Blog - lipanj 2006
petak, lipanj 30, 2006
... i zaraditi gomilu love.

Radim na jednoj prezentaciji, pa mi treba zgodan citat za ilustraciju teme. Preturam po zbirkama citata, izjava i mudrih izreka, te tako među inima pročitah i jednu koja se pripisuje Oprah Winfrey.

Kaže Oprah: "Stvarni integritet je kad učinite pravu stvar, znajući da nitko neće saznati jeste li ju učinili ili niste."

Vodeći se njenim primjerom to bi trebalo izgledati ovako: učinite pravu stvar tako da to nitko ne sazna ... osim TV ekipe, stotinjak gledatelja u studiju, dva milijuna gledatelja vaše emisije, i još par milijuna posjetitelja vaših web stranica ...

 

unbeliever @ 09:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 28, 2006

Svako jutro, oko pola šest, izađem na livadu s novinama u ruci. I tako, stojim nasred livade i čitam novine. Čudna slika, moram priznati, za nekog stanara susjedne stambene zgrade koji u polusnu, idući prema zahodu, slučajno baci pogled kroz prozor. Ništa čudno zapravo, tako ja kratim vrijeme dok Lora i Gizmo rade svoju jutarnju gimnastiku na livadici.  

Naiđe jedan susjed koji je krenuo rano na posao pa pita što ima novo. "A ništa posebno", velim, "Izraelci ulaze tenkovima u Gazu, u Iraku i jučer par desetaka poginulih, a Iran pravi atomsku bombu." Susjed zavrti glavom i kaže "E, svud bi samo ratovali. Tko zna, još će to i do nas doći. A vi se ne bojite atomskog rata?" "Pa, ovakvog baš i ne" rekoh, a susjed produži dalje.

Veliki nuklearni rat i nije nešto što me zabrinjava. Mali ratovi su ono što nas treba više zabrinjavati. Mali ratovi koji nas troše svakodnevno. Borba za naše male feude, sukobi oko međe sa susjedom, današnji i sutrašnji i u beskraj neriješeni nesporazumi, umor i iscrpljenost svakodnevnicom, gacanje kroz močvaru neiskazanih emocija.

Naša bojna polja su: naše tijelo, obitelj, brak, djeca, radno mjesto, odnosi, starenje, novac, kućanstvo ...

Naša oružja masovnog uništenja su: očaj, usamljenost, beznađe, bol, strah, izolacija, neprijateljstvo, pogreške, čežnja, želja, potreba, odustajanje, sumnja, optuživanje, nasilnost, zanemarivanje ...


unbeliever @ 10:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 26, 2006
ili:
Kako sam prestao pričati viceve o plavušama

Naše društvo u Bijelom medvjedu oduvijek je bilo muška bagra, kako je to znala reći naša najdraža konobarica Lana jer smo zbijali šale na račun žena a posebno su na meti često bile plavuše. Ja sam se tu dosta isticao, ne zbog toga što imam nešto protiv plavuša ili protiv žena uopće. Jednostavno volim pričati viceve pa se događa da đavolu svoga pripovjedačkog dara za komad dobrog vica ponekad prodam komad dobra ukusa. Od prije nekog vremena ne pričam više viceve o plavušama. Središnju ulogu u tom mom obraćenju imala je naša najdraža konobarica Lana a Tibor, iako je također bio ključni element u svemu tome, zapravo još uvijek ne zna koja je bila njegova uloga. Možda ću mu jednom ispričati kad budem imao dovoljnu povijesnu distancu. A možda mu Lana ispriča, jednom kad se odvaži, jer on je njoj jako, jako …

Tibor je matematičar i to od one vrste kojoj je plemeniti cijep matematike kalemljen na žilavi korijen divljake. Vrlo plodan kvalitetnim radovima, priznat u međunarodnim stručnim krugovima, zadržao je jednu divljinu u odnosu prema ljudima posebno onima kojima matematika nije bila jača strana. Nepokolebljiv u svojim stavovima smatra da je matematika jedina znanost i zanimanje dostojno čovjeka. Svi ostali, koji se ne bave matematikom, niža su vrsta.

Pogrešno bi bilo Tibora zamisliti kao stereotipskog razbarušenog, rasijanog, neurednog  znanstvenika, koji zaboravlja put do svoga stana. Naprotiv, Tibor je oduvijek imao izvanredno pamćenje, i mogli ste ga koristiti kao enciklopediju kad je raspoložen. Stil oblačenja mu je ležeran ali uredan, uz obaveznu jež frizuru i glatko izbrijano lice.

Nas za stolom podnosi jer, iako smo u osnovi posve različitih zanimanja, svi imamo neko matematičko obrazovanje, većina čak vrlo solidno. Kad bi svratio u Medvjeda, uvijek bi se priključio društvu za našim stolom, pio macchiato i pušio svoje „ronje“, Ronhille. Govorio bi malo i uglavnom bi se ubacivao komentarima na temu koja je u tijeku. Vrlo, vrlo rijetko bi Tibor sam započeo novu temu razgovora.

Te večeri smo bili svi dobro raspoloženi. Bio je petak, početak vikenda, što je već samo po sebi dovoljno za dobro raspoloženje. Uz to su pale neke zabavne priče o zgodama iz proteklog tjedna. Druga runda je bila na stolu.

Dok je Tibor spuštao svoj macchiato na stol i privlačio si stolac, Ado je taman započinjao priču o glupim studentima. Ado je asistent na FERu i uvijek ima zanimljivih dogodovština sa svojim studentima. Ovaj puta je priča bila o jednom koji je u svom seminarskom radu engleski termin „piece-wise linear approximation“ preveo kao „mirnodopska mudra linearna aproksimacija“. Svi smo, naravno, znali da se tu radi o „linearnoj aproksimaciji po odsječcima“ pa su se dosjetke i smijeh u veselim krugovima širili oko našeg stola.

Tibor je iskoristio priliku da temu lagano skrene u njemu omiljene vode – o tome kako je većina ljudi glupa i na zna ni najelementarnije stvari iz matematike. Da nismo bili tako dobro raspoloženi, ili da je Tibor načeo temu prije druge runde, vjerojatno bismo se složili s njime, klimali sažalno glavama nad jadnim neznalicama i ubrzo prešli na drugu temu. Ali taj puta smo nekako svi bili ispunjeni dobrohotnim osjećajima prema svekolikom pučanstvu, druga runda je bila pri kraju i jednostavno nam se nije dalo propustiti priliku da Tibora pokušamo izbaciti iz njegovog matematički preciznog kolosijeka. Sizifovski posao, znali smo, ali bit će zabavno i pomoći će vremenu u prolaženju.

Tako smo svi počeli dokazivati Tiboru da ljudi u stvari puno znaju matematiku i koriste ju u svakodnevnom životu, samo da to nije ona vrsta matematike kojom se on bavi i nije toliko formalna.

„Ma koja matematika!“ uskliknuo je Tibor. „Zbrajanje im još i ide, oduzimati svatko voli, množenje nije problem jedino u biološkom smislu, a i ne pitajte ih da nešto dijele! A to je samo osnovna aritmetika, ne može se tu pričati o matematici.“

To je bilo rečeno prilično ex-katedra, tonom nedodirljive kompetencije, ali se već moglo nazrijeti da smo uspjeli stvoriti sitne talasiće na površini njegovog duševnog mira, što nam je samo dalo poleta da nastavimo s novim napadima u tom smjeru. Dok su ostali ulijetali sa komentarima, meni je počela klijati ideja za dobru podvalu. Uz klasičnu primjedbu da idem uspostaviti duševni mir krenuo sam prema vratima WC-a. Ulaz u toalet je tik do šanka, pa sam mogao kao usput zastati i progovoriti par riječi s našom najdražom konobaricom Lanom, prototipom plavuše, metar osamdeset i sve što uz to ide.

„Čuj, Lana, hoću se našaliti s Tiborom. Pliz, je l' može pomoć s tvoje strane?“

„Ak' nije nešto ružno, … znaš, on je meni baš jako simpatičan.“

„Ma, nije, samo mala šala, znaš kak' se mi u društvu zezamo. „

„Onda dobro, a šta ti treba?“

„Ma jednostavno, kad te pozovemo za treću rundu, ja ću ti postaviti pitanje da li znaš rješenje općeg integrala od e na x. Ti trebaš odgovoriti da svaka budala zna da je to isto e na x. Kužiš?“

„Aha, to je neka matematika. Čekaj, integral od e na x je … ?“

„ … opet e na x.“

„I samo to kažem? A neće se Tibor naljutiti? Znaš, on je meni jako …“

„Znam, znam, simpatičan! Ma i mi ga svi volimo, al zeka je zeka. Poslije mu možemo i reći da je namješteno, al' da se malo zafrkavamo…“

„Pa, … onda dobro. Al' da se on ne naljuti na mene …“

Lana je namjestila na lice izraz Bambi broj tri, pa i da hoćeš ne bi joj mogao nešto nažao učiniti.

