Blog - veljača 2007
utorak, veljača 27, 2007

Suton, beau_ange ... zaslužili ste nagradu. Pa, evo je:


An Enigma
by Edgar Allan

"Seldom we find," says Solomon Don Dunce,
"Half an idea in the profoundest sonnet.
Through all the flimsy things we see at once
As easily as through a Naples bonnet-
Trash of all trash!-how can a lady don it?
Yet heavier far than your Petrarchan stuff
Owl-downy nonsense that the faintest puff
Twirls into trunk-paper the while you con it."
And, veritably, Sol is right enough.
The general tuckermanities are arrant
Bubbles-ephemeral and so transparent-
But this is, now-you may depend upon it-
Stable, opaque, immortal-all by dint
Of the dear names that lie concealed within't.


U ovoj pjesmi se, po istom ključu koji je opisao Suton, može iščitati ime Sarah Anna Lewis, poetese iz Baltimora čije je radove Poe okarakterizirao kao "rubbish", ali je o njoj bio financijski ovisan jer mu je pomagala kad bi pao žrtvom onih svojih drugih zanimacija, kocke i rastrošnosti. Riječ "tuckermanities" je referenca na sentimentalne pjesmuljke tada vrlo popularnog Theodora Tuckermana, o kojemu Poe isto nije imao baš visoko mišljenje. Zloća je bio taj Poe. Takvi su većinom geniji.


unbeliever @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 26, 2007
Potaknut riječima jednog dragog mi blogera ovih sam dana opet nešto pažnje posvetio dragome mi pjesniku i piscu Edgaru Allanu Poeu. I kako odustadoh od jadnih mi pokušaja literarne transpozicije Ravena u suvremenu cyber-realnost, neke druge pjesme mi zaokupiše pažnju svojim metaznačenjima.

Prvenstveno prepoznat kao stvaratelj literature manično-depresivno-nadnaravno-fantastične tematike, površnom čitatelju bi se moglo činiti da je Poe bio neprilagođena, hermetična, depresivna karaktera. To bi svakako bila pogreška, jer Poe je zapravo bio vrlo društveno čeljade, mada su ga mnogi u tadašnjem američkom literarnom miljeu mrzili zbog njegovih razornih kritika na djela suvremenika. Povijest je, doduše, dokazala da je Poe uglavnom bio u pravu. Uz poznatu sklonost kocki i trošenju više no što se ima, Poe je imao i jednu drugu razonodu. Volio je ulaziti u intelektualna nadmetanja s drugim autorima, pišući im pjesme - zagonetke. Kako tada nije bilo blogova i blogera, literate su komunicirali objavljujući djela u literarnim časopisima. Tako je Poe, u časopisu Broadway Journal, razmjenjivao pjesme s jednom pjesnikinjom čije je radove, za razliku, čak i cijenio. Jedna od tih pjesama je:

A Valentine
by Edgar Allan Poe

For her this rhyme is penned, whose luminous eyes,
Brightly expressive as the twins of Leda,
Shall find her own sweet name, that nestling lies
Upon the page, enwrapped from every reader.
Search narrowly the lines!- they hold a treasure
Divine - a talisman - an amulet
That must be worn at heart. Search well the measure -
The words - the syllables! Do not forget
The trivialest point, or you may lose your labor
And yet there is in this no Gordian knot
Which one might not undo without a sabre,
If one could merely comprehend the plot.
Enwritten upon the leaf where now are peering
Eyes scintillating soul, there lie perdus
Three eloquent words oft uttered in the hearing
Of poets, by poets - as the name is a poet's, too,
Its letters, although naturally lying
Like the knight Pinto - Mendez Ferdinando -
Still form a synonym for Truth - Cease trying!
You will not read the riddle, though you do the best you can do.

U prvim stihovima Poe izražava svoje poštovanje kolegici po peru uspoređujući njene oči s Ledinim blizancima, te joj skreće pažnju da pažljivo pretraži retke pjesme jer oni sadrže blago, božanski talisman. Nadalje daje još hintova za lakše rješavanje. Ali na kraju joj ipak poručuje da se okani ćorava posla jer zagonetku neće riješiti ma koliko se trudila najbolje što može.

Nije mi poznato da li je pjesnikinja riješila zagonetku; želim vjerovati da jest. Rješenje je u tome da se po određenom ključu odaberu slova iz teksta pjesme koja će, tako posložena, dati ime te pjesnikinje. Nije jako teško ali valja se dosjetiti.

