Blog - prosinac 2007
subota, prosinac 29, 2007
Još od početka ovogodišnje predizborne kampanje mota mi se po glavi jedna tema, moralnost, a nikako da ju načnem. Riječ moralnost nije nova ni rijetka u riječniku naših političara (a i šire) ali se tijekom kampanja uvijek malo intenzivnije koristi, naravno s naglaskom na glancanje vlastite „moralnosti“ i pljuvanje po protivnočkoj.

Ovi zadnji događaji na političkoj sceni u Hrvata ponovo su mi pažnju usmjerili prema toj temi, a današnji „osobni moralni čin“ ministra Kirina bio je onaj zadnji poticaj koji mi je trebao da stvarno počnem pisati o tome.

Ako sad mislite da ću se ovdje baviti seciranjem „afere veprići“ i komentirati moralnost Markača, Kirina, i svih ostalih upletenih uključujući Vladu RH na čelu sa Sanaderom, varte se. Oni će možda poslužiti za ilustriranje nekih dijelova razmišljanja, jer su stvarno neiscrpan kolektivni izvor primjera za razmišljanje o moralnosti. Ali mene više zanima sam pojam moralnosti, njegovo razumijevanje i interpretiranje, te njegov odnos prema drugim povezanim pojmovima kao što su odgovornost, izbor i osobnost.

Upravo mi se čini da u našoj vladajućoj garnituri čudno interpretiraju pojam moralnosti. Kad uprskaju do kraja i nemaju više nikakvog izbora, kad sudbina njihovog položaja (fotelje) ionako više nije u njihovim rukama, onda potegnu "osobni moralni čin" i naprave ono što bi im se i onako dogodilo i bez tog "moralnog" čina. Tu više nema zapravo ni govora o moralnosti. Moralnost ne može postojati bez odgovornosti, a odgovornost ne može postojati bez mogućnosti izbora. Pozivanje na moralnost u trenutku kad više nemaš izbora samo je jadan pokušaj krpanja već raspadnutog osobnog integriteta.

Stoga ću ovdje pokušati malo razmišljati o ova četiri pojma: moralnost, odgovornost, izbor i osobnost.

Moralnost se danas kao pojam upotrebljava u tri osnovna značenja. U prvom, opisujućem značenju, moralnost predstavlja pravila ponašanja koja se smatraju mjerodavnima u razlučivanju dobra od zla, usvojena od društva, filozofije, religije ili svijesti pojedinca. U drugom, propisujućem značenju, moralnost predstavlja idealno pravilo ponašanja koje bi svi razumni ljudi morali priznati kao prvi izbor pred svim drugim alternativama.  I treće, moralnost se često koristi kao sinonim za etiku; etika se zapravo više bavi praktičnim aspektom moralnosti – kako odrediti moralne vrijednosti, kako u određenim situacijama postići moralni rezultat, i slično. Za potrebe ovog razmišljanja upotrijebit ćemo sublimirano prvo i drugo značenje. Prvo zato jer nas zanima pitanje razlučivanja dobra od zla kao temeljnog razloga za postojanje moralnosti. Drugo zato jer se želimo odmaknuti od „partikularnih“ moralnosti - u praksi se pojam „moralnost“ obično veže uz neku društvenu skupinu pa ćemo tako naći pojmove kao „kršćanski moral“, „budistički moral“, „moralnost medija“, „moralnost političara“, pa čak i „nacistički moral“. Želimo razmatrati moralnost samu za sebe, bez vezivanja za pojedine društvene skupine, iako će antropolozi ustvrditi da moralnost ne može postojati izvan društva. To je međutim primjenjivo tek na društva u nižem stupnju razvoja, tipično bez poznavanja pisma, kod kojih se ne pravi razlika između moralnosti, lijepog ponašanja, zakona i religije. Iskustvo nam nalaže da u našem društvu moralnost treba razlikovati od ovoga ostaloga, iako su sve to pravila ponašanja usvojena u društvu.

Odgovornost u ovom razmatranju tumačimo kao sposobnost i spremnost prihvaćanja posljedica vlastitog djelovanja nakon što su ta djelovanja prošla kroz filter moralnosti i ocijenjena kao dobra ili zla (loša). Odgovornost je isto pojam koji često možemo čuti iz usta političara, ali u sasvim drugčijem kontekstu od pojma moralnosti. Odgovornost se arogantno izbjegava i rado pripisuje drugima.

Izbor tumačimo kao pravo i sposobnost pojedinca da u pojedinim pitanjima samostalno odluči o svojem djelovanju, primjenjujući pravila moralnosti i svjestan s time povezane odgovornosti. Često ćemo, baš u svrhu izbjegavanja odgovornosti, čuti izraz „nisam imao drugog izbora“. Postoje situacije kad više zaista nema izbora, kao u spomenutom Kirinovom „moralnom činu“, ali to samo znači da su neki prijašnji izbori bili loši i da nisu bili doneseni na temelju moralnosti i svijesti o odgovornosti. U većini situacija imamo mogućnost izbora.

Osobnost, svojstvo da se bude osoba, pojedinac, usko je povezano sa postojanjem izbora. Osobnost posjeduje biće koje može izabrati svoje djelovanje u svakom pojedinom slučaju, za koje će preuzeti odgovornost temeljem moralnosti kao mjerila. Biću kojemu je uskraćena mogućnost izbora, iz bilo kojeg uzroka, ne može se pripisati svojstvo osobnosti, te ga se neće smatrati odgovornim za posljedice njegovog djelovanja, niti se njegovo djelovanje može ocjenjivati kroz prizmu moralnosti. U spomenutoj aferi jedini kojima se može odreći svojstvo osobnosti su veprovi. Oni nisu bili u prilici da prakticiraju svoj izbor, jer da jesu ne bi bili završili mrtvi. Što se tiče svih ostalih – zna se. 

Prethodna epizoda:  ~ Slijedeća epizoda: Je li moralnost stvarna?


unbeliever @ 23:11 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, prosinac 22, 2007



unbeliever @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 19, 2007
Blizu 60% prihoda otoka Tenerife dolazi od turizma. Stoga nije čudo da se trude pripremiti što više raznih atrakcija kojima će turistima izvući još koji euro. Moja četvrtašica nije mogla propustiti posjet Jungle parku. To je jedan lijepo uređeni zoološki vrt u mjestu Arona, u kojem osim razgledanja životinja možete vidjeti i predstave s dresiranim papigama i pticama grabljivicama. Papige su bile manje više standardne - vožnja na malom romobilu, uzimanje novčića od gledatelja, i drugi slični zadačići koje papige znaju raditi. Ptice grabljivice su, međutim, bile znatno zanimljivije iako nisu izvodile tako složene zadatke. 

