Blog - svibanj 2008
srijeda, svibanj 28, 2008
Zašto mačkama nikad nije vruće?
Pasja vrućina
unbeliever @ 22:29 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 26, 2008
Sucker!

"AMERIČKI marketinški stručnjak Noah Brier poslužio se igrom asocijacija kako bi doznao što korisnicima interneta predstavljaju brandovi te je proveo istraživanje tržišta u obliku psihotesta... "
Ovako započinje članak na vrlom nam Indexu. Ako niste pročitali, riječ je o objavljenim razultatima istraživanja u kojima su posjetitelji web stranice asocirali riječima na logotipe poznatih svjetskih "brandova". Ukupno je oko pola milijuna ljudi posjetilo tu stranicu. Udarna vijest u rezultatima nije naravno statistički korektan i relevantan podatak. Najvažnije je da je deseta najčešća riječ asocirana uz brand BMW  - "asshole" (šupak). 

Naravno, ne navode se distribucije pojedinih pojmova u ukupnom uzorku testiranih, koje bi eventualno potvrdile statističku relevantnost tih odgovora. Ne, novinar će relevantnost tih podataka pokušati dokazati onim početkom članka "Američki marketinški stručnjak ..." Prosječnom čitatelju to je dovoljno za uvjerenje da je riječ o istraživanju na najvišoj znanstvenoj razini. Ta, zaboga, ipak je riječ o "američkom marketinškom stručnjaku" ... To što nema nikakvog dokaza o ikakvoj stručnosti tog "istraživača" prosječnog čitatelja neće nimalo zabrinuti.

U proteklih pet-šest godina, po potrebi posla, susreo sam se sa bar dvadesetak marketinških stručnjaka. Svi su mi oni pričali istraživanjima koja nude, i o tome kako moja firma naprosto ne može živjeti bez rezultata koje će nam oni priskrbiti svojim anketama. Nitko od njih nije znao što je to nul-hipoteza. Da i ne spominjem neke jednostavnije statističke metode kao što su regresijska analiza, hi-kvadrat test i slično. Toliko o stručnosti.

Danas svaka šuša koja je u stanju staviti pet pitanja na list papira i poslije prebrojati odgovore smatra da je marketinški stručnjak. I ne srami se to vam izreći u lice. Jer ima 95% šanse naletjeti na sugovornika koji isto tako nema pojma o statistici pa će glatko nasjesti na njegovu "stručnost". I diviti se iznenađujućim rezultatima ankete koju je "stručnjak" proveo. A koja nema nikavu stvarnu vrijednost osim u funkciji premještanja odgovarajuće količine novaca s računa naivca na račun "stručnjaka".

E da, a kad su nas profesori matematike gnjavili normalnom i eksponencijalnom distribucijom, srednjom vrijednošću i disperzijom, onda smo si mislili: "Joj, kretena, koji će nam to jarac u životu?" Zato sad pušimo svaku glupost koju nam mediji serviraju kao "istraživanje američkog (hrvatskog, japanskog, njemačkog, brazilskog ... stavite koju god hoćete nacionalnost) stručnjaka".

Svojedobno sam se već rugao besmislenim kvazi-statističkim naklapanjima, u tekstu "Lies, Damn Lies and Statistics!", pa ću sad samo citirati zaključak još jednog "znanstvenog statističkog istraživanja":

Jedite govna - dvadeset milijardi muha ne može biti u krivu!

unbeliever @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, svibanj 23, 2008

Poziv

Poziv (The Call)


Družba

Družba (The Company)


Razilazak

Razilazak (Parting)


Usamljenost

Samoća (Solitude)


unbeliever @ 09:21 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 22, 2008
Vladimir Gojanović pristao je biti svjedokom optužbe u haškom procesu protiv trojice hrvatskih generala. Vladimir Gojanović smatrao je svojom časnom dužnošću odazvati se pozivu suda i tamo iznijeti svoje spoznaje o događajima kojima se proces bavi. Spoznaje Vladimira Gojanovića koje je on izrekao na sudu nisu potvrdile ništa od navoda optužnice; naprotiv, u potpunosti potvrđuje korektnost postupanja Hrvatske vojske.
Svejedno, braniteljske udruge proglašavaju Vladimira Gojanovića izdajnikom, lašcem, blatiteljem časti legendarne postrojbe Hrvatske vojske, i k tome poručuju: "Nećemo dirati Gojanovića ni njegovu obitelj." U ovoj izjavi Haški sud vidi prijetnju te izražava zabrinutost za Gojanovićevu sigurnost po povratku u domovinu koju je branio. Vladimir Gojanović odgodio je povratak u domovinu koju je branio. U vezi s tim događajima motaju mi se po glavi dva pitanja. Skupa s odgovorima.  

