Blog - studeni 2006
nedjelja, studeni 26, 2006
Krenuh jutros na posao. (Da, znam da je nedjelja, ali kako već napisah u jednom od prijašnjih tekstova trenutno sam u stanju nadrapavanja zbog dodatnog posla kojega sam se prihvatio.) Naiđoh pored crkve taman kad je iz nje pokuljala masa vjernika u razilasku s jutarnje mise. Zaustavih se pred pješačkim prelazom i tako sam morao čekati da cijela ta procesija pređe cestu. Sad, možda baš i nisam morao, mogao sam ja uloviti neki trenutak i proći između njih, ali nešto mi je zaokupilo pažnju pa sam stajao cijelo vrijeme dok nisu skoro svi prošli.

Počeo sam promatrati lica tih ljudi i otkrivati emocije koje se u tim licima daju nazrijeti i značenja koja one nose. I vidio sam svašta. Najčešće - skrušenost. Idu tako bakice s izrazom koji govori - mi smo sitne i nevažne, ne obraćajte pažnju na nas, sudbinu svoju prihvaćamo kakva god bila. Pa onda ravnodušnost - evo smo obavili još jednu obvezu, idemo na slijedeću, nemamo nikakvih želja. Zatim zabrinutost - malome treba jakna za zimu a sad još traže tih tristo kuna za uređenje stepenica na crkvi. U nekolicine, jedan od sedam smrtnih grijeha, bahatost - jeste li svi vidjeli koliki sam ja prilog dao, nek se vidi 'ko ima. U malobrojnih mlađih dala se nazrijeti i ljubav. I da, moram priznati kod nekih se dalo vidjeti i spokoj, neko blaženstvo koje su ponijeli iz ovog susreta.

I tako stojim, gledam i čekam da nešto naiđe što do sada još nisam uočio, i fali mi cijelo vrijeme još jedna emocija a ne mogu se sjetiti koja. Pa rekapituliram, koje su ono tri vrline koje trebaju resiti pravog vjernika? Aha: ljubav, ufanje i nada! NADA!? To je to što mi cijelo vrijeme fali! Zašto ni na jednom licu nisam primijetio nadu? Gdje je nada?


unbeliever @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, studeni 25, 2006
ili:
Kako sam kupio vrijeme

Izađosmo u ranu jutarnju šetnju, moje zvijeri i ja. Još je bilo skoro sat vremena do zore i na ulici nije bilo ni žive duše. Po našem već ustaljenom protokolu, dok je Lora trčkarala u mojoj blizini, Gizmo je odjurio u noć. Tako on uvijek u početku nestane na neko vrijeme, kao da ima neke tajne poslove koje mora obaviti. Lora i ja nastavili smo ka livadi iza škole, pa puteljkom kroz polje i potom prema križanju s cestom. Tu nas negdje obično Gizmo presretne, bane iz mrakom zasjenjenih trava kao duh i prestrašio bi nas kad ne bismo već bili navikli da ga tu očekujemo. No, ovog jutra se nije pojavio na uobičajenom mjestu.

Lora i ja skrenuli smo u polje u kojem su stršali u zrak batrljci posječenih kukuruznih stabljika, tek toliko da potrošimo nešto vremena kako bi nas Gizmo sustigao. Prolazilo je vrijeme ali on se nije pojavljivao, pa smo krenuli nazad. Noć je bila vedra, no mjesec je već bio zašao i pri svjetlu udaljenih uličnih svjetiljaka sjene su bile žive i stalno mi se pričinjalo da je neka od njih poprimila obličje psa. Ali svaki put je bila varka. Ostavio sam Loru kod kuće i krenuo natrag potražiti Gizma. Svojeglav je i ponekad zna nasrnuti na prolaznike pa ga nije dobro ostaviti napolju jer će uskoro početi nailaziti ranoranioci koji idu na posao.

Prolazio sam polako istim putem, s vremena na vrijeme dozivajući zviždukom kroz zube, naizgled tihim ali koji sadrži ultrazvučne tonove dobro čujne psima. Nigdje Gizma. Skrenuo sam na puteljak iza škole i tu mi se pričini da se jedna od sjena ispred mene kreće. Nisko uz tlo počela se valjati magla, pramenovi su se uvijali kao da ih netko odozgora miješa velikom kuhačom, i teško je bilo sa sigurnošću raspoznavati oblike. Ali, da - sjena se kretala i išla je na desetak koraka ispred mene u istom pravcu. Ubrzao sam korak i sjena je isto ubrzala, održavajući isti razmak. Sigurno je Gizmo, pomislio sam, to je njegova navada da tako ide na distanci ispred mene kad još ne želi ići kući. Pozvao sam ga, iako sam znao da se neće odazvati. On je skitnica, navikao na slobodu bez kontrole i ovih godinu dana što je udomljen kod nas nije bilo dovoljno da se privikne na poslušnost.

