Blog - travanj 2010
petak, travanj 30, 2010
Ona livadica na kojoj je Mala zbunjeno gledala u žutilo maslačaka nije više žuta. Žuti cvjetovi prometnuli su se u bijele prozračne pahulje. Maslačci su obukli haljine za proljetni livadski bal.

Lora i Mala kaskaju ispred i njuše zečje tragove. Ja za njima gazim kroz travu i kako koračam tako se oko mojih koljena kovitlaju maslačkove sjemenke na svojim padobrančićima. U jednom časku hir vjetra učini te se oko mene stvori lagani vrtlog koji podignu taj oblačak padobrančića, uskovitla ih iznad mene i zatim pusti da se lagano spuštaju na moju glavu, ramena i ispružene ruke. I učas se stvori scena savim naliko onoj ... 



No dobro, nisam bio plav i sjemenke su bile nešto sitnije i nisu svjetlile u mraku ... ipak su me malo podišli žmarci ...

unbeliever @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 28, 2010
U današnjoj šetnji kroz polje mlade pšenice, Lora je još jednom pokazala kako, iako dvostruko starija, trči brže od Male ...


unbeliever @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 27, 2010
Imam prijatelja iz mladosti, upoznali smo se za vrijeme služenja vojnog roka. Davno, još u onoj skoro već zaboravljenoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. U tem Somboru. Nekih devet mjeseci živjeli isti vojnički život. Imali isti zajednički interes - kako dane do kraja službe učiniti što lakšim i manje dosadnim. Popili mnoge čaše skupa i uzajamno obećali vječno prijateljstvo. Otvorili dušu jedan drugome i povjerili male i velike tajne.
Nakon što smo se vratili civilnom životu trudili smo se obojica to prijateljstvo održati, ali nije išlo. Onaj zajednički interes je prestao postojati, novi nismo pronašli, a razlike među nama činile su svoje. Danas se viđamo svake pete pa desete, doslovno. A živimo u istom gradu i prostorna udaljenost nam nije problem. Zadnji put smo sjeli za isti stol negdje krajem 2007. Trudili se održavati neku konverzaciju o temema koje nas ne zanimaju. To jest, mene nisu zanimale teme koje je on započinjao, a njega one koje bih ja načeo. Ne očekujem da ćemo se ponovo sastajati prije 2012. Nemamo ništa jedan protiv dugoga, nismo se ni posvađali niti išta zamjerili. Jednostavno više nemamo zajedničku točku koncentracije koja bi nas povezivala. 

Prije nekog vremena susreo sam prijatelja s faksa kojeg nisam vidio dvadeset i ohoho godina. Tih nekoliko godina na faksu smo se intenzivno družili. Poslije diplome, desilo se što se imalo desiti, zajednički interes je prestao postojati, a razlike su učinile svoje. Kako je izgledao taj susret poslije dvadeset i kusur godina? To je bilo rekapitulacija onoga što smo postigli u razdoblju od zadnjeg susreta. Obojica smo nabrajali svoje uspjehe, a izostavljali neuspjehe, razočaranja i promašaje. Prazni marketing, obostrani.

Ovo su samo dva primjera, a moglo bi ih se nabrojati mnogo više. Mnoge prijatelje iz mladosti danas više ne bih mogao prepoznati da ih slučajno sretnem. Iako smo u nekim vremenima značili mnogo jedni drugima, život nas je raznio u raznim smjerovima i raznim putevima. I nema u tome nikakve drame o okrutnom životu koji uništava prijateljstva ili o lažnim prijateljstvima koja ne izdržavaju kamen kušnje vremena. Bila su to prava prijateljstva i običan je to život kakav se događa običnom većinskom puku, i izuzetan je to život koji se ne događa nikome osim nama svakom ponaosob.

