Blog - travanj 2007
nedjelja, travanj 29, 2007
Mada smo svi znali da je to samo pitanje vremena, opet nas je zaskočila vijest. Umro je Ivica Račan.

Ma koliko sa ona bavila mnome, ja se ipak ne bavim politikom. I zato ovo nema veze s politikom. Niti sa strankom koju je vodio. Jednostavno, Račan je čovjek od kojega se ne mogu oprostiti bez riječi. Jedan od vrlo rijetkih koji su mi pokazali da politika nije potpuno iskvarena. Jedan od vrlo rijetkih koji je skoro cijeli život proveo u politici a da uz njega nitko nije uspio prikrpiti nikakav skandal. Jest da su mu neki prigovarali što se puno puta ženio. Ja sam mu to ubrojio u vrline.

Zato vjerujem da će Ivica Račan počivati u miru. Iskreno.

unbeliever @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 25, 2007
U dalekom kraljevstvu preko sedam mora i sedam gora življaše ...

Ovako počinju brojne priče i bajke, ne samo kod nas već i u drugih naroda u svijetu. Zašto baš sedam mora i sedam gora? Zašto je sedam patuljaka u priči o Snjeguljici? Zašto je sedam smrtnih grijeha? Sedam ... nečega biločega? Sedmica nam svako malo naleti.

Ma koliko nam danas to izgledalo čudno, u davna vremena ljudi su se prilično patili s brojanjem. Pa i u ne tako davna vremena. Oko 1880. godine njemački etnolog Karl von Steinen opisao je kako neka južnoamerička indijanska plemena imaju vrlo malo riječi za brojeve. Napravio je opit u kojem je od mnogih indijanaca tražio da prebroje deset zrna kukuruza. Oni bi brojali kako-tako do šestog zrna ali bi se kod sedmoga uznemirili, postali nervozni i uz neki izgovor se naprosto udaljili. Nije nikako uspio dobiti nikoga da izbroji preko šest. Jednostavno nisu mogli sedmicu shvatiti kao broj, nakon šest sve je bilo mnogo.

Izgleda da zapravo u svim tim poznatim frazama sedam zapravo znači mnogo, nešto što više ne znamo izbrojati. Mnogo mora i mnogo gora, mnogo patuljaka, i mnogo smrtnih grijeha.

A isto tako bi i darova Duha svetoga, za koje kršćani vjeruju da ih ima sedam (mudrost, razum, savjet, moć, znanje, pravednost i poštovanje) moglo biti zapravo puno više ...

unbeliever @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 22, 2007
(O kakvim pijavicama je riječ pogledati u: http://www.unbeliever.bloger.hr/post/igraju-li-pijavice-vaterpolo/231261.aspx)

Dakako da ne. 

Mirko Filipović izgubio je meč protiv Gonzage teškim nokautom, i to baš high kick udarcem koji je inače njegova specijalnost. Tako je to, i pobjeda i poraz uvijek su dio istog meča. Gledajući ga kako leži, samo sam se nadao da nije teško ozlijeđen.

Čitam danas na Indexu članak pod naslovom "Svi Mirkovi porazi". Hm, vidi sad, samo Mirkovi ... nema ono naš, mi, MI, velika hrvatska nacija i slične fraze. I onda mi padne na pamet ideja za opit: pokrenem funkciju "find" i upišem riječ "naš". Koliko sam ju puta pronašao u tekstu? Jedan jedini puta! Tako je to. Nije Mirko sada nešto naročito naš kad je dobio po tikvi. O, da se vraća kući kao pobjednik, to bi bilo nešto sasvim drugo, tada bismo bar desetak puta našli priliku da naglasimo kako je on naš i kako smo i mi dio njegovog trijumfa. Ali ovako ... ovaj poraz ne želimo dijeliti s njime.

Čini mi se da jedino Lora iskreno suosjeća. 

Nemrem to gledat ... je l' se Mirko ustao?

Lijepo je rekao Bernard Shaw: "Što više upoznajem ljude, sve više volim pse."

