Blog - lipanj 2009
utorak, lipanj 30, 2009


Svaki oblak ima srebrni obrub, stara je engleska izreka koja nam hoće reći da ne treba gubiti nadu u vrijeme poteškoća (recesije?) jer poslije dolaze bolji dani. Ovaj oblak koji je u današnje predvečerje sakrio sunce na zalasku ne da je imao obrub već pravi srebrni šlingeraj. Za njim su došli drugi oblaci i sad lijeva kiša i grmi. No, bar popušta ova sparina. Ima nešto u toj izreci. 
unbeliever @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 28, 2009
Jučer smo moja petašica i ja otišli u kino pogledati crtić 'Coraline'. Coraline je tipično predpubertetsko dijete kojoj roditelji ne posvećuju dovoljno pažnje i vremena. Pa ona, opet tipično, poželi imati neke druge, bolje roditelje. I eto ga na - dobije priliku da joj se želja ostvari. Susreće svoju drugu majku (other mother) i oca, koji su sušta suprotnost onim prvima. Stalno su s njom, ugađaju joj, pripremaju razne lijepe stvari, iznenađenja, zabavni su ... ali (k vragu taj obavezni ali!) pozadina te idile je mračna, jako mračna!
Dalje neću o sadržaju - odite gledat' film. No, oprez pri tom - film je u žanru horora! Ambijent od kojega podilaze srsi: stara zapuštena kućerina na osami, okolina zarasla i natopljena stalnom kišom i maglom, prevladavaju scene u mraku i sjeni. Likovi groteskni i posvema otkačeni, glazba satkana na makabrističnoj potki. Ne čudi ako se zna da je režiser Henry Selick, isti onaj koji je režirao 'The Nightmare Before Christmas'. (Niste gledali? Alzo, dakle ...) Ali osnovna ideja filma - razmišljanje o pitanju 'Jesu li moji roditelji baš tako grozni' - možda i zaslužuje upravo takav pristup.

Scenarij je nastao na osnovi istoimenog djela Neila Gaimana, koji je vrlo maštovit ali tipizirani pisac scenarija za stripove, što je ovom filmu donijelo jedinu zamjerku - da nema konteksta. Tu vam je scena, tu su vam likovi, tu vam je priča. Prije toga nema ničega, poslije toga nema ničega, uokolo nema ničega. Što isto nije neuobičajeno za horor (vidi: 'Kako napisati scenarij za horor'). Filmofili su Neila Gaimana imali priliku upoznati kroz film 'Stardust', snimljen po njegovom romanu, koji je bio blockbuster prije dvije godine. Film nisam gledao ali sam pročitao roman. Nije me impresionirao. Lagano štivo za čitanje na ljetovanju. 

Elem, 'Coraline' je prilično jezovit film, i petašica se u nekim scenama stiskala uz taju. Ipak, posljedice nisu bile trajne, ništa što komad dobre švarcvaldice u slastičarni 'Dolcevita', začinjen s malo šale i vedrog smijeha, ne bi mogao popraviti.
unbeliever @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, lipanj 26, 2009
Michael Jackson (1958 - 2009)

Iskreno, tvoje mi pjesme nikad nisu puno značile u životu. Ali ostavio si veliki trag na površini ovog svijeta, i iskreno mi je žao zbog svega što ti je taj svijet učinio za uzvrat. 

Mjesecohodaj u miru.

unbeliever @ 06:37 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 25, 2009
Sjedim na sastanku uprave s prodajom radi koordinacije aktivnosti na poslovnim prilikama. Oportjuniti menadžment miting, rekli bi novovjeki, u gljiva-poslije-kiše menadžerskoj školici na brzaka obrazovani, menadžerčići. Sjedimo u sobi za sastanke F (ima ih od A do I), pijuckamo kavice. Svi pred sobom imaju rokovnike ili bilježnice i zapisuju bilješke sa sastanka. Minits of miting, rekli bi oni ... spomenuti. Ja isto imam bilježnicu ali još nisam našao ništa vrijedno bilježenja, nema nekih poremećaja, sastanak se sveo na pobrojavnaje tko šta radi i što još treba uraditi.
Voditelj poslovne jedinice X, koji sjedi pored mene, nema ni bilježnicu ni olovku i isto ne piše ništa. No onda u jednom trenutku, uz tiho promrmljano "Samo malo..." on uze moju bilježnicu i istrgne iz nje list; zatim uze moju olovku i poče pisati. Ništa od smijem li, mogu li, biste li dozvolili ... ili neke slične fraze uobičajene u uljuđenom svijetu. 

Kad je sastanak završio moj stolni susjed presavine onaj list na četvero i spremi u džep. Isto tako moju olovku spremi u drugi džep (bez da ju je presavinuo na četvero). I ode, bez riječi i pogleda. 