Ma, sve mi se čini da pretjerujemo s tim pojmom prijateljstva kao nečim skoro svetim i nadnaravnim, nečim što se događa voljom sudbine ili proviđenjem, a zapravo je sve u zajedničkom interesu. Prijateljstva nastaju unutar grupe ljudi koji imaju zajednički interes. Imamo prijateljstva iz osnovne škole, pa iz srednje, pa s fakulteta, iz vojske, iz kvarta, iz sportskog kluba, iz crkve, iz birtije, iz terapijske grupe liječenih alkoholičara. Ali kolikogod mi u nekom vremenu smatrali ta prijateljstva trajnima i zaklinjali se na vječnost, ona prolaze i blijede nakon nestanka zajedničkog interesa (ona iz birtije obično se pokažu kao najdugotrajnija, jer taj zajednički interes je tvrda korenika).

Svejedno smo spremni tvrditi kako prijateljstvo nikad ne prestaje. Iako je naš prijatelj iz mladosti odselio na Novi Zeland, nismo ga vidjeli trideset godina, ne znamo kako sad izgleda, što radi i je li uopće živ, tvrdimo da to prijateljstvo i dalje živi i nikad neće prestati. Vjerojatno zbog onih obećanja, danih izričito ili bez riječi, o prijateljstvu bez kraja teško nam je priznati sebi da je eto to prijateljstvo prestalo biti prijateljstvo i postalo uspomena. Kao da ćemo time počiniti izdajstvo, prekršiti obećanje, ostati bez dijela sebe. 

Život nam međutim pokazuje da su prijatelji poput tramvaja. Nakon što vam jedan pred nosom odmagli sa stanice, treba samo pričekati da naiđe slijedeći. I onda mu citirati Bogarta: "Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship." 

A za onim što je otišao ne treba žaliti, nego lijepo ga uglancati, malo ukrasiti i pospremiti među uspomene. U svoju Yaya kutiju. 

Jer vremena se mijenjaju. The Times They Are A-Changin'

... Hum with me >>>

 

unbeliever @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 22, 2010
   Prošle godine, pred međunarodni Dan planeta Zemlje, napisao sam tekst koji je započeo rečenicom 'Stvari su svuda oko nas'. Uz pomoć Annie Leonard prošle godine ispričali smo 'Priču o stvarima'. 

Današnji tekst, povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana planeta Zemlje, mogao bi započeti rečenicom 'Voda je svuda oko nas'. I opet smo pozvali u goste Annie Leonard. Ovaj puta ona će nam ispričati 'Priču o vodi u boci'.

Kliknite na sliku ili ovdje pa pogledajte i poslušajte što nam Annie ima ispričati o tome koliko nas košta obična, najobičnija, voda za piće.
unbeliever @ 21:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 19, 2010
... Mala se iznenada prisjetila jučerašnjeg razgovora s Lorom o vanjskoj politici i maslačcima povijesne zbiljnosti.

unbeliever @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 18, 2010





unbeliever @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, travanj 16, 2010
Ivana Pavković upoznala je Marka Bilobrka na jednom domjenku. Godinu dana kasnije njih dvoje su se vjenčali i Ivana Pavković je postala gđa. Ivana Bilobrk. Tri godine kasnije Ivana je shvatila da je Markov karakter prilično drugačiji nego što se njoj činilo prije braka, pa je zatražila i dobila razvod. Odlučila je vratiti svoje djevojačko prezime ali i zadržati ono bivšega muža te je tako postala Ivana Pavković Bilobrk. Nije se više udavala ali je par godina poslije rodila sinčića kojem je nadjenula ime Boris. Boris Pavković Bilobrk, odgajan od samohrane majke odrastao je lišen muško-šovinističkih utjecaja i patrijarhalne tradicije.

Marija Markovinović se nakon višegodišnje veze vjenčala s Vladom Kompesakom. Kako su oboje bili naprednih pogleda u pogledu ravnopravnosti spolova, odlučili su da oboje ubuduće nose oba prezimena. Tako su Marija i Vlado postali Kompesak Markovinović. Njihova kćer, Alma Kompesak Markovinović, odgojem je od roditelja naslijedila slična napredna stajališta. 