Ako netko otkrije ključ i ime pjesnikinje kojoj je Poe uputio ovu zagonetku, otkriti ću vam još jednu takvu pjesmu upućenu jednoj drugoj pjesnikinji čije radove je Edgar smatrao - smećem.

(P.S. Možda vam se čini da je ova pjesma trebala doć za Valentinovo, al baš za inat nije. Jer nema veze s time.)


unbeliever @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 20, 2007
Nakon što sam se u prošlom postu zgrnuo na hrpu i zapalio, trebalo mi je par dana da se ponovo rodim iz pepela. Ipak, nisam ja feniks, a i godine su tu ...

Šetamo večeras Gizmo i ja livadom iza škole. Uzalud pokušavam vidjeti neku zvijezdu. Nema. Niski oblaci u jednolikom sloju prekrili nebo do obzora. Tu i tamo i pokoja kap strmekne s njihovih rubova, ne mogavši dočekati naredbu za početak kiše. Omorina, posve neprirodna za ovo doba godine, pritišće mi tjeme, pretoplo je a vjetar lagano puše iz pravca babinog kuta, što će reći ... Iznenadno brujanje prekida mi tok misli. To se jedan avion izdigao iznad krovova zgrada s druge strane ulice. Hm, da opet polijeću u ovom smjeru ...

Živim u gradu na čijoj periferiji je smještena zračna luka. Dovoljno sam udaljen tako da se buka slijetanja i polijetanja aviona zapravo uopće u mom dijelu grada ne čuje. Uglavnom. Osim u slučajevima kada vjetar puše iz babinog kuta. Kad vjetra puše iz smjera babina kuta onda avioni iz naše zračne luke polijeću u takvom smjeru da nadlijeću moju gradsku četvrt. I opet ih uglavnom ne čujemo dok su nisko pa ih od oka i uha zaklanjaju zgrade. Tek kad se popnu na dovoljnu visinu onda se bruj njihovih motora prekotrlja preko sljemena krovova i padne na našu stranu. Noću možemo i vidjeti kako trepću svojim svjetlima - crveno, bijelo, zeleno ...

Digresija u aerodinamiku: uzgon, sila koja podiže i održava avion u zraku proporcionalna je relativnoj brzini aviona u odnosu na zrak koji ga okružuje. Nema veze s brzinom aviona u odnosu na tlo ispod njega. Zato se u zračnim lukama avioni pri polijetanju usmjeravaju tako da polijeću u smjeru suprotnom vjetru. Na taj način sam vjetar doprinosi povećanju uzgona pa avion troši manje goriva. To manje može biti i koja stotina litara kerozina po polijetanju. Vrlo zgodna ušteda.

Naši stari su po letu lastavica prognozirali vrijeme. Ja to danas činim po letu aviona. Kad avion preleti preko moje četvrti, to znači da vjetra puše iz babina kuta. A babin kut je u smjeru jug-jugozapad. Vjetar iz tog pravca donosi vlagu, toplinu, niske kišne oblake i nizak tlak. To meni znači loše raspoloženje, slabu koncentraciju i gubitak volje za svaki intelektualni napor.

Ne volim kad avioni lete na jug.

unbeliever @ 23:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 13, 2007
Maloprije sam upao u trapulu kod mastermind. Nije ni čudo kakve je naprave za lov posložila na blogu. Nešto prije toga naletio sam na članak i raspravu o korienskom pravopisu što me je dobro protreslo pa sam dobio inspiraciju za krstiti onu zvjerčicu kod politklinike. Da se oporavim od tih šokova počeo sam pregledavati redom najnovije objavljene naslove ... truć, truć ... Valentinovo ... bla, bla ... Valentinovo ... bla, truć ... Valentinovo ... Valentinovo ... truć, bla ... Valentinovo ...

Ljudi moji, al se navalilo pisat o Valentinovu. Je l' će to biti sutra?  Lagano mi iducka na ... živac, ta uvezotina iz Amerike. Bolje da se ne pojavljujem dva dana na blogu. Još će me zarazit'. Samo mi još treba da i ja počnem pisat' o Valentinovu.
... ček malo ... what the f**ck!? I just did it! ... 
Upravo sam i ja napisao post o Valentinovu. 
Aaaargh!
Idem se zgrnut' na hrpu i zapalit'.
Javiću se kad prođe Valentinovo. Ako me neko ugasi.