Ja u principu ne volim ovakvu vrstu zabave. Tužno mi je gledati životinje zatočene u kavezima samo zato da bi ispred njih prolazila beskrajna povorka radoznalih ljudi koji u njih upiru prstom. Ni treniranje životinja da rade stvari koje inače nikad ne bi samo poželjele raditi, a samo da bi bile zabavne istoj onoj povorci radoznalaca, nije mi drago (postoje iznimke, o njima ćemo u slijedećem postu).

Početak predstave s pricama grabljivicama isto mi je bio malo tužan dok sam gledao nekoć ponosne orlove kako šeću, poput kokoši u dvorištu,  između turista koji žvaču svoje sendviče i cugaju pivu ...



... mada su nas neki od njih, čučeći na zidiću, odmjeravali znalački kao da ocjenjuju kaloričnu vrijednost potencijalnog plijena. 



No nije to dugo trajalo, i uskoro su se orlovi vinuli u zrak. Najprije hvatajući zalet nisko nad vrhovima drveća ... 



... da bi se potom vinuli uvis i, bar nakratko, ponovo postali vladari visina. 



Brzo bi se vratili, jer dolje ih čeka hrana kojom im domahuju treneri. Sigurnost zalogaja nadvladava zov slobode. Tužna trgovina.


unbeliever @ 23:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 16, 2007
Pomalo se stišala ova polemika, koja je više bila svađa, pa mislim da je vrijeme donijeti neke zaključke, zatvoriti fasciklu i udariti na nju pečat "AD ACTA". Napravimo malu rekapitulaciju, pogledajmo što je iz ovoga proizašlo loše a što dobro, i što smo eventualno naučili. 

Loše:
Nekoliko okrhnutih ega. Šteta nije velika, a kako je ego samoregenerirajuća i žilava tvorevina, i ožiljci će za kratko vrijeme nestati.

Dobro:
Otkrili smo kajsijuizurne, blogera koji bi mogao biti ugodan sugovornik i polemičar. 
Suton će čitati Ezru Pounda, što je značajan rezultat, ma što kajsija mislio o Poundu i što vlasnicabloga mislila o sutonu.  
Bagrem-prut namjerava još malo čitati Twaina, isto koristan rezultat.
Iako nije eksplicitno izrečeno, može se naslutiti da su još neki blogeri odlučili pročitati ponešto što inače ne bi.

Sve u svemu čini mi se da ima više koristi nego štete. 

Lessons learned (što smo naučili):
Rating ovog bloga je u samo par dana porastao sa 390 na 179. Nije da to nismo znali i prije, ali još jednom se potvrdilo: dobra blogerska svađa više utječe na porast ratinga nego li bilo kakvi drugi sadržaji, neovisno o kvaliteti. Mogli biste pitati zašto porast ratinga nije ubrojan u dobre rezultate. Ubrojao bih ga tamo da je porastao zbog mojih putopisa, priča, nesanica i drugih postova a ne zbog svađe. Ovako - ne. I nećemo ovu naučenu lekciju zlorabiti u tu svrhu (čitaj: nećemo pokretati svađe samo radi porasta ratinga).

Ljudi su skloni doslovno shvaćati napisane riječi, malo ih se potrudi saznati pozadinu, kontekst. Hm, i to smo trebali znati od prije, ali ponekad se zaboravlja naučeno. U vezi s ovom lekcijom, osjećam potrebu malo pojasniti onu Wienerovu izjavu, u kojem kontekstu je nastala, jer mislim da se dobar dio komentatora nije potrudio saznati taj kontekst.

Tko je bio Norbert Wiener? Slavni američki matematičar, poznat po brojnim doprinosima u primijenjenoj matematici, ponajviše u teoriji komunikacija te kibernetici. Znanost ga smatra osnivačem kibernetike, grane znanosti koja proučava upravljive i samoupravljive sustave temeljene na principu povratne veze. E, u toj kibernetici se znanstveno mišljenje s vremenom razdvojilo u dva pravca - bihevioristički i probabilistički. Bihevioristi su smatrali da se ponašanje sustava može i mora odrediti egzaktnim matematičkim modelima. Probabilisti su tvrdili da se ti sustavi ponašaju stohastički, tj. da su podložni slučajnim zbivanjima temeljenim na vjerojatnosti. Ni jedni ni drugi nisu mogli u potpunosti dokazati ispravnost svojih tvrdnji pa su se često razvijela polemike na tu temu. Na jednom skupu na kojem se isto tako razvila rasprava između probabilista i biheviorista, netko je pokušao tvrdnju da iz potpuno slučajnih događaja može nastati smislena informacija dovesti do apsurda: "To znači da ako uzmemo dovoljno veliki broj majmuna i postavimo ih da tipkaju na pisaćim mašinama, nakon dovoljno dugo vremena jedan od njih će napisati Tolstojev Rat i mir." Na što je Wiener odgovorio: "Gospodo, naša je sveta dužnost da majmune držimo podalje od pisaćih mašina!"

Ni sam Wiener nije bio izuzet od kritike. Njegov suvremenik, Hans Freudenthal javno ga je opisivao kao baroknu figuru, zdepastu i kratkovidnu, lošeg predavača čija djela su puna tipfelera, pogrešnih matematičkih formula, lijepih ali nepovezanih ideja i logičkih apsurda.
 
A sada pečat:

Ad Acta

... i vratimo se nekim onim ljepšim temama koje nas obično ne dovode na naslovnicu. Dok nam se opet ne omakne ...

unbeliever @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2007
A kako pjesnici kritiziraju jedni druge? Evo što je imao reći August šenoa u svom suvremeniku, izvjesnom Zvonku.

VILINSKOM NEDONOŠČETU
(August Šenoa)


Oj Perune, stari bože!
Koj' obrvom krenut može,
Kako kažu, cijeli svijet,
Tvoja sila kud je? kamo?
Zar su tvoje munje samo
Kazališni vatromet?

Vilin izvor je li bara,
Gdjeno blatni roj komara
Zuji traljav napjev svoj?
Zar su tvoje uši gluhe,
Da ti smiju crne muhe
Lik božanski kaljat tvoj?

Lijepo j' žaba kreketanje,
Divno vrapca cvrkutanje,
Milo beči kozlić mlad;
Al milije od tog svega
Mlada pjesma se razlijega,
Što nam pjeva Zvonko sad.

Uspeo se na magarca,
Vrijedna njemu, vilin-šarca,
Pa mi udri tad u kas
Put Olimpa, put šmetišta:
Tu ti ne će, momče, ništa
Natpjèvati slavni glas.
 
Kozje mlijeko jedva prsnu
Na jezik mu — već uskrsnu
Novi Vilin — bogatir;
Kozje mlijeko ga poškropi,
A on ko da veće popi
Sav kastalski božji vir.

Lučić, Đorđić, Gunduliću,
Ti nek samo pućpuriću,
On je samo pjesnik, — on; —
Ej kad mi se junak diže,
Teše, kreše, slaže, niže,
To ti zvoni kao zvon.