Sad, nije da je neka vrijedna olovka. Od onih kompanijskih, reklamnih. Imam ih još dvadesetak u ladici. A i bilježnica je kompanijska reklamna, spiralni uvez pa se i ne primijeti jedan list manjka. Svejedno, ostaneš iznenađen ponašanjem osobe koja je prilično visoko u hranidbenom lancu i kompanijskoj hijerarhiji. Odijelo, kravata, njegovana frizura, uredno izbrijano lice i sve to ... pa očekuješ neke norme uljudbe koju bi valjalo pokazati. 

Neugodno iznenađenje, mada neveliko. Svakako puno manje od onoga kad sam ugledao jednog od naših vrhovnih menadžera kako skače na stolu u ritmu Thompsonove uspješnice. 

Možda previše očekujemo?

A možda očekujemo premalo? I premalo zahtijevamo? Postavljamo standarde na temelju pogrešnih kriterija, pa nas onda ljudi iznenađuju. Srećom ima i ugodnih iznenađenja. 

Naš kućni majstor J. voli gitarističku glazbu. Ponekad s njim razmjenjujem CD-ove, mada je njegov ukus, za razliku od mog klasicističkog,  više usmjeren na rock i metal. Ne bi čovjek očekivao kad ga vidi onako trbušastog, prosijedog, u plavom umašćenom i flekavom kombinezonu. A zašto ne?

Naš I., voditelj proizvodnje, ima neurednu čupavu kosu, vječito je u trapericama, frflja dok govori nekim zagorskim narječjem pa ga stalno moram pitati da ponovi što je rekao. Ne biste očekivali da mu je Mozart omiljeni kompozitor? A zašto ne?

Naš prodavač Z. odlično pjeva rock. Pokriva pjesme Joe Cockera tako da bi mu i sam Joe pozavidio kad bi ga čuo kako pjeva "Unchain my hart". Ne bi čovjek rekao kad ga vidi kako prima narudžbe, ispisuje račune i otpremince. A zašto ne?

Naš elektroinstalater K. objavio je jedan roman i nekoliko pjesama, napisao kazališni komad u stihovima za djecu (koji se i izvodi), radi vrlo lijepe drvoreze i uzgaja bonsai stabalca. Ne bi nitko očekivao kad ga vidi kako tegli onu svoju kutiju s alatom na jednom ramenu i svitak kabela na drugom. A zašto ne?

Zašto su naša očekivanja toliko vezana uz izgled i položaj u društvu? Zašto nas uvijek iznenadi nekultura gospode u skupim odijelima ili otkriće intelekta u radničkom kombinezonu?

Istina je da primjere i jednog i drugog susrećemo svakodnevno. 
A opet se držimo onih stereotipa.
unbeliever @ 08:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 23, 2009
Samo za akademsku građanku Mimmy koja je očigledno Yngwiev fan. No dobro, možete i vi ostali slušati. Yngwie Malmsteen, kojemu malo potpomaže Steve Vai, piči Pachelbelov Kanon u D. Kvaliteta snimke je ... tak, tak ... YouTubeovska. Pomaže ako se klikne HQ. 

BTW, iako nisam baš pravi fan, Yngwiev "Concerto Suite for Electric Guitar" je u mojoj kolekciji na istaknutom mjestu. To je taj s Japanskom filharmonijom. Imam još i "Rising Force", tamo ima jedna stvar, Farewell, koja me uvijek podsjeti na Bachov Bourree, koji sam prije puno, puno godina i sam znao odsvirati na gitari, a volio sam i slušati kako ga izvode Jethro Tull ...

Ako nekoga zanima imati za po doma, ovdje je:
http://rapidshare.com/files/247845584/098CanDYngwMalm.rar
unbeliever @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 22, 2009
Jesam li već spomenuo da je petašica s mamom na moru pa su na moja nejaka pleća pali svi kućni poslovi, uključujući i kuhanje ručka? Jesam? O.K. Dok sam podlijevao pureći zabatak (fino nasoljen i namazan senfom) da mi se lijepo ispeče, slušao sam prigodni praznički i zadnji predsjednički govor Stipe Mesića u šumi Brezovica, odakle je počelo da bi na kraju završilo kako je završilo. Opaprio Stipe po farizejstvu onih na vlasti.
Poslije, dok se grijala voda za pofurit mlince, svratim na Index vidjeti kakvi su komentari na predsjednikov govor. Članak kratak i šturo informativan, jedva da je prošlo deset minuta od govora, nije se stiglo pošteno napisati, bit će poslije opširnije.

