Blog - svibanj 2007
četvrtak, svibanj 31, 2007
Ima tako nekih dana kad ti se razotkrije činjenica da je ovaj svemir upravljan nekim zakonima koji su svi tvoji. 

Gnossiene me je nježno počešala iza ušiju... come on, wakey, wakey... Otvorio sam oko i ugledao Lorinu smeđu njušku. Onda oči i uši. Gledala me podignutog lijevog uha i obrve: "Idemo?". Idemo, mala. 

Izašli smo u rosom umiveno dvorište. Jučerašnja kiša isprala je zrak i sunce je na istoku blistalo ne puštajući pogledu u blizinu. Vrabac Rajko i njegova bratija već su držali sjednicu u krošnji šljive, zvučali su skoro isto kao hrvatski Sabor kad raspravlja o proračunu. Kos i njegova kosovica (uvijek su u paru) tražili su hranu ispod grma lijeske, a susjedova Dona, trudnica, propela se uz ogradu i čekala da ju dođem počešati. Gizmo je skakutao i otresao rosu s leđa. Opet nije spavao u kućici nego na travi pa je sav mokar, ali to njega očito veseli. Ubrao sam dvije trešnje na što me je stablo poškropilo rosom.

Na livadi je svaka vlat trave imala svoju kapljicu rose, a svaka kapljica je bila malo sunce. Kako smo prolazili i nogama otresali rosu za nama je ostajao tamni trag u blistavilu. Lora je utrčala u žitno polje i poplašila fazana. Gizmo je bio zadovoljan jer je sad i ona bila skroz mokra, pa su se mogli skupa povaljati po travi. Po povratku, nakon sušenja Lore, odnio sam hranu Gizmu a i Dona je dobila svoj dio. Ipak ona sad mora jesti za ... pa, tko zna, četvero, petero?  

Pod tušem nije ništa škripalo. Frižider nisam ni otvarao, još mi je od jučer ostao neutažen merak na burek. Dolazim u pekarnicu - prazno, nigdje nikoga. Nisam ni morao pitati ima li bureka, prodavačica upravo ulazi i nosi tepsiju iz koje se diže para i širi prepoznatljiv miris. S burekom na suvozačkom mjestu krećem na posao, dok stignem ohladit će se baš koliko treba. Kroz stražnje staklo sunce mi grije zatiljak. Pjevušim: "Ništa mi neće ovi dan pokvarit ..." TBF. 

Ima tako nekih dana kad ti se razotkrije činjenica da je ovaj svemir upravljan nekim zakonima koji su svi tvoji.

unbeliever @ 09:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 30, 2007
Ima tako nekih dana kad ti se razotkrije činjenica da je ovaj svemir upravljan nekim zakonima koji nisu tvoji.

Sinoć sam mobitel ostavio utišan, pa me jutros umjesto Satieve gnossiene probudilo zujanje vibratora koje ako ičemu sliči onda je to zvuk zubarske bušilice. Zvuk koji ne želite čuti kao prvu stvar ujutro. Jutro je tmurno i oblačno. Krećući u šetnju s Lorom i Gizmom ponio sam kišobran, za svaki slučaj. Kad smo bili oko kilometar udaljeni od kuće, počelo je rominjati. Maših se za kišobran, ali njega nema - dok sam Gizmu stavljao povodac ostavio sam kišobran na njegovoj kućici. Vratili smo se mokri, što Loru i Gizma nije nimalo smetalo, za razliku od mene. Susjedova Dona je puštena s lanca pa je dojurila pozdraviti me. Blatnjave šape po bijeloj majici ... ma, i onako je mokra i ide u pranje.

Topao tuš malo mi je popravio raspoloženje, ali dok sam ručnikom trljao leđa začula se škripa. Kako ja potegnem ručnik preko leđa tako se začuje - škriiiip. Škrip, škiriiip, škrip. Točno u ritmu mojih pokreta. Uznemirujuće. Što to u mojim zglobovima škripi? Ne jedem dovoljno masne hrane? Pokazalo se da zvuk nije od mojih zglobova već od zavjese nad kadom koju sam prilikom brisanja gurao laktom a njen tvrdi rub je strugao po emajlu kade. Olakšanje, al' ipak mi je ostavilo neki nemir u duši. Je li to upozorenje?