Hodao sam dalje pored protivavionskog skloništa i hrpa zemlje navezenih pored njega sa obližnjeg gradilišta obilaznice. Magla je postajala sve gušća i sve sam teže razaznavao sjenu koja je kaskala ispred mene. U blizini križanja s cestom sjena je sasvim nestala u magli. Svijet je počeo nestajati u sivilu oko mene i sve je počelo ličiti na san. Produžio sam dalje, očekujući da će Gizmo dozvoliti da ga sustignem kod križanja. Nikad nije prelazio cestu, kao da je tu granica sa zabranjenim teritorijem.

Došao sam do samog križanja. Tu je magla bila nešto rjeđa, kao neko zatišje u sredini uragana, sa svih strana okruženo zidom sivila. Bezvremenski proplanak usred kontinuuma. Sjena je bila tu, ali nije to bila ona sjena koju sam slijedio. Ova je stajala uspravo u visini odrasla čovjeka. Čovjek u širokoj vjetrovci s duboko navučenom kapuljačom. Podsjetio me na hip-hopera. Još ako nosi široke hlače koje se vuku po tlu … noge se nisu vidjele jer su nestajale u gušćem sloju magle pri zemlji.

"Dobro jutro", reče sjena.

"D..dobro jutro.", odvratih, "tražim psa …".

"Ne treba tražiti ono što nosiš sa sobom."

"Pa, ne bih baš rekao da ga nosim. Odlutao je i ne želi ići kući."

"Ne govorim o Gizmu."

"Otkud znaš njegovo ime?"

Pitao sam se da li me to netko poznat zafrkava. Lice se nije vidjelo ispod kapuljače.

"Ja znam jako puno stvari. Ne sve, ali skoro sve."

Htjedoh upitati tko je on, ali čim sam u mislima formulirao pitanje ono je postalo nepotrebno. Znao sam.

"O čemu govoriš?"

"O odluci. O onome što želiš učiniti."

"Mnogo toga želim učiniti a malo je vremena. I ne znam da li sad korisno trošim to vrijeme."

"Vrijeme je roba kojom ja trgujem. Možeš ga imati koliko ti treba. Sad uopće ne trošiš svoje vrijeme, jer ovo vrijeme za naš razgovor ti ja poklanjam. Shvati to kao marketing."

"Tvrdiš da mogu imati vremena za sve što želim napraviti, proživjeti i postići?"

"Samo za ono što istinski želiš učiniti. Ne i za ono što samo misliš da želiš, niti ono što drugi od tebe traže a to nije stvarno tvoja želja."

"Kako mogu znati želim li nešto istinski ili mi je ta želja nametnuta?"

"Nikad nećeš znati sa sigurnošću. Želje su vrlo nepouzdane. Ja ti ipak mogu jamčiti toliko vremena koliko je potrebno za ostvarenje tvojih istinskih želja. Postoji cijena, dakako."

Nisam ni sumnjao da postoji cijena, i nisam morao pitati kolika je. Međutim, sad kad je izrečena ponuda i spomenuta cijena ovaj razgovor je prešao u domenu pregovaranja. Stvar me počela zanimati. Trenirani sam pregovarač i znam da se ne smije prihvatiti ponuda koja sadrži neizvjesnost ako se ne ugovori neko osiguranje.

"Tvoja ponuda nije precizno definirana a cijena je visoka. Moraš mi dopustiti dodatni uvjet kako bi ponuda bila prihvatljiva."

Nastala je kratka tišina. Možda samo djelić sekunde, možda vječnost - ne mogu znati jer to vrijeme nije bilo moje.

"Jak si pregovarač. Zaista, u mom ugovoru postoji prostor za jedan dodatni uvjet, obavezan sam to omogućiti. Samo, vrlo rijetki to traže. Nisu informirani. Dobro, koji je tvoj uvjet?"