Ali zato komentari ispod članka! Ima ih pet puta više nego i članka i Mesićevog govora zajedno. I naravno, razmahala se naša omiljena igra partizana i ustaša. Mi u šumi, oni u polju ... časte jedni druge prekrasnim pridjevima da je milina za čitat, a počesto ni ne kužiš tko koju stranu zastupa. Bitno je da se pljuje po neistomišljeniku.  

Pasem malo po komentarima i cerekam se. Tako naiđem na post izvjesnog forumaša koji sebe zove "simetozaratin" a možda se i zove Šime Toza Ratin, tko će ga znati. Piše Šime između ostaloga i ovo:

Citat [simetozaratin]: "... sramotno je da se sutra na dan državnosti ne postoji ni jedan film o njemu da se prikaže na htv vec ide troja, e to je problem a ne nekakvi partizani i ustaše! "

Sad, tu se ja stvarno slažem s našim Šimom, ali iskoristim ponuđenu priliku za pokazati svim tim svađalicama na forumu koliko su glupe njihove rasprave i svađe. Pa uletim s odgovorom na Šimin post:

Citat [Unbeliever]: "Naši najveći hrvatine tvrde da smo mi hrvati porijeklom iz Irana. Znači nama je Troja povijesno značajnija od Bleiburga i Jasenovca. Pod Trojom je moguće poginulo više hrvata nego pod Staljingradom. Trebalo bi se poći poklonit tim žrtvama ... "

Nije trebalo čekati više od dvije minute i eto ti reakcije na moj izazov. Piše:

Citat [Madeleme]: "a ti si porijeklom mame fifi i susjedovog mješanca dvorištarca pa ti ionako svejedno."

E, dragi moj (ili moja?) Madeleme, nije ti trebalo zalajat na starog forumaškog vuka ... eto mog odgovora:

Citat [Unbeliever]: "AHA! Ti si od onih što pljuju po hrvatskim žrtvama i herojima svih hrvatskih ratova. Još ćeš nas sve na lajni odvuć u Haag! Izdajico i mrzitelju svega hrvatskoga!"

Otišao sam bacit mlince u kipuću vodu, malo promiješao i ocijedio ih. Onda s njima na mast od pečenja i natrag sve skupa u pećnicu. Dok je to bilo gotovo, eto ti odgovora od Madeleme:

Citat [Madeleme]: "ja šutnem nogom miješane pudlice koje se prave lafčine"

Joj, to je zaboljelo! Dakle treba malo drastičnije mjere poduzeti:

Citat [Unbeliever]: "Dakle mrziš i svako Božje stvorenje. Nasilnik i antikatolik! Protiviš se nauku Isusa Krista spasitelja našega? Gdje ti je ljubav i milosrđe? Odi se hitno krstiti da se možeš ispovijediti i zaslužiti carstvo nebesko. Jer neizmjerna je ljubav božja, on je milostiv i prema takvim zabludjelim ovcama poput tebe. Pokaj se!"

Mlinci su se zapekli, zabatak je krasno porumenio. Odgovora od Madeleme nema. Niti ikakvog daljnjeg posta od dotičnog.

Izgleda da se pokajao. Haleluja!

unbeliever @ 14:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Misao koja mi se javila dva posta prije bila je prilično ustrajna pa me natjerala da iskoristim dio ovog produljenog vikenda u potrazi za novim dopunama moje zbirke izvedbi Pachelbelovog Kanona u D-duru. Prvo sam prekopao YouTube i našao tridesetak upotrebljivih uradaka. Zanemario sam one tipa "evo kako ja sviram Pachelbela već nakon trećeg sata učenja klavira". Onda sam, slijedeći jedan link s YouTubea došao do nekih dalekoistočnih web mjesta gdje sam otkrio da je Pachelbelov Kanon jako popularan među kinezima, koreancima, japancima i ostalim dalekoistočnim narodima i narodnostima.

Tu je nastala prava Kanonada u D-duru, rezultat koje je bilo povećanje moje zbirke Pachelbelovih Kanona za oko tri puta. Trenutno stanje je 198 izvedbi, ali imam još neke linkove koje moram provjeriti pa je moguće da uskoro premašim dvjestoticu. No moguće je i da se brojka smanji, jer u ovoj poplavi možda mi je promakao i koji duplikat. Kao i svakom pravom kolekcionaru, cilj mi je sakupiti što više jedinstvenih izvedbi Pachelbelovog Kanona u D. Naravno, na netu se nađe na puno mjesta ista izvedba, često s nepotpunim, pa i posve pogrešnim, podacima o izvođaču, kompozitoru pa i samom djelu.

Tako sam pronalazio da se Kanon pripisuje Mozartu ili Bachu, pa čak i Vivaldiju. Ovo s Bachom se i dade razumjeti ako se zna da se Pachelbel družio s obitelji Bach, pa je kraće vrijeme bio i učitelj malom Johanu Sebastianu. Ali Mozart!?