Krenuh utjehu potražiti u doručku. Otvorim u frižider, pun je hrane. Gledam hranu, ona gleda mene. I ne volimo se. Mortadela od jučer, ni stilist Vlatke Pokos ju ne bi učino zanimljivom. Jogurti - voćni, bez voća, sa zdravim bakterijama i nezdravim konzervansima i aditivima ... ne mame me ni kad sam bolje volje. Salata od hobotnice? Probao jučer, prekisela. Pašteta? Ne opet. Rajčica nema. Krastavac bi mogao proći uz krišku kruha namazanog domaćom mašću i posutog mljevenom paprikom. Masti nema. Zatvorio sam frižider. U mislima mi se pojavila slika četvrtine kruga toplog bureka. Jesss! Kupit ću si burek putem do posla. Ima jedna mala pekarnica usput, gdje imaju stvarno dobar burek.

O.K. samo još da pošaljem onaj e-mail koji sam obećao. Sjeo sam za računalo, pokrenuo Outlook. On kaže "Can not connect to server." Ili tako nešto slično. Hm. Vjerojatno se zablesirao ADSL. Probam na Internet. Radi, znači nije ADSL, nego je opet skviknuo odlazni server. Ništa od slanja e-maila. Nema veze, idemo na sastanak s burekom. To mi stvarno daje motivaciju nakon ovakvog početka jutra. Sjedam u svoju malu vozilicu i vozim se do pekarnice. Drugim danima u ovo vrijeme obično tamo nema više od jednog do dva kupca, a počesto nikoga. Danas je tamo red od desetaka kupaca. No, za dobar burek mogu počekati. Nakon pet-šest minuta dođem na red i zamolim burek sa sirom. Nema više? Hm, 'ajde de, alternativa - burek s jabukama. Nema više? Ima burek s mesom. Njega ne volim. Doviđenja. Odlazim gladan na posao. Pjevušim "No milk today, my love has gone away, the bottle stands forlorn, a symbol of the dawn ..." Herman's Hermits.

Ima tako nekih dana kad ti se razotkrije činjenica da je ovaj svemir upravljan nekim zakonima koji nisu tvoji.

unbeliever @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 23, 2007
Molitvu, bez obzira u kojoj vjeroispovijesti, oduvijek smatram jednim izuzetno intimnim činom. Smatrali to razgovorom s Bogom ili vrstom meditacije, sadržaj molitve bi prema mom shvaćanju trebao ostati poznat samo molitelju, i eventualno onomu komu se tom molitvom obraća. No u suvremeno doba molitva se nekako počinje shvaćati više kao molba. Razmislite o razlikama u značenju riječi molitva i molba. Molba je kad podnesete zahtjev u općinski ured "Molim gornji naslov da meni dolje potpisanom izda potvrdu ...". To je molba. Molitva je, ipak, nešto sasvim drugo.

Na Web stranicama časopisa Veritas, glasila svetog Antuna Padovanskog možete naći formular za upisivanje molitve svetome Anti. Piše tamo: "Vaše će molitvene nakane biti proslijeđene na adresu urednika Veritasa - Glasnika sv. Antuna Padovanskoga. Urednik će ih sakupiti i ponijeti sa sobom na grob sv. Antuna u Padovu, gdje će za sve vaše nakane moliti i prikazati sv. misu."

Upišete u obrazac svoju "molitvenu nakanu", što god to značilo, kliknete mišem i ... voila! - vaša molitva je proslijeđena pravo na oltar sveca. Ipak, još vam ostaje da upišete svoju molitvu, što ipak zahtjeva neki intelektualni napor. Mogli bismo još pojednostavniti proces tako da ponudimo obrazac s tipičnim "molitvenim nakanama". Evo, doprinosim napretku komunikacije sa svecima gornjim obrascem.

Sveti Ante Padovanski je bio veliki čovjek, učinio je mnogo dobra, i ja poštujem njegovo djelo i uspomenu. Ali ovakvo otvaranje šaltera za molitve mi je ogavno. Uvjeren sam, da je sveti Ante živ, autore ove nebuloze namlatio bi istom onom debelom knjižurinom s kojom su ga naslikali na Web stranici Veritasa.

unbeliever @ 09:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, svibanj 19, 2007
Kad već moram, volim raditi subotom. Sam sam u cijeloj firmi i mogu si pustiti glazbu na zvučnike, ne volim slušalice. A nitko me ne pita zašto baš slušam ovo ili ono, i kakva mi je to čudna smjesa u kojoj sad ide Bach, pa odmah poslije njega Oliver, pa onda Gun's 'n' Roses, pa Phil Collins, pa Hačaturjan, pa Bowie, pa Led Zeppelin, a povrh svega kao šlag Counting Crows. Eto, baš slušam Crowse, Colorblind. Pa ne mogu odoljeti da ju podjelim s vama, bar onaj najbitiniji dio - stihove.