Prvo pitanje, zašto ove izjava braniteljskih udruga predstavlja prijetnju? Zato jer time oni objavljuju izuzetak od pravila. Poznajući mentalni sklop i civilizacijske dosege ljudi koji su to izjavili, ovu izjavu treba tumačiti ovako: "Sasvim normalno bi bilo da sad pobijemo obitelj Vladimira Gojanovića, a i njega prikoljemo ako ga se dočepamo. Ali eto mi to nećemo učiniti. Nećemo mi. Što ne znači da ne bi mogao neko drugi, koji nije ovako zaprisegnuo. Nu, da vidimo, ima li dragovoljca?"

Drugo pitanje, zašto uopće udruge prijete Vladimiru Gojanoviću? Iako je pozvan kao svjedok optužbe, on je više doprinio obrani naših generala nego optužbi. Pa zašto ga onda udruge optužuju? Zato jer se usudio govoriti. Jer je vratio smisao pojmu čast u hrvatskom jeziku. Jer bi mogao biti primjer drugima koji bi isto mogli ustati u javnosti i reći: "Evo tako je bilo, to sam vidio i zapamtio." Što naši vrli udrugaši nastoje suzbiti po svaku cijenu jer bi tada i o njima samima moglo štošta izaći na vidjelo. Kao što je nedavno izašlo na vidjelo štošta o čelniku splitske Hvidre. I prije o još nekima, ali je koordiniranim akcijama spremljeno pod tepih, uvelike zahvaljujući prakticiranju legendarne "hrvatske šutnje". I sad se javljaju ovakvi "izgrednici" koji se usude javno govoriti o svojim iskustvima i sjećanjima? To treba zatrti prije nego što se zaraza proširi. Vratiti nam onaj mir pokorne šutnje, straha, odvraćanja pogleda i svjesnog zaboravljanja svega što smo vidjeli. Vrli udrugaši će nam objasniti što smo mi to trebali vidjeti. Ali kako nisu baš pretjerano sposobni u verbalnom izričaju, onda je najbolje da mi samo šutimo i pustimo njih raditi njihove prljave poslove dok mi gledamo na drugu stranu u spomenike Franji i Gojku, il' još bolje Juri i Bobanu.

Kako će ovaj tekst, pretpostavljam, pobuditi zanimanje za moje šire stajalište u vezi s tim temama, najbolje je to odmah napisati. Trebat će manje komentara poslije. (Nije dobro za rejting, znam.)

Ni Gotovinu, ni Markača, ni Čermaka ne smatram zločincima. Oni su svoj časnički posao odradili profesionalno, što potvrđuje većina svjedočenja, uključujući i Gojanovićevo. Stoga mislim da njima mjesto nije u Hagu. Na njihovom mjestu bi trebali biti drugi ljudi, oni koji su izigrali njihovo povjerenje te paralelnim zapovjednim linijama i paravojnim postrojbama omogućili zbivanje zločina koji se sada lažno pripisuju generalima. Nažalost, dio tih stvarnih krivaca je mrtav a dio se skriva iza famozne hrvatske šutnje, poticane strahom hranjenim što otvorenim prijetnjama, što onim prikrivenim poput gore analizirane poruke udruga dragovoljaca. A naši generali poslani su u Hag da budu kao žrtve paljenice ponuđeni na oltaru boga zaštitnika ratnih profitera.