Malo me ražalostilo što sam otkrio da izvedbu na trubi, za koju sam do sada vjerovao da pripada Milesu Davisu, zapravo izvodi Wyntom Marsalis. To sam kompenzirao otkrićem da ona izvedba na električnoj gitari, dosad anonimna, dolazi ispod pristiju Yngwie Malmsteena. Otkriće je bila i obrada japanskog gitarističkog dua Depapepe (Takuya Miura & Yoshinari Takuoka), a kao jagoda na šlag došla je izvedba na akustičnoj gitari Joea Satriania. Hm, da, valja priznati - poslije Kanona moja slijedeća opsesija su gitare.

Kako ja ne dopuštam da moje opsesije vladaju mnome, s vama ću podijeliti jednu sasvim drugačiju izvedbu.




Ovo bi se moglo nazvati izvedbom "a capella" samo što tu nijedan glas nije izašao iz glave, pa bi se prije mogla zvati "vox ex machina". Izvedba je nastala pomoću Vocaloida, programa razvijenog u Yamahi prije pet-šest godina. Vocaloid je program za sintetiziranje ljudskog pjevanja unosom teksta i melodije. Za Vocaloid se posebno razvijaju glasovi, koji se dodaju u program i dobivaju svoja imena kao i stvarni pjevači. Postoji već priličan broj glasova za Vocaloid, raznih narodnosti, muških i ženskih (Leon, Lola, Miriam, Meiko, Kato, Big Al, itd.).

Hatsune Miku je prvi glas razvijen za noviju verziju Vocaloid2. Ime joj je nastalo kombinacijom japanskih riječi Hatsu (prvi), Ne (zvuk) i Miku (budućnost). Japanka je, rođena 31. kolovoza 2007. (A vidi ju kako već pjeva!) Osnova za njen glas dobivena je uzorkovanjem glasa japanske anime glumice Saki Fujita. 

Kagamine Rin i Len su blizanci. Prezime im je nastalo kombinacijom riječi Kagami (zrcalo) i Ne (zvuk), a osobna imana su im igra riječima "lijevo" i "desno". Oni zapravo nisu brat i sestra već uzajamni odrazi u zrcalu, iako je Len muško a Rin žensko. Oba glasa nastala su na uzorku glasa anime glumca Asami Shimoda.


unbeliever @ 08:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 21, 2009
Tu mudrost izrekao je ujak Ericha Kestnera u dječjem romanu "35. svibnja", dok su on i njegov netijak sjedili na prozoru i, mašući nogama, čekali da im pozlije poslije obilnog ručka. To sam pročitao negdje u petom razredu osnovne škole i od tada ne postavljam pitanja o tome što netko radi ili što voli a što ne voli, sve dok time ne ulazi u moj prostor slobode.
Petašica je s mamom otišla na more, pa su sad sve šetnje s Malom i Lorom moje. Zato neka vas ne čudi što će se većina zbivanja vrtiti oko tih šetnji. Danas, netom što je otkucalo podne, krenuli smo na uobičajenu rutu prema livadici iza škole. Usput smo svratili porazgovarati s Gizmom, a ja sam i malo brstio po višnji koja je taman najbolje dozorila. Odlično za otvaranje apetita prije nedjeljnog ručka.

Još izdaleka primijetim na livadi čovjeka kako čuči nedaleko brežuljka pod kojim je zapušteno školsko protivavionsko sklonište. Prvo sam pomislio da se netko igra s kakvim psom, ali kako smo prilazili vidjeh da čovjek drži u ruci kartonsku kutiju. Nalik onima u kojima se dostavlja píca.

Prišli smo još malo. Bogme jest kutija za pícu. Otvorena. Poklopac visi prema dolje. A čovjek u ruci drži trokut píce, i jede. U slast, izgleda.

I Lora i Mala su skužile da je klopa u pitanju pa su se uznemirile. Da ne bi bilo belaja, ja potegnuh iza pasa njihove vodilice i prikopčah ih. Sad je i čovjek primijetio nas, pa je ustao, držeći i dalje kutiju u rukama.

"Jesu li opasni?" - dovikne.

"Ma nisu, ali su skužile da jedete nešto pa bi vam dosađivale da i njima dadete" - nasmijem se.

Čovjek je bio raspoložen za razgovor. Pitao me jesu li psi moji i koje su pasmine (objasnio sam mu pasminu DODž), i ostavljaju li dlake po stanu i još mnogo štošta u vezi s psima. Lijepo smo se napričali.

Nije nam rekao zašto jede pícu nasred livade.

U skladu s mudrošću Kestnerovog ujaka, ja ga nisam pitao o tome.

Netko voli kupus, netko zeleni sapun.