I am colorblind
(Counting Crows)

I am colorblind
Coffee black and egg white
Pull me out from inside
I am ready
I am ready
I am ready
I am ...
Taffy stuck and tongue tied
Stutter shook and uptight
Pull me out from inside
I am ready
I am ready
I am ready
I am ...
Covered in skin
No one gets to come in
Pull me out from inside
I am folded and unfolded and unfolding
I am colorblind
Coffee black and egg white
Pull me out from inside
I am ready
I am ready
I am ready

I am fine

Ja sam slijep za boje
(Counting Crows)

Ja sam slijep za boje
Crna kava i bjelanjak
Izvuci me iznutra
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam ...
Slijepljen jezik karamelom
Grčevima rastrzan
Izvuci me iznutra
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam ...
Prekriven kožom
Nitko ući ne uspijeva
Izvuci me iznutra
Ja sam svijen i odvijen i odvijam se
Ja sam slijep za boje
Crna kava i bjelanjak
Izvuci me iznutra
Ja sam spreman
Ja sam spreman
Ja sam spreman

Ja sam dobro

unbeliever @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 17, 2007

Zašto nikad nećemo razumjeti jedni druge

unbeliever @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 13, 2007
Demon Karlo koji se uselio u bor na livadici iza našeg dvorišta dobro se smjestio, uredio kuću i okućnicu i prilično se dobro osjeća. Čak mi i izgleda malo ljepši nego kad sam ga prvi puta susreo. I malo manje star. Jutros am ga uspio uslikat, iz potaje, praveći se da se igram mobitelom. 
Karlo

unbeliever @ 13:26 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
"Zagrebački policajci uhitili su serijskog pljačkaša kladionica Marka B. (28) koji je u posljednjih godinu dana s plinskim pištoljem u ruci orobio najmanje 31 kladionicu, zaradivši tako više od 217.000 kuna."

Tako u današnjem Jutarnjem listu napisa Martina Smoljanec, ne razmislivši prethodno malo o značenju riječi zaraditi i smislu pojma zarađivanja. Ne čudi me to jer u suvremenom menadžmentu učinkovitost se ocjenjuje mjerljivim ciljevima. Smisao nije mjerljiv pa ga Martinin nadređeni niti ne zahtjeva. Prebrojat će joj znakove u tekstu i izmjeriti vrijeme za koje ga je napisala. A smisao nije bitan za poslovanje. 

Smisao pojma zarađivanja je da dobiješ pravednu naknadu za svoj uloženi rad. Što se u slučaju pljačke ne može baš primijeniti. A možda i može? Možda je tih dvjesta i kusur tisuća kuna stvarno pravedna naknada za rad koji je Marko B. uložio u svoje pljačkaške pohode. Čovjek se ipak potrudio. Nosao pištolj, bježao s mjesta pljač.. pardon, s radnog mjesta, skrivao se. A, onda, ako je on to zaradio što tu ima raditi policija? Hapse čovjeka zbog zarađivanja novaca? Umjesto da se čovjeku  lijepo priredi skromna proslava za uspješno "odrađen" trideseti jubilarni posao.

Mislim da bi stvarno trebalo priznati to zanimanje i uvesti ga u nomenklaturu zanimanja pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Zanimanje: Pljačkaš. Pa da se to lijepo regulira, da ljudi dobiju socijalnu i zdravstvenu zaštitu, plaćaju doprinose i poreze, pa bi i država profitirala. Recimo, upadne profesionalni pljačkaš u banku i mazne milijun kuna. Odmah to tamo prebroji, odvoji 22% PDV-a i uplati na šalteru iste te banke na račun Uprave poreza Ministarstva financija. Doprinose plati nakon što si obračuna i isplati plaću, a potom odbije troškove (oružje, prijevoz, mito političarima i policiji, desetina lokalnom kumu, donacije crkvi radi oprosta grijeha, itd.) i na ostatak novaca plati još državi porez na dobit. 

Uvođenje profesije pljačkaša bi, doduše, zahtijevalo i organizaciju obrazovanja za ovu profesiju, ali to ne bi trebao biti veći problem. Nastavni kadrovi bi se mogli lako pronaći, na primjer među profesorima koji na ekonomiji predaju predmete tipa Porezni sustav Republike hrvatske. Ni sadržaj ne bi trebalo puno mijenjati. 