„Ma, neće, on ti je dobra duša i zna za šalu. Onda, zapamti: integral od e na x je …?“

„Znam, e na x, pa nisam blesava!“

I ode prati čaše. Pogledao sam prema našem stolu, nitko nije gledao u ovom pravcu, svi su se udubili u raspravu s Tiborom. Ušao sam na kratko u WC i potom se brzo vratio na mjesto da netko ne pozove treću rundu prerano pa da mi propadne namještaljka. Taman dok sam sjedao, već su počeli domahivati Lani da dođe, valjda su samo čekali da se i ja vratim za stol.

Vinko je uvjeravao Tibora:

„ … i vjeruj ti meni da ljudi znaju više matematike nego što ti misliš, samo im to ne treba svaki dan, pa su pozaboravljali, al' mogli bi se i prisjetiti kad bi baš trebalo …“

Tibor se bio tek lagano zacrvenio u licu, ali pravi dokaz da mu je unutrašnji mir dobro uzdrman bio je u tome što je postao sarkastičan:

„'Ajde, još ćeš mi reći da možeš na ulici nekog zaustaviti i pitati kako se radi LU dekompozicija matrice?“

Lana je izašla iza šanka i uputila se prema našem stolu. Bio je pravi trenutak da se ubacim:

„Ma, daj, ne pili s tim matricama, 'ajde kladim se u rundu da sad u ovom času u Medvjedu ima bar jedan osoba koja zna integrale. Osim nas za ovim stolom.“

Lana je prišla stolu, držala je notes u jednoj ruci a olovkom u drugoj prebrojavala je koliko treba kojeg pića donijeti. Pravio sam se da to ne primjećujem i pogledom sam fiksirao Tibora. On se nacerio:

„Da pitamo onog tamo, pijanca?“

Trzajem brade pokazao je prema šanku. Okrenuo sam glavu u smjeru u kojem je pokazao. Za šankom je stajao lokalni cuger koji vjerojatno neće još dugo stajati. Procijenio sam – još dva konjaka i pod, ako ga prije Lana ne istjera napolje. To sam znao i bez gledanja, ali okretanje glave mi je poslužilo da se tako Lana, kao sasvim slučajno, nađe u mom vidnom polju.

„Daj, da počnemo od nekoga 'ko je kol'ko - tol'ko, pri sebi …“

Sad sam, kao, baš primijetio Lanu, pa sam ju lagano primio za podlakticu i rekao Tiboru:

„Evo, evo, neka naša najdraža konobarica bude zamorac za ovaj test.“

Lana je izgledala zbunjeno, zatreptala je svojim dugim trepavicama i premještala se s noge na nogu, dobro je igrala ulogu. Ostali su nanjušili da sam nešto skuhao, i zašutjeli su očekujući što slijedi. Tibor je napravio grimasu ne rekavši ništa, ali mu se s lica dalo pročitati:

„Dobro, ako baš hoćeš kladiti se na plavušu …“

Sad sam sve imao pod kontrolom. Pažnja svih za stolom bila je na meni i Lani, osjećao sam se kao glumac na premijeri koji se priprema izgovoriti čuveni monolog. Valjda ponesen tim osjećajem, postao sam malo teatralan.

„Lana, draga naša Lana, mogu li si dopustiti slobodu pa te zamoliti da nam pomogneš u ovom našem malom testu?“

Lana je i dalje izgledala zbunjeno i kao da ništa ne kuži.

„A kakav to test?“

„Evo, samo ću ti postaviti jedno pitanje iz matematike, pa ako znaš odgovor onda Tibor plaća ovu rundu, a ako ne znaš, plaćam ja. Sitnica.“

Lana je i dalje igrala kao na filmu, zbunjen pogled i nervozno vrckanje. Možda je to i bilo istinski jer njoj je Tibor jako, jako …

„Dobro, može.“

Po glavi mi se počela motati slika matadora koji se sprema na završni udarac mačem pred prepunom arenom. Za stolom je bio mukli muk.

„Dakle, draga naša omiljena konobarice, možeš li ti nama odgovoriti …“ mala dramska stanka, kao da se pokušavam dosjetiti zadatka, “… rješenje općeg integrala od e na x?“

Tajac i dalje vlada za stolom. Nitko ne trepće, osim Lane, a ona ima trepavica za sve nas. Lana nagne glavu na desno rame, malo protrese bujnom plavom kosom i nasmiješi se:

„O, pa to je lako, svako zna da je integral od e na x opet e na x …“

Pogledala je u Tibora, a izraz lica bio joj je kao u prvoškolke koja je upravo pred cijelim razredom odgovorilo točno na najteže pitanje koje je učiteljica mogla smisliti. Sve se dalje odvijalo u "slow motion"-u. Tiboru se donja čeljust  lagano počinje spuštati prema površini stola, ostali su svi nepokretni - nitko ni da pusti glasa, niti da udahne, a u mojem pleksusu se lagano počinje razmatati ciklon trijumfa.

A onda je Lana pogledala u mene, sa dvije zvjezdice u očima, i dovršila:

 „… plus konstanta, naravno!“

Nakon toga se okrenula i lagano uputila prema šanku.

Onaj ciklon trijumfa pretvorio se u snježnu grudu poraza. Ja joj nisam rekao za konstantu, to sam bio smetnu s uma, dvije pive su ipak dvije pive. Vrijeme od našeg dogovora do njenog dolaska k stolu je bilo prekratko da bi bilo koga drugog pitala. A i koga, onog cugera za šankom? Znači, ona je to sama …

Ništa nisam rekao. Bacio sam na stol novce za cijelu treću rundu, možda i za pola četvrte, ne znam sigurno, i pokupio se van na zrak. Od tada ne pričam viceve o plavušama. Ne želim ih ni slušati. Nemojte, molim vas!

Mislim da ni Tibor ni ostalo medvjedsko društvo nisu svjesni veličine mojeg debakla, i neka ostane tako. Lana i ja znamo. Pogledi nam se susretnu i sve nam je jasno. Mada se za sada to ne spominje, mislim da je malo kome promakla jedna sitna promjena u Tiborovom ponašanju - malo češće skreće pogled i malo ga duže zadržava na našoj najdražoj konobarici. A što se tiče Lane, ah, znamo da je on njoj jako, jako …

******************************
© Unbeliever, 2006. "Priče iz Bijelog medvjeda".

unbeliever @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 25, 2006


Nema ljutiš, slatkogrka! Znam da se previše ograđujem, ali to je s razlogom. Ljudi su navikli na bipolarnost - ili si s nama ili si protiv nas. Pa onda čim nešto kažeš što im ne odgovara svrstaju te u protivnički tabor. Strana im je mogućnost da se netko nalazi na neutralnom terenu i podjednako kritično gleda na obje strane.

Da, imam djecu, troje. Volim ih više od ičega na svijetu i njihovu sigurnost spreman sam braniti svojim životom. I jako dobro znam što bih bio u stanju učiniti kad bi ih netko zaista ugrozio, posebno u kontekstu seksualnog nasilja. Ali znam i što ne bih učinio. Ne bih počinio nasilje nad nekim na temelju same sumnje. Zato sam i stavio onaj naslov. Zamisli sebe kako sa svojim dječicom odlaziš na plažu i nosiš fotoaparat kako bi ovjekoviječila njihovo hrabro praćakanje u plićaku i prvog ulovljenog raka. A usput snimiš i nekoliko općih planova lijevo i desno radi utiska atmosfere na plaži. I tako dok ti namještaš oštrinu kako bi slike bile savršene, odjednom se na tebe stušti pet šest zaštitnika čudoređa i pred istom tom dječicom prebiju te na mrtvo ime. Jer koliko se njima čini ti tu slikavaš golu dječicu i možda ćeš te slike prodati na internetu ...

... čekaj, samo malo ... aha, evo mi iz sekundarne memorije proviruje jedna zgodna priča koja bi se tu dala ispričati ...

