Blog - veljača 2009
subota, veljača 28, 2009
No comment!

unbeliever @ 08:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 26, 2009
Termen svira Glucka na voltmetru. Kad sam bio u svojim tinejdžerskim godinama jako me zanimala elektronika. Bio sam član kluba narodne tehnike, radio kluba ... Imao sam radionicu u dvorištu u kojoj sam projektirao i sastavljao razne elektroničke naprave. Čitao sam i odgovarajuće časopise, i tako sam u jednom od njih pročitao članak o ruskom izumitelju koji je 1928. godine patentirao prvi elektronički glazbeni instrument. Zvao se Lev Sergejevič Termen i bavio se proučavanjem oscilatora. Otkrio je da dva visokofrekventna oscilatora ugođena na bliske frekvencije daju rezultantnu razliku koja je u čujnom području. Da vas ne davim tehnikalijama, napravio je uređaj na kojem je mogao proizvoditi melodije samo mahanjem ruku oko njega. Instrument na kojem svirate a da ga niti ne dodirujete! Ubrzo se institutom u kojem je radio proširila novost: "Termen svira Glucka na voltmetru!"

Uz članak je bila priložena i električna shema naprave. Mislite li da sam mogao odoljeti? Napravio sam ga, dakako. No nisam mogao nabaviti baš prave komponente koje su mi trebale. U to vrijeme nije bilo u nas Chipoteke i do dijelova se dolazilo uglavnom lešinarenjem odbačenih radioaparata i televizora. Tako je moj "teremin" više krčao i pištao nego svirao. 
Termen je patentirao svoj izum nazvavši ga "termenvox". Nazivali su ga još i "aetherphone", a na zapadu, gdje je instrument pobudio veliki interes udomaćio se naziv jednak angliciziranom prezimenu izumitelja, "theremin". Termen se zapravo glazbom bavio vrlo malo a više je radio na uređajima za prisluškivanje i ometanje, za KGB. Njegov život je pravi siže za jedan špijunsko-politički film, čak i mini-seriju, ali to je jedna druga priča.

Njegov izum, preteča svih današnjih elektroničkih glazbala, otišao je od svog stvoritelja i živio svoj život. Zbog njegovog skoro nadnaravnog zvuka korisitli su ga intenzivno u znan-fan filmovima pedesetih godina prošloga stoljeća. Koristili su ga mnogi poznati glazbenici uključujući popularne bendove kao što su Beach Boys i Beatles. Mnogi su se glazbenici posvetili tom instrumentu a mogli bismo reći da je najpoznatija bila Clara Rockmore. U novije vrijeme theremin se dosta koristi u ambijentalnoj glazbi, lijep primjer je album "An Aerial View" kojega je još koliko prošle godine napravio Oöphoi (veteran italijanske scene ambijentalne glazbe, pravim imenom Gianluigi Gasparetti).

Pogledajte na YouTube: Clara Rockmore svira na voltmetru Labuda iz Karnevala životinja Camillea Saint-Saensa. 

Theremin se i danas proizvodi i mogu se nabaviti instrumenti s cijenom od samo $25 (ti sviraju otprilike kao i onaj moj). Od onih boljih, u rasponu cijena od $200-500, među početnicima su najpopularniji Moog Music Etherwave Theremin i PAiA Theremax.

unbeliever @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 25, 2009
Ajme meni! U nekoliko već navrata me neki čitatelji, kojima se dopala ona poduka o pisanju scenarija, podsjetiše da nisam zaokružio opus jer sam pisao samo o scenarijima za akcijski film, melodramu i dramu. Pa zahtjevaju poduku o scenariju za horor. Eto, odlučih im udovoljiti željama.
Ne volim baš horor filmove. Nije to zato što bi me strašili. Odavno se ne bojim mraka, s vampirima sam na ravnoj nozi što se tiče krvopijenja, a demona (Karla) imam tu na boru pored kuće. Ne volim ih jer su u suštini vrlo jednostavni, a ja volim malo složenije konstrukcije. 