Netko voli jesti pícu nasred livadice.

unbeliever @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 0
Mala lovi Loru po livadi iza škole. Lora je starija ali je svejedno brža i mala ju ne može uloviti ako Lora to neće. Ali kako se radi o igri, Lora povremeno pusti da ju Mala ulovi pa se onda valjaju po travi. 

Iznad nas su sivi oblaci prekrili čitavo nebo.
Između oblaka i nas lete ptice, većinom lastavice ali proleti i poneki vrabac i grlica. Kažu - kad lastavice lete visoko onda neće biti kiše. Ove lete prilično visoko ali mrgodni oblaci kao da ih namjeravaju demantirati.

Između ptica i oblaka lete dva MIGa 21. Diglo ih nebu pod oblake, valjda da čuvaju kineskog predsjednika pri povratku kući. Da ga ne bi tkogod u zraku ... možda ove lastavice? Nikad se ne zna. Kao, umilno cvrkuću i love mušice po zraku a onda odjednom - BANG! Pa ti sad vidi kako ćeš svijetu objasniti da ti lastavice napadaju strane državnike ... Gledam one MIGove. Šestare, poput jastrebova koji traže plijen. Čini mi se, sad će se obrušiti na koju lastavicu.

Stojim na sredini livade, zvjeram u te avione i zviždim. Pokušavam sastaviti Pachelbelov Kanon u D-duru. Započinje s dionicom violončela koja je lagana, ima temu od osam nota D-A-H-Eis-G-D-G-A koja se do kraja ponavlja nekih pedeset i četiri puta. Nakon drugog ponavljanja ubaci se prva violina i njenu melodiju isto uspijem odzviždati, pa izdržim i ulazak druge violine, ali kad upadne viola onda sve ode dovraga ... pa onda opet krećem ispočetka. Znam da je uzaludan posao, ne možeš zviždati polifono, ali šta da čovjek radi na sred livade dok se Lora i Mala jurcaju okolo ...

Razmišljam kako već dugo nisam dodao novi primjerak u svoju zbirku izvedbi Kanona. Svatko valjda mora imati neku opsesiju. Moja je Pachelbelov Kanon u D-duru. Skupljam njegove izvedbe i varijacije. Do sada sam skupio šezdeset i devet. A nedavno sam primijetio par novih izvedbi na YouTube-u. 

Morat ću ih snimiti za zbirku. I potražiti ima li još koja izvedba koju nemam.

unbeliever @ 01:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 20, 2009
Izvjesna starletica kojoj je počela nedostajati pažnja medija objavila je urbi et orbi da joj je Berlusconi platio za seks. I sad se cijeli svijet zgraža nad tim skandalom.

Kao, nisu to do sada mogli ni zamisliti.

Alzo, poglečte si malo čovjeka - taj u zadnjih dvadeset godina nije omirišal seksa ak' ga nije platil. Pa kaj se sad snebivamo?
unbeliever @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 18, 2009
Nazvala me sinoć moja prvorođena i pita da jesam li uplatio loto. Nisam, rekoh.

Prije pet šest godina imao sam razdoblje od oko godinu dana kad sam svake subote uplaćivao sistemski listić od osam kombinacija. Razlog tome je bio zajednički odlazak na tržnicu sa suprugom. Negdje oko polovine kupnje, kad bi se vrećice dosta napunile, ja bih otišao na stranu s tim vrećicama i čekao na klupi dok ona obavi ostatak kupovine. E, ta klupa je bila baš ispred kioska u kojem se prodaje lutrija. I tako, da skratim vrijeme čekanja, ispunjavao sam loto listić. Imao sam nekih sitnih dobitaka, mogu reći da sam povratio investirano

Rutina se od tada promijenila i ja više ne igram loto. I sad pita prvorođena jesam li uplatio, kaže - izvučen je onaj grozomorni dobitak koji već više od mjesec dana stvara redove pred uplatnim mjestima Hrvatske lutrije. Dva su dobitnika, jedan u Bjelovaru i jedan u Velikoj Gorici. Pa se ona ponadala. šteta.

Rekoh joj da baš i ne bih bio sretan kad bih dobio tolike novce odjednom na lutriji. Mislim da bi mi to totalno poremetilo život, i to vjerojatno na gore.

Nije da nisam razmišljao što bih sve mogao napraviti s tolikim novcima.

Volio bih da mogu te novce zaraditi kroz, recimo, nekih tri-četiri godine. Dio po dio. Ali nikako sve odjednom, ovako iz vedra neba.

Nisam uplatio loto.

unbeliever @ 07:07 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 14, 2009
Ljetno je doba, sunce i vruć vjetar našpanali su mi putni živac i gude na njemu ariju koja budi slike neznanih daljina. Ali nisu samo daljine tajanstvene i zanimljive, ima toga i bliže. Avanturist sa srcem i maštom ne mora ići daleko da bi doživio pravu avanturu.