PS:
Kad smo već kod poslovica, ima jedna koja kaže da nije važno koliko puta padneš već koliko se puta poslije podigneš. I zato me raduje Mirkova izjava po povratku u Zagreb: "Dignut ću se ja opet. " Bravo, Mirko, naš si!

unbeliever @ 21:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, travanj 21, 2007
Subota je, a ja radim. Imam za prebaciti neke sadržaje sa starog SharePoint servera na novi MOSS 2007, a to je najbolje kad nikoga nema u firmi. Manje mi se štuca.

Napravim pauzu, odem po kavu u čajnu kuhinju, i dok pijuckam kavicu iz automata gledam kroz prozor na ulicu i obiteljske kuće s dvorištima preko puta. U dvorištu nasuprot našoj zgradi trčkara dječarac od kojih pet-šest godina, igra se nešto.

Iznenada, odnekud s neba, pada nogometna lopta. Pratim ju u letu, pada na sred ulice, odskoči jednom, dvaput, pa preko ograde u dvorište i smiri se na travnjaku. Dječak zabezeknuto gleda u loptu koja je pala s neba. Prilazi joj polako, malo mu je sumnjiva. Takne ju vrhom cipele, pa ju malo gurne. Kad vidi da se ne miče više, zaključi da je neopasna, zgrabi ju objema rukama i otrči u kuću.

Zamišljam kako sad nekoj odrasloj osobi u kući pokušava objasniti da je lopta, eto, naprosto pala s neba. Smješkam se jer znam otkud je ta lopta. Krov naše četverokatnice je ravan i na njemu je uređeno igralište za mali nogomet. Za rekreaciju djelatnicima. Okolo je postavljena zaštitna mreža, ali poneki nogometaš u žaru utakmice zna napucati loptu i preko mreže. I onda ona završi negdje u okolici.

Dva-tri sata kasnije, opet idem po kavu pa bacim pogled na dvorište preko puta. Malac napucava loptu po dvorištu.

Biće da naši nogometaši nisu imali srca tražiti ju natrag, kad je već tako s neba opala. A nije im ni neki gubitak, u skladištu ima još bar nekoliko stotina tih lopti koje su ostale kao reklamni artefakti poslije jedne prošlogodišnje reklamne akcije.


unbeliever @ 17:23 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 20, 2007
Šetamo obalom, prošli smo odavno crkvu na ulazu u valu odakle svetac zaštitnik čuva imenom veliko a ustvari prilično malo otočno misto, na dijelu smo gdje se zaljev širi i otvara debelom moru. Hodali smo dosta danas i već smo umorni, ali još nam se ne da okrenuti natrag prema mistu. Sve kao očekujemo - nešto se ima dogoditi zbog čega treba biti baš ovdje. 

Prestiže nas lokalni mladac na mopedu. Petnaestak godina, crnokos, žilav kao korijen bora. Reski zvuk motora raspara mir kasnog popodneva a smrad izgorjelog benzina brutalno uništi finu smjesu mirisa oporog raslinja, soli, joda i morskih trava. Zamrzismo ga na čas zbog toga. Mladac se proveze pored nas, ode još kojih dvadesetak metara, te stade, ugasi motor, siđe s mopeda i zagleda se ka pučini. Tako moradosmo proći ponovo pored njega, sa željom da mu nešto jetko dobacimo u vezi s mopedom, bukom i smradom. No prije nego svoju nakanu provedosmo u djelo razoruža nas njegov vedar osmjeh i povik: "Gledajte - dupini!"

Pogledasmo. Na kojih dvjesto metara od obale prolazi jato dupina. Naša staza je dosta visoko pa ih lijepo vidimo kako izranjaju na površinu udahnuti zrak. Najčešće u parovima, a ponekad i tri-četiri odjednom. Koliko možemo ocijeniti ima ih osam ili devet. Ostajemo tu i gledamo ih, fascinirani njihovom elegancijom i igrom. Čujemo ih kako glasno dišu.