Zbog jednostavnosti konstrukcije horora pravila za pisanje scenarija su prilično skromna, što ne implicira da je scenarij jednostavno napisati. To je slično kao s haiku poezijom - mala, jednostavna pjesma a teže ju je napisati nego ep. 

Elem, horor se razvio kao pojednostavljenje drame i melodrame. Dok drama teži tome da u vama pobudi cijelu paletu emocija i navede vas na razmišljanje o temi, horor puca na samo jednu emociju - strah. Što se tiče razmišljanja, to je u hororu sasvim zakržljali element. Dakle, osnovna namjera dobrog horora je da nas dobro i temeljito isprepada i naplaši. 

Likovi: u hororu susrećemo dva glavna lika CV (Common Victim, iliti žrtva obična) i DF (Dreadful Frightener, ili strašni strašitelj). 

CV je lik koji bez ikakava valjana razloga odlazi na takva mjesta koja već samim svojim izgledom izazivaju jezu i predstavljaju idealno igralište za DF-a na kojemu će on do maksimuma razviti svoju zlobnu namjeru da natjera CV (i publiku u kinu) na vrištanje do krajnje izdržljivosti glasnica i pluća. CV treba izgledati ranjivo, nevino i naivno. Tipični CV je tinejdžerica koja se usred olujne noći, odjevena samo u laganu spavaćicu, zaputi u stari ruševni dvorac poznat po opsjednutosti duhovima, pod izlikom da je kroz grmljavinu začula mjauk napuštene mica-mace. No, neki autori si dopuštaju izazov da CV-a prikažu kao snažnu, sposobnu i inteligentnu osobu. Izazov je u tome da se kreira DF i okolina koja će takvog CV-a natjerati na vrištanje. U starijim filmovima je bio jedan do dva CV-a a u novijima ih ima više, ponekad i na desetine. Razlog za to je čista učinkovitost - na većem broju CV-a se dade u istom vremenu izvesti više strašenja gledatelja. I dodatna prednost - sa samo jednim CV-om morate osigurati da preživi bar do pred kraj filma, dok sa više CV-ova možete izvesti i nekoliko prekrasnih stravičnih ubojstava tijekom filma. 

DF je, naravno, onaj koji straši CV-a (i gledatelje). On sam po sebi mora biti užasan za gledanje i mora raspolagati sposobnostima da CV-u nanese neugodne, bolne, odvratne i na kraju smrtonosne ozljede, fizičke i psihičke. Također mora imati i volju i namjeru da te sposobnosti upotrijebi do maksimuma. Iako se neki autori trude oko toga, nije uopće nužno objašnjavati razloge iz kojih DF ima želju nanijeti te ozljede našem CV-u. To je nebitno, isto kao što je nebitno zašto naš CV uvijek s puno žara ide baš tamo gdje će ga DF najlakše isprepadati. I DF je nekad bio samo jedan (npr: čudovište iz močvare) ali ih danas ima puno više, uglavnom iz istog razloga, učinkovitosti. Tu danas vrijedi pravilo koliko-kineza-toliko-zida. Što više DF-ova, tim više straha proizvedu kod gledatelja.

Radnja: zaboga, tko pita za radnju? No, vrištati sat i pol bez odmora, to daleko nadilazi mogućnosti prosječnog kino-gledatelja. Dakle ili morate skratiti filim ili morate između pojedinih strašenja i vrištanja dozvoliti male pauze radi odmaranja gledateljevih glasnica. Kako nitko neće platiti ulaznicu za film koji traje samo pola sata, onda preostaje ova druga opcija, što znači da morate imati nekakvu radnju koja će popuniti te odmore od vrištanja. Većina scenarista to koristi da stvori neki privid razložnosti koja će CV odvesti na slijedeće poprište strašenja. Obično ih time načine još nebuloznijima. Na primjer, ona tinejdžerica je u djetinjstvu imala mačku koju joj je okrutni otac oduzeo i utopio, pa sad zato čim čuje mjaukanje odmah trči u napuštene dvorce ... 

