda: Sloboda kao obećanje


unbeliever @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 16, 2008
Dobro, recimo da smo u prethodnom postu ustanovili naš Kodeks. Što sad s njim? Kako osigurati da ga se blogeri pridržavaju? Situacija je ista kao sa zakonima u svim demokratskim državama. Potreban su tri sudionika: prvi koji propisuje zakon (Kodeks), drugi koji nadzire da li se zakon provodi, detektira prekršitelje i privodi ih zakonu, te treći koji prosuđuje veličinu prekršaja i određuje primjerenu kaznu. To je takozvana trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Bitna stvar u tome je da ove tri vlasti budu nezavisne jedna od druge, tj., ne mogu jedna drugoj izravno naređivati.
Prvi dio vlasti na Blogeru smo vidjeli na djelu u prethodnom postu. On propisuje Kodeks. Nema nikakvog problema da to budu oni koji su kreirali ovu virtualnu zajednicu, tj. ekipa koja upravlja Blogerom. Dakako, oni mogu potražiti stručnu pomoć izvana, kao što je Hrvatska vlada u osnivanju angažirala g. Smiljka Sokola na pisanju Ustava RH. Jednom napisan i usvojen Kodeks treba biti objavljen neko vrijeme prije svog stupanja u djelovanje (8-30 dana) kako bi članstvo imalo priliku pročitati ga i prilagoditi se njegovim zahtjevima prije nego što počne kažnjavanje.

U stvarnim državama koje prakticiraju metodu "zabrani i kažnjavaj" glavnu ulogu u izvršnoj vlasti ima policija. Policija trenira strogoću, tj. hvata one za koje se opravdano sumnja da su prekršili zakon. Tko će na Blogeru ponijeti ovu ulogu? Prvo što pada na pamet su moderatori, i njima po definiciji pripada slična uloga. Ali njih nema dovoljno za ozbiljan posao provođenja Kodeksa i ne bi bilo fer opteretiti ih time. Za razliku od policije, moderatori su mahom dragovoljci i svoje moderatorski rad obavljaju "pro bono". Što je sljedeće rješenje? Pa naravno - čitava blogerska zajednica. Švrljate po blogovima i naiđete na blog na kojemu se krše pravila Kodeksa, za koji ste i sami dali svoj glas i obećali se pridržavati ga. I želite da ga se pridržavaju i ostali članovi, kako bi ovaj blogo-ekosustav održali ugodnim mjestom za boravak. Što vam je činiti? Pa naravno - prijaviti taj blog Etičkom povjerenstvu. Za što treba imati odgovarajući mehanizam (e-mail adresa, posebni blog, web forma ...) koji će biti lako i brzo dostupan, jer ako bude kompliciran onda se nikome neće dati ulagati toliki trud radi prijavljivanja tamo neke budale. Ako poslije vidite da je vaš "vox populi" imao efekta i da je Etičko povjerenstvo kaznilo prekršitelja, imate zadovoljstvo da ste nešto promijenili, moguće nabolje. Zlonamjerno prijavljivanje treba također biti sankcionirano, kako bi se spriječio nastanak sindroma "tužibabe".

Sad više nije veliki problem oko izbora Etičkog povjerenstva. Za početak se mogu organizirati izbori u dva kruga - u prvom krugu neka zajednica predlaže kandidate za koje misli da su zaslužili tu dužnost na temelju svojih iskustava s njihovim blogovima. U drugom krugu neka se glasa i neka prvih N kandidata s najvećim brojem glasova postanu prvi članovi Etičkog povjerenstva. Za kasnije osvježavanje članstva se može razraditi protokol. Na primjer da se svake godine promijeni trećina članova povjerenstva. Odabir onih koji će se zamijeniti može biti na temelju njihove aktivnosti u radu povjerenstva, ili na temelju ocjene kvalitete rada od strane zajednice, ili nešto treće. Kandidate za popunu upražnjenih mjesta trebali bi predlagati sami članovi povjerenstva na način da predlažu kandidate za koje smatraju da svojim sudjelovanjem na Blogeru najbolje prakticiraju Kodeks. Dakle, ne one koji su uspješno izbjegli da budu uhvaćeni, nego one koji svojim sadržajima i komentarima uspješno promoviraju suštinu Kodeksa. Molim uočiti razliku. Također je potreban jedan dokument kojim će se Povjerenstvu dati podloga za rad i odlučivanje o primjerenim kaznama, koji će sadržavati naputke o tome kakve kazne se mogu propisati za pojedine prekršaje Kodeksa. Rad povjerenstva treba biti javan i njegove odluke svima dostupne putem službenog bloga Etičkog povjerenstva. Može se tamo postaviti rang lista najčešće kažnjavanih, ali i anketa za ocjenjivanje rada članova povjerenstva. Time bi se postigao korektivni efekt javnosti.

