Blog - svibanj 2009
subota, svibanj 30, 2009
Jutros kad sam krenuo u vikend-kupovinu (šoping, rekao bih da mi je želja biti "in") zapazih pred kućom ove dvije jagode. Stisnule se uz podzid pored stepenica, sitne i neugledne, u kutu u kojem jedva oko podneva na možda pola sata dopre sunce. Pitam ih što su baš tu našle rasti, u okolišu pustom od njima potrebnih resursa. Pa i nismo baš birale - kažu - ovamo nam vjetar i kiša donesoše sjeme. Ali mi za bolje ne znamo. Narasle smo i dozrele koliko smo god bolje mogle.

Oduprijeh se želji da ih kušam. Meni one ne bi mnogo značile kao hrana. A u onom kutku neki puž ili buba preživjet će zahvaljujući njima.

Jagodice bobice

unbeliever @ 20:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 27, 2009
Odavno sam se odrekao zablude očekivanja razuma ili eventualno natruhe inteligencije od suvremenog novinara. Uglavnom čitam agencijske vijesti što je dovoljno za biti informiran. No kad se dogodi nešto poput ove tragedije u kojoj je jedna splitska obitelj u potpunosti izbrisana iz postojanja, poželiš pročitati i nešto više od naslova, doznati poneki detalj u pokušaju otkrivanja neke jezgre uzročnosti, s ciljem vraćanja vlastitog duševnog mira. 

I tako naletiš na tekst Indexovog novinara Dragana Miljuša u kojem se nađe i ovakav odlomak:



Uvjeren je Dragan kako je za cjelovito informiranje svekolike javnosti nužno ne propustiti činjenicu da izbornik nogometne reprezentacije stanuje u istoj zgradi u kojoj se dogodila tragedija. Svima nam je sad lakše kad znamo da Slaven Bilić stanuje u susjednom ulazu. Srećom mu se ništa nije dogodilo. Aleluja!

Što se tiče redakcije Indeksa, preporučam da Miljuša pri svakom ulasku u redakciju pregledaju na porti kako ne bi unio prikriveno oružje. Jer ovaj tekst otkriva osobu s potpuno poremećenim sustavom vrijednosti. Koja je potencijalni subjekt nekog skorašnjeg članka u crnoj kronici.
unbeliever @ 06:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 24, 2009



unbeliever @ 08:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Otišao sam večeras, kao i svako veče, odnijeti Gizmu večeru. Mrak je, a k tome je Gizmova kućica u sjeni između oraha, višnje i bora i još je dobro obrasla travom, pa se tako skoro ništa ne vidi usprkos svjetlu sa obližnjih uličnih svjetiljki. No ja dobro poznajem put i gdje se što nalazi pa mi puno svjetla i ne treba. 

Znam i gdje je Gizmova posuda za hranu, pa posegnem za njom, onako napamet. Uspio sam ju primiti za rub ali me nešto oštro ubode u palac, tako da sam ju odmah ispustio. Gizmo se izvukao ispod bora, gdje mu je omiljeno mjesto za ovih vrućina, stao pored mene i promatrao što se događa.
Ostavio sam hranu na krovu kućice i pažljivo s obje ruke uzeo posudu. Nije bila lagana. Nešto tamno se u njoj nalazilo. Kad sam ju podigao iz trave, u tankoj zraci svjetla koja se probila kroz lišće višnje ugledah šiljastu njuškicu i dva crna oka kako me gledaju preko ruba posude. Ježurka Ježić svratio je Gizmu počistiti zdjelicu! Nije se micao dok sam ga nosio podalje od Gizmove kućice i istresao u travu pored hrpe granja zaostale od proljetnog potkresivanja voćaka. Tu je ostao sklupčan. 

Pobojao sam se da ga je Gizmo ozlijedio, iako uglavnom psi ježevima ne mogu ništa. Ali ovaj je još sasvim mlad pa se možda nije uspio na vrijeme saviti u klupko. Stao sam nepomično pored njega i čekao. Trajalo je tri-četiri minute, a onda se Ježurka polako odmotao, stao na nožice i lagano se odšetao pod onu hrpu granja. OK, nije mu ništa. 