Muž i žena bili na pecačkom izletu na jezeru. Muž je, dakako, bio ribič a žena je više preferirala dobru knjigu. No, dok je muž poslije ručka drijemao u ležaljci, ženi se učini dobrom idejom malo se izvesti u čamcu na jezero. Tako ona izvesla do sredine jezera, usidri se i uze čitati knjigu. U čamcu je bio i sav pribor za pecanje koji je ostavio njezin muž. Ne prođe dugo i približi joj se čamac sa čuvarem jezera.

"Dobar dan", pozdravi čuvar.
"Dobar dan i vama", odvrati žena.
"Što radite ovdje?"
"Čitam knjigu", žena će, držeći i dalje knjigu u ruci, "Nije li to očigledno?"
"Nalazite se na dijelu jezera gdje je zabranjeno pecanje."
"Ja ne pecam. Kao što rekoh čitam knjigu, a to nije zabranjeno."
"Ali imate sa sobom sav potreban pribor. Koliko se meni čini mogli biste početi pecati svaki čas. Žao mi je ali morat ću vas prijaviti."
"U tom slučaju ja ću vas morati tužiti zbog pokušaja silovanja."
"Ali, zaboga gospođo, ta nisam vas ni dotaknuo!", uzvikne čuvar.
"Još niste, ali imate sa sobom sav potreban pribor i koliko se meni čini mogli biste početi svaki čas ..."

Čuvar okrene čamac i odvesla dalje.

Jesmo li sigurni da smijemo osuditi nekoga za djelo samo zato što ima potreban pribor? Fotoaparat?

unbeliever @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Sladkogrka, ne razumijem gdje vidiš krivo postavljanje stvari, zapravo se u komentaru u svemu slažeš sa mnom. Ne smetaju ti homoseksualci - to sam i ja napisao. Smetaju ti alkoholičari, nasilnici i pedofili - i to sam napisao. E, dobro, ne sviđaju ti se njihove parade - ali nisam ni ja rekao da mi se sviđaju. Ja to isto smatram cirkusom. Samo, ako oni žele praviti javno budale od sebe, to je njihov stvar. Jednako mi tako na cirkus liče parade navijača prije nekog derbija, samo oni osim što rade budale od sebe pritom još naprave i značajnu štetu na usputnim prometalima i izlozima. Isto tako mnogi javni skupovi političkih stranaka ne razlikuju se značajno od Gay Pride-a, u smislu cirkusijade. A moja je sloboda da odaberem kako to neću ići gledati - ni Gay-pride, ni nogomet ni politički skup.

Ali ono što meni smeta je spremnost društva da seksualna opredjeljenja predstavlja kao veliki nacionalni problem, dok istovremeno gura glavu u pijesak pred mnogo značajnijim problemima. Pogledajte samo što se zbiva kad neka žena optuži muža da tuče nju i djecu, hoće li društvo stati u njenu obranu? Malo sutra. Katolička tradicija ovog podneblja je da žena ima trpjeti. Šiba je iz raja utekla. A njen muž je jedan ugledan član zajednice, vodi nogometni klub i sposobni je poduzetnik. Ta svi njegovi poznanici zakleti će u se njegovu korektnost, bogobojaznost i dobrodušnost. I eto ga svake nedjelje na misi. To što jednom mjesečno prebije nekolicinu gostiju svog kafića, ma to nije ništa to je naš temperament. Pa će se ona bogme pomučiti da dokaže svoje patnje i razveže taj gordijski čvor. Da ne pričam o silovanim ženama, koja je to tek farsa dokazivnja na sudu. Sjetimo se one nedavne sprdačine od suđenja zbog spolnog nasilja nad američkom košarkašicom. I komentara sudca koji je silovanje usporedio s rukovanjem. Sudca koji je trebao zaštititi žrtvu i osuditi nasilnika. Žena je pobjegla iz Hrvatske vidjevši što se zbiva. Odustala i od pravde i zaštite. Nek je živa glava na ramenu. A nekima i nije ostala, i njihovi ubojice su priznali ubojstva pa bili pušteni na slobodu zbog proceduralne greške a poslije i odlikovani državnim priznanjima.

Djeca su odraz svojih roditelja, kažeš. Ima nešto u tome. No, kako to objasniti roditeljima onih dviju srednjoškolki čijeg ubojicu sud umjesto u zatvor šalje na studij u inostranstvo jer je "iz dobre obitelji"?

Ali ako žena izjavi izjavi da je homoseksualne orijentacije, odmah ćemo svi biti spremni uskratiti joj sva prava, oduzeti djecu  pa makar ih i sama rodila u prethodnom hetero-braku. I, što me najviše smeta, to ćemo biti spremni učiniti ne zato što je ona lezbijka, već zato što je to javno obznanila. Da je ostala u ilegali, nitko od susjeda i poznanika ne bi digao glas protiv nje i zahtijevao da joj se djeca oduzmu. Jeste, bila bi javna tajna da ona održava veze sa ženama, tračevi bi kružili uokolo, ali ponavljam - nitko ne bi digao glas. Tek ako ona to objavi - onda se javljaju licemjerni moralisti i policajci ćudoređa. Jer ova nacija je strašno ugrožena ako nam u takvom braku odgoje još jednog homića, za razliku od onih drugih brakova u kojima će nam odgojiti zdrave i korisne nasilnike, pijenice, ubojice, ksenofobe, pedofile i pljaškaše.


unbeliever @ 17:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

U današnje doba poplave jeftinih digitalaca, kad već skoro svaki mobitel može slikati sasvim dobre fotke, razmislite o ovom pitanja prije nego krenete na more. Jer, mogle bi vam se desiti i batine, kao onom nizozemcu u Splitu.

Iako se ne ubrajam u one koji bi progonili homoseksualce, biseksualce i ostale pripadnike sekti otpalih od hetero-religije, pedofilija je nastranost za koju nemam razumijevanja. To je stoga jer sve druge seksualne nastranosti podrazumijevaju svjesno i dobrovoljno sudjelovanje svih uključenih. Kod pedofilije to  nije tako. Djeca nikad svjesno i dobrovoljno ne sudjeluju.

Pedofile treba otkrivati, liječiti ako je moguće a ako ne onda ih izolirati od društva i onemogućiti im društveni utjecaj. Djecu treba zaštititi od njih i njihove rabote, nasilja na dječjim tijelom, umom i emocijama. Po svaku cijenu ... osim jedne: da pri tom učinimo jednako takvo djelo nasilja nad tijelom, umom i emocijama.

A to je upravo ono što se dogodilo u Splitu. Nasilje nad tijelom, umom i emocijama jednog čovjeka koji nije svjesno i dobrovoljno odabrao sudjelovati u tome. Što je izvršitelje tog djela učinilo moralno posve jednakima onome profilu pedofila od kojega su smatrali da štite svoju zajednicu.


unbeliever @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare

Eto prošao je još jedan Gay Pride u Hrvata, a i šire. Pretendira na regionalnu ligu. Policajaca je bilo više nego sudionika, pa nije bilo izgreda, ali to pokazuje i koliki je društveni strah od homoseksualaca. Komentari građana to također potkrepljuju.

Tek da postavimo okvir za raspravu: ja sam klasične heteroseksualne orijentacije, nikad nisam niti eksperimentirao sa drugim oblicima. Nije stvar u kućnom ili religijskom odgoju (i jedno i drugo mi je prilično liberalno), jednostavno nisam nikad imao takve sklonosti ni interese, sasvim sam zadovoljan seksualnim životom koji imam. Ipak, nemam ništa protiv homoseksualaca, sve dok ne ugrožavaju moju slobodu izbora. A moram reći - nikad nisam doživio da me na bilo koji način uznemire ili ugroze. Poznajem nekolicinu homića, oni to ne taje ali niti posebno ističu. Žive svoj život, rade i kao suradnici i prijatelji su sasvim O.K. Poznato im je da ja nemam te sklonosti pa i ne pokušavaju ništa sugerirati, jednostavno ne nalazim nikakvih problema u suživotu s njima. Uvažavamo različitosti jedni drugima, i to je to.