S lijeve strane pojavljuje se brod, ide tragom dupina i pomalo ih sustiže. Zar ih nisu primijetili? Svuda po mistu vidjeli smo natpise kojima se upozoravaju nautičari da ne prilaze dupinima na udaljenost manju od stopedeset metara, kako ih ne bi uznemiravali i plašili bukom motora. Ovaj brod je već puno bliže od te udaljenosti a niti skreće s kursa niti se zaustavlja. Sve je bliže dupinima. Zumiram objektivom fotoaparata prema brodu da ga bolje pogledam. Sasvim ga dobro vidim sada. Zove se "Delfin", registarska oznaka ML 620, a na njegovoj palubi je desetak ljudi. Svi u rukama drže fotaparate i s pažnjom gledaju prema dupinima. Ne, nisu oni greškom na tragu dupina. Oni ih love! Oni žele prići što bliže njima kako bi snimili što bolje fotke koje će poslije pokazivati kao trofej.

Uznemireni bukom brodskog motora dupini skreću sa svog pravca, ali Delfin skreće za njima. Pred našim očima odvija se lov. Dupini zaranjaju i nekih minutu do dvije ne znamo gdje su, sve dok ponovo ne izađu na površinu po zrak. Čim se prvi pojavi, Delfin se usmjerava prema njemu. Na trenutke im uspijeva prići na manje od tri duljine broda. Ta igra traje nekih pola sata, nakon čega dupini, iznervirani, okreću prema otvorenom moru.

Delfin ih više ne prati. Najvjerojatnije su putnici s palube nasnimili dovoljno trofeja. O, pogledajte što smo uslikali! Kakve krasne uspomene s izleta imamo! Nismo li sad vredniji u vašim očima? O, nije to bila mala stvar napraviti takve fotke! Više od pola sata progonili smo te beštije da bismo ih uslikali kako valja! Toliko smo ih izmaltretirali da će dogodine zasigurno imati manje potomstva nego ove. Ali tko ih zarezuje, tamo i onako više nećemo ići a fotke koje imamo samo su naše! Nismo li zbog toga posebni?

Jeste, posebni ste. Kreteni.

Dva dupina, vrlo fina.

Ova fotografija snimljena je sa obale, s udaljenosti od preko dvjesto metara, i nije nešto posebno, jedva se razaznaju leđne peraje dvaju dupina. Ali što onda, oni su bili tamo i ova slika je samo podsjetnik na taj divan trenutak u kojem su nas učinili dostojnima svoga ukazanja. Prava slika ostala je zabliježena drugdje. U duši.

A lokalnom mladcu smo oprostili ono buke i smrada. U znak zahvalnosti što nam je omogućio da tu sliku zabilježimo.

unbeliever @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 19, 2007
Iz imenom velikog a zapravo malog otočnoga mista šetnicom lungo mare za ciglih pola sata pješice stižemo do imenom maloga a zapravo puno većega mista na istom otoku. Spuštamo se prema luci strmom i uskom ulicom, koja je još pa napola sužena kod gradilišta. Velike su temelje zabetonirali, bit će raste neki novi hotel.

Eto nas na rivi. Prvi put sam ovdje a sve mi tako izgleda poznato. Sjedamo na jednu od terasa koje se nižu jedna za drugom niz dugačku rivu, sve tamo do rta na kojem se smjestilo brodogradilište. Opušteni u pletenim stolicama, polako srčemo kavu s mlijekom, puštajući da naša svjetlosna bića pruže svoje vijugave pipke u okolinu i usklade vibracije. Rano je proljeće, posljeuskršnji tjedan. Iako turista ima dosta, daleko je to od one ljetnje gužve. Prevladava domaći puk i štimung. To znači jednu opuštenost i mir. Otvara nam se um spoznaji. Želja za osjećanjem te okoline. Saznavanjem što je to potentno u ovom ozračju? Zašto osjećamo prisutnost nekih snažnih volja?