Ne mogu naći pravi način i prave riječi kojima bih izrazio poštovanje i zahvalnost dragovoljcima domovinskog rata u onoj mjeri u kojoj to zaslužuju. Mislim na one koje je srce pokrenulo da zgrabe u ruke oružje i stanu na crtu obrane domovine, ne razmišljajući pri tome kako iz njihovih leđa neki drugi deklarirani "domoljubi" pljačkaju tu istu domovinu koju su oni krenuli braniti. Ono što me smeta jesu te famozne udruge dragovoljaca u kojima su se ugnijezdili dobrim dijelom upravo oni "domoljubi" iz drugog dijela prethodne rečenice. Pa u vijestima povremeno saznajemo da se i dan danas bave nepoštenim djelima, ne prezajući niti od kriminalne suradnje upravo s onima od kojih su nas naši dragovoljci branili. A širenjem straha kroz ovakve uvijene izjave i prijetnje svoje djelovanje pokrivaju šutnjom. Pa i među samim dragovoljcima. Strah, šutnja i skrivanje istine, njihova je politika kojom, kako kažu, brane naše generale. Vraga oni brane generale. Brane sebe i svoje mutne poslove. Da nije tako ne bi se protivili objavljivanju registra dragovoljaca. Niti jedan pravi dragovoljac kojega znam, a poznajem ih dosta, ne protivi se  objavi tog registra, jer oni se ponose svojim ratnim putem. Protivnici su oni koji se boje saznavanja istine o njihovom ratnom putu i zaslugama. Koje vjerojatno nisu takve kakvima ih oni žele predstaviti.

Što bi rekao demon Karlo - istinu valja govoriti, ne radi uvjeravanja onih koji ju ne znaju, već radi obrane onih koji ju znaju. Uključujući Vladimira Gojanovića.

unbeliever @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 21, 2008
Serendipity?

Serendipičnost nam se događa svakodnevno, na razne načine. Ali ima dana kad se desi slučaj nad kojim u zraku lebdi, ničim poduprta, ogromna neonska reklama u obliku plave trepereće strelice unutar koje jarko narančastim slovima piše "Serendipity!".
Moja mala vozilica, koliko god skromna i samozatajna, ipak treba povremenu pažnju. Odvezao sam ju jutros na redovni servis, priprijetio serviserima da mi ju dobro paze, dobacio joj poljubac i kao svaki pravi privremeni pješak zaputio se na autobusnu stanicu. Jutro je bilo totalno nenaklonjeno meteopatima, oblaci su visjeli kao loše obješeno rublje na konopcu za sušenje, ali kiša nije padala. Bar ne jako. Tu i tamo koja kap. Otišao sam na posao i zadubio se u rad ne razmišljajući više o vremenu napolje, sve dok nije zazvonio telefon. Auto-servis - kažu vozilica je sređena mogu doći po nju. Krenem napolje i na izlazu zastanem. Kiša pada onako jesenski sitna gusta i neprekidna. Baš ju briga što je proljeće.

Prvo mi proleti pomisao da zamolim nekog od kolega da me odbaci do servisa autom, ali odmah odustanem. Ne zato što to ne bi htio učiniti bilo tko u cijeloj firmi, već zato što ne želim čovjeku načiniti problem. Od firme do servisa ima pet minuta vožnje, i nije problem u tome već u tome što se za tih pet minuta vožnje mora izaći s parkinga. A pri povratku će to mjesto biti zauzeto i moj dobročinitelj će u ovo doba dana morati tražiti parking kojih pola sata i naći će ga kilometar daleko od firme. Ne, to ne mogu nikome učiniti, pa makar sjekire padale.

Posudim od recepcionerke kišobran i krenem na autobusnu stanicu. Dok sam na križanju čekao za prijeći cestu gledao sam autobus kako dolazi i odlazi. Bez mene. Znači sad ću na toj kiši čekati kojih deset-petnaest minuta slijedeći autobus. Stanica nema natkrivenu čekaonicu. Stojim sam samcijat na kiši.

Nisam čekao niti minutu kad se iz rijeke automobila koja je prolazila pored mene izdvoji jedan, skrene na autobusnu stanicu i zaustavi se upravo ispred mene. Vozač, sjedokosi gospodin od kojih šezdesetipet, otvori vrata i pita: "Oprostite, znate li gdje se nalazi Toyotin servis? Rekoše mi negdje kod Velike Mlake ..."

Ona neonska reklama iz prvog odlomka upali se iznad auta i rasvijetli cijelu scenu. Toyotin servis nije baš onaj u koji ja trebam stići, ali je odmah prvi do njega.

"Ako me povezete pokazat ću vam put. Ja upravo idem u susjedni servis."

I tako ...

Stigoh brzo i zadovoljavajuće suh po svoju vozilicu, sjedoh u nju i skupa se veselo vratismo na posao. Jedino što smo parking pronašli ... je l' te ...

unbeliever @ 16:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 17, 2008
Bad Blue Boy Vratija se Mačak. Di je bija? Vratija se jutros. Di je bija? Tri ga dana i tri noći nije bilo kući ...