Zvoni, zvrnda i šepesa
I do vraga i do bijesa,
Kriva noga, pijan srok,
Zvijezde oči, koralj usta,
Prazna slama, graja pusta,
Sve kaljužni samo tok.

A Peruna u teb' nema,
A moj Perun ko da drijema,
Ko debeo drijema puh.
Preni mi se, starče, sada
Pa izbavi od tog jada
Naš hrvatski zdravi sluh.

Ta znao si ljudski pucat,
Kad na nebu smio kucat
Smjeli Faetonovič;
Deder nek ti ljuta šaka
Smoždi i tog vilovnjaka,
To je samo ludi ptić.
 
Od kanafa razbij žicu
I ljeskovu tamburicu,
Pjesnički mu soli slast:
Gladi mu, o bože, leđa,
Neka vilâ već ne vrijeđa,
Pa nek ide pure past.

Oj Perune, gromom lupaj,
Žari, pali, kukolj čupaj,
Da vilinski uspije cvijet;
Nek vidimo, neka znamo,
Da ti munje nisu samo
Kazališni vatromet!



(Ne zvuči li ovo kao poziv na linč?)

 
unbeliever @ 00:07 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2007
K vragu, znao sam da će mi se to desiti - stvar me počela asimilirati, kao Borg. Odlučio sam pronaći onog Mark Twaina, spomenutog. Nisam pronašao baš one najsočnije kritike, ali nađoh jednu u kojoj je "oprao" Jamesa Fenimorea Coopera. To vam je onaj što je napisao Posljednjeg mohikanca i Lovca na jelene i još gomilu drugih romana koje smo gutali kao klinci. A Mark Twain je baš o Lovcu na jelene pisao u članku pod nazivom

FENIMORE COOPER'S LITERARY OFFENCES
by Mark Twain

Cooper's art has some defects.  In one place in 'Deerslayer,' and in the restricted space of two-thirds of a page, Cooper has scored 114 offences against literary art out of a possible 115.  It breaks the record.

... i tako dalje, u istom stilu da bi nakon dvije-tri stranice završio sa:  

I may be mistaken, but it does seem to me that Deerslayer is not a work of art in any sense; it does seem to me that it is destitute of every detail that goes to the making of a work of art; in truth, it seems to me that Deerslayer is just simply a literary delirium tremens.

A work of art?  It has no invention; it has no order, system, sequence, or result; it has no lifelikeness, no thrill, no stir, no seeming of reality; its characters are confusedly drawn, and by their acts and words they prove that they are not the sort of people the author claims that they are; its humor is pathetic; its pathos is funny; its conversations are - oh! indescribable; its love-scenes odious; its English a crime against the language.

Counting these out, what is left is Art.  I think we must all admit that.

O.K. evo prijevoda za nečitatelje engleskoga:

LITERARNI PRIJESTUPI FENIMOREA COOPERA
                              
Cooperova umjetnost ima nekih nedostataka. Na jednom mjestu u Lovcu na jelene, i to u ograničenom prostoru od dvije trećine stranice, Cooper je postigao 114 prekršaja protiv literarne umjetnosti od mogućih 115. Time je oborio rekord.

... i tako dalje, u istom stilu da bi nakon dvije-tri stranice završio sa:  

Možda griješim, ali meni se čini da Lovac na jelene nije umjetničko djelo u bilo kojem smislu; čini mi se da je lišen svakog detalja koji ulazi u sastav umjetničkog djela; uistinu, čini mi se da je Lovac na jelene jednostavno književni delirijum tremens.

Umjetničko djelo? Nema u njemu otkrića; nema reda, sistema, slijeda ili rezultata; nema životnosti, ni uzbuđenja, ni pokreta, ni sličnosti sa zbiljom; likovi su mu konfuzno iscrtani, i svojim djelima i riječima dokazuju da nisu ona vrsta ljudi za koju autor tvrdi da jesu; humor mu je patetičan; patos mu je smiješan; konverzacija mu je - o! neopisiva; ljubavne scene su mu odbojne; njegov engleski je zločin protiv jezika.

Kad odbijemo sve ovo, ono što preostane je Umjetnost. Mislim da to svi moramo priznati.

To da se ne bi mislilo kako samo prozaici kritiziraju pjesnike i obratno. Ima toga i unutar vrsta.

unbeliever @ 23:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Zašto sam postavio onaj uvjet o prepoznavanju autora stihova, zašto je to baš bio Ezra Pound? Uvjet zato jer se volim igrati i izazivati. Na svom blogu imam na to pravo, a u komentarima kod drugih, gdje sam gost, ne postavljam uvjete kao što je to slučaj s nekim mojim komentatorima. A zašto baš Ezra? Ima dvadeset i sedam razloga. Prvo - pročitavši neke atribute koje sam dobio u komentarima on mi je prvi pao na pamet, jer je nosio slične atribute, kao što izlaže kajsija u svom komentaru. Drugo - jer je unatoč tome što je fakat bio čudna karaktera i uma, ipak za sobom ostavio neka djela i trag u povijesti po kojima ga se može ocijeniti i malo drugačije od pukog strpavanja u mentalnu instituciju. Treće - upravo zbog svojih stajališta i izjava bio je persona non grata na ovim prostorima, pa je tako bila mala šansa da se hrvatski prijevod njegovih stihova izgoogla u par sekundi. Zločesto, priznajem, ali ako je kvalifikacijski ispit onda ne dopuštam cijeli internet kao šalabahter. Za sada dosta razloga. Sapienti sat.

Iz ovoga slijedi jedno općenito pitanje. Zašto je važno znati nešto o djelima pjesnika koji su radili i pisali prije nas? Jer se tako može saznati da oni nisu radili po principu masovne produkcije. Znojili su se i mučili nad svojim pjesmama. Pisali koncepte, križali i dopisivali, prepisivali nove verzije, ponekad je to znalo trajati godinama prije nego pjesma izađe pred oči javnosti. A onda su bogami morali i otrpjeti svu kritiku koja bi ih zapljusnula. Ne samo za pjesme već i za sve ostalo što su rekli i napisali. Jer kad nešto objaviš, onda si javna osoba i moraš podnositi teret javnosti. Pod službenim imenom ili nickom, svejedno. Objavio tekst na tarabama, blogu ili u kožom uvezanoj ediciji, svejedno.

Ciljana skupina onog teksta bila je ona skupina "pjesnika" koja radi po principu svako jutro jedno jaje ...pardon, jedna pjesma ... pa ako ih napišem par tisuća, zalomit će se i neka dobra među njima. A u toj zauzetosti pisanjem nema se vremena za čitanje. Naročito ne za proučavanje djela nekih pokojnika kojima su nas maltretirali u školskoj lektiri.