Poslije odmora i postizanja rezonancije s lokalnim vibracijama krećemo dalje. Bez ikakvog posebnog razloga skrećemo s rive u usku, kratku uličicu koju cijelom duljinom s jedne strane krase uza zid prislonjene maneken-lutke na kojima su izložene šarene krpice. Indijska kvazi-svila, ili tako nešto. Prolazimo u par brzih koraka indijski eks-teritorij i kao za ruku vođeni stižemo do vrata na kojima piše: Umjetničke zbirke imenom maloga a zapravo velikoga otočnoga mista. Ulazimo, kupimo ulaznice. Kulturu treba podržavati.

U prizemlju je izložba, tribut Josipu Kašmanu, mještaninu imenom maloga a zapravo velikoga otočnoga mista, koji je postao svjetski čuven bariton. Zvali su ga kraljem baritona, i vladao je svjetskom opernom scenom krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bio je jedan od najistaknutijih pjevača svojega doba, osobito u talijanskom belkantističkom repertoaru. Bio je i vojni bjegunac, jer je nakon  aneksije Bosne i Hercegovine dezertirao iz austrijske vojske, pa se sve do amnestije, 1909. godine, nije mogao vratiti u domovinu. Mladac od kojega smo kupili karte na ulazu prati nas kroz tu izložbu, ukazuje na bitne detalje i priča i više nego što je prikazano. Zapravo radi u glazbenoj školi, pa priznaje da ga ovo više zanima nego slike na katu iznad. Hvala mu. Na objašnjenjima i na iskrenosti.

Na prvom katu je zbirka obitelji Piperata. Uglavnom djela starih majstora talijanskog baroka i djela s obilježjima talijanskih, francuskih i nizozemskih slikarskih škola, iz 17. i 18.stoljeća. Posebno nam je zanimljiv "slikovez" slika izrađena vezenjem na svili, veličanstven rad sitnog boda s religijskim motivom. (Ovo "nam" ne uključuje moju trećašicu koja, dok mi razgledamo svilovez, sjedi kod ulaza i čita teenage mutant ninja turtles.) Važno je spomenuti da je ovu zbirku sakupio Giuseppe Piperata, vojni liječnik koji nije bio bogat te se mnogočega odricao u životu kako bi nabavio ova djela.

Na drugom katu će biti zbirka obitelji Mihelčić, ali ona je tek u pripremi. Otvara se prvoga srpnja, kaže nam mlađa crnomanjasta ženska osoba na izlazu, pretpostavljamo da ima neke veze s muzejom. Pa još kaže -  sačuvajte karte pa nam dođite na ljeto. Hm. Možda i hoćemo. A možda i nećemo. Tko zna kuda će nas tada odvesti vibracije.

unbeliever @ 07:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 15, 2007
Spuštajući se sa vrha Sv. Ivan prolazimo kroz predgrađe imenom velikog ali zapravo prilično malog otočnog mista. U uličici u kojoj dvoje ljudi pri mimoilaženju nužno mora osjetiti bliskost, u susret nam dolazi jedan crni morski pas. Ofucana šala u našoj obitelji je da sve pse koje ugledamo u primorskim mjestima proglasimo morskim psima. Zapravo je riječ o maloj crnoj kujici, koja nam prilazi na tri noge. Prednje lijeve nema, iz ramena viri samo batrljak. Ali pašče, veselo i druželjubivo, prilazi nam bez straha. Vlasnica, koja dolazi za njom, priča kako je ostala bez noge u automobilskoj nezgodi koja i nije baš bila sasvim slučajna.

Spominjemo joj Loru, Gizma i Mačka, koji su isto svi stradali u prometnim nezgodama, ali srećom uspjeli zadržati sve ekstremitete na broju. Ona nam priča kako sada ima samo nju ali da su do nedavno imali i mačka i papigu i hrčke i suhozemne kornjače i vodne kornjače, i povrh svega - zečeve.