Mačka nije bilo tri dana kod kuće. Nije njegov stil, obično je redovan ujutro na doručku. Već smo počeli sumnjati da je negdje potrošio i deveti život. Ipak nije. Vratio se jutros i nije izgledao dobro. Pored lijevog uha lijepo se vidjela otvorena rana, inficirana.

Smrdjelo je na trulo meso. S doljnje strane lijevog obraza također je bilo povreda koje se nisu vidjele od slijepljene i skorene dlake. Ali bio je gladan i tražio je jesti, što je bio dobar znak. Na samrti sigurno ne bi tako jeo. Poslije doručka zamotao sam ga u ručnik i odvezao veterinaru. On nas, naravno, već poznaje. S obzirom da imamo Loru, Malu, Gizma i Mačka viđamo se prilično često. Vjerujem da mu ulazimo u kategoriju ključnih klijenata.

"Šta je ovaj puta s fajterom?"
"Evo, skitao je tri dana i vratio se kući napola istrunut."

Veterinar gleda u Mačkov dossier na računalu.

"Bogami, impresivan curriculum vitae!" uzvikne.
"Znam, znam ... nagnječene noge, napukla karlica, tri trovanja ... ima toga."

Dali su mi kožne rukavice da držim Mačka dok mu očiste ranu. Da me ne ugrize, jer to će boljeti. Sitna crnomanjasta tehničarka ošišala je dlake oko rana, odstranila s njih mrtvo tkivo i zalila ih peroksidom. Pjenilo se i pušilo. Tad smo mogli vidjeti da su dvije rane, gornja i doljnja, na svakoj su se vidjeli tragovi dva zuba.

"To je ugriz drugog mačka s kojim se potukao oko neke mace." kaže veterinar.

Mačak je bio miran za cijelo vrijeme obrade rane. Ležao je mirno i nije se čak ni otimao, a kamoli da bi pokušao gristi. E, ali kad je trebalo izmjeriti temperaturu nastali su problemi. Mačkovima, naravno, ne možete mjeriti temperaturu ispod pazuha, niti u ustima, nego se to radi na sasvim suprotnoj strani tijela. Čim je Mačak osjetio da mu se radi nešto ispod repa počeo se ritati i otimati tako žestoko da sam ga jedva zadržao na stolu. Rane zarađene u borbi za družicu pušta liječiti i trpi bolove stoički, ali po guzici si ne da prčkat! Jedva smo mu izmjerili temperaturu.

"E, da, ove ožiljke će s ponosom pokazivati macama. To će mu dići rejting." kaže veterinar dok mu prska rane antibiotikom iz spreja. Sprej je Mačku cijelu lijevu stranu lica obojao u plavo.

"Sad si Bad Blue Boy." kažem mu.

unbeliever @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Lothlorien?
U jednom kratkom trenutku bijasmo skloni povjerovati da ćemo na ovom proplanku susresti Galadriel.
unbeliever @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 14, 2008
Bili ste u cirkusu? Gledali ste "Cirque du Soleil"? Mislite da ste vidjeli sve što mogu žongleri? Krivo mislite, mislite ponovo. Ili pogledajte Michaela Moschena, čovjeka koji je od žongliranja načinio umjetnost začinjenu s malo znanosti. Čovjeka koji svojim žongliranjem kreira prostor ispunjen ritmom. Meni je najdraže ono pri kraju, s tri bijela cilindra.
unbeliever @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 0
Nema interneta? Rutina nedjeljnog jutra. Dvije vlažne puse me bude u šest. Lora i Mala znaju da je vrijeme za izlazak. Točne ko urica. O.K., idemo van. Ponijeli smo i doručak za Gizma. One će doručkovati kad se vratimo. Vraćamo se oko pola sedam. Na ulazu nas čeka Mačak. Stigao na doručak. I on zna rutinu. O.K., ulazimo, sve četvero. Pristavio sam džezvu na štednjak da mi se grije voda za kavu dok njima dajem doručak. Skuham kavu, napravim si sendvič. Sedam je, nastupa moje vrijeme.
Stavljam sendvič i kavu za svoj radni stol. Zavalim se u sjedalicu, dignem noge na kut stola i stavim tipkovnicu u krilo. Miš, kava i sendvič su nadohvat ruke. Spreman sam za nedjeljno-jutarnje surfanje. Kliknem na plavo slovo "e".

