Blog - studeni 2009
subota, studeni 28, 2009
Ta dajte, molim vas, recite mi. Zašto vam ne valjam? Zato što više ne mislim vaše misli nego svoje i sad ne možete dokučiti što mi je u glavi? Je li vas strah od toga što bih mogao domisliti, ili ste samo ljuti jer vam se čini da gubite kontrolu?

Kažete, ne valjam jer vam ne govorim što od mene očekujete. A što ću vam govoriti ono što već znate, ta svoj ste sud o meni već odavno stvorili, i zaključili ste da sam zao. Oh, imao bih vam ja mnogo toga reći, ali vi to ne želite slušati jer to nije u skladu s vašim očekivanjima. Od mene tražite samo gole činjenice, izvještaje, detaljno objašnjenje svih mojih postupaka, kako biste držali pod kontrolom to zlo koje utjelovljujem, zaštitili se od uništenja za koje ste uvjereni da vam prijeti od mene.

Kažete da ne valjam jer nisam učinio što sam trebao učiniti. Ili je to zato što nisam učinio ono što ste od mene očekivali? Uvjereni ste da ja moram činiti samo ono što od mene očekujete? I ne mislite da bih ja smio poželjeti učiniti nešto što nije usmjereno ka vašim ciljevima i željama? 

Kažete da sam hladan i dalek, da ne sudjelujem u vašim životima. Je li to zato što više ne prostirem svoju tugu pred vaše noge da po njoj oholo gazite kao nekada? Ah, pa i nema te tuge više toliko. Potrošila se i ostavila samo prašnjavu prazninu, a ništa nisam priskrbio čime bih tu prazninu napunio.

Kažete da ne valjam jer me nije bilo kad ste me trebali. Ne znam, moguće je. Dugo vrijeme sam proveo tapkajući u mraku, tražeći iskru svjetla koja će mi potvrditi život, a nikoga nije bilo uz mene.    

Smatrate li to zlim što svoje snove držim za sebe? Ta niste ih željeli ni kad sam vam ih nudio, bili su vam smiješni i budalasti. Ili vam samo nedostaje poruga kojom ste moje snove dočekivali, zabave vam je uzmanjkalo?

Recite mi, zaista, kako to da toliko očekujete od jednog stranca kojega nikad niste stvarno poželjeli upoznati?

unbeliever @ 01:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 23, 2009
Brazil, amazonska kišna šuma. Pola milijuna mrava ratnika je u maršu. Ovu armiju nitko ne vodi, ona name zapovjednika. Svaki pojedinac je skoro slijep i minimalne inteligencije, ali mravi u pokretu čine usklađenu lepezastu formaciju koja preplavi, ubije i proždere svaki plijen koji joj se nađe na putu. Što ne može odmah pojesti, roj nosi sa sobom. Nakon cijelog dana pustošenja i uništavanja svega jestivoga na prostoru veličine nogometnog igrališta, mravi grade noćno sklonište - gustu loptu promjera oko jedan metar, načinjenu od povezanih mravljih tijela, u čijem središtu su zaštićene larve i kraljica matica. Kad svane zora, ova lopta se raspadne u pojedinačne mrave koji zauzimaju svoje položaje za novi dnevni pohod.
Pojedinačni mrav ratnik je prilično nesposobno i neučinkovito stvorenje. Uzmite stotinjak tih mrava i stavite ih na ravnu površinu i oni će naprosto bauljati uokolo dok ne umru od iznemoglosti. Ali stavite ih pola milijuna skupa i oni će postati ubojit stroj, takozvani superorganizam s kolektivnom inteligencijom. 

Čini li vam se ova pojava začuđujućom? 

Meni se čudnijim čini to što se kod ljudi, koje smatramo najinteligentnijim životinjama na planeti, događa upravo suprotna pojava. Ljudski pojedinac je sposoban rješavati vrlo složene zadatke, apstraktno razmišljati, snaći se u sasvim nepredviđenim situacijama. Ali povežite nekoliko milijuna tih jedinki u superorganizam zvan 'biračko tijelo' i nećete se moći načuditi tako potpunom gubljenju inteligencije. Takav superorganizam nije više u stanju donijeti odluku koja će osigurati njegov budući opstanak.
unbeliever @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, studeni 21, 2009
Danas poslijepodne, oko petnaest sati, građani Velike Gorice su primijetili neidentificirani leteći objekt nad svojim gradom. Ubrzo su u njemu prepoznali mitsko biće - zmaja, pa je on postao identificirani leteći objekt. Identificirani leteći objekt, zmaj, letio je neko vrijeme nad južnim dijelom Velike Gorice a onda se, zbog slabljenja vjetra, spustio na livadicu pored škole, te je tako postao identificirani neleteći objekt. 

