Blog - listopad 2009
subota, listopad 31, 2009
Dok čekam da mi operu moju vozilicu, u birtiji prekoputa praonice čitam u Jutarnjem Tomićevu kolumnu, gdje se bavi temom jezika nam Hrvatskoga. 

Maternjeg. 

Pa se priupitah  zašto se maternji jezik zove baš maternji a ne očinji, očinski iliti ćaćin?

Bit će zato što ćaća teško dođe do riječi.  

unbeliever @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, listopad 27, 2009
. Neki ljudi su poput olovke - gdje god prođu ostave svoj trag.

Neki ljudi su poput knjige - otvoreni i puni mudrosti.

Neki ljudi su poput lopte - nikad ne znate kamo će odskočiti.

Neki ljudi su poput neonske reklame - čas svijetle, čas su mračni.

Neki ljudi su poput džepnog nožića - oštri, pouzdani i uvijek pri ruci.

Neki ljudi su poput balona - naduveni, puni zraka i spremni da se raspuknu.

Neki ljudi su poput kolica u supermarketu - nikamo ne idu ako ih ne gurate.

Neki ljudi su poput dječjeg zmaja - morate ih držati na uzici da ne bi odletjeli i izgubili se.

Neki ljudi su poput zlatnog sata - dragocjeni, tihi i neumorno rade.

A neki su, pak, poput pasjeg dreka - ima ih posvuda ali ne želite nagaziti na njih.

unbeliever @ 20:30 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 19, 2009
Čeprkao malo po nekim knjigama pa me podsjetilo ... 

Hunting-Song of the Seeonee Pack
(Rudyard Kipling)

As the dawn was breaking the Sambhur belled
Once, twice and again!
And a doe leaped up, and a doe leaped up
From the pond in the wood where the wild deer sup.
This I, scouting alone, beheld,
Once, twice and again!

As the dawn was breaking the Sambhur belled
Once, twice and again!
And a wolf stole back, and a wolf stole back
To carry the word to the waiting pack,
And we sought and we found and we bayed on his track
Once, twice and again!

As the dawn was breaking the Wolf Pack yelled
Once, twice and again!
Feet in the jungle that leave no mark!
Eyes that can see in the dark--the dark!
Tongue--give tongue to it! Hark! O hark!
Once, twice and again!


Lovna pjesma Seeonee čopora
(Rudyard Kipling)
 
Kada je zora granula, zarikao je Sambar
Jednom, dvaput i opet!
Poskočila je košuta, poskočila je košuta
Sa izvora u šumi gdje divlji jeleni piju.
U izvidnici kad sam bio, sam sam to vidio
Jednom, dvaput i opet!

Kada je zora granula, zarikao je Sambar
Jednom, dvaput i opet!
I vuk se odšunjao, vuk se odšunjao
odnijeti vijest čoporu koji čeka.
Mi tražismo, i nađosmo i slijedismo njegov trag
Jednom, dvaput i opet!

Kada je zora granula, čopor vukova je zaurlao
Jednom, dvaput i opet!
To su noge što u džungli ne ostavljaju traga
Oči što vide kroz mrak – kroz mrak!
Lajte - o zalajte! Snažno! Još jače!
Jednom, dvaput i opet!



unbeliever @ 22:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 18, 2009
© Šestašica

unbeliever @ 20:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Stojim pored prozora u sobi s tamnocrvenim tapetama jedva zamjetljivog uzorka, bogatih štukatura na stropu i zidovima. Rekoše mi - u ovoj se sobi rodio Ksaver Šandor Gjalski.

Kao da čujem to sitno dijete koje svoj prvi glas svijetu upućuje zajedno s udaranjem dvjestogodišnje ure koja najavljuje ponoć, a primalja uplašeno uzvikuje: "Die Geisterstunde!". Čas duhova. I kao što će poslije napisati Gjalski da su ga praznovjerice i duhovi pratili ostatak života, tako i ja zamišljam da duh velikana hrvatske književnosti još obilazi ovim hodnicima i prostorijama, gleda kroz prozore u okoljnji zagorski krajolik i bilježi crtice za još nenapisane pripovjetke. Lirik Gjalski bio je jako emotivno vezan za svoj kraj. 

Gledam kroz prozor niz blagu padinu brežuljka. Tik do rodne kuće Ksaverove je farma purana. Kočopere se u dvorištu i šire repove na blistavom suncu prohladnog jesenjeg dana. Odmah iza su nekakve zgradurine, kao skladišta. Pa kružni tok ceste koja je priključak Zaboka na autocestu Zagreb-Maribor. Dalje prema autocesti su pogoni tvrtke koja se bavi prikupljanjem i preradom otpada.