Sažetak:

Ovim rješenjem bismo uspostavili trodiobu vlasti u pogledu upravljanja kvalitetom Blogera na slijedeći način:

Uprava  - donosi Kodeks, koji je javni dokument usvojen od cijele zajednice;
Članovi zajednice - kontroliraju pridržavanje Kodeksa, prijavljuju prekršitelje;
Etičko povjerenstvo - izabrani predstavnici zajednice, ocjenjuju visinu prekršaja i određuju kaznu.

Nitko nema potpunu vlast, i postoje kontrolni mehanizmi. Glavni mehanizam treba biti javnost djelovanja svih sudionika zajednice. Time su postavljeni preduvjeti za vjerodostojnost sustava.   

Ima tu još nekih sitnica koje bi trebalo riješiti kao na primjer prijevremeni opoziv članova Etičkog povjerenstva ili pravila za mijenjanje i dopunjavanje Kodeksa kako bi on ostao suvremen. U suštini ovo je upotrebljiv sustav. Koliko bi bio djelotvoran ovisilo bi o svima nama koji sudjelujemo.

Prethodna epizoda:  Problem Slijedeća epizoda: Ma, otkud ti pravo?


unbeliever @ 06:33 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 15, 2008
Svi mi vjerujemo da znamo u čemu je problem o kojem je riječ u ovom postu: sadržaji koji su u suprotnosti s moralnim načelima. Je li to baš tako? Jesmo li svi svjesni problema, imamo li svi jasno mišljenje o njemu i jednake kriterije njegovog prepoznavanja? Naravno da ne! Ono što je nekome uobičajeno sredstvo izražavanja emocija nekome drugome će biti nepristojan i uvredljiv tekst. Pojmovi kao što su "moral" i "moralna načela" vrlo su podložni subjektivnim interpretacijama. (Jednu vježbu u tumačenju ovih pojmova imamo ovdje.)
Prije pedesetak godina na ovim prostorima imali smo vrijeme kad je bilo nedopustivo govoriti i pisati afirmativno o bilo kojoj religiji. Prije samo petnaestak godina smo imali vrijeme kad se o jednoj religiji nije smjelo napisati ništa loše, ali se o drugima moglo i preporučalo pisati što pogrdnije (vrijeme u kojem sam postao Unbeliever). Propagatori tih stavova, u oba slučaja, bili su duboko i istinski uvjereni da postupaju moralno i da štite istinska moralna načela. To pokazuje onu subjektivnost moralnosti.

Problem je bio u tome da ni u jednom ni u drugom slučaju nisu postojali jasno dogovoreni, formalizirani i javno obznanjeni kriteriji koji bi opravdali postupanje kakvo se odvijalo u praksi. Opravdanje se muzlo iz vimena neke univerzalne moralnosti, koja je, kao, svima trebala biti jasna. Naravno ovdje je, u oba slučaja, riječ o obmani. Obmani koju se svjesno činilo drugima ili nesvjesno samom sebi. (U logici argumentiranja ova obmana je odavno poznata kao "no true scotsman fallacy", ali o tome nekom drugom prilikom.)

U stvarnosti ne postoji nešto što bismo mogli nazvati univerzalnim moralnim principom. Stoga je pozivanje na univerzalnu moralnost nužno obmana. Moralna načela možemo stvoriti jedino ako ih kao društvo definiramo, prihvatimo i obvežemo se da ćemo ih poštivati. Pa i tada ta načela vrijede samo unutar društvene zajednice koja ih je definirala i usvojila. U Hrvatskoj ćemo svakako reći da pokazivanje genitalija u javnosti nije u skladu s našim moralom. U nekom amazonskom plemenu je uobičajena svakodnevna praksa da se hoda gol, jer je to drugačija društvena zajednica s drugačijim sustavom moralnih načela. A ni u jednom ni u drugom slučaju nećemo biti u stanju objasniti kako glasi moralno načelo koje je u vezi s tim ponašanjem. Naime, moralnost se vrlo teško definira našim pojmovima. Mi samo možemo definirati obrazac ponašanja - mi hodamo goli, ili mi ne hodamo goli. I jedno i drugo može biti moralno.