Istragom koju su provele institucije pravne države utvrđeno je da su let identificiranog neletećeg objekta, zmaja, omogućili četvero pripadnika zasad još neidentificirane političke organizacije, poznati pod kodnim imenima Unbeliever, Šestašica, Lora i Mala. U blizini poprišta djelovanja ove aktivističke grupe primijećen je i jedan tajanstveni zlatni retriever, prilično blatnjavog krzna, čija identitet i eventualna veza s ovim događejem se još istražuju.

unbeliever @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, studeni 17, 2009
unbeliever @ 20:15 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Tri činjenice, navedene u prethodnom postu, povezuje pojam 'Postcode Lottery' iliti 'lutrija poštanskog broja'. 

Što bi to trebalo biti? Idemo po redu.
U spam e-mailu me smiješni spameri obavještavaju da sam dobio jackpot zgoditak u 'Queens Postcode Lottery London'. Nastranu priča oko uvjerljivosti kojoj može nasjesti samo zadnji naivac i očajno lošeg engleskog jezika, spameri su počinili još jednu kardinalnu pogrešku - pojam 'Postcode Lottery' nema nikakve veze sa igrom na sreću o kojoj se dobivaju novčane nagrade. 'Postcode Lottery' je izraz koji su u upotrebu uveli britanski sociolozi da bi njime označili neravnomjernost zemljopisne raspodjele javnih usluga i državnih beneficija koje su na raspolaganju građanima. 

Ukratko - ovisno u kojem dijelu države živite (koji vam je poštanski broj) imat ćete bolje ili lošije uvjete za određene vrste liječenja ili za dobivanje nekih vrsta pripomoći i poticaja. Što nas dovodi do druge spomenute činjenice. U britanskoj pokrajini Wales participacije na lijekove su niže nego u susjednoj Engleskoj, pa brojni englezi koji žive u blizini granice s Walesom odlaze prijeko po jeftinije lijekove. Pojava je u Britaniji poznata pod nazivom 'drug runs'. Slično je i s brojnim drugim državnim beneficijama.

Kakve to ima veze s povećanjem broja vukovarskih registracija u Zagrebu? Hrvatska vlada je dala posebne pogodnosti poduzećima koja posluju na poručju Vukovara, s plemenitim ciljem da se potakne gospodarstvo i oporavak tog, ratom uništenog, područja. To uključuje i neke pogodnosti pri nabavi i registriranju vozila, što smanjuje troškove posjedovanja automobila. Leasing kuće su brzo prokljuvile dobru priliku. Danas nema niti jedne leasing kuće koja operira u Hrvatskoj a da nema registriran ured u Vukovaru. To im omogućuje da sve aute koje prodaju na leasing registriraju upravo u Vukovaru i tako ostvare značajne uštede. Ne znam kako stoji statistika sada, ali neće proteći puno vode kroz Vuku prije nego Vukovar postane grad s najviše registriranih automobila u Hrvatskoj.

To što takva praksa, osim zapošljavanja onog minimuma od pet ljudi s prebivalištem u Vukovaru, nimalo ne pomaže u oživljavanju gospodarstva i života u tom kraju, izgleda nikoga ne zabrinjava. Novac koji hrvatski porezni obveznici uplaćuju u proračun umjesto da se troši u oporavak vukovarskog kraja prelijeva se u profite leasing kuća. Koje su uglavnom u vlasništvu banaka. A koje uglavnom više nisu hrvatske.
unbeliever @ 06:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 16, 2009
Dobio sam spam e-mail u kojem me pokušavaju uvjeriti da sam dobitnik na lutrji u kojoj uopće nisam sudjelovao. 

Englezi koji žive u krajevima blizu granice s pokrajinom Wales masovno idu preko te granice u nabavu lijekova. 

U Zagrebu ima sve više automobila s vukovarskom registracijom. 

Što ove tri činjenice imaju zajedničko? 

(Objašnjenje u slijedećem postu.)
unbeliever @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 15, 2009
'Tata, meni se jede hamburger' - reče mi šestašica prije par dana. Nije išla u školu zbog viroze, pa je imala vremena za razmišljanje o svačemu, valjda. 

'Što bi ti, da idemo u McDonalds?' - upitah.