Zečevi su priča za sebe. Prvo su dobili jedan par. Onda su se oni razmnožili. Kao zečevi. Normalna stvar. Obično ljudi kontroliraju populaciju zečeva tako da ih dijelom poklone a dijelom pojedu. Njima je i jedno i drugo bilo žao učiniti jadnim zečevima, tako da su ih u roku od godinu dana imali oko stotinu. Suprug je užurbano proizvodio kaveze i tako je cijela jedna strana dvorišta bila pokrivena kavezima sa zečevima. Na otoku hrane za zečeve nema, lokalno raslinje je prearomatično za njih. Sve se mora nabavljati s kopna, a to košta. Od bankrota ih je spasila zima koja je te godine bila dosta oštra što je zekonje usporilo u razmnožavanju tako da su ih uspjeli sve razdijeliti.

Rastajemo se od tronogog morskog psa i odnosimo priču o zečevima dolje prema lučici.

unbeliever @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, travanj 14, 2007
(alegorija u jednom činu)

Likovi:
Konobar (dvadesetipet, neodređenog tipa)
Muškarac Prvi (četrdeset i nešto, dinarski tip, kršan, crni brkovi, crna kosa malo proćelava na tjemenu, samouvjeren)
Muškarac Drugi (šezdesetak, sijed, kratko podšišan, vitke žilave prilike, kukastog nosa, odmjeren i uzdržan)
Djeca (troje, uzrasta od šest do devet godina, u principu dobri ali dječje nemirni i nestašni)
Žena (trideset i nešto, neugledna osim po količini zlata na sebi, obuzdava djecu i ne miješa se u razgovor; nebitna) 

Scena:
Susjedni stol na terasi kafića u imenom velikom a zapravo malom ribarskom mistu na otoku. Svi sjede osim konobara koji stoji pored stola s notesom u jednoj i olovkom u drugoj ruci. 

Konobar: - Izvol'te?
Muškarac Prvi (obraća se Muškarcu Drugom): - 'Oćemo pivo,a?
Muškarac Drugi: - Pa, ... (sliježe ramenima)
Muškarac Prvi: - Može pivo? Daštaćemo neg' pivo! (konobaru) Je l' ima tu pivo?
Konobar: - Ima pivo, kakvo želite ...
Muškarac Prvi (prekida ga): - A je l' to ono što se natače 'nako, il' se sipa iz boce?
Konobar: - Imamo točeno Ožujsko i u boci Heineken, Stela, Pan ...
Muškarac Prvi (prekida ga): A ima l' u onim bocama od plastike, velikim (pokazuje objema rukama veličinu).
Konobar: - ... ?
Muškarac Drugi: - To samo u trgovini ... 
Muškarac Prvi: - Ma, to sam i mislio, za ponit ... 'oćemo ponit koju? Da imamo poslije?
Muškarac Drugi: - 'Ajmo sad za ovdje popit...
Muškarac Prvi: - E, da! Za popit. (konobaru) 'Aj' daj dva. Iz boce da se sipa.
Konobar: - Želite li Stelu, Heineken, Pan, Ožujsko ...
Muškarac Prvi: - Za popit, nego šta! Iz boce. 
Muškarac Drugi (konobaru): - Dajte Ožujsko. 
Muškarac Prvi: - E, ajde! Daj dva! A ima l' ovdje onih sokova za djecu?
Konobar: - Imamo Fantu, Kolu, Koktu, Pago ...
Muškarac Prvi (prekida ga): - Ima l' onih u bočici, 'nako? (pokazuje objema rukama veličinu bočice)
Konobar: - Imamo Fantu, Kolu, Koktu, Pago ...
Djeca (prekidaju ga, uglas): - Ja ću marelicu! Ja ću jagodu! Ja ću jabuku!
Muškarac Prvi: - Eto, to ... je l' ima?
Konobar: - Ima. (bilježi) Marelica. Jagoda. Jabuka. 
Muškarac Prvi: - 'Aj', donesi. Nek' djeca piju.
Konobar: - A za gospođu?
Muškarac Prvi: - I njoj donesi šta 'oće. 