Tu dolazimo u domenu etike koja se bavi praktičnom primjenom moralnih načela. Etika, na temelju uopćenih moralnih načela koja možemo zamisliti ali ih ne znamo jasno opisati, propisuje skup uzorka ponašanja koja se uklapaju ili ne uklapaju u ta moralna načela. Možemo reći i ovako: moralnost predstavlja mentalni sklop koji određuje čovjekovo ponašanje, etičnost je skup uzoraka ponašanja koja su pridružena tom mentalnom sklopu.

Zaključak iz ovog dijela rasprave u vezi s Blogerom je slijedeći:

Da bismo uopće mogli bilo kakvim rješenjem obuhvatiti problem neprimjerenih sadržaja u postovima i komentarima na Blogeru, moramo problem definirati. Moramo osmisliti svoja moralna načela i na temelju njih opisati uzorke ponašanja koje na Blogeru smatramo dobrim i poželjnim, a potom i one koje smatramo neprimjerenim. To sve treba staviti u jedan dokument, koji ćemo nazvati "Etički Kodeks" iako su zamislivi i razni drugi nazivi. Meni se ovaj naziv sviđa jer izrijekom ukazuje da se tu radi o primjeni etike kao sredstva za implementiranje moralnosti. Etički Kodeks nije ništa revolucionarno, ima ga većina internetskih zajednica. Treba ga imati i Bloger. Kodeks treba biti lako dostupan s naslovnice Blogera.

U Kodeksu treba pisati i to da se svaki član ove zajednice obavezuje poštivati Kodeks ukoliko želi i dalje biti član te zajednice. Svaki član zajednice treba prilikom učlanjenja potvrditi da usvaja Kodeks i da će ga poštivati sve vrijeme dok je član ove zajednice. To je onaj dio kad zajednica uspostavlja svoja moralna načela i obavezuje se poštivati ih. Na taj način Kodeks postaje zakon koji vrijedi unutar te zajednice. Onaj tko ne želi poštivati Kodeks, slobodan je napustiti zajednicu.

Izvori inspiracije za izradu Kodeksa mogu biti Opća deklaracija o ljudskim pravima, Ustav republike Hrvatske, etički kodeksi nekih drugih internetskih zajednica.

Prethodna epizoda:  Pretpostavke Slijedeća epizoda: Trodioba vlasti


unbeliever @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 14, 2008
Ima jako puno tema kojima bih mogao zaposliti svoje sive ćelijice, pa bi bilo šteta trošiti ih jalovo. A da ovo razmišljanje ne bude jalovo, potrebno je usvojiti neke pretpostavke. Kako bi Bloger kao medij bio vrijedan ovog razmišljanja valja nam pretpostaviti da je Bloger javni medij u kojem se želi prakticirati načelo demokratičnosti (blogerokratičnosti?). Jer ako to Bloger nije, ako je Bloger privatna prćija, onda onaj tkogod njime vlada ima pravo reći - ja sam gazda i radim što hoću.
To dakako ne bi imalo puno smisla učiniti jer Bloger također nije ni zatvor pa svatko može s njega otići kad ga je i kamo ga je volja. Što bi vjerojatno većina nas i učinila nakon takve odluke gazda Matije.

Stoga ćemo pretpostaviti, neovisno o pravnom vlasništvu nad tehničkim rješenjem, da je Bloger kao medij, sa svim sadržajima na njemu, javan i u vlasništvu nas blogera. Te da se u skladu s tim treba u tom okruženju primjenjivati načelo blogerokratičnosti. 