Ona zavrnu nosom - 'Ma ne, oni u McDonaldsu su bez veze. Ja bih jela onakav kakav smo jeli na Plitvicama.'
Prošlog ljeta smo bili na Plitvičkim jezerima i tamo smo jeli stvarno dobre hamburgere. U pecivu sa sezamom, velike tako da ih jedva držiš s obje ruke, sa salatom, rajčicom i odličnim umakom (koji se hoće cijediti niz podlaktice). Pri sjećanju na to i meni poteče voda na usta. Dogovorili smo da ćemo otići u Zagreb na hamburger ovaj vikend, kad ona ozdravi. 
Prema dogovoru smo u subotu pošli ručati hamburgere. Usput smo naumili svratiti do prvorođene, da joj odnesemo neku poštu, pa smo ju nazvali da provjerimo je li kod kuće. Pozvali smo ju da ide s nama. Ona nije bila raspoložena za to, ali nas je pitala idemo li i na 'Interliber'. Zapravo nam to nije bilo na umu, ali kad nas je već podsjetila na to, šestašica i ja odlučismo otići i na sajam, vidjeti ima li zanimljivih knjiga.
Tako smo prvo otišli po hranu za tijelo. U Importanne centru smo smazali svako po hamburger i zalili ih Coca Colomn. Kad je bal ... to jest, ako smo već odlučili imati 'junk food day' onda neka bude i junk drink uz to. Hambaći su bilo OK, ali nisu nam prijali kao oni na plitvicama. Možda je zrak u pitanju ...
Punih trbušćića pošli smo na Interliber razgledati knjige. Prvi pogled odmah nam je pokazao da među ovom hranom za dušu isto ima puno 'junk food'. No, među kukoljem ima i dosta zlatnih zrna pšenice samo ih treba znati razdvojiti od smeća. Mali savjet - ne tražiti na onim najizloženijim, udarnim mjestima već po zakutcima polica i štandova. 

Tako smo i mi pronašli neke stvari.

Kupili smo svesku stripa Durica, Ivice Bednjanca. Durica je jedna vraški pametna i nadasve šašava curica koja već petnaestak godina izlazi u dječjem časopisu 'Smib'.

Pronašli smo osmi dio manga stripa 'Slatka čarolija', koji nam je falio u kompletu. Manga je japanski stil crtanja stripova koji se čita s lijeva udesno i od zadnje stranice prema naprijed. Pa smo kupili dvije priče, po principu kupiš jednu dobiješ dvije: Satni mehanizam i Torba katastrofe. 

I, najvažnije, pronašli smo 'Priručnik za djevojčice' - jednu mudru i praktičnu knjigu prepunu kreativnih ideja. 

Sve uz sajamske popuste, novčanik je brzo dosegnuo 'rock bottom' pa smo se pokupili doma da nas ne uvede u napast posegnuti za kreditnom karticom. Gdje bi nam onda kraj bio ...
unbeliever @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 12, 2009
Čovjek s violinom stao je u kut postaje L'Enfant Plaza podzemne željeznice u Washington DC i započeo svirati. Svirao je šest kompozicija, što je sve skupa trajalo nešto manje od sat vremena. Bilo je jutro, u vrijeme kad ljudi idu na posao, i procijenjeno je da je za to vrijeme pored violiniste prošlo oko tisuću ljudi. Većina je prošla ne zamjećujući ga, samo sedam ljudi je zastalo da bi poslušalo glazbu ali tek na kratko. Jedino stvarno zanimanje pokazala su malobrojna djeca koja su bez iznimke zastajala i s pažnjom slušala glazbu ali isto tako kratko jer bi ih njihovi roditelji odvukli na silu dalje dok su se mališani osvrtali unatrag ne bi li što dulje zadržali kontakt s umjetnikom.
Dvadeset i sedam prolaznika mu je ostavilo novac. Sakupio je ukupno trideset i dva dolara, ne računajući dvadeset dolara koje mu je htio dati jedini čovjek koji ga je prepoznao. Kad je završio sa sviranjem, nitko nije primijetio. Nitko nije zapljeskao, ni zatražio da svira još.

Umjetnik je bio Joshua Bell, trenutno najbolji američki violinist. Isti onaj Joshua Bell koji je dva dana prije toga napunio koncertnu dvoranu s prosječnom cijenom ulaznice oko stotinu dolara. Svirao je na Stradivarijevoj violini poznatoj pod imenom Gibson ex Huberman, vrijednoj tri i pol milijuna dolara. 

Pokus sa sviranjem u podzemnoj željeznici proveden je 12. siječnja 2007. godine, po ideji Gene Weingartena, novinara Washington Posta i sniman je skrivenom kamerom. Za svoj članak o tom pokusu Gene Weingarten će slijedeće godine dobiti Pulitzerovu nagradu. Pokus je proveden kao dio sociološkog istraživanja o percepciji, ukusu i prioritetima ljudi. 

