Blog - ožujak 2011
ponedjeljak, ožujak 28, 2011
... a na kraju ipak ostala bez žira.



unbeliever @ 21:29 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, ožujak 26, 2011
Dani se produljuju, ravnodnevnica je nedavno prošla, i rano izjutra kad Lora, Mala i ja izlazimo po prvi puta u danu protegnuti noge na livadici iza kuće dočekuje nas izlazeće sunce. Pasi ka pasi - njih više zanimaju zemne stvari pa spuštenih njušaka u travi čitaju izvještaje o livadskim zbivanjima od protekle noći, no ja radije proučavam situaciju u visinama. I tako otkrivam jasne dokaze zavjere koja se zbiva tu nad našim glavama, od većine ljudskog roda nazamijećena.

Vedro ranoproljetno jutro, rijetki ali taktički dobro raspoređeni stratusi, vrlo hladan zrak u visinama, sunce koje proviruje iza horizonta i prelet većeg broja aviona (nad našim gradićem se križaju zrakoplovni koridori, tako da nas u ovo doba dana prelijeće na desetke aviona u jednom satu), sve se to zavjerilo te iz nepoznatih razloga i s prilično nejasnim ciljevima stvorilo na nebu šaru od užih i širih bijelih traka opšivenih jutarnjim rumenilom na fonu neba skoro indigo boje.

Fotić nažalost nema tako veliko srce da bi u njega stao cijeli prošarani nebeski svod pa se na slici vidi samo jedan dio. Cijela slika ostala je u mom srcu.

.

P.S. Pristalicama teorije zavjere o kemijskim tragovima (chemtrails) - slobodno upotrijebite ovu sliku u daljnjim pisanjima. Puno je ljepša od onih koje obično koristite a kao dokaz teorije jednako bezvrijedna.

unbeliever @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 20, 2011
. Nedavno mi opet rekoše da sam cinik. Nešto slično su mi rekli i prije par tjedana, a ako se dobro sjećam i prije kojeg mjeseca. Imam dojam da se razmaci između tih karakterizacija smanjuju. Primjenom poučka patke, došao sam do zaključka da bi stvarno moglo biti da sam postao cinik. 

U mladosti sam bio veliki optimista. Nepokolebljivo uvjeren da su svi svjetski problemi rješivi i to bez većih investicija, ulaganjem samo malo dobre volje. Kako je vrijeme odmicalo, množile se čvoruge na glavi od zalijetanja kroz zidove a zaliha kopalja za natrčavanje na vjetrenjače se smanjivala, taj je optimizam pomalo slabio i postupno ustupao teren pesimizmu. Kažu da je pesimist zapravo optimist s iskustvom.

I sad, kako je došlo do ovog prijelaza iz pesimizma u cinizam?

Možda ovako: optimist vjeruje da će riješiti sve probleme s lakoćom i to ga čini sretnim. Kad shvati da većinu problema neće moći riješiti on postane pesimist i to ga učini nesretnim. Onda jednom shvati da mu se baš živo fućka za probleme koje i onako ne može riješiti i da mu sve to zapravo ne treba. I pronađe svoj mir. Tad ga proglase cinikom. Ili kinikom, ako se pravilno izgovori ta riječ grčkoga porijekla skovana da bi dala ime jednoj filozofiji.

Kinička škola je bila starogrčka filozofska škola u kojoj je poučavao Antisten iz Atene. Ime joj potječe od atenske gimnazije Kynosarges, u kojoj je on poučavao. Kynosarges u prijevodu znači 'mjesto bijeloga psa'. Prema legendi, dok se atenjanin Didymos spremao prinijeti žrtvu, bijeli pas mu je ukrao pripremljeno meso za prinos. Didymos je primio poruku iz proročišta da na mjestu gdje je pas ispustio prinos podigne hram u čast Heraklu i u tom hramu je kasnije poučavao Antisten. Naziv kinici (κυνικός, oni nalik psima) time se veže i uz grčku riječ kyon (κύων, pas). Ipak je najvjerojatnije da je naziv kynikos pristalicama ove filozofije nadjenut kao poruga i uvreda, zbog načina življenja koji su provodili i propovijedali. Pripadnici ove škole isticali su bespotrebnost kao ideal: treba imati malo, i to malo dalje sužavati. Naučavali su jednostavan i oskudan život, u skladu s prirodom. Diogen se također vezuje uz ovu školu. Njegov život je bio živa ilustracija njihovog učenja; on sam je živio i poučavao u blizini ove škole.

Glavna načela kinika su: što je čovjek mudriji, to ima manje potreba; čovjek je slobodan kad nema potreba; mudar čovjek je dovoljan sam sebi i prihvaća samo zakon prirode.

Lora, Mala, dajte malo mjesta ... eto i mene. A nije nam ni loše društvo. Tu je Heinrich Heine koji je rekao: "Što bolje poznajem ljude, sve više volim pse." Pa Janis Joplin koja je pjevala: "Freedom is just another word for nothing left to lose...".

Ima nas, ima ...

unbeliever @ 08:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 9, 2011
. Izvučem blackberry iz futrole i on se odmah uključi. Stisnem tipku na kojoj svijetli zelena stilizirana telefonska slušalica, iako ova sprava nema slušalice iliti mikrotelefonske kombinacije kako se to stručno tehnički nekad zvalo. Svejedno, sprava reagira i spremno mi prikaže popis nedavno pozivanih kontakata. Odaberem jedan i ponovim pritisak na istu tipku. Na treći tuuut javlja se muški glas. Zapjevam:

"Oj Ivane, pobratime mio,
jesi l' skoro na SharePointu bio?"