Mnogi se pozivaju na ovo načelo, kao i na Opću deklaraciju o ljudskim pravima, kao argument protiv uvođenja bilo kakvog reda i pravila o sadržajima na Blogeru. Oni uglavnom, iz neznanja ili namjerno, zanemaruju 30. članak Opće deklaracije o ljudskim pravima koji kaže: "Ništa se u ovoj Deklaraciji ne može tumačiti kao pravo ma koje države, skupine ili osobe da sudjeluje u bilo kojoj djelatnosti ili da vrši bilo kakvu djelatnost usmjerenu na uništenje bilo kojih ovdje izloženih prava i sloboda."

Mnogima od spomenutih neće biti puno jasnije niti nakon ovog citata, pa evo jednostavnije: ne možeš se pozivati na ovu deklaraciju kao opravdanje ako činiš nešto čime ćeš drugima uskratiti prava koja im ta ista deklaracija jamči. Još jednostavnije: ne možeš svoj tekst opravdati člankom 19. Deklaracije ako si tim tekstom narušio nečija prava iz, na primjer, članka 12. Deklaracije.

Za one sklone formalnijem logičkom razmišljanju - članak 30. deklaracije govori o nedopustivosti samoreferenciranja, jer samoreferenca čini sustav nedosljednim, što je dokazao logičar Kurt Gödel svojim teoremom o nekompletnosti, prije osamdesetak godina.

Stoga ćemo također pretpostaviti da ni Deklaracijom, ni Ustavom, niti bilo kojim drugim poznatim dokumentom nije pojedincu zajamčeno pravo izražavanja mišljenja ako se tim izražavanjem mišljenja narušavaju zajamčena prava drugih ljudi.

<digresija> Jako mi je zanimljivo kako se spremno ljudi pozivaju na ljudska prava i slobode a da pri tome niti ne znaju što piše u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, uvjereni da su ljudska prava ono što je eto baš njima palo napamet. Koliko vas zna što piše u spomenutim člancima 12. i 19.? Koliko će vas potražiti na Googleu tekst Deklaracije da bi to saznalo? Bar u godini u kojoj se obilježava šezdeseta godišnjica usvajanje ove Deklaracije. Znate li uopće da je ove godine šezdeset godina od nastanka tog dokumenta koji su usvojile skoro sve države svijeta? Je li vam vaša vlast spomenula ovu godišnjicu? Pokrenula kakvu akciju, kampanju? Vjerojatno nije. Deklaracija o ljudskim pravima je među najbolje čuvanim tajnama u svijetu. Sve vlade ju kriju kao zmija noge. Zašto? Jer ju one najviše krše. <kraj digresije>

Na temelju ove dvije pretpostavke donosimo slijedeće zaključke:

  1. Ako je Bloger javni medij, ima smisla pokušati na njemu uspostaviti neki sustav upravljanja kvalitetom koji će biti na dobrobit svih članova zajednice;
  2. Ako se zbog implementiranja ovog sustava nametne ograničenje sloboda izražavanja mišljenja nekim pojedincima, to neće biti kršenje ljudskih prava sve dok se ta ograničenja prakticiraju radi zaštite zajamčenih prava drugih članova zajednice.
Sad kad smo postavili pretpostavke za razmišljanje, možemo prijeći na razmatranje samog problema. 

Prethodna epizoda:  Zabrani i kažnjavaj Slijedeća epizoda: Problem


unbeliever @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Po staroj navadi blogerske zajednice, mada to vrijedi i šire, prvo se bez puno razmišljanja o suštini problema najavilo nekakvo "rješenje" glede neprikladnih sadržaja, kako u postovima tako i u komentarima. Pa se na tu najavu "rješenja" javila gomila komentatora od kojih većina (čast časnim izuzecima) isto tako nije puno malih sivih ćelija zaposlilo na razmišljanju, kako o problemu tako i o rješenju.
Predloženo rješenje spada u klasu upravljačkih metoda poznatu pod nazivom "command & control", to jest "naredi i nadziri". Provesti potpuni nadzor pridržavaju li se svi naredbe, u praksi je neizvedivo. Stoga se obično ove metode u praksi zamjenjuju jednostavnijim rješenjem - "zabrani i kažnjavaj". Tu je potpuni nadzor zamijenjen metodom uzorkovanja, tj. kažnjava se one koje se uspije uloviti u prekršaju. Kao primjer svima ostalima, što podrazumijeva i element straha kao instrument provedbe. 