Jedan od zaključaka ovog iskustva mogao bi biti: Ako nemamo vremena stati i poslušati sviranje jednog od najvećih svjetskih glazbenika, koji svira najbolju ikad napisanu glazbu, na jednom od najboljih instrumenata na svijetu - koliko mnogo drugih ljepota u životu propuštamo zbog žurbe? 

(Prva kompozicija koju je Joshua Bell svirao u podzemnoj bila je Chaconne, J. S. Bacha, za koju se većina glazbenika slaže da je najteže djelo ikad napisano za violinu. Mnogi su ju pokušali savladati ali malo ih je uspjelo. Koliko je djelo zahtjevno za sviranje, skoro isto je teško i za slušanje pa vas neću na to natjerivati. Zato u 'Hum with me...' poslušajte Bella kako svira Schubertovu Ave Maria, koju je kao drugu po redu svirao u postaji L'Enfant Plaza.)
unbeliever @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 9, 2009
Oče naš,
koji jesi na nebesima,
ime je tvoje u SMS-ima,
Neka bude tvoja volja,
da nam veza bude bolja.
Kako fiksna tako i mobilna.

Signal naš svagdanji daj nam danas,
i omogući nam razgovore naše,
kako i mi omogućujemo pretplatnicima našim,
i ne uvedi nas u Agenciju za telekomunikacije,
nego izbavi nas od koncesije.
Rrriiiinnnng.

unbeliever @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 8, 2009
...
When your time is through
My final wish for you
Is to count your blessings not your regrets
With peace inside your soul
And all that heaven holds
I hope you always know
I will pray for you
...
Tako pjeva Katherine Jenkins, meni draga sopranistica, a možete ju i vi poslušati ako kliknete na onaj gumbić tamo desno u 'Hum with me..."
unbeliever @ 00:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 7, 2009


Istoga dana kad je Vlada objavila datum predsjedničkih izbora, uključeni su semafori na novoj cesti koja je izgrađena od obnovljene Vukomeričke ulice, ulaza u V. Goricu kod Auto-Zubaka, pa do spajanja s ulicom Andrije Kačića Miošića kod crkve Sv. Petra i Pavla. Za sada semafori samo žmirkaju žuto, a križanja su prepriječena metalnim rešetkama.

Osim samog spoja sa Kačićevom, ostali dio ceste završen je prije pola godine, obilježen i sasvim sposoban za promet. Kao što sam već i spominjao, neki vozači su odškrinuli malo te rešetke pa se koriste cestom. I ja također izjutra obično izbjegnem gužvu skrećući na ovu prometnicu.

Nadali smo se otvaranju ove prometnice u vrijeme proljetnih lokalnih izbora, ali ništa od toga. Valjda je bilo dovoljno dionica na cesti Sisak-Zagreb (onih što vode iz kukuruza u šljivik) za potrebe predizborne promidžbe. Pa im nije trebalo otvarati cestu koja je tada završavala u blatnoj lokvi ispred crkve.

Na sad su već dulje vrijeme sve dionice gotove i obilježene, travica uz cestu posijana i zazalenjela, semafori trepću. A cesta se ne pušta u promet. Predizborna kampanja nije još službeno započela, tek se sakupljaju potpisi.

Znajući da je na ovogodišnjim izborima za gradonačelnika Velike Gorice pobijedio kandidat HDZ, pogodite koji predsjednički kandidat će rezati vrpcu na otvorenju ove ceste? Ne otvaram kladionicu jer kažu da je klađenje na događaje s poznatim ishodom protuzakonito.

unbeliever @ 11:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 4, 2009
Život svakog balona završi glasnim BANG! Ali poneki od njih prije toga iskuse ljepotu slobodnog leta nebeskim prostranstvom, pa makar poslije i skončali u nekoj šikari. 

Izgubljen
unbeliever @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 2, 2009
Svaki blog treba slike. A da biste prikazali slike na blogu one se negdje moraju nalaziti odakle ih možete 'polinkati' na vaš blog. Za smještanje slika postoje mjesta na internetu, takozvani 'image hosting' servisi. Većina od njih besplatni.
Od početka mog blogiranja, daleke dvijetisućeišeste, koristio sam servis ImageShack. U početku je bio sasvim u redu, ali su se pojavili problemi. Neke od mojih slika bi prestale biti dostupne. Mogle su se vidjeti na popisu ali linkovi koji su vodili do njih jednostavno više nisu radili. To bi se događalo sa oko deset posto slika godišnje. Ponovni 'upload' slike riješio bi problem, ali to je značilo i ažuriranje linka na blogu. Kako nisam mogao utvrditi nikakav sistem - koje slike i kada će postati nedostupne, postalo mi je naporno redovito pregledavati cijeli višegodišnji blog samo da bih utvrdio koje slike se više ne vide.