Umjesto toga bismo rado proizvodili na pokretnoj traci s tim da se, molićemo lijepo, zabrani svaka kritika. Jer kritika nam utječe na produktivnost. Shoping centri čitateljstva vape za novim proizvodima. Keep supply constant.

Pa, što bi rekle Orvelove ovčice, mijenjamo tekuću parolu u "Poetry goooood, criticism baaaaad!"

Uz ponizne isprike svima koji su se prepoznali i svrstali u ciljanu skupinu, odlučio sam dio teksta iz inkriminiranog posta preraditi u poemu, koju ovdje objavljujem.

Smrt pjesnikove dušice
by Unbeliever

Svaka duša koja još se patri
usponom na zrele grane njine
o čarima bajnih muza snatri
i izdašno proizvodi rime.

O muzo vrla, o bajna Erato
ta nije li ljubiti te draže
nego ići glasati za NATO
usred te političke bagaže.

U mlađano doba moje pisah
stiha mnogo, i neke objavi'.
Usred svojih snova ja uzdisah.
Al' sudba me sustiže na javi.

Oči moje, presahla vam suza!
Što ste mi to dale ugledati?
Ne daje mi već milošte muza.
Zanavijek ću prozaik ostati?

Kakav će mi sada život biti?
Mogu li se još nadati tronu?
Hoće li me ikad prihvatiti
Pjesnici u svome Panteonu?

Snovi moji tad móra postaše
U njim' vidjeh ja silne vrhunce,
Vrhovima moćni vitez jaše
Meni drobnom zaklanjajuć' sunce.

Vitez Norbert viknu sa vrhova,
I utomah razbi se tišina:
"Oj majmuni, za vjeke vjekova
odbijte od pisaćih mašina!"

Po mom mišljenju ovo je dostojno pera Georgea Gordona Byrona. Nemoj da mi neko sad to kritizira. Tko zna, nastavim li tako možda se i domognem članstva? Ako je mogao general sa onim "Oj, hoj, rode moj, što skrivismo bože moj" ... ima nade. 

A spomenuti Byron je savjetovao: "Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek."

unbeliever @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
Je l' bolje u duši trpjeti praćke i strijele sudbe okrutne il' na oružje se protiv mora bijede dići i borbom učiniti mu kraj? Nadam se da svi znate ove stihove? Mislim, morali biste znati, kao pjesnici, pisci, autori općenito.

Isprva nisam namjeravao odgovarati na komentare iz posta o rimoklepanju, ali me amat malo potaknuo svojim komentarom. Zbilja zanimljivo je kako se mijenjaju stavovi kad se nešto ili netko okrzne našeg ega. Ta haj'te shvatite - sloboda izražavanja uključuje i slobodu izražavanja vlastitog mišljenja o izražavanju drugih. Ja tako shvaćam i ove komentare - slobodno vam napisati, ja ne zamjeram.

Ali skrećem pažnju na kontradikcije koje uočavam u tim komentarima. Komentarorica smatra da bismo suton i ja morali diplomama i popisom pročitane literature dokazati svoje pravo da imamo mišljenje. A odmah u slijedećoj rečenici tvrdi da ovdje svatko može pisati što hoće. U mom zavičaju ta stilska figura naziva se "skočiti sam sebi u usta". Nadamo se da je komentatorica bila pri tom bosa.

Kao, internet i blogosfera su slobodni mediji, bez cenzure, anarhični, tu smije svatko pisati što mu drago. Aha, slažemo se, ali sve dok ne kritizira moje pisanje! U moju poeziju mi ne diraj! Jer onda si rasist, fundamentalist, i još puno toga. Pa gdje mi je tu sad tolerancija? Ne toleriramo kritiku?

Pa onda, kao, nije to ništa novo što se diže neka povika oko kvazipoetiziranja. Bilo i na blog.hr. I bogami nije ništa novo. Krleža je kritizirao loše pjesnike. Kritizirao je i one dobre kad bi im se omakla malo slabija pjesma. I loši pjesnici su kritizirali Krležu. Kririzirali su ga i oni koji nikad nisu slova napisali. Edgar Alan Poe je bio poznat po svojim žestokim kritikama. To je dakle jedna normalna pojava koja seže unatrag u povijest od pojave prvog pisca i pjesnika. Kritika je dobra. Kritika nas natjeruje da budemo bolji. Ako možemo.

Slažem se da čovijek koji drugog čovijeka nazove majmunom nije čovijek. A nije to ni čovijek koji drugog čovijeka nazove čovijekom. 

Priznajem, ona posljednja rečenica s Wienerovim citatom je malo oštrija, ali nije to ništa prema onome što se moglo pročitati u kritikama koje je pisao Mark Twain. A i nisam joj mogao odoljeti - tako se prokleto dobro uklopila. 
 
Elem, ostajem pri tome da na blogeru smije pisati tko šta hoće. Ali ovo je moj blog i na njemu smijem postaviti neke uvjete. Temeljem tog prava, dopuštam komentiranje na temu poezije samo onima koji u prvom retku komentara napišu ime i prezime autora slijedećih stihova

Donesoh veliku kuglu od kristala;
Tko ju može podići?
Možeš li ući u veliki žir svjetla?
Ali ljepota nije ludilo
Iako oko mene leže moje greške i propasti.
A ja nisam polubog
I ne mogu ih uskladiti.


To u vezi onih mana i slabosti, pomenutih. Autor nije neki wannabe pjesnik s bloga. Svjetski je poznat i priznat (a bogami i žestoko kritiziran zbog svojih mišljenja) a stihovi su iz njegovog najznačajnijeg djela. A Google vam neće puno pomoći jer prijevod koliko ja znam nije kod nas objavljivan, pa ćete stihove prepoznati jedino ako ste ih čitali i razumjeli u originalu.


unbeliever @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 9, 2007
Jugozapadni dio otoka Tenerife posvećen je turizmu. Tamo ćete naći sve što prosječan suvremeni turist može poželjeti, a to ne uključuje kulturu u većim količinama. Zato u tim dijelovima kulturni performance doseže najdalje do hotelskih nastupa mađioničara, akrobata ili glazbenenika za koje nikad prije niste čuli niti ćete ikad poslije. To ne znači da je kultura na Kanarima strano tijelo. Samo je zauzela pozicije na sjeveroistočnom dijelu a jugozapad je prepustila komercijali. Santa Cruz de Tenerife glavni je grad otoka u administrativnom ali i kulturnom smislu.