(Zamračenje)

Alternativni završetak (Directors cut): Iza Muškarca Prvog, nevidljiv svim likovima ali vidljiv publici, pojavljuje se anđeo smrti noseći u ruci veliki pješčani sat. Svi likovi postaju nepokretni na oko minutu, dok iz pješčanog sata ističu posljednja zrnca pijeska. Kad sav pjesak isteče, anđeo smrti dodirne Muškarca Prvog rukom po ramenu. Svi likovi se ponovo pokrenu. Muškarac Prvi se zagrcne, pritisne rukom grudi, preokrene očima i klone glavom na stol. 

Konobar: - Onda, samo jedno pivo? 
Muškarac Drugi: - Da, samo jedno. Al' neka bude Heineken. 
Jedno od djece: A mogu ja višnju umjesto jagode?
Žena: Meni espresso i mineralnu. Može?
Konobar (okreće se, široko nasmiješen): Može. Kuća časti!

unbeliever @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Bor i sin

unbeliever @ 16:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Čim spomenemo more u misliima nam se javlja slika blistave vodene površine i kamena razgrijanog žarkim suncem, cvrčaka koji luduju od pjesme na podnevnoj jari ...

Jeste li ikada na spomen mora zamislili kamenu kapelicu na rtu i borove koji se kao sjene jedva naziru u magli?


Misty island

unbeliever @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Sjedim na terasi kafića u imenom velikom a zapravo malom ribarskom mistu na otoku. Pogled mi puca na cilu valu, porat i toranj crkve što se smjestila na hridini na ulazu vale, odakle svetac zaštitnik budno motri na cilo misto. Doduše dijelom mi pogled zaklanjaju dva automobila i štand s bižuterijom i ostalim drangulijama namijenjenim mamljenju djece turista kojima od sunca i pokoje čaše vina pjani roditelj neće imati petlje srid ove povišću utrujene lučice odbiti kupiti autohtoni suvenir izrađen najvjerojatnije u Kini ili Hong Kongu.

Promatram kako u uvalu uplovljava jahta. Nije baš od onih najluksuznijih, tek sedam-osam metara duljine, ali prilično uočljiva u maloj lučici, onako bijela sa sjajnim kromiranim okovima i blistavim vitlom. Počinjem zamišljati umjesto nje stari ribarski brod koji se vraća s ribanja, ali ne ide to jer mi se pogledu priječe oni auti i kineske drangulije.

Uključujem mentalni photoshop i počinjem maskirati i uklanjati iz slike sve smetajuće elemente. Najprije onaj plavi auto. Onda onaj crveni. Onda štand sa djecomamcima; to je malo teže, ima jako puno detalja koje treba pažljivo izrezati. Oh, nakon što sam uklonio te najveće smetnje, tek sad primjećujem i druge detalje koje treba ukloniti iz slike: Loewenbrau reklamu, onaj motocikl Gilera, onda onog nijemca u šarenoj košulji, dvometarski plastični sladoled ispred slastičarne ...

Nakon nekog vremena trud se isplatio. Slika je ostala bez detalja današnje svakodnevice i jahta se prometnula u stari ribarski brod koji skraćenog jedrilja polagano klizi prema sidrištu. Primjećuje se da duboko gazi, pun je ulova. Eno na palubi ushitrili se mornari ribari, jedni premiču kašete s ulovom pokrivenim zdrobljenim ledom, drugi učvršćuju staro ruzinavo vitlo s namotanim još mokrim konopom po kojem kaplje more s ponad njega viseće mreže, treći pripremaju konop koji će dobaciti onima na obali da ga namaknu na predu. Igraju im mišići pod košuljama zavrnutih rukava, žuljave im ruke vješto barataju konopljem i kašetama.