Pa sam napisao pismo podršci ImageShack servisa i ljubazno upitao rade li nešto na tom problemu i ima li nade da se to prestane događati. Nisu se udostojili odgovoriti.

Zato sam za sve nove postove počeo koristiti drugi servis, ImageNerd. Također i one slike koje bi postale nedostupne na ImageShacku prebacio bih na ImageNerd. Oko godinu dana sve je bilo u redu. A onda je odjednom čitav ImageNerd postao nedostupan. Tehnički problemi, napisaše administratori na web stranici servisa. I obećaše da će problem brzo riješiti, te da se niti jedna slika neće izgubiti. I stvarno, nakon par dana ImageNerd je opet bio on-line. Samo drugi dio obećanja nisu ispunili. Moj account je i dalje bio aktivan, ali ni jedne od mojih slika nije više bilo. Cirka oko stoosamdeset slika. Pa sam napisao pismo podršci ImageNerda i ljubazno upitao ima li nade da se moje slike ipak u dogledno vrijeme opet tamo pojave. Nisu se udostojili odgovoriti.

Pronašao sam novi servis, BoxStr. Djelovao je prilično dobro, osim slika prihvaćali su i datoteke s audio zapisom. To je bilo onda kad sam opet aktivirao rubriku 'Hum with me...' na blogu. Potrošio sam vikend da bih nakrcao gore svih stoosamdesetikusur slika, pa sve te linkove ažurirao na blogu. Bilo je mirno čitavih mjesec i pol.

A onda su prije par dana opet neke slike nestale. I to veći dio njih. Kliknuo sam na link BoxStr servisa, spremljen u 'favorites', ne bih li došao na web stranicu i eventualno saznao što se događa. Umjesto BoxStr stranice učitalo se sasvim nešto drugo - stranica servisa OpenDrive, koja mi je ponudila da otvorim account na tom servisu. Prvo sam mislio da sem nešto zabrljao s 'favorites' ali onda sam primijetio da na toj stranici piše: 'BoxStr.com becoming OpenDrive'. Nakon kraćeg istraživanja otkrio sam da je BoxStr ugašen. Samo tako, bez prethodne obavijesti e-mailom. Navodno je na web stranici pisala obavijest. Sad se umjesto njega nudi OpenDrive,  posve nov i poboljšan servis. Ali moje datoteke koje su bile na BoxStr-u su nestale. Zauvijek.

OK, idemo ispočetka. Otvorio sam account na OpenDrive-u. OpenDrive je ponudio jednu naizgled zgodnu stvar - integraciju s Windows Explorerom. Servis se pojavi u Exploreru kao lokalni disk i može se raditi 'copy-paste' datoteka. Iako je bilo nekih peripetija da to proradi, poslije sam u manje od sat vremena ponovo smjestio sve slike na njega. Pa sam počeo ažurirati linkove na blogu. Ups! manje slike su se pojavile kako treba, ali one malo veće vidjele su se samo djelomično. Falila bi im donja trećina ili čak polovina. A na onima koje bi se pojavile cijele, u donjem desnom uglu nalazio se 'watermark' s natpisom OpenDrive. Vidi, molim te. Dečki se dosjetili kako da ih besplatno reklamiram.

Napisao sam poruku administratorima OpenDrive-a i ostavio ju na forumu servisa, uz brojne druge poruke ljutih korisnika koji su isto kao i ja ostali bez svojih datoteka. Ne očekujem da će odgovoriti. Bar ne išta korisno.

Nedjelju sam potroši na potragu za novim image hosting servisom. Na nekim forumima pronađoh preporuku za Hotlink Files. Udomaćuje grafičke, audio i video datoteke. Po svemu sudeći ima najmanje dvije godine stabilnog rada  iza sebe. Sve ostalo - tek trebam otkriti.

I tako, sad sam u još jednom procesu prebacivanja slika na novi servis i ažuriranja linkova na blogu. Dok to ne završim neke slike će biti privremeno nedostupne.

Srebrni obrub ovog oblaka: kao iskusni korisnik sa skoro dvadesetogodišnjim iskustvom u nepouzdanim intenetskim servisima, sve datoteke imam sačuvane lokalno, tako da se ništa nije nepovratno izgubilo.

unbeliever @ 05:30 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 1, 2009
unbeliever @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Opet jedna noć vještica prošla, a moja šestašica, prvorođena i njen dečko pustili su svoju kreativnost s uzice ...

© Prvorođena
unbeliever @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.