Ne, nije to onaj krajolik u koji se još u djetinjstvu zaljubio Ljubo Babić. 

'Znaš, tu ti se sad sastaju oni ... bossovi' - kaže kolega koji stoji pored mene. Sadašnji vlasnik doma Gjalskoga nije književnik, iako su njegova epistolarna djela prije nedugo vremena bila prilično popularizirana u medijima. Ako ga netko već mora kategorizirati, smjestit će ga u kategoriju poduzetnik. Zbog nekih stvari koje je poduzeo sada sjedi u zatvoru, ali dom Gjalskoga je i dalje njegov.

Izlazim iz sobe. U dnu hodnika je obiteljska kapelica Babićevih. Cvijeće je u vazi i svijeće stoje pored. Nisu upaljene. Kapelica je zatvorena teškom čipkom od kovanog željeza. Pitam se je li namjera nama prepriječiti pristup oltaru, ili onome s raspela onemogućiti bijeg?

Bio sam u krivu. Duh Ksavera Šandora Gjalskoga ne stanuje više ovdje. 

P.S.: Za vašu informaciju, sutra u Zaboku počinju tradicionalni Dani Ksavera Šandora Gjalskog.

unbeliever @ 11:50 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 13, 2009
. Popodnevni sastanak, dio procesa strateškog planiranja čiji smo novi ciklus započeli prije dva tjedna. Današnja tema: analiza strukture organizacije. Raspravljamo o načinima na koji sadašnja struktura stvara probleme u poslovanju i o inicijativama za rješavanje tih problema. Rasprava traje već skoro tri sata. Iznose se razni prijedlozi, ali uvijek ima i prigovora tim prijedlozima. U više navrata se ponavalja, mada različito izražen, suštinski isti argument: kao, ne možemo neke stvari uraditi jer smo opterećeni dosadašnjim iskustvima, to nas ograničava.
Jednog iz uprave to je ponukalo da kaže kako se ne bismo trebali opterećivati prošlošću jer tako sami sebi stvaramo barijere kojih možda zaista i nema. To mi se svidjelo pa sam im ispričao priču o buhama iz buvljeg cirkusa.

Buvlji cirkus je nevelika kutija, otprilike kao kutija za cipele. Unutra je desetak buha koje se pentraju i skakuću po raznim sitnim spravama postavljenim u kutiju. Da bi ljudi mogli gledati kako se buhe produciraju, kutija je odozgora otvorena. Stranice kutije nisu više od dvadesetak centimetara. 

Odrasla buha može skočiti uvis i do šezdeset centimetara, i buhe bi lako mogle preskočiti stranice kutije i pobjeći u slobodu. Međutim, buhe u buvljem cirkusu nikad ne skaču više od stranica kutije. Zašto buhe ne iskoriste sposobnost koju imaju? Kondicionirane su svojim iskustvom.

Trening buha za buvlji cirkus počinje tako da ih se stavi u praznu kutiju. Kutija se pokrije staklenom pločom. Buhe, naravno, ne znaju za staklo i misli da je iznad njih slobodan prostor. Zato prvo što učine jest da pokušaju iskočiti iz kutije. Zveknu glavom u staklo. Pokušavaju ponovo i ponovo i svaki put opale glavom. Najzad shvate da ne smiju skakati tako visoko i skok prilagode tako da skaču najviše što mogu a da ne boli glava, tik pod stakleni strop. Nakon što buhe nauče lekciju staklo se može ukloniti, a buhe više nikad neće skakati više od stranica kutije. 

'Ali mi nismo buhe' - čuo se komentar sa strane.

'Onda se nemojmo ponašati kao buhe' - rekoh.

unbeliever @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 12, 2009
Jučer je sunce, kao za oproštaj, napravilo nezaboravan vatromet na niskim oblacima koji su izviđali teren za današnju kišu. 


<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

unbeliever @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
. ... i nezavidnu razinu opće kulture.

Izjavila Seve da će svojoj kćeri dati ime po djevojčici Koko iz dječjih romana Ivana Kušana.

Seve, Seve, ako već nisi čitala Kušana mogla si bar pogledati na Internetu lektire koje prepisuju zabušanti lijeni uzeti knjigu u ruku. Tamo ti lijepo piše da je Koko nadimak dječaka koji se zapravo zove Ratko. Tako bi bar izgledalo da imaš i mozgić. Ovako, sve ostade na trbušćiću. 

unbeliever @ 20:35 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 11, 2009
. Kiša se noćas dobro ispadala. Ali nigdje blata nema. Jutros izađosmo na livadicu iza kuće, trava je mokra ali zemlja je još uvijek tvrda.

