Eto me nazad u domaju. Prođoh kroz nekolike evropske zemlje, vidjeh i dođivjeh svega i svačega zanimljivoga, pa ću o tome i napisati štogod kad uspostavim normalni ritam životni ritam, to jest kad malo raščistim poslove koji mi se nakupiše dok ja putovah. 

A ova rečenica što ju napisah punu prošlosvršenog aorista podsjeti me na jednu jezikolomku iz djetinjstva. 

"Prođoh kroz kotlokrpin vrt i kotlokrpino dvorište i vidjeh kotlokrpu, kotlokrpinicu i kotlokrpinu djecu."

Pa, dok ja uspostavljam normalni životni ritam, možete malo trenirati jezik izgovarajući ovu rečenicu. Onome tko ju izgovori tri puta za redom bez pogreške slijedi nagrada.

Tri osobe, Believer, Nonbeliever i Unbeliever stoje pred Ispitivačem koji nad njima provodi test osobnosti. Ispitivač svakom od njih pokaže na električnu utičnicu i postavi isto pitanje. 

Ispitivač: "Je li električna struja u ovoj utičnici opasna po život?"
Believer: "Ja vjerujem da nije opasna."
Ispitivač mu pruža čavao: "Želiš li se u to uvjeriti?"
Believer: "Nema potrebe da se uvjeravam jer ja vjerujem da je tako, i ništa me ne može razuvjeriti."

Ispitivač: "Je li električna struja u ovoj utičnici opasna po život?"
Nonbeliever: "Ja ne vjerujem da nije opasna."
Ispitivač mu pruža čavao: "Želiš li se u to uvjeriti?"
Nonbeliever: "Nema potrebe da se uvjeravam jer ja ne vjerujem da je tako, i ništa me ne može uvjeriti."

Ispitivač: "Je li električna struja u ovoj utičnici opasna po život?"
Unbeliever: "Ja vjerujem da nije opasna."
Ispitivač mu pruža čavao: "Želiš li se u to uvjeriti?"
Unbeliever: "Želim."
Uzima čavao i gura ga u utičnicu. Koji minut kasnije trljajući utrnulu ruku i tresući glavom na kojoj se nakostriješena kosa još lagano dimi, kaže:
"Ne mogu povjerovati da sam vjerovao to što sam vjerovao."

Believer i Nonbeliever u suštini su jednaki samo su im orijentacije suprotne. Niti jedan od njih nikad neće saznati da li je to u što on vjeruje ili ne vjeruje vrijedno vjerovanja ili nevjerovanja. Oni će trajno biti u svom malom raju koji su izgradili na temeljima svojih uvjerenja, zadovoljni i bez sumnji. Ali nikad im neće utrnuti ruka i zadimiti se kosa.

Unbeliever, naprotiv je nešto sasvim treće. On želi znati. On sumnja. Zato svako malo ima utrnuli ekstremitet i nakostriješenu zadimljenu kosu. Ali saznaje. I ne prestaje se čuditi vjerovanjima koja je nekad imao a sada ih više nema.

Vidim da je ova zagonetka pobudila dosta zanimanja. Hm, ne bih htio ovaj svoj blog pretvoriti u tematski - zagonetački. Ali možda vrijedi razmisliti o pokretanju jednog bloga koji bi se time bavio. Jednog dana kad budem imao nešto više vremena ...

Ova zagonetka očevima i sinovima je u suštini jednostavna. Imamo rečenicu koja nam opisuje situaciju: "Čovjek gleda u fotografiju koju drži u ruci i govori". Ona nam pomaže da vizualiziramo scenu, ali ne sadrži nikakve bitne informacije. Zagonetka glatko može proći i bez nje. Onda imamo rečenicu koja nam daje glavne informacije za rješavanje: "Ovoga čovjeka otac je mojega oca sin". Ova rečenica postavlja tri objekta (osobe) i dvije relacije među njima. Ali ona može imati više od jednog ispravnog rješenja. Čovjek na slici mogao bi biti njegov sin ali i njegov nećak. Zato je dodana još jedna rečenica: "Braće i sestara ja nemam", čime je isključen nećak kao rješenje i ostaje samo sin.   

U većini zagonetaka ove vrste postoje distraktori. Distraktor je namjerno ubačena informacija koja ima svrhu razmišljanje odgonetača uputiti u krivom smjeru, podalje od rješenja. Težina zagonetke zapravo najviše ovisi o distraktorima. Što su distraktori bolji to je teže riješiti zagonetku, koliko god ona zapravo bila jednostavna. U tome i je ona ljepota u zagonetkama, kad uspijete savladati distraktore, pa dođete do onog jednostavnog rješenja, lupite se po čelu i uzviknete "A-HA!".

U ovoj zagonetki izgleda kao da nema distraktora. Sve informacije nam pomažu u otkrivanju rješenja. Ali ... Naravno, uvijek ima taj prokleti "Ali..."! I u ovoj zagonetki postoji distraktor, samo ga valja pronaći. Tu sad dolazi prvi dio one moje teorije: distraktor je u tome što se čovjek koji gleda sliku odriče svoga ega, svoga "Ja". On govori o ocu osobe sa slike i o sinu svoga oca kao da je neka četvrta osoba, iako se u obje relacije radi o njemu samome. To izbjegavaje da sebe nazove uobičajenim terminom "Ja" nas udaljava od rješenja jer, pošto on sam ne govori o sebi, mi isto na neki način njega zapostavljamo prilikom rješavanja.