Razmišljao sam i o beneficiranom radnom stažu za pljačkaše. Ipak je to prilično stresan posao, a može biti i opasan. Desi se neki trigger-happy zaštitar i eto te na bolovanju. No, ipak sam se predomislio glede beneficiranog staža. To bi ovu profesiju učinilo možda previše privlačnom. Pola Hrvatskog sabora bi se odmah prijavilo na zavod za zapošljavanje.


unbeliever @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 6, 2007
ili: Spašavanje vrapca Rajka

Jučer se kiša sasvim lijepo ispadala. Nije da je nije trebalo. Moglo se čuti kako žedna polja srču dugo očekivanu vodu. Staneš uz polje, naćuliš uho i lijepo čuješ jedan jedinstveni, neprestajući: "Sssssrrrrrrrrkkkkk...".

Uveče, kad je kiša već prestala padati, pošao sam nahraniti Gizma i Donu. Dona je susjedova kuja koju oni slabo hrane a kako je trenutno u blagoslovljenom stanju to smo odlučili ju mi dohranjivati. Jako je zahvalna.
Mokri vrabac Rajko

Tako kad idem hraniti pase nosim pod rukom plastičnu dvoliternku s vodom, poveću konzervu s mokrom hranom i teglicu sa suhom hranom. U drugoj ruci potrebiti alat, tj. žlicu. Samo to, jer mi ona treba biti koliko -toliko slobodna radi otvaranja vrata, kućnih i dvorišnih. Tako to ide svaki dan dvaput, ujutro i uveče, bez većih problema. Osim kad se dogodi poremećaj u sustavu, kao jučer. 

Kao što rekoh pošao sam nahraniti pase. Lora je već pojela večeru pa je išla sa mnom samo da se malo prolufta. Kiša je bila dobro napadala i namočila zemlju. Gizmo je to jedva dočekao. Dok je bila suša u tvrdoj zemlji nije mogao kopati za krticama. Sad je odmah navalio nadoknaditi zaostatke. Nedaleko svoje kućice iskopao je popriličnu rupu. Zemlja (čitaj: blato) iz rupe ležalo je uokolo po travi. Kako je bio mrak ja to naravno nisam vidio, ni rupu ni blato. Samo sam osjetio kako mi se blato lijepi za potplate tako da su mi stopala postajala sve teža i koraci sve nespretniji, dok jedan nije završio u onoj rupetini. Uspio sam ne pasti ali su konzerva s hranom i boca s vodom odletjele u travu. Svjetla je s ulice ipak bilo toliko da sam ih uspio brzo pronaći. Dok sam ja bio zabavljen time, Lora je otrčala u travu iza hrpe granja zaostale od proljetnog potkresivanja voćaka i tamo se nešto uzvrpoljila, njuškajući po travi. Dona je došla do svoje ograde i lajala. Doviknuo sam im da se smire, dok sam miješao mokru i suhu hranu, ali one se nisu smirivale. Nije mi bilo čudno što Lora njuši po travi, ona to stalno radi, čudilo me zašto Dona laje, jer ona laje samo ako je u blizini neka druga životinja, pas ili mačka. Koliko sam ja mogao vidjeti tamo nije bilo ničega osim Lore, a na nju Dona ne laje. Dao sam Gizmu hranu i krenuo prema susjedovoj ogradi, iza one hrpe granja, odnijeti Doni njen dio. Prestala je lajati kad sam joj donio hranu, hrana ima viši prioritet od zbivanja u travi. 

Lora je i dalje gurala njušku u travu i to samo na jednom mjestu, pa sam prišao vidjeti šta tu ima. Zbog slabog svjetla i sjena trebalo mi je neko vrijeme za razabrati da u toj travi ima još nešto osim trave. A to nešto bio je vrabac Rajko. Poletarac. Pomislio sam, ako ga je Lora samo malo dohvatila zubima, gotov je. Uzeo sam ga u ruku da pogledam ja li čitav. Nije se puno otimao ali po kretnjama nožica i krila dalo se zaključiti da nije povrijeđen. Lora ga je, izgleda, samo njušila. Svejedno je bio u jadnom stanju - mokar i promrzao, skupio se u malu grudicu mokrog perja. Osjetio je toplinu mog dlana, to mu je godilo pa se smirio. Sad sam imao vrapca u ruci i, umjesto goluba na grani, problem. Treba još psima naliti vodu, pa onda sve to posuđe ponijeti i pri povratku u kuću Loru obrisati od vode i blata, sve zadaci prilično teško izvedivi jednom rukom dok u drugoj držiš vrapca. Bocu sam nekako uspio otvoriti pomažući se zubima. Uspio sam i sakupiti posude u naručje i čak odnijeti praznu konzervu u kantu za smeće. Ali za dovođenje blatnjave Lore u stanje prihvatljivo za ulazak u stan definitivno je trebalo više od jedne ruke. Po  mogućnosti tri. Pa sam zvao u pomoć, putem interfona. 