Svaka vlast kad se nađe pred problemom koji ne zna riješiti pribjegne metodi "zabrani i kažnjavaj" koja je uvijek na popisu kao izbor. Što je vlast manje sposobna, tim su veće zabrane i teže kazne. Ukoliko se vlada ne zamijeni nekom sposobnijom, ona uskoro postaje strahovlada, jer joj je glavni instrument vladanja strah. Primjer imate u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, nedavno usvojenom od Hrvatske Vlade, koji propisuje drakonske kazne za prekršitelje propisa u cestovnom prometu. Zašto te kazne neće doprinijeti sigurnosti prometa na cestama, kao što nije niti onih famoznih "nula promila"? Zato jer problem nije u kaznama već u iskvarenom pravosuđu koje zakon ne provodi dosljedno. Tako isto neće provoditi niti ovaj zakon, pa će i dalje bogati cestovni ubojice biti oslobađani jer "potječu iz društveno prihvatljive obitelji" dok će društveno neprihvatljiva sirotinja ostajati bez pola plaće ako ne veže pojas u autu. I zato ceste neće biti sigurnije, iako će Šukerova blagajna biti punija. Tako da punjenje državne blagajne ostaje jedini razlog za donošenje ovog zakona.

Iz tog primjera vidimo Koji je osnovni problem sa zabranama i kažnjavanjem njihovog kršenja - vjerodostojnost onoga tko odlučuje o tome je li zabrana prekršena i određuje kaznu za prekršaj. Hrvatsko pravosuđe odavno je izgubilo vjerodostojnost i to je glavni razlog zašto EU traži reformu pravosuđa prije nego nam dopusti ući u Europu. Ukratko - moramo postići da nam Europa opet vjeruje. Europa od nas zahtijeva vjerodostojno pravosuđe.

Rješenje koje se predlaže na Blogeru predviđa uspostavljanje svojevrsnog "blogerskog pravosuđa". Ideja je u svojoj suštini dobra, ali ideja nije dovoljna. I komunizam je kao ideja bio dobar, a vidjeli smo u što se izrodila njegova provedba. Ne bismo nikako željeli da se nešto tako dogodi ovdje, zar ne? Kvalitetna provedba je ključni faktor, a prvi i najveći problem u implementiranju blogerskog pravosuđa je uspostavljanje njegove vjerodostojnosti. Veliki broj komentatora je na to ukazao, ali nije se baš vidjelo nekih ideja za rješenje.

U komentarima se predlaže i uspostavljanje Etičkogo povjerenstvo koje će predstavljati pravosuđe, tj. koje će u pojedinim slučajevima odlučivati u kojoj mjeri su moralna načela prekršena te odrediti primjerenu kaznu prekršitelju. Članovi povjerenstva odabrat će se između blogera koji nisu kažnjavani. Trenutno još nitko nije kažnjen po novome zakonu, pa su svi kandidati. A među tim svima ima i onih koji su već kršili načela, jer da takvih nema mi ne bismo ni tražili rješenje. Ali zakon se ne smije primijeniti retroaktivno (Ustav RH, Članak 31. - "Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom.") Dakle, pitanje je koga odabrati? I tko će odabrati? Povjerenstvo za izbor Etičkog povjerenstva? A tko će i kako odabrati ovo povjerenstvo? Problem je rekurzivan, i nema zadovoljavajuće rješenje u konačnom vremenu.

Kako nemam navadu kritizirati ako uz to nemam i prijedlog rješenja, to ćemo se u slijedećem postu pozabaviti malo detaljnije problemom i (mogućim?) rješenjem. 

Prethodna epizoda:  ~ Slijedeća epizoda: Pretpostavke


unbeliever @ 20:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 13, 2008
Dani se vrte u krug. Na kraju svakog dana naiđem opet na onaj krevet iz kojega sam ujutro krenuo.

unbeliever @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 10, 2008
Nekih pola sata nakon isplovljavanja iz marine, brodica uzme stabilan kurs. Zadnji tragovi kopna su iščezli iza horizonta. More je mirno, jedva namreškano blagim maestralom. Osim blagog šuškanja jedara, škripe užadi i pokojeg pljuska valića o provu, ništa se ne čuje. Jutarnje sunce, toplo ali još ne jarosno, grije posadu koja se, nemajući što pametnije raditi, bavi fotosintezom izvaljena kojekuda po palubi. Samo skiper sjedi za kormilom, tek ovlaš ga pridržavajući jednom rukom. Brodica je opremljena autopilotom ali ga skiper nikad ne koristi. I suviše dobro poznaje ovo more. Blago i darežljivo, ipak zna iznenaditi naglim refulima vjetra.