I to vam je otprilike to - kreirajte CV-ove i DF-ove, smislite petnaestak strašnih scena u kojima DF-ovi na razne okrutne načine maltretiraju i ubijaju CV-ove, između pojedinih scena ubacite malo laganije radnje radi odmora ... and roll the tape! 

Jedan od najboljih predstavnika žanra, koji se čak i meni dopao, je "From Dusk Till Down", po naški "Od sumraka do zore", s Harveyem Keitelom, Georgeom Cloonyjem i Quentinom Tarantinom. Scenarij je napisao sam Tarantino a, složit ćete se, od njega se dade ponešto naučiti o tim poslovima. Clooney nikako nije lik nježne tinejdžerice, pa vidimo da je Tarantino išao na onu varijantu CV-ova koji su "tough guys", banda razbojnika i ubojica. Time si je stavio obavezu da DF-ove načini vrlo strašnima i uvjerljivima kako bi utjerali strah u kosti ovim desperadosima. Što je dakako i uspio s onom gomilom vampira koji ih cijelu noć proganjaju i ne prihvaćaju "ne" kao odgovor. A i što biste očekivali od Tarantina, pogotovo kad se udruži s režiserom Robertom Rodriguezom kojemu nije bez razloga nadimak "The Wizard".
unbeliever @ 00:38 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 22, 2009
Pogledah kroz prozor svoje sobe u ovaj sitni sat, a vani pada snijeg. U žutoj svjetlosti ulične svjetiljke pahulje se razvlače u tanke srebrnaste trake, kao da vilinska kosa pada sa visina. I prisjetih se stare drage mi pjesme, koja će se sada idealno uklopiti kao jedna lakunoćna ... (naslov je link na YouTube, pa se može i poslušati).

Tombe la neige Tombée la neige
(Salvatore Adamo)

Tombée la neige
Tu ne viendras pas ce soir
Tombée la neige
Et mon coeur s'habille de noir
Ce soyeux cortege
Tout en larmes blanches
L'oiseau sur la branche
Pleure le sortilege
Tu ne viendras pas ce soir
Me crie mon désespoir
Mais tombée la neige
Impassible manége
Tombée la neige
Tu ne viendras pas ce soir
Tombée la neige
Tout est blanc de désespoir
Triste certitude
Le froid et l'absence
Cet odieux silence
Blanche solitude
Tu ne viendras pas ce soir
Me crie mon désespoir
Mais tombée la neige
Impassible manége

unbeliever @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, veljača 21, 2009
Moja petašica je uzela gumicu, gumeni obruč, onakav kakvim se učvršćuje celofan na teglici s kiselim krastavcima, pa ju napela prstima i pokazuje mi kako gumica proizvodi ton kad se trzne prstom. "Bravo," rekoh "otkrila si princip na kojem radi tamburica, gitara i svi drugi žičani instrumenti." Ali ovako sama žica jedva da se čuje. Njoj treba nešto pojačati zvuk. 

Otišli smo naći pojačalo, to jest rezonantnu kutiju. Našli smo praznu kutiju od sira moscarponea i preko nje napeli gumice. Zvuk je bio jači, ali nije to bilo "ono", jer rezonantna kutija mora biti zatvorena sa svih strana da bi u njoj mogli nastajati stojni valovi zvuka, tek tad je ona pravo pojačalo. 

Stavili smo poklopac. Ali kad smo preko poklopca nategnuli "žice" one su zapinjale za poklopac i zvuk se pretvorio u  pucektanje i šuškanje. Trebali su nam daljnji konstrukcijski elementi tamburice, kobilica i konjić koji će podići žice malo iznad poklopca rezonantne kutije. Njih smo napravili od dvije olovke, samo su bili jogunasti i nisu htjeli stajati na mjestu jer su ih gumice-žice vukle prema sredini kutije.  To je moja petašica riješila s dvije dodatne gumice koje su vukle u kontra stranu i uspostavile ravnotežu sila. 

Sad je već zvuk bio sasvim dobar samo je ostajao zatvoren u kutiji, trebalo ga je pustiti van da se širi. Zato smo izrezali u sredini poklopca okruglu rupu kroz koju će se svijetu izložiti sva krasota zvukova naše tamburice. I eto je - naša tamburica!