U smislu odstupanja od nekih društvenih normi mogu prihvatiti da se homoseksualnost smatra nastranošću, ali mi nije jasan toliki društveni strah od homića, u odnosu na druge nastranosti koje smo spremni tolerirati iako se deklarativno od njih ograđujemo. Nasilnike koji fizički i psihički maltretiraju žene, djecu, susjede pa i sasvim nepoznate osobe skloni smo promatrati kao "mačo" tipove. Imamo ubojice sa državnim odličjima. Imamo kronične alkoholičare na visokim političkim ili rukovoditeljskim položajima. Imamo narkomane, pijanice i pornografe na estradi, koji su uzori našoj djeci, a i mi ih kujemo u zvijezde i iz dana u dan prepričavamo njihove skandale. Imamo pedofile u školama i crkvama. To su ljudi koji imaju ogroman utjecaj na široku populaciju, oni nam kroje zakone, kreiraju obrazovne programe, oblikuju kulturni ukus naše djece. I nikome ne pada na pamet da takvima uskrati neka prava, naprotiv, daju im se beneficije koje prelaze svaki rezon. Ali zato smo spremni iživljavati se na homićima na sve moguće načine.

U čemu je stvar? Zašto ta razlika? Ja bih rekao samo u jednome – u iskrenosti. Homoseksualci su se odlučili priznati svoje sklonosti i tražiti da ih se takvima prihvati u društvu. Oni ostali ovdje spomenuti (i nespomenuti) to nikad nisu učinili, a ako im se pokuša nešto reći o njihovim nastranostima onda dižu tužbe. Jer su svjesni da javno priznanje svojih slabosti povlači i gubitak nekih beneficija i statusa. To je nepisano pravilo naše balkanske krčme: radi što hoćeš ali nikad to ne priznaj i ne daj da ti dokažu. A kad nije dokazano onda nas to ne plaši – gurnemo glavu u pijesak, čvrsto zažmirimo i babaroga je nestala. A sad su nam tu došli homoseksualci javno na sav glas obznaniti da su to što jesu, i još hoće prava kao i drugi? Pa udri po njima jer nam ne daju žmirenjem odagnati našu babarogu. Kako se usude priznati što su? Zar se ne mogu skrivati kao što i se ostali skrivaju, pa zasjesti u na dobre položaje kao i onaj pijanac, onaj narkoman ili onaj ubojica? Ta što im fali u tom društvu? Onda će im dozvoliti i da odgajaju djecu, kao što i onaj nasilnik odgaja svoje male buduće siledžije, ili onaj etnički čistitelj svoje male buduće ksenofobe. Važno je da mi za to ne znamo. Nemojte nam buditi naše strahove. Kad se bojimo postajemo nasilni. Kao i sve kukavice.

unbeliever @ 09:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, lipanj 24, 2006

Opet smo izašli u kasnu večernju šetnju - Lora, Gizmo i ja. Na kratko nam se pridružio i Mačak ali onda ga je Lora pojurila pa je on zaključio kako mu se ne igra s nama i da ima neke hitne poslove za posvršavati. Lora i Gizmo su trčali po livadici iza kuće, a ja sam se ispružio u ležaljku obješenu između dva oraha i bavio se svojim hobijem (gledanje u zvijezde, za one koji nisu pogledali moj profil).   

Gledanje u zvijezde je jedna aktivnost koja jako oslobađa misli. Kad ti je pogled fokusiran na točku udaljenu tako daleko da se ta udaljenost uopće niti ne mjeri kilometrima nego godinama, onda um izgubi sva ograničenja i slobodan je otplutati preko svih granica koje nam je život ucrtao. Na koju obalu će ga plima ili oseka naplaviti, vrlo često je sasvim neizvjesno i ne uvijek bez opasnosti.

Tako me ovaj puta naplavilo na obalu razmišljanja o nekim tekstovima koje sam pročitao u raznim blogovima, a nešto i u novinama. Tekstovi o uzaludnom traženju pravog partnera za suživot, iskustva nasilja, ljubomore, razočaranja, prijevara i laži. O brakovima i vezama u kojima pršti od tuge i jada, a opet se ne prekidaju, dok ne završe tragičnim događajima poput onog nedavno u Nazorovoj. O obiteljima koje traju pune nasilja i nesreće a nikako se ne raspadaju. Zašto je to tako, zašto je tako lako ući u neku vezu koja izgleda kao vrt ruža, a poslije tako teško izaći kad se pretvori u polje drača i kopriva?

Gledanje u zvijezde uz ostalo oslobađa i od vremenske granice, pa je tako brzo došlo vrijeme za poći u kuću. Trebalo je skinuti ležaljku s oraha da ne navuče vlagu preko noći. Dok sam odvezivao uže kojim je ležaljka vezana za stablo oraha prisjetih se jednog detalja. Kad sam prvi puta vezivao ležaljku za orah načinio sam na užetu čvor koji se od opterećenja zategao tako da mi je poslije trebalo dobrih pola sata da ga odvežem. Slijedeći puta sam razmislio kako vezati čvor koji se neće tako čvrsto zaglaviti i moći ću ga brzo odvezati. I, dakako, postoji takav čvor za uže. Danas kad odvezujem ležaljku dovoljno je da malo jače potegnem kraj konopca i čvor je odvezan.

Hm, kad bi takav čvor postojao i za emotivne veze? Kad bismo mogli svoje emocije poput ove ležaljke vezati za orah (partnera) na takav način da se taj čvor nikad ne zamrsi i zapetlja tako da ga više ne možemo odvezati, ili bar ne bez polomljenih nokata i oguljenih zglobova na prstima? Za vezanje čvorova na užetu postoje priručnici. Svaki mornar mora savladati tu vještinu. A kako savladati vještinu vezivanja čvorova života? Gdje je priručnik?

unbeliever @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

Ovdje nema ničega, uzalud biste čitali i trošili vrijeme, ne biste saznali ništa!. Ovo je samo prazno naklapanje koje služi tome da čuva mjesto nečemu pametnijem što je možda moglo na ovom mjestu pisati, ali eto, nije. Možete to zaista zanemariti, stvarno se ni o čemu ovdje ne radi. Čista pušiona. Ni teme ni sadržaja! Još vas jednom uvjeravam da ako čitate činite to uzalud. Ne vjerujete? Ma, kad vam kažem, ovdje stvarno nema ničega, ali ako se niste dali uvjeriti i pročitali ste sve dovde, onda baš možete izdržati i do kraja. Ponovo vam kažem da ovdje nema ničega. Dobro sam vam savjetovao. Niste trebali čitati!


unbeliever @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Mačak je završio na dvorištu, ali Lori to nisam imao srca uraditi. 
Treba imati poštovanja za ovakvu tugu. 

Tuga i žalost
unbeliever @ 00:03 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, lipanj 23, 2006

Prošao je cijeli dan nakon nacionalne katastrofe. Da, da, te katastrofe! Kao da ne znate o čemu govorim. I kao da svi o tome ne govore. Pune novine, radio u autu putem do posla, kolege na poslu, poslovni partneri preko telefona. Jedva sam izdržao dan. Dođem kući navečer. Dajte mi više malo mira od tog jada. Mačka sam izbacio iz kuće čim je prvi put mijauknuo. I on mi je sumnjiv. 

Pa si mislim, je l' oni svi samo pognute glave gledaju u tlo kao da sad više nema života poslije, ili se itko sjetio podići glavu i pogledati na gore. A gore na nebu večeras je pravu vatrenu predstavu upriličio jedan oblak. I to ne bilo koji oblak, već upravo onaj Oblak, Cesarićev. Prošetao je još jednom, isto kao onda kad ga je Dobriša zamijetio. Ja nisam pjesnik takvog dometa da ga mogu ovjekovječiti riječima, ali raspolažem tehnologijom. Pa sam ga fotografski opjevao, a Dobrišine riječi ćemo pridodati kako bi ovo predvečerje postalo savršeno.  





 OBLAK
(Dobriša Cesarić)

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Ali oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on --krvareći ljepotu --
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.



unbeliever @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 22, 2006

Bacih opet oko na televiziju popodne, prenose komemoraciju povodom Dana antifašističke borbe iz šume Brezovica pored Siska, gdje je osnovan prvi partizanski odred u Hrvata. Pratim malo rad režisera, mada se njega ne vidi. Ali se vidi županica Sisačko-moslavačke županije, Marina Lovrić. Ne slušam što priča, to je ionako progodni tematski govor br. 34. Promataram kadriranje slike. Marina za govornicom, polukrupni kadar, da ne mrda usnicama i da nije onih mikrofona izgledala bi kao bista na postolju. I tako za cijelo vrijeme tematskog govora br. 34.