Evo sad će pristati. Konopi su nabačeni i zategnuti, spušta se daska prema molu i već na obali stvaraju red i počinju prihvaćati kašete koje im dodaju s broda. Slaže se ulov na kupove, a narod se okupio i promatra. Bogat je ulov. Srdela, krajica od mora. Bit će za usolit, za teške zimske mjesece kad bura zaošija ulicama. Kad ribaru ne ostaje drugo do li sjest u konobu, pojest koju srdelu, popit žmul crnoga. I moliti se svecu zaštitniku. Neka bi i slijedeće godine ulovili dovoljno za prehranit obitelj. I neka preteče štogod za poslat maloga u grad na skule. Neka se dite otrgne od ovog. Jer gorak je kruh ribarski, kruh sa sedam kora.

'Oćete makijato ili kapučino? - pita me konobar.

Običnu. Crnu. Gorku. - kažem.

unbeliever @ 09:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Eto me natrag. 
Noge bole, umorne. 
Torbica puna.
unbeliever @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 9, 2007
Bošča je na ramenu. 
Torbica za dojmove kucka o bok. 
Iz nje viri demon putovanja i nervozno se vrpolji. 
Još samo da se okrenem oko sebe.
Rukama obuhvatim obzor.
I krenem. 

Vratit ću se. S punom torbicom. 
unbeliever @ 10:13 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 4, 2007

Već je prošlo dosta vremena od posljednje pjesme za laku noć. Suton mi je strogo prepovedal petljat se u Gavrana, pa sam odlučio potražiti neku opasniju zvijer koju neće nitko uzeti u zaštitu. Tu se kao odličan izbor našao Jabberwocky, te mu izađoh na megdan. Nosismo se proljetni dan do podne i od Jabberwockyja nastade ...

INTERNETWOCKY
(featuring Jabberwocky, by L. Carroll)

Twas brillig, and the Protocols
Did Client-Server in the wabe.
All mimsey was the e-mail,
And the World Wide Web outgrabe.

Beware the Internet, my son;
The bits that byte, the heads that scratch;
Beware the ISP, and shun
the frumious security patch,

He took his browser in hand;
Long time connection he sought.
When his HTTP began to limp
he stood a while in thought,

And while he stood, in uffish thought,
The Inernet, with ISPish bent,
Sent cookies through his router port,
And checked the packets sent,

One-two, one-two, and through and through
The SRC and DST went ACK and NACK,
When the RFNM came, he said "I'm game",
And sent the answer back,

Then hast thou joined the Internet?
Oh come to me, my bankrupt boy!
Install the NIC! Get RFCs!
He chortled in his joy.
 
Twas brillig, and the Protocols
Did Client-Server in the wabe.
All mimsey was the e-mail,
And the World Wide Web outgrabe.


unbeliever @ 22:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 1, 2007
Gledao sam završnicu svjetskog prvenstva u vaterpolu, pa poslije pobjede reprezentacije Hrvatske pođoh pogledati malo što i kako javljaju mediji o tome. Prema očekivanju, mediji su puni zamjenice MI. MI smo pobijedili, MI imamo prvake, MI smo velika sportska nacija, MI smo nezaustavljivi, MI smo nevjerojatni, MI smo velika Hrvatska! 

MI, MI, MI ... 

Vratim se TV-u pogledati dodjelu medalja. Gledam te kršne momke i lagano mi postane muka, jer vidim kako s njihovih snažnih tijela vise na tisuće crnih pijavica koje se uvijaju i tiskaju ne bi li posisale koju više kap njihove slave.

I zato ću tim krasnim ljudima reći ovo. VI ste veliki! VI ste prvaci, VI ste to postigli, VI ste velikani proiznikli iz jednog malog naroda. Mi ostali nismo prstom mrdnuli da bismo vam u tome pomogli, a sad se pokušavamo napiti vašeg uspjeha da bismo opravdali svoje jadno postojanje. Slobodno nam pokažite srednji prst i recite: "Odite se znojit' i krvarit', zapnite i postignite svoj uspjeh a nemojte se šlepati na našim leđima!"

unbeliever @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.