Plavi krug se vrti na jahaču internet eksplorera. I vrti se. I vrti ... malo predugo. Yup, opet se router zablesavio noćas. Tipkam u adresnu liniju explorera 192.168.240.1. Router se odazove, tipkam password. Brzi pogled na status linije otkriva strašnu istinu: PPP Down. O.K. kliknem na "Reset router", čekam dvije minute (srknem malo kave) i provjerim status. PPP Down. Ajmo još jednom. Reset, dvije minute, kava, provjera statusa: PPP Down. Opalac! Soft reset ne pomaže. Treba mi jača metoda. Dižem se od stola, odmičem komodu od zida, iza nje je ormarić u kojem je router. Gasim router, čekam petnaestak sekundi i palim ga opet. To će ga privesti razumu. Natrag do računala. provjera statusa: PPP Down. Shit, double-shit and triple-shit. T-Comov DSLAM je našao baš u nedjeljno jutro kihnuti. Održavanje po svoj prilici nedjeljom ne radi, hvala budi Bozaniću. Nakon još par pokušaja uspostavljanja željene veze nazivam podršku korisnicima u T-Comu. Znam da od njih nema nikakve koristi ali bit će mi lakše ako se nekome požalim. Nakon zvonjave začujem snimljenu poruku: "Cijenjeni korisnici, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske imamo poteškoća pri spajanju u internet, zbog kvara na opremi. Radimo na otklanjanju problema, molimo da imate razumijevanja. Ispričavamo se zbog neugodnosti." Something like that. No krasno! Znači nije samo moj DSLAM, to je stvar malo većih razmjera.

Nadam se da neće dugo trajati, jer već počinjem osjećati apstinencijsku krizu. Ručice mi se počinju tresti, a popio sam samo par gutljaja kave. Nema intreneta? Nema intreneta. Nema intreneta! NEMA INTEEEERNETAAAA!

Da se malo smirim, pojedem onaj sendvič. Pa provjerim status: PPP Down. Najgore je što ne znam koliko će to trajati. Možda pola sata. Možda tri sata. Možda čitav dan? Čitav dan? Ne, ne, to ne može biti. Resetiram router: PPP Down. Sad treba preživjeti. Moram naći nešto što će me zaokupiti, da se sačuvam od ludila dok veza ne proradi. O.K. idem Gizmu staviti novi lanac, stari mu se već istanjio i svako malo puca. Potrošim sat vremena, vratim se. Reset: PPP Down. Malo čeprkam po računalu, pokušavam malo raščistiti download folder, prebaciti stvari na druge diskove, po tematskim područjima. Ali ne mogu se baš koncetrirati. Da ja ipak provjerim ... PPP Down. You sonnawabitch!

O.K., O.K. ... opusti se. Diši malo. Gdje mi je ta papirna vrećica?

Odoh oprati posuđe od doručka. Nema puno, brzo je gotovo. Opet reset ... PPP Down.

Supruga ima virozu pa niti ne ustaje. Idam ja pristaviti ručak, to će me spasiti. Između prelijevanja pečenke i guljenja krumpira pokušavam još jedan reset. PPP ... znate već.

Nedjelja prolazi polako, prepolako. PPP Down. PPP Down. Opet i opet. Noću sam usnio kako su došli dvojica u odijelima, sa šeširima na glavi. Rekoše mi da sam uhapšen i da se protiv mene vodi proces. I odnijeli mi router.

Ponedjeljak donosi olakšanje. Na poslu radi internet, ali na njegovim vratima čuči moćni demon Websense. I ne da pristupa nijednom blog-servisu. Ni drugim zanimljivim sadržajima. Samo za poslovnu uporabu, stoji u "company policy". Jegiba, ipak je lakše podnostiti krizu.

Navečer, kod kuće opet uzaludni pokušaji. PPP Down. Zovem korisničku podršku. Da, još uvijek imamo problema. Ne, ne znamo kad će se riješiti, možemo samo nagađati. Radim svim snagama na tome. Noću su se vratili ona dvojica u odjelima. Odveli su me na obalu rijeke i zatukli me routerom.

Utorak. Još jedan dan na internet metadonu. Samo poslovni sadržaji. Vraćam se kući polumrtav. Tri dana bez interneta. O, zar se i to može?! Skoro bez nade, ipak resetiram router. Ha? Radi? Radi. RAAAADIIIII!