"Rekapitulirajmo. Ti nudiš sve vrijeme potrebno za ostvarenje mojih istinskih želja, ali pojam "istinske želje" nije precizno definiran. Prema tome može se dogoditi da to vrijeme bude jako dugo ali i vrlo kratko. Moguće je da imam puno želja i da ću dobiti mnogo vremena za njihovo ostvarivanje. Ali postoji i mogućnost da ja uopće nemam niti jednu istinsku želju i tada bi moje vrijeme istog časa završilo a ja bih platio punu cijenu."

"Tako je." reče sjena ispod kapuljače. Zapravo, nije bilo moguće reći da li on zaista govori jer mu se lice nije vidjelo. Ali riječi sam čuo.

"Onda evo mog dodatnog uvjeta. Neizvjesnost na mojoj strani uravnotežiti ćemo uvodeći neizvjesnost i na tvoju stranu. Svoju cijenu moći ćeš doći naplatiti samo jednom, bilo kojeg dana - sutra, prekosutra, za sto dana ili za sto godina. Kad god da dođeš, prije isplate ja ću bacati novčić onoliko puta koliko je proteklo dana od našeg ugovora do dana kad dođeš po isplatu. Da bi dobio svoju isplatu moraš dobiti samo jedno od tih bacanja. Dakle, ako dođeš sutra baciti ću novčić samo jedan puta. Okrene li se glava, dobio si i možeš uzeti svoju cijenu. Okrene li se pismo, nećeš dobiti ništa a moje vrijeme ostaje moje. Dođeš li prekosutra bacati ću novčić dva puta a ti dobijaš ako u jednom od ta dva bacanja okrenem glavu. Dođeš li za sto dana, bacati ću novčić sto puta i ako samo jednom u sto bacanja okrenem glavu ti dobijaš isplatu. Kako vidiš, sa svakim danom sve više raste vjerojatnost za tvoj dobitak, a opet meni daje nade da nećeš doći jako brzo jer ćeš željeti biti što sigurniji u naplatu duga."

Nakon još jedne stanke nemjerljivog trajanja sjena reče:

"Prihvaćam."

"Dobro, što sad? Potpisujemo krvlju ugovor na pergamentu od kože daždevnjaka ili tako nešto?"

Sjena se nasmije.

"Ta, to su samo simboli stvoreni u mašti ljudi koji ne mogu sagledati sami sebe. Kao što rekoh - ne traži ono što nosiš sa sobom!"

Magla se počela kovitlati i zaklonila sjenu, a zatim ju je nalet vjetra počeo rastjerivati s križanja. Kroza sve tanju maglu počele su se probijati crvenkaste zrake zore. Posve sam stajao sam na sred križanja.

Gizmo je sjedio u travi pored ceste i gledao me. Izraz u njegovim očima kao da je govorio - ja sam svoje učinio, a ti?

Prišao sam mu, zakvačio povodac za alku na njegovoj ogrlici i počeškao ga iza oba uha. Kao da je samo to čekao, ustao je i krenuo prema kući, povukavši me prilično naglo.

"Polako, Gizmo, nikud nam se ne žuri. Mislim da imamo puno, puno vremena. Vidiš, samo treba željeti."

© Unbeliever, 2006.


unbeliever @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 21, 2006

Ove riječi napisala je na zidu tajanstvena ruka bez tijela koja se pojavila niotkuda za vrijeme velike gozbe na dvoru kralja Belshazzara, nasljednika Nebuchadnezzarovog. U velikom strahu, kralj je pozvao proroka Daniela da mu protumači značenje teksta. Daniel je natpis protumačio kao božje upozorenje kojemu je značenje otprilike ovakvo: „Tvoja djela su prebrojana (mene) i izvagana (tekel) i nađen je manjak, tvoje kraljevstvo bit će razdijeljeno Perzijancima (Upharsin).“

Eto, na mom blogu pojavilo se niotkuda tajanstveno lice koje izjavi da je moj blog prebrojan i izvagan i evo što je pronađeno: 



Ajme, dani su mi odbrojani! Moj blog ne vrijedi ništa! Što ću sad? Hm, nisam ja ipak Belshazzar i ne treba mi Daniel. Malo kodiranja u HTML otklonit će sudbinu hudu s mog bloga. Slikajte se, perzijanci! Eto: 


My blog is worth $1,000,000.00.
How much is your blog worth?