Nije ni čudo. Kiše odavno nije bilo i zemlja se skorila i raspucala. Evo kako je izgledala livada još koliko jučer popodne. 

Trebat će dani i dani kiše da napoje ovu žednu zemlju.
unbeliever @ 09:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, listopad 10, 2009
iliti
Preko trnja do palačinki

. Austrijske palatschinken, češke palačinky, slovačke palacinky, ruski blinčiki ili naprosto naše palačinke, sve su dobile ime po latinskoj riječi 'placenta' koja u osnovi znači kolač. (Je, je .. i ja sam se začudio kad sam to naučio.) Latini su pak ovu riječ razvili od grčke riječi 'plakóeis' (πλακόεις), koja znači plosnat, pločast. Tako zapravo izraz placenta označava plosnati kolač. A to su palačinke. Medicinsko značenje pojma placenta najvjerojatnije je i nastalo zbog toga što placenta kod ljudi prilično liči na poveću palačinku.

Elem, u našoj obitelji ustalila se tradicija da tata subotom ujutro peče palačinke za doručak. Tako sam ja i jutros orno ušao u kuhinju pjevajući "Paaalačinka, paaalačinka, palačinka, palačinka, palaaaačinkaaa..." na ariju 'Halelujah' iz Handelova ' Mesije'. Kako je tamo supruga bila zaokupljena pospremanjem čistog posuđa u ormare, prisjetio sam se da mi je šestašica sinoć spomenula da treba nabaviti Nesquick za palačinke jer da ga više nema. Provjerih ima li gdje tajnih zaliha. Nema pa nema. Skoknuh do dućana po Nesquick dok se kuhinja oslobodi za moje kuharske čarolije.

Nakon što se Nesquick pridružio želeu od kupina i pekmezu od ribizla, pripremih tijesto za palčinke i stavih tave da se griju. Obično pečem palačinke u dvije tave paralelno. Ulijem prvu palačinku u tavicu ali ona mi nešto slabo cvrči. Pogledam ispod tavice u plinski plamenik a plamen tamo na pola koplja. Zavučem se pod sudoper i prodrmam plinsku bocu. Plamen malo živne ali potom se opet pokunji i postane autističan. Nakon još jednog drmanja plamen baci zadnji bljesak i umrije izgovorivši posljednji 'puf'. Mašala. Ostadosmo bez plina.

Nema druge, treba skinuti bocu i poći po plin. Što je lakše reći nego učiniti, jer da bi se izvukla plinska boca ispod sudopera treba prvo izvaditi odatle vreću s par kila krumpira, pet šest boca raznovrsnih sredstava za čišćenje, kutiju s deterdžentom za suđe, dvadesetak boca što punih što praznih od ulja, octa, vina, šljivovice, travarice, uključujući i 'Bakarsku vodicu' koja tu stoji već pet-šest godina i ako ju netko popije vjerojatno će izazvati novi skandal u našem zdravstvu.

Boca je najzad oslobođena i utrpana u prtljažnik moje vozilice. Stižem na benzinsku postaju, onu na ulazu u Goricu, između Lidla i Kauflanda. Vadim bocu i idem prema blagajni. Ispred sebe primjećujem čovjeka koji upravo ostavlja pred ulazom istu takvu bocu i ulazi. Stigavši i ja do blagajne taman čujem kako blagajnik objašnjava tom čovjeku ispred mene:

' ... ali nije vam nikakav problem, možete tu bocu opet zamijeniti za veliku.'

Čuo sam tu spiku već prije - nema punih velikih boca već samo onih malih od sedam i pol litara. Čovjek ispred mene se slaže s malom bocom. Ja velim blagajniku da bih onda i ja jednu takvu.

'Evo odmah, samo da dođe kolega.' kaže blagajnik. To je onaj što vam oslobađa boce s plinom iz kaveza.

Kolega ulazi i još s vrata dovikuje: 'Ima samo još jedna mala boca!'

Slegnem ramenima: 'To znači da ja mogu ići dalje u potragu za plinom.'

Onaj gospodin je ipak stigao prije mene. Tko prvi boci, njegov plin!