Imamo internet!

Sad idem spavati. Moram naći onu dvojicu u odijelima, da im se napijem krvi. Platit će oni meni za taj router, nanu li im naninu!

unbeliever @ 01:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, svibanj 10, 2008
Ja sam poseban i jedinstven Ja sam prilično pozitivistički orijentiran. Mislim, svijet je i onako većinom uneređen pa ne vidim potrebe dodatno si sam stvarati negativno okružje. Život je takav kakav je, treba od njega uzeti ono najbolje i ne opterećivati se ružnim stvarima. Ružne stvari ti se dogode same po sebi, ne trebaš ih zazivati.
Ali ima ljudi koji vjeruju da bez njihove pomoći ne možemo biti sretni i zadovoljni životom. Pa nam šalju svoje savjete kako da održimo svoje samopouzdanje. Što je još gore to i nisu njihovi savjeti već copy-paste tekstova koji kruže beskrajno svijetom već stotinu godina. Na primjer ovaj koji sam jutros zatekao u pošti. 

Copy – Paste:
Ovo bi trebalo biti zalijepljeno na tvom ogledalu gdje bi to mogao svaki dan pročitati. 
Možda to ne vjeruješ, ali ovo je 100% istina.
 
1. Na svijetu je sigurno dvoje ljudi koji bi umrli zbog tebe.
2. Najmanje 15 ljudi te voli na neki način.
3. Jedini razlog zašto bi te itko mrzio je zato što bi želio biti baš kao i ti.
4. Tvoj osmjeh može donijeti sreću svakome, čak i ako mu nisi drag.
5. Svaku noć NEKO misli na tebe prije nego zaspe.
6. Nekome značiš sve na svijetu.
7. Ti si poseban i jedinstven.
End Copy-Paste.


Na prvi pogled, kad to pročitaš površno i bez razmišljanja, izgleda sasvim O.K. Motivirajuće. Podiže samopouzdanje. Al samo onima koji ne razmišljaju. Ako malo razmisliš o svakoj stavci, izgleda malo drugačije. Pa 'ajmo razmislit malo!

Ad 1.: Ja znam da na svijetu ima i puno više ljudi koji bi umrli zbog mene. Recimo, svaki vatrogasac spreman je na to ako se ja zateknem usred požara. A njih ima bogami puno na svijetu. Samo ja ne želim da ljudi umiru zbog mene. Zašto bi me to radovalo što netko želi umrijeti zbog mene? Ja bih radije da zbog mene žive. A o tome nema ni riječi.

Ad 2.: Na neki način? Na neki način me voli i ovaj krpelj što je s Lore sišao i plazi mi po rukavu, tražeći meko mjesto gdje bi mi se prikrpeljio. Na neki način me voli i uprava poreza kad im od svog teško zarađenog prihoda odvojim lijepi postotak za koji oni ni kap znoja nisu ispustili. Zašto bi mi to bilo važno? Krpelja ću utopiti u čaši vode. I poreznike bih isto, al' se ne smije.

Ad 3.: Taj što bi eventualno postao isti kao ja vjerojatno bi me tek tada zamrzio, kad bi vidio u što se uvalio. Ali, hvala bogu, ima njih što me mrze iz sasvim drugih, prozaičnijih razloga. Jer, stvarno, ako te nitko ne mrzi to samo znači da nisi nikad nikome u lice rekao što ga ide, da nisi nikad stao u obranu svojeg ili tuđeg prava, da nisi nikad obranio slabijeg od jačega, da nisi nikad pokazao prstom u laž, nepoštenje ili nasilje.

Ad 4.: Dobro, što se tiče onih kojima sam drag, to stoji. A što se onih drugih zdotikavle, njima moj osmijeh obično izaziva nelagodu: „Što mi se ovaj tu smijulji, sigurno zna o meni nešto što ne bi trebao znati?“ Ma kakva sreća!

Ad 5.: Svaku večer prije spavanja ja razmislim: „Jesam li ovoga dana nekoga povrijedio? Jesam li ovoga dana mogao nešto učiniti bolje?„ Čime ovu tvrdnju učinim istinitom.  I posve irelevantnom.

Ad 6.: Naravno. I znam kome. Ali ne treba mi to reći neki jadni copy-paste.