Još u daleku 1970. sežu planovi za izgradnju nove koncertne dvorane. Izmjenjivalo se nekoliko arhitekata, birano je nekoliko lokacija dok na kraju u kasnim osamdesetim godinama prošlog stoljeća projekt nije najzad dobio arhitekt Santiago Calatrava i odabrana je lokacija u blizini dvorca Castillo de San Juan. Projekt se nije baš odvijao po planu pa su zemljani radovi završeni tek oko 1997. a dvorana je otvorena tek 2003. (Podsjeća li nas ovo na gradnju koncertne dvorane Lisinski u Zagrebu?) No čini se da je vrijedilo. Zgrada je impresivnih oblika. Natkriva ju list palme banane, koja je glavna poljoprivredna kultura i simbol otoka. Slika je malo off-key jer su nas natkrivali neki oblaci u tom času.

Auditorio de Tenerife

Koncertna dvorana Auditorio de Tenerife dom je Orquesta Sinfónica de Tenerife, tenerifskog sinfonijskog orkestra. U njoj se održava godišnji festival klasične glazbe te brojni koncerti različitih žanrova.

unbeliever @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Ovaj tekst je započeo kao komentar na suton_ov tekst Rimoklepni, ali je narastao toliko da se nije mogao uvaliti kao komentar, pa je našao mjesto ovdje.

Prije nekih tridesetak godina, još kao student, napisao sam program u BASIC-u koji je sastavljao i ispisivao pjesme, i mogu se pohvaliti da neke nisu bile ni upola loše. Par sam ih podvalio kao svoj uradak kolegicama na faksu i polučio prilično uspjeha, he, he. Dakle, pisanje poezije i nije tako neki veliki intelektualni napor, pogotovo kad je riječ o modernoj poeziji slobodnog stiha. Jako je teško nadobudnom autoru dokazati da su mu pjesme smeće, uvijek mu je pri ruci vječita spasonosna sintagma neshvaćenog genija. Mi jednostavno ne razumijemo njegovu poeziju. Ne možeš mu objasniti da ju ne razumijemo jer se i nema što razumjeti, a da uvijek razumijemo Tadijanovića, Cesarića, Ujevića, pa čak i Poea, Blakea ili Kiplinga.
 
Svojevremeno je Predrag Raos protestirao protiv toga da se članom Društva književnika može postati temeljem dvije objavljene knjižice poezije. To je i ilustrirao primjerom jedne književnice, profesijom novinarke, za čije pjesme je ustvrdio da su zapravo njezini novinski članci s rečenicama isjeckanim na komadiće tako da liče na stihove. Predlagao je promjenu pravila i da se književnikom možeš zvati tek kad napišeš i objaviš dva romana. Kaže Pero - poeziju može svako drljati ali napiši ti, brajko, roman pa pokaži što znaš i umiješ.

Uglavnom, svi u nekom razdoblju života, najčešće sredinom puberteta, osjete u sebi pjesnički živac i bace se na sastavljanje rima. To je sasvim lijepa stvar i mislim da je u svakom slučaju bolje u tom razdoblju pisati pjesme, makar i nikakve, nego li se učlaniti u mladež HDZ-a, SDP-a ili bilo koje druge stranke. I ja sam kao srednjoškolac napisao dosta stihova, jedna pjesma mi je čak objavljena u školskom listu. Ma se većinom kasnije osvijestimo i shvatimo gdje su nam dometi. Neki se ne osvijeste i postanu Tadijanovići, Cesarići, Ujevići. A neki se osvijeste ali ipak objave bez srama one svoje niškoristi uratke jer im je velika želja da im se ime nađe na popisu Društva književnika.

Pa kad suton_ pita o blogerima koji produciraju stihove na vagone, trebalo bi samo provjeriti koliko im je godina. Pa ako je ispod dvadeset, onda pustimo ih neka pišu. Ili će se osvijestiti ili neće.   

A za one starije valjalo bi primijeniti recept Norberta Wienera: "Gospodo, naša je sveta dužnost da majmune držimo podalje od pisaćih mašina!"


unbeliever @ 00:39 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
subota, prosinac 8, 2007
Vulkani su stvorili kanarski arhipelag, pa i danas dominiraju njime. Nad otokom Tenerife uzdiže se vrh Pico del Teide koji seže do visine od 3718 metara i najveći je od nekoliko postojećih vulkana na otoku. Teide je najviša planina u Španjolskoj i najviši vrh u Atlantiku. Po visini i volumenu Teide je treći najveći otočni vulkan u svijetu, što Tenerife čini trećim najvećim vulkanskim otokom u svijetu. 

Pico del Teide

Na sam vrh, Pico del Teide, nismo se penjali jer za to treba dobiti posebnu dozvolu po koju se mora ići u glavni grad, Santa Cruz. To nam se nije dalo, pa smo se zaustavili na visini od kojih 2500 metara,  u udolini promjera oko 16km koja se prostire južno i jugoistočno od Pico del Teide, nastaloj u nekoj ranijoj, povijesno nezabilježenoj erupciji, po pretpostavci prije 150 000 godina. Taj prostor se zove Cañadas del Teide (udoline Teidea). Ta je udolina zapravo stari krater čiji rub se proteže uokolo, kao što se vidi na slici. Područje sjeverno od samog vrha naziva se Laderas del Teide (bokovi Teidea). 

Cañadas del Teide

Prostor u tom krateru prekriven je ogromnim stijenama, potpuno golim. Tek vrlo rijetko se može primijetiti poneka kržljava biljka. Krajolik je nalik nekoj pustoj, negostoljubivoj planeti u dalekoj galaksiji. Zaista, na ovim prostorima snimane su scene filmova iz serije Star Wars, pa i nekih drugih znanstveno-fantastičnih filmova.

Današnje ime vulkana je francuskog porijekla a nastalo je iz imena kojim su vulkan nazivali Guanchi, Echeyde. Zapravo, Echeyde nije bio naziv za vulkan već, prema legendama Guancha, za moćno biće koje izlazi iz vulkana prilikom erupcije. Guanchi su također vjerovali da Echeyde podupire nebeski svod da se ne sruši.

Povijesno su zabilježene četiri erupcije vulkana na Tenerifeu. Prva se dogodila 1704. kad se dogodilo nekoliko uzastopnih erupcija više vulkana: Siete Fuentes (Sedam izvora), Fasnia i Arafo. Dvije godine kasnije, 1706., dogodila se najznačajnija od svih zabilježenih erupcija. Vulkan Trevejo radio je četrdeset dana izbacivši ogromne količine lave i pokopavši grad i luku Garachico, u to vrijeme najznačajniji grad na otoku. Posljednja erupcija u tom stoljeću dogodila se 1798., kad je proradio vulkan Chamorra u Cañadas del Teide. Do slijedeće erupcije trebalo je čekati 111 godina, kada je 1909. eruptirao vulkan Chinyero, u području Santiago del Teide. U te dvije zadnje erupcije nisu zabilježene ljudske žrtve.

