Blog - siječanj 2009
petak, siječanj 23, 2009
A kad se snijeg, kojega je ralica nagurala, otopio ... 
'bemti ralicu!
unbeliever @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, siječanj 16, 2009
Vlada je, nakon što je njen prijedlog o zamrzavanju plaća neslavno propao, automatizmom povećala u ovoj godini plaće državnim dužnosnicima. To je izazvalo priličnu buru u medijima i narodu. Razmotrimo postoje li razumni razlozi u različitim situacijama za davanje povišice političarima.
Kad država napreduje:

Standard je u porastu, bruto nacionalni proizvod skače do neba, nezaposlenosti niti nema, zdravstvo je besplatno kao i školovanje, dugova skoro da i nemamo, litra benzina je 3 kune. Svima je jasno da ovakvo blagostanje može biti samo rezultat sjajne politike i svesrdnog zalaganja političkog vodstva država. Zato - ima li išta logičnije nego taj rezultat nagraditi. Povišicom plaće, naravno.

Kad država stagnira:

Kao da smo u močvari prekrivenoj maglom, vrtimo se u krugovima i nikuda ne stižemo. Bruto nacionalni proizvod ne mrda, dugove doduše ne povećavamo ali ih ni ne otplaćujemo, vremenska prognoza je ni-vrit-ni-mimo, pa ni turistička sezona neće biti nešto naročito. Jasno je da našoj politici treba dodatna motivacija. Zato treba povećati plaće političarima da ih se pokrene na veće zalaganje. 

Kad je država u banani:

Kriza nam prijeti, jedni kažu neka štedimo, drugi kažu neka trošimo, guverner narodne banke kaže da to još nije ništa što nam se tek ima dogoditi. Slovenci nam ne daju u Europu, rusi nam ne daju plin pa ga moramo interventno uvoziti. Morat ćemo se još zadužiti, a o otplati dugova nitko ni ne razmišlja. Čvrsti tečaj kune smanjio izvoz pa se bruto nacionalni proizvod strmoglavio, a zakon o neradu nedjeljom zabio još jedan čavao u mrtvački kovčeg smanjenja nezaposlenosti. Ministar zdravstva nam hoće uzeti još novaca za zdravstvo, a USKOK istražuje kamo su nestale pare koje smo već dali. Narod psuje familiju i Vladi i Saboru i traži rješenja. Političari ne znaju šta bi rekli pa citiraju opća mjesta iz političke literature. Doma ih žene psuju da što prave budale od sebe kad su nesposobni, ne može ih se više ušutkati ni torbicom od sto tisuća kuna. Nije im lako. Težak je teret krize na plećima političara. Kako im pomoći? Povećanjem plaće, naravno. Neka pošalju supruge na krstarenje i povrate duševni mir da se mogu lakše nositi s problemima koji nas muče. 

Kao što se da zaključiti iz prethodne analize, nije važno u kakvom je stanju država i nacionalna ekonomija. Uvijek postoje valjani razlozi za povišicu plaće političarima. 

P.S.: Ova analiza nastala je pod utjecajem dnevnih političkih zbivanja. To ne znači da se odustalo od pisanja u obranu samoće. Samo mala digresija.  

P.P.S.: Ako osvojimo svjetsko prvenstvo u rukometu, političarima treba isplatiti dodatni bonus jer bez njihove nazočnosti u VIP ložama to ne bi bilo moguće.
unbeliever @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 14, 2009
(Strumica, 31. siječnja 1928. - Zagreb, 14. siječnja 2009.) 

Prije puno, puno godina, kad sam išao u srednju školu, čitavo jedno ljeto izrađivao sam privjeske za ključeve od potkivačkih čavala. 
Bio sam ponosan na svoja mala remekdjela. Te jeseni prvi put sam vidio što Dušan radi od tih istih čavala i shvatio da sam se ja samo igrao. Dušan je te čavle živio.

unbeliever @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 0
Ili: Jesmo li usamljeni ako smo sami?

U prethodnom tekstu zaključili smo da je ono čega se plašimo ako napustimo krdo/društvo - usamljenost. Usamljenost je sabljozubi tigar današjeg vremena. Vreba iz mraka na sirotu dušu koja se udaljila od sigurnosti i zaštite svoga društva. Napada nemilosrdno, ali ne bi se moglo reći i neočekivano. Jer svi već znamo da je ona tu i samo čeka svoju priliku. Zato je se i bojimo i hrlimo u okrilje društva, tražimo blizinu sebi sličnih jedinki, stišćemo se u sigurnoj toplini gomile, što bliže središtu. 

Društvo/krdo je razvilo oblik kolektivnog mišljenja, kao zaštitni mehanizam, kojim se svako udaljavanje iz društva/krda smatra nenormalnim ponašanjem. Dva su razloga za takvo mišljenje.

Prvo, društvo je uvjereno kako je svaki pojedinac zaštićen i siguran samo unutar društva. Čim se izdvoji, na njega vreba strašni lovac. Stoga nitko normalan ne bi smio poželjeti da se odvaja od društva. 

Drugo i bitnije je što je takvo mišljenje, kako je već rečeno, zaštitni mehanizam. Društveno rezoniranje utemeljeno je na mentalitetu krda što znači primjenu statistike u povećanju šanse za preživljavanje. Statistika funkcionira na velikim brojevima. Moto društva/krda je: "Mnogo nas je pa se ne bojimo!" Stoga se društvo boji smanjivanja broja svojih članova. Što je manje članova u društvu svakom od njih su tim veće šanse da postane ulov. Ako se društvo ospe tako da u njemu ostane samo jedan član, on će nužno postati plijenom usamljenosti. 

Stoga se društvo bori prikupiti i zadržati što veći broj članova. Novi članovi društva privlače se nuđenjem zaštite i sigurnosti. "Kad si s nama nitko te ne smije ni pipnuti. Ako šta trebaš, samo ti nas pozovi. Mi smo uvijek tu kad nas zatrebaš. Uvijek smo spremni pomoći našima. Prijatelji do groba" Zvuče poznato fraze?

No, pokuša li se jedinka odvojiti iz društva, odmaknuti se na neko vrijeme i baviti nečim različitim od održavanja društvenog osjećaja sigurnosti, društvo će se osjetiti ugroženo i poduzet će obrambene mjere. Prva mjera je upozoravanje jogunastog člana na činjenicu da se to što pokušava činiti ne smatra normalnim u tom društvu i podsjećanje na usamljenost koja ga vreba ako se previše udalji od krda. Slijede ozbiljnija upozorenja koja u terminalnoj fazi završavaju izopćenjem "nenormalnoga" iz društva. Baš ti se sviđa da te poždere usamljenost? Eto ti je onda! 

No, u svom srahu od osipanja članstva društvo čini jednu fatalnu grešku - poistovjećuje pojmove usamljenosti i samoće. "Nije li to isto?" upitat ćete. Pa i nije. Iako potječu od istog predatorskog plemena usamljenost i samoća su dvije bitno različite zvjerke. 

Usamljenost Usamljenost je gladna, proždrljiva i nezasitna zvijer. Ona vas vreba na onim mjestima gdje vas je društvo napustilo i otišlo okrenuvši vam leđa. Dočepa li vam se ona duše naći ćete se na pločniku bezimene prazne i prljave uličice i čela spuštena na koljena žmiriti čvrsto da ne vidite tu prazninu koja vas okružuje. Usamljenost je stanje kad očajnički trebate društvo a njega nigdje nema.
S razlogom se bojimo usamljenosti. Ona je opaka i lukava zvijer. Šulja se oko društva i lovi svoje žrtve na rubu. Poneki primjerci su dovoljno odvažni da se ušuljaju u samo društvo. U društvima koja su previše zaokupljena sama sobom može vam se dogoditi da vas usamljenost ždere usred tog društva, a da to nitko i ne primjećuje.    Usamljenost u gomili
Samoća Samoća, pak, je sasvim drugačija iako i ona čeka na vas da se odvojite iz društva. Ona ne ujeda nego se mazi uz vaše noge poput zadovoljne mačke i ponekad vam lagano gricka nožne prste škakljajući vam stopala kao pijesak na dugačkom sprudu kojim ste bosonogi krenuli u šetnju u kasno ljetno poslijepodne, noseći sandale u rukama. Samoća je stanje kad ste u skladu sa svemirom oko sebe, kad ste savršeno dovoljni sami sebi i nitko više vam ne treba.
Samoća je prijateljski nastrojena. Ona je savršena zavodnica i ljubavnica. Potiče nas na razmišljanje, budi u nama neobična i treperava čuvstva. Vodi nas u dotad neviđene predjele a opet nam čini da se osjećamo povezani s cijelim svijetom, kao kad zagazimo u morski plićak u neko rumeno predvečerje. Ona zna da ju trebamo i dolazi kad ju god pozovemo. Ali ona poštuje našu slobodu i odluku - otići će kad god mi to poželimo i prepustit nas opet našem društvu.   Sam sa cijelim svijetom

S obzirom na to da nas samoća ne otima zauvijek od našega društva, bilo bi za očekivati da između nje i društva postoji neka bar prešutna koegzistencija. No društvo svejedno ne voli samoću i nastoji u otjerati s jednakim žarom kao i njenu zlu rođakinju usamljenost. 

U slijedećem nastavku: kako se društvo bori protiv samoće.
unbeliever @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 11, 2009
Ili: Tko će nas to danas pojesti ako napustimo krdo?
Usamljenost U prethodnom tekstu zaključili smo da našim privatnim životom upravlja u velikoj mjeri mentalitet krda. "Ljudi su ovce." tvrdnja je s kojom se često susrećemo. Ne tako davno nas je prvi predsjednik lijepe naše podijelio na stoku krupnog i sitnog zuba. Ti primjeri pokazuju da vam nisam otkrio ništa novo - pogled na društvo kao krdo prisutan je cijelo vrijeme.

Da bismo sačuvali samopoštovanje, mi radije mentalitet krda nazivamo "društvenost". A i nije to samo radi toga. Kako je ljudska vrsta ipak intelektualno prilično uznapredovala u odnosu na antilope, bivole i ostale biljojede, to je i ovaj mentalitet postao puno složeniji. Zaslužio je drugi naziv.

Danas se više ne okupljamo u krdo/društvo iz straha za egzistenciju. Razlozi za okupljanje u krdo/društvo postali su naoko mnogobrojniji i raznovrsniji. Pitajte različite ljude zašto se druže s onima s kojima se druže i dobit ćete puno različitih odgovora. Vaše društvo iz kafića, vaše društvo iz razreda, s fakulteta, vaše lovačko društvo, vaš pjevački zbor, vaš capoiera klub, vaš klub liječenih alkoholičara ... svaki ima neki cilj oko kojega s okuplja. Ali taj cilj je samo selekcijski faktor, služi nam za odabir krda kojemu želimo pripadati. To nije razlog zbog kojega se u društvo uključujemo. 

Ono što nas navodi da stvaramo društva i da se družimo jest - strah. Onaj isti iskonski strah za egzistenciju koji je preživio sve od vremena sabljozubog tigra pa do danas, koji nam i sad govori da smo izvan svog krda nezaštićeni i ugroženi. Onaj isti atavistički strah da ćemo izvan svog krda/društva prestati postojati i da će taj prestanak nastupiti vrlo skoro i biti vrlo bolan.  

Najbolja obrana od tog straha je biti u krdu/društvu i to po mogućnosti u njegovom središtu. 

Pojam središta, zahvaljujući evolucijskoj različitosti krda i društva, također je različit. Dok je kod klasičnog krda biljojeda središte jednostavan geometrijski pojam, u ljudskom društvu središte nema veze s geometrijom već je određeno intenzitetom kojim pojedini član pokazuje odrednice koje ga definiraju kao člana društva. U središtu lovačkog društva nalaze se oni koji ubiju najviše divljači, u središtu društva iz kafića su oni koji mogu popiti najviše gemišta prije nego se onesvijeste, a u središtu društva celebrity osoba su oni čije ime se na naslovnicama tabloida ispisuje najvećim slovima. 

Što slabije pokazujemo te karakteristike to će nas više društvo gurati na svoje rubove, sve dok nas na posljetku ne izbaci sasvim van iz sebe - na užasnu otvorenu ravnicu u kojoj na nas čeka strašni predator, kojega se bojimo najviše zato jer znamo da on nije namjerio ručati naše tijelo. Ne, njegova meta je nešto što nam je još dragocjenije - on želi proždrijeti našu dušu. 

Taj lovac zove se usamljenost. 

U slijedećem nastavku: usamljenost i samoća - pobrkani lončići.
unbeliever @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ili: Jesmo li krdo ili čopor?

Čopor vukova

U prvom dijelu smo razmotrili neka svojstva krda, u koja se okupljaju biljojedi ponukani praktičnom primjenom statistike, to jest radi povećanja vjerojatnosti za svoje preživljavanje. Pa smo povukli paralelu između krda i društva u koje se okupljaju ljudi, i zapitali se nije li možda ljudsko društvo više nalik čoporu. 

Čopor je oblik organizacije u koju se okupljaju mesojedi, predatori, lovci. Za razliku od krda, čopor nema zaštitničku ulogu. Predatori se ne moraju okupljati radi zaštite u gomili, dapače mnogi od njih žive usamljenički. Kad se okupljaju u čopor čine to radi veće uspješnosti u lovu. Tri-četiri vuka zajedno lakše će uloviti srnu nego jedan sam. Zimi, kad je teže pronaći lovinu, čopori vukova se povećavaju, dok će ljeti mnogi napustiti čopor i živjeti u parovima (poznato je da su vukovi monogamni i najčešće biraju partnera za cijeli život). 

Čopor je organizacija okupljena radi učinkovitijeg obavljanja posla - lovljenja ručka. U čoporu stoga postoji utvrđena hijerarhija i podjela radnih uloga. Zna se tko je vođa čopora, tko su tragači, goniči plijena, hvatači ... organizacija može biti prilično složena jer treba obaviti složen zadatak.

Nasuprot čoporu, krdo ima jednostavnu zadaću - skupimo se u gomilu i nadajmo se da će biti pojeden netko drugi iz mnoštva. Stoga je i organizacija krda jednostavna - ima samo vođu krda kojemu je uloga odvesti krdo s mjesta na kojem počinje nedostajati hrane na neko drugo mjesto na kojem bi se moglo naći više hrane. Bez vođe krdo bi stajalo na istom mjestu dok ne pojede svu hranu i pocrka od gladi, ili dok ih sve ne pojedu predatori. 

Čovjek je u svojoj povijesti dugo vremena bio lovac i zato mu je mentalitet čopora ostao genetski ugrađen u kolektivno pamćenje. U to vrijeme ljudi su živjeli u čoporima - manjim, vrlo pokretnim zajednicama koje su stalno bile u pokretu, u potrazi za lovinom. Kad je čovjek postao ratar i stočar te počeo proizvoditi svoju hranu, ljudi se počinju okupljati u naselja koja im zbog brojnosti populacije pružaju osjećaj sigurnosti i zaštite. Postepeno slabi utjecaj mentaliteta čopora a jača onaj krda. 

U današnjem društvu možemo uočiti oba utjecaja i lako se može vidjeti gdje je koji utjecaj izraženiji. 

Svakog radnog dana kad dođemo na svoje radno mjesto prepuštamo se mentalitetu čopora. Jer svaka radna organizacija je u stvari čopor. Tako je organizirana i ima svrhu što učinkovitije obaviti posao koji joj je namijenjen. Imamo u toj organizaciji svoju ulogu i ponašamo se kao predator - lovimo svoju radnu normu, novi posao, novog kupca, novi projekt ...

No kad se s posla vratimo kući želimo se naći okruženi sebi sličnim životinjama, koje slično misle, slično bleje,  jedu sličnu hranu. Tu se osjećamo sigurni i zaštićeni. Ako saznamo da se nekome dogodilo neko zlo pomislimo: samo neka nije meni ili nekome meni bliskom. To je mentalitet krda. 

Ukratko, možemo reći: našim profesionalnim životom upravlja mentalitet čopora a našim privatnim životom upravlja mentalitet krda. Ova tvrdnja se odnosi na društvo u cjelini a ne na pojedinca. Ima pojedinaca koji se ne uklapaju u ovu šablonu i o njima ćemo razmišljati u daljnjim nastavcima. 

Kako je za našu temu samoće kao pojave bitan onaj privatni aspekt života, čini se da će mentalitet krda biti dominantan u daljnjem razmatranju.
unbeliever @ 00:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 10, 2009
ili: Živimo li još uvijek u krdu?

Ljudsko krdo Čovjek je društveno biće. Ovom frazom zamatamo u sjajni omot jednu manje lijepu evolucijsku činjenicu - čovjek je životinja koja živi u krdu. No dobro, evoluirali smo, razvili civilizaciju pa se i izražavamo civilizirano. Neka nama tog novog naziva za krdo. Sad smo u društvu, ali ona atavistička činjenica je ipak tu. Družimo se jer je društvo krdo.

Zašto životinje žive u krdu? Zato jer se tako osjećaju sigurnije. Životinja koja je sama, daleko od svog krda, izložena je mnogim opasnostima. Ponajprije jer je laka meta predatorima koji će u njoj ugledati svoj ručak. Stoga ima razloga bojati se za svoju golu egzistenciju. 

Taj egzistencijalni strah je razlog za traženje sigurnosti u krdu.

Iako nema opasnih oružja kao što su očnjaci ili pandže, čopor naoko bezopasnih biljojeda raspolaže s dovoljno papaka, kopita ili rogova da ozbiljno ugrozi lovca koji traži ručak. Prisjetimo se neslavnog svršetka Shere Khana pod papcima krda bivola, u Kiplingovoj Knjizi o džungli. No, većina krda neće upotrijebiti to naoružanje bez nekog vanjskog poticaja (Mogli i Sivi Brat u Kiplingovoj priči). Krdo se pouzdaje u dvije pretpostavke.

Prva je pretpostavka da predator također smatra te brojne papke, kopita i rogove prijetnjom i ne usuđuje se napasti čitavo krdo. Što se pokazuje kao točna pretpostavka.

Druga pretpostavka temelji se na znanju matematike koje krdo posjeduje. Odnosno jedne njene grane koja se zove statistika. Svaka životinja u krdu zna: što je krdo veće tim je manja vjerojatnost da lovac baš nju odabere za ručak. Povezana s prvom pretpostavkom ova pretpostavka kaže da je vjerojatnost da se postane nečiji ručak utoliko manja što si bliže središtu krda. I ova pretpostavka se pokazuje točnom, jer predatori odabiru za svoj ručak one životinje koje su najudaljenije od središta krda, koje su zaostale za krdom ili se iz nekog razloga odvojile od krda.

Životinje koje zaostaju za krdom su stare, slabe ili bolesne te ne mogu izdržati tempo kretanja krda. One postaju plijen lovaca i tako majka priroda rješava dva problema odjednom: osigurava hranu i preživljavanje vrsti predatora, te održava zdravlje i vitalnost krda biljojeda.

No povremeno se događa da pojedine životinje odlutaju iz krda iako nisu ni stare ni slabe ni bolesne, potaknute nekim nerazjašnjivim impulsom ili nagonom. Takvo ponašanje krdo ne može razumjeti jer je suprotno opće usvojenom rezoniranju o zaštiti i sigurnosti koju pruža krdo te kad takva odlutala jedinka postane nečiji ručak jedina reakcija krda, ako je uopće bude, bit će - pravo joj budi kad je nenormalna.

Ljudsko krdo evoluiralo je u društvo, ali osjećaj da je odvajanje od krda/društva, dragovoljni odlazak u nesigurnost samoće,  nešto nenormalno ostalo je do danas usađeno u kolektivno znanje ljudskog roda.

Takvo gledište na samoću upravo je tema ovog razmišljanja. Koliko je to danas opravdano? Je li samoća zla po sebi? Treba li od samoće zazirati? 

Puno je pitanja koja traže odgovor, pa zato ne može sve odjednom. U slijedećem nastavku, prije nego se prihvatimo glavne teme, raspravit ćemo jedno pitanje koje će svakako netko postaviti nakon što pročita ovaj tekst: nije li ljudsko društvo sličnije čoporu (predatora, lovaca) nego krdu (biljojeda)? 

(Armine, hvala za poticaj na ovo razmišljanje.)

unbeliever @ 11:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 6, 2009

Bolujem od neizlječive bolesti zvane postblagdanski stresni poremećaj. Kao što se da zaključiti iz naziva, javlja se obično poslije blagdana a uzrokuje ju stres kojem sam izložen tijekom blagdanskog razdoblja. Sad ste pomislili kako se izmotavam i kako se zapravo radi o prežderanosti i mamurluku, ali jok! Nije problem o preopterećenosti probavnog trakta, prije će to biti informacijsko preopterećenje. 

Information overload. Zapravo preopterećenost navalom čestitanja, dobrih, boljih, najboljih i naj-naj-naj-boljih želja blagdane i nastupajuću novu godinu. Mahom neiskrenih. Mahom prepisanih, copy-pastanih. Izrečenih, napisanih, poslanih poštom, e-mailom, SMS-om, MMS-om, objavljenih u tisku, izgovorenih u TV kameru.

PBSP
Poput one Bozanićeve čestitke izrečene monotonim glasom, lica okamenjenog i bezizražajnog kao da je na audiciji za nastavak filma "Ja, robot" a ne usred navještenja najradosnijeg blagdana svekolikog katoličanstva. 

Poremećaj se manifestira posvemašnjim nedostatkom zanimanja za kreativni rad. Napisati par rečenica pa još k tome suvislih i visprenih - nema šanse. Podsvijest postavila blokadu iz straha da bi iz tog pisanja mogla proizaći još jedna reda-radi, jer-je-vrijeme-čestitanja, slijedeća-na-popisu, pa-i-oni-su-nama, čestitka. I tako to zna potrajati tjednima poslije ovog čestitarskog razdoblja na prijelazu godina. 

Ipak, sve se bolje nosim s tom bolešću. Nekad su mi trebali tjedni da se izvučem iz depresijske udoline. Prošle godine sam provirio preko ruba sredinom siječnja. A eto me sad, čilo skakućem već na pravoslavni Badnjak. 

Zahvaljujući blagotvornom utjecaju prijatelja i poznanika, bližnjih i daljnjih, a naročito združenim naporima medija i svete matere Crkve, postajem sve svjesniji svekolikog napretka civilizacijske misli i tako mi je sve lakše svladavati ovaj problem. Tko zna, možda kroz koju godinu budem i ja u stanju poslati neku čestitku, makar e-mailom sa kojih stotinjak adresa u polju "TO:".

N.B. Ovo nije apel za pomoć. Kao što rekoh, utjecaj mog civilizacijskog okruženja djeluje terapijski učinkovito i stanje bolesti se popravlja. Stoga molim ne šaljite nikakvu pomoć. Naročito ne šaljite želje za brzi oporavak, puno zdravlja i veselja i sve ono što si sam želim. To bi moglo značajno pogoršati situaciju.
unbeliever @ 08:53 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
I'm a Believer?

Unbelieverovo geslo

"Ne mogu se načuditi u što sam sve prestao vjerovati."

Unbelieverova molitva

Smijeh trese đavolove kosti
Dok tintom mrljam svoje prste.
Bože, grijehe literarne oprosti
Ne marim za ostale vrste.

Unbelieverov životopis

Rođen znatiželjan i ljubopitljiv, rastao čeznući i učeći, sad postajem star i mudar. Naučio sam mnogo i zaboravio toliko koliko neki ljudi nikad neće znati. Znam da ću umrijeti neznalica.

Hum with me ...


Za onih jedan posto...

Index.hr
Nema zapisa.