unbeliever @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 0

Nađi vremena za rad - to je cijena uspjeha
Nađi vremena za razmišljanje - to je izvor moći
Nađi vremena za igranje - to je tajna vječne mladosti
Nađi vremena za čitanje - to je izvor mudrosti
Nađi vremena za prijateljstvo - to je put ka sreći
Nađi vremena da voliš i budeš voljen - to je hrana za dušu
Nađi vremena da dijeliš - ovaj život je prekratak za sebičnost
Nađi vremena za smijeh - to je glazba srca
Nađi vremena za snove - to je tvoj prijevoz do zvijezda. 
* * *
Nađi vremena za svoj blog - to je put ka boljem ratingu.


unbeliever @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 11, 2006
Brojilo komentara na blogu navrtilo mi je danas brojku 200. Nekome je to možda sića ali meni se učinilo dostojno proslave. Poželjeh otvoriti bocu šampanjca i to baš onako kako ih otvaraju na feštama naših novovijekih skorojevića - otfikariti grlić boce sabljom il' katanom. Al' nećeš - nemam ja u kući nikakvog oružja većeg od kuhinjskog noža. Probam s onim najvećim. Ma kakvi, samo sam malo zagrebao po omotaču oko grlića. Al' sad više nema odustajanja. Da mi vidimo 'ko će tu koga ... Odem do prijatelja, on je lovac, možda ima kakvu sablju pri ruci. Ništa, kaže on, imam samo ovu dvocijevku. E, sad, tu je već ponos u pitanju, ta neću pokleknuti pred jednom običnom bocom. Daj amo tu tandžaru!

I tako ...





unbeliever @ 18:27 |Komentiraj | Komentari: 0
Kao mladić (započe svoju priču Ratnik) potovao sam mnogo svijetom, svuda gdje sam osjećao priliku zaraditi nešto svojim mačem. Sudbina me tako nanese i u grad Qal'at Sim'an gdje ostadoh neko vrijeme našavši posla kao stražar u bogatog trgovca voćem. Bilo mi je lijepo tamo, uživao sam u slobodno vrijeme šetati ulicama punim užurbanog naroda, toliko različitim od ulica mirnoga sela u kojem sam odrastao.

Jednog ljetnog predvečerja išao sam ulicom kroz koju do sada još nisam bio prošao. Ulica je završavala na malom trgu ispred stare mošeje. Trg je bio pun ljudi od kojih je većina stajala u zbijenoj gomili ispred mošeje. Došavši na trg, pođoh na stranu lagano šetajući rubom, ne približavajući se gomili. Mišljah kako će uskoro početi molitva, a kako ne bijah njihove vjere ne htjedoh ometati običaje domaćina u čijem gradu sam gost. No, toliko sam znao da je ovdje običaj moliti se u smiraj, a do zalaska sunca je još bilo dosta vremena, pa sam postao radoznao. Prišao sam bliže vidjeti da li možda neki velikodostojnik govori narodu sa stepenica mošeje, ali tamo nikog nije bilo. Prostor ispred ulaza u mošeju je bio prazan a ljudi su se okupili u polukrugu i stajali šuteći, glava zabačenih unatrag, pogleda uprtih nekud u visinu, kao da je sunce na svom putu ka sutonu zapelo za jedan od minareta.

Pogledah i ja u tom pravcu te tek tada spazih kako na ogradi minareta, oko šezdedeset lakata visokom, stoji čovjek.

"Tko je to?" upitah čovjeka pored sebe.
"To je Da'arud Al-Hayy, Letač." odgovori mi on, ne spuštajući pogled s minareta.
"Neće li pasti odozgora?" zapitah.
"Gledaj." odvrati čovjek i zašuti.

Trenutak poslije, na moje zaprepaštenje, mala tamna figura Letača Da'aruda kao da se ukoči i lagano se prevalivši preko ruba ograde propade u dubinu poput kamena. Dah mi je zapeo u grlu, kao i nekolicini ljudi blizu mene, ali ostali su samo s tihom pažnjom promatrali što se događa. Tada se dogodi čudesna stvar. Da'arud raširi ruke poput krila i njegov pad se pretvori u glatki let visoko nad glavama gomile. Letio je lijevo i desno, spuštao se dolje i potom opet uspinjao u visine, izvodio okrete i na kraju se sasvim nježno spustio na onaj prazan prostor ispred mošeje. Kad je bosim nogama dotaknuo kamen okrenuo se gomili, podigao ruke i uzviknuo "Bog je velik!" Gomila mu je odvratila istim uzvikom, kao iz jednog grla. Zatim su se počeli razilaziti, a Letač je stajao pred ulazom u mošeju i samo se blago smiješio. Neki od ljudi su mu prilazili, dodirivali njegova ramena i izgovarali njegovo ime. 