Teide je aktivan vulkan, i njegovo aktiviranje se može očekivati u nekoj doglednoj budućnosti. Oko vrha postoji nekoliko dimnjaka iz kojih izlaze sumporni dioksid i drugi plinovi. Od 2003. godine bilježi se pojačana seizmička aktivnost što stručnjaci vulkanolozi tumače mogućim podizanjem lave. S obzirom da je u prošlosti razmak između pojedinih erupcija bio oko stotinu godina, od 2010. nadalje moglo bi se očekivati svašta od tog vulkana.

unbeliever @ 23:49 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Garachico

Gradić Garachico na sjevernoj obali nekad je bio glavni grad otoka Tenerife. Godine 1706. u erupciji vulkana Trevejo, koja je trajala četrdesetak dana, Garachico je potpuno uništen i zatrpan lavom. Legenda priča kako je jedan svećenik uspio spasiti dio stanovnika Garachica povevši ih na onu stijenu koja se vidi ispred grada u moru, na kojoj je postavio križ i molitvom zaustavio lavu. Tako legenda, a povijest kaže da je zaista dio ljudi preživio na toj stijeni i poslije su ponovo izgradili grad na pepelu i lavi koja se izlila u more. Međutim, Garachico nikad više nije opet postao značajan kao prije a ulogu glavnog grada otoka preuzeo je Santa Cruz, na istočnoj strani.

Sa ceste koja prolazi visoko iznad Garachica pruža se prekrasan pogled na cijeli grad i lijepo se vidi kako stoji na pogači od lave koja se ulila u ocean i ohladila.

unbeliever @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 0
Biti okružen sa svih strana nepreglednim vodenim prostranstvima a ne imati dovoljno vode, sudbina je stanovnika Kanarskih otoka.  Iako s Atlantika dolazi dovoljno vlažnog zraka, i oko vrhova vulkana Teide se stalno motaju oblaci, na otoku vlada nestašica vode. Voda iz vodovoda ne smije se piti, pa se voda za piće kupuje u trgovinama. Na cijelom otoku postoji samo jedno mjesto na kojem se crpi pitka voda, u selu Vilaflor visoko na obroncima vulkana Teide. I tu se mora bušiti do velikih dubina kako bi došli do vode. Iz tog sela potječe voda Fuente Alta koju smo uglavnom pili. Vilaflor je jedino mjesto na cijelom otoku u kojem se smije piti voda iz vodovoda, ali to je također i jedino mjesto na cijelom otoku koje se mora grijati po zimi.

Vilaflor

Vilaflor znači "vidjeh cvijet" i priča kaže da je na tom mjestu jedan časnik španjolske vojske susreo jednu lijepu djevojku u koju se zaljubio, te odlučio napustiti vojnu službu i naseliti se u tom kraju. Kad su ga pitali zašto napušta uspješnu karijeru odgovorio je "Jer vidjeh cvijet u dolini." Oženio se voljenom djevojkom i osnovao selo koje je dobilo ime Vilaflor. Istinita ili ne, sviđa mi se ova priča iz dva razloga. Prvo - volim legende u kojima se priča o ljubavi, i drugo - volim kad netko ljepotu pretpostavi oružju i ratu. To se inače tako rijetko događa.

Tenerife je vulkanski otok, tlo mu je porozno i svaka voda brzo nestane u dubini. Stoga uobičajeno navodnjavanje nema efekta. Bilje na Tenerifeu se mora navodnjavati kap po kap, tako da se tlo samo vlaži. U naseljima se može vidjeti površinska mreža cijevi kojima se dovodi voda do svake pojedine biljke. Svako stablo, svaki grm okružen je petljom od plastične cijevi iz koje polagano kaplje voda. Voda dolazi iz velikih bazena koje možete vidjeti svako malo po padinama brda, u kojima se sakuplja kišnica. Jedan takav se vidi u donjem lijevom kutu slike.

Cijevi na sve strane

Do nasada banana i rajčica (dvije glavne kulture tenerifske poljoprivrede) voda se iz bazena dovodi cijevima koje su samo položene po tlu, ništa nije ukopano. Tko bi kopao po stvrdnutoj lavi. Cijevi su na sve strane, protežu se uz ceste, između kuća, razvučene po kamenjaru - čitava površina otoka prekrivena je mrežom cijevi iz kojih kaplje voda.

Pinus Canariensis Što se tiče samoniklog bilja u okolišu, njemu bi bilo prilično loše da mu u pomoć ne priskače kanarski bor. Pinus Canariensis, bor kanarski, autohtona je vrsta Kanarskog otočja. Raste u sjevernim predjelima otoka, gdje zračne struje donose velike količine vlažnog zraka s Atlantika. Kanarski bor ima vrlo guste i dugačke (do 30 cm) iglice i na njima se kondenzira vlaga, te u obliku rose pada na tlo. Na taj način ovaj bor do četiri puta povećava količinu vode koja iz atmosfere dospijeva u tlo, na dobrobit svoju i okolnog bilja.

Uz to, ovaj bor ima izuzetnu sposobnost regeneracije. Stabla bora na području poharanom šumskim požarom oporave se i zazelene nakon godinu do dvije.

Kruškolikom kaktusu, kao i svim kaktusima, ne treba puno vode pa raste na sve strane po otoku. Njegov plod je jestiv i ukusan, ali oprez - neupućenima se ne preporuča brati ga samostalno u prirodi jer bi mogli završiti s bolnim jezikom i prstima. Naime u plodu ima bodlji i valja ga znati i brati i čistiti prije konzumiranja. Zato ga je bolje kupiti na tržnici, očišćenog. Stanovnici ga zovu "igo pico". Igo pico


unbeliever @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Kad su Španjolci po prvi put došli na kanarski arhipelag, negdje u petnaestom stoljeću, zatekli su tamo Guanche, neobičan domorodački narod - bili su visoki, svijetle puti, svijetle kose i plavih očiju. Ni danas se sa sigurnošću ne zna njihovo porijeklo ali svakako nisu bili došli iz Afrike. Pretpostavlja se da su potekli od nekih nordijaca koji su u svojim plovidbama zalutali na otočje. Međutim, u vrijeme kad su Španjolci došli na otoke, Guanchi više nisu poznavali vještinu plovidbe niti su imali brodove. Živjeli su u pećinama i primitivnim kamenim kućama, mumificirali su svoje mrtve. Bili su na znatno nižem stupnju tehnološkog razvoja pa španjolcima nije trebalo dugo da ih pobijede i osvoje otočje.

U skladu sa svojom osvajačkom tradicijom španjolci su masakrirali Guanche i nastojali ih porobiti. Ponosni Guanchi nisu mogli živjeti u ropstvu te su masovno počinjali samoubojstva skačući u more s najviših litica na otoku, danas poznatih pod imenom Los Gigantes. Za manje od stotinu godina Guanchi su potpuno nestali i danas im nema ni najamanjeg traga, osim nešto etnografskih artefakata. Ovaj genocid Španjolska je u Europi opravdala činjenicom da su Guanchi bili nepismeni. Ajme, da je to kriterij, valjalo bi tri četvrtine blogerske zajednice baciti sa Los Gigantes.