(SharePoint je server na kojemu ja izvodim svoje intranetske kolaboracijske čarolije, koji mi se nešto joguni u zadnje vrijeme otkako smo ga unaprijedili u najnoviju verziju. Ivan je sistem inženjer zadužen za moj SharePoint.)

unbeliever @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 6, 2011
Silos u Valpovu Vratih se sa kratkog proputovanja Slavonijom. Krenuo sam prije zore u četvrtak, autocestom prema istoku. Vožnja jednolična i nezanimljiva, ususret sivoj oblačnoj zori. Skrenuo lijevo na Slavoniku i dalje na sjever prema Osijeku, pa kod Osijeka opet lijevo, natrag prema zapadu, do Valpova. U valpovačkom poljoprivrednom kombinatu dočekalo me malo društvo probrano iz redova menadžmenta. Sa zanimanjem su očekivali najavljeni performans. Izveo sam im predstavu pod imenom 'Strateški safari: izlet s vodičem u divljinu strateškog planiranja'. Iako smo, u stvari, bili u sjeni visokog silosa. Auditorij je bio sastavljen od mlađih ljudi. Pokazali su priličnu razinu zanimanja i zdušno su radili vježbe, uz duhovite komentare i razgovore. Tako je naše druženje, koje je potrajalo sve do pet poslijepodne, bilo zabavno i ugodno i potisnulo je u drugi plan grebanje u glasnicama koje sam osjećao nakon višesatnog govorenja.
Oprostivši se od ovog društva, još za dana pokrenuo sam opet svoju malu vozilicu u pravcu zapada, preko Koške, Našica i Feričanaca u Orahovicu, stigavši oko pola sedam uvečer u hotel Dukat, gdje sam se nedugo potom ušuškao u postelju. Oko pola pet ujutro probudilo me kukurikanje pijetla. Glavom mi je prošla scena iz Bunuelovog 'Fantoma slobode' jer je pijetao bio tako glasan kao da mi stoji na krevetu. Ipak je bio na dvorištu gospodarstva koje je odmah do hotela, a njegova glasnost je bilo posljedica moje navike da spavam uz otvoren prozor.

Nakon desetak minuta oglašavanja novog dana pijetao bećar se smirio i ja sam ponovo utonuo u san, samo da bih se sat kasnije probudio uz glasnu zvonjavu s tornja crkve koju skoro da sam mogao rukom dosegnuti s prozora. No i to sam izdržao stoički, što ne znači stojećki. Jer je bilo ležećki. Nakon što je zvono reklo što je imalo reći nastavio sam sanjati tamo gdje sam bio grubo prekinut ali to nije trajalo dulje od pola sata jer je vozač autobusa koji je bio poarkiran pod mojim prozorom upalio makinu. Ovo je slomilo zadnje linije moje izdržljivosti jer je kroz prozor počeo ulaziti odurni smarad ispuha. Ustao sam, zatvorio prozor i otišao se tuširati. Za doručkom mi je pjevao Škoro '... dani mi idu uludo ...'

Crkva u Orahovici
U poljoprivrednom kombinatu Orahovica slično društvo kao i u Valpovu. Ovi su, međutim, bili malo manje zagrijani za učenje o strategiji. Ipak smo i ja i oni odradili korektno cijeli posao, ali je sve skupa bilo manje zabavno nego u Valpovu. Zato smo i završili nešto ranije. Spakirao sam opremu i krenuo prema Kutjevu. Sa mnom su na put pošle i dvije boce orahovičkog silvanca. Bez toga se ne odlazi iz Orahovice.

Vijugavom cestom popeo sam se uz Papuk, kroz snijegom pokriven park prirode. Oni papci što vjeruju da je 'macho' juriti po bespuću dvotonskim terencem s trolitarskim motorom, pogonom na sva četiri kotača i gumama s ripnama debljim od prstiju Janike Balaža, trebali bi se probati provesti usred zime preko Papuka u malom C3 s proćelavim ljetnim gumama ... da vide što je adrenalin. Ma, šalim se, na cesti jedva da je bilo snijega tu i tamo, većinom je samo bila mokra. Ali snijegom pokriveni okoliš je bio prekrasan i uživao sam u ovoj planinskoj vožnji, iako je dan bio oblačan i falilo je sunce za puni ugođaj.

Papuk
Spustio sam se s Papuka u Kutjevo, gradić poznat po odličnim vinima, ali nisam imao vremena za vinski turizam. Uputio sam se prema Požegi s namjerom da kroz nju stignem do rodne mi Nove Gradiške. Namjerno sam skrenuo s glavne ceste da bih prošao kroz Cernik, selo kroz koje sam se često kao mladac vozio očevim Tomos automatikom, obilazeći zabave u tom selu i susjednoj Šumetlici. Prepoznao sam neke dijelove, promijenili se jesu ali ne mnogo. Njenu kuću nisam prepoznao. Nje ionako odavno nema, pa možda ni kuća više ne postoji ...

U Starom Petrovom Selu nedaleko Nove Gradiške svratio sam kod sestre na kavu. Nakon odmora uz kavu i razgovor produžio sam dalje na autocestu prema Zagrebu. Taj dio puta je bio opet monoton i dosadan tako da sem vozio brzo i oko pola devet uvečer stigao kući.

Bila su to dva dana koji će sazrijeti u jednu ugodnu uspomenu.

unbeliever @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.