Onda sam malo razmislio o tome. Zapravo, dok je bio u posudi za hranu, jež uopće nije bio preplašen. Mirno je jeo ostatke u njoj. Gizmo obično ostavi na dnu ono što mu se ne sviđa, najčešće povrće. A Ježurka voli povrće. I tako je on tamanio ostatke, a Gizmo je sve to vrijeme mirno ležao pod borom, na metar i pol od njega. Nema šanse da ga nije nanjušio, a sigurno ga je i čuo. Čak i kad sam ja podigao ježa u posudi, Gizmo je samo stajao kraj mene i nije ni zalajao niti zarežao na Ježurku. Čini se da je Ježurka u Gizmovoj zdjeli bio s dopuštenjem: "Samo ti pojedi te mahune i mrkvicu, ja to ionako ne volim."

Istresao sam Gizmu večeru i počeškao ga iza uha: "Drugar si ti, ha?" 

Gurnuo je njušku u zdjelu i nije rekao ništa. 

Možda je tek pomislio u sebi: "Vi ljudi biste mogli naučiti nešto o dijeljenju."
unbeliever @ 00:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 20, 2009
Kao što je poznato iz prvog zakona prokrastinacije (izraz koji eruditi uporabljuju umjesto puno jasnijih i jednostavnijih za izgovor izraza otezanje iliti zavlačenje) većina problema se riješi samo od sebe ako im se da dovoljno vremena. Nakon osvježujućeg cjelonoćnog odmora moje prijenosno računalo je ujutro radilo "k'o urica". Eto, Niagara, nisam ga morao polijevati blagoslovljenom vodicom. No to me podsjetilo na jednu drugu zgodu s polijevanjem računala.
Prije nešto više od tucet godina radio sam u jednoj firmi koja je, između ostalog, imala ovlašteni servis za prijenosna računala Compaq. Uživao sam raditi s ekipom iz servisa jer je to bila skupina vrhunskih zafrkanata. Njihovi razgovori više su sličili legendarnim emisijama Zločeste djece na stojedinici nego bilo čemu drugome.

Jednog dana kroz vrata firme uđoše dva brata franjevca. Tamni habiti, korda oko pasa, sandale na nogama. Potegnuli čak iz Dubrovnika i nose prijenosno računalo za popravak. Odvedoh ih u servis gdje je taj dan bio dežuran serviser kojeg ćemo ovdje nazvati Nino.

Nino je odličan serviser i preuzevši računalo zapita koji su simptomi kvara.

"Ne znamo zapravo, znate nismo se usudili paliti ga nakon što se to dogodilo."

"A dogodilo se ... što?" - pita Nino.

"Vidite, računalo je bilo na stolu, otvoreno ... slučajno se prevrnula čaša ... prolilo se po tipkovnici."

"A što je bilo u čaši - voda, sok, ili ..."

"Vino!" - rekoše Mala braća uglas.

Nino podigne lijevu obrvu - "Je l' bilo misno?"

Franjevci se zgledaše i priznaše - "Hm, jest ... bilo je."

"Onda neće bit' problema." - ispali Nino kao iz puške i odnese računalo u radionicu.

Odveo sam Malu braću u salon i ponudio ih sokovima i kavom. Za tek nešto više od pola sata Nino donese računalo. Franjevci ga upališe, isprobaše i odoše sretni kad su se uvjerili da radi kao i prije. Naplatili smo im putem "Vatican Card" (Bog vam platio!).

Pitam Nina što je napravio. Veli - rastavio računalo, pokupio papirnim ubrusom vino, sve skupa osušio fenom za kosu i sastavio. Blagoslovljena kapljica nije napravila nikakve štete.

unbeliever @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 19, 2009
Sjećate se filma "Omen"? Kad otac ošiša Demianu kosu i na tjemenu nađe upisane tri šestice? Od davnina se tri šestice smatraju simbolom đavola. The Number of The Beast. Navodno ih Sotona ostavlja svuda gdje turne svoje prste. Pa, možda ima tu nečega ...

Danas mi se nešto prijenosno računalo uzjogunilo. Te radi sporo, te povremeno stane i moraš ga čekati da se odluči nastaviti dalje. "Koji je vrag u tebe ušao?" promrmljam i pokrenem Windows Task Manager. Da vidimo koji to proces uzurpira procesorsko vrijeme. I imam što vidjeti! Obje procesorske jezgre zakucane u plafon, a broj megabajta zauzete memorije - "Apage Satanas!"