Manje od sat vremena vožnje trebalo nam je za stići u Ogulin. Mjesto kroz koje sam prošao najmanje pedeset puta a nikad se nisam zaustavio, nikad pogledao koja to ljepota ljude drži ovdje. Vrijeme je za ispraviti tu pogrešku.

Ime grada Ogulina nastalo je najvjerojatnije od latinskog izraza "ob gula" što znači ždrijelo ili ponor. Odnosi se na ponor rijeke Dobre koja u najstrožem centru grada nestaje pod zemljom.
Đulin (i Zulejkin) ponor Taj ponor ogulinci nazivaju Đulinim ponorom u sjećanje na djevojku Đulu koja je skočivši u ponor završila svoj život nakon što je saznala da je njezin dragi poginuo u bitci. Pričaju ljudi još jednu legendu, o djevojci Zulejki, kćeri turskog zapovjednika frankopanskog kaštela, koja je također skončala u ponoru ne željevši se udati za plemenitaša kojega joj je namijenio otac. Đulin ponor ulaz je u najveći kraški špiljski kompleks u Hrvatskoj, špilju Medvednicu koja se prostire ispod velikog dijela Ogulina. Tako možemo reći da Ogulin čine dva grada, jedan na površini kojega nastavamo mi smrtnici i drugi u podzemlju u kojem se zasigurno stanovnici brojna mitska i nadnaravna bića. A sa zidina tvrđave nad Đulinim ponorom, one iste kojom je zapovijedao Zulejkin otac, puca pogled na Klek, planinu na čijem vrhu, potvrdit će vam svaki ogulinac, vještice redovito priređuju svoje vještičje konferencije. Zbog toga skoro da ne možete vidjeti vrh Kleka bez oblaka nad njime.

Tako bajkovito okružje, krcato legendama, mitovima i pripovijestima, moralo je iznjedriti nekoga tko će sve to moći obuhvatiti svojim srcem i maštom i onda ostaviti potomstvu da se ne zaboravi. I zato je upravo Ogulin postao rodno mjesto IBM - Ivane Brlić Mažuranić, najveće pripovjedačice legendi u dosadašnjoj povijesti hrvatskog naroda.

I upravo to nas je privuklo u Ogulin, dođosmo ponovo doživjeti Ivanin svijet, slušati bajke i priče iz usta današnjih pripovjedačica, pogledati vire li iz ponora Bjesomar i njegovi bjesovi, plešu li u vatri ispod onog kotla Malik Tintilinić i njegovi domaći, i je li Neva Nevičica sretna sa svojim Olehom banom u njihovim čađavim dvorima ... ukratko - došli smo na Ogulinski festival bajki.

IBM

Centar subotnjih zbivanja bila je scena Regoč, smještena unutar zidina stare frankopanske tvrđave nad Đulinim ponorom, odmah pored zavičajnog muzeja Ogulina. Odmah na ulazu smo susreli jednu vilu, a malo dalje smo zatekli Stribora kako jednoj posjetiteljici tumači sve prednosti dolaska u njegovo začarano selo mladosti.

   

Pripovjedačice su nas pozvale da pođemo s njima na mirno mjesto gdje će nam one ispričati nekoliko bajki. Pošli smo za njima u park pored Đulinog ponora i posjedali na travu po sjenovitoj padini, kao u amfiteatru. Uokolo su cvrkutale ptičice, a ulica je ostala dovoljno daleko da se buka prometa više ne čuje. Mogli smo slobodno uploviti u bajku koju nam je pričala Jasna Held, prva hrvatska profesionalna pripovjedačica bajki. 



Katharina Ritter je njemica i ona nam je pričala bajke na njemačkom jeziku, ali sve smo razumjeli bez ikakvih problema. 



Oko sat vremena družili smo se s Mačkom, Ptičicom, Patuljkom i Vješticom, pa onda s Jozom i prasicom Bjelicom, pa s lijenim Larsom i danskom kraljevnom ... jedan od najkraćih i najbolje potrošenih sati ove godine ....

Po povratku u tvrđavu naišli smo na bend bubnjara koji su zdušno udarali po svojim instrumentima. Nisu baš svi bili u ritmu, ali volja je bila izrazito prisutna. 



Uz ludi ritam bubnjeva, u blizini su se dječica zabavljala izradom raznih čarobnih artefakata od gline - vještičjih šešira, posuda za miješanje čarolija, i drugih predmeta tajanstvene namjene. Sve te njihove proizvode je majstor čarobnjak keramičar stavio u svoj čarobni lonac-pećnicu u kojoj je plamen predmetima podario čarobne moći i dugotrajnost. 