 

unbeliever @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, veljača 10, 2007
Potaknuli me neki komentari da još malo pišem o serendipitetu i serendipičnosti. Kaže na primjer amat da je serendipičnost isto što i pustolovnost. A to ipak nije, mada često idu jedno uz drugo. Pogledajmo na primjeru. 

Kad je Kolumbo krenuo na zapad preko Atlantika, u želji da pronađe put za Indiju, to je bio jasan primjer pustolovnosti. Da je on tako zaista i došao do Indije, to bi i dalje bila pustolovina ali bez serendipičnosti. Serendipitet se odrazio u tome što je Kolumbo umjesto zapadnog puta u Indiju otkrio Ameriku. Vrlo je vjerojatno da bez one početne pustolovnosti Kolumbo ne bi iskusio serendipičnost na način na koji se to desilo. Ali imamo i drugačiji primjer. 

Ima li išta pustolovno u tome da čovjek sjedne u kadu i malo se brčka? Ništa, dakako. Ali dok se Arhimed u kadi igrao svojom patkicom, serendipitet se prikrao i naveo ga da zbog pljuskanja vode iz kade otkrije zakon plutanja koji se i danas zove po njemu. I uzvikne svoj čuveni "Eureka!". Kako vidimo, serendipičnost ne mora biti povezana s pustolovnošću. Ali serendipičnost je često povezana sa znanošću. 

Mnoga velika (a i manja) znanstvena otkrića zahvaljujemo serendipičnosti. Uz spomenutog Arhimeda, Isaac Newton i njegova jabuka su drugi široko poznati primjer. Pa, recimo, Hans Christian Oersted koji je na predavanju pokazivao eksperiment s električnom strujom, ostaviviši slučajno na stolu svoj džepni kompas. Primijetio je da se igla kompasa pomiče svaki put kad struja poteče žicama i tako otkrio elektromagnetizam. Jedinica za snagu magnetskog polja se danas zove oersted. Vulkanizacija kaučuka, kemijska struktura benzena, rentgenske zrake, acetilen,  penicilin, pulsari, pozadinsko zaračenje svemira ... mogla bi se napisati podugačka lista znanstvenih otkrića koja imamo zahvaliti serendipitetu.

Kao što već rekoh, ja se sa serendipitetom najviše susrećem na Internetu. Pretraživači imaju veliku ulogu u tome jer ne mogu biti dovoljno selektivni. Tako na primjer krenem tražiti tekst Stingove pjesme "Desert Rose" i otkrijem ljepotu neobičnih ružolikih kristala gipsa koji nastaju u saharskim dinama i lokalno stanovništvo ih naziva pustinjskim ružama.

Ili, kliknem na amatov komentar da vidim tko mi to brka serendipičnost i pustolovinu i otkrijem još jedan blog koji ću staviti na "magareću listu" i posjećivati češće.

 

unbeliever @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
"Ti si moj najdraži svemirac!" - kažem ja svojoj trećašici. 
(Kontekst zbog kojega sam joj rekao nije bitan za daljnju priču.)
Kaže ona: - "Samo ono prvo i drugo, a ono treće nisam."
"Što nisi - svemirac?"
"Nisam."
"A zašto?"
"Zato što ja živim na Zemlji, a svemirci žive u svemiru."
"Pa i cijela Zemlja je u svemiru, pa onda i svi mi koji na njoj živimo isto smo u svemiru zajedno s njom."
"Onda smo svi mi svemirci?"
"Pa, da. Ako živiš u svemiru onda si svemirac."
"I ti?"
"I ja isto."
"A mama?"
"I ona."
"A Lora?"
"I Lora, skupa sa buhama koje na njoj stanuju."
"A oni što žive na drugim planetama?"
"I oni su isto svemirci. Ali oni ne žive na Zemlji pa ih zovemo vanzemaljci."
"A mi smo onda zemaljci?"
"Jeste. Svi mi koji živimo u svemiru smo svemirci, a dijelimo se na vanzemaljce i zemaljce. Svaki svemirac je ili zemaljac ili vanzemaljac." - u razgovor subliminalno ubacujem malu poduku iz particioniranja skupova.
"A ja znam nekoga ko nije ni vanzemaljac ni zemaljac."
"A tko to?" - pitam, sluteći potrebu malo detaljnijeg objašnjavanja skupovskih particija.
"Krtica - ona je podzemaljac!" 
"..."
unbeliever @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
U prethodnim postovima iz serijala "bloger.hr or else" nema poante jer je nije bilo ni planirano da je bude. Trebala je to biti mala vježba iz kadriranja gledišta. Al' onaj moj đavolak ne spava (jes' da sam mu nedavno slomio rog, al već mu je dopola narastao) nego bocka iznutra: "Ajde, samo pričaš pogled odavde, pogled odande, opcija amo opcija tamo. A šta ti misliš o tome, a? Šta je, frka te reć'?"