Na slici nije pravi Guanch, niti kip Guancha, nego glumac koji glumi kip stojeći nepomično na šetalištu u Costa Adeje. Tek se tu i tamo pokrene i zaprepasti šetače. Kad sam ga fotografirao, a prije toga mu nisam ubacio sitniš u posudicu na tlu, priprijetio mi je svojim kopljem. Zamalo padoh žrtvom izumrlog naroda.

Guanch
unbeliever @ 10:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2007
Drago de Tenerife

U gradiću Icod de los Vinos, na sjevernoj strani Tenerifea raste najstarije zmajevo drvo u Europi. To je jedan krasan primjerak Dracaena draco, vrsta koja raste samo na Kanarskim otocima, zvana Dracaena tamaranae. Na Tenerifeu ga zovu Drago. Staro je preko 1000 godina ali se ne zna točno koliko jer zmajevac ne razvija godove nego mu se starost procjenjuje prema razgranatosti, što je dosta nepouzdano. Zmajevo drvo je dobilo ime po legendi u kojoj je grčki junak Herkul ubio zmaja. Kad je zmaj pao mrtav na zemlju njegova krv se upila u zemlju i iz nje je izraslo prvo zmajevo drvo. Prema legendi, ako se otkine svježi list zmajevca i spusti na zemlju on će upiti iz nje zmajevu krv i pocrvenjeti. Nismo tu priču provjerili jer je zmajevac zaštićena vrsta pa nam nisu dopustili otkinuti list.

Nomen est omen - Icod de los Vinos nalazi se u vinorodnom kraju otoka. Vina im uopće nisu loša. Probali smo jedno koje se zove San Valentin, fino slatko bijelo vino, prikladno uz desert.

unbeliever @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Da ne bi izgledalo kako je čitav Tenerife oaza instant turizma, valja reći da na otoku ima svašta zanimljivo, vrijedno gledanja i upoznavanja, samo se valja maknuti od Playa de las Americas i ostalih playas. Zato nam je trebala ona mala bijela Ibiza. Na pola puta između Aeropuerto Reina Sofia i glavnoga grada Santa Cruz, nalazi se manje mjesto Güimar. U tom gradiću pronađene su piramide. Ne kao one u Bosni, hipotetski, već uistinu. Za sad se ne zna tko ih je sagradio, ali se pretpostavlja da su izgrađene u obredne svrhe. Ukupno ih ima šest, a između njih se nalaze poravnati platoi i ozidani torovi u kojima su vjerojatno držane životinje namijenjene žrtvovanju, pretpostavlja se da su to bile koze.

Piramides de Güimar

Od 1991. godine ove piramide je proučavao poznati norveški antropolog, Thor Heyerdhal. Pronašao je velike sličnosti s piramidama u Peruu, Meksiku i Mezopotamiji. U kompleksu s piramidama nalazi se i muzej posvećen Heyerdahlovim istraživanjima u kojemu se između ostalog može vidjeti i replika u prirodnoj veličini njegovog broda od papirusa, Ra II.

RA II

Čitav kompleks je prekrasno uređen i održavan, dok obilazite piramide prati vas ambijentalna glazba iz zvučničkih kutija koje su mojoj četvrtašici ličile na svirajuće kante za smeće. U auditoriju su nam prikazali film o istraživanju piramida. Razgledali smo i muzej Casa Chacona, s puno informacija o piramidama u cijelom svijetu i obredima vezanim uz njih, te o migracijama starih naroda. U Casa Chacona je i sjedište organizacije Foundation for Exploration and Research on Cultural Origins (F.E.R.C.O.).

Posjet Güimaru bilo je nadasve zanimljivo i nadahnjujuće iskustvo. Ako već ne možete uživo, možete ih posjetiti virtualno.


unbeliever @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 3, 2007
Nakon slijetanja u južnu tenerifsku zračnu luku, Aeropuerto Reina Sofia, unajmili smo malu bijelu Seat Ibizu i uputili se ka odredištu koje će nekoliko slijedećih dana biti naša baza na Tenerifeu. U adresi je pisalo Playa de las Americas, pa smo pratili putokaze. Ali tamo nismo našli to što smo tražili. Jedna zanimljivost na ovom dijelu otoka je da nema naziva i oznaka ulica. Cijeli jugozapadni dio otoka je zapravo veliko hotelsko-apartmansko naselje. Na planu grada su napisani važniji hoteli ali ulica nema. Nije bilo druge nego zvati upomoć. Hvala Bogu na mobitelima, nazvali smo recepciju i pitali da nam objasne kako doći do njih. Hvala Bogu i drugi put – na recepciji se našla jedna djevojka iz Kikinde, pa nismo morali govoriti strane jezike. Inače tko zna kako bi to završilo. Uglavnom, ona nas je sigurno dovela do odredišta, ako izuzmemo da smo jednom skoro ušli u jednosmjernu ulicu u pogrešnom smjeru. Pokazalo se da naša baza uopće nije na Playa de las Americas već u Torviscas Alto, jedan izlaz s autoceste dalje.
Nakon što smo podigli logor odlučili smo se spustiti do obale i pogledati malo Atlantik, i okolinu uopće. Sišli smo do najbliže plaže, koja se i zove Torviscas. Pri spominjanju riječi plaža meni se u svijesti ocrtava uvala s pješčanom obalom koju zapljuskuje modro more, prema unutrašnjosti omeđena borovom šumicom iznad koje se uzdiže kamenita padina prošarana niskim aromatičnim grmljem; miris mora i soli miješa se s mirisima borova, oleandra, lavande i koromača. S takvom slikom u mislima spustio sam se na plažu Torviscas i ugledao ... ovo:



O.K. – plaža je tu, i more je tu, mada nije baš modro. Ali što je ovo uokolo? Hotel na hotelu, apartman na apartmanu, sve do same obale. A gdje je šumica, gdje mirisi? More ovdje ne miriše. Vidjeli smo dosta cvijeća putem ali ništa nam nije zamirisalo. Nametnuo se neizbježan dojam da niti jedna biljka koju smo vidjeli nije samo od sebe prirodno izrasla, nego da je posađena i uzgojena.
Gledamo oko sebe, pa odlučimo popeti se na viši položaj i pogledati malo uokolo, možda ima i nekih drugih vizura. Pa smo se popeli na najvišu terasu ove zgrade koja u sredini gornje slika strši u nebo.
Bacili smo pogled udesno...



... i ulijevo ...



... i unatrag.



Svuda isto. A što se tiče stjenovite padine, na njoj umjesto makije i aromatičnog bilja rastu apartmani, apartmani i opet apartmani ... sve visoko u brdo. 



Kako u sve te hotele i apartmane mora dolaziti i odlaziti gomila turista, nije onda čudno da posred te „ljepote“ prolazi jedna ovakva autocesta.