Isključio sam računalo i ne palim ga više. Sutra idem u crkvu po svetu vodicu.

unbeliever @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 18, 2009
Čini li mi se ili oni to ... ?

unbeliever @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 17, 2009
Je li zbog toga što je izborna ili čisto zbog klime, tek ova nedjelja je bila jako vruća. Zato smo na glasačko mjesto supruga i ja krenuli tek pred samo zatvaranje birališta. Lora i Mala su pokazale građansku svijest i savjest, i uporno su tražile da idu s nama pa smo ih poveli. Dok smo prolazili pored Gizmove kućice on je tako umilno gledao i tužno spustio uha da smo morali povesti i njega.
Glasačko mjesto je u školi moje petašice, pa smo prošetali naše zvjerke livadom iza škole gdje i inače znamo s njima u šetnju. Putem smo razradili strategiju. Prvo ću ja ići glasovati a supruga će ostati vani s pasima, poslije ćemo zamijeniti uloge.   

Ulazim na biračko mjesto. U ruci još držim pasje vodilice. Sjedi povjerenstvo, četiri žene. Povjerenice. Simpatične.

- Dobro veče - osmjehujem se.

- Dobar dan. Ili dobro veče - osmjehuju se i one.

- A što, nitko se od muških nije javio za dežuranje? - pitam

Sad su se već naglas nasmijale - Ima jedan, - pokazuju na prazno mjesto - ali je malo izašao. 

- Znate, ne smije se pušiti ovdje - objašnjava jedna, sliježući ramenima.

- Aha - rekoh i nacerih se. - Mi bismo glasovali, ako može. 

- Mi? Vidim samo vas jednoga - reče jedna iz povjerenstva, valjda predsjednica.

- A imam ja još dva birača sa sobom - podigoh vodilice - samo su malo sramežljive, pa su ostale vani dok ja ne provjerim jesu li na biračkom spisku. Dajte provjerite, Lora i Mala. 

Gospođa već napravi rukom pokret ka spisku, automatski, a onda pogleda u mene pa spusti pogled na pasje vodilice, pa onda opet pogleda u mene.

- Psi?

- Aha.

- E gospodine, ne mogu psi glasovati.

- Zašto ne? Pa i njihov život i dobrobit je u pitanju. Na primjer, nije njima svejedno hoće li buduća gradska vlast saditi ili sjeći stabla po gradu. Stablo je jako važan socijalni element za pasiće. 

- Svejedno, ne može - smije se predsjednica. - Pa nemaju ni osobnu iskaznicu, kako da ih upišemo na popis?

- A imaju, imaju. One vam imaju ugrađen čip, to vam je i domovnica i osobna i zdravstvena iskaznica ... možete ih identificirati s većom pouzdanošću nego Luku Bebića. 

- Ne može, ne može, - povjerenstvo je neumoljivo. - Psi ne mogu u birački spisak.

- Pa koja je to logika? Imamo pokojne babe i djedove na popisima birača, a živim cuckima ne daju glasovat - gunđam ja i uzimam listiće. 

Nakon što sam ubacio ispunjene listiće u odgovarajuće kutije, izađoh van zamijeniti suprugu u čuvanju pasa. Gizma sam stavio na povodac i on je krenuo mirno sa mnom. Mala se malo vrpoljila i dvoumila, ali nakon par poziva pošla je i ona za mnom. Ali Lora se nije dala nagovoriti. Ona je bila čvrsto odlučila ići s mojom suprugom na biralište. Ništa nije pomagalo, ni moji pozivi ni uvjeravanje ni prijetnje. I tako su one otišle skupa glasovati. 

Volio bih da sam mogao vidjeti izraz lica onih simpatičnih povjerenica kad je moja supruga ušetala u pratnij Lore, pa još kad im je dala osobnu iskaznicu s istim prezimenom ...
unbeliever @ 23:03 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, svibanj 16, 2009
Sa svih nas strana napadaju kojekakvom zdravom hranom. Jedite ovo, to obnavlja crijevnu floru i jača organizam. Jedite ovo, to je puno vlakana. Ovo je dobro za vašu jetru. Od ovoga vam se obnavljaju tjelesne stanice. Od ovoga ćete biti vitki i snažni. Od ovoga će vaše srce raditi kao urica ... 

Ajme meni, kad bih htio biti tako zdrav morao bih jesti kao rovčica. Otprilike trostruku svoju težinu dnevno. Samo kad god mi počnu prodavati tu priču kako je njihov proizvod baš ona prava esencija zdravlja i kak je to sve što mi treba za zdrav život meni nekako to ne djeluje previše uvjerljivo. Kanda mi se ne zbrajaju sve brojke kako bi trebalo.
Tako sam danas naišao na reklamu za jedan zdravi keks. Sve piše kako će mi to pomoći na putu do savršenog zdravlja. A u keksiću sve sami fini i zdravi sastojci, pa se proizvođač i pohvalio točnim sastavom keksića. Što sve u keksiću ima i koliko posto čega je unutra. Onaj radoznali đavolak koji čuči u mojoj glavi uzeo kalkulator i zbrojio. Ispada da u keksiću ima ukupno 113,5 posto sastojaka, ne računajući pomoćne tvari. 

Uvijek sam se pitao od čega li žive svi oni đaci koji u osnovnoj školi nisu nikad uspjeli naučiti računati do sto ...
unbeliever @ 00:25 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, svibanj 15, 2009
Prije više od mjesec dana pratili smo vrijedne pčelice koje su radile nedjeljom, baš na ovoj istoj grani. I evo rezultata njihovog truda. Višnja je krcata plodovima. Bojim se - slomit će joj grane kad to dozori. 



unbeliever @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 14, 2009
Večeras smo Lora, Mala i ja malo okasna krenuli u šetnju. Nešto zbog toga jer sam se zapetljao oko zamjene čitača kartice za internet bankarstvo, ali više zbog sparine koja je vladala predvečer. Kad smo se vraćali već je bio sumrak i vlaga se iz zraka počela lagano spuštati na počinak u vlatima trave. 

Međutim, zrikavci se nisu spremali na odomor nego su raspalili pjesmu na sve strane. Tako smo zastali na sred livade pored školskog igrališta i slušali ih. Ja sam stajao a Lora i Mala su prilegle u travu. 

Ovi naši kontinentalni zrikavci razlikuju se od primorskih cvrčaka, izgledom i pjesmom. 

Onaj primorski je sivo-smeđi kao kora borova i pjesmu njegovu, osim slušanja uživo, jedino može opisati Nazorov stih: "I cvrči, cvrči, cvrčak na čvoru crne smrče".

Ovdašnji zrikavci su travno-zeleni i dugonogi, i njihova je pjesma: "Zri, zri, zri žito, zri".

Ali cvrčci i zrikavci imaju i jednu zajedničku osobinu: jako ih dobro čuje ali ih je teško vidjeti. Pjesma njihova kao da dolazi odsvakuda. Čas je nalik fugi gdje se jedan zrikavac nastavlja na pjesmu drugoga, pa onda upada treći s malim zaostatkom. Onda se kao u rondu vrate opet na početnu temu - zri, zri, zri žito, zri. 

I cijeli taj zbor nevidljivih pjevača razasutih po cijeloj livadi poje jedan savršeni ditiramb, strasnu i razuzdanu pjesmu u pohvalu prirodi i bujanju novog života. A nas troje opijeni, kao da smo pili vina iz vrča samog Dioniza, stojimo usred tog vrtloga zvuka i ne marimo za vrijeme.

Zri, zri, zri žito, zri ...

unbeliever @ 23:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 11, 2009
Dan je bio vruć kao da je ljetni pa smo tek predvečer izašli provozati se biciklima. S Lorom i Malom kao obaveznom pratnjom. Otišli smo na velikogoričku obilaznicu u gradnji, onu na kojoj premijer trenira dicto simpliciter. Kiše nije bilo par dana i sve je suho, nigdje vode ni blata, pa su pasi s guštom trčali i po polju i po cesti. Prošli smo par kilometara tamo i natrag a da se Lora i Mala nisu zamazale, samo im je po krznu bilo nešto pahuljica maslačka. 
Tek kad smo se vraćali nazad, na samom silasku s ceste našla se jedna zaostala lokvica. Ni u njoj nije bilo više vode ali je na dnu ostalo malo finog mekog mulja. Sve skupa ne veće od pola kvadratnog metra. Jedina postojeća lokvica blata na cijelom našem putu. Lora i Mala su bez greške ugazile sa sve četiri noge u mulj, tako da su doma stigle s blatnim šlapicama na šapama. 

Iskustvo nam je reklo da je najbolje sačekati da se taj mulj osuši na šapama, onda ga je jednostavno otrti suhom krpom. Zato smo male blatnjavice ostavili na terasi da se suše, a petašica i ja smo se odvezli biciklima u videoteku vratiti filmove koje smo posudili za vikend. 

Pri povratku iz videoteke put nas je vodio preko parkirališta kod škole. Kako smo zašli na parkiralište pogled mi privuče ptica, izdaljega se činilo da je kos, koja je stajala na asfaltu i promatrala sa zanimanjem neku crnu hrpicu koja se pak nalazila ispod jednog grmića na samom rubu parkirališta. Ptičica bi nakrenula glavu lijevo i desno, pa bi zatim poduzela dva tri sitna skoka u pravcu crne hrpice. Pa bi opet par sekundi nakretala glavu lijevo i desno pa opet poskočila malo bliže. 

Polagano smo vozili prema toj sceni i kako sam se primicao tako je ona crna hrpica poprimila oblik tijela mačke koja nepoomično leži na tlu. Prvo pomislih da je netko pregazio mačku, ali odmah mi to nekako nije držalo vodu. Na parkiralištu se u pravilu ne vozi tako brzo da jedna mačka ne bi mogla umaći nadolazećem automobilu. 

Radoznalost je, kažu, ubila mačku, a mene je privukla da priđem i vidim je li ta mačka zaista mrtva. Kad sam prišao bliže ptičica je cvrkutnula i odletila. Mačka se pomakla i podigla glavu. Mogao sam jasno vidjeti iznad glave onaj stripovski oblačić s tekstom: "Kreten."  

Ta se mačka samo pretvarala da je mrtva, čekajući da radoznala ptica priđe bliže, na domet mačjih pandži. Svojim nailaskom mi smo joj poremetili lovni proces i lišili ju izgledne večere. Demonstrativno je ustala, protegla se i otišla s parkirališta u polje, okušati negdje drugdje sreću. Dok je odlazila, visoko uzdignuta repa, mogli smo nedvojbeno zaključiti da je riječ o mačku. 

Ptica nam nije zahvalila.
unbeliever @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, svibanj 9, 2009
Zadnja, nažalost ne i posljednja, bravura naše vrle Vlade u djelovanju je od prije tri dana. Slušam kako psuju i pušači i nepušači, a ponajviše konobari i vlasnici kafića. Rodio sam se kao nepušač, pa sam u mladosti počeo pušiti, pa sam onda prestao oko tridesete, pa sam opet počeo oko četrdesete, pa opet prestao ... ne mogu sa sigurnošću reći na čijoj sam strani. Ama nije tu u pitanju strana.
Nego slušam i čitam kako sve atributiraju tu našu vladu: kreteni, luđaci, idioti ... da ne nabrajam sve pridjeve koje se može čuti izgovorene i vidjeti napisane. A Vlada ni da se otrese. Nitko ne podnosi tužbe zbog uvrede i duševne boli, nitko čak ni da se požali na nepristojnost medija i puka. Čovjek se zapita kako to da to njima ne smeta? I onda odnekud iskrsne čudna ideja: a možda njima baš to odgovora. Neka mi samo mislimo da su oni ludi, tako nećemo početi razmišljati ima li u tom ludilu sistema. 

Što ako niz naizgled idiotskih zakona nije posljedica nesposobnosti idiota na vlasti, nego dio pažljivo razrađenog plana? Hm, hm, idemo malo istražiti tu ideju. 

Zabrana rada nedjeljom. Zatvorilo trgovine. Turisti prislanjaju nosove na ulazna vrata ali nitko im ne otvara. Sitni trgovci su ugroženi jer i tako rade s maržama na egzistencijalnom minimumu i dio njih će ugasiti svoje trgovine ili prepoloviti broj zaposlenih. Veliki trgovački centri neće propasti, gubitak će nadoknaditi odpuštanjem dijela zaposlenih i jačim izrabljivanjem onih koji ostanu raditi pod strahom od mogućeg otkaza. Rezultat: povećanje broja nezaposelnih i to onih kategorija koje najteže nalaze posao. 

Zabrana pušenja u javnim prostorima. Istjeralo iz kafića pušače koji čine osamdeset posto klijentele. Tko nema terasu zvrji mu lokal prazan. A ni oni s terasom nisu baš najbolje. Opet će neki mali zatvoriti vrata, a oni veći će otpustiti dio radnika. Rezultat: povećanje broja nezaposelnih i to onih kategorija koje najteže nalaze posao.

Promjene u zakonima i propisima vezanim uz dobivanje dozvola za građenje. Značajno su ubrzani i olakšani postupci dobivanja građevnih dozvola. S ciljem privlačenja kapitala kojemu je do sada bilo prekomplicirano doći do dozvole za gradnju.

Zakon o golf terenima. Poništava ustavom zajamčenu neotuđivost vlasništva. Omogućuje investitoru koji na vašoj vlastitoj zemlji želi graditi da vam tu vašu zemlju otme uz minimalnu naknadu, uz blagoslov i aktivnu potporu državne vlasti. 

Kako se sve ovo uklapa u sistem? Čitajte dalje.

Prisjetimo se nedavnih napisa o tajanstvenim kupovinama ogromnih površina zemljišta, naoko nekorisnih kamenjara, šikara i pustara. Zašto bi netko kupovao puste terene ako nema perspektive da se na njima može zaraditi? Zato jer zna da je sistem počeo raditi i da samo treba sačekati da se odvrti ciklus do kraja i svi kotačići namjeste kako je zamišljeno.

Na tim terenima će se, naravno, graditi. Gradit će se ogromna naselja privatnih resorta i hotela. Dozvole za gradnju dobivati će se za par dana, zahvaljujući poboljšanoj državnoj administraciji. Ako bude problema s otkupom zemljišta, tu je zakon o golfu, pa će se i to brzo riješiti. Dakle, preduvjeti za gradnju su osigurani.

Ostaje problem radne snage. I pored sve moderne tehnologije za izgradnju takvih razmjera potreban je ogroman broj radnika. Fizikalaca, bauštelaca. Kako doći do njih? Njih proizvode zakoni o zabrani rada nedjeljom i zabrani pušenja (a bit će tu još nekih zakona s istim ciljem). Proizvode veliki broj nezaposlenih koji nemaju izbora za zaposlenje. Na kraju će završiti na baušteli. I izgradit će milijarde kvadratnih metara luksuznih resorta i hotela. Za nikakvu plaću, ali mora se živjeti.

Ne može li se jednostavno zaposliti dovoljan broj radnika putem oglasa ili sa zavoda za zapošljavanje? Je li baš nužno da država zakonima uništava perspektivu svojih građana kako bi proizvela radnike za gradilišta? Bogme jest! Jer je rad na gradnji tako lak i zabavan da preko osamdeset posto građevinaca na doživi normalnu mirovinu nego završava u invalidskoj. Izraubani i potrošeni puno prije starosti. Nitko ne ide raditi na bauštelu ako ima ikakvu drugu opciju. Stoga će se Vlada pobrinuti da stvori potreban broj ljudi bez opcija, bez drugog izbora osim da ide nositi ciglu, gredice i mješati žbuku. Graditi hotele i apartmanska naselja koji će pokriti ogromna prostranstva lijepe naše.

Pažljivi čitatelj mogao bi pomisliti da će ti silni turistički kompleksi isto tako imati problem sa zabranom rada nedjeljom i zabranom pušenja, pa gdje je tu sistem? Zakonodavac je, naravno, imao tu "sitnicu" na umu. Zabrane se odnose na javne prostore, a resorti i hoteli bit će privatni. Lokali u privatnom resortu tretiraju se kao privatni klubovi i u njima možete pušiti kako vam se prohtije. I trgovati po volji. Zahvljujući ustavnoj zaštiti privatnog vlasništva.

I zato prestanite govoriti o tome kako su nam na vlasti idioti, luđaci i kreteni ... jer u tom ludilu ima itekako sistema.
unbeliever @ 08:53 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, svibanj 8, 2009








unbeliever @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 5, 2009
U firmi za koju radim ponovo je proradila kuhinja. Ne mislim na onu kuhinju u restoranu, dva kata iznad, već na priručnu kuhinjicu u kojoj si možemo skuhati kavu, ugrijati sendvič ili sjesti i popiti čašu hladne vode. Prestala je egzistirati prije kojih godinu i pol kao kolateralna žrtva naglog razvoja. Falilo je prostora za nove ljude pa je kuhinja prenamijenjena u uredski prostor. No firma je i dalje rasla pa je tako došlo do neizbježnoga - čitav prvi kat, do tada skladište, preuređen je u uredski prostor. Ubrzo nakon useljenja u nove prostorije proradila je i nova kuhinja.
Taj sam događaj dočekao s veseljem jer to znači da si opet mogu zamutiti Nesscafe na način kako se to meni sviđa umjesto da mi o raspoloženju šankerice ovisi kakvu ću kavu popiti. 

To također znači da u promet stavljam svoju šalicu za kavu koju sam prije godinu i pol pažljivo zamotao u meki papir i spremio u ormar. Posebna je to šalica. Em što je stara sad već više od dvanaest godina. Em što je poklon od drage mi osobe. Em što je na njoj naslikan jedan stari uredski mačor. 

Ali najvažnije od svega - na mojoj šalici velikim umirujućim slovima piše "Kad će petak?"
unbeliever @ 23:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 3, 2009
Ovih dana stalno su mi neke životinje na pameti. Te guske, te patke, te sad kornjača. Valjda se previše družim s Malom i Lorom. Ovoga puta ipak nije riječ o kornjači koja živi oko bara ili u moru, već o jednoj koja se nastanila u računalu, u programskom jeziku LOGO. Moja petašica počela na nastavi informatike učiti programirati u LOGO-u. Nabavili smo besplatni UCBlogo i instalirali ga na naše računalo.

I tako dođem ja večeras poslije dnevnika vidjeti šta mi petašica radi na računalu, očekujući da ću ju naći za nekom igricom, kad li ona programira u LOGO-u. A u LOGO-u živi mala kornjačica koja ima dara za slikara, to jest ima olovku i bojice i zna crtati. Samo joj programom moraš zadati što da crta. I evo što je petašica prvo isprogramirala - šesterokut. 



Onda joj to nije bilo dosta pa je isprogramirala kornjačicu da taj šesterokut ponovi četiri puta. Program je nazvala "saće".



Mene su zasvrbili prsti, sjećajući se nekadašnjih programerskih dana. Morao sam se uključiti. Pa smo tako skupa, nakon par pokušaja i pogrešaka nacrtali zvijezdu. 



A onda smo zvijezdu ponovili dvadeset puta, svaki put s malim zaokretom od 18 stupnjeva i dobili prekrasnu rozetu. 



To nam je dalo krila, pa smo zaključili da nam samo ponavljanje nije dovoljno i bacili se na rekurziju. Nacrtali smo Hilbertovu krivulju i krivulju Sierpinskoga.

                

Za kraj smo ostavili šlag - mističnu i predivnu krivulju koja se zove "zmaj".



Nakon ovoga su kornjačici nogice već bile prilično vruće pa smo ju pustili da ih ohladi. A i petašici je bilo poći u krevet jer sutra treba ujutro u školu. 

P.S. Ako netko ima đaka koji uči LOGO, ili samo voli zveckati zvekirom na vratima mudrosti (radoznalost), može poslati "Dear Unbeliever e-mail" (vidi link gore lijevo) pa će povratnom poštom dobiti i instalaciju UCBlogo interpretera i ove naše programčiće.
unbeliever @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
U današnje vrijeme svi žele biti najbolji u nečemu. Nije bitno u čemu, bitno je da si najbolji. Pa ako ne možeš biti najbolji sportaš, pjevač, znanstvenik ili političar - onda budi najizdržljiviji u jedenju ljutih papričica, najljepša beračica grožđa, najbrži napuhivač balona ili najspretniji lovac na rovčice u svom selu. Važno je da si u nečemu najbolji, jer samo najbolji dobivaju onih petnaest minuta slave koje je Andy Warholl obećao baš svima. (You were such a f***ing liar, Andy!)

Tako je to u suvremenom ljudskom društvu za koje možemo slobodno reći da više nije prirodno. Jer u prirodi su stvari malo drugačije. Priroda teži raznolikosti, diversifikaciji. Prvenstvo je u drugom planu. 

Uzmimo za primjer patku. Patka zna letjeti po zraku. Patka zna hodati po suhom. Patka zna plivati po vodi. Ništa od toga ona ne radi baš najbolje. Ima puno boljih plivača, letača i trkača od nje. 

Recimo orao. Ima li boljeg letača od cara nebeskog prostranstva? Pa ipak, desi li mu se da s te visine padne u malo veću baru - utopit će se. 

Ili morski pas. Prirodno savršenstvo plivača. I spava plivajući. Ma izvucite ga na pola sata na suho ...

A gepard, elegancija u trku? Ako ga trk ponese nesrećom preko ruba visoke litice na što će ličiti u podnožju?

I sva tri ova prvaka u svojem području suočavaju se s izumiranjem. 

Pa opet opet pogledajte nespretnu, zdepastu, gegavu patku. Ona zna letjeti. Ona zna plivati. Ona zna hodati. Ništa od toga ne radi baš najbolje ... ali  ima veće šanse za preživljavanje od svojih specijaliziranih kolega. 