   

U popodnevnim satima je u programu bilo prikazivanje crtanog filma "Čarobnjakov učenik". Nije nam se sjedilo u dvorani uz crtić, pa smo najprije obišli zavičajni muzej Ogulina a potom odlučili vrijeme do večernje seanse pričanja bajki prekratiti izletom do olimpijskog centra na Bjelolasici. Stigli smo tamo za manje od pola sata, prošavši pritom sasvim blizu Kleka oko kojega su letjele vještice. Bjelolasica je također bila u znaku svijeta IBM, svuda su se mogle vidjeti slike s temama iz Ivaninih priča. Nas je ponijela ljepota okoline pa smo pošli u šetnju prirodom. 



S Bjelolasice smo se vratili taman na početak nove pričaonice. Ovaj puta se Jasni i Katharini pridružila francuskinja Nathalie Bondoux koja je, naravno, pričala priče na francuskom jeziku tako da smo uživali u bajkama trojezično. Najzanimljivija je bila završna priča o tri kozlića i trolu u kojoj su sve tri pripovjedačice sudjelovale naizmjenično pripovijedajući dijelove priče na svom jeziku. 



Nažalost, scena za ove pripovijesti nije bila najsretnije odabrana unutar zidina utvrde. Sunce na zapadu je bilo dovoljno nisko da se provuče ispod krošnji i dovoljno jako da nam svima bude prilično vruće. Uz to je bila i prilična buka od zbivanja uokolo, što je utjecalo na koncentraciju kako pripovjedačica tako i publike.

Nismo dopustili da nam taj mali detalj pokvari dan i pošli smo kući u veselom raspoloženju, s punom torbicom lijepih utisaka. Utisci su bili puno ljepši od onih s viteškog turnira od prošle subote, a razlog tome je lako otkriti - izostanak komercijalizacije. Ogulinski festival bajke usmjeren je na promoviranje stvarne hrvatske baštine, a ne na zaradu od jeftinih "pučkih svečanosti" i prigodni prodajni sajam. Vještice i čarobnjaci dijelili su za ručak besplatni gulaš iz vještičjeg kazana, a jedino što se nudilo na prodaju bile su majice sa motivima samog festivala (nekakvi duheki i bjesovi, što  li) i keramički nakit koji su izradila dječica, što je uglavnom sa svrhom pokrivanja dijela troškova festivala. Sve u svemu otišli smo s osjećajem da nam je nešto darovano, a ne da nam je ispražnjen džep.

unbeliever @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 9, 2009
Lora, Mala i ja stajali smo na rubu polja obraslog u korov do visine kojih sedamdesetak centimetara, dobrano povrh pasjih glava, a i repova bogme. Taman sam bio rekao: "E, curke ako iz ovog gustiša istjerate fazana častiću vas po jednom kosti uz večeru", kad li se iza nas začu glas.

"A vi se baš lijepo spominjete s vašim pesima."

Pogledah iza sebe. Susjeda koju često srećemo na šetnji kad idemo na ovu stranu, vuče svog malog bijelog čupavog psića na uzici, kao malu prašnjavu krpicu. Nasmijem se.

"Nego šta, bilo bi nam dosadno šetati šutke."

"Čujem ja vas često kako se vi razgovarate. A je li i oni vama šta kažu?" osmjehuje se i susjeda. 

"O da svašta one sa mnom razgovaraju, a jedino ne vole kad citiram Spinozu ili Plinija starijeg. U povjerenju (spustih glas do šapta), nisu baš načitane što se tiče klasika."

Susjeda zbunjeno promrmlja "Neka, neka, samo kad se vi razumijete" i ode dalje vukući svoju malu bijelu prašnjavu krpicu, s izrazom lica koji govori "mator čovjek pa pobenavio". 

Ja namignuh Lori i zapitah "Je l' da se mi sasvim lijepo razumijemo?"

Ona klimnu glavom i promrmlja "Aha, mada se većina ljudi ne razumije ni sa ljudima ..."
unbeliever @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 8, 2009
Učinih grešku u koracima jučer poslije ručka te umjesto da upalim TV i zadrijemam uz reprizu nekog dosadnog filma uzeh čitati one Borgesove pripovjetke koje smo dobili u subotu na viteškom turniru. 

Ne dadoše mi zadrijemati. 

I cijelo poslijepodne nosih u srcu onaj isti nemir koji mi tamo uvijek probude Borgesove rečenice.  
unbeliever @ 06:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 7, 2009
Vijugavom cestom kroz zagorske brege stigli smo nadomak Gornje stubice, ali smo prije samog mjesta skrenuli prema dvorcu Oršić u čijem podnožju se smjestio spomenik seljačkoj buni 1573. Stigli smo na na vrijeme, prije službenog početka viteškog turnira. Na ulazu smo se malo cjenjkali s blagajnikom oko karata, dobili smo neki popust i još na poklon knjigu J. L. Borgesa, "Shakespeareovo pamćenje". Stali smo pred spomenik, a Ambrozije nas je dočekao raširenih ruku: "Dođite i trošite".