Nije baš da smo na njoj odsvirali "Ne dirajte nam ravnicu", ali smo naučili sve o tome kako radi tamburica i čemu služe pojedini njeni dijelovi. Imali smo zanimaciju tu večer koja je bila bolja i vrednija od programa na televiziji. 

I baš smo guštali zvuke naše tamburice; "Plink, ploink, ploiiiink, plonk ..."
unbeliever @ 08:04 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 17, 2009
Ako ste iz prethodnog teksta stekli osjećaj da ću sad krenuti u harangu protiv neodgovornih blogera koji imaju brojne identitete (klonove) na blogeru i koriste se njima za natezanje živaca drugim blogerima, dizanje vlastitog rejtinga, te moguće i ozbiljnije nepodopštine, mogu vam reći da ste u  ... posvemašnjoj zabludi.
Ova priča hoće reći da nije jednostavno održavati uvijek isti aspekt. Ponekad jednostavno nisam Unbeliever, što da se radi. Taj problem održavanja aspekta me već dulje vrijeme muči, ali sve do sada ga nisam uspijevao jasno formulirati. A dok ne postavite jasno pitanje ne možete naći ni jasan odgovor. Naslućivao sam da je rješenje u aliasima pa sam još prije dosta vremena kreirao dva drugačija aspekta i pokrenuo dva drugačija bloga. Kratko vrijeme je izgledalo O.K., ali brzo se pokazalo da tu nešto ne štima pa su blogovi zamrli na dulje vrijeme. Jedan skoro dvije godine, drugi oko godinu i pol. 

No sad, kad je problem jasno definiran i rješenje se čini sasvim jasno i jednostavno. Da, rješenje jest u ona dva bloga, ali uz poštivanje ona dva načela, iskrenosti i vjerodostojnosti. 

Počnimo od ovoga drugoga, vjerodostojnosti iliti prihvaćanja odgovornosti za atribute svojih aspekata. U tu svrhu valja objaviti. Uz ovaj blog, aspekt, na koji ste se već navikli postoje još dva aspekta koji će od sada biti ravnopravno povezana s ovim identiteotm:

Cyberheretic (cyberheretic.bloger.hr) je, da što drugo nego heretik u cyber-prostoru. Sklon je heretičnom razmišljanju i mudroslovlju (čitaj: filozofiji). Voli bistriti Spinozu koji mu je i uzor kao najveći heretik u povijesti, do sada. 

Dark Pilgrim (darkpilgrim.bloger.hr) gaji strast za matematiku. Nije matematičar ali je preuzeo misiju (zato je "pilgrim" iliti misionar) privesti što više zabludjelih ovčica ovoj znanosti koju mnogi smatraju mističnom i zastrašujućom (zato je "dark" iliti taman). U stvari nije ni strašan ni mističan već želi pokazati kako je matematika u stvari čudesna i zabavna. 

U skladu s tim zaokruživanjem aspekata od sada će teme koje naginju herezi i filozofiji (a svaka je filozofija u početku bila hereza) naći svoje mjesto kod Cyberheretica, a tekstove na temu brojanja i logičkog zaključivanja pronosit će Dark Pilgrim. Unbeliever će se i dalje baviti svojim nevjericama, nesanicama, dušolovkama i ponekom pripovijesti ...

Što se tiče iskrenosti, to je na vama da ocijenite i budućnosti da potvrdi.
unbeliever @ 21:21 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Alias, nickname ili skraćeno nick. Riječi koje su iz engleskog ušle u blogerski jezik, ma kojim inače drugim jezikom bloger(ica) govori i piše.

Riječ "alias" u engleski je pak riječnik došla iz latinskog jezika. Ona je u stvari alias latinske riječi "alius" koja znači drugi, drugačiji, promijenjen. Pardonirajte polu-cirkularnu definiciju, mislim da vam je jasno a nije mi namjera pisati riječnik engleskog jezika.