"Ahhh, nema ništa ljepše nego ovako isploviti na otvoreno more u mir, tišinu i čistoću izvorne prirode ..." - pokušava netko zapodjenuti razgovor.
"Mmmmhmmm ..." - odgovora netko iz čiste pristojnosti koje se nije uspio otarasiti prije ukrcaja.
Nitko drugi se ne javlja.
Opet nastupa tišina.
Fotosinteza.

*   *    *

Na horizontu se pojavljuje neki objekt, ali nitko ne obraća pažnju na njega. Pravo je pred pramcem i kako mu brodica prilazi on postaje sve veći, otkrivajući naposljetku da se radi o plutači na kojoj je postavljena poveća crvena tabla s natpisom u žutim slovima.

"Šta je ono?"

Svi pokazuju zanimanje za plutajući objekt. Skiper neznatno mijenja smjer tako da brodica prolazi sasvim blizu plutače, pa se jasno može pročitati natpis.

"OPASNI EKSPLOZIVNI OTPAD. ZABRANJENO ZADRŽAVANJE."

"Koji je ovo jarac?"
"Kakav sad eksplozivni otpad?"
"Pa nasred Jadrana?"
"Ovo ima bit' neka zajebancija?"

Skiper: "Ovdje su nakon Drugog svjetskog rata bacali zaostale neeksplodirane bombe, mine i ostali ratni otpad. Računalo se da je dovoljno daleko od kopna i dovoljno duboko pa neće biti štete ako to i eksplodira kojim slučajem. To je trajalo godinama."

"Jebote, koji su to kreteni pobacali?!"
"Bombe, rašpe, livolvere ..."
"Pa i da ne eksplodira, to sve dolje trune i kemikalijama zagađuje podmorje!"
"To vam je ona bivša pokvarena komunistička vlast. Jebalo se njima za okoliš. Sve gol lopov i ubojica ..." javlja se pozicija.

Skiper: "Hm, koliko ja znam i ova vlast je tu pobacala štošta, poslije ovog zadnjeg rata."

"Sve gol lopov i ubojica ..." javlja se oporba, kao zakašnjeli odjek.

Skiper: "A i ja sam nešto bacio ..."

"Molim?"
"Skiperu?"
"Zagađuješ okoliš?"
"A šta si bacija, gospe ti?"

Skiper: "Prije dvije godine, poslije razvoda. Bacio sam vjenčani prsten."

Tišina.

* * *

Plutača polako odlazi prema horizontu iza krme.
Osim blagog šuškanja jedara, škripe užadi i pokojeg pljuska valića o provu, ništa se ne čuje.

Fotosinteza.

Skiper: "E, a činilo mi se prikladno mjesto ..."

unbeliever @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, srpanj 5, 2008
Tin Ček, ček ... ovaj mi je naslov odnekud poznat... aha, otuda! Je l' itko napravio analizu distribucije osobnih imena u hrvatskoj književnosti? Nekako mi se čini da je Gustla najviše: August Šenoa, Antun Gustav Matoš, Gustav Krklec, Augustin Tin Ujević, August Cesarec, August Đarmati, Ivan August Kaznačić, Augustin Čengić, Augustin Čičić ... ima sigurno još kojih se sad ne mogu prisjetiti. Kako god, jednom je od njih danas rođendan, i čime ćemo to dostojno obilježiti ako ne svakidašnjom jadikovkom. Ne što je među najpoznatijima, već što mi nekako danas baš paše.


                SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA
                                   Augustin Tin Ujević


Kako je teško biti slab,    
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!







 

unbeliever @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Oštrite zube svaki dan da vam panj ne bi bio pokriven paučinom a mrkva pretvrda.

Da bi vam ova rečenica postala jasna kliknite ovdje.
I ostavite svoj trag tamo gdje dođete.

unbeliever @ 10:16 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.