"Pomagajte mi obrisati Loru!" - drečao sam u interfon.
"Šta je, tako je prljava?"
"Ma ne, nego su mi ruke zauzete."
"Kako zauzete?"
"Imam vrapca!"
"Kakvog sad vrapca?" - upitnici su se iz interfona prosuli po otiraču.
"Ma ne pitaj, nego dolazi brisat' Loru!" - dreknuo sam.
"Dobro, dobro, ne deri se."

Dok je Lora dovođena u sukladnost za puštanje u stan, objasnio sam im sve o vrapcu Rajku. Prvi problem je bio riješen i na redu je drugi: što sad s vrapcem Rajkom? Kaveza nemamo, a ja ga ne mogu cijelo vrijeme držati u ruci. Pronašli smo kutiju od cipela, natrpali u nju zgužvanog toaletnog papira   i ušuškali Rajka. Nije se protivio. Šćućurio se u papiru i samo žmirkao. Poklopac smo stavili odozgor ali tako da sa strane ostane otvor za zrak. Tako smo mu i napravili mrak pa se nije više micao. 

Moja trećašica je pokazala na moj dlan i uzviknula - "A! Šta je to?" Na dlanu mi je bilo razmazano nešto kašasto. Rekoh: "To se vrabac pokakao. Usr'o se od straha." Ona odskoči - "Bljak!", ali ju umirih: "Ma, nije to ništa strašno, samo ću si morati odsjeći šaku." Otišao sam oprati ruke. 

Onda smo imali malo obiteljsko savjetovanje po pitanju vrapca Rajka. Što ćemo dalje s njim? Kako ćemo ga nahraniti? Šta ako ne bude htio jesti? Zna li on letjeti? Kako ćemo ga sačuvati od Mačka? Srećom, Mačak nije bio kod kuće. Zaključili smo da je jutro pametnije od večeri i da treba pustiti Rajka da se ugrije, osuši i odmori, pa ćemo ujutro vidjeti što dalje. 

Ujutro, nakon što sam se vratio iz šetnje s Lorom i Gizmom, oprezno sam odmaknuo poklopac s Rajkove kutije. Eto njega unutra, suh i našešurenog perja. Sad vidim da i nije sasvim malen, samo je onako mokar izgledao manji. I dok sam ga ja tako gledao on prhnu iz kutije i spusti se na pod. Lora odmak k njemu, a on bjež dalje, i tako nastade jurnjava po stanu. Ulovim Loru i zatvorim ju na balkon. Pokušavam uhvatiti Rajka ali on je sav preplašen i samo leprša okolo, dok se na kraju nije u kuhinji zavukao pod element sa sudoperom. Dobro, odlučim ostaviti ga tu neka se smiri. Ionako nisam još ni kavu popio. 

Odem kuhati kavu i pripremiti doručak. Počeli se i ostali ukućani ustajati. Pitaju za  vrapca, ja im objašnjavam gdje je. Pa nećeš ga valjda tu ostaviti, krepat će, tu mu i plin smrdi, nema šta jesti...! Pokušavam objasniti da nisam Rajka uselio dolje, nego da idem prvo popiti kavu a Rajko da se malo primiri, tako ću ga lakše izvući odozdo. Ajd' dobro. 

Sat i jednu kavu kasnije odmaknem letvicu na dnu kuhinjskog elementa i posvijetlim baterijskom svjetiljkom ispod. Eno Rajka u kutu, skupio se i gleda me. Uzmem metlu pa drškom polako prema njemu, da ga ne preplašim previše nego tek toliko da ga istjeram ispod sudopera. Lupnem po dasci, s lijeve strane, tako da Rajko prhne u desno i pravo u moju desnu ruku koja ga tu čeka. Jesam vrapcolovac, mašala! 