Onda Bilić najavi pjesnika Enesa Kiševića, koji će recitirati Nazorov "Čamac na Kupi". Baš fino, pomislim, nisam Enesa vidio već dulje vrijeme, da vidim kako sad izgleda, je li štogod ostario. Al' hoćeš vraga. Režiser kameru okrenuo nekud u šumu. Dok Enes recitira, na TV ekranu gledam vrhove drveća. Pa onda detalje spomenika, onako umjetnički iz neočekivanih kuteva. Pa onda detalje vijenaca, izbliza tako da sam počeo brojati latice na karanfilima. Pa onda opet spomenik sa dodanim efektom solarizacije tako da izgleda nadnaravno, ako da će se tu sad ukazati osobno Josip Broz. Al' Enesa nigdje. Izrecitirao on cijelu pjesmu ali do nas na drugoj strani dalekovidnice stigao je samo njegov glas. Od lika - ništa.

Onda za govornicu stupi opet neki dužnosnik, ne znam kako se zvaše. I njega smo za vrijeme cijelog govora gledali u onom "spomenik" formatu kao i županicu.

Onda je nakon nekog vremena opet na red došao Enes. I opet ga se ne može vidjeti. Vrhovi drveća, dijelovi spomenika, neki ljudi koji bazaju po šumi, pa opet drveće ... a od Enesa samo glas. Več sam počeo sumnjati kako nam to samo puštaju iz studija s CD-a a tko zna što se tamo zapravo događa uza to vrijeme. A onda ga ipak ugledah. Na jedno dvije sekunde su ga pokazali, tako da sam jedva stigao i skužiti da je to Enes.

Poslije razmišljam o tom režiseru. Možda je on i dobio zadatak da govore onih dužnosnika ovjekoviječi u cijelosti. Jer, tko zna, uskoro će opet izbori, možda ih više i nećemo imati priliku slikati.

A Enes ... ta on je svoj spomenik odavna uklesao u našim srcima. Njemu slikanja više puno ne treba.

unbeliever @ 20:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 21, 2006

Privirio sam večeras na TV, kad tamo na NovojTV raspravljaju o pojavi teškog opijanja alkoholom kod mladeži nam vrle. Najviše me je zabavljalo kad su navodili razne statističke podatke: te koliko se pije ovdje a koliko tamo, te pije li se više kod nas ili u Švedskoj, te piju li više oni od 14 ili oni od 16 godina ...

Podsjetilo me to na jedno moje, skoro zaboravljeno, istraživanje o štetnom utjecaju kruha. Rezultati nikad nisu ugledali svjetlo javnosti zahvaljujući moćnim mlinarskim i pekarskim lobijima kojima bi otkrivanje ovih strašnih podataka poremetilo njihove unosne nemoralne poslove s kruhom. 

Dakle, nakon mukotrpnog sakupljanja i obrade podataka od velikog broja ispitanika (radi zaštite njihove privatnosti ne smijem navesti koliko je bilo anketiranih ali mogu reći da ih je zasigurno bilo više od tri) analizom sam došao do poražavajućih informacija o opasnostima od konzumacije kruha, koje navodim ovdje u 12 točaka.


1. Više od 98% krivično osuđivanih osoba konzumira kruh.

2. Više od 90% nasilnih zločina počinjeno je unutar 24 sata od konzumiranja kruha. 

3. U 18 stoljeću kad se gotovo sav kruh pripremao u kućanstvu, prosječni ljudski vijek trajao je 50 godina, smrtnost novorođenčadi je bila nedopustivo velika, i harale su strašne bolesti poput kuge i kolere koje su razarale čitave države.

4. Polovina djece, koja odrastaju u obiteljima u kojima se konzumira kruh, na standardiziranim testovima pokazuju rezultate ispod prosjeka.

5. Kruh sadrži supstancu zvanu 'kvasac'. Deset grama te supstance dovoljno je da uguši miša. Prosječni konzument kruha pojede tu količinu za manje od mjesec dana.

6. Primitivna plemenska društva koja ne upotrebljavaju kruh pokazuju nisku smrtnost od raka, i rijetke pojave Alzheimerove i Parkinsonove bolesti.

7. Dokazano je da kruh stvara naviku. Kod pokusa sa ljudima kojima je uskraćen kruh i davana samo voda pokazalo se da već nakon dva dana oni počinju moliti da im se da makar malo kruha.

8. Konzumacija kruha obično vodi do upotrebe jačih sredstava kao što su putar, pekmez, pašteta, pa čak i hladni naresci.

9. Dokazano je da kruh apsorbira velike količine vode. Kako se ljudsko tijelo sastoji od 90% vode, konzumiranje kruha može dovesti do toga da vam tijelo postane gnjecava masa nalik pudingu.

10. Novorođenčad i bebe se mogu ugušiti kruhom.

11. Kruh se peče na temperaturama i do 200 stupnjeva Celzija. Tako visoka temperatura može ubiti odraslog čovjeka za manje od minute.

12. Velika većina konzumenata kruha nije u stanju razlikovati značajne znanstvene činjenice od besmislenog kvazi-statističarskog blebetanja.


U svjetlu tih zastrašujućih statističkih podataka predlažem da se upotreba kruha ograniči slijedećim akcijama:

A. Zabrana prodaje kruha malodobnicima;
B. Kampanja na državnoj razini "Reci NE kruhu!" sa TV reklamama, jumbo plakatima i sportskim događajima;
C. Uvođenje državnog poreza od 300% na kruh;
D. Zabrana korištenja životinja, ljudi i primarnih boja (privlačnih djeci) u reklamiranju kruha;
E. Uspostavljanje "zone bez kruha" oko svih škola.

Uvjeren sam da ćemo na taj način u vrlo kratkom vremenu našu domovinu pretvoriti u mjesto u kojem će ljudi živjeti bez kruha.

unbeliever @ 23:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 20, 2006
Prije par minuta vratismo se iz šetnje Lora, Gizmo i ja. Pripeklo danas pa smo tek oko desete ure izašli na livadu, da se rashladimo. A po livadi lete krijesnice. Zasvijetle iznenada u mraku poput zločestih zvjezdica koje su po kazni bačene na zemlju, letuckaju lagano lijevo-desno, gore-dolje i onda iznenada ugase svoj lampaš i nestanu kao čarolijom. Lora poludila, trči za njima i skače u zrak ne bi li koju ulovila. A krijesnice iščeznu tik pred njenim nosom, taman kad misli da će ih sad, eto, zgrabiti.

I mislim si ja kako zapravo cijelog života, poput Lore, jurimo za nekakvim krijesnicama, gledajući u njima zvijezde. A one nas zezaju, pojave se sad tu, sad tamo, pa onda opet ondje. Pa trčimo za njima na sve četiri strane svijeta, i taman kad mislimo da ćemo ih sad, eto, zgrabiti one se ugase i postanu od zvijezda obične sive bube. Zapravo je najljepše kad ih gledamo malo poizdalje ... Desanka je to znala. 


STREPNJA
(Desanka Maksimović)

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići! Našta to i čemu?
Iz daleka samo sve ko zvezda sja;
iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!

unbeliever @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Kako rekoh da mi je slučaj sa Darijem Srnom samo povod, evo malo razrade teme ...

Moj poznanik dobio je otkaz u jednom domaćem poduzeću, zbog kršenja radne obaveze. Radio je u prodaji na pripremi ponuda za tendere. Budući u gužvi s poslom, jedan mu je tender pao u zaborav, te je zadnji dan navrat-nanos pripremao ponudu, zbrljao nešto i "popušio" na nadmetanju, tj. nije dobio posao za firmu. Poslodavac mu promptno uručio otkaz. Adio, Mare. Nije ovo obrana tog poznanika, grešku je stvarno počinio. Ali postavlja se pitanje koliko je to bila samo njegova greška a koliko greška u poslovnom procesu.

A idemo jedan drugi primjer:

Drugi jedan poznanik radi (još uvijek) u jednoj stranoj kompaniji, sličan posao. I jednom prilikom, prije par godina, isto tako zezne jednu ponudu. Doduše njegova kompanija dobije posao ali tom prilikom "popuši" nekih pedesetak tisuća dolara koje je on krivo izračunao u ponudi. Naš čovjek, predosjećajući što bi mu kod nas za to slijedilo, ode svom pretpostavljenom menadžeru, izjavi da je svjestan svoje pogreške i da je spreman dati otkaz. Ovaj mu na to objasni da nema teorije da će prihvatiti njegov otkaz jer da je u njegovu edukaciju uloženo više od tih pedesetak tisuća dolara i da mu ne pada na pamet to odbaciti. A greška se svakome može dogoditi, ono što je bitno jest da iz te pogreške izvuče pouku o potrudi se da se to ne ponovi.