Zamahnuo sam da mu slomim i onaj drugi rog ali onda ipak nisam. Vrag jedan, ima on pravo. Kanda me je malo frka, hm? Ma, ne, nije. Nešto drugo je u pitanju. Cijelo vrijeme mi se mota po glavi ali nikako poprimiti prepoznatljivu formu. Sve do večeras, kad sam skontao da ova priča o blogeru ide okolo naokolo moje male ankete, kao mačak oko vruće kaše. Pa je sada vrijeme da malo kažem nešto o toj anketi prije nego pređem na poantu. Rezultati ankete ispali su sasvim prema mom očekivanju:

Rezultati serendipične ankete.

Dakle, 85% odgovora bilo je "Serendi...šta?", to jest - velika većina ne zna što je to serendipičnost. Zato i nisam mogao samo tako napisati poantu koja bi mogla glasiti otprilike ovako: prepustimo se serendipičnosti medija kao što je Internet, uključujući bloger.hr. Prakticiranjem serendipiteta dolazi se do pravih vrijednosti.

S obzirom na anketu, jasno mi je da vama u toj poanti ništa nije jasno, a to je i sasvim logično jer u Serendip se ne može doći tako da se ide prema njemu, nego treba krenuti sasvim negdje drugdje i putem zalutati... serendipično. Pa dobro, koji vrag je ta serendipičnost?!

Serendipitet je umijeće da se pronađe nešto što se ne traži, a što je korisno i poželjno. Biti serendipičan znači prakticirati ili doživljavati serendipitet. Izraz potječe od stare narodne priče "Tri princa iz Serendipa". Serendip je staro perzijsko ime za današnju Sri Lanku, izvedeno iz arapskog Sarandib. Priča govori o tri princa koji su krenuli u svijet steći slavu i bogatstvo, kako bi zadobili naklonost svog oca i postali naljednici prijestolja. Putem oni sudjeluju u mnogo različitih pustolovina u kojima uvijek otkrivaju razne vrijedne i korisne stvari iako to nisu one stvari koje oni traže. Riječ "serendipity" uveo je u engleski jezik pisac Horace Walpole, još 1754. godine, odakle se ona proširila i u druge jezike. Zanimljivo je kako je taj izraz malo poznat iako opisuje pojavu kojoj svakodnevno možemo svjedočiti. Po meni, Internet je jedan od najserendipičnijih medija koje poznajem. Svaki posjet Googleu trigerira mi bar jednu instancu serendipiteta. Uvijek naletim na nešto zanimljivo što uopće nisam tražio, a baš me zainteresira.

S blogovima je slično, malu ilustraciju serendipičnosti na blogeru dala je vlasnicabloga u jednom od komentara: "...Marginalnog sam nasla na linkovima kod blogerke koju citam, psihosomata ceprkajuci po novim blogovima (prva sam ga otkrila!), maximum isto tako; unbelievera sam kliknula na nekom komentaru koji je ostavio ne secam se vise gde (verovatno isto kod nekog koga redovno citam)...i jos sijaset ljudi."

Ja sam sam siguran da na bloger.hr ima još kvalitetnih blogova koje bih želio čitati, a nisam ih još pronašao. Ali pronaći ću ja njih, eventualno, pomoću serendipiteta. Što znači da ih ne smijem direktno tražiti, nego će oni naići dok ja budem čeprkao po nečemu drugom. Zato mi se nekako ne čini da bi mi u tome pomogao neki imenik kvalitetnih blogova. To me podsjeća na popis lektire u školi. Taj je popis načinjen po nekim kriterijima kvalitete koje su postavili stručnjaci za literaturu. Ali, zaboga, koliko nam je išlo na živce to čitati! Najbolje knjige koje sam pročitao nikad nisu bile na tom popisu. Kao uostalom ni na drugim popisima, top listama i preporukama.