O.K., sad opet imam vrapca u ruci, a što dalje? Ako ga ostavimo u stanu opet će se negdje zavući gdje mu baš nije mjesto za život pogodno. Mora ići van. Zahvaljujući njegovom malom performanceu letanja po stanu zaključili smo da je on zapravo sasvim sposoban brinuti se sam o sebi i da je sinoć samo bio mokar i promrzao. Krenusmo ja i moja trećašica pustiti ga u slobodu. 

Na dvorištu otvorim šaku i Rajko omah odleprša u krošnju najbližeg bora. Sa susjedne magnolije odmah mu se pridružilo pet-šest prijatelja koji su tamo do tada besposličili. "Živ, živ! Živ, živ! A si došel? De si bil? Živ si, živ!" 

A moja trećašica je rekla - "Bljak!" i pokazala u moj dlan. Moram ići oprati ruke.


unbeliever @ 12:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, svibanj 4, 2007

Mislim da je vrijeme za jednu lakunoćnu ...




DOM NA CESTI
(Vesna Parun)

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.



unbeliever @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
L'Osservatore Romano, službeni glasnik Svete stolice, žestoko je napao tamo nekog trećerazrednog komičara koji je ispričao par viceva na račun pape Benedikta XVI. Proglasiše ga teroristom. Dobro, moramo priznati, neki vicevi su bili neukusni. Ali to od Andrea Rivere može načiniti samo lošeg vicmahera a nikako teroristu. Piše L'Osservatore: "Terorizam znači pothranjivati slijepu i iracionalnu mržnju protiv nekog tko govori u ime ljubavi, ljubavi prema životu i prema čovjeku", a onda u nastavku povezuje jadnog promašenog komičara s Crvenim brigadama, marksističkim frakcijama i političkim protivnicima crkve. Što meni jako liči na "poticanje slijepe i iracionalne mržnje", skoro pa poziv na linč. Nedostojno crkve kao samoproglašenog promicatelja učenja Isusa Krista koje zagovara "ljubav prema životu i čovjeku".

Zanimljiva mi je interpretacija značenja pojma terorizam. Službeni jezik crkve stoljećima je bio latinski, koji i danas moraju savladati svi koji pretendiraju ući u službu Božju. Stoga bi autorima ovog teksta moralo biti jasno da je ta riječ nastala od latinske riječi terrere što doslovno znači izazvati drhtavicu, ili slobodnije - prestrašiti koga. A upravo je strah od boga osnovno sredstvo kojim crkva drži u pokornosti svoju pastvu. Prijetnje paklom, vječnim ognjem i patnjama, uskraćivanjem milosti božje i kraljevstva nebeskoga. Ne izaziva li to drhtavicu u svakog pravog vjernika? Ne slaže li se to vrlo blisko sa značenjem riječi teror? To mi se nikako ne slaže sa učenjem Isusovim koji nikad nije strašio nikoga, nego je nudio nadu, proklamirao neizmjernu milost Očevu i obećanje kraljevstva nebeskoga.

Ovim tekstom Sveta stolica se prilično primakla ekstremnom Islamu koji je isto tako napao trećerazredni satirički list zbog objavljivanja par karikatura s Muhamedom u glavnoj ulozi. Može li se to smatrati iskorakom u duhu ekumenizma?

unbeliever @ 09:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 1, 2007
Svježina ranog jutra izazivala mi je povremene drhtaje, iako zapravo nije bilo hladno. Ponad rosom opranih krovova predgrađa naziralo se rumenilo zore. Dok smo išli prema gradilištu produžetka ulice u nadvožnjak preko nove obilaznice, Gizmo je bio neuobičajeno napet. Nije me vukao kao obično, ali je koncentrirano hrlio naprijed, kao da je već naslutio nešto što ga tamo očekuje. Pomislio sam da je nanjušio fazana. Ima ih puno u okolnim poljima i možda je neki dolutao na gradilište. Ali nije se ponašao kao kad nanjuši fazana - tada se trga i vuče i moram ga pustiti sa uzice da potrči za plijenom. Nikad nije uhvatio fazana, barem ja to nisam nikad vidio. Uvijek mu odlete pred nosom, ali on ne odustaje, mora ih pojuriti. Ne ovo nije fazan, Gizmo ide naprijed, radoznao, otkriti što tamo ima ali ujedno i kao da osjeća strah pred opasnošću. Prišli smo gradilištu, cesta je već asfaltirana, sad uređuju okoliš. I onda smo ga ugledali. Sjedio je na grani slomljenog drveta.