Alma i Boris susreli su se na Costa del Sol, gdje su oboje doputovali sa svojim razredima na maturalnu ekskurziju. Njihova veza nastavila se po povratku u domovinu, trajala kroz cijelo vrijeme studiranja, te nakon što su oboje diplomirali bila okrunjena brakom. S obzirom na njihovo kulturno naslijeđe nije neobično što su odlučili kako nije u redu da se bilo koje od njih odrekne svoga prezimena ...

Vrijeme je prolazilo a Alma i Boris su odgajali svojega jedinca, Filipa Pavković Markovinović Bilobrk Kompesak. Filip je odrastao u sposobnog mladog ekonomistu i zaposlio se u velikoj korporaciji. Na jednom seminaru iz menadžmenta upoznao je svoju srodnu dušu, mladu menadžericu Katarinu. Nije prošlo dugo vremena a Filip je svojim roditeljima objavio da su on i Katarina naumili vjenčati se. Tek tada su Alma i Boris zapitali za prezime Filipove odabranice. 

"Oh, ona se zove Katarina Morosin DelVecchio Pilić Kalafatić." ushićeno je rekao Filip Pavković Markovinović Bilobrk Kompesak.

Alma je šuteći gledala pred sebe očiju fokusiranih u beskonačnost. Boris je polagano ustao, prišao zidu i počeo ritmički udarati glavom u nj, držeći sve vrijeme ruke u džepovima.
unbeliever @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 15, 2010
Prirodne potencijale uništavamo tako što ih koristimo previše.

Ljudske potencijale uništavamo tako što ih koristimo premalo.
unbeliever @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 11, 2010
U ovaj noćni sat, u dan kad cijela Poljska tuguje za nesretno stradalim sunarodnjacima, u godini u kojoj se obilježava dvjestota godišnjica rođenja najvećeg poljskog skladatelja, što bi bilo prikladnije poslušati do li Nokturno u G-molu, Fryderyka Chopina.



unbeliever @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, travanj 9, 2010

Danas je zadnji dan slobode pušenja u kafićima, birtijama, i ostalim lokarnicama. Nema više. Što ste popušili, popušili ste. Od sutra će lokali biti zdrava mjesta bez dimova štetnih po zdravlje nam. Naš ministar zdravlja pobrinuo se da nam osigura uvjete za dug i sretan život, živ nam i on dugo bio.
Ja se samo nadam da se borba za zdravlje svekolikog pučanstva nam horvatskoga neće zaustaviti na ovome. Jer nije duhan jedini koji šteti narodnom zdravlju. Treba poduzeti daljnje smjele korake u zaštiti zdravlja.

Prvi slijedeći korak treba biti zabrana točenja alkohola. U Hrvatskoj ima oko 250.000 registriranih alkoholičara i bar dva puta toliko neregistriranih. (hm, hm, a da netko objavi registar alkoholičara?).To je ozbiljna ugroza narodnog zdravlja, pa bi trebalo pod hitno zabraniti točenje alkohola u lokalima. 

Naši će kafići tako postati mjesta bez duhanskog dima i alkohonih para. U njima će se moći uživati razgovor ugodni uz bezalkohole napitke, bozu, šećernu vodicu. Šećernu? Ma vidi vraga, ne zove li se ono šećer 'bijela smrt'. Pa on je uzročnik itekako velikog broja oboljenja. I to treba zabraniti, zajedno s onim umjetnim sladilima jer to je čista kemija. Ništa slatko u kafićima!

Dakle, nema zaslađenih sokova. Ostat će samo kava i mineralna voda. Je l' to napisah kava? Kofein? Izazivač kardiovaskularnih tegoba koje su broj jedan na listi uzročnika smrt? Dolje s njim! A ni tein, mlađi mu brat nije ništa bolji, samo je slabiji pa ga više treba. Zabraniti.