Gdje je kvaka 22? Po svoj prilici u tome što u edukaciju onoga iz prvog primjera nije uloženo pedeset ... nečega.

unbeliever @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Rekao sam da neću pisati o svjetskom prvenstvu, ali ovo mi je samo povod jer ovakve situacije se susreću i prečesto u svim drugim područjima života. 

Nema medija koji u posljednja dva dana nije uz ime Darija Srne prikrpio riječ promašaj. Čak i oni naslovi poput "Darijo, nitko te ne osuđuje za promašaj" su u stvari licemjerni jer kažu - eto, promašio si ali ćemo ti oprostiti. A Darijo u stvari nije ništa promašio. Promašaj bi bio da je lopta otišla pored gola ili iznad njega, ali lopta je išla u vratnice samo je vratar bio dobar u procjeni, "pročitao" kud će lopta ići i uspješno obranio svoja vrata. Jedino što se može reći da je japanski vratar bio u tom dvoboju vještiji od Darija. A kad se namjeri junak na junaka uvijek jedan pobijedi a drugi izgubi, i u tome nema sramote ni promašaja. To je jednostavno poredak stvari. Licemjerno je ne priznati japanskom vrataru njegovu uspješnost - kao ništa on tu nije doprinijeo već je to samo Darijev promašaj.

Takvi smo mi, vrsta homo sapiens, uvijek želimo imati krivca na kojega ćemo istresti sve svoje frustracije. Poput emocijske kante za smeće. Čast poraza od strane boljega nam je strana. Samo prvi se pamte, kaže ona stara pjesma, a i ona mi se gadi. Jer, u stvari ovaj svijet ne stvaraju pobjednici, oni su samo motiv, simbol nekog cilja. Pravi posao odrađuju one armije koje nastupaju iza njih. Koji su u stanju trčati cijelu utakmicu težeći svom cilju, pa makar ga i ne dostigli. A to nikad nije promašaj.
unbeliever @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 19, 2006

... ne mogu ne prisjetiti se njegove pjesme koja mi se odavno usidrila u srcu ... 

MRTVA LUKA
(Dobriša Cesarić)

Znam: ima jedna mrtva luka
I 'ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al' njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledajuć sreću,
A plovit se boje,
Na jarbole šarene zastave meću,
I — stoje.


unbeliever @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Od kako je počelo SP u nogometu, ja ništa ne postam. Još će neko pomisliti da sam negdje u Njemačkoj sav crveno-bijelo kockasto ofarban. A zapravo me savladala ova vrućina. Naglo to nekako poslije one hladnoće, pa me uhvatilo nespremna. Fjaka zavladala. Sjednem za računalo, podlaktice mi se lijepe za stol, pristi se kližu po tipkovnici ... i još bi se to dalo otrpjeti ali mozak se pretvorio u kašicu i sve što izlazi na ekran je: ... vode ... dajte mi vode ... beeuuhhh...

E, neće to valjati ovako. Ajmo se prisjetit one Cesarićeve:

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.


Dakle, k vragu voda, drmnimo jednu velebitsku travaricu i na posao.

Od danas vrijedi geslo: "Nulla dies sine blogpost!" 
Što će reći: "Niti jedan dan (ne smije proći) bez blogposta!"
 
unbeliever @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 11, 2006
ili: 
Kradljivac mrtve mačke

Punih ruku raznih vrećica Maja i ja zastali smo ispred beživotnog tijela žuto-narančasto prugaste mačke, svega par koraka od njenog auta kojim smo se dovezli u šoping centar. Očito skorašnja pogibija – nije tu bila prije sat vremena kad smo došli. Ni muhe se još nisu počele sakupljati.

Volim životinje, i one vole mene. Svi kućni ljubimci mojih prijatelja mene tretiraju kao svoga, što zna izazvati i ljubomoru kod njihovih vlasnika. Ipak, mačke su mi draže od pasa. Psi traže gospodara, moraš s njima biti strog, inače pokušavaju preuzeti vlast. Ja to ne volim, smeta me ta neprestana potreba forsiranja discipline. Mačke su, naprotiv, više na ravnopravnoj razini s tobom. Nema metode da ih podvrgneš disciplini, ali ako s mačkom uspostaviš savez ona će dogovor poštivati.

"Nadrapao Garfield," rekla je Maja. "Nije trebao napuštati trijem."

Da, stvarno je ličio ili ličila na Garfielda, mlađeg i mršavijeg. Spol se baš nije dao utvrditi u stanju u kakvom je bila pa sam u sebi zadržao generičko ime roda, mačka, i sukladno tome mislio o njoj u ženskom rodu. Stajao sam i gledao ju. Prva muha je sletjela na nju, na uho. Mahnuo sam nogom i potjerao muhu.

Maja je zakoračila prema autu. "Daj, idemo, otpast će mi prsti!"

Mehanički sam pošao za njom, ne skidajući pogled s mačke. Spustio sam vrećice iz jedne ruke u prtljažnik koji je Maja otvorila a zatim zastao.

"Ne možemo ju tako ostaviti," rekao sam.

Skrenuo sam pogled k Maji. Gledala me bez zamjetnih tragova razumijevanja.

"Neeego?"

"Mislim, ne možemo ju tako ostaviti. Ti sad kad kreneš s parkinga unatrag preći ćeš sigurno opet preko nje, i … "

"Ma, daj, vidiš da je na sredini, proći ću kotačima s obje strane, neću ju ni dodirnuti …"
 
"Svejedno, ne možemo ju ostaviti tako …" ustrajao sam.

U drugoj ruci sam držao nekoliko vrećica od kojih je jedna bila poveća i od tvrdog papira, s drškama od konopa. Izvadio sam stvari iz nje i premjestio ih u druge vrećice, spremio ih u prtljažnik. Uzeo sam rolu toalet papira te papirom labavo ali obilno omotao desnu ruku. Otišao sam do mačke, rukom umotanom papirom ju pokupio i smjestio u papirnu vrećicu. Papir sam zatim otresao s ruke i njime pokrio mačku u vreći. Vrećica je bila nova, sa elegantnom reklamom firme koja proizvodi kozmetiku.

"Dobro, baci ju sad u onaj kontejner za smeće, pa idemo." Maja je pokazivala znakove nestrpljenja.

Krenuo sam s vrećicom prema autu.

"Ne može u smeće, tu će je dohvatiti psi i razvlačiti okolo."

Zaista, u okolici se uvijek motalo nekoliko pasa beskućnika.

"Nego šta ćeš s njom?"

"Ide s nama."

"Jes' ti normalan? U moj auto? Smrdljiva crkotina?" Kad je Maja uzrujana, rečenice joj poprimaju minimalističke forme.

"No, nije smrdljiva, tek je nedavno pregažena, ništa se ne osjeti."

"Na ovoj vrućini! Za sat vremena smrdjet će k'o kuga!"

Stvarno, bilo je preko trideset u hladu, prava ljetna žega u jedanaest prije podne.

"Do tad ćemo odavno biti kod kuće …!" ustrajao sam.

"I šta ćeš onda s njom? U zamrzivač?"

"Zakopat ću ju u vrtu. Ispod čempresa."

Ovo s čempresom je bilo smišljeno. Tamo već počiva naša Miki, koja je prije šest godina pojela otrovanog miša. Bojan, koji je tada imao šest godina dovodio je svoje prijatelje i pokazivao im gdje je tata posadio macu.

Na spomen čempresa Maja je spustila gard i ušla u auto. Ja sam ubacio vrećicu s mačkom iza suvozačkog sjedala, pa sam i ja sjeo. Vozeći, Maja je mrmljala nešto u bradu od čega sam pohvatao samo fragmente: " … skupljati crkotine po cesti … šinteraj … zaraza … Vrapče … psihijatar … "

Do Bijelog medvjeda nam je trebalo kojih dvadeset i pet minuta vožnje. Kad smo parkirali ispred njega, postao sam svjestan pogreške u mom planu. Vrućina je zaista bila žestoka, a parking kod Medvjeda nema hladovine. Ako ostavim mačku u autu na tom suncu kojih pola sata koliko ćemo se najmanje zadržati na kavi, moglo bi stvarno biti problema. Možda je to bilo psihološki inducirano, ali činilo mi se da se iz vrećice već osjeti lagan zadah lešine. Maja je samo migom obrve pokazala na vrećicu i rekla: "Vadi to van."