"To je stvarno čudesno" rekao sam čovjeku koji je stajao pored mene.
"On leti uvijek prije svetog dana" reče čovjek i pogleda me "Čudi me da već dosada nisi čuo za Da'aruda Al-Hayya."

Čvrsto sam odlučio razgovarati s Letačem. Zato sam pričekao da se ljudi oko tog zapanjujućeg čovjeka raziđu te sam mu prišao i zamolio da mi ukaže čast i popije čaj sa mnom.

Letač je pristao s ljubaznošću koja se mjerila s maloprije izvedenim čudesnim letom. Ušli smo u obližnju čajanu na početku ulice bojadisara. Izbliza Letač je izgledao sasvim obično, onizak, mršav, izborana lica. Ništa na njemu nije upućivalo na to da posjeduje tako izvanredan dar. 

"Oprosti mi na mojoj radoznalosti, ali stranac sam u vašem gradu i nigdje još ne vidjeh ništa slično tvom letenju, a proputovao sam mnoge zemlje i gradove. Kako to da od svih svetih ljudi jedino ti imaš taj dar?"

"Ravnoteža." Odgovori on, blago se smiješeći. Bio sam iznenađen.

"Mačka ima ravnotežu, pa ipak mora čekati golube da slete kako bi ih ulovila."

"Ja govorim o drugoj vrsti ravnoteže. Ravnoteži između Boga i Đavola, koju je Bog, kao što znaš, stvorio vrlo složenom i delikatnom."

"Objasni mi, o učitelju!" uskliknuh.

Naručio sam vino, ali Da'arud odbije i ostade pri čaju, te mi ispriča tajnu svog leta.

"U svim delikatnim stvarima mora se djelovati s velikom pažnjom. Tako je i s mojim letenjem. Mnogi ljudi puno svetiji od mene vezani su za zemlju kao kamenje. Mnogi drugi živjeli su životima kojih se i sam Đavo posramio, pa ipak se nisu digli ni za pedalj od tla. Samo ja, ako mi oprostiš što će zvučati malo samozadovoljno, našao sam savršenu ravnotežu između moje dobre i loše strane. Svake godine, prije svetih dana, ja pažljivo namještam svoju vagu dobra i zla. Moram počiniti male nepodopštine ili djela vjere kako bi obje strane vage bile savršeno uravnotežene. Tako, kad skočim sa mošeje, ni Bog ni Đavo ne mogu položiti pravo na moju dušu jer je ona na savršeno jednakoj udaljenosti od obojice. Stoga ja ne mogu pasti i umrijeti, nego me oni nose kako bi sačekali neko drugo vrijeme kad će odluka o mojoj duši biti jasnija." On se opet nasmješi i iskapi svoj čaj.

"Ti si, znači, neka vrsta ploče za kalah na kojoj se bore Bog i Đavo?" pitao sam s nevjericom.

"Leteća ploča, da ..." smijao se Letač.

Još smo dugo razgovarali i sjene su se oduljile u ulici bojadisara. Ja se nisam dao lako uvjeriti kako je običnom smrtniku moguće tako pažljivo živjeti da postigne savršenu ravnotežu dobra i zla. Pretpostavljao sam da ima neka druga tajna iza njegovog letenja, ali Letač je ostajao tvrdoglavo pri svojoj priči. Najzad je predložio da se popnemo na minaret gdje će mi pokazati da nema nikakvih pomagala i skrivene užadi za letenje.

Ja sam bio već prilično pijan a Da'arud, iako nije pio ništa osim čaja, bio je ispunjen nekom čudnom žudnjom da ponovo poleti. Popeli smo se uz mnoge zavojite stepenice do uskog balkona koji je poput krune okruživao minaret. Svježi večernji lahor i svjetla grada koja sam ugledao duboko ispod sebe, načas me rastrijezniše te rekoh:

"Slušaj, sad mi se tvoja priča čini sasvim prihvatljivom. Siđimo dolje i popijmo još čaja." Bilo mi je hladno, a nikad se nisam dobro osjećao na visinama.

Da'arud nije htio odustati. S lakoćom se popeo na ogradu balkona i zakoračio u prazninu. Lebdio je tamo poput pčele, na dva lakta od ograde.

"Ravnoteža!" uskliknuo je sa izrazom zadovoljstva.

"Ali, da li je dobro djelo kojim samo za mene pokazuješ svoju vjeru u točnoj ravnoteži s grijehom ponosa koji osjećaš pri ovoj demonstraciji?" upitah.