Praznu bocu nazad u prtljažnik, pa dalje prema Zagrebu. Ali da bih izašao na cestu prema Zagrebu moram se prvo malo vratiti prema Gorici, pa skrenuti u lijevo i onda kod groblja opet lijevo prema Zagrebu. Čuveno jednosmjerno kruženje kroz Goricu. Semafora na križanju kod groblja nema (i nije križanje nego T spoj) pa moraš hvatati priliku za ubacivanje u promet. Da stvar bude veselija, ovaj put na samom križanju stoji auto sa sva četiri upaljena žmigavca. Baš u mojoj traci i na samom kraju ulice tako da ga ne mogu zaobići. Svaki pokušaj zaobilaženja znači ulazak u lijevu traku a onda uvijek naiđe netko tko iz Zagrebačke skreće u ovu ulicu i ja se moram u 'rikverc' povući na početni položaj. Za sve to vrijeme auto koji me blokira stoji i žmiga, a vozač se unutra nešto raspravlja sa ženom suvozačem. Mene i ne primjećuju, valjda. Nakon petog pokušaja uspijevam se ubaciti u Zagrebačku.

Stižem na benzinsku postaju u Velikoj Mlaki. Pitam na blagajni imaju li plina. Blagajnik podiže lijevu obrvu s izrazom lica od kojeg očekujem odgovor 'Žao mije ...'. Ali odgovor je ipak malo bolji:

'E ... ima ... još samo jedna.'

To je izrečeno tonom koji mi je zvučao kao 'kud baš da mi tu zadnju odneseš...'. Ali meni se nije dalo razmišljati je l' on možda čuvao tu zadnju za sebe ili koji mu je vrag. Mene čekaju palačinke. Stoga radosno uzviknuh:

'Meni je ta jedna sasvim dovoljna. Dajte ju amo!'

Dadoše mi ju. Vraćam se kući pjevajući trijumfalno: 'Tandararara, tandararara, tandararira, tandarariiii ...' na ariju Wagnerovih 'Valkira'.

Boca s plinom je namontirana, i sve one već spomenute stvari su vraćene pod sudoper, obrnutim redoslijedom.

Palačinke veselo cvrče.

unbeliever @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 8, 2009
'Noćas sam se probudila u tri i petnaest i nisam mogla opet zaspati sve do pola šest' reče neki dan moja šestašica, nakon što sam ju jedva probudio oko pola deset, kad su već palačinke bile gotove i na stolu. 

'Pa šta ti je bilo, da nisi bolesna?' pitam.

'Ne znam, samo nisam mogla zaspati.'

Kad djeca ne mogu spavati, a nisu bolesna, onda znači da ih nešto tišti. Ma, ne samo djeca. I kod nas odraslih je to tako. Često kažemo da nas muče brige i problemi pa ne možemo spavati. Ali nisu brige i problemi uzrok nesanici. 

'Znaš, kad netko ne može spavati, to znači da je na nekoga ili nešto ljutit. Ljutnja nam ne daje spavati.' kažem mojoj šestašici.

'Pa nisam bila ljuta.' kaže ona.

'Hajde malo bolje razmisli.'

Nakon kraćeg razmišljanja:

'Pa, ustvari, znaš ... ljuta sam na jednu prijateljicu iz razreda.'

'E, dobro, sad razmisli zbog čega si ljuta na nju. Ne trebaš meni reći, samo je važno da ti jasno znaš što te to kod tvoje prijateljice naljutilo, koji njen postupak.'

'I onda?'

'Onda joj to oprosti.'

'I ... ?'

'I onda više nećeš imati problema sa spavanjem.'

Ne znam je li oprostila prijateljici, ali slijedeće noći je spavala cijelu noć bez buđenja.

unbeliever @ 21:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Baranja, široka i ravna, nadomak Belog Manastira.


<<< Prethodni suton

Slijedeći suton >>>

unbeliever @ 08:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 7, 2009
Danas se napunilo sto i šezdeset godina od smrti Edgara Allana Poea, sjajnog pjesnika i pisca koji je otvorio u književnosti vrata istraživanju mračnih dubina ljudske duše. A iz tog mraka dolepršava, na krilu blistavog crnila, a što bi drugo do li ptica jednako sjajna koliko zloslutna.

GAVRAN
(Edgar Allan Poe)
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše -
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
"Posjetilac", ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”


Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.


Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
"Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više."


Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
"Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo." - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.


Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
"Lenora", prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.


U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Zacijelo", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više."


Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.


Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
"Nek si ošišana ptica", rekoh, "nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže?"
Reče Gavran "Nikad više."

Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mog'o,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom "Nikad više."


Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: "Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše."
Tad će ptica: "Nikad više."


Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
"Nema sumnje", rekoh, "to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U "Nikada- nikad više."


Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: "Nikad više."


Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.


Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
"Bijedo", kliknuh, "Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!"
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više."


"Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l' posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l' da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l' jada da me liše? "
Reče Gavran: "Nikad više."


*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l' ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše."
Reče Gavran: "Nikad više.;


"Rastanak je to što kažeš", kriknuh, "ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti! - nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!"
Reče Gavran: "Nikad više."

I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!


unbeliever @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.