Od našeg prvog susreta s tenerifskim „visokim turizmom“ na licu nam je ostao izraz koji je jasno govorio: „Mili bože, kud sam zašo' ...?“

unbeliever @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 2, 2007


Nakon višesatne vožnje mjestimice snijegom zavijanom cestom Zagreb – Rijeka, presjekavši uski pojas Slovenije, pored Trsta smo izbili na autostradu A4 i spustili se njome sve do Mestrea.  U kasno prijepodne, sa toplim suncem koje nas grije s desne strane, vozimo se dugim mostom u smjeru jugoistoka, prema ulazu u Veneciju.



Odmah kod ulaza prikladno su smješteni veliki parking i javna garaža. Nalazimo mjesto za našeg limenog ljubimca na najvišem katu garaže, zapravo krovu s kojega se pruža prvi pogled na Veneciju, na Rimski trg (Plaza le Roma). Naizgled ništa posebno, pogled na autobusni i željeznički kolodvor, ali ipak tu je i početak  Velikog kanala (Canal Grande) na kojemu se upravo gradi novi most. 



Mostovi su neizbježan dio venecijanskog krajolika. Ne vjerujem da itko zna koliko ih ukupno ima, ali svi znaju za ovaj jedan – Rialto. Rialto je nazvan po tržnici na lijevoj obali Canal Grande, zbog koje je i sagrađen. Zato su po njegovoj sredini izgrađene i trgovine, koje su sada zatvorene. Ipak na mostovima cvate trgovina, doduše malo drugačija nego u doba gradnje Rialta, tako da ćete naići na ulične (ili mostovne?) trgovce koji će vam nuditi tehniku i igračke dalekoistočnog porijekla, plastične gondole i druge suvenire.



Uglavnom su to afrikanci ili azijati, poput ove kineskine koja na mostu pored Akademije nudi na prodaju insekte izrađene od lišća. Tako su realistično izrađeni da smo skoro podlegli napasti ...



Osim Canal Grande u Veneciji ima bezbroj malih kanala i kanalića. Neki su sasvim „piccolo“ i u njima se da vidjeti kako voda pomalo razjeda Veneciju.



Naravno, cilj svakog posjetitelja Venecije je Trg Svetoga Marka, pa nije red da kršimo tradiciju. Do San Marca se treba proći brojnim uskim ulicama. Mislite da su ulice tako uske zbog nedostatka prostora? Nije! To je zato da ne možete ići samo s jedne strane ulice jer biste tako vidjeli samo polovinu izloga u u ulici. Ovako nema šanse da preskočite bilo koji izlog jer vam se i lijevo i desno rame češu o staklo izloga istodobno. Problem nastaje ako uđete u neku od trgovina. Pri izlasku jako dobro morate paziti da u pravom trenutku skrenete naglo ulijevo ili udesno, inače umjesto na ulicu zakoračite u trgovinu preko puta, i tako ostanete u vječnom titranju između dvije trgovine.  Kažu da su mnogi od prodavača u tim trgovinama zapravo turisti koji su odustali od pokušaja da se oslobode kobne zamke uske uličice s trgovinama. Gledajući njihovu tamnu kožu ili kose oči, sklon sam povjerovati da u toj priči ima nešto.


 
No, uspijete li izmaći zamkama trgovina nagrada će vam biti izlazak na suncem okupan prostrani Trg Svetog Marka.  Za razliku od onih uskih ulica njega  pak ne možete obuhvatiti jednim pogledom niti jednom fotografijom. Zato novajlije koji su po prvi put na ovom trgu lako prepoznajete – svi pomalo teturaju kao da su pripiti. Ali to nije zbog intoksikacije alkoholom, već zato što se stalno okreću oko sebe ne bi li nekako sagledali cijeli taj veličanstveni prostor.



Drugi obavezni element iskustva Venecije je crkva Sv. Marka, pred kojom čovjek ne može izbjeći a da ne shvati svoju beznačajnost. Unutra nisam ulazio iz dva razloga. Prvi što je bila u tijeku misa i ne bi bilo nimalo korektno vjernicima ometati njihovo obraćanje Bogu. A drugo, što inače ne volim ulaziti u crkve. Izazivaju u meni tjeskobu; s tom svrhom su zapravo i izgrađene. Draže mi je ostati vani i diviti se djelu graditelja koji su podigli ta veličanstvena zdanja.  Uostalom, većina tih graditelja su bili unbeliever-i.



Pored crkve Sv. Marka, prema jugu prostire se Duždeva palača. Treći orijentir koji se ne smije propustiti. U njenim prekrasnim lukovima mi se čini da ima dosta utjecaja arapske ili maurske arhitekture. Vjerojatno posljedica razvijene mletačke trgovine.



Do Trga Sv. Marka smo stigli pješice i Veliki Kanal nismo skoro ni vidjeli. To je zato jer uz njega ne možete ići pješice. Ako je nekad i postojao, nogostup uz Canal Grande odavno je potonuo. Dakle treba se prebaciti na vodu. Za kretanje vodom u Veneciji imate dva izbora. Prvi je gondola, prijevozno sredstvo namijenjeno romantičnim budalama koje ne znaju kako da se riješe eura iz svojih džepova.



Za venecijance i posjetitelje koji imaju više zdravog razuma u glavi nego eura u novčaniku ovo je prijevoz od izbora koji vam za pristojnu cijenu omogućuje transport po i okolo Venecije.  Vaporetto, mali brodići koji funkcioniraju kao autobus u kopnenim gradovima, pristaju uz postaje koje plutaju na vodi. Postoje linije i red vožnje, a karta koja košta šest eura vrijedi za sat vožnje.



Ukrcali smo se na vaporetto i krenuli kroz Canal Grande prema Plaza le Roma. Vozimo se pored brojnih veličanstvenih palača koje kao da rastu iz vode iako zapravo polako u nju tonu.



Tragovi raspadanja svuda su po zgradama. Kamen se još kako-tako drži, ali svud gdje su zidovi od cigle entropija se ne da sakriti. A sudeći prema ukrasima izgleda da su davni graditelji bili svjesni neminovnosti konačnog raspada svojih djela.



Ni današnji venecijanci nisu nesvjesni činjenice da im grad polako ali sigurno tone. Možda je upravo izraz te svijesti i ova skulptura koja tik nad vodom Velikog Kanala, nedaleko Rialta, spokojno promatra užurbani promet po kanalu. Njoj se nikud ne žuri. Vrijeme radi svoje.



Umorni i pod dojmom neminovnosti raspadanja, izlazimo nazad na most, ostavljamo Veneciju iza leđa i krećemo dalje. Prema Trevisu, gdje nas čeka avion za Gironu, u kojoj ćemo prijeći na drugi avion za Tenerife.

unbeliever @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.