Letačeve obrve se malo skupiše kao da mu je kroz glavu prošla misao o nečemu na što nije prije pomislio. Trenutak kasnije, s krikom zaprepaštenja, strmoglavio se u dubinu. Skupio sam svu hrabrost i pogledao preko ograde balkona na nepomično tijelo koje je, u vrlo neprirodnom položaju, ležalo na stepenicama ulaza u mošeju. 

© Unbeliever, 2006. 

unbeliever @ 16:24 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, studeni 3, 2006
"Rad, rad i samo rad ..." žalio se jedan mravac u crtiću. Tako nekako i ja u zadnje vrijeme. Zagrizao u posao i ne puštam, kao buldog. Posao ozbiljan i ne smiješ se s njim zezat, a opet ne smiješ toliko ozbiljnosti imat u životu, to škodi zdravlju. Pa se sjetih da već dugo nisam stavio na blog lakunoćnu pjesmu i sjetih se Monty Pythonovaca, i njihove pjesme:


Always look on the bright side of life
(by Eric Idle & Monty Python)

Some things in life are bad
They can really make you mad
Other things just make you swear and curse.
When you're chewing on life's gristle
Don't grumble, give a whistle
And this'll help things turn out for the best...

And...always look on the bright side of life...
Always look on the light side of life...

If life seems jolly rotten
There's something you've forgotten
And that's to laugh and smile and dance and sing.
When you're feeling in the dumps
Don't be silly chumps
Just purse your lips and whistle - that's the thing.

And...always look on the bright side of life...
Always look on the light side of life...

For life is quite absurd
And death's the final word
You must always face the curtain with a bow.
Forget about your sin -
give the audience a grin
Enjoy it - it's your last chance anyhow.

So always look on the bright side of death
Just before you draw your terminal breath

Life's a piece of shit
When you look at it
Life's a laugh and death's a joke, it's true.
You'll see it's all a show
Keep 'em laughing as you go
Just remember that the last laugh is on you.

And always look on the bright side of life...
Always look on the right side of life...

(Come on guys, cheer up!)
Always look on the bright side of life...
Always look on the bright side of life...
(Worse things happen at sea, you know.)
Always look on the bright side of life...
(I mean - what have you got to lose?)
(You know, you come from nothing –
you're going back to nothing.
What have you lost? Nothing!)

Always look on the right side of life...
 

A kako znam da me uvijek, kad ubacim neku pjesmu na stranom jeziku, ubrzo netko pita za prijevod - eto sam se potrudio i oko toga.


Na ljepšu stranu života gledaj ti
(Prepjev © Unbeliever 2006.)

Kad crno ti se piše
I izludit hoćeš više
I kletva ti je srcu draga tad
Kad te tvrda žlundra muči
Ne gunđaj, već zviždući
I sve će ti na bolje krenut sad

I ... na ljepšu stranu života gledaj ti ...
na svijetlu stranu života gledaj ti ...

Ako trul je život cio
Nešto si zaboravio
A to je osmijeh, pjesma, ples i smijeh...
Kad u dreku si do grla
Junačino vrla
Skupi usne i zazviždi – nije grijeh

I ... na ljepšu stranu života gledaj ti ...
na svijetlu stranu života gledaj ti ...

Jer život je apsurdan
I do smrti je čudan
Nakloni se dok zavjesa se spušta
Zaboravi na grijeh –
Daj publici svoj smijeh
Uživaj – sve do posljednjega gušta

Pa na ljepšu stranu smrti ti pogledaj
Tek što ćeš ispustit zadnji izdisaj

A život ti je drek
Na drugi pogled tek
Život je smijeh a smrt je šala, fakat
Gle, sve je to burleska
Nek se smiju, neka sve treska
Jer tvoj je zadnji smijeh kad dođe vakat.

I ... na ljepšu stranu života gledaj ti ...
Na pravu stranu života gledaj ti ...

('Ajmo dečki, življe malo!)
Na ljepšu stranu života gledaj ti ...
Na ljepšu stranu života gledaj ti ...
(I gore stvari se dešavaju na moru, da znate.)
Na ljepšu stranu života gledaj ti ...
(Mislim – šta možeš izgubiti?)
(Znaš, nastao si iz ničega -
Sad se vraćaš u ništa
Šta si izgubio? Ništa.)

Na pravu stranu života gledaj ti ...

unbeliever @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.