Drvo je nekoć stajalo samo u polju. Prkosilo je olujama i vjetrovima, trpilo jaru ljetnih podneva i ledene okove zime. Onda je ovuda prošla nova cesta. Strojevi kojima su gradili cestu slomili su ga i sad leži prelomljenog debla i krošnje položene na zemlju poput gorostasa koji je legao umrijeti. Danas se ne radi, ali sutra će ga vjerojatno ispiliti, iskopati mu korijenje i odnijeti ga nekamo. Na njegovom mjestu urediti će travnjak s niskim rastinjem.

Na grani slomljenog drveta sjedio je demon. Ne veći od vrtnog patuljka. Ružan mali momak. Sav pun bodlji i dugačkih dlaka, čvornovatih izraslina na raznim dijelovima tijela koje tu kao da i nisu nekoć bile. I star. Nije se moglo znati koliko ali očigledno je bio jako star. Gizmo je stao na nekoliko metara udaljenosti, nepomičnog pogleda, nakostriješenih dlaka na hrptu. Nije zalajao, samo je stajao i promatrao ga. Stao sam i ja. Nisam osjetio strah, možda zbog Gizmove reakcije, no prije će to biti zato što mali ružni momak uopće nije izgledao opasno. Oko njega se širila aura neizmjerne tuge.

Povukao sam Gizma naprijed, prema deblu. Nije se odupirao, samo je i dalje fiksirao demona, koji nije pokazivao znakove da nas je uopće primijetio. Sjeo sam na deblo, na oko dva metra od grane na kojoj je sjedio demon. Sjedili smo tako u tišini neko vrijeme a onda je demon podigao glavu i pogledao me, kao da me je tek tada primijetio. Oči su mu bile tamne, u sumraku zore nije im se mogla odrediti boja ali imale su dubinu čitavog svemira.