Nakon što naša brižna Vlada donese i stavi u djelovanje sve ove zabrane od ključne važnosti po zdravlje nacije, moći ćemo sjesti u kafić te, uživajuću u svježem zraku i zdravom okruženju, popiti čašu bistre vode i voditi umne razgovore o našim vrlim ministrima, sposobnoj Vladi i njihovoj genijalnoj politici. 

Ček, ček ... jesam li to upravo napisao 'politika' ... ??

unbeliever @ 11:14 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 7, 2010
S ponosom objavljujem podatke o braniteljima našeg doma. 
U mom registru su i slike uz podatke!

Ime: Lora
Postrojba: 118. Balkonska
Ratni put: livada kod škole, iza Konzuma, livada kod Mercatorovog skladišta, oko Dalekovoda i natrag.
Aktivni staž: 2005-2010
Ime: Mala
Postrojba: 97. Dnevno-sobna
Ratni put: uz plantažu jabuka, pored radarske stanice, oko Starog Čiča, pa novom obilaznicom do Poljoprometa.
Aktivni staž: 2007-2010
Ime: Gizmo
Postrojba: 85. Specijalna uličarska
Ratni put: granica dvorište-ulica, livadica iza kuće, (noćne akcije klasificirane).
Aktivni staž: 2002-2010
unbeliever @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, travanj 6, 2010
Da biste stekli vječnu sreću morate ovaj post poslati na sve adrese elektroničke pošte u svom adresaru, uplatiti na moj žiro račun sto kuna, iščupati tri dlake iz repa žutog psa lutalice koji šepa na stražnju lijevu nogu i spaliti ih na plamenu voštanice u ponoć za punog mjeseca ... ohaaa, stoj, ovo nije ta vrsta bloga! Htjedosmo pisati nešto sasvim drugačije.

Onako, nazbilj, zašto većina ljudi u svijetu nije sretna? Svi ljudi streme ka sreći a opet, ako ih pitate, većina će reći da nisu sretni. Na pitanja zašto nisu sretni opet velika većina reći će da je to stoga jer nemaju ono što bi željeli imati. Može to biti nešto materijalno poput novca, auta, stana, zemlje, ali također i nematerijalno poput ljubavi, poštovanja, pažnje, prijateljstva. 

I kad ih pitate bi li bili sretni kad bi imali to što im nedostaje, reći će da bi. I tu se počinje nazirati uzorak, koji postaje model. Taj se model naziva 'ako-onda', 'if-then', 'kad bih-onda bih' (ili 'ki bi - da bi' kako je to volio reći izvjesni krivousti ...). Potpuna verzija 'kad bi - onda bi' modela za sreću izgleda ovako: kad bih dobio nešto, onda bih uradio nešto i bio bih sretan.

Kad bih imao bolji posao volio bih ga raditi i bio bih sretan. Kad bih dobio jackpot na lutriji kupio bih veliku kuću, auto, jahtu i bio bih sretan. Kad bih mogao raditi manje imao bih više vremena za zabavu i bio bih sretan. Kad bi ona mala iz marketinga shvatila da sam u nju zaljubljen, kad bih se sretno oženio, kad bi me žena napustila, kad bismo imali bar jedno dijete, kad bi već jednom djeca odrasla i odselila, kad bi Hajduk osvojio prvenstvo ...

Nažalost, ovaj model ima ugrađenu manu. Što god da bio naš preduvjet za sreću uvijek će to biti neki rezultat koji treba ostvariti. A sreća nikad ne dolazi iz rezultata već iz procesa kojim se taj rezultat nastoji ostvariti. 