Ispred spomenika se cijelim putem nanizali štandovi prepuni razne prigodne merkantilije. Bilo je tu drvenih mačeva i štitova, kokotičeka od pečene gline, bilikuma i trilikuma, kolača, meda i sira... Najveća gužva je bila kod prodavača coprija, moglo se tu kupiti ljubavnih napitaka, vradžbina za smirivanje vraga u kući (i punice također), hamajlija protiv raznih uroka i svih mogućih bolećina. Prodavaču se u krilu igrala neka zvjerčica, kuna ili lasica, što li, a izvornu kvalitetu coprija jamčio je pitomi gavran koji je sjedio na prečki nastrešnice. Nije nas baš nešto zarezivao, okrenuo nam je leđa, smotao glavu pod krilo i mirno drijemao. Očito je znao da smo obični "muggles". Kupili smo okamenjenu zmajevu krv. 



Pri ulazu na terasu dvorca skoro smo naletjeli na viteza koji je veselo čavrljao putem mobitela. Bit će da je dogovarao sastanak sa svojom damom. 



Ubrzo su nas pozvali da svjedočimo rješavanju važnog viteškog spora. Tri viteza su se kandidirala za ruku iste bajne djeve, pa je trebalo odlučiti tko će djevu i dobiti, i to po viteškom običaju - borbom. Prije početka borbe pozvali su Fra. Vida da ih blagoslovi. Fratar Vid nam je uvodno ispričao storiju o lokalnom svecu Sv. Vinceku koji je za života napisao tri traktata, od čega dva teološka. Prvi teološki traktat se zvao "O vinu, krvi Isusovoj". Drugi je bio "Još o vinu, krvi Isusovoj". Treći se zvao "Vino i njegove primjene", taj nije bio teološki. 



Poslije Fra. Vidovog blagoslova, vitezovi su žestoko prionuli borbi za ruku bajne djeve. 



Kako to često biva, pobijedio je najdeblji i najružniji. Tu je nastao problem, jer je bajna djeva zaključila da joj se pobjednik ne sviđa. Vitez je pokušao silom ostvariti svoje pravo ali je djeva odlučila uzeti stvar, to jest mač, u svoje ruke. 



Nije trebalo dugo a djeva je sredila viteza tako da nije ni znao što ga je snašlo. Onda je otišla s onim koji joj se dopao. Ostali vitezovi su od veselja priredili mali priručni (ili bi bilo bolje reći priustni) vatromet. 



Malo poslije gledali smo borbe vitezova landsknechta. Landsknecht u prijevodu znači nešto kao sluga domovine, ali zapravo su to u 15. i 16. stoljeću bili plaćeni vojnici pješaci, koji su iz nekih ne baš jasnih razloga imali prilično izrezanu i jako šarenu odjeću. Jedan od njih nam je to pokušao razjasniti na vrlo lošem engleskom (lansknechti su gostujuća trupa iz Češke), toliko lošem da nismo ništa pod milim bogom razumjeli pa je čovjek brzo odustao od daljnjih objašnjavanja. Good for him. And us.



Umorni vitezovi morali su se malo okrijepiti pa su sjeli za stol s ićem i pićem.



Kako se za stolom ne priliči imati oružje, mačeve su poboli u zemlju i na njihove balčake natakli oklopne rukavice. 



U međuvremenu je iz prijestolnice stigao carev izaslanik koji je došao istražiti kmetske prigovore protiv feudalca Franceka Tahija. Imali smo priliku slušati kako Tahijev ađutant svome gospodaru objašnjava za što su ga to sve njegovi kmeti prijavili caru. I kao što je ađutant te optužbe čitao s loše kamufliranog plastičnog clipboarda, tako se i u tekstu dalo razaznati da su pritužbe zapravo lokalni skandalići iz netom završene predizborne kampanje. Tahi je na kraju zavapio da zašto se njemu sve spočitavle a onaj Milan Bandek je ponovno izabran za zagrebačkoga vlastelina. 



Bilo je tu još tušta i tma zanimljivih špelancija ali nemremo sve ovdje opisati. Pri povratku smo još svratili do Gupčeve lipe, i naravno nismo mogli prejti dime a da ne zajdeme v bertiju "Pod lipom", na čijem krovu su se ugodno opružile mahovina, čuvarkuća i još jedna biljka kojoj nisam imao čast biti predstavljen pa joj zato i ne znam ime.

 

unbeliever @ 01:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.