A moram priznati da mi se dopada ideja neke vrste "antinaočalica" ili čak "antirejtinga", mehanizma kojim bi se moglo izraziti i nezadovoljstvo nekim blogom. Naime, kad uletiš na neki bezveznjak blog, i taj tvoj klik mu se pribraja kao i komentar u kojem napišeš "Ovaj blog je nizašta". Recimo da se postavi mehanizam rejtinga koji može imati i negativne vrijednosti. To bih volio vidjeti na bloger.hr. Mislim da nije neizvedivo.

unbeliever @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 7, 2007
Recap:
U pretprošlom postu napisao sam o nekim iskustvima s drugim medijima, uz blog medij. I o tome što nam se sad događa na blogeru, a nama se to ne sviđa. Primijetite ono "nama" - ni meni se to ne sviđa. Pa sam onda malo lamentirao o menadžmentu i odlučivanju i nekako je izgledalo da stvar ide u smjeru pojeo vuk magare (što su neki komentatori i primijetili). No zapravo uopće nisam imao namjeru siroto magare servirati vuku za večeru, pa dok se ono još veselo rita treba nastaviti dalje, onako kako je bilo zamišljeno.

Dakle - opcije, ili što bismo mi magarad mogli učiniti:

Opcija 1. - Pojeo vuk magare. Šta se smijete, to je naravno prva opcija kad je već prethodni tekst vukao u tom pravcu. To će reći - mi se pravimo kao da se ništa ne događa. Držimo se onoga da je Internet slobodan samo dok je anarhičan. U njemu je sve dozvoljeno pa i ono što radi menadžment blogera. Prednosti: super jednostavno, ne traži ni trunke napora. Mana: živimo u zabludi; anarhija nije i nikad neće biti izvor prave slobode, to je samo privid, anarhija pruža samo jednu slobodu - slobodu da se drugima uzurpiraju slobode. Naravno, ako razumijete što stvarno znači pojam anarhija. S vremenom se i ona prednost pretvori u manu - zbog nedostatka napora intelektualni mišić vam slabi, postajete sve više mainstream. To za uzvrat kreira novu prednost - poraste vam rejting.

Opcija 2. - Koplje u trnje. Prestajemo pisati, zauvijek i u petak. Zatvaramo se u svoju sobu, slušamo "I Am The Rock" Simona i Garfunkela. Mrzimo bloger i blogere i cijeli svijet, jer svi su nam sumnjivi, svaki bi mogao biti taj koji je ignorirao naš blog i hrlio na Nižetićev. Prednosti: jednostavno, easy road. Mane: luzerski, rezultira tjeskobom, stresom i često agresijom. Ni bloger ni Internet ne postaju bolji, naprotiv.

Opcija 3. - Pinklec na rame. Odoh ja u pečalbu, to jest na neki drugi blog servis. Krećem ispočetka u tuđini. Prednosti: isto nije veliki posao ali treba održati most za sobom. Mane: to je samo okretanje leđa problemu i kretanje u susret istom takvom problemu koji samo izgleda manji jer je u daljini. Kad stignete na novo mjesto ne razvezujte pinklec, zatrebat će uskoro. Kad to jednom krene, ne prestaje.

Opcija 4. - Radio 101. Organiziramo skup na Jelačić placu i tražimo izbacivanje Lane i Luke s bloga i formiranje povjerenstva za ocjenjivanje kvalitete blogova koje će se popuniti demokratskim izborima u blogosferi. Prednosti: nema. Mane: who are you kidding? Demokratski izbori su oksimoron, tj. kontradikcija u sebi; eno vam takvo jedno povjerenstvo u HAZU, uskoro će vam propisati da na blogu imate pisati ne ću, ne ćeš, ne će. E, neću. NEĆU!