Postavlja se pitanje zašto odricanje od vlastitog ega tako djeluje na nas? Tu uskače drugi dio moje teorije koji kaže: mi živimo u doba Ega. U svojoj okolini ljude svrstavamo prema jačini njihovog Ega. Što je veći Ego, više ćemo pažnje posvetiti toj osobi. Ljude s manje izraženim Egom smatramo manje bitnima. A one koji se skoro potpuno odreknu svojega Ja, ta njih niti ne primjećujemo. I zato nam je upalio ovaj distraktor u zagonetki.

Dokaze za tvrdnju da živimo u doba Ega možete naći svuda oko sebe. Ponajbolji su u reklamnim medijima, jer reklamni stručnjaci jako dobro znaju šta nas najbolje pali - Ego. Poslušajte samo one subliminalno prošaputane rečenice na kraju reklame. "Brini o sebi." "Jer ti to zaslužuješ." I tome slično. Kupi novi mobitel jer on je napravljen posebno i samo za tebe (jest, u deset milijuna primjeraka).

Predizborno je vrijeme, pa poslušajte kako se stranke obraćaju vašem Egu. "Hoćete li vi glasati za one koji podupiru (tu sad dolazi neka ružna stvar) ..." Uopće nije bitna o kojoj je ružnoj stvari riječ i koja stranka to pitanje postavlja (uglavnom sve). Ono što je bitno je da oni žele kod vas izazvati reakciju: "Tko? JA? Ma ni mrtav." Žele vam isforsirati Ego. A kad jednom tako uzviknete onda će vam teško netko drugi promijeniti odluku. Ego ne dopušta.

Razmislite. Imate li vi nekih primjera?

Igrao se jutros malo na forumu. Volim zagonetke i premetaljke, pa tako postavih zajednici zagonetku:

Čovjek gleda u fotografiju koju drži u ruci i govori: "Braće i sestara ja nemam. Ovog čovjeka otac je mojega oca sin." Čiju fotografiju čovjek drži u ruci?

Očekivao sam da će točan odgovor pasti za desetak minuta. Ali ništa. U sat vremena tri odgovora, sva tri pogrešna. Pogledam večeras, maloprije - ni jedan odgovor više. Mrak totalni. Pa sam stavio na topic hint, da pomognem raji. Hint je grafički i izgleda ovako:


Prošlo je pola sata od tada. Ništa, niti jednog odgovora. Kaladonti trče gore dolje, brojalice se broje, a topic sa zagonetkama potonuo već na drugu stranicu. I pitam se - zašto se ljudima čini težak ovaj naoko jednostavan zadatak. Zapravo, stvarno je jednostavan. Tri osobe i dvije relacije. Nije problem zamisliti si to u glavi. A možeš i nacrtati na papiru. Kao na mom hintu. Ali ipak ljudima ne ide. Razmišljao sam o tome i imam teoriju, zanimljivu, ali neću ju sad iznijeti na vidjelo. Zanima me hoće li pasti neki komentar u tom pravcu.

Sjede tako Gospod Bog i anđeo Gabrijel na oblaku i dosađuju se. Pogleda Bog odozgora na Zemlju i bude mu muka. Te reče on Gabrijelu.

"Čuj, ovi ljudi što ih stvorih postali su veliko zlo. Lažu, kradu, ubijaju, ratuju, seksualno su izopačeni, ma da i ne nabrajam koja su sve zla prihvatili. Mislim da je došlo vrijeme da ih opet kaznim!"

Gabrijel će: "Da, i ja sam o tome razmišljao, ali mislim da to neće biti lako."

Bog: "Ma, šta, pustit ću opet kišu od četrdeset dana i sve ih potopiti, kao onomad kad je samo Noa preživio."

"Neće upaliti. Imaju brodove, nasipe, brane … Puno će ih preživjeti."

"Da ih satrem munjama i ognjem nebeskim, kao Sodomu i Gomoru?"

"I to slabo prolazi. Svaka kuća ima gromobran, naučili su graditi vatrootporne zgrade."

"A da pustim pomor, kugu, i druge boleštine?"

"Ma, za sve su to već otkrili lijekove. Kugu i koleru su potpuno iskorijenili. Još malo pa će naći i lijek protiv raka, a osim toga rak je prespor za naše potrebe. Sad već i pomalo manipuliraju genima …"

"Šta, otkrili su i kako smo ih kodirali?!?" zaprepasti se Bog.

"Jesu, jesu …" tužno klimne glavom Gabrijel.

Bog ponovo pogleda na Zemlju, slegne ramenima pa reče: "Tja, ipak su to moja djeca, moja kreacija. Neka ih još malo, možda sami izađu na pravi put. 'Ajmo mi nešto pojesti."

Gabrijel donese dva jogurta s ambrozijom i par peciva. Bog pogleda na jogurte i reče:

"Zašto mi stalno jedemo te jogurte i pecivo. Kad ćeš skuhati neko pravo jelo."

"Ah, ne da mi se kuhati samo za nas dvojicu …"

GANUTLJIVE OPASKE (Tin Ujević) Prerano sam se rodio za radovnušnosti zemlje. S vijekom moje duše umrle su gatke. Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne. I malenkost me o bitnom čaru uči. Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne, a u dnu vode sna tek me oblak muči. Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost i nejasnoću, što je sunce od jasnoće. Moja rijeka teče strujom zaboravnost, daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće. Od mene počinje era koja još ne poče. Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče, i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti. Ima pod mojom kožom predragog Narcisa, jer suviše je strastan naslijeđeni Adam. I moja usna slasni eter sisa, na crni usud nikad se ne jadam. Još ću na kraju voljeti vrline i pravi čovjek mene će da divi. Jer gade mi se pljuvačke i sline i shvaćam kad se prijateljski živi. Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu. Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo. Prostosrdno se čudim vandalizmu. Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo !