Blog - listopad 2007
srijeda, listopad 31, 2007
Bundeva
Sinek je izašao iz kupaonice, sav bijel i zelen u licu. Nije mu pozlilo nego se sprema za večernji izlazak. Pa stavio bijelu podlogu i onda neki zeleni uzorak na lice. Ide na proslavu noći vještica. Haloween. 

Ne marim ja previše za te novovjeke uvozne običaje sa zapada. Ali opet, ne možeš se dovijeka opirati tijeku povijesti. Ili, što bi rekli englezi - who am I to deny the course of history. Pa smo tako moja četvrtašica i ja navalili na jednu poveću bundevu da od nje napravimo svijetleće čudovište. Nekad smo moj tata i ja to radili na dan Svete Lucije, to je kojih mjesec i pol kasnije. No nema veze što je ovo sad malo ranije, nas dvoje smo se odlično zabavili. Prvo smo joj izrezali poklopac na tjemenu i izvadili iznutrice. Onda smo počeli projektirati lice. Najprije smo htjeli napraviti strašno lice da otjera zle duhove i vještice od naše kuće. Ali onda smo se složili da je zloće najbolje tjerati veseljem. oni to nikako ne vole. 

Pa smo napravili veselu bundevu, stavili unutra svijeću i s njom na balkon. I evo kako to sad izgleda u mraku. 


unbeliever @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007
A, ovo se već oteglo preko svake mjere. Nikad nisam volio dugačke serije, trakavice. Mislim da je vrijeme za drastične  mjere kao u jednoj seriji odavno zaboravljenog naslova, koju su završili tako što su u zadnjoj epizodi upali neki dotada niti spomenuti teroristi i pobili cijelu glumačku postavu. Mašala. U većini današnjih serija to bi trebalo učiniti već u prvoj epizodi. Idem sad ovu seriju završiti pa makar svi završili na dnu mora skupa s kamionom. 

R.I.P.24 16:00 Ciao, Sukošan

Nakon obilna nedjeljnog ručka koji nam je priredila vrijedna Zvonkova mama potrpali smo se ponovo u kamion. Zvonku je mama spakirala kašetu blitve i bocu domaće lozovače da ponese Perinoj mami. To smo pričvrstili otraga u teretni prostor kamiona.

  16:15 Preraspoređivanje tereta

Na izlazu iz Zadra zustavili smo se na kratko tek toliko da provjerimo sigurnost tereta. Zaključili smo da je za bocu lozovače sigurnije da se vozi s nama u kabini, kako se otraga ne bi razbila. To bi bila velika šteta.

16:16 - 22:54 Homeward bound

Put u Zagreb prošao je bez većih uzbuđenja. Nismo završili u moru, niti se survali niz liticu velebitsku. Jedina žrtva na putu bila je lozovača. Ona, sirotica, nije stigla do Zagreba. Bar ne u boci.

22:55 Je li moguće, drugovi, da smo svi mi kriminalci?

Pred kućom u Petrovoj ulici izvlačili smo se iz kamiona, kad Pero Upita - "E, a znate l' vi koliko smo mi jučer i danas napravili prekršaja?"
Zgledali smo se. Nismo primijetili da je radio neke prekršaje.

Pero reče - "Kao prvo nismo uopće smjeli voziti kamion dalje nego dvjesto kilometara od mjesta gdje je registriran. Drugo, danas uopće nismo smjeli s njim na cestu jer ima parne tablice. Treće, registriran je za tri osobe a nas je bilo četvorica u kabini. I četvrto ..." protrese u ruci praznu bocu od lozovače i baci ju u kantu za smeće.

Bilo je to vrijeme naftne krize kad su političari izmišljali svakojaka ograničenja ne bi li se prištedila koja litra nafte.

Mravak se oprostio od nas i krenuo k svome stanu kod Britanca.

11:00 Kod kuće je najbolje

U stanu je vladao mrak i tišina. Polako smo se penjali uz stepenice.
Šapatom upitah Peru - "Jes' ti jučer ostavio mami poruku?"
"Tc."

                                             * * *  T H E   E N D * * *

Kako je to sve započelo? Započelo je s Perom, naravno!


© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 22:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 14, 2007
R.I.P.24 11:10 Na forumu

Zrak je britak i svjež, ispunjen mirisom joda, ali dan je vedar i sunce nas ugodno grije dok hodamo preko Zelenog trga, zadarskog foruma, prema crkvi Sv. Donata. Zvonko nam priča kako je Sv. Donat izgrađen od građevnog materijala sa starog rimskog foruma. 

  Prolazimo pored njega i produžujemo prema crkvi Sv. Marije uz koju se naslanja jedan od najstarijih samostana benediktinki u Hrvatskoj. U krilu tog samostana je postavljena izložba.

11:13 Dom u svakoj luci

Prije nego smo stigli do samostana, Pero nas zaustavi.
"Čekajte malo, imam tu jedan poslić za obaviti."
Zastadosmo i gledamo ga s čuđenjem.
"E, odmah tu iza ugla, 'ajte sa mnom."
Pođosmo za njim u pokrajnju uličicu pa još jednu iza ugla i on nas uvede u omanju konobu. Tri bačve s vinom uza zid, posve malen šank i stol s dvije klupe uz njega. Za stolom tri čovjeka piju bevandu. Za šankom šankerica, crnka, dvadeset i nešto.
Pero još s ulaza doviknu - "A gdje je moja morska vila!?"
Ona podiže pogled i nasmije se, pokazavši dva reda bijelih bisera - "E, di si purgeru!"
Zagrliše se. Mi ostadosmo stajati bez riječi. Bit će da se Pero drži one mornarske - u svakoj luci imaj dom. Jest da on ne brodi nego krstari kamionom, ali slično je to.
Pero nas predstavi pa reče - "Daj nam malo one tvoje loze. Dečki, ovdje vam je najbolja loza u Zadru."

11:35 Koliko svetac ima prstiju

Najzad stižemo na izložbu. Eksponati stvarno izgledaju fascinantno, mada meni to sve izgleda malo kičasto. Zlatne i srebrne kutijice s ugrađenim šarenim kamenjem. Najviše mi se sviđa zlatni i srebrni vez koji su izvezle vrijedne ruke benediktinki. Mravak i Pero se išćuđavaju nad relikvijarima. Najviše je onih u obliku uspravne ruke s otvorenim dlanom.
"Čemu to služi?"
Zvonko im objašnjava - "U relikvijarima se čuvaju moći svetaca. Vidiš, na svakome su mala vratanca."
"Kakve moći?"
"Dijelovi tijela pokojnih svetaca" - pomažem Zvonku - "Komadić tijela stavi se u relikvijar i čuva u njemu. To je velika svetinja, imati komadić sveca u svojoj crkvi."
"A šta ako se taj komadić usmrdi?" - zanima se Mravak.
"To se uzima od mumificiranih tijela. Uostalom poznato je da se tijela svetaca ne raspadaju kao kod običnih ljudi."
"E, to su sveti ljudi. Posebni." - klima ozbiljno glavom Zvonko.
"E da, posebni su po mnogočemu." - dodajem. - "Eto, prije par godina jedan je novinar obišao sve crkve u Europi u kojima se čuvaju moći svetoga Stjepana. Utvrdio je da je sveti Stjepan imao pet stopala, tri ruke, četiri uha i četrdeset sedam prstiju od čega četrnaest palaca.
Pero se počeša iza uha - "Jebate, zbilja poseban čovjek. Nije čudo da je post'o svetac."
Razgledamo dalje. Nakon nekog vremena Mravak se počeo smijuckati iako nisam vidio ni čuo ništa smješno. Pogledam ga a on me upita - "Čuj, kad se već tako čuvaju dijelovi tijela svetaca, je l' se negdje čuvaju i neki posebni dijelovi?"
"Koji dijelovi?" - nije mi bilo jasno.
"Pa, onako, na primjer ... muda?" - i dalje se cerekao.
Pogledah ga mrko - "Ne huli na ovom svetom mjestu!"
Pa se počeh i ja cerekati.


 U slijedećoj epizodi: nedjeljni ručak
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 13, 2007
R.I.P.24 10:00 Šta ćemo sad?

Poslije doručka srčemo vruću kavu. Duboko udišem njenu oporu aromu koja me vraća u život. Svima nam se vraća boja u lice.

  "Šta ćemo sad?" - pita Zvonko.
"Idemo van, na zrak, da se malo nadišemo soli" - kaže Pero.
"E, a kuda ćemo?"
"Zvonko, ti si tu domaći, ti reci kuda ćemo."
"Mogu ja?" - pitam.
"???"
"Idemo vidjet Zlato i srebro Zadra."
"E, ta van je dobra ideja" - složi se Šime.

Prije kojih mjesec dana u Zadru je otvorena izložba crkvenih dragocjenosti, nakita i relikvijara. Zvonko je odmah za, Mravak je isto zainteresiran, a Pero se složio više po onoj - kud svi turci ...

10:22 Pletivo

"Ćaća, o'š i ti s nama?" - pita Zvonko.
"A neću, vidija san ja to već. A imam tu još pinku dovršit rukav na ovom džemperu da ga mo'š ponit sa sobon."
I šime podiže sa katrige pored stola pletivo i igle. Otkako je počeo na pjaci prodavat povrće Šime krati vrime pletenjem. Plete šalove, kape, džempere, rukavice ... koje onda poklanja. Tu i tamo nešto i proda.

10:45 Prema Zadru

Vozimo se prema Zadru. 
Pogledavam preko na Preko i mrmljam - "Ne'š ti imena ...!"


U slijedećoj epizodi: zašto su sveci tako posebni
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 14:07 |Komentiraj | Komentari: 0
R.I.P.24 9:05 Glava u balunu

Dobauljavam u kužinu. Barba Šime sjedi uz kavu i novine. Zvonkova mama cvrči nešto oko špakera. Nazovem im dobro jutro i sjedam za stol, polako, da ne zatresem previše glavom. 

  "A vidi mi ga, uranija ka labud" - smijulji se Šime. - "Ajd da trgnemo jednu. Klin se klinom izbija. Nema ti ništa bolje protiv mamurluka od domaće loze i slanih srdela."

Primiče mi tanjur sa srdelama i natače lozu. Odmalena su me učili da valja slušat starije, pa uzeh čašu. Iskapismo. Prvo me stresla k'o udar struje, ali potom ugodna toplina poče kolati ukočenim mišićima. Prihvatih se srdela.

9:10 O Labudima i Staljinu

Šime mi priča povijest obiteljskog nadimka. U Sukošanu, mjestu s oko tri tisuće duša, ima svega pet-šest različitih prezimena među starosjediocima. Stoga ima i puno ljudi istog imena i prezimena, pa radi lakšeg razlikovanja svaka obitelj ima obiteljski nadimak. Zvonkova obitelj ima nadimak Labud kojega nose svi muški članovi obitelji i prenosi se s koljena na koljeno. Pošaljete li pismo adresirano samo na Zvonkovo ime i prezime pitanje je hoće li ga on dobiti, u najmanju ruku će pismu trebati par tjedana dok poštar obiđe ostale koji se isto tako zovu. Ali napišete li pismo adresirano na Zvonka Labuda, to će poštar odmah znati za koga je. Nadimak je nastao jer se u vrijeme Zvonkovog pradjeda obitelj bavila ribarstvom. Pa su o njima govorili da su stalno na vodi, ka labudi. Šime se više ne bavi ribarstvom nego uzgojem povrća, ali nadimak i dalje stoji, po nasljednosti.

Ovo nasljeđivanje ima i svoje zanimljive sporedne efekte. Jedan Sukošanac je bio, u doba poslije drugog svjetskog rata,  veliki obožavatelj i zagovaratelj Staljinov pa su mu obitelji prišili nadimak Staljin. Njegov unuk Augustin je naslijedio taj nadimak. Kako se unuk bavi čišćenjem septičkih jama to su mu prišili i drugi nadimak, tako da ga sad u selu znaju pod imenom Guste Staljin-Govnjar.

9:35 Četiri gladna mušketira

Pero, Zvonko i Mravak ulaze skupa. Zvonko se odmah prihvatio srdela a njih dvojica se mrgode i na srdele i na lozu. Združenim snagama Šime, Zvonko i ja uspijevamo ih uvjeriti da je to za njihovo dobro.

Zvonkova vrijedna mama postavlja na stol pred nas veliku tavu prženih jaja s pancetom. Ne treba nas puno nuditi.

Blaženi gladni jer će se nasititi. 


U slijedećoj epizodi: zlato i srebro  
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 0
R.I.P.24 04:00 Hrrrr, zzzz, hrrrr ...
05:00 Zzzzz, hrrrr, zzzz ...
06:00 Hrrrr, zzzz, hrrrr ...
07:00 Zzzzz, hrrrr, zzzz ...
08:00 Hrrrr, zzzz, hrrrr ...                                                                                   
 
U slijedećoj epizodi: Labudi, Staljin i panceta
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 9, 2007
R.I.P.24 03:05 Plodovi mora i kopna

Zvonkova vrijedna majka za tren oka na stol stavi pršuta, sira, maslina i usoljenih srdela. Šime ni ne pita hoćemo li nego natače domaće crno vino u čaše. Pardon, u žmule.

  Tek onda pita - "A otkud vi u 'va doba?"
Ispričamo skraćenu verziju. Da smo došli onako, bez posebnog razloga. Da ih se Zvonko uželio vidjeti, a mi mu pravimo društvo na putu.
Šime se smije. Nije ni on u mladosti baš samo krunicu molio. Gleda Peru kojemu su očni kapci na pola koplja i samo što ne klone glavom u one srdele.

"'Ajte sad u krevet, odmorite se."

03:30 Oj krevete ...

Tek mi sad sinu da to i nije lak zadatak smjestiti na spavanje četiri mangupa koji usred noći banu u kuću nanajavljeni. Ipak, pronađoše svima mjesto za spavanje.
Pero stade pred krevet i reče - "Oj krevete, čudna spravo, pozdravljam te - zdravo, zdravo!"
I sruši se. Zahrkao je prije nego mu je glava dotaknula jastuk.
Dok sam tonuo u san činilo mi se da je rotacija zemaljske kugle dobila neke čudne momente. Vrtila se malo na jednu pa onda malo na drugu stranu. Vjerojatno pod utjecajem sunčevih pjega. 


U slijedećoj epizodi: hrrr, zzzz, hrrrr ... 
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007
R.I.P.24 02:10 Nizbrdica prema Zadru

"Odavde do Zadra sve je samo nizbrdica" - kaže Pero.
"Onda bi mogli ugasiti motor i prištediti gorivo" - rekoh.
Pero okrenu ključ i motor utihnu.

  Čuo se samo zuj guma po asfaltu. Osjećali smo se kao da jedrimo zrakom. Samo su nas zavoji bacali malo lijevo-desno. Cesta se tu u serpentinama spušta s Velebita i prilično je strma. Vozili smo se tako nekoliko kilometara a brzina nam je postajala sve veća. Kočnice su počele škripati, a kad smo u jednom zavoju prokliznuli prema rubu provalije Pero je opet upalio motor.
"Moram imati motor radi kočenja. Otić' će mi kočnice."
"Nemojte mi ovo raditi" - reče Mravak kad je uspio progovoriti.

02:45 Preko je Preko

Prošli smo kroz uspavani Zadar. Nigdje nikoga. Ni policije u patroli. Izlazimo na cestu prema Bibinju i Sukošanu. Vozimo uz more. Gledam u mrak preko mora, vide se svjetla na otocima.

"Zvonko, što je ono preko?" - pitam
"Preko" - kaže Zvonko.
"Da, ono preko, šta je to?" - pitam opet.
"E, a Preko je" - opet će Zvonko.
"Pa to te i pitam, šta je to preko, kako se zove to mjesto!" - izderem se.
Mravak se razvali od smijeha kad skuži šta nas dvojica praspravljamo - "Pa to ti i govori, zove se Preko! Razumiješ! Ono mjesto preko na otoku se zove Preko!"
Sad mi je najzad sinulo - "A, jebalo vas ime i onaj ko ga izmisli!"

02:59 Kuc, kuc!

"Ko je božji?" - pita Zvonkov ćaća Šime, raščupan i bunovan.
"Ja san, ćaća. S prijateljima."
"A, kolko vas je, gospe sinjska! 'Ajte unutra."
Ulazimo. Šime nas vodi u kužinu i kaže - "'Ajte štogod izist i popit."


U slijedećoj epizodi: napokon u krevetu
© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
R.I.P.24 01:11 I dalje uz Velebit

"Idem šorom mirišu kolaaaači,
ej, idem šorom mirišu kolaaači.
Misli dika da je palačinka,
joj, misli dika da je palačinka."

  "E, valjalo bi nešto izist" - podsjeti nas Zvonko.
"Mijenjaj pjesmu" - kaže Mravak - "Nešto bez jela."

"Idem šorom i pucam pištoooljooom
ej, idem šorom i pucam pištoooljooom
na kraj sela opale me ciglom
joj, na kraj sela opale me ciglom."

Pero, Zvonko, Mravak : "Jedan, dva, evo ti ga na!"

01:29 Vukojebina na vrh Velebita

Pero skreće na malu zaravnatu površinu uz cestu i zaustavlja kamion.
"Dečki, ja sad moram malo odspavat" - kaže. - "Vi napolje, malo prošetajte i probudite me za pola sata."

Ispadamo napolje. Noć je mirna, vedra i prilično hladna. Pet-šest iznad nule. 
Ponijeli smo centralno grijanje.

01:30 Svijet izgubljen

Udaljili smo se pedesetak metara od kamiona i Pere da mu ne smeta naš razgovor. Stojimo na sred ceste. Potpuni je mrak, nikakvog umjetnog svjetla nadaleko. Mjeseca nema a nad nama milijarde zvijezda trepere na vedrom nebu. Gledamo u njih. Nalazimo se na nekakvom prijevoju tako da oko nas u mraku nigdje ne vidimo ništa drugo osim mraka i zvijezda. Kao da smo na samom vrhu svijeta.

"Jebate, ovoliko zvijezda nisam u životu vidio" - kaže Mravak.
"E, to kod nas vidiš kad isploviš noću na sviću" - odgovori mu Zvonko.

Ja šutim i gledam u zvijezde. Te noći sam se zarazio svojim budućim hobijem.

"A šta ako tu ima vukova?" - pita Zvonko.
"Ha, misliš da bi vuk išao jesti nešto što tako zaudara an travaricu?" - podbada ga Mravak.

"Nema ovdje vukova" - kažem. - "Zapravo nema tu ničega više. Mi smo sad na kraju vremena. Svijet je prestao postojati, ostali smo samo nas trojica i beskraj ispunjen zvijezdama. Ništa drugo više ne postoji."

"A Pero?" - pita Zvonko
"Ni njega više nema, vidiš" - zamahnem u općem smjeru gdje bi trebao biti kamion, ali on je nestao u mraku.
"Onda će nama ostat njegov dio travarice." - rezonira Mravak.

"Stvarno, možete li zamisliti da je svijet najednom nestao? Da smo ovdje sami u cijelom svemiru?" - malo me jeza podilazi kad se pokušavam uživiti u tu ideju, pa potegnem iz boce.

"Daj i meni gucaj, možda mi bude lakše zamisliti" - kaže Zvonko. Pružim mu bocu.

01:50 Svijet ponovno nađen

Mravak stoji na sred ceste raširenih ruku podignutih u zrak. Vidimo mu siluetu naspram zvijezdanom nebu.
"Evo, potpuno sam sam u svemiru. Sad kad zažmirim nestat ćete i vas dvojica i sve zvijezde. Ničega više nema."

Šutimo par sekundi i puštamo ga da se uživi, a on kaže - "Jebiga, nije sve nestalo. Nešto mi prducka."

Naćulimo uši - stvarno tihani prduckavi zvuk čuje se iz daljine i približava se dosta brzo. Uskora je već prepoznatljiv zvuk automobilskog motora. Pojavljuje se svjetlo farova i uskoro pored nas prođe 'fićo' boje lavande. Malo je usporio kad su svjetla farova osvjetlila Mravkovu monumentalnu figuru na sred ceste, ali kad Mravak podiže ruku na vojnički pozdrav fićo naglo ubrza i nestade.

"Svijet se vratio. U fići." - zaključi Mravak filozofsku raspravu.

01:59 Tko smo mi

Otvaramo vrata kamiona. Pero se trgne i, još u polusnu, pita: "Tko ste vi?"
Odgovaram patetičnim glasom - "Mi smo putnici s kraja vremena, oni koji su vidjeli kraj svijeta i zatim sve započeli ispočetka. Mi smo oni kojima ništa više nije preostalo. Osim pola boce travarice."

Pero se odmah razbudi i pruži ruku prema meni. Turnuh mu bocu u ruku.


 U slijedećoj epizodi: krenulo je nizbrdo; noćna četa

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
R.I.P.24 00:09 Benzinska postaja na izlazu iz Karlovca

Stali smo na parkingu, izlazimo van protegnuti noge. Prilično je svježe.
"Dečki, imate vi kaj love?" - pita Pero.
"Benti maloga miša, kol'ko treba?" - maša se Zvonko za novčanik. 
"Tako ... stotka otprilike."

  "A, šta će ti lova?" - pitam.
"E, a treba nam goriva. Nemreš nasuho do Zadra."

Vadimo pare - tko dvadeset, tko trideset, tko pedeset.
Pero uzme novce i odlazi prema pumpi. Negdje ispod razine pune svijesti nazire mi se pomisao da je možda trebao odvesti kamion na pumpu ako namjerava tankati gorivo, ali nisam zadržao fokus na toj ideji. Cupkamo oko kamiona i pušimo. Zvonko tumači Mravku da je predebeo i da mora na dijetu. Ja ustajem u obranu čovjekovog prava na debljinu koje mu je rođenjem zajamčeno.
Pero se vraća i pruža mi bocu. Bijela staklena, bez ikakve etikete. Pluteni čep. Uzmem bocu, otčepim, pomirišem, potegnem gutljaj. Travarica, i to dobra bogami. Potegnem još jednom.
"Domaća velebitska" - kaže Pero.
"A, to je to tvoje gorivo ..." - Posegnu Mravak za bocom.
Pero se naceri - "Čuj, hladno je na Velebitu, treba se zagrijat. Grijanje mi ne radi."
"Neg', zbilja, šta je s naftom?" - pitam.
"Natankao sam večeras, stodvadeset litara. Nema frke."
Zvonko gutne travaricu i strese se -"Asti Mande, dobra je! Ma di si to sad nabavija?"
"E, imam ja tu neke svoje veze."

00:47 Kvartet u usponu - na Velebit

"Dobro mi došel prijatel,
vu skromni zagorski dom,
budi kak doma vu vlastitoj hiži,
tu pri pajdašu si svom ... "

"Dečki, vi ste pravi pajdaši. Najbolji na svitu ..." - Zvonko otare suzu s kraja oka.

"Gdje je to centralno grijanje, ovdje mi puše" - pitam. Dekica baš ne radi naročito svoj posao, ali pak je bolje nego da je nema. Mravak mi dodaje travaricu.

"Ajmo sad jednu moju" - kaže Zvonko i započne - "Cesariiicaaaa, ceeeesarica kad bi biiiiilaaaa ..." Pridružujemo se.


U slijedećoj epizodi: svijeta nema; što smo mi uopće?

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 0
R.I.P.24 23:12 Semafor na Radničkoj cesti

Stojimo na semaforu na križanju Radničke ceste i Autoputa bratstva i jedinstva. (U vrijeme zbivanja ove pripovijesti Zagreb još nije imao izgrađenu obilaznicu.) Crveno je.
Pero kaže Zvonku - "Eto, sad da skrenem lijevo mogli bi produljiti pravo do Sukošana."
  "E! Može! Idemo!" - uzvikuje zvonko - "Maloga mu miša, idemo kod mene!"
"E, ajmo ..." - smije se Mravak. Onih nekoliko brzih oštrih rundi očigledno djeluju. Ni ja nisam bistre glave ali nekako mi se ne dopada ideja da samo tako krenemo na more ...
"Pa, ne možemo samo tako otići a da se nikome ne javimo. Znate kak' se Perina mama brine za njega." Malo i previše rekao bih.
Pero ubacuje u brzinu - "Sad je kasno, nismo u traci za lijevo, moramo ići ravno."

23:17 Šubićeva, blizu Kvatrića

"Ma, dajte niste uopće za društvo! Idemo kod mene!" - navaljuje i dalje Zvonko. Mravak se samo smije i klima glavom. Mene isto počinje pomalo intrigirati ideja.
"Pero, šta ti kažeš?" - pitam - "Je'l možeš ti vozit do dolje?" On je ipak cijeli dan bio za volanom.
"Ja? Ma, nema frke. Samo ak oćete ić."
Popustio sam.
"Onda idemo. Ali prvo idemo kući javiti se, da znaju gdje smo."

23:21 Petrova

Stan je u mraku. Nigdje nikoga. Upadamo, Mravak žurno ulazi u zahod.
"Pero, napiši poruku mami da zna kud smo otišli." Pero klimne glavom i odlazi u kuhinju.
Uzeo sam sa svog kreveta deku. Desna vrata na kamionu ne zatvaraju se dobro pa puše kroz njih. 
 
23:25 Polazak

Potrpali smo se opet u kamion. Pero pali motor a Zvonko ispruža ruku pred sebe i uzvikuje "U Sukošan, miša mu maloga!"
Pokušavam nekako zakvačiti deku na vrata da mi ne puše. Uspijeva djelomično. Mravak pjevuši "Tamo daleko, daleko kraj mora ..."

23:45 Karlovačka cesta

Putem pričamo viceve da se Peri ne bi prispavalo.
"Znam ja još jedan, ali neće vam se svidjeti ... " kaže Pero.
"Kaj god, samo reci" - velim ja.
"Nismo ponijeli ništa za popit."



U slijedećoj epizodi: karlovačka veza; kvartet u usponu.  

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"
unbeliever @ 00:12 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, listopad 4, 2007
R.I.P.24 22:00 Poštovana glava na vratima

Pero ima poveliku glavu i crnu, gustu, čupavu kosu. Kad ta glava proviri kroz vrata namah shvatite značenje pojma poštovanje. To se upravo dogodilo. Pero je provirio kroz naša vrata.

  "Bok! Kaj delate?"
"Kartamo. 'Ajd, upadaj." - rekoh.
"Ho, ho, derem ih ko krepane mačke!" - hvalisao se Mravak.
"Asti, šta je, malo te krenulo ... " - Zvonko ne podnosi poraze baš najbolje, a danas mu slabo ide karta.

22:02 Nema se više šta piti

Pero ulazi - "Imate šta za popit?"
Ja zatresoh praznom bocom od vina - "A jebiga, ovo smo ispraznili a sad se više nema gdje kupit."

"Sjedi pa ćemo učetvero." - zove ga Zvonko.
"Tc," - cokne Pero - "Idemo nešto popit."
"A di ćeš sad u ovo doba?" - gledam ga ja.
"'Ajte sa mnom, vozim vas na jedno posebno mjesto."
"Voziš?" - pitam
"E, vozim. Tu mi je vani kamion."
"Ma, daj, idemo dalje kartat" - nije se dao Mravak.
Zvonku se više nije kartalo - "Maloga mu miša, idemo popit nešto!"
I on ustade od stola. Meni je isto već bilo dosta bele pa ustadoh. Mravku nije preostalo drugo do li da krene za nama.

22:05 Kamion, šestoton ...

Kamion ima kabinu predviđenu za vozača i dva suputnika. Nas je uz Peru još trojica, pri tom je Mravak prilično krupan. Ali stisli smo se nekako. Krenuli smo nekud prema istočnom dijelu grada. Nakon par skretanja izgubio sam orijentaciju, a kad smo svjetla grada ostavili za nama i upali u mrak poljskog puta više nitko osim Pere nije znao gdje smo. Makadamski put je bio grbav i prilično smo se tresli.

22:17 Kamionom u Savu

"Stani" - kriknu Zvonko.
Na desetak metara pred nama, u svjetlu farova zaljeskala se vodena površina. Put se tu lagano spuštao i završavao u vodi. Pero uspori.
Cerekao se - "He, he, bar se vi dalmoši ne bi smjeli bojat vode..."
"Benti miša, mi u more idemo barkon, a ne kamionon."
"Kinfa, ovo ti nije more nego rijeka, i to Sava" - cerekao se i dalje Pero.

Pero je zustavio kamion dva-tri metra od ruba vode. Par puta je "ablendao" farovima. Čekali smo.

22:34 Čamac je na Kupi a skela na Savi

Uskoro primijetismo kako nam se približava neko svjetlo, a potom iz mraka izroni tamna masa skele koja pristane uz obalu. Pero naveze kamion na skelu i ona se odmah otisnu prema drugoj strani. Skela je takve veličine da je oko kamiona sa svih strana jedva bilo metar slobodnog prostora. Ljuljali smo se poprilično.
"Dobit ću morsku bolest" - izjavi Mravak.
"Možeš dobiti samo riječnu bolest ovdje" - rekoh.

22:42 Birtija ORA SAVA

Na drugoj strani vozili smo vijugavim putem između ogromnih hrpa pijeska, dvostruko viših od Perinog kamiona. Nakon par minuta vijuganja ugledasmo baraku slabo osvijetljenu jednom škiljavom sijalicom iznad ulaza. Pero zaustavi pred barakom i uđosmo. Nad ulazom je stajala tabla s natpisom "ORA SAVA".

U baraci je bila nevelika birtija. Samo šank s debelom šankericom, umjesto stolova uokolo na zidu polica prekrivena smeđim ultrapasom. Ovdje se pije stojećki. Omladinci i omladinke na akciji nemaju vremena za sjedenje, samo dođu natankati gorivo i odmah dalje na posao. Omladine sad više ovdje nema, akcija je trajalo za vrijeme ljeta a sad su se vredni omladinci vratili u svoje škole. U birtiji su tri opskurna tipa već poprilično impregnirana. Jedan odmah baulja prema nama mumljajući nešto neartikulirano. Svejedno ga razumijemo - žica da mu platimo cugu.

22:47 Oštro

Šankerica pita - "Oštro, tupo il' razrijeđeno?"

To je cijeli izbor. Oštro je konjak, tupo je vino, razrjeđeno je gemišt.

Pero se nalakti na šank - "Oštro svima."

Bolje da ga poslušamo. S obzirom na higijenske uvjete dezinfekcijska svojstva veće koncentracije alkohola dobrodošla su. Kucnusmo se čašama, i iskapismo nadušak.

"Još jednom!" - dovikne Pero šankerici.



U slijedećoj epizodi: odluka je pala; polazak.  

© Unbeliever, 2007. "R.I.P. - Reminiscencije iz prošlosti"

unbeliever @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Nakon prve priče iz serije R.I.P, one s kaučem, stiglo mi je nekoliko zahtjeva da pišem još o zgodama s Perom. 'Ajde neka, ima se šta tu pisati. Samo treba odabrati zgodu, a to je "tricky part". Evo pada mi na pamet jedna koja se kompletno odvija unutar 24 sata. Što me podsjeti na onu tv seriju koja se zove 24, u kojoj Kiefer Sutherland a.k.a agent Jack Bauer staje na rep nekim zloćama u akciji koja ukupno traje 24 sata. Samo što oni ta 24 sata razvuku pa se to gleda iz epizode u epizodu barem mjesec dana. 

Eto, tako ćemo i ovu priču pisati u epizodama, malo po malo dok ne opišemo što se sve izdogađalo u ta dvadeset i četiri sata.

Za početak, evo ga foršpan serije, koja će se zvati R.I.P.24. Foršpani služe za upoznavanje s glavnim likovima, vremenom, mjestom i okolišem radnje. 

R.I.P.24 Subota je poslijepodne, početak listopada, tisućudevetstosedamdesetineke godine. Zvonko, Mravak i ja sjedimo za stolom u podstanarskoj sobi koju Zvonko i ja dijelimo. Zvonko je student stočarstva na poljoprivrednom faksu. Mravak i ja studiramo elektrotehniku.  Ali sada ne radimo ništa od toga, već kartamo. Belu.





Na stolu su čaše, dopola prazna boca vina, pepeljare. Zvonko je iz Sukošana kod Zadra. Mravak je bjelovarčanin a ja sam slavonac. Naša podstanarska studentska soba je u stanu Perine mame. Pero je pravi purger, istih godina kao i mi i profesionalni je vozač. Vozi kamion u Exportdrvu. Pero danas ima radnu subotu i na poslu je, razvozeći namještaj po Zagrebu i okolici.

Bela je kartaška igra koja ne zahtijeva veliki intelektualni napor pa ostaje dosta prostora za razgovor i zafrkanciju. Vrijeme tako brzo prolazi. Neprimjetno ulazimo u noć i bližimo se trenutku kad će se Pero vratiti s posla i pokrenuti lavinu događaja.

U prvoj epizodi: nedostatak resursa; kamionom u Savu; putevima omladinskih radnih brigada.

unbeliever @ 00:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 2, 2007
Čitam knjigu. Biografiju poznatog i slavnog čovjeka. I mislim - je li tu zaista njegov život opisan? Koliko je autor mogao zaista poznavati tog čovjeka i razumjeti njegov život? To je samo slika koju je autor naslikao prema svojoj volji. Ništa istinski ne možemo iz nje saznati o slavnom čovjeku osim onoga kako ga je autor želio vidjeti. 

Što ako bi poslije moje smrti netko išao pisati moju biografiju? Kako bi on mogao znati išta o mom životu? Evo, niti ja ga ne poznajem. Ne mogu sagledati cjelinu njegove vanjštine. Ne mogu dokučiti dubine njegove unutrašnjosti. Tek mi se otkrivaju bljeskovi nepovezanih slika, krpice istrganih osjećaja, grumenčići neostvarenih snova, natruhe nekavih odavno napuštenih ideala. Ta tko bi od tih šarenih komadića mogao sastaviti iole suvislu sliku u kojoj bi me netko mogao prepoznati?
unbeliever @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.