Ad 7.: Naravno da sam poseban i jedinstven. Bio je to i Quasiomodo, i Hitler, i Jack The Ripper i svaki pedofil i kriminalac. Svaki čovjek na ovom svijetu je poseban i jedinstven, i u tome smo svi isti. Što ovu tvrdnju svodi na apsurd.

Ako sad mislite da me je uhvatilo neko negativističko, depresivno raspoloženje, u krivu ste. Sasvim sam zadovoljan i pun samopouzdanja. Ali ne zato što samo pročitao ove gore gluposti. Zadovoljan sam jer sam jučer zamijenio probušenu zračnicu na biciklu moje četvrtašice, pa smo išli na vožnju biciklima (uz obaveznu sladoled-pauzu); jer sam poslijepodne s moje tri zvijeri švrljao po poljima i livadama kojih sat i pol i bilo mi je lijepo; jer sam navečer s prijateljem podijelio tanjurić prženih srdela i velebitsko pivo (mlako, crno). 

Samopouzdanje osjećam isto iz sasvim drugih razloga: jer sam na roditeljskom sastanku ravnatelju škole lijepo rekao da je obavio loš posao ugovarajući aranžman za „školu u prirodi“ u zadnji čas čime je doveo roditelje u nepriliku da moraju punu cijenu izleta platiti u roku od tri tjedna (meni to i nije problem, ali većini ostalih roditelja jest; da bude apsurd veći agencija je ponudila plaćanje u dvije MJESEČNE rate s tim da se obje uplate prije početka izleta – sad, kako u tri tjedna platiti dvije MJESEČNE rate?);  na istom roditeljskom smo ispunjavali anketni listić za „samovrednovanje“ škole, pa sam pedagoginji koja provodi anketu isto lijepo rekao da sam zgranut nepismenošću brošure koju su nam bili podijelili (vidi prethodni post); ona naravno nije za to odgovorna, ali mogla bi proslijediti mišljenje „iz baze“ ako to želi.

Možda me netko od njih sada mrzi, možda su prije spavanja pomislili na mene ne baš u lijepom svjetlu, ali WTF, učinio sam ono što sam trebao učiniti. A ja sam prije spavanja zaključio da ništa toga dana nisam mogao učiniti bolje nego što jesam i da nikoga nisam povrijedio (ne smatram povredom ukazivanje na nečije propuste, nerad i neznanje).

Jučer nitko nije umro zbog mene.

unbeliever @ 13:02 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 6, 2008
Četvrtašica se vratila iz škole i donijela jedan primjerak brošurice koje su im dijelili u školi. Onakvu malu, formata triptiha koji kad razvijete dobijete jedan list formata A4. Brošuricu je pripremio, tiskao i distribuirao Odjel za promicanje kvalitete obrazovanja Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja.

Naslovnicu brošurice vidite na slici lijevo, pa obratite pažnju na crveno podvučene riječi. Da, baš te. Pogledajte još jednom. Protrljajte oči. Još jednom. Jeste - piše SAMOVRJEDNOVANJE i vrjednovanja. I ako mislite da je to tipfeler - nije. Iste riječi se ponavljaju u tekstu brošure najmanje tridesetak puta. Što vrjednovanje, što samovrjednovanje. Naprosto ti iskaču te riječi iz svake rečenice i udaraju pravo u lice. Dok sam pročitao brošuru oba su mi obraza bila crvena. Kao da su me išamarali. Kad bolje promislim, i jesu. Ova sramota od teksta je čiso šamaranje lijepoga našeg jezika.

A da ne bi bilo ikakve sumnje tko je sastavio ovakav prekrasan literarni uradak, čitav Odjel za promicanje kvalitete (da kvalitete!) obrazovanja popisan je u brošuri imenom i prezimenom, dr. mr. sc. titulama, telefonom, mobitelom i e-mailom. Da im na svaki način možete uputiti izraze sreće i zahvalnosti za izvršeni genocid nad hrvatkim jezikom. Ja ih ovdje neću navoditi, ali ako vas zanima cijela brošura, a fakat je štivo koje može zabaviti nekoliko minuta prije nego potrčite u zahod povraćati, evo je ovdje.

Pa kad pročitate brošuru onda lijepo odgovorite na ono pitanje iz naslova. Imajte pritom na umu da materijale za državnu maturu priprema ista institucija koja je iznjedrila ovaj pravopisni zločin. 



unbeliever @ 00:50 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.