Što da radim? Izvadio sam vrećicu iz auta, ali nekako mi se nije dalo nositi ju u Medvjeda na kavu. Ako naiđe ona radoznala Donata, odmah će mi početi prekapati po vrećici da vidi što smo kupili. Bolje ne. I tako sam ostavio vrećicu s mačkom pored kotača od auta, gdje je bilo i nešto malo sjene. Neka tu čeka dok se ne vratimo. Bar je na zraku.

U Bijelom medvjedu je radila klima i bilo je ugodno svježe. Lana je donijela Maji kapučino i meni kavu s mlijekom, pozdravili smo ju i malo pročavrljali s njom. (O onoj epizodi s integralom Maja nije znala ništa, a Lana i ja smo prešutno došli do stanja miroljubive aktivne koegzistencije. Ona je, izgleda, cijenila što više ne pričam viceve o plavušama, a ja sam shvatio da sam ju uzimao zdravo za gotovo kao plavokosu konobaricu.) Nakon par gutljaja kave, s obzirom da mačka više nije ugrožavala unutrašnjost auta, situacija se normalizirala i zašli smo u neki nevezani razgovor, komentirali vijesti ili tako nešto, ali nije to dugo trajalo. Iznenada, Maja me zgrabi za ruku i pokretom glave pokaže prema prozoru. Kroz prozor se pružao pogled prema parkiralištu na kojem je stajao njen auto.

Pored auta stajao je Forpas.

Forpas je bio lokalni cuger. Kružile su priče da je nekad bio visoki oficir JNA, ali da je zbog strasti prema kockanju upropastio i karijeru i obiteljski život. Odatle mu i nadimak Forpas, prema izrazu koji se koristi u kartaškoj igri Raub. Pravo ime mu nitko nije znao, niti je itko čuo za neku njegovu rodbinu. Spavao je po okolnim podrumima i garažama. Ljudi su mu davali hrane, pokoji stari komad odjeće, a ponekad je i zarađivao unošenjem drva, uglja i sličnim fizičkim poslovima. Također je znao skupljati boce, papir i željezo i prodavati to na otpad. Sva zarada uglavnom je odlazila na piće.

Forpas je, dakle, stajao pored auta. Pogledao je lijevo i desno brzim pokretima glave, poput lisice koja provjerava da li je pas u blizini prije nego li će se uvući ispod žice u kokošinjac. Brzo se sagnuo i uzeo moju vrećicu s mačkom, te potom bez oklijevanja produžio prema ulazu u lokal.

Ja sam se trgnuo i načinio pokret kao da ću ustati, ali Maja me je čvrsto držala za ruku a udarac ispod stola u potkoljenicu naveo me da vratim pogled i iz njezinih očiju pročitam neizrečenu prijetnju:

"Da ti nije palo na pamet da mi se tu sad otimaš s pijancem oko krepane mačke!"

Spustio sam se natrag na sjedalicu i pustio da se stvar dalje razvija bez moje intervencije.

Forpas je ušao u Medvjeda, i polagano odgegao prema stolu u kutu. Bilo je par minuta do podneva, vrijeme kad je Forpas tek izmilio iz skrovišta u kojem je prespavao noć. To je doba dana kad mu je razina alkohola u krvi najniža i možda je i to imalo svoj doprinos daljnjim zbivanjima. Sjeo je sam za stol u kutu, vrećicu s mačkom je odložio između zida i noge od stola, da se ne prevrne. Izgleda da još nije pogledao unutra.

Maja i ja smo sve to promatrali nepokretni kao kipovi. Njezini nokti su mi se počeli urezivati u kožu podlaktice i to me je pokrenulo. Protresao sam ruku da me pusti i istrljao kožu gdje su se poznavali tragovi nokata. Zatim sam posegnuo za šalicom s kavom ali mi je ruka zadrhtala, pa sam šalicu spustio natrag na tanjurić. Maja je miješala kapučino žličicom, lagano, odsutno. Gledala je prema stolu u kutu.

Forpas je iz džepa izvukao smotak papira u kojem je, činilo se, bio ostatak nekog sendviča. Drhtavim rukama odmotao je papir dopola, i zagrizao u to što je u njemu bilo. Žvačući, pogledao je prema šanku i klimnuo glavom Lani. Ona je već bila natočila njegov uobičajeni dupli konjak, onaj najjeftiniji, zvani mirogojček; došla je do njega i stavila čašu na stol, bez riječi. Forpas ju više nije primjećivao, posvetio se svom doručku. Potegnuo je iz čaše pola sadržaja u jednom gutljaju, i zatim ponovo napunio usta sendvičem. Tada je valjda zaključio da, dok žvače, može baciti pogled na plijen s parkirališta. Podigao je vrećicu i stavio ju sebi na koljena, posegnuo rukom unutra da ukloni papir i zatim zavirio.

Gledajući sa strane, izgledalo je kao da ga je neka nevidljiva ruka podigla skupa sa stolcem i gurnula nekih pola metra unatrag prema zidu, takav je to bio nagli trzaj. Udarivši u zid Forpas se srušio sa stolca i zgrčio se na podu, držeći se za prsa i krkljajući. Od susjednog stola odmah priskočiše trojica muškaraca, instruktori vožnje u susjednoj auto-školi. Pritrčala je i Lana, a jedan od instruktora joj dovikne da zove hitnu. Lana otrči do telefona. Dom zdravlja i hitna medicinska pomoć udaljeni su od Medvjeda manje od tristo metara, pa je hitna stigla za manje od pet minuta, ali jedino što su mogli učiniti je bilo konstatirati smrt. Forpasovo srce, oslabljeno nakon dugih godina svakodnevnog natapanja mirogojčekom, nije reagiralo na njihove pokušaje reanimacije. Stavili su Forpasa na nosila i iznijeli ga u vozilo. Lana je došla vratiti stol i stolce na mjesto. Pod stolom je još uvijek bila vrećica, otklizala je prema zidu i nitko nije obraćao pažnju na nju. Lana ju je podigla s dva prsta i, ne zavirivši uopće u nju, odnijela ju u kontejner za smeće.

Maja me gledala prodorno, iz očiju su joj virili mali bodeži. Ja sam slegnuo ramenima i raširio ruke. Ta, nisam ga ja tjerao da mi krade mačku. I htio sam mu je ići uzeti, ali me ona spriječila. Moje racionaliziranje nije pomoglo. Ja sam taj koji je pokrenuo lavinu događaja donijevši mačku na parking Bijelog medvjeda. I točka. Pokušao sam objasniti da je u tome ipak prvi onaj tko je zgazio mačku kod šoping centra. I na kraju, sama mačka! Koji ju je vrag nosio u šoping centar da ju tamo gaze. Ništa nije pomoglo, ja sam ostao krivac. Ja sam uvijek kriv, šta bilo da bilo.

Forpasa smo sahranili dva dana poslije, u sjenovitom kutku groblja. Rodbina se nikakva nije pronašla, bili smo samo nas nekoliko stalnih gostiju Bijeloga medvjeda, svećenik i grobari. Svećenik je izrekao par prigodnih riječi i preporuke za prijem u kraljevsko nebesko. Na kraju sahrane jedino je Ado, nepopravljivi realist, pitao:

"Tko je platio popa?" 

Nitko nije odgovorio. 

******************************
© Unbeliever, 2006. "Priče iz Bijelog medvjeda". Za razliku od prethodne, ova priča je moja.
 

unbeliever @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare


Za mene slikat' trebaš posebni format foto-papira ... mrrrnjaaaau!
unbeliever @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 8, 2006
Jamie Forester je rođen iskrivljenog tijela i sporog uma. U dobi od 12 godina još je bio u drugom razredu i izgledalo je da nije sposoban učiti. Njegova učiteljica, Doris Miller, često je bila ogorčena zbog njega. Meškoljio bi se u svojoj klupi, slinio i ispuštao groktave zvukove.

Ponekad bi, opet, govorio jasno i razgovijetno, kao da je neko svjetlo prodrlo u tamu njegovog mozga. Ipak, većinu vremena Jamie je iritirao svoju učiteljicu. Jednoga dana nazvala je njegove roditelje i pozvala ih na razgovor. Kad su Forresteri ušli u praznu učionicu Doris im je rekla: "Jamie bi zaista trebao ići u školu za djecu s posebnim potrebama. Nije pravedno prema njemu da bude s mlađom djecom koja nemaju poteškoća s učenjem. Pa, među njima je razlika od pet godina."