"Nickname" je originalno engleska riječ, nastala iz srednjoengleskog izraza "an ekename" koji je pak nastao spajanjem riječi "eke" (drugi) i "name" (ime). Značenje izraza je drugo ime, zamjensko ime.

Svi mi blogeri, forumaši i internauti znamo, onako okvirno, čemu služi alias iliti nick. On je naš identitet u cyber-prostoru, s dvostrukom svrhom.

Prvo, skrivajući naš fizički identitet osigurava nam slobodu iznošenja mišljenja bez straha pred mogućim batinama ili nedajbože oštrijim mjerama represije protiv našeg fizičkog postojanja, a od strane osoba kojima ponestane argumenata u raspravi. Mnogi blogeri smatraju da ih nick amnestira od odgovornosti za vlastite riječi. Zabluda. Prividan ili tjelesan, čovjek mora stati iza svojih riječi, mora prihvatiti odgovornost za njih. Riječi iza kojih ne stoji čovjek gube smisao i značaj te na kraju postaju bezvrijedne.
      
Drugo, po meni mnogo važnije, alias nam daje mogućnost da izborom svog nicka definiramo aspekt svog cyber identiteta. Sad moram objasniti značenje pojma "aspekt": riječ je isto latinskog porijekla, dolazi od riječi "aspicere" što znači pogledati (koga ili što). Dakle, aspekt je ono kako nas ostali vide. U fizičkom ili virtualnom svijetu, svejedno. Kakav je moj aspekt u fizičkom svijetu? Oniži, debeljuškasti bradonja s naočalama na povećem nosu smještenom ispod zelenih očiju uokvirenih borama smijavicama. To je aspekt koji ja vidim kad pogledam u ogledalo. Sve što sam nabrojao u opisu jesu atributi tog aspekta. Moj virtualni aspekt je ono kako me vi vidite gledajući i čitajući ovaj blog. Ja postavljam na blog atribute tog aspekta s namjerom da izgradim sliku koju ćete vi vidjeti. U tom aspektu boja očiju, visina, težina i ostali tjelesni atributi nemaju značaj.

Mnogi blogeri vjeruju, a neki su se spremni zakleti u to, da je aspekt kojega gaje na svom blogu upravo ono što oni u stvarnosti jesu jer im, kao, anonimnost daje slobodu da pokažu svoje pravo Ja. Zabluda. Ničiji, i nijedan aspekt ne pokazuje ono što čovjek zaista jeste. Svaki čovjek ima niz različitih aspekata, virtualnih ili fizičkih, svejedno. Nismo isti na poslovnom sastanku i na morskoj plaži. To su različiti aspekti, a opet - i jedno i drugo su dio onoga što stvarno jesmo. Bitno je pri tome da svaki od naših aspekata mora biti iskren i vjerodostojan.

Kako aspekt (virtualni identitet) učiniti iskrenim? Iako aspekt ne pokazuje cjelinu onoga što jesmo, atributi koje on pokazuje moraju biti dio nas, ne smiju biti lažirani.

Kako aspekt (virtualni identitet) učiniti vjerodostojnim? Primjenom načela iz one prve svrhe - prihvaćanjem odgovornosti za atribute tog aspekta.

unbeliever @ 06:30 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, veljača 14, 2009
Eto prošlo ... mislim, taj petak 13. Miran i bez problema. Precijenjeno ...
Još da prođe to Valentinovo ... precijenjeno ...

K vragu, stalno čekam da nešto prođe. Uhvati me tako neko razdoblje pa stalno nešto odgađam. Napraviću to (napisati nešto na blogu?), čim prođe ... što god je pri ruci - film na TV, vikend, projekt na kojem radim, svjetsko prvenstvo u rukometu, lokalni izbori ... opravdanja na pretek, samo uzmi koje hoćeš. 

Onda svane jedno ovakvo jutro, kristalno jasno, s nebom boje različka i suncem kojemu ne možeš vidjeti boju, samo sjaj ...

I na tom sjajnom svjetlu jasno vidiš da su sva ta opravdanja bila samo izgovori, prazni i nebitni. 

Pljuc u dlanove. 

unbeliever @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, veljača 13, 2009



unbeliever @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.