Opcija 5. - Bob graditelj (možemo li popraviti ... ?). Osnujmo vlastiti blog servis. Zaprisegnimo da će na njemu biti samo kvalitetni autori, ostalima će pristup biti zabranjen. Prednosti: vrlo primamljivo, osjećamo se veliki, skoro kao ovovjeki prometeji, jer evo - donosimo ljudima svjetlost i bit ćemo jezgra oko koje će se kristalizirati novi svijet. Mane: utopijska ideja, za ostvarenje koje nam treba ono povjerenstvo iz opcije 4. Novi servis će umrijeti od samoće sa svojih pedesetak blogova koji dnevno sakupe svaki po dvadesetak klikova, uglavnom uzajamno. A kako infrastrukturu treba održavati, to treba pribaviti i kojeg sponzora, a to znači turnuti si onu prisegu s početka ... znate već gdje. I onda jednog jutra pogledam se u ogledalo i - ugledam Matiju.

Opcija 6. - Godfather. Stavimo Matiji u krevet konjsku glavu. Prednosti: bilo bi zabavno vidjeti kad se probudi. Mane: šteta konja, nije on jadan ništa kriv; mislim da i ne bi djelovalo, Matija voli izazove.

Opcija 7. - Godfather II. Prijetimo Matijinoj obitelji. Prednosti: nema. Nedostaci: isto kao i u prethodnoj opciji, nisu oni ništa krivi; ipak se mi smatramo nekakvim humanistima.  

Opcija 9. - Pojeo vuk Lanu i Luku. De, de, ne mislim doslovno, mada ste se poveselili. No, njima ta sudbina ne gine, i neće to trebati predugo čekati. Praznina dosadi. A dok vuk vreba Lanu i Luku, magarad ko magarad, tvrdoglava, uporno i dalje brsti čkalj i svako malo podigne rep i napravi novu hrpicu na blogu. Tlo je sve plodnije i plodnije, jer tome služe one hrpice koje magarad proizvodi. Prednosti: doživite osjećaj poetske pravde. Nedostaci: ne znači da će vama nakon vukove večere rejting porasti. Neće. Jer Lanu i Luku će zamijeniti Jela i Jole, Mare i Kate i tako redom, nema tu kraja. Ova opcija je, ne samo po naslovu, slična prvoj, ali ima jednu značajnu razliku. Opcija 1. podrazumijeva neaktivnost, prepuštanje sudbini i utapanje u mediokritetskoj većini. Opcija 9. međutim uključuje aktivnu tvrdoglavu magarad, koja brsti čkalj, pravi hrpice, bilda svoj intelektualni mišić, promatra kako vuk jede Lanu i Luku i kako dolaze novi na njihovo mjesto da bi ih vuk kroz neko vrijeme pojeo. I povremeno zanjače, veselo. I I I I I A A A A A A ....


magare

unbeliever @ 21:06 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
Jutros je nebo zastrto niskim sivim oblacima, gusto natiskanim jedan do drugoga. Stojim kod prozora i gledam grad kako se budi. Sjenovit je i bezličan, ulična rasvjeta gubi moć pred nadolazećim danom i ne uspijeva unijeti imalo kolorita u mrke fasade, a dan je bez sunca i ne nosi boje sa sobom. Iznenada, učini mi se da krajičkom oko opažam neko crvenilo. Skrenem pogled i ... da, zaista, limeni rub krova obližnje zgrade počinje se bojati crveno, sve jače i jače, kao da ga neki nevidljivi kovač usijava na svojoj vatri. To je, kroz jednu poderotinu u oblačnom pokrovu, u ovo tmurno jutro prodrla zraka ranog jutarnjeg sunca. Kao da su samo čekale da netko probije oblake, i druge zrake pohrle kroz nastali otvor, šireći ga i zahvaćajući svojim crvenilom sve veći prostor. Uskoro cijelo pročelje zgrade izgleda kao da je načinjeno od usijanog željeza. Potom se usijanje poče širiti gradom, polako i nezadrživo poput rijeke lave iz vulkana. Kao požar, crvenilo prelazi sa zgrade na zgradu. Fasade se stidljivo rumene, krovovi su zagasito crveni poput napola izgorjelog grumena ugljena, a prozori koje dotakne ova rijeka plamte strastvenom vatrom. Usijanje kulminira kad zrake sunca obasjaše perjanicu dima koja se vijori iz dimnjaka toplane. Plamena baklja bukti nečujno nad gradom.