Gospođa Forrester je tiho plakala u papirni rupčić dok je njezin suprug govorio. "Gospođo Miller," rekao je, "Nema škole takove vrste u blizini. Bio bi strašan šok za Jamieja kad bismo ga ispisali iz ove škole. Mi znamo da se njemu ovdje jako sviđa."

Doris je poslije njihovog odlaska još dugo sjedila i gledala kroz prozor u snijeg. Njegova hladnoća kao da je polagano obuzimala njezinu dušu. Željela je suosjećati s Forresterima, njihovo jedino dijete bilo je neizlječivo bolesno. Ali nije bilo pravedno zadržati ga u razredu. Imala je još osamnaestoro djece koje je podučavala a Jamie je ometao nastavu. On i tako neće nikada naučiti čitati ni pisati. Zašto trošiti trud uzaludno? Dok je razmišljala o situaciji preplavio ju je osjećaj krivnje. Evo, tu se žalim na svoje probleme koji su ništa u usporedbi s tom sirotom obitelji, razmišljala je. Gospode, pomozi mi da budem strpljivija s Jamiejem. Od tog dana trudila se iz sve snage ignorirati njegovo neartikulirano glasanje i prazan pogled.

Stiglo je proljeće i djeca su uzbuđeno pričala o dolazećem Uskrsu. Doris im je ispričala priču o Isusu i da bi naglasila ideju o novom životu dala je svakom učeniku po jedno veliko plastično jaje. Rekla im je: "Sad želim da jaje ponesete kući i sutra ga donesete natrag u školu, sa nečim unutra što će pokazivati novi život. Jeste li razumjeli?"

"Da, gospođo Miller," odgovorila su djeca ushićeno, svi osim Jamieja. On je slušao pažljivo, ne skidajući oči s učiteljice. Nije čak pravio svoje uobičajene zvukove. Je li razumio zadaću? Možda bi trebala nazvati njegove roditelje i objasniti im zadaću kako bi pomogli Jamieju.

Te večeri Doris je imala problema sa začepljenim odvodom u sudoperu. Pozvala je kućepazitelja i čekala čitav sat da on dođe i odčepi odvod. Poslije toga još je morala otići u nabavu, ispeglati odjeću za sutra i pripremiti test iz gramatike. Potpuno je zaboravila na namjeru da nazove Forrestere.

Slijedeće jutro devetnaestoro djece je stiglo u školu, smijući se i razgovarajući dok su stavljali svoja jaja u veliku pletenu košaru na stolu gospođe Miller. Nakon što su završili sat matematike došlo je vrijeme za otvaranje jaja.

U prvom jajetu Doris je pronašla cvijet. "O, da, cvijet je svakako znak novoga života," rekla je. "Kad biljke provire iz zemlje, znamo da je proljeće stiglo." Mala djevojčica u prvom redu mahnula je ručicom. "To je moje jaje, gospođo Miller," doviknula je.

Slijedeće jaje je sadržavalo plastičnog leptira. "Da, i to je novi život, također." Mala Judy se ponosno nasmiješila i rekla, "Gospođo Miller, to je moje jaje!"  Zatim je Doris pronašla kamen pokriven mahovinom. Objasnila je djeci kako i mahovina predstavlja život. Javio se Billy s kraja učionice.

Zatim je Doris otvorila četvrto jaje i uzdahnula. Jaje je bilo prazno. Svakako je to Jamiejevo jaje, pomislila je, i naravno on nije razumio njene upute. Ah, samo da nije zaboravila nazvati njegove roditelje! Pošto ga nije željela posramiti, Doris je samo ostavila jaje na stranu i posegnula za slijedećim jajetom. Jamie progovori. "Gospođo Miller, zar nećete govoriti o mojem jajetu?" Zbunjena, Doris odgovori, "Ali, Jamie, tvoje jaje je prazno."

On se zagleda u njezine oči i reče tihano, "Da, ali i Isusov grob je isto bio prazan."

Vrijeme se zaustavilo.

Kad je ponovo mogla govoriti, Doris ga upita, "Znaš li ti zašto je njegov grob bio prazan?"

"O, da," odgovorio Jamie, "Isus je umro na križu i stavljen je tamo da ga njegov Otac podigne k sebi."

Zvono za odmor je zazvonilo. Dok su djeca istrčavala napolje na dvorište, Doris je plakala. Hladnoća u njoj potpuno se bila istopila.

Tri mjeseca kasnije Jamie je umro. Oni koji su došli na njegovu sahranu začuđeno su gledali u devetnaest plastičnih jaja na poklopcu njegovog lijesa. Sva su bila prazna.


*************
Ova priča nije moja. Našao sam ju anonimnu na Internetu prije dosta godina i uz sav trud nisam uspio saznati autora. Stoga sam ju samo preveo s engleskog. Ili bar pokušao. Taj pokušaj posvećujem slatkogrkoj i njenim dvostrukim rođendanima.


unbeliever @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

Trebam napraviti anketu za ispitivanje zadovoljstva kupaca, pa razmišljam kako postaviti prava pitanja. Kakav odgovor ćete dobiti uvelike ovisi o načinu na koji uobličite i postavite pitanje. Loše postavljena pitanja mogu vam skroz upropastiti trud i anketa će dati bezvrijedne rezultate. Pa mi pri tom pade na pamet jedna zgoda.

Desilo se u jednom kafiću da se pri kavici susretnu dva redovnika, Jezuit i Dominikanac. Kako su oba bili pušači, zapodjenuše razgovor o tome da li je grijeh ako se istovremenu puši i moli. Nakon nekog vremena zaključiše da se oko tog pitanja ne mogu dogovoriti, te da će svaki o tome pitati svoje starješine i za tjedan dana će se naći na istome mjestu da razmjene rezultate. Slijedeći tjedan susretoše se opet i Jezuit upita Dominikanca što mu je rečeno u vezi istodobnog pušenja i molitve.

"Rečeno mi je da je to grijeh i da se ne smije činiti", odgovori Dominikanac.

"Zanimljivo," na to će Jezuit, "a meni su rekli da je to u redu i dapače poželjno."

Dominikanac je bio u čudu: "Pa kako to, vaš je red barem poznat po strogosti?"

"A kako si ti pitao?" upita ga Jezuit.

"Pitao sam da li je dopušteno pušiti za vrijeme molitve." Reče Dominikanac.

Na to će Jezuit: "Vidiš, ja sam pitao da li je dopušteno moliti za vrijeme pušenja."

unbeliever @ 10:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 6, 2006
Moja kćer drugašica došla je neki dan iz škole i odmah mi je morala otpjevati cijelu pjesmu koju su taj dan učili: "Jeste li vidjeli moga sinka Janka?" Pa je to ponovila još jednom malo poslije, pa slijedeći dan još jednom. I večeras opet.

Stvarno, jeste li vidjeli moga sinka Janka? Hoću reći, jeste li čuli tu pjesmu? 

To je jedna nevjerojatna pjesma. Progoni me cijeli život. Pjevala su mi ju moja djeca, djeca mojih sestara i braće, djeca mojih prijatelja, djeca prijatelja moje braće i sestara, a i dvoje sasvim nepoznate djece na plaži u Orebiću. Jedina pjesma koju svako dijete uzima kao obavezu da vam ju otpjeva. Pitajte ih da vam pjevaju "Zeko i potočić" - neće. "Medo bere jagode" - neće. Ali "Sinka Janka" će se odmah ponuditi da vam pjevaju, makar to niste tražili. A i tko bi ga tražio? 

Pjesma ima kojih petnaestak stihova, ali se svaki stih po tri puta pjeva. Pa to onda traje li traje. Melodija ima tonski raspon manji od istarske pentatonike, cirka oko dva stupnja. Pjevana misa je mjuzikl prema Janku. Kod trećeg stiha vam se zijeva, a kod sedmog podupirete očne kapke kažiprstima, pretvarajući se da ste se oslonili na obje ruke radi bolje koncentracije. Imate vrašku sreću i slonovsku izdržljivost ako dočekate kraj pjesme a prije toga ne padnete sa stolca i razbijete čelo o rub čajnog stolića. 

U svoju oporuku staviti ću uvjet da sva djeca moje rodbine i prijatelja moraju na mom pokopu zborno otpjevati "Sinka Janka". Hoću da se plače za mnom. 

unbeliever @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 4, 2006







unbeliever @ 09:32 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.