"Što radiš ovdje?" - pitao sam.
"Umirem."
Nakratko sam opet zašutio dok mi je ovaj odgovor prožimao misli i poprimao svoje pravo značenje.
"Mislio sam da su demoni besmrtni?"
"Nisu. Samo jako dugovječni. Vama ljudima se to čini kao besmrtnost."
"Znači, tvom je vijeku došao kraj?"
"Nije. Ni vi ljudi ne doživite uvijek svoj vijek. Umirete od bolesti, nesreća ..."
"Bolestan si? Ili si stradao?"
Umjesto odgovora kimnuo je glavom u pravcu mjesta gdje je deblo bilo prelomljeno.
"Stradao si kad je drvo srušeno? Povrijeđen si, ranjen? Gdje?"
"Ne razumiješ. Drvo je srušeno, uskoro će umrijeti. Drvo je bilo moj dom. Mi demoni ne možemo živjeti dugo bez doma. Jedan dan, dva najviše."
"Umrijet ćeš jer više nemaš dom?"
"Da."
"Ali, tu okolo ima još drveća. Možeš naći novi dom. Ili je sve već zauzeto?"
"Nije zauzeto. Vrlo malo demona danas još živi u drveću."
"Onda preseli u neko od ovih drveta okolo. Eno, onu topolu ondje. Lijepa je, velika i krošnjata."
"Ne razumiješ kako je u mom svijetu. Ne ide to tako. Ne mogu živjeti u bilo kojem drvetu."
"Nego?"
"Mogu useliti samo u ono drvo u koje me njegov vlasnik pozove. Onaj tko je posadio drvo. Takvo je pravilo."
"Pravila su zato da se krše."
"Možda kod vas, ljudi. Mi demoni ne možemo kršiti pravila koja su postavljena od početka svijeta. Nama je to nemoguće."
"Kako si uselio u ovo drvo?"
"Bilo je to prije više od osamdeset godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Vrba u kojoj sam do tada živio na obali potoka upravo se srušila, korijenja podlokanog proljetnim bujicama. Odnijela ju je voda. Tražio sam novi dom i naišao pored ovog drveta, koje je tada bilo tek dvogodišnja mladica. Njegov vlasnik je u proljeće okitio njegove grane šarenim vrpcama. To je oduvijek bio znak poziva demonima drveta neka slobodno usele."
"Kako to ljudi znaju?"
"Ne znaju i ne razumiju zapravo, ali su naučili takve stvari raditi kao znak poštovanja prirodnim silama, radi prizivanja plodnosti."
"Zašto to rade? Imaju li koristi od toga?"
"O, da. Drvo u kojem živi demon bolje raste i napreduje, donosi više ploda i lakše podnosi suše i hladnoće."
"Vi demoni djelujete tako na drveće? Zašto?"
"Ne znamo zašto i nije važno. Drvo nam daje dom. Mi drvetu dajemo vitalnost. To je naša priroda. To je naše postojanje."
"Ima demona koji žive i negdje drugdje. Ne moraš baš u drvetu živjeti?"
"Ima raznih demona. Ima ih koji žive u ljudskim srcima. Ima ih koji žive u dimnjacima. Ima ih koji žive u životinjama."
Pogledao je u Gizma. Gizmo je u međuvremenu sjeo i smirio se. Nije više bio nakostriješen, lizao je šapu i kao da niti nije više obraćao pažnju na demona. Demon je nastavio.
"Vidiš, on je shvatio da ja nisam demon koji živi u životinjama i zato me se više ne boji. Moja vrsta može živjeti samo u drvetu."
"Mogao bi neki demon biti u Gizmu? Ponekad se pitam ... Može li biti nekog zla od toga."
"Ima demona koji su zli, ali vrlo malo. Većinom smo ih iskorijenili. Zlo uglavnom ne dolazi od demona, već od toga što njegov domaćin ne može naučiti živjeti u zajednici s njime, pa radi zle stvari misleći da se time bori protiv demona u sebi. Zapravo nanosi zlo i sebi i onom demonu. Mi smo po prirodi dobri - tražimo dom za življenje i uzvraćamo gostoprimstvo darovima koje možemo dati. Veliki ljudi koje poznaješ - umjetnici, državnici, znanstvenici ...većina je imala nekog demona i znala je njegove darove upotrijebiti."
"Zašto to ne kažete ljudima. Zašto dopuštate da vas se ljudi boje?"
"Upravo zbog tog straha. Strah ljudima izobličuje naš govor i oni čuju samo nerazumljivu riku koja još pojačava njihov strah. Ti si sjedio ovdje i nisi se bojao. Zato razumiješ što govorim."
"Da, mislim da razumijem. Imaš li ti neko ime?"
"Demonska imena su nerazumljiva ljudima. Ne bi mogao izgovoriti moje ime. Možeš me zvati imenom koje sam odabereš."
"Dobro. Zvat ću te Karlo."
"Može. Mada me nećeš tako zvati još dugo." - tuga je opet zavladala njegovim glasom.
"Tko zna, Karlo, tko zna..."
Ustao sam i rekao - "Karlo, pođi sa mnom. Pozivam te u svoje drvo."
Iznenađeno me pogledao, ali je ustao. Okrenuo se i iz krošnje izvukao malen zavežljaj.
"Prtljaga?" - upitao sam.
Kimnuo je glavom - "I mi demoni imamo neke svoje osobne potrepštine."
Pogledao sam ga onako dlakavog i pomislio - "Pa, pribor za brijanje svakako nije u tom zavežljaju."
Krenuli smo. Gizmo nije pravio probleme ali se držao na distanci od Karla, koji je hodao polako, korakom umornog stvora. Trebalo nam je dobrih pola sata za povratak. Stigavši na livadicu iza našeg dvorišta pokazao sam Karlu borove.
"Evo, izaberi."
Sjeo je na ogradu kompostišta.
"Ti si posadio te borove?"
"Jesam, svojim rukama."
"Dobro. Ako bi mogao, znaš ... poziv... znak ..."
Shvatio sam. Otišao sam u garažu, tamo su bile kutije s nakitom od Božića. Našao sam nekoliko šarenih traka i zavezao ih na grane najvećeg bora, srebrnog. Karlo je sišao s kompostišta i prišao boru. Okrenuo se i pogledao me na trenutak, zatim je nestao u krošnji. Gizmo je lanuo jedno kratko, resko, "Av!" te zatim prišao boru i podigao nogu. Činilo mi se da je rekao: "Dobro, ti možeš biti tu gore, ali ovo dolje je moj teren." No, bitno je da su se dogovorili.

Od danas demon Karlo živi u boru na livadici iza našeg dvorišta. Pustiću ga neko vrijeme na miru da se prilagodi i oporavi. Vjerujem da ćemo imati još mnogo zanimljivih druženja.

© Unbeliever, 2007.

unbeliever @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.