Sve to potraja nedugih pet-šest minuta a zatim oblaci zbiše redove i zatvoriše onu pukotinu.

unbeliever @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 6, 2007
U zadnje vrijeme dosta se na blogeru piše o (ne)kvaliteti blogova, o lošim odlukama uprave (gazde) da maksimalno promovira one blogove koji privlače najviše klikova, ma koliko bili loši. O odlasku blogera s kvalitetnim tekstovima. O tome trebamo li i mi otići. I kuda.

Prema Belbinovoj matrici timskih uloga meni pripada naslov graditelja tima (team builder). To mi je najizražajnija karakteristika. Belbinov graditelj tima ima neke vrline o kojima sad neću ništa reći, a ima i neke mane od kojih je jedna da teško donosi odluke. Razlog za to je što graditelj tima ima potrebu da svaki problem sagleda sa svih strana, sa što više detalja. I ne može se odlučiti dok ne bude zadovoljon svojom razinom poznavanja problema. Predstavlja li to problem? I da i ne. Problem je ako očekujete od graditelja da funkcionira kao menadžer. Menadžer donosi odluke, mora ih donijeti na vrijeme i moraju koliko-toliko biti dobre. U menadžmentu vrijedi pravilo: i loša odluka bolja je nego nikakva. Zato se nađe cijenjenih menadžera koji iza sebe imaju gomilu loših odluka. Ne možete to tražiti od graditelja tima jer, jednostavno, nećete to dobiti.

Graditelj tima odličan je savjetnik, jer je vrlo analitičan. On vam može situaciju objasniti s više aspekata, dovesti u korelaciju razne parametre, pokazati moguće dobrobiti i otkriti vam zamke. I često će vam reći i ono što vam se ne sviđa, što biste rado sakrili pod krevet. Ali nikad vam neće reći da trebate uraditi baš tako i tako i nikako drugačije. Odluku će prepustiti vama.

Zato nemam namjeru govoriti o tome što bi pojedini blogeri trebali raditi e da bi zadovoljili svoje potrebice za ekspresijom. Niti što bi gazda Matija trebao raditi e da bi ovaj servis za bloganje, dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju bio naj(kvalitetniji, ljepši, kulturniji, serendipičniji). Ispričat ću samo neka gledišta i iskustva.

Bloger.hr je , kao i drugi slični servisi, medij. Jebeno dobar medij jer omogućuje svakome, ama baš svakome, da se izrazi na bilo koji  željeni način - riječju, slikom ili zvukom. To omogućenje, enablement, najznačajnija je njegova osobina. Probao sam većinu medija osim televizije i filma, i nijedan mi nije pružao takve mogućnosti izražavanja.

Vodio sam emisiju na radiju, što se uglavnom svodilo na čitanje tekstova koje je netko drugi napisao. Kreativnost je bila ograničena na intonaciju glasa. Čista pušiona.

Prije dvanaestak godina objavio sam stručnu knjigu u koautorstvu s još pet-šest autora. Iako je tada bila rasprodana, ona je danas sasvim zastarjela i nezanimljiva. Ne možeš svakih šest mjeseci tiskati dopunjenu verziju knjige. Ne ide, nije profitabilno. Neću više.

Pisao sam za većinu časopisa računalske provenijencije u Hrvata, pa i šire. O.K. imaš priliku svaki mjesec nešto novo napisati. Što su mi urednici radili od tekstova bolje da vam ne pričam. Prihvaćaju samo one tekstove koji hvale najnovije nove tehnologije. Jer to omogućuje bolju prodaju oglasnog prostora. Kritika, vlastito mišljenje - odbij, osim kad je naručeno. Odustao.

Pa sam prešao na dinamičnije medije. Pokrenuo vlastiti e-zine, to je ono kad šaljete tekstove pretplatnicima na e-mail listi. Išlo neko vrijeme, skupilo se stotinjak pretplatnika, ali interakcija nikakva. Dođe ti glupo, šalješ ljudima na osobni e-mail neke tekstove za koje misliš da bi ih mogli zanimati, a oni ni glasa ne daju. E-zine medij je preživio samo kao korporativno sredstvo oglašavanja, i eventualno kao distribucija viceva. Dodijali mi vicevi, vrlo brzo se počnu ponavljati stalno isti. Korporatvnih informacija mi je pun kufer, baš me briga što mi tamo neka firma iz Amerike javlja kako su se upravo prodali nekoj globalnoj kompaniji i kak ih to baš veseli. Spameri, naravno, upisali adresu e-zina u svoje liste i navalili, svaki dan par stotina spamova za čistiti iz inboxa e-zina. Ugasio e-zine.