Usmjeriti se na proces a ne na rezultat - to rade djeca. Djeca znaju investirati u proces. Jeste li kad promatrali dijete koje se igra u pijesku? Ono je potpuno koncentrirano na proces - kopanje, trpanje pijeska u kanticu, presipanje na drugo mejsto, opet kopanje, presipanje, tapkanje rukama, kopanje ... dijete može satima biti sretno igrajući se u pijesku, a konačni rezultat toga je ona ista hrpa pijeska, samo malo ispreturana. Dijete je svejedno sretno jer njega rezultat i nije zanimao. Sva sreća je proizašla iz procesa.

Odrastanjem se učimo pažnju preusmjeravati s procesa na rezultat, pa tako i naša investicija biva usmjerena na rezultat. U školu idemo da bismo dobili dobre ocjene a ne zbog radosti saznavanja novih stvari. Roditelji nas neće pitati jesmo li sretni zbog onoga što smo naučili, već koliko imamo petica ili dvojki. Zanima ih samo rezultat. Na fakultet smo se upisali da bismo dobili diplomu. Zaposlili smo se da bismo dobivali plaću i plaćali račune. Ženili/udavali smo se da bismo imali svoju obitelj. Razveli smo se da bismo stekli slobodu koju mislimo da smo izgubili u braku. Uvijek je to samo rezultat koji je bio taj uvjet za tu buduću sreću, a proces kojim se do rezultata dolazi postajao je sve manje bitan. 

Je li onda čudno da đaci kako dolaze u više razrede sve češće prepisuju, skidaju lektire s Interneta, mrze školu i učenje. Da se na fakultetima kupuju ispiti i krivotvore sveučilišne diplome. Da se prepisuju magistarske i doktorske disertacije. Da se ženimo nasljednicom. Da se do imovine dolazi krađom, pljačkom i prijevarom. Da oni što se diče ljubavlju prema domovini tu istu domovinu rasprodaju kao kumica na placu jajca. A na kraju svi nesretni.

Svi ti ljudi zapravo teže k sreći ali primjenjuju model s ugrađenom greškom, model koji su naučili procesom odrastanja tijekom kojega su zaboravili ono što su znali kad su bili djeca - da sreća dolazi iz procesa a ne iz rezultata. 

Ne kaže se bez veze 'sretan kao malo dijete'. Sve što zaista znam o životu naučio sam od svoje djece. A ako vam se baš čini djetinjasto učiti od djece, pročitajte štogod od odraslog Carlosa Castanede. Tamo možete naći nešto o konceptu 'djelovanja bez očekivanja nagrade'.
unbeliever @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, travanj 3, 2010
unbeliever @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Postoji neka čudna sukobljenost u nama ljudima. S jedne strane se trudimo ostati nepoznati, sačuvati svoju privatnost i intimu od radoznalosti drugih, bilo dobronamjerne ili zlobne. S druge strane, pak, želimo pokazati svijetu da postojimo, ostaviti neki trag, zapis o egzistenciji, pa makar i taj zapis bio anoniman. Svejedno, kad na zidu škole naslikamo grafit, nadrljamo svoje ime ili neku drugu riječ, to je zapis kojim, urbi et orbi, objavljujemo - evo me, postojim, bio sam ovdje i svom postojanju ostavljam ovaj zapis. U našim šetnjama skoro svaki dan prolazimo uz išarane školske zidove i čitamo zapisano. Iako Lora i Mala ne obraćaju previše pažnje šarenim zidovima, i one pronalaze isto zanimljivog štiva. Jer zapisa ima i druge vrste osim onih slovnih i slikovnih na zidovima. Psi imaju svoj način zapisivanja kojim svijetu objavljuju kako su, eto, bili na tom i tom mjestu. I gle, kojeg li bogatstva u ovom našem jeziku, taj se njihov zapis zove skoro isto kao i naš, s malom razlikom one kvačice na s. 










unbeliever @ 16:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, travanj 2, 2010
Na današnji dan prije 205 godina rodio se čovjek koji je izmaštao najljepše i najosjećajnije priče ikad.

unbeliever @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 0
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.