Specijalizacija u prirodi je samo eksperiment. Da se vidi koliko je neka specijalna osobina dobra i ima li smisla uključiti ju u zbirku osobina u daljnjoj evoluciji. Specijalisti uvijek lakše izumiru jer i male promjene u okolišu ugoržavaju njihov specijalistički život. 

Slava je stvar ega. Slava nema ništa s preživljavanjem. Ne preživljavaju oni koji su najbolji u samo jednoj stvari. Preživljavaju oni koji imaju širi spektar sposobnosti.

unbeliever @ 07:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 1, 2009
Kao što kaže Pločnik, prvomajski praznik najbolje je provesti u prirodi na zraku. Zato smo moja petašica i ja sjeli na bicikle i krenuli u vožnju. Lora i Mala su veselo kaskale za nama. Odvezli smo se preko željezničke pruge na novoizgrađenu obilaznicu. Nekoliko kilometara glatkog asfalta, dvije široke trake po kojima se možeš voziti kako hoćeš - sa strane, po sredini, vrludati lijevo desno ... Cesta još nije puštena u promet pa nema opasnosti, iako povremeno naiđe poneki automobil. Lokalci znaju iskoristiti novu cestu kao prečicu.  



Okolo su polja i livade. Tu Mala i Lora vole trčati i naganjati fazane. Ne mogu ih uloviti jer su za njih prespore, samo ih potjeraju iz trave u zrak. Danas nisu bile raspoložene za polje. Blatnjavo je i mokro poslije kiše. Ali zato je u onom prostoru između dviju traka ceste nasut šljunak i voda koja se tu nakupila je bistra i čista. Mala i Lora su šljapkale po baricama k'o pravi vodozemci. 



Stigli smo do dijela gdje se odvaja krak za izlazak s ceste prema istočnom dijelu Velike Gorice. Tu smo malo odmorili da Lora i Mala dođu do daha. Za razliku od nas biciklista, one su trčale cijelom putem. Tu je i nastala ova slika. Dok ja i Lora stojimo sa strane i slikavamo, petašica je malo izvodila figure na biciklu (ona je sasvim u pozadini) a Mala je trčala za njom (eto je na širokoj bijeloj traci).

Taman smo krenuli nazad, kad nam se s leđa približio nekakav kombi. Vozio je po lijevoj traci, ne po onoj po kojoj smo se mi vozili. To bi bila vožnja u suprotnom smjeru, ali kako cesta nije u prometu onda nema veze.

Taman kad nas je kombi preticao začuo se udarac i ugledasmo tijelo fazana kako odlijeće od kombija u visokom luku i pada u prostor između traka ceste. Perje se razletjelo po zraku.

"Jesi  vidjela ovo?" upitah petašicu.

"Aha. Jadan fazan." 

Nastavili smo voziti dalje. Kombi je usporio i zaustavio se nakon stotinjak metara. Iz njega izađe sedam-osam muškaraca, sve mladi ljudi. Na kombiju sam u prolazu primijetio oznake nekog poduzeća, pa pretpostavljam da se radi o radnicima koji grade cestu i vjerojatno su krenuli nekamo na praznički ručak (bilo je kojih pola ure do podneva). Nakon kraćeg komešanja, dvojica se odvojiše i potrčaše natrag prema mjestu sudara s fazanom.

Dok su protrčavali pored nas, dobacih: "Uloviste vi njega, ha?"

Oni se nasmijaše: "Bogme, ručak je osiguran!"

Tako je to u životu. Jedan čas hodaš pustom cestom pod toplim proljetnim suncem, pun životne radosti, u potrezi za družicom s kojom ćeš saviti gnijezdo i odgojiti tuce malih fazančića, a časak poslije netko te nosi kući da od tebe pravi ručak.

Prvomajski praznik u našim krajevima odnio je, eto, bar jednu žrtvu. 

A opet, neki će zato imati na stolu i nešto više od graha s kobasicom.

unbeliever @ 23:59 |Komentiraj | Komentari: 0
Eto, čujem u vijestima da se skoro nigdje u Hrvatskoj danas nije svirala Internacionala. Pa kakva je to proslava 1. Maja bez Internacionale? Totalno promašena tema. Evo zato jedne verzije na 47 jezika!

 
unbeliever @ 17:21 |Komentiraj | Komentari: 0
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.