Otvorio vlastiti web-site. Bilo zanimljivo neko vrijeme, pa dosadilo. Treba puno vremena za održavanje. Broj posjeta tri na tjedan, jer dakako nema na njemu pornografije niti se prodaje čudotvorna vodica sa Tahitija, niti se na njemu može naći najnoviji trač s estrade. Kako privući čitatelje, kako im uopće dati do znanja da postojiš? Prekomplicirano.

Neko vrijeme bio aktivan na forumima. Jedan sam od najstarijih članova index.hr (redni broj 200). Bilo je zanimljivo neko vrijeme ali dogodilo se isto što se sad događa s blogerom, samo ne na razini menadžmenta već na razini korisnika. Borba za što veći rejting - što veći broj objavljenih postova. Pa se tako pojavljuju topici u kojima se pišu brojevi od jedan do milijun, redom. Pa topici u kojim se abecedno nabraju imena estradnih zvijezda. Pa vrhunac svega - topic u kojem se objavljuju prazni postovi. Opća inflacija postova bez ikakve vrijednosti, bez zamislive trunke zanimljivosti. Pa imaš forumaše sa desetak tisuća postova od kojih se sve skupa daju sastaviti tri koja nešto vrijede.

I onda su se pojavili blog servisi. Jednostavno za upotrebu. Dostupno. Skupi se brojno čitateljstvo različitih ukusa i provenijencija. Isto tako i autora svake fele. To je kao jedna ogromna tržnica - dođi, lunjaj, razgledaj pa kupi nešto ili ne kupi ništa, od volje ti. Ili postavi svoju tezgu pa nudi što imaš, možda netko kupi. Ne ovisi to toliko o kvaliteti tvoje robe, koliko o zanimanju kupaca.

Događa nam se to što nam se događa - posvemašnje zagađenje trivijalom, neukusom, siromaštvom duha. No, temeljem čega mi očekujemo da se to ne dogodi ovom mediju kad se već dogodilo svim ostalima? Jesmo li igdje nazrijeli išta što nam je to moglo zajamčiti? Ako je išta zajamčeno u ovom mediju, to je sloboda. A sloboda je prokleta stvar i treba s njom znati upravljati. Jer sloboda znači da možeš objaviti što te volja. Da možeš čitati koga te volja. Da možeš ignorirati koga te volja.

Ali isto tako upravitelji servisa mogu promovirati koga im je volja, i isto tako ignorirati koga im je volja. I to spada u slobodu. Njihovu. E, ali to nama smeta. Mislimo da su nam uskraćene naše slobode. Jesu li? Mi mislimo da bi oni trebali imati kriterije kod odabira blogova koje će promovirati. A oni ih imaju, samo što su to njihovi kriteriji a ne naši.

Gazda Matija je Menadžer. Može on pokušati glumiti blogera, pisca, GLODURa (glavni i odgovorni urednik) i bilo što drugo, ali on je Menadžer. S velikim M. Menadžer mora donositi odluke i o tim odlukama mu ovisi temperatura guzice na kojoj sjedi. Svaka loša odluka podiže temperaturu proporcionalno financijskoj šteti. Priznat ćete, vrlo lako je izgorjeti. Kad ti se dogodi "ass on fire" to je prilično bolno, a Matija ima iskustva s time. Dnevni broj klikova dođe kao zagrebački melem na bolnu rit. I zato Menadžer donosi odluke koje su za njega najmanje bolne. Promovirati super dobar blog kojega hvali i čita svakodnevno čak pedesetak drugih kvalitetnih blogera, ili pak nepismeni, stupidni i jadno samopromotorski blog na kojega dnevno klikaju deseci tisuća jednako nepismenih, dezorijentiranih i bezličnih kvazi-čitatelja? Probajte odlučiti umjesto njega, ali prethodno si nabavite melem, mogao bi zatrebati.

Unatoč svemu sad moram i ja donijeti jednu menadžersku odluku - prekidam pisanje i idem zaraditi kruh svoj svagdašnji. Kad se nađe vremena - nastavak: koje su nam opcije (izbori)?


unbeliever @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 1, 2007

PJESMA MRTVOG PJESNIKA
(Dobriša Cesari
ć)

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